Službeni glasnik BiH, broj 75/20
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
ČETVRTI ODJEL
PREDMET BRADARIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE
(Aplikacija br. 84721/17)
PRESUDA
STRASBOURG
3. decembra 2019. godine
Ova presuda je konačna, ali su u njoj moguće redakcijske izmjene.
U predmetu Bradarić protiv Bosne i Hercegovine,
Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao Vijeće u sastavu:
Iulia Antoanella Motoc, predsjednica,
Faris Vehabović,
Carlo Ranzoni, sudije,
i Andrea Tamietti, v.d. zamjenika registrara Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 12.11.2019. godine, donio je sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu aplikacije protiv Bosne i Hercegovine (br. 84721/17) koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine g. Nedžad Bradarić ("aplikant"), prema članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Konvencija"), dana 14.12.2017. godine.
2. Aplikanta je zastupala Zajednička advokatska kancelarija "Jezdić& Matuzović" iz Tuzle. Vladu Bosne i Hercegovine ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa B. Skalonjić.
3. Dana 13.11.2018. godine Vladi je dostavljena obavijest o pritužbi zbog neizvršavanja, dok je preostali dio aplikacije proglašen nedopuštenim prema pravilu 54. stavu 3. Pravila Suda.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI SLUČAJA
4. Aplikant je rođen 1954. godine, živi u Tuzli.
5. Dana 26.4.2012. godine aplikant i njegov bivši poslodavac, privatno preduzeće iz Tuzle, sklopili su nagodbu pred Općinskim sudom u Tuzli u vezi s otpremninom aplikanta.
6. Dana 29.8.2012. godine aplikant je podnio zahtjev Općinskom sudu u Tuzli za izvršenje nagodbe.
7. Dana 20.3.2017. godine aplikant je podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršavanja predmetne nagodbe.
8. Dana 15.6.2017. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine ("Ustavni sud") utvrdio je povredu člana 6. stava 1. Konvencije i naredio Općinskom sudu u Tuzli ubrzanje postupka izvršenja. Ustavni sud je, također, dosudio aplikantu 1.000 konvertibilnih maraka (KM
1, približno 500 eura) na ime nematerijalne štete.
9. Dana 27.9.2017. godine, postupajući po zahtjevu treće strane (preduzeće koje je podnijelo tužbu u posebnom parničnom postupku protiv bivšeg poslodavca aplikanta), Općinski sud u Tuzli je odredio odlaganje postupka izvršenja do pravosnažnog okončanja postupka po tužbi treće strane. Aplikant se žalio na tu odluku.
10. Dana 15.11.2017. godine Kantonalni sud u Tuzli je preinačio odluku od 27.9.2017. godine i odbio zahtjev treće strane. Također je obavezao treću stranu da aplikantu isplati 1.053 KM na ime troškova postupka.
11. Na dan posljednje informacije kojom Sud raspolaže (28.6.2019), postupak izvršenja u predmetu aplikanta još uvijek traje.
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. STAVA 1. KONVENCIJE I ČLANA 1. PROTOKOLA BR. 1
I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. STAVA 1. KONVENCIJE I ČLANA 1. PROTOKOLA BR. 1
12. Aplikant se žali zbog neizvršenja sudske nagodbe. Pozvao se na član 6. stav 1. Konvencije i član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Član 6. stav 1. u relevantnom dijelu glasi:
Član 6. stav 1.
"Prilikom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama... svako ima pravo na... suđenje u razumnom roku... pred... sudom...".
Član 1. Protokola br. 1 glasi:
Član 1. Protokola br. 1
"Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim kada je to u javnom interesu i u skladu s uvjetima propisanim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnim kako bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom ili kako bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
A. Dopuštenost
1. Može li aplikant tvrditi da je "žrtva"
13. Vlada je istakla da aplikant više ne može tvrditi da je žrtva budući da je Ustavni sud utvrdio povredu na koju se on žalio i dosudio mu 1.000 KM (vidi tačku 8. ove presude). Vlada smatra da je taj iznos dovoljan s obzirom na lokalne prilike i BDP Bosne i Hercegovine.
14. Aplikant je naveo da zahtjev za nematerijalnu štetu nije bio jedini zahtjev koji je podnio Ustavnom sudu; on je, također, zahtijevao izvršenje sudske nagodbe.
