Službeni glasnik BiH, broj 86/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2193/15, rješavajući apelaciju "NPC International" d.o.o. Banja Luka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija "NPC International" d.o.o. Banja Luka, Đoke Kesića i Gorana Rosića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 096714 14 Gž od 26. februara 2015. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. "NPC International" d.o.o. Banja Luka, Đoko Kesić iz Beograda i Goran Rosić iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant ili apelanti), koje zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 30. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 096714 14 Gž od 26. februara 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 096714 13 P 2 od 26. septembra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Bože Šućura (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 19. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud i opunomoćenik tužitelja Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 29. septembra do 10. oktobra 2017. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Odlučujući u pravnoj stvari tužitelja protiv apelanata, koji su imali procesnu poziciju trećetuženog, četvrtotuženog i petotuženog, radi naknade štete za duševne bolove prouzrokovane klevetom, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 096714 13 P 2 od 26. septembra 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda (osim u dijelu odluke o troškovima postupka), kojom je tužbeni zahtjev djelomično usvojen, a u preostalom dijelu odbijen. Naime, u stavu 1. navedene presude obavezani su apelanti (kao i prvotuženi i drugotuženi) da tužitelju na ime nematerijalne štete za duševne bolove prouzrokovane klevetom solidarno isplate iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. septembra 2014. godine. U stavu 2. iste presude u preostalom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev (preko dosuđenog iznosa koji čini razlika između traženog i dosuđenog iznosa) i u dijelu u kojem je tužitelj tražio da prvoapelant po pravosnažnosti presude u dnevnom izdanju "Press RS" povuče tekst objavljen u broju 1.138 i da se javno izvini tužitelju zbog objavljivanja neistinitih informacija.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete utemeljio na tekstu koji je objavljen u dnevnim novinama "Press RS" broj 1.138 od 7. augusta 2010. godine pod naslovom "Đubretom zatrpao put komšijama" i podnaslovom "Božo Šućur iz Han Kola kod Banje Luke duže od deset godina đubre iz svoje štale istovara na put koji koristi osamnaest domaćinstava iz tog sela", koji je, kako je navedeno u tužbi, najava opširnog teksta objavljenog na stranama 10 i 11 u kojima je o tužitelju iznesen niz neistina, između ostalog, da zagađena voda iz njegove štale truje stoku, da je put koji koristi još osamnaest familija, zbog nemara tužitelja, stalno nađubren, da tužitelj u đubretarnik baca i uginule životinje, te da su na strani 11 objavljene dvije fotografije na kojima su štale ispred kojih je rasuto đubre. U tužbi je, dalje, navedeno da je prvoapelant objavom spornog novinskog članka iznio i prenio neistinite informacije o tužitelju i učinio ih dostupnim javnosti, da je tekst sačinjen na osnovu neprovjerenih informacija, jer su prvotuženi i drugotuženi (Milan Šućur i Mladen Šućur) sa zlom namjerom iznosili neistinite informacije o tužitelju, da je u pitanju malo selo Sjutrašnjica u kojem se svi dobro poznaju i da je zbog toga tužitelj izložen prezrivim pogledima i zluradim komentarima zbog kojih ima konstantno osjećanje grča, tjeskobe i straha. Stoga je predložio da se prvotuženi, drugotuženi i apelanti obavežu da mu solidarno, zbog duševnih bolova prouzrokovanih klevetom, isplate iznos od 11.000,00 KM.

