Službeni glasnik BiH, broj 47/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 7/18, rješavajući zahtjev dvadeset devet poslanika Narodne skupštine Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 31. maja 2018. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odlučujući o zahtjevu dvadeset devet poslanika Narodne skupštine Republike Srpske za ocjenu ustavnosti Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 19/03 i 54/04),

utvrđuje se da su odredbe čl. 63, 66, 67, 70, 71, 72. i 76. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 19/03 i 54/04) u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, članom 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Dvadeset devet poslanika Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva) podnijelo je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) 7. februara 2018. godine zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 19/03 i 54/04; u daljnjem tekstu: osporeni zakon). Podnosioci zahtjeva su također zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio primjenu osporenog zakona do donošenja konačne odluke Ustavnog suda povodom podnesenog zahtjeva.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predstavnički dom) i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Dom naroda) zatraženo je 12. februara 2018. godine da dostave odgovor na zahtjev.

3. Predstavnički dom je dostavio odgovor 12. marta 2018. godine.

III. Zahtjev


a) Navodi iz zahtjeva


4. Iz navoda zahtjeva proizlazi da podnosioci zahtjeva smatraju da su odredbe čl. 63, 66, 67, 70, 71, 72. i 76. osporenog zakona u suprotnosti sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, članom 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Također smatraju da je odredba člana 72. stav 2. osporenog zakona suprotna odredbi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije. Ukazuju da su citirane odredbe osporenog zakona suprotne načelu pravne sigurnosti i pravu na pristup sudu.

5. Podnosioci zahtjeva u uvodnom dijelu zahtjeva izlažu karakteristike zemljišne knjige i katastra uz napomenu da se sistem registriranja nekretnina i prava u Bosni i Hercegovini zasniva na dva registra: katastru i zemljišnoj knjizi. Ukazuju da su mnoge evropske države spojile katastar i zemljišnu knjigu u jedinstven registar koji vodi jedna institucija. U zahtjevu se naglašava da je u Bosni i Hercegovini zemljišna knjiga neažurna i netačna evidencija. Istaknuto je da u Federaciji BiH oko 30 % katastarskih općina nema uspostavljenu zemljišnu knjigu, dok u Republici Srpskoj taj procent iznosi 33 %. Navedeno je da je u katastarskim općinama u kojima postoji zemljišna knjiga ona u 80 % i više netačna i neažurna, pa je samim tim na 8 % i više teritorije FBiH neophodna izmjena zemljišne knjige tamo gdje ona postoji, odnosno uspostavljanje nove zemljišne knjige tamo gdje ona ne postoji.

6. Ukazano je da osporeni zakon razmatra pitanja koja se tiču imovinskih prava, ali na način koji ne štiti stečenu imovinu, već uvodi zaštitu posjeda koji nije stečen na valjanom pravnom osnovu, već određuje vlasnika na osnovu neažuriranih i netačnih katastarskih podataka vezanih za tehničke podatke i posjed koji nije stečen na valjanom pravnom osnovu, te netačnih zemljišnoknjižnih podataka o pravima i imaocima prava i upisima tereta bez učešća zainteresiranih stranaka.

7. U vezi s navedenim, podnosioci zahtjeva upućuju na Odluku Ustavnog suda donesenu u predmetu broj AP 1048/04 od 13. oktobra 2005. godine u kojoj je utvrđena povreda apelantovog prava na imovinu u predmetu u kojem se radilo o de facto eksproprijaciji, a da nije proveden postupak eksproprijacije. Ukazano je da osporeni zakon predviđa vrlo sličnu situaciju, s tim da se radi o de iure eksproprijaciji, ali bez provođenja postupka eksproprijacije i bez bilo kakve nadoknade za proknjiženo zemljište sa vlasnika na faktičkog posjednika.

8. Podnosioci zahtjeva navode da sporni zakon uvodi potpuno novi sistem u pogledu načina uspostavljanja i zamjene već postojeće zemljišne knjige. Ukazano je da je odredbom člana 63. osporenog zakona propisano da se zamjena zemljišne knjige vrši po službenoj dužnosti u slučajevima kada zemljišna knjiga ne postoji ili je dio zemljišne knjige uništen, izgubljen ili oštećen ili iz drugih razloga nedostaje dio zemljišne knjige, kao i zahtjev zainteresirane strane u smislu člana 66. osporenog zakona. Prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, nezakonitim se ukazuje uspostavljanje nove zemljišne knjige po službenoj dužnosti u Federaciji BiH.

