Službeni glasnik BiH, broj 86/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2303/15, rješavajući apelaciju Selme Abazović na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Djelimično se usvaja apelacija Selme Abazović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 010263 14 Uvp od 23. januara 2015. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Selmi Abazović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici Selmi Abazović zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Selme Abazović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 010263 14 Uvp od 23. januara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 010263 14 U od 12. juna 2014. godine, Rješenja Sektora za sistem i provođenje prava iz PIO osiguranja Federalnog zavoda za PIO u Mostaru broj FZ3/2-1199188457 od 10. februara 2014. godine i Rješenja direktora Kantonalne administrativne službe PIO u Mostaru broj FZ10/2-1199188457 od 12. decembra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Selma Abazović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnijela je 11. maja 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 010263 14 Uvp od 23. januara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 010263 14 U od 12. juna 2014. godine, Rješenja Sektora za sistem i provođenje prava iz PIO osiguranja Federalnog zavoda za PIO u Mostaru broj FZ3/2-1199188457 od 10. februara 2014. godine i Rješenja direktora Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda za PIO u Mostaru broj FZ10/2-1199188457 od 12. decembra 2013. godine. Apelantica je 17. novembra 2016. godine, 15. decembra 2016. godine, 13. februara 2017. godine i 2. oktobra 2017. godine zatražila da se ubrza postupak za rješavanje njene apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, kao i od Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda PIO Mostar zatraženo je 8. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalna administrativna služba je 6. juna 2017. godine dostavila odgovor na apelaciju, Vrhovni sud 11. maja 2017. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Prethodni postupak


5. Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda PIO u Mostaru matični broj 1199188457 od 19. maja 2008. godine, u postupku pokrenutom po apelanticinom zahtjevu podnesenom 5. marta 2007. godine, apelantici nije priznato pravo na starosnu penziju po odredbama Uredbe o stjecanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane ("Službene novine FBiH" br. 75/06, 58/07, 89/07 i 31/08; u daljnjem tekstu: Uredba).

6. Nezadovoljna navedenim rješenjem, apelantica je izjavila žalbu direktoru Federalnog zavoda PIO, koji je rješenjem od 2. decembra 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu.

7. Apelantica je pokrenula upravni spor kod Kantonalnog suda koji je Presudom broj 07 0 U 002419 09 U od 28. septembra 2009. godine poništio navedena rješenja s uputom da se na pouzdan način utvrdi razlog prestanka radnog odnosa.

8. Zaključkom direktora Kantonalne administrativne službe u Mostaru matični broj 1199188457 od 1. decembra 2009. godine, donesenim u izvršenju Presude Kantonalnog suda broj 070 U 00 2419 09 U od 28. septembra 2009. godine, prekinut je postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju.

9. Nezadovoljna navedenim zaključkom, apelantica je izjavila žalbu direktoru Federalnog zavoda za PIO koji je Rješenjem broj FZ3/2-1199188457 od 28. maja 2010. godine žalbu odbio.

10. Nakon toga, apelantica je pokrenula upravni spor kod Kantonalnog suda koji je Presudom broj 07 0 U 004321 13 U 2 od 26. marta 2013. godine tužbu uvažio, poništio rješenje drugostepenog organa od 28. maja 2010. godine i zaključak Kantonalne administrativne službe od 28. septembra 2009. godine, te predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

Osporene odluke


11. U ponovnom postupku, nakon izvedenih dokaza i njihove ocjene na osnovu člana 9. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: ZUP), Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe broj FZ10/2-1199188457 od 12. decembra 2013. godine odbijen je apelanticin zahtjev za određivanje starosne penzije.

12. U obrazloženju navedenog rješenja, nakon izvedenih dokaza i njihove ocjene, utvrđeno je da su u vrijeme podnošenja zahtjeva za priznavanje prava na starosnu penziju na snazi bile odredbe Uredbe. Međutim, Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine, koja je objavljena u "Službenim novinama FBiH" broj 34/11 od 6. juna 2011. godine, utvrđeno je da Uredba nije u skladu s Ustavom Federacije BiH.