7. Apelanti su u odgovoru na tužbu iznijeli sljedeće: da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer je sporni tekst napisan i objavljen u skladu s propisima koji reguliraju javno informiranje (Kodeksom za štampu i Zakonom o zaštiti od klevete, u daljnjem tekstu: ZZK) čije odredbe štite pravo na slobodu izražavanja, da je iz teksta vidljivo da autor ni u jednom trenutku nije iznosio vlastite opservacije i mišljenja povodom predmetnog događaja, već da je prenio tvrdnje tužiteljevih komšija (prvotuženog i drugotuženog), da je u tekstu objavljena izjava tužiteljeve supruge (Slobodanke Šućur) koja je navela da je optužbe na račun njene porodice iznio njihov komšija (prvotuženi) i da je, zatim, u tekstu naveden stav tužiteljeve porodice koja odbacuje sve optužbe u vezi sa otjecanjem fekalija iz spornog đubretarnika koji se nalazi na parceli na kojoj žive. Iz navedenog, prema mišljenju apelanata, proizlazi da su ispoštovane navedene zakonske odredbe, posebno odredba člana 5. Kodeksa za štampu koja glasi: "Kod izvještavanja i komentara kontroverze, novine i periodična izdanja će se potruditi saslušati i predstaviti sve strane u sporu." Osim toga, prvoapelant je istakao da iz dokumenta Odjeljenja Komunalne policije od 14. maja 2007. godine proizlazi da je kontrolom utvrđeno da se sa posjeda tužitelja izlijevaju fekalije na nekategorizirani seoski put iako tužitelj tvrdi da pomoćni objekti (štale) pripadaju njegovoj snahi koja živi na istom imanju na kojem živi i tužitelj.

8. U toku postupka su provedeni dokazi na okolnost tvrdnji iz tužbe i odgovora na tužbu, i to uvid i čitanje pismene dokumentacije, između ostalog, spornog teksta, zatim, zapisnika o izvršenoj kontroli Komunalne policijske inspekcije od 5. jula 2007. godine, prekršajni nalog od 3. maja 2007. godine, obavijesti Odjeljenja Komunalne policije Grada Banja Luka od 14. maja 2007. godine, slike lica mjesta sa objašnjenjem fotografija sačinjenih povodom izlijevanja fekalija, saslušanje tužitelja, prvotuženog i drugotuženog u svojstvu parničnih stranaka, te saslušanje svjedoka (ukupno 15).

9. Osnovni sud je nakon izvedenih dokaza, njihove analize i ocjene, prije svega, konstatirao nespornu činjenicu iz koje proizlazi da su apelanti 7. augusta 2010. godine objavili novinski članak pod nazivom "Đubretom zatrpao put komšijama". Među parničnim strankama je bilo sporno da li je iznesenim informacijama u spornom tekstu tužitelju nanesena nematerijalna šteta u vidu duševnih bolova i da li su apelanti zbog toga odgovorni.

10. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je u odredbi člana 5. ZZK propisana odgovornost za klevetu, a u odredbi člana 6. stav 1. ZZK su propisani izuzeci od ove odgovornosti. S tog aspekta Osnovni sud je u obrazloženju presude analizom citiranih odredaba zaključio da je u njima suštinski propisano sljedeće: da je za klevetu odgovorno svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, da je lice odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili uslijed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje, da je lice odgovorno kada se izražavanje odnosi na pitanja od javnog interesa ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito, ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. U pogledu izuzetaka od odgovornosti za klevetu, Osnovni sud je naveo da, prema zakonskoj odredbi, ova odgovornost ne postoji ako se radi o izražavanju mišljenja, ili kada je izražavanje u suštini istinito, ako je lice koje je, navodno, prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka i ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno. Tumačenjem smisla navedenih odredaba Osnovni sud je zaključio da je, u suštini, teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva na tužitelju (da mu je uslijed određenog izražavanja nanesena šteta), a na apelantima kao tuženim je teret dokazivanja da je izražavanje bilo istinito (zasnovano na istinitim činjenicama), odnosno neistinito, ako je po zakonu bio obavezan iznositi ili pronositi izražavanje i da je to izražavanje bilo razumno.