9. U zahtjevu se ukazuje da u postupku uspostavljanja ili zamjene zemljišne knjige zemljišnoknjižni sud prikuplja podatke o nekretnini i koristi ih za uspostavljanje prvog odjela A zemljišnoknjižnog uloška "Popisni list" prema faktičkom stanju koje preuzima od općinskih organa uprave koji vode te evidencije. Podnosioci zahtjeva napominju da spomenute podatke sud pribavlja od općinskih organa uprave koji putem geodetskih privatnih kuća (koje postupaju bez zakonskog osnova) vrše utvrđivanje stanja starog austrougarskog premjera (na kome je zasnovana zemljišna knjiga) i novog premjera (faktičkog stanja), te ostalih tehničkih podataka (kao što su oblik, površina, kultura, klasa, položaj, podaci o zgradama, način korištenja, etažno vlasništvo, položaj u zgradi, etažne jedinice), i to bez učešća fizičkih i pravnih lica kao zainteresiranih stranaka koje bi u postupku mogle da ospore utvrđeno stanje u katastru odnosno podatke upisane u A "Popisni list" zemljišnoknjižnog uloška. Ukazano je da tako postupajući geodetske kuće utvrđuju određene tehničke podatke koji nisu sadržani ni u jednoj evidenciji (zemljišnoj knjizi i katastru).

10. Navedeno je da je apsurdno da sud uspostavlja A "Popisni list" zemljišno-knjižnog uloška s podacima iz katastra (faktičko stanje) i ne daje vlasnicima nekretnina da se izjasne o prikupljenim podacima, a vlasnička prava veže za nekretnine čiji su tehnički podaci utvrđeni na navedeni način. Nakon ovako uspostavljenog A "Popisnog lista" zemljišnoknjižnog uloška sud, u skladu sa članom 67. osporenog zakona, najavljuje postupak uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška u kom zemljišnoknjižni referent rješenjem utvrđuje vlasništvo i druga stvarna prava i ograničenja i upisuje ih u B "Vlasnički list" i C list "Tereti".

11. Ukazano je da se najava vrši kako je to propisano članom 67. stav 2. osporenog zakona tako što se objavljuje oglašavanjem na oglasnoj ploči suda i objavljivanjem u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i najmanje dva dnevna lista koja se distribuiraju u Bosni i Hercegovini. Nadalje je ukazano da sud, tj. zemljišnoknjižni referent ne poziva ni vlasnika ni posjednika ličnim pozivom da učestvuju u postupku, već to vrši, kako je navedeno, na način da vlasnik i posjednik ukoliko ne saznaju za javni oglas ostaju uskraćeni za učešće u samom postupku i time njihovo pravo neće biti uzeto u obzir za uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška.

12. Slijedom navedenog, podnosioci zahtjeva ukazuju da prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine van zemlje živi više od 1.350.000 lica koja vode porijeklo iz Bosne i Hercegovine što, u odnosu na broj stanovnika u zemlji, predstavlja 1/3 njene ukupne populacije. Također je ukazano da je Svjetska banka procijenila da je 2005. godine broj emigranata s prostora Bosne i Hercegovine iznosio 1.471.594 lica, što procentualno čini 37,7 % ukupne bosanskohercegovačke populacije. Prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, tako brojno iseljeništvo u najvećem dijelu je rezultat ratnih sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije i Bosne i Hercegovine devedesetih godina 20. vijeka (podaci Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH "Pregled stanja bosanskohercegovačkog iseljeništva" 2008. godine, Sarajevo).

13. Prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, imajući u vidu navedene podatke, suvišno je i spominjati na koliki se broj stanovnika državljana BiH, ali i stranih državljana koji imaju imovinu u Federaciji BiH, osporeni zakon može odraziti s obzirom na samo neka njegova rješenja. Ukazano je da ukoliko se dozvoli promjena odnosno brisanje prava vlasništva bez ikakve kompenzacije za oduzimanje nekretnina i na osnovu, između ostalog, postupka koji se vodi na oglasnim pločama sudskih organa daleko od oko 1.500.000 stanovnika koji se nalaze van Bosne i Hercegovine onda bi to predstavljalo kraj pravne sigurnosti u Bosni i Hercegovini. Prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, ukoliko je moguće dopustiti da se promjena upisa vlasništva na nekretninama vrši na osnovu "faktičkog stanja", kako to propisuje osporeni zakon, onda Bosna i Hercegovina ne može ponuditi svojim građanima zaštitu njihovih prava. U vezi s tim je ukazano na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) donesenu u predmetu Brumarescu protiv Rumunije od 28. oktobra 1999. godine koja se, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, može primijeniti i na situaciju koja se stvara osporenim zakonom. Naglašeno je da je stanje koje se stvara osporenim zakonom čak i nepovoljnije za odsutne građane s obzirom na to da se vlasništvo može steći faktičkim posjedovanjem nekretnine u trenutku evidentiranja podataka o nekretnini, dakle bez ikakvog pravnog posla.

14. U pogledu procjene legitimnosti u svrhu javnog ili općeg interesa, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, svrha osporenog zakona jeste sređivanje stanja u ovoj oblasti, ali je sasvim upitno da opći interes podrazumijeva kršenje prava jednog lica da bi drugo lice bez pravnog osnova steklo to pravo, pa čak ako bi budući vlasnik trebala da bude Federacija BiH jer postupak u skladu s osporenim zakonom ne podrazumijeva bilo kakvu kompenzaciju za oduzetu nekretninu. U tom smislu podnosioci zahtjeva naglašavaju da je vrlo teško zaključiti da se radi o javnom odnosno općem interesu. Ukazuju da postupanje državnih organa u skladu s osporenim zakonom za konačnu posljedicu može imati potpuni gubitak prava ukoliko se aktivno ne uzme učešće u postupku uspostavljanja, što je nemoguće za ljude koji su odsutni u trenutku provođenja postupka i koji nemaju saznanja da se vode postupci koji se tiču njihovih nekretnina i imovine. Smatraju da cilj spornog zakona nije kontrola korištenja imovine u skladu s općim interesima, niti mu je cilj da osigura naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni, već da jednostavno liši imovine svako lice koje nije u posjedu te imovine, te ostavlja prostora javnim vlastima, a ne sudovima, da cijene svaku konkretnu situaciju, što mora rezultirati arbitrarnim odlukama tih organa imajući u vidu nedavne "ratne sukobe" u Bosni i Hercegovini. Prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, ovakva vrsta miješanja u potpunosti narušava načelo pravne sigurnosti koje je pretpostavka za razvoj demokratskog društva. Ukazano je da se upravo suprotno navedenom spornim zakonom uvodi pravna nesigurnost, što je potpuno u suprotnosti s pozitivnom obavezom države da zaštiti imovinu, a ne da svojim djelovanjem proizvodi potpuno novo faktičko stanje. Na navedeni način se, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, vrši promjena vlasništva na osnovu faktičkog stanja i bez ikakve kompenzacije za proknjižene nekretnine.

15. Podnosioci zahtjeva ukazuju da je Federacija BiH odlučila da liši imovine sve one ljude koji nisu u posjedu svoje imovine i omogući trenutnim posjednicima da se upišu kao vlasnici, pa čak i kada nemaju nikakav pravni osnov za posjedovanje te imovine, pri čemu čak i ne koristi službene evidencije o nekretninama i njihovim vlasnicima, osim kada na bazi faktičkog stanja nije moguće evidentirati tu imovinu. Na ovaj način, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, Federacija BiH krši imovinska prava svih lica koja ne borave na svojoj imovini odnosno nekretnini, pa čak i u situacijama u kojima oni nisu u mogućnosti da se vrate na svoju imovinu.

16. Istaknuto je da Bosna i Hercegovina nikada nije donijela Zakon o državnoj imovini, a osporenim zakonom se omogućava da sva imovina, koja je nekad bila vlasništvo bivše SFRJ odnosno bivše Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, jednostavno bude nezakonito proknjižena na bazi podataka faktičkog stanja.

