Službeni glasnik BiH, broj 39/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2200/17, rješavajući apelaciju Emele Fazlagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Emele Fazlagić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 041074 15 Rev od 4. aprila 2017. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Emeli Fazlagić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 675,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Emele Fazlagić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 041074 15 Rev od 4. aprila 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 041074 13 Gž od 28. novembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 041074 08 P od 11. marta 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Emela Fazlagić (u daljnjem tekstu: apelantica) nastanjena u Norveškoj, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac, podnijela je 3. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 041074 15 Rev od 4. aprila 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 041074 13 Gž od 28. novembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 041074 08 P od 11. marta 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i advokature "Ćupina & Co" d.o.o. Mostar kao punomoćnika tuženih Đ. T. i Dž. T. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 18. i 22. februara 2019. godine. Punomoćnik tuženih nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 31. marta 2008. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženih kao zakonskih nasljednika umrlog T. T. (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženih) radi utvrđenja i diobe bračne imovine.

6. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 041074 08 P od 11. marta 2013. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu između nje i pravnog prednika tuženika čini kuća na Buni, preciznije označena u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna kuća), te da se utvrdi da je apelantica suvlasnica predmetne kuće sa 1/2 dijela, a tuženi sa 1/2 dijela, što su tuženi dužni priznati, te da se na osnovu presude apelantica s istim dijelom uknjiži u zemljišnim i katastarskim knjigama. Apelantica je obavezana da tuženim nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (uvid u materijalne dokaze, uviđaj na licu mjesta, vještačenja koja su obavili vještak građevinske struke i vještak geometar, saslušanje svjedoka i parničnih stranaka), te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nesporno utvrdio da su apelantica i pravni prednik tuženih zaključili brak 14. oktobra 1989. godine, te da je njihova bračna zajednica faktički trajno prekinuta 1993. godine apelanticinim odlaskom u Republiku Hrvatsku, a nakon toga u Norvešku, dok je Presudom Osnovnog suda u Mostaru broj P-173/96 od 11. septembra 1996. godine brak i konačno razveden. Također je utvrđeno da su apelantica i prednik tuženih za vrijeme trajanja bračne zajednice u periodu od 1989. do 1991. godine izgradili porodičnu kuću na parceli koja je u javnim evidencijama upisana na ime majke pravnog prednika (Z. T.), te da je navedena kuća u toku ratnih djelovanja zapaljena i potpuno uništena. Nadalje, utvrđeno je da je nakon završetka ratnih djelovanja na temeljima uništene kuće izgrađena nova porodična kuća. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza proizašlo da je izgradnju i finansiranje izgradnje nove kuće izvršila majka pravnog prednika jer je dobila donacije u građevinskom materijalu i u banci podigla kredit. Pri tom, cijeneći i prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke o stepenu uništenja stambenog objekta koji je prije rata izgrađen, Općinski sud je zaključio da predmetna kuća, iako je izgrađena na postojećim temeljima, iz utvrđenog stanja na licu mjesta, "nije porodični objekat u čiju izgradnju su ulagali tužiteljica (apelantica) i prednik tuženih jer je on tokom ratnih djelovanja devastiran i potpuno uništen". Budući da apelantica svoj tužbeni zahtjev nije zasnivala na tvrdnji niti je ponudila dokaze da je finansirala i učestvovala u izgradnji predmetne kuće već stambenog objekta građenog prije rata koji na licu mjesta ne postoji, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 53. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koju je citirao, te u vezi s tim zaključio da apelantica ponuđenim dokazima nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva.

7. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 041074 13 Gž od 28. novembra 2014. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je ispitujući prvostepenu presudu u granicama propisanim članom 221. ZPP u svemu podržao stav prvostepenog suda jer je navedeni sud na osnovu analize i ocjene izvedenih dokaza, prihvatajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke iz kojeg proizlazi da je izgrađeni objekat prije rata 80% uništen i devastiran, te imajući u vidu vrijednost kuće prije rekonstrukcije i "novosagrađene kuće", pravilno postupio kada je zaključio da predmetna kuća nije ona ista koju su u toku bračne zajednice izgradili apelantica i pravni prednik tuženih, te imajući u vidu da apelantica postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražila utvrđenje da je i ona učestvovala u izgradnji predmetne kuće, već utvrđenje da je učestvovala u izgradnji kuće prije rata, zbog čega je izveo pravilne zaključke donoseći na zakonu zasnovanu odluku, za što je prvostepeni sud dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 041074 15 Rev od 4. aprila 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina revizija izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da nisu osnovani apelanticini prigovori u odnosu na povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP budući da je utvrdio da su nižestepeni sudovi izvedene dokaze cijenili saglasno odredbi člana 8. ZPP, a da slobodnoj ocjeni dokaza suda apelantica ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu provedenih dokaza jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP). Naime, cijeneći utvrđeno činjenično stanje koje veže i revizioni sud bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja (član 240. stav 2. ZPP), Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili apelanticin tužbeni zahtjev jer je tužbeni zahtjev usmjeren na stambeni objekat koji su apelantica i pravni prednik tuženih izgradili u toku braka prije početka ratnih djelovanja, ali taj objekat je zapaljen i u pretežnom dijelu uništen tako da je zajedničko vlasništvo na stambenom objektu prestalo propašću stvari shodno odredbama člana 53. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Budući da je nakon rata sagrađena predmetna kuća i da u njenoj izgradnji apelantica nije učestvovala, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da je apelantica mogla postaviti zahtjev za naknadu štete u odnosu na ostatke devastiranog stambenog objekta (temelji i dio nosivih zidova) koji su iskorišteni u izgradnji predmetne kuće, što očigledno apelantica nije učinila. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je apelantica prije podnošenja tužbe (31. marta 2008. godine) imala saznanje da je stambeni objekat zapaljen u toku rata i da ga je nakon rata obnovila isključivo apelanticina bivša svekrva, ali i pored toga postavila je tužbeni zahtjev u odnosu na stambeni objekat koji je u ratu zapaljen, umjesto da postavi odgovarajući obligacioni zahtjev kako je već obrazloženo.

9. Nalazeći da ne postoje razlozi revizije, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je apelanticinu reviziju odbio shodno odredbi člana 248. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u apelaciji hronološki opisuje tok postupka, a zatim odlučenja osporenih presuda koja su prema njenom mišljenju zasnovana na proizvoljnoj ocjeni dokaza, što je dovelo da proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava.

11. Apelantica, u suštini, smatra da je "tokom postupka izostala savjesna ocjena i analiza dokaza, a naročito nalaza vještaka jer je vještačio okolnosti koje mu nisu određene sudskim rješenjem zbog čega sud izvodi pogrešan zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva". Naime, apelantica ukazuje da su "u postupku nezakonito utvrđivane činjenice oštećenja kuće i procenta oštećenja, a da pritom nisu utvrđivane okolnosti niti su u tom pravcu izvođeni dokazi kada je došlo do oštećenja – devastacije kuće" jer, kako navodi, "o svim tim okolnostima tužiteljica (apelantica) u izbjeglištvu nije imala apsolutno nikakvih saznanja". U tom pravcu apelantica navodi da "ukoliko su i približno tačni zaključci vještaka u pogledu vrste i obima oštećenja", apelantica je tokom postupka dokazala relevantne činjenice, odnosno da je za vrijeme trajanja bračne zajednice "finansirala izgradnju kuće", pa je u tom smislu, prema njenom mišljenju, došlo do pogrešne primjene člana 126. ZPP u vezi sa članom 53. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

12. Apelantica ukazuje i da postupak nije okončan u razumnom roku. Navodi da je nakon podnošenja tužbe predmet uzet u rad tek nakon pet godina, i to nakon brojnih urgencija, dok je postupak o pravnim lijekovima trajao dodatnih pet godina, sve to bez njenog doprinosa, što navodi na logičan zaključak da predmetni postupak nije okončan u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da ostaje pri svim razlozima datim u osporenoj presudi jer smatra da pri njenom donošenju apelantici nisu bila uskraćena prava na koja se neosnovano pozvala u apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim jer smatra da osporenom odlukom tog suda apelantici nisu uskraćena prava na koja se pozvala u apelaciji, niti je primjena prava bila proizvoljna. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Općinski sud je hronološki prezentirao tok postupka navodeći da je u predmetnom postupku taj sud donio pravilnu i zakonitu odluku, a u obrazloženju presude su navedeni razlozi koji ujedno predstavljaju i odgovor na apelanticine prigovore koje u apelaciji neosnovano iznosi. U vezi s tim, ukazuje da su broj predmeta s kojim su zadužene sudije, više vještačenja i uviđaj na licu mjesta osnovni razlozi koji su utjecali na dužinu postupka pred tim sudom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 6/98 i 29/03), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 53.

Pravo vlasništva prestaje propašću stvari.

Na ostatku propale stvari vlasnik zadržava pravo vlasništva.

17. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (1)

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 041074 15 Rev od 4. aprila 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 3. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

25. U konkretnom slučaju apelantica je vodila parnični postupak radi zaštite svojih imovinskih prava na predmetnoj kući, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode u kojem je apelantica uživala garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijevaju navedene odredbe.