11. Ocjenjujući izvedene dokaze u skladu sa odredbama materijalnog prava, konkretno odredbama ZZK, Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj dokazao da su mu prvotuženi, drugotuženi i apelanti u tekstu koji je objavio prvoapelant pronošenjem neistinitog izražavanja (u jednom dijelu) prouzrokovali nematerijalnu štetu koja se ogleda u duševnim bolovima zbog povrede ugleda, odnosno da apelanti nisu dokazali da je njihovo izražavanje bilo istinito (u jednom dijelu), dakle, zasnovano na istinitim činjenicama. Imajući u vidu da tužitelj klevetničkim smatra sve navode u spornom tekstu, Osnovni sud je na okolnosti koje su bitne za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, konkretno istinitosti spornih navoda, proveo dokaz saslušanjem tužitelja, prvotuženog i drugotuženog u svojstvu parničnih stranaka, pa budući da su navedeni iskazi bili oprečni, proveo je dokaze saslušanjem brojnih svjedoka (ukupno 15). Nakon toga je, kako je navedeno u obrazloženju presude, utvrdio da tužitelj nije dokazao istinitost svojih navoda u cjelini, konkretno da nije dokazao da iz njegovih pomoćnih objekata u kojima drži stoku ne teku fekalije na put koji vodi ka kući prvotuženog i da nije dokazao da su tuženi i apelanti pejorativnim navodima htjeli da mu nanesu štetu. Ovakav zaključak je proizašao, kako je navedeno, na temelju iskaza saslušanih svjedoka koji su potvrdili činjenične navode iz spornog teksta o istjecanju fekalija na put a saznanja su stekli neposredno, prilikom obavljanja službene dužnosti. Osnovni sud je zaključio da tužitelj izvedenim dokazima nije dokazao da su svi navodi iz spornog članka bili neistiniti, jer je u postupku utvrđeno da su navodi u tekstu koji se odnose na curenje fekalija ("osoke") istiniti i da je prvotuženi tužitelju dao određenu svotu novca da riješi problem s curenjem, što, prema mišljenju Osnovnog suda, znači da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u cjelini, već samo djelomično.

12. U tom smislu je, u pogledu djelomične osnovanosti preostalog dijela tužbenog zahtjeva, utvrđeno da je tužitelj dokazao da su neki navodi iz spornog teksta bili klevetničkog karaktera (neistiniti), i to "da tužitelj duže od deset godina đubre iz svoje štale istovara na put koji koristi osamnaest domaćinstava iz tog sela (jer tuženi i apelanti nisu dokazali da tužitelj, kako bi se jezičkim tumačenjem smatralo, fizički svoje đubre istovara na put), niti su dokazali da put koristi 18 domaćinstava, već samo prvotuženi i povremeno svjedok I.Š., i da tužitelj zagađuje obližnji izvor vode na kojem se napaja stoka", budući da apelanti suprotno tome nisu dokazali. Obrazlažući neosnovanost navoda iz odgovora na tužbu prema kojima apelanti iznesenim sadržajem teksta negiraju odgovornost za klevetu, Osnovni sud je naveo da se opći interes i sloboda izražavanja, na koje se pozivaju apelanti, koji zaista dopuštaju pokretanje pitanja o eventualnom kvalitetu rada komunalnih i veterinarskih službi, kao i policije, ne mogu braniti iznošenjem neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na ugled nekog lica i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su ova lica dužna tolerirati s obzirom na zanimanje koje obavljaju. Stoga je utvrđeno da objavljivanje spornog novinskog članka u jednom dijelu predstavlja činjenično izražavanje koje ima elemente klevete, pa su apelanti obavezani da tužitelju naknade štetu koju su mu takvim izražavanjem prouzrokovali.

13. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je utvrdio da je on previsoko postavljen budući da je prethodno ocijenjeno da je tužbeni zahtjev djelomično, a ne u cjelini, osnovan. S tim u vezi je iz iskaza tužitelja i iskaza tri saslušana svjedoka utvrđeno da je tužitelj, kao što bi i svaki prosječan čovjek, pretrpio određena negativna osjećanja uzrokovana spornim novinskim člankom. Ocjenjujući sve okolnosti propisane odredbom člana 11. ZZK, kao i okolnosti koje propisuje odredba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrđeno je da je adekvatna novčana satisfakcija za duševne bolove koje su apelanti prouzrokovali tužitelju iznos od 2.000,00 KM zbog čega su obavezani da ih solidarno isplate tužitelju. Dosuđena naknada štete u iznosu od 2.000,00 KM, kako je dalje obrazloženo, predstavlja pravičnu naknadu tužitelju za duševne bolove zbog povrede ugleda čiji je cilj satisfakcija koja ne smije težiti drugim ciljevima, tako da se svrha tražene naknade štete postiže obavezom apelanata da tužitelju, zbog učinjene klevete, isplate dosuđeni iznos (kao satisfakciju za pričinjenu štetu). U preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, tužbeni zahtjev je odbijen.