17. Ukazano je da bi se primjena zakona odvijala na način da nakon najave uspostavljanja iz člana 67. osporenog zakona, bez ličnog pozivanja stranaka, a zainteresirana stranka se ne prijavi u određenom roku, zemljišnoknjižni ured, tj. zemljišnoknjižni referent vrši uspostavljanje novog z. k. uloška na osnovu postojećih dokaza. Protekom rokova iz člana 67. osporenog zakona zainteresiranom licu nije omogućeno da po saznanju uspostavljenog zk. uloška zahtijeva ponavljanje tog postupka bez da ga sud, tj. z. k. odjeljenje uputi da svoja stečena prava ostvaruje u redovnom sudskom postupku. Također, ukazuje da je apsurdno da u skladu s odredbama člana 70. zainteresirana stranka ne može da se žali na provedeni postupak uspostavljanja zk. uloška, već zainteresirana stranka žalbom može samo zahtijevati da se zemljišno-knjižnom uredu naloži da izvrši zabilježbu protiv tačnosti zemljišne knjige ili da preduzme brisanje upisa. Dalje, nakon što referent donese rješenje iz člana 63. stav 3. osporenog zakona, odredbama člana 71. spornog zakona nije propisana obaveza suda da to rješenje dostavi strankama, već se i tu daje mogućnost da se stranke s rješenjem upoznaju putem javnog obavještenja (član 71. stav 3. osporenog zakona). Pri tome se ukazuje da osporeni zakon ne propisuje postupak po prigovoru, kao ni koji je to drugostepeni organ koji odlučuje o žalbi iz člana 70. osporenog zakona i prigovora u smislu člana 71. osporenog zakona. Prema tome, podnosioci zahtjeva ukazuju da osporenim zakonom nije osigurana dvostepenost u odlučivanju o žalbi prema članu 70. osporenog zakona i odlučivanju o prigovoru prema članu 71. osporenog zakona.

18. Nadalje, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, u predmetnom postupku nije moguće primijeniti odredbu člana 72. stav 1. osporenog zakona budući da se stranke pozivaju javnim oglašavanjem. Stoga, da bi se postavio privremeni zastupnik potrebno je prethodno utvrditi adresu i stranku lično pozvati. Ukazano je da je posebno diskriminirajuća odredba člana 72. stav 2. osporenog zakona kojom se propisuje da u slučaju utvrđivanja prava izbjeglice ili raseljenog lica organ postavlja privremenog zastupnika prema listi nekih udruženja, bez prethodno provedenog postupka za utvrđivanje statusa "izbjeglice" ili raseljenog lica. Navedeno direktno ukazuje da zemljišno-knjižni referent, nepojavljivanjem lica pred zemljišnoknjižnim uredom u postupku uspostavljanja zemljišne knjige, a po pozivu u skladu sa čl. 67. i 71. osporenog zakona, samovoljno utvrđuje status izbjeglice ili raseljenog lica na osnovu imena i prezimena koje ukazuje da li je to lice pripadnik naroda ili nacionalne manjine za koje se zna da su u "ratnoj oluji" protjerani s tog područja.

19. Dalje, podnosioci zahtjeva ukazuju da osporeni zakon ne propisuje nikakve posebne rokove za otpočinjanje procesa uspostavljanja nove zemljišne knjige ili zamjene zemljišne knjige. Dalje, osporeni zakon, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, ne omogućava strankama učešće u formiranju A "Popisnog lista" koji sadrži sve podatke o nekretninama, tj. i u daljem postupku onemogućava bilo kakvo osporavanje, već je zakonodavac odlučio da u daljem postupku s građanima komunicira putem medijskog oglašavanja ili zamjene zemljišne knjige. Naglašava da član 76. omogućava sudsku zaštitu putem žalbe i određuje rokove za isticanje žalbi pred sudskim organima. Međutim, navedeno podrazumijeva da lice ima saznanja o prethodnim radnjama koje su obavljene prilikom postupka uspostavljanja ili zamjene zemljišne knjige i nosilaca prava na njima. Prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, s obzirom na citirane odredbe može se izvući zaključak da je osporenim zakonom namjerno kreirana situacija koja je usmjerena na onemogućavanje sudske zaštite koja je striktno vezana za zakonske rokove.