13. U obrazloženju se nadalje navode odredbe člana IV.C.3.12.(b) Ustava Federacije BiH kojim je propisano da su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće, posebno kada Sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona ili općine nije u skladu s Ustavom Federacije BiH, a takav zakon ili drugi propis neće se primjenjivati odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se ne izmijeni na način koji propiše Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci. Presudom Ustavnog suda broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine je samo utvrđeno da navedena uredba nije u skladu s Ustavom Federacije BiH. Kako je dalje navedeno, Ustavom Federacije BiH nije regulirano pitanje od kada se propis koji je proglašen neustavnim neće primjenjivati, ali je to pitanje regulirano članom 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH ("Službene novine FBiH" br. 6/95 i 37/03). Članom 40. stav 1. navedenog zakona je propisano da usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu s Ustavom se neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama FBiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.

14. U konkretnoj upravnoj stvari, imajući u vidu da je Ustavni sud Federacije BiH materijalni propis povodom kojeg je pokrenut postupak za priznavanje prava na starosnu penziju, dakle Uredba, proglasio da nije u skladu s Ustavom FBiH, a koja presuda Ustavnog suda je objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH" od 6. juna 2011. godine, dakle prije nego što je odlučeno o zahtjevu osiguranika, odredbe Uredbe ne mogu se primijeniti, čak i pod pretpostavkom da je osiguranik ispunjavao uvjete propisane navedenom uredbom s obzirom na to da je prije donošenja odluke ovog organa propis povodom kojeg je pokrenut postupak za priznavanje prava na starosnu penziju proglašen neustavnim.

15. Rješenjem Sektora za sistem i provođenje prava iz PIO osiguranja Federalnog zavoda za PIO broj FZ3/2-1199188457 od 10. februara 2014. godine apelanticina žalba na prvostepeno rješenje je odbijena. Kako je navedeno u osporenom rješenju, Presudom Ustavnog suda od 5. aprila 2011. godine je samo utvrđeno da navedena uredba nije u skladu s Ustavom Federacije BiH. Ustavom Federacije BiH nije regulirano pitanje od kada se propis koji je proglašen neustavnim neće primjenjivati, ali je to pitanje regulirano članom 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH. Dakle, u konkretnoj upravnoj stvari, imajući u vidu da je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju u skladu s Uredbom podnesen 5. marta 2007. godine, te kako je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine, koja je objavljena u,,Službenim novinama FBiH" broj 34/11 od 6. juna 2011. godine, materijalni propis na osnovu kojeg apelantica želi ostvariti pravo na penziju, odnosno Uredba, proglašen neustavnim, to se odredbe Uredbe u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti, pa je nadležni organ odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.

16. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 010263 14 U od 12. juna 2014. godine apelanticina tužba protiv Rješenja šefa Sektora za sistem i provođenje prava iz PIO osiguranja Federalnog zavoda za PIO osiguranje broj FZ3/2-1199188457 od 10. februara 2014. godine je odbijena.

17. Kantonalni sud je zakonitost osporenog upravnog akta ispitao u granicama zahtjeva i razloga tužbe, na osnovu člana 34. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05), pa je odlučio kao u izreci ove presude. Naime, apelantica je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnijela po osnovu Uredbe (zahtjev podnesen 5. marta 2007. godine). Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine Ustavni sud Federacije BiH je utvrdio da Uredba nije u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Navedena presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine objavljena je u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 34/11 od 6. juna 2011. godine. Navedeno prvostepeno i osporeno rješenje doneseni su poslije objavljivanja Presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine u "Službenim novinama Federacije BiH", kojom je utvrđeno da Uredba nije u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, pa ti organi povodom apelanticinog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju nisu mogli primijeniti Uredbu jer poslije objavljivanja spomenute presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u "Službenim novinama Federacije BiH" Uredba se nije mogla primjenjivati.

18. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 010263 14 Uvp od 23. januara 2015. godine apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke je odbijen.

19. Vrhovni sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05; u daljnjem tekstu: ZUS) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. tog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude.