14. Okružni sud je, odlučujući o žalbi apelanata, donio Presudu broj 71 0 P 096714 14 Gž od 26. februara 2015. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena, osim u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka. Okružni sud je, nakon ispitivanja osporene presude u pogledu žalbenih tvrdnji apelanata prema kojima izražavanje u spornom članku ne predstavlja klevetu zbog toga što je bilo razumno u smislu člana 6. stav 1. tačka v) ZZK naveo da štampa ima veoma važnu ulogu u demokratskom društvu, ali da se ne smiju prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu da se spriječi objavljivanje povjerljivih informacija. Dužnost štampe je da na način koji je u skladu sa njenim odgovornostima pruži i saopći informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa a, s druge strane, pravo javnosti jeste da dobije takve informacije. Međutim, Okružni sud smatra da način objavljivanja spornog članka na naslovnoj strani dnevnih novina "Press RS" i samog naslova članka "Đubretom zatrpao put komšijama" ne predstavlja iznošenje ili pronošenje izražavanja koje je bilo razumno. S tim u vezi je navedeno da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj đubretom zatrpao put komšijama i da je zbog toga zagađen lokalni izvor vode, pa se ne može govoriti da je to izražavanje bilo razumno, jer je očigledno neistinito. Samim tim, kako je dalje obrazloženo, iznošenje takvog izražavanja nije dužnost apelanata da javnost obavještava neistinitim izražavanjem, pa žalbeni prigovori nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude iz koje proizlazi da su u spornom tekstu, iznoseći neistinu (klevetu) o tužitelju, apelanti zloupotrijebili pravo na slobodu izražavanja. Prvostepena presuda je potvrđena i u pogledu dosuđene visine naknade kao satisfakcije za pričinjenu štetu tužitelju (duševne bolove za povredu ugleda izazvanu iznošenjem klevete), a u pogledu odluke o troškovima postupka je preinačena tako što su apelanti obavezani da tužitelju isplate troškove postupka, umjesto da svaka stranka snosi svoje troškove.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


15. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i člana 17. Evropske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelanti ukazuju da su redovni sudovi utvrdili visinu nematerijalne štete u vidu duševnih bolova tužitelja, a da tokom postupka na te okolnosti tužitelj nije izveo niti jedan dokaz, pozivajući se pri tome na stav Ustavnog suda iz predmeta broj AP 3001/10 od 5. septembra 2013. godine. Prema njihovom mišljenju, u pogledu pogrešnog utvrđenja redovnih sudova da su u okolnostima konkretnog slučaja u spornom tekstu iznijeli neistinite činjenice o tužitelju i da su ga na taj način oklevetali, apelanti su naveli da se sporni članak bavio temom od općeg interesa za javnost (kvalitetom komunalnih i veterinarskih usluga putem nadležnih službi), da su podatke o predmetnom događaju dobili od prvotuženog i drugotuženog (komšija tužitelja) koji su detaljno opisali spornu situaciju i činjenice u vezi sa tom situacijom, da su, zatim, kontaktirali sa suprugom tužitelja i njegovom snahom za koju je tužitelj tvrdio da je vlasnica pomoćnih objekata za stoku iz kojih cure fekalije, a zatim i sa pomoćnikom načelnika Odjeljenja Komunalne policije u Banjoj Luci. Stoga je njihova namjera, kako su dalje istakli, u spornom novinskom tekstu bila da se navodi o opisanoj situaciji prenesu objektivno, a to, dalje, znači da su postupali zakonito i razumno. Osim toga, apelanti su ukazali da ne postoji odgovornost za štetu u okolnostima konkretnog slučaja, prije svega, zato što su sudovi utvrdili odgovornost za štetu bez ikakvih jasnih parametara, budući da su utvrđivali da li su navodi iz spornog teksta formalno istiniti umjesto da su utvrđivali da li su navodi u suštini istiniti. S tim u vezi su ukazali na pogrešnu primjenu odredaba ZZK, konkretno člana 5. ovog zakona umjesto člana 6. ZZK, kojima su propisani izuzeci od odgovornosti za štetu učinjenu klevetom, budući da je navedenom odredbom propisano da ne postoji odgovornost za štetu ukoliko je objavljivanje u suštini istinito, a prema njihovom mišljenju jeste, jer iz svih provedenih dokaza proizlazi zaključak da tužitelj dopušta da se iz njegovih objekata u kojima drži stoku slijeva nečista fekalna voda ("osoka") u periodu koji traje već 10 godina i da pri tome ne preduzima ništa kako bi se to spriječilo. S obzirom na te činjenice, za apelante se postavlja opravdano pitanje kakav status i ugled je tužitelj uživao u sredini u kojoj živi a u tom pravcu u postupku nije izveo niti jedan dokaz, pa se zaključak redovnih sudova ne može tumačiti drugačije nego kao proizvoljan. Ovo naročito imajući u vidu da su u spornom tekstu prenesene izjave drugih lica, mještana (prvotuženog i drugotuženog) i da je tužitelju kao suprotstavljenoj strani data mogućnost da se izjasni o navedenoj situaciji u vezi sa otjecanjem fekalija s njegove parcele na seoski put, kao i predstavnicima nadležne komunalne policije. Stoga, smatraju da je osporenim presudama kojima im je uspostavljena obaveza da tužitelju nadoknade štetu prekršeno pravo na slobodu izražavanja, budući da su u spornom tekstu informacije, riječi i mišljenja dobiveni od lica koja su imala određena saznanja o postojećem problemu s fekalijama i kao takvi preneseni u tekst.

16. Apelanti su predložili da se apelacija usvoji i utvrdi kršenje njihovih prava na koja su u apelaciji ukazali, posebno akcentirajući pravo na slobodu izražavanja, te da se osporena presuda Okružnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje u skladu sa standardima iz Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Odgovor na apelaciju


17. Osnovni sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja u apelaciji neosnovano ukazuju i da je presuda potvrđena drugostepenom presudom.

18. U odgovoru na apelaciju opunomoćenik tužitelja je sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim, ukazujući da su redovni sudovi postupali na pravilan i zakonit način i da je apelacija opterećena ponavljanjem žalbenih navoda. Osim toga, apelanti su se upustili u tumačenje odredaba materijalnog prava, čineći to na selektivan način i tumačeći te odredbe potpuno proizvoljno. Posebno je napomenuto da se u okolnostima konkretnog slučaja suštinski radi o nezadovoljstvu apelanata neuspjehom u sporu, pa je predloženo da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.

V. Relevantni propisi


19. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 1. stav 1. tačka a)


Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Član 5.
Odgovornost za klevetu

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti

Član 6.


(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 13.


Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

20. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.


(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 200.


(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanjа o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI. Dopustivost


21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 096714 14 Gž od 26. februara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 5. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


25. Apelanti osporavaju presude redovnih sudova ukazujući da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te člana 17. Evropske konvencije.

26. S tim u vezi, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama usvojen tužbeni zahtjev prema kojem su apelanti obavezani da tužitelju nadoknade nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih duševnih bolova u određenom novčanom iznosu za iznesenu klevetu učinjenu putem sredstva javnog informiranja – štampe.

27. Budući da se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu "prava na slobodu izražavanja" i iz toga proistekle obaveze na naknadu štete, koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ispitati da li se u konkretnom slučaju radi o neistinitom iznošenju činjenica (kleveti) ili vrijednosnom sudu (mišljenju), odnosno da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite prava apelanata na slobodu izražavanja.