20. U vezi s tim, podnosioci zahtjeva ukazuju da u konkretnoj situaciji pojedinac koji propusti javni oglas za učešće u postupku uspostavljanja ili zamjene zemljišne knjige i imalaca prava na nekretninama i rokove utvrđene zakonom (kao kod postupka izlaganja nekretnina) ostao bi bez bilo kakve mogućnosti da sud preispita postupak koji je prethodio njegovom lišavanju imovine, pa samim tim i bez mogućnosti obraćanja Ustavnom sudu jer ne bi iscrpio sve efektivne pravne lijekove. Umjesto toga, zakonodavac bi trebao da ispuni svoju pozitivnu obavezu u smislu zaštite imovinskih prava. Podnosioci zahtjeva smatraju da je u konkretnoj situaciji moguće izgubiti imovinu na kojoj nema posjeda u momentu evidentiranja imovine. Ukazano je da ono što još više ugrožava pravnu sigurnost jeste činjenica da se faktičko stanje prioritetno uzima u obzir kod uspostavljanja ili zamjene zemljišne knjige, te da se netačni i neažurni podaci o vlasništvu uzimaju kao osnov za upis u B "Vlasnički list" ili C "Tereti", a da se prethodno ne omogući stvarnom vlasniku da dokaže svoje vlasništvo, iz čega jasno proizlazi da raniji vlasnik može ostati bez svoje imovine, a da nema nikakvog saznanja o vođenju postupka za upis njegove imovine.

21. Podnosioci zahtjeva navode da odredbe osporenog zakona ne propisuju uspostavljanje i zamjenu zemljišnih knjiga za katastarske općine koje siječe međuentitetska linija razgraničenja, već se u praksi uspostavlja ili mijenja zemljišna knjiga za cijelu katastarsku općinu bez obzira što je jedan dio te katastarske općine pod pravnom jurisdikcijom drugog entiteta. Prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, takvim postupanjem se narušava Dejtonski mirovni sporazum koji propisuje način utvrđivanja entitetske linije razgraničenja i nadležnosti entiteta u upravljanju nekretninama od strane entiteta.

22. S obzirom na sve štetne posljedice koje može izazvati primjena spornog zakona, podnosioci zahtjeva traže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti primjenu spornog zakona do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Neophodnost donošenja privremene mjere podnosioci zahtjeva vide u sprečavanju nastanka nenadoknadive štete za hiljade ljudi koji bi bili pogođeni primjenom spornog zakona. Dakle, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, sporni zakon bi mogao prouzrokovati štetu kroz raspolaganje kako privatnom tako i državnom imovinom. Istaknuto je da sporni zakon utječe i na pitanje međuentitetske linije razgraničenja, te da su stoga moguće i tenzije između entiteta, što u svakom slučaju može proizvesti vrlo štetne i nenadoknadive posljedice.

b) Odgovor na zahtjev


23. Predstavnički dom je obavijestio Ustavni sud da je u tom domu u toku aktivnost oko sačinjavanja odgovora o ovom predmetu, s tim da je još neophodno usaglasiti odgovor s Domom naroda budući da je učesnik u predmetnom postupku Parlament Federacije BiH koji čine dva doma. Naglašeno je da je moguće da usaglašeni odgovor o ovom predmetu punomoćnici Parlamenta Federacije BiH koji budu određeni iznesu neposredno na raspravi pred Ustavnim sudom kada ona bude zakazana.

IV. Relevantni propisi


24. U Zakonu o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 19/03 i 54/04) relevantne odredbe glase:

Član 1.
Predmet reguliranja

Ovim se zakonom uređuje vođenje, održavanje i uspostava zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama u zemljišnim knjigama u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Član 5.
Konstitutivno djejstvo

(1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovoga Zakona.

(2) Odredbom stava 1. ovog člana se ne diraju propisi o sticanju vlasništva odnosno drugih prava po osnovu nasljeđivanja.

Član 6.
Nekretnine koje se upisuju u zemljišnu knjigu

U zemljišnu knjigu se upisuju sve nekretnine (obaveza knjiženja).

Član 7.
Pretpostavka za upis nekretnina

Za upis nekretnine u zemljišnu knjigu potreban je prijavni list sa kopijom katastarskog plana.