15. Sud ponavlja da odluka ili mjera u korist aplikanta u načelu nije dovoljna da ga liši statusa žrtve, osim ako su domaće vlasti izričito ili u suštini priznale relevantnu povredu Konvencije, a potom mu pružile obeštećenje (vidi
Scordino protiv Italije (br. 1) [VV], br. 36813/97, tačka 180, ESLJP 2006 V, i
Rooman protiv Belgije [VV], br. 18052/11, tačka 129, 31.1.2019.). Obeštećenje koje pruže domaće vlasti mora biti odgovarajuće i dovoljno (vidi
Kudić protiv Bosne i Hercegovine, br. 28971/05, tačka 17, od 9.12.2008. godine).
16. Sud zapaža da je u predmetnom slučaju Ustavni sud utvrdio da je povrijeđeno pravo aplikanta na izvršenje u razumnom roku, čime je priznao povredu na koju se aplikant žali, i praktično zadovoljio prvi uvjet utvrđen u praksi Suda. Također, Ustavni sud je aplikantu dosudio 1.000 KM i naredio ubrzanje postupka o kojem je riječ (vidi tačku 8. ove presude).
17. Kada je riječ o drugom uvjetu, Sud je u predmetima koji se tiču zahtjeva za razuman rok već utvrdio da se jedna od karakteristika adekvatnog obeštećenja, koje sa stranke može skinuti status žrtve, odnosi na iznos dosuđen korištenjem domaćeg pravnog lijeka (vidi
Cocchiarella protiv Italije [VV], br. 64886/01, tačka 93, ESLJP 2006 V). Sud također može bez dileme prihvatiti da će država koja je uvela niz pravnih lijekova, od kojih je jedan namijenjen ubrzanju postupka, a drugi pružanju naknade, dosuditi iznose koji – iako manji od onih koje dosuđuje Sud – nisu nerazumni, pod uvjetom da su relevantne odluke, koje moraju biti u skladu s pravnom tradicijom i životnim standardom zemlje o kojoj je riječ, donesene brzo, da su obrazložene i izvršene u vrlo kratkom roku (vidi
Cocchiarella, citiran gore, tačka 97).
18. Načela utvrđena u kontekstu predmeta koji se odnose na dužinu postupka primjenjiva su i u situaciji u kojoj se aplikanti žale zbog produženog neizvršenja konačnih i izvršnih presuda donesenih u njihovu korist, kao što je to slučaj u ovom predmetu (vidi
Kudić, citiran gore, tačka 17).
19. Vraćajući se predmetnom slučaju, Sud napominje da, iako je Ustavni sud aplikantu dosudio nematerijalnu štetu, dosuđeni iznos ne odgovara onome što bi Sud vjerovatno dosudio prema članu 41. Konvencije. Stoga se on ne može smatrati adekvatnim u okolnostima ovog predmeta (vidi,
mutatis mutandis,
Kudić, citiran gore, tačka 18, i
Alagić protiv Hrvatske, br. 17656/07, tačka 21, 11.2.2010. godine). Nadalje, presuda Ustavnog suda od 15.6.2017. godine ostala je neizvršena u dijelu kojim je naređeno ubrzanje postupka izvršenja, koji na dan 28.6.2019. godine još uvijek nije bio okončan (vidi tačku 11. ove presude).
20. Aplikant stoga i dalje može tvrditi da je "žrtva" u smislu člana 34. Konvencije, a prigovor Vlade se mora odbaciti.
2. Ostali osnovi dopuštenosti
21. Sud zapaža da ova aplikacija nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stava 3. Konvencije, niti je nedopuštena po bilo kojem drugom osnovu. Stoga se ona mora proglasiti dopuštenom.
B. Meritum
22. Vlada je navela da se u zadnjih nekoliko godina Ustavni sud suočio s velikim brojem sličnih apelacija koje se odnose na dužinu postupaka izvršenja koji nisu bili izolirani slučajevi, nego posljedica sistemskih nedostataka u organizaciji pravosuđa. Međutim, primijenjene su određene mjere kako bi se ta situacija ispravila.
23. Sud ponavlja da su opća načela koja se odnose na neizvršavanje domaćih presuda utvrđena u presudi
Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (br. 41183/02, tačke 38-39, ESLJP 2006 XII). Istina, kašnjenje u izvršenju presude može biti opravdano u određenim okolnostima, ali kašnjenje ne smije biti takvo da ugrožava samu suštinu prava zaštićenog prema članu 6. stavu 1. (vidi
Burdov protiv Rusije, br. 59498/00, tačka 35, ESLJP 2002 III, i
Teteriny protiv Rusije, br. 11931/03, tačka 41, 30.6.2005.).