Pravo na slobodu izražavanja


28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

29. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opći principi


30. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno, ili se smatraju neuvredljivim, ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo, ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

31. Ustavni sud, također, ukazuje na to da je u okviru člana 10. stav 2. Evropske konvencije malo prostora za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. U tom smislu, granice prihvatljivog kriticizma su šire kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti, pa, stoga, moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi, Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 [e]). Evropski sud, također, podržava pravo na saopćavanje informacija u dobroj vjeri o pitanjima od javnog interesa čak i kada takva saopćenja sadrže neistinite ili štetne izjave o privatnim licima (vidi, Evropski sud, Bladet Tromso i Stensaas protiv Norveške [GC], br. 28114/95, stav 50) i naglašava da se mora uzeti u obzir da li se sporno izražavanje odnosi na lični život pojedinca, ili na njegovo postupanje u nekoj drugoj društvenoj sferi.

32. U vezi sa ograničenjima koja se tiču prava na slobodu izražavanja i koja su propisana u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.

b) Primjena navedenih principa na konkretan slučaj


33. Dovodeći navedene opće principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta (na neke od njih su ukazali apelanti), Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene presude donesene na osnovu odredaba ZZK i ZOO iz čega proizlazi da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv. Osim toga, osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja zaštita "ugleda ili prava drugih" u okviru prava na privatnost, dakle, ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.

34. Ustavni sud, imajući u vidu princip proporcionalnosti, dalje treba ispitati da li su u osporenim presudama uzeti u obzir svi faktori koji su bili opredjeljujući u zaključku da su u konkretnom slučaju apelanti prouzrokovali štetu tužitelju. Za Ustavni sud se sa tog aspekta postavlja pitanje da li je u konkretnom slučaju napravljena jasna distinkcija između činjenice i vrijednosne ocjene, te da li su uzeti u obzir svi ostali faktori bez obzira na to da li je u pitanju činjenica ili vrijednosni sud, i to: društveni status tužitelja, način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, priroda i stepen prouzrokovane štete, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju (djelomično ili potpuno), da li je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno, da li su ispoštovani općeprihvaćeni profesionalni standardi i, konačno, da li se radi o pitanjima od javnog značaja, ili su iznesene tvrdnje koje se tiču tužiteljeve privatnosti.

35. Imajući u vidu navedene relevantne kriterije, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja imali u vidu nespornu činjenicu koja je utvrđena u prvostepenom postupku i kao takva ponovljena u obrazloženju drugostepene presude, a tiče se objave članka pod nazivom "Đubretom zatrpao put komšijama". Pri ocjeni da li u konkretnom slučaju postoji osnov da se tužitelju dosudi naknada štete zbog klevete redovni sudovi su imali u vidu činjenicu da je evidentno postojao problem s curenjem fekalnih voda sa imanja tužitelja na seoski put i to da opći interes u konkretnom slučaju dopušta pokretanje pitanja o eventualnom kvalitetu rada komunalnih i veterinarskih službi. Iz obrazloženja presuda, dalje, proizlazi da tužitelj, na temelju dokaza koje je u postupku izveo, nije dokazao istinitost svojih navoda u cjelini, konkretno nije dokazao neistinitost tvrdnji iz spornog teksta [..."da iz njegovih pomoćnih objekata (štala i svinjac) ne teče 'osoka' (fekalna voda) na seoski put"...], jer su te činjenične navode iz teksta potvrdili neki od saslušanih svjedoka (osam od 15 saslušanih) koji su imali neposredna saznanja o tome (službena lica) zbog čega im je sud u cijelosti poklonio vjeru. Navedene tvrdnje nije negirao ni tužitelj prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, pa je s tim u vezi zaključeno da tužitelj nije dokazao da su svi navodi iz spornog teksta bili neistiniti, jer je prethodni dio, kako je utvrđeno, istinit. Stoga je zaključeno da tužiteljev tužbeni zahtjev nije osnovan u cjelini, već djelomično jer apelanti u dijelu spornog teksta nisu iznijeli neistinite, već istinite činjenice. S druge strane je, također, na osnovu izvedenih dokaza, zaključeno da je tužitelj dokazao neistinitost drugog dijela navoda iz spornog teksta [..."da duže od deset godina đubre iz svoje štale istovara na put koji koristi 18 domaćinstava iz tog sela, da zagađuje obližnji izvor vode na kojem se napaja stoka"...], odnosno da apelanti, nasuprot tome, nisu dokazali istinitost ovih navoda, pa je u tom dijelu utvrđena odgovornost apelanata za naknadu štete učinjene klevetom. Pri izvođenju takvog zaključka sudovi su se, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, rukovodili isključivo primjenom pravila o teretu dokazivanja i to na okolnost istinitosti, odnosno neistinitosti iznesenih tvrdnji u spornom tekstu. U vezi s tim je pojašnjeno da se opći interes, koji evidentno postoji i tiče se kvaliteta rada komunalnih, veterinarskih, pa i policijskih službi, i sloboda izražavanja ne mogu braniti iznošenjem neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na ugled nekog lica i koje se, stoga, ne mogu smatrati kritikom, te da je pri utvrđivanju odgovornosti za klevetu dovoljno da je uslijed iznošenja neistine postojala mogućnost da se povrijedi ugled, što je u uvjetima društvenog uređenja, moralnih principa i okruženja u kojem oštećeni (tužitelj) živi podobno da umanji njegovu moralnu i društvenu vrijednost i da ga izloži poruzi i potcjenjivanju, te da ga učini nedostojnim za vršenje nekih društvenih ili državnih funkcija.