A) U odnosu na osporene odluke

26. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

28. U konkretnom slučaju, dovodeći u kontekst utvrđene činjenice s relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelacionim navodima, odluke redovnih sudova jasno i argumentirano obrazložene i da nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su predmetni spor redovni sudovi sagledali, prije svega, u skladu s relevantnim odredbama ZPP, Zakona o vlasničkopravnim odnosima, pri čemu je detaljno ispitan pravni osnov apelanticinog tužbenog zahtjeva, nakon čega je izveden obiman dokazni postupak (uvid u materijalne dokaze, te nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke i vještaka geometra, kao i saslušanje navedenih vještaka u svojstvu svjedoka, kao i drugih svjedoka) i analiza svih izvedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te potom izveden zaključak o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). Osim toga, član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva od redovnih sudova da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8. ZPP), ali zahtijeva ocjenu svih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, kao i brižljivo izvođenje zaključka u pogledu (ne)dokazanosti određenih činjenica (član 123. ZPP) po principu slobodne ocjene dokaza.

29. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje stavove i zaključke u pogledu neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva detaljno i jasno obrazložili, pri čemu je apelantici, s aspekta građanskog postupka, data mogućnost da neposredno putem advokata dokaže osnovanost tužbenog zahtjeva izvođenjem svojih dokaza i izjašnjavanjem na dokaze suprotne strane. Ustavni sud zapaža i da su sudovi detaljno obrazložili primjenu pravila o teretu dokazivanja, te apelanticini navodi o tome ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost konkretnog postupka, budući da apelantica, kako je već rečeno, i ne tvrdi da joj je bilo onemogućeno da predlaže i izvodi dokaze, već svoje tvrdnje zasniva isključivo na svom shvatanju u ocjeni dokaza, koji nisu podudarni s ocjenom dokaza suda. Međutim, ta činjenica se ne može na bilo koji način staviti na teret sudovima niti u osporenim odlukama postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost kod ocjene dokaza i utvrđivanja činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na aspekt primjene materijalnog i procesnog prava.

B) U odnosu na suđenje u razumnom roku

Relevantni principi

31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

32. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 31. marta 2008. godine i da je okončan presudom Vrhovnog suda od 4. aprila 2017. godine. Iz navedenog proizlazi da je postupak u predmetnoj pravnoj stvari trajao ukupno devet godina i četiri dana.

Analiza razumnosti trajanja postupka

33. Ustavni sud podsjeća, slijedeći praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dovodeći taj stav u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja tužbe 31. marta 2008. godine Osnovni sud proveo dokazni postupak povodom apelanticinog tužbenog zahtjeva i donio prvostepenu presudu nakon nepunih pet godina (11. mart 2013. godine). U postupku donošenja odluke o žalbi Kantonalni sud je odluku donio u roku od jedne godine i sedam mjeseci (28. novembar 2014. godine), dok je Vrhovni sud, kako proizlazi iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, o apelanticinoj reviziji odlučio u roku od dvije godine i četiri mjeseca (4. april 2017. godine).

34. U vezi s navedenim, Ustavni sud konstatira da iz činjenica predmeta proizlazi da je postupak pred redovnim sudovima najduže trajao pred Osnovnim sudom, za što je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ponudio sljedeće razloge: "broj predmeta s kojim je sudija zadužen, vještačenje i uviđaj na licu mjesta" zbog kojih smatra da u okolnostima konkretnog slučaja razuman rok nije prekoračen. Međutim, Ustavni sud smatra da dužina postupka pred Osnovnim sudom u trajanju od nepunih pet godina a priori ne ispunjava standard "razumne" dužine postupka i da razlozi koje je sud ponudio, a tiču se broja zaduženih predmeta, vještačenja i uviđaja na licu mjesta, ne predstavljaju opravdanje za dužinu postupka u navedenom trajanju pri čemu naročito treba imati u vidu osnovne principe koji se tiču rukovođenja sudskim postupkom i obaveze suda da te principe provede.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je dužina postupka u trajanju od devet godina, od čega pet godina pred prvostepenim sudom, bila pretjerana i nije zadovoljila zahtjeve "suđenja u razumnom roku".

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

36. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

37. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 675,00 KM.

38. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

39. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena i prava iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je isticala u vezi s tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni procesnog prava i materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i ovi apelanticini navodi o kršenju prava iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u "razumnom roku" kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao devet godina, pri čemu je dužini predmetnog postupka u najvećem dijelu doprinio Općinski sud kojem je trebalo skoro pet godina da odluči o apelanticinom tužbenom zahtjevu.

41. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelanticine prigovore usmjerene na proizvoljnu primjenu ZPP i Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te kada su redovni sudovi svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložili na način koji se ne čini proizvoljnim.

42. Nema kršenja ni prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje ovih prava zasniva na identičnim navodima istaknutim u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.