20. Kako navodi Vrhovni sud, apelanticin zahtjev od 5. marta 2007. godine podnesen prvostepenom upravnom organu je jasan, u njemu je naznačen predmet na koji se odnosi zahtjev, odnosno šta se traži odnosno predlaže (šta u smislu člana 66. Zakona o upravnom postupku, između ostalog, mora da sadrži svaki podnesak da bi se po njemu moglo postupiti). U konkretnom slučaju apelantica je tražila da joj se prizna pravo na starosnu penziju po osnovu Uredbe, a ne po nekom drugom propisu. U postupku po zahtjevu stranke organ odlučuje o tom zahtjevu ostajući u granicama postavljenog zahtjeva, pri čemu se i obrazloženje rješenja mora odnositi samo na zahtjev o kome je odlučeno u izreci rješenja. Organ ne može da raspravi stvar na koju se zahtjev ne odnosi. Stoga su upravni organi, kako zaključuje Vrhovni sud, pravilno i odlučili o apelanticinom zahtjevu za ostvarivanje predmetnog prava po zakonu po kome je ona to i tražila (Uredba).

21. Dalje je navedeno da kod ocjene zakonitosti upravnog akta u upravnom sporu, sud je također vezan granicama zahtjeva stranke. Tačno je da su u vrijeme podnošenja apelanticinog zahtjeva na snazi bili i drugi propisi i moguće je da je u momentu podnošenja zahtjeva apelantica ispunjavala uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju po osnovu nekog od tih propisa, međutim, ona takav zahtjev u konkretnom slučaju nije postavila, pa se o takvom zahtjevu nije moglo ni odlučivati. Kako je dalje navedeno, ukoliko apelantica smatra da ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na penziju po osnovu nekog drugog važećeg propisa, ona takav zahtjev može naknadno postaviti jer nema pravnih smetnji da u istoj upravnoj stvari stranka ponovo podnese zahtjev.

22. Imajući u vidu naprijed izneseno, Vrhovni sud je i ostale navode zahtjeva za vanredno preispitivanje ocijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. ZUS-a odlučio kao u izreci ove presude.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


23. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. Apelantica posebno ističe da ovaj postupak traje osam godina, te da su nadležni organi nepotrebno odugovlačili postupak tražeći nepotrebnu dokumentaciju i donoseći odluku o prekidu postupka, mada za takvu odluku nije postojao nijedan zakonom predviđen razlog.

24. Apelantica navodi da su joj ovakvim postupcima Vrhovni i Kantonalni sud i upravni organi povrijedili prava na pravično suđenje tako što su joj "proizvoljnim postupanjem ograničili, a u krajnjem cilju i potpuno onemogućili da njen predmet bude razmatran pred nezavisnim i nepristrasnim organom i sudom" zato što ne žele obrazložiti svoje odluke prema materijalnim propisima i ne žele donijeti odluku u razumnom roku. Smatra da su u obrazloženju svojih odluka Kantonalni i Vrhovni sud iskazali međusobnu zavisnost zakonodavnih organa vlasti u BiH od upravnih organa, nejednako tretirajući apelanticu u odnosu na Federalni zavod PIO, iako su i apelantica i upravni organi stranke u postupku koje su trebale biti jednako tretirane u apelanticinom predmetu. U vezi s povredom prava na pravično suđenje, apelantica ističe da su joj upravni organi i domaći sudovi svojim odlukama povrijedili "pravo na sud", odnosno osnovno načelo sadržano u ovom pravu, a to je načelo "rasprave" (spora), kojoj su osporene odluke dale samo formalno, ali ne i suštinsko značenje u duhu Evropske konvencije.