24. Osim toga, Sud ponavlja da nemogućnost izvršenja konačne odluke u korist aplikanta predstavlja miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine, kako je utvrđeno u prvoj rečenici prvog stava člana 1. Protokola br. 1 (vidi, između ostalih izvora,
Burdov, citiran gore, tačka 40;
Jasiūnienė protiv Litvanije, br. 41510/98, tačka 45, 6.3.2003. godine; i
Voytenko protiv Ukrajine, br. 18966/02, tačka 53, 29.6.2004.).
25. Sud primjećuje da je 29.8.2012. godine aplikant podnio zahtjev za izvršenje sudske nagodbe od 26.4.2012. godine (vidi tačke 5. i 6. ove presude). Unatoč činjenici da je Ustavni sud priznao povredu člana 6. Konvencije, dosudio aplikantu nematerijalnu štetu i naredio ubrzanje izvršnog postupka (vidi tačku 8. ove presude), na dan posljednje informacije kojom Sud raspolaže (28.6.2019. - vidi tačku 11. ove presude), postupak o kojem je riječ još uvijek nije bio okončan. Vlada nije iznijela bilo kakav argument koji bi opravdao nedjelovanje domaćih tijela. Informacije o općem stanju u pravosuđu koje je Vlada navela (vidi tačku 22. ove presude), ne mogu opravdati produženo neizvršavanje u predmetnom slučaju.
26. S obzirom na navedeno i činjenicu da je sudska nagodba od 26.4.2012. godine ostala neizvršena u najmanju ruku do 28.6.2019. godine, Sud zaključuje da je došlo do povrede člana 6. stava 1. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
II. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE
27. Član 41. Konvencije propisuje:
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih protokola, te ako zakonodavstvo visoke ugovorne strane o kojoj je riječ omogućuje samo djelimično obeštećenje, Sud će, po potrebi, odrediti pravičnu naknadu oštećenoj strani."
A. Odšteta
28. Aplikant potražuje 2.100 eura na ime nematerijalne štete.
29. Vlada ovaj iznos smatra prekomjernim i neopravdanim.
30. Prema praksi Suda i imajući u vidu da je Ustavni sud aplikantu već dosudio oko 500 eura na ime nematerijalne štete (vidi tačku 8. ove presude), Sud smatra da je razumno aplikantu dosuditi 1.600 eura po tom osnovu.
31. Sud dalje zapaža da tužena država ima neispunjenu obavezu osigurati da se poduzmu sve potrebne mjere kako bi se omogućilo da se domaći postupak, koji je predmet razmatranja u ovom slučaju, okonča što je moguće brže, uzimajući u obzir zahtjeve pravilnog vođenja sudskog postupka.
B. Troškovi i izdaci
32. Aplikant također potražuje 500 eura na ime troškova i izdataka u postupku pred Ustavnim sudom, kao i pred Sudom.
33. Vlada je osporila ovaj iznos smatrajući ga neopravdanim.
34. Prema praksi Suda aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je pokazano da su oni stvarno nastali, da su bili neophodni, te da je njihov iznos opravdan. To znači da ih je aplikant morao platiti, ili da ih je dužan platiti u skladu sa zakonskom ili ugovornom obavezom, te da su oni bili neizbježni kako bi se spriječila utvrđena povreda ili dobilo obeštećenje (vidi
Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine [VV], br. 2312/08 i 34179/08, tačka 94, ESLJP 2013 (izvaci)). U predmetnom slučaju, imajući u vidu dokumente koje ima u svom posjedu i navedene kriterije, Sud smatra razumnim dodijeliti iznos od 500 eura za sve troškove.
C. Zatezna kamata
35. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri postotna boda.
IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JE JEDNOGLASNO
1.
Proglasio aplikaciju dopuštenom;
2.
Utvrdio da je došlo do povrede člana 6. stava 1. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;
3.
Utvrdio
(a) Da tužena država ima osigurati poduzimanje svih potrebnih mjera kako bi se postupak koji je predmet razmatranja u ovom slučaju okončao što je moguće brže, uzimajući u obzir zahtjeve pravilnog vođenja sudskog postupka, te da u roku od tri mjeseca ima aplikantu isplatiti sljedeće iznose pretvorene u valutu tužene države prema kursu na dan izmirenja:
(i) 1.600 eura (hiljadu šesto), kao i svaki porez koji se može zaračunati, na ime nematerijalne štete;
(ii) 500 eura (petsto), kao i svaki porez koji se aplikantu može zaračunati, na ime troškova i izdataka;
(b) da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja, na navedene iznose plaćati obična kamata u periodu neplaćanja po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke, uvećanoj za tri postotna boda;
4.
Odbija preostali dio zahtjeva aplikanta za pravičnu naknadu.
Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 3. 12. 2019. godine, u skladu s pravilom 77. stavovima 2. i 3. Pravila Suda.