Član 9.
Javno povjerenje

(1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.

(4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

Član 12.
Mjesna nadležnost

Za vođenje zemljišnih knjiga nadležan je onaj sud na čijem se području nalazi nekretnina.

Član 14. st. 1. i 4.
Zemljišnoknjižni referent

(1) Zemljišne knjige u stvarno i mjesno nadležnim sudovima vode posebni zemljišnoknjižni uredi. Nadležni službenik za vođenje zemljišnih knjiga naziva se zemljišnoknjižni referent i taj referent postupa pod nadzorom zemljišnoknjižnog sudije.

(4) Zemljišnoknjižni referenti i zemljišnoknjižne sudije su nadležni za vršenje upisa u zemljišnu knjigu. Oni odluke u vezi sa vršenjem upisa u zemljišnim knjigama donose samostalno, u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima.

Član 15.
Sastav zemljišne knjige

Zemljišna knjiga se sastoji od glavne zemljišne knjige, zbirke isprava i pomoćnih registara. Glavna zemljišna knjiga se sastoji od zemljišnoknjižnih uložaka. Glavna zemljišna knjiga se vodi za jednu katastarsku općinu.

Član 16.
Zemljišnoknjižni uložak

(1) Upisi se vrše u zemljišnoknjižni uložak.

(2) U zemljišnoknjižni uložak se upisuje jedno zemljišno-knjižno tijelo.

(3) Zemljišnoknjižno tijelo se sastoji od jedne ili više katastarskih parcela koje se nalaze u istoj katastarskoj općini i na kojima postoje isti pravni odnosi. Određivanje područja i naziva katastarskih općina uređuju propisi o katastru zemljišta tako da jedna katastarska općina može obuhvatati samo one nekretnine koje se nalaze na području nadležnosti jednog zemljišnoknjižnog suda, s tim što nekretnine na području nadležnosti jednog zemljišnoknjižnog suda mogu biti podijeljene u više katastarskih općina.

(4) Zemljišnoknjižni uložak se sastoji iz natpisa (naslova) i tri odjeljka (A, B i C).

Član 28.
Prava koja se upisuju u zemljišnu knjigu

(1) U zemljišnu knjigu upisuju se sljedeća prava:

1) vlasništvo, suvlasništvo i zajedničko vlasništvo,

2) hipoteka i zemljišni dug,

3) sudsko založno pravo, nadzaložno pravo,

4) pravo dugoročnog najma i zakupa, pravo preče kupovine i pravo otkupa,

5) stvarne služnosti,

6) plodouživanje,

7) stvarni tereti,

8) prava korištenja.

(2) Svi upisi prava s izuzetkom vlasništva vrše se u zemljišnoknjižni uložak zemljišta koje se opterećuje.

(3) Stvarna prava na tuđoj stvari, koja pripadaju svakom pojedinom vlasniku zemljišnoknjižnog tijela se na zahtjev vlasnika zemljišnoknjižnog tijela upisuju i u zemljišno-knjižnom ulošku njegovog zemljišnoknjižnog tijela.

(4) Ukoliko stvarno pravo iz stava 3. ovog člana bude promijenjeno ili ukinuto, tada će zemljišnoknjižni ured na zahtjev izvršiti ispravku upisa.

Član 31.
Rješenje o upisu

Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu, koje donosi zemljišnoknjižni referent. Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis, koji je podnesen u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.

Član 45.
Upis u zemljišnu knjigu

(1) Upis u zemljišnu knjigu vrši se na osnovu rješenja o upisu.

(2) Rang upisa se ravna prema redoslijedu upisa, ukoliko nije upisan neki drugi redoslijed ranga u zemljišnoj knjizi.

Član 46.
Dostavljanje rješenja o upisu

(1) Rješenje o upisu dostavlja se podnosiocu zahtjeva ili njegovom zastupniku, osobi na čijoj se nekretnini neko pravo prenosi, opterećuje, ograničava ili ukida, kao i osobi protiv koje je provedena zabilježba.

(2) Rješenje o upisu se dostavlja tek nakon provedbe u zemljišnoj knjizi.