25. Naime, upravni organi i sudovi potvrđuju stvarno postojanje apelanticinog prava na penziju jer je u vrijeme podnošenja zahtjeva ispunjavala uvjete propisane osnovnom Uredbom (,,Službene novine FBiH" broj 75/06), dakle apelantici u toku rješavanja predmetnog spora pružaju "tehnički" i "formalno" pravo na raspravljanje pred sudom, ali joj ne pružaju "suštinsko" ostvarivanje ovog prava jer o njenom pravu nikako ne odlučuju s obzirom na to da su osporenim odlukama obrazložena samo činjenična, ali ne i pravna pitanja vezana za apelanticin zahtjev. Navodi da su je na ovaj način državni organi i sudovi potpuno spriječili u ostvarenju njenog prava na pristup sudu jer su potpuno izbjegli obavezu meritornog odlučivanja i davanja valjanog obrazloženja. Obrazloženje da u konkretnom slučaju nema materijalnog propisa po kojem bi se odlučivalo o apelanticinom zahtjevu jer Uredba nije u skladu s Ustavom FBiH ne zadovoljava ni minimum standarda prava na "obrazloženu" odluku. Kako dalje navodi apelantica, upravni organi i sudovi nisu čak odlučili ni da li apelantici pripada pravo na penziju po sada važećem propisu: Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 41/13), ni po Zakonu o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima (,,Službene novine FBiH" br. 42/11 i 37/12), čime je došlo do potpunog ignoriranja apelanticinog zahtjeva, obrazloženjem da apelantica sada može podnijeti novi zahtjev.

26. U pogledu razumnog roka odlučivanja, iz brojnih urgencija i aktivnog učešća apelantice, dostavljanjem isprava koje nisu tražene, te po nekoliko puta dostavljanjem istih traženih isprava, pa i odluka sudova koje je upravni organ već prethodno imao u spisu, vidljivo je da apelantica ničim nije doprinijela ovako dugom trajanju postupka rješavanja njenog zahtjeva. Prema tome, u konkretnom slučaju je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u vezi s pravom na donošenje odluke u razumnom roku jer su upravni i sudski postupak pred sudom koji je trajao osam godina prešli granice "razumnog roka", odnosno dužina trajanja postupaka nije bila razmjerna okolnostima slučaja. S obzirom na to da je apelantica ispunjavala uvjete za priznavanje prava na penziju kontinuirano prema važećim propisima od 30. septembra 2005. godine kad joj je prestao radni odnos, od 5. marta 2007. godine, kao i na dan donošenja odluke Kantonalnog suda od 12. juna 2014. godine, a sve vrijeme odlučivano na osnovu iste dokumentacije, koja je na dan podnošenja zahtjeva već postojala u spisu. Stoga apelantica zaključuje da su upravni organi i sudovi kršili njena prava na pristup sudu iz člana 6. Evropske konvencije, onemogućavali da se koristi efikasnim pravnim sredstvima iz člana 13. Evropske konvencije tako što su njen predmet, na koji je bilo potrebno obratiti posebnu pažnju s obzirom na prirodu predmeta, nepotrebno rješavali punih osam godina jer su, i pored činjenice što njen predmet nije složen i što je cijelo vrijeme bila aktivna, upravni organi i sudovi odgađali donošenje meritornih odluka.

27. Apelantica predlaže da Ustavni sud BiH usvoji ovu apelaciju, utvrdi povredu ustavnih prava koje je navela u apelaciji, ukine presudu Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju


28. U odgovoru Federalnog zavoda PIO se navodi da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon niti ustavna prava stranke, pa navedeni organ ostaje pri rješenju u cijelosti i predlaže da se apelacija odbije.

29. Vrhovni sud navodi da pred ovim sudom nisu povrijeđena nikakva apelanticina prava jer je presuda donesena u skladu s važećim propisima i na osnovu dokumentacije koja se nalazila u spisu.

V. Relevantni propisi


30. U Zakonu o postupku pred Ustavnim sudom FBiH ("Službene novine FBiH" br. 6/95 i 37/03) relevantne odredbe glase:

Član 40.


Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama FBiH" odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.

31. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 34.


Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe.

Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavnosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.

Član 41.


Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.

Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.

Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.

Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Član 45.


Nadležni sud rješava o zahtjevu iz člana 41. ovog Zakona, po pravilu, u nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovog Zakona navedenih u zahtjevu.

32. U Zakonu o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima ("Službene novine FBiH" br. 42/11 i 37/12) relevantne odredbe glase:

Član 1.