36. U vezi sa navedenim stavom, Ustavni sud zapaža da je postojanje odgovornosti apelanata za naknadu štete učinjene klevetom (neistinitim iznošenjem činjenica), kao i nepostojanje ove odgovornosti (u jednom dijelu) obrazloženo tumačenjem smisla odredaba materijalnog prava, dakle, odredaba ZZK iz kojih, prema ocjeni redovnih sudova, proizlazi isključiva primjena pravila o teretu dokazivanja. To, dalje, upućuje, kako je navedeno u presudama, na obavezu tužitelja, s jedne strane, i apelanata, s druge strane (kao parničnih stranaka), da u postupku dokažu istinitost svojih tvrdnji i navoda, jer suprotno ukazuje na njihovu neistinitost (klevetu).

37. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja postavlja se pitanje da li su činjenice iz cjelokupnog spornog teksta dovedene u kontekst svih ostalih relevantnih kriterija navedenih u stavu 33. ove odluke, te materijalnih odredaba iz člana 5. ZZK kojima je propisana odgovornost za klevetu i izuzetaka od ove odgovornosti koji su propisani u članu 6. ZZK kao lex specialis u odnosu na druge zakone. Navedenim odredbama je, između ostalog, propisano da odgovornost postoji ako su neistinite činjenice iznesene namjerno ili uslijed nepažnje (postojanje svijesti), odnosno da ova odgovornost ne postoji ako je izražavanje u suštini istinito i razumno. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da u postupku pred redovnim sudovima nije bilo sporno da su pojedini navodi iz spornog teksta bili istiniti (curenje fekalne vode na put), a pojedini, koji se tiču istog događaja, zbog toga što ih apelanti nisu na adekvatan način dokazali (da tužitelj u fizičkom smislu duže od deset godina đubre istovara na put) ocijenjeni su kao očigledno neistiniti.

38. S tog aspekta, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao ocijeniti da su se redovni sudovi pri evidentnoj potrebi koja dopušta pokretanje pitanja o eventualnom kvalitetu rada komunalnih i veterinarskih službi uopće bavili spornim izražavanjem u vezi s kriterijima uspostavljenim u materijalnim odredbama ZZK i standardima uspostavljenim u članu 10. Evropske konvencije (status tužitelja, javni interes, prihvatljiva kritika...), budući da su tvrdnje tužitelja, čiji status i društveni položaj u osporenim presudama nisu definirani, pa, prema tome, i osnov tužbenog zahtjeva (u jednom dijelu) za naknadu štete učinjene klevetom, prihvaćene isključivo zbog nedostatka adekvatnog dokaza na okolnost tvrdnji koje su apelanti iznijeli u jednom dijelu spornog teksta iz čega je proizašao zaključak o njihovoj očiglednoj neistinitosti, odnosno učinjenoj kleveti. Ovo osobito imajući u vidu da su navodi koji su izneseni u članku kojim je, prema zaključku sudova, tužitelj oklevetan, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, imali dovoljnu činjeničnu osnovu (što proizlazi iz sadržaja dokaza prezentiranih u prvostepenoj presudi).