Član 60.
Neispravan upis

(1) Ukoliko se ispostavi da je upis u zemljišnoknjižnom ulošku neispravan, zbog odgovornosti zemljišnoknjižnog ureda, tada će zemljišnoknjižni ured neodložno upisati zabilježbu pored pogrešnog upisa u datom zemljišno-knjižnom ulošku.

(2) Ukoliko se ispostavi da je upis u zemljišnoknjižnom ulošku neispravan iz drugih razloga osim navedenih u stavu 1. ovog člana, tada će zemljišnoknjižni ured po odobrenju upisane osobe upisati zabilježbu pored pogrešnog upisa u datom zemljišnoknjižnom ulošku.

(3) Ukoliko upisana osoba nije dala odobrenje na pomenuti upis iz stava 2. ovog člana, zainteresovana osoba može podići tužbu za davanje odobrenja.

(4) Ispravka zemljišne knjige se vrši na osnovu odobrenja upisane osobe ili sudske odluke.

(5) Ako zemljišnoknjižni ured sazna za slučaj neispravnosti upisa iz stava 1. ovog člana, obavijestiće o tome ministra pravde.

Član 61.
Način ispravke upisa

(1) Prilikom ispravke upisa neispravni dio upisa se podvlači crvenom linijom, a upis, kojim se vrši ispravljanje, se poduzima u obliku zabilježbe.

(2) U novom upisu bit će naznačeno da on dopunjuje odnosno zamjenjuje raniji upis.

(3) Ispravka na drugi način je zabranjena.

Član 63.
Novo uspostavljanje i zamjena zemljišnih knjiga

(1) Ukoliko zemljišna knjiga nije bila uspostavljena ili je zemljišna knjiga koja je prethodno postojala uništena, nestala ili oštećena, uslijediće po službenoj dužnosti uspostavljanje zemljišne knjige od strane zemljišno-knjižnog referenta a u skladu sa odredbama ovog zakona, a naročito sa odredbama iz člana 65.

(2) Ukoliko je dio zemljišne knjige uništen, izgubljen ili oštećen ili iz drugih razloga nedostaje dio zemljišne knjige, tada zemljišnoknjižni referent vrši njegovo uspostavljanje u skladu sa stavom 1. ovog člana.

(3) Utvrđivanje vlasništva, drugih prava i ograničenja na nekretnini vrši se rješenjem.

(4) Podatak u vezi sa oznakom nekretnine uzima se iz službenog registra (katastra). Nekretnine se trebaju preuzimati i označavati sa podacima novog premjera.

Član 66.
Novo uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška

(1) Novo uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška vrši se po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresirane osobe.

(2) Kad treba da se uspostavi novi zemljišnoknjižni uložak tad će zemljišnoknjižni ured zatražiti od općinskog organa za upravu koji vodi katastar dostavu ovjerenog izvoda iz katastra.

Član 67.
Najava postupka uspostavljanja

(1) Zemljišnoknjižni ured najavljuje javnim objavljivanjem da predstoji uspostavljanje (izrađivanje) zemljišnoknjižnog uloška.

(2) Najava se objavljuje oglašavanjem na oglasnoj tabli suda i objavljivanjem u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i u najmanje dva dnevna lista koja se distribuiraju u Bosni i Hercegovini.

(3) Najava mora sadržavati:

1) najavu predstojećeg uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška;

2) oznaku nekretnine, njen položaj, osobine i površinu prema podacima iz katastra odnosno novog premjera,

3) oznaku (ime) vlasnika, ukoliko je to poznato zemljišnoknjižnom uredu ili se može utvrditi;

4) poziv licima koja polažu pravo na priznavanje vlasništva ili drugog prava na nekretnini da to svoje pravo prijave u roku od 60 dana od dana najave podneskom u dva primjerka i to dokažu, jer u protivnom njihovo pravo neće biti uzeto u obzir prilikom uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška. Na zahtjev lica koja na osnovu prethodne rečenice tvrde da mogu zahtijevati određeno pravo, rok će se produžiti najmanje za 90 narednih dana, kako bi im se omogućilo pribavljanje potrebnih dokaza.

(4) Lica koja nisu bila u mogućnosti saznati za najavu postupka uspostavljanja imaju pravo u roku od 60 dana od dana saznanja za postupak uspostavljanja, ali najduže godinu dana od početka postupka uspostavljanja, prijaviti svoje vlasništvo ili neko drugo pravo na nekretnini, u skladu sa odredbom stava 3. tačka 4. (druga rečenica) ovog člana.