Ovim zakonom uređuje se potvrđivanje ostvarenog prava na prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima za korisnike koji su to pravo ostvarili prema uredbama Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o povoljnijem penzionisanju, kao i izuzetno ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, način njihovog finansiranja i druga pitanja.

Član 2.


Korisnicima prava na povoljnije penzionisanje, koji su to pravo ostvarili na način i pod uvjetima propisanim Uredbom o povoljnijem uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/00, 21/01 i 25/01), (u daljnjem tekstu: Uredba I), Uredbom o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 18/04, 27/04 i 47/04), (u daljnjem tekstu: Uredba II) i Uredbom o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane ("Službene novine Federacije BiH", br. 75/06, 58/07, 89/07 i 31/08), (u daljnjem tekstu: Uredba III), potvrđuje se ostvareno pravo na starosnu penziju ostvarenu po tim propisima i to pravo nastavljaju i dalje koristiti.

VI. Dopustivost


33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 010263 14 Uvp od 23. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 11. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


37. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. Apelantica posebno ističe da ovaj postupak traje više od osam godina, te da su nadležni organi nepotrebno odugovlačili postupak tražeći nepotrebnu dokumentaciju i donoseći odluku o prekidu postupka, mada za takvu odluku nije postojao nijedan zakonom predviđen razlog.

Pravo na pravično suđenje


38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku u kojem su utvrđivana apelanticina prava na ostvarivanje starosne penzije prema Uredbi, iz čega proizlazi da se radi o sporu građansko-pravne prirode i da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje


41. Apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo na činjenice i okolnosti koje se odnose na njena prava iz radnog odnosa.

42. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

43. Ustavni sud zapaža da je apelantica 5. marta 2007. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe, te da je konačno, nakon što je Kantonalni sud vratio predmet na ponovno odlučivanje, Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe broj FZ10/2-1199188457 od 12. decembra 2013. godine odbijen apelanticin zahtjev za određivanje starosne penzije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine Ustavni sud Federacije BiH utvrdio da Uredba nije u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Navedena presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine objavljena je u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 34/11 od 6. juna 2011. godine. Dakle, u konkretnoj upravnoj stvari, imajući u vidu da je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju u skladu s Uredbom podnesen 5. marta 2007. godine, te kako je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine, koja je objavljena u,,Službenim novinama FBiH" broj 34/11 od 6. juna 2011. godine, materijalni propis na osnovu kojeg apelantica želi ostvariti pravo na penziju, tačnije Uredba, proglašen neustavnim, posebno imajući u vidu da se sve to desilo prije nego što je donesena odluka o apelanticinom zahtjevu, to su upravni organi i redovni sudovi smatrali da se odredbe Uredbe u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti, te su odlučili kao u dispozitivu osporenih odluka.

44. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su upravni organi i redovni sudovi, u konkretnom predmetu, u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelanticine navode koje je ona isticala u toku postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog i procesnog prava čini proizvoljnom.

45. Nadalje, apelantica tvrdi da su joj bile uskraćene garancije u pogledu nezavisnog i nepristrasnog suda, ne obrazlažući posebno u čemu vidi navedene povrede. Ustavni sud podsjeća da se nepristrasnost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. S obzirom na to da apelantica nije ponudila nikakve argumente u prilog svojim navodima, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu neosnovana. Zatim, pravo na pristup sudu, na koje se apelantica također poziva, jamči sveobuhvatne procesne garancije i zahtijeva javno i neometano provođenje postupka, kao i jamčenje zakonitosti postupka i poštovanje standarda pravne države i to pravo se mora efikasno garantirati i ne samo formalno jamčiti, a pojedinac ima pravo zahtijevati od suda da u potpunosti odluči o njegovom zahtjevu. Nema naznaka da je u konkretnom postupku ovo pravo uskraćeno apelantici, niti je ona ponudila ikakve dokaze u tom pravcu. Nadalje, Ustavni sud smatra da, suprotno apelanticinim navodima, data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelanticinu štetu, posebno zato što apelantica, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticala tokom sudskog postupka, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima zasnovali činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su zasnovali osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. I konačno, Ustavni sud zapaža da su i upravni i sudski organi vodili postupak na način da su o apelanticinom zahtjevu odlučivali u skladu s važećim pravnim propisima, imajući u vidu da je njen zahtjev bio zasnovan isključivo na Uredbi koja je u međuvremenu proglašena neustavnom, tako da je neosnovan njen zahtjev da navedeni organi "nisu odlučili o njenom zahtjevu jer nisu odlučili o tome da li joj pripada pravo na penziju po važećem propisu, čak i ako bi se eliminirala Uredba".