39. Ustavni sud, u tom smislu, podsjeća na presudu Evropskog suda u predmetu Dalban protiv Rumunije (presuda od 28. septembra 1999. godine, tač. 49-50) u kojoj je aplikant, novinar, napisao članak u kojem se govorilo o nizu prevara koje je počinio izvršni direktor poljoprivrednog preduzeća u vlasništvu države s kojim je bio povezan jedan od senatora, zbog čega su ga domaći sudovi sankcionirali. Evropski sud je, utvrđujući kršenje prava na slobodu izražavanja, naveo da nema dokaza prema kojima je opis događaja iz članka potpuno neistinit i da je cilj bio isključivo podsticanje klevetničkih izjava protiv izvršnog direktora i senatora, da nije pisao o aspektima privatnog života, već o njegovom ponašanju i držanju u svojstvu izabranog predstavnika i da se novinari pod određenim okolnostima mogu osloniti na glasine kada izvještavaju o pitanjima od javnog interesa. Domaći sudovi su smatrali da način na koji je aplikant iznio svoje mišljenje ne odgovara realnosti i da se, stoga, radi o kleveti, te da je činjenica prema kojoj nije bilo osnova da se protiv izvršnog direktora pokrene krivični postupak zbog navodnih prevara nedovoljna da se utvrdi da je informacija u članku neistinita.

40. Imajući u vidu navedenu praksu, kao i uspostavljene kriterije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, propuštajući da razjasne da li je u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se lokalna zajednica obavijesti o evidentnim problemima koji su izneseni u spornom tekstu, čija je istinitost osporenim presudama djelomično potvrđena, kao i da sporno izražavanje (u drugom dijelu) dovedu u širi kontekst (postojećeg problema u vezi sa odlaganjem i istjecanjem nečistoća na put) relevantnih odredaba ZZK, dakle, onih koje propisuju odgovornost za klevetu i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti, i standarda uspostavljenih u odredbi člana 10. Evropske konvencije, prekoračili granice "slobodne procjene" koju, u smislu člana 10. Evropske konvencije, apelanti uživaju. Iz navedenog proizlazi da, u smislu prakse Evropskog suda (mutatis mutandis, Šabanović protiv Crne Gore, presuda od 31. maja 2011. godine, stav 42), u svjetlu "ovog prilično ograničenog pristupa cijeloj stvari, teško da se može reći da razlozi koje su naveli domaći sudovi mogu da se smatraju relevantnim i dovoljnim". U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da je unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije malo prostora za ograničavanje rasprave o pitanjima od javnog interesa, čije su postojanje u konkretnom slučaju redovni sudovi konstatirali navodom da opći interes na koji su se apelanti pozvali zaista dopušta pokretanje pitanja o eventualnom kvalitetu rada komunalnih i veterinarskih službi, kao i policije, ali se taj interes ne može braniti (djelomičnim) iznošenjem neistinitih činjenica. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da takvo miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu.

41. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno pravo apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali navodi


42. S obzirom na zaključke o povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana 17. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, propuštajući da ocijene da li je u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se lokalna zajednica obavijesti o evidentnim problemima koji su izneseni u spornom tekstu, čija je istinitost osporenim presudama djelomično potvrđena, kao i da sporno izražavanje (u drugom dijelu) dovedu u kontekst relevantnih odredaba ZZK, onih koje propisuju odgovornost za klevetu i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti, te standarda uspostavljenih u odredbi člana 10. Evropske konvencije. Time su prekoračili granice "slobodne procjene" koju, u smislu člana 10. Evropske konvencije, apelanti uživaju, što je rezultiralo miješanjem u pravo apelanata na slobodu izražavanja, koje u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!