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju u odnosu na ostale aspekte koji se ne odnose na razuman rok.

Djelotvoran pravni lijek


47. Apelantica je navela i da je došlo do kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost da koristi i da je koristila zakonom propisane pravne lijekove, odnosno da je u konkretnom postupku koristila pravo žalbe. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Zabrana diskriminacije


48. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi kako smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s navedenim pravima, tj. neosnovanost tih apelacionih navoda, te imajući u vidu da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila argumente, niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 27).

U odnosu na suđenje u razumnom roku


49. Apelantica, također, smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

50. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

a) Period koji se uzima u obzir


51. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 5. marta 2007. godine kada je apelantica podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe, a da je taj postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 010263 14 Uvp od 23. januara 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao skoro osam godina i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

b) Analiza dužine trajanja postupka


52. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje ostvarivanja apelanticinog prava na starosnu penziju prema Uredbi. S tim u vezi Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.

53. Analizirajući dužinu postupka koji traje od 5. marta 2007. godine, kako to proizlazi iz tač. 5-10 ove odluke, postupak utvrđivanja apelanticinog prava na starosnu penziju je pred nadležnim upravnim organima trajao do 28. maja 2010. godine (tri godine i dva mjeseca), kada je apelanticina žalba odbijena. Nakon toga, apelantica je pokrenula upravni spor kod Kantonalnog suda koji je Presudom broj 07 0 U 004321 13 U 2 od 26. marta 2013. godine tužbu uvažio, poništio rješenje drugostepenog organa od 28. maja 2010. godine i zaključak Kantonalne administrativne službe od 28. septembra 2009. godine, te predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U ponovnom postupku, organi uprave, te Kantonalni i Vrhovni sud su u relativno kratkom postupku donosili svoje odluke, tako da se može zaključiti da je od 26. marta 2013. godine odlučivano u skladu sa standardima prava na pravičan postupak.

54. Ipak, posmatrajući ovaj postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje, posebno ako se uzme u obzir da je Kantonalni sud vraćao predmet upravnim organima radi ponovnog vođenja postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili tijelu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

55. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o predmetu od posebnog značaja za apelanticu, a da je od podnošenja zahtjeva do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda proteklo osam godina. Stoga, ocjenjujući ponašanje upravnih organa i redovnih sudova, te s obzirom na činjenicu da apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini postupka, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete


56. Iako apelantica nije zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 1.200,00 KM s obzirom na to da je navedeni postupak trajao osam godina. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII. Zaključak


57. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su upravni organi i redovni sudovi za svoja odlučenja dali jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo da su pri tome proizvoljno primijenili zakonske propise.

58. S druge strane, postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak u kojem su rješavana pitanja apelanticinog prava na starosnu penziju i u kojem nije trebalo utvrditi posebno složene činjenice i pravna pitanja trajao osam godina, bez uvjerljivog i logičnog opravdanja zašto je postupak toliko dugo trajao.

59. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja člana 13. Evropske konvencije kada apelantica kršenje tog prava vezuje za pravo na pravično suđenje, te da je apelantica imala mogućnost da koristi i da je koristila zakonom propisane pravne lijekove, odnosno da je u konkretnom postupku koristila pravo na žalbu.

60. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelantica, osim svojih paušalnih navoda, nije ponudila argumente koji bi upućivali na diskriminaciju.

61. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavi te se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!