(5) Ako se zainteresirana osoba ne prijavi u tom roku, zemljišnoknjižni ured vrši uspostavljanje na osnovu postojećih dokaza u skladu sa članom 64. ovog zakona.

Član 68.
Pravni put nakon isteka roka

Protekom rokova iz člana 67. ovog zakona zainteresovano lice može ostvariti svoja prava u redovnom sudskom postupku.

Član 70.
Predmet žalbe u postupku uspostavljanja

U žalbenom postupku zainteresirane osobe mogu samo zahtijevati da se zemljišnoknjižnom uredu naloži da izvrši zabilježbu protiv tačnosti zemljišne knjige ili da poduzme brisanje.

Član 71.
Obavještenje, prigovor

(1)Sud koji je nadležan za uspostavljanje zemljišne knjige obavijestit će sve njemu poznate osobe, koje imaju pravo ili pravni interes na nekretninama u toj katastarskoj općini, o tome da su obavezne da prijave svoja prava kod nadležnog organa uz predočavanje isprava i da dostave potrebne podatke o nekretninama i pravima na nekretninama. Za to se ostavlja rok od 60 dana od dana saznanja za postupak javnog uspostavljanja ali najduže jednu godinu od početka postupka uspostavljanja.

(2) Obavještenje sadrži oznaku predmetne nekretnine i formulaciju planiranog upisa u zemljišne knjige.

(3) Obavještenje se šalje poznatim učesnicima. Pored toga, obavlja se javno obavještavanje na uobičajeni način (u mjesnoj zajednici, naseljenom mjestu, katastarskoj općini i putem javnih medija).

(4) Ukoliko u roku navedenom u stavu 1. bude podnesen prigovor protiv namjeravanog upisa u zemljišnu knjigu, onda se u korist podnosioca prigovora upisuje u zemljišnu knjigu činjenica da je podnesen prigovor protiv tačnosti zemljišnoknjižnog upisa.

Član 72.
Postavljanje privremenog zastupnika

(1) Osobi čije prebivalište ili boravište nije poznato i koja se nije prijavila radi učešća u postupku uspostavljanja po službenoj dužnosti se postavlja privremeni zastupnik.

(2) U slučaju utvrđivanja prava izbjeglice ili raseljenog lica postavlja se privremeni zastupnik sa liste predložene od udruženja izbjeglica i raseljenih lica sa odnosnog područja, od CRPC-a ili od ombudsmena Federacije BiH.

Član 76.
Žalbe protiv odluke ili radnje zemljišnoknjižnog referenta

(1) Protiv odluke zemljišnoknjižnog referenta, osim u slučajevima pogrešnog upisa, iz člana 60. st. 1. i 2. ovog zakona, zainteresovana osoba može kod nadležnog suda uložiti žalbu u roku od 15 dana. Rok počinje teći od dana prijema prepisa odluke ili saznanja o radnji koja je predmet žalbe.

(2) Žalba se može podnijeti i kod zemljišnoknjižnog ureda koji je obavezan proslijediti je bez odlaganja nadležnom sudu.

(3) Nadležni sud odlučuje o žalbi u žalbenom postupku prema propisima Zakona o parničnom postupku.

Član 83.
Primjena propisa vanparničnog postupka

Na pitanja postupka koja nisu regulirana ovim zakonom primijeniće se odgovarajuće odredbe općeg dijela Zakona o vanparničnom postupku.

Član 95.
Stupanje na snagu

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjivaće se nakon proteka šest mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu.

25. U Zakonu o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 66/13 i 100/13) relevantne odredbe glase:

Član 1.
Vlasništvo i druga stvarna prava

(1) Ovim zakonom uređuju se sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava vlasništva i drugih stvarnih prava i posjeda.

(2) Stvarna prava su: pravo vlasništva, pravo građenja, založno pravo, zemljišni dug, pravo stvarne i lične služnosti i pravo stvarnog tereta.

(3) Odredbe ovog zakona koje se odnose na pravo vlasništva, shodno se primjenjuju na sva druga stvarna prava, osim ako za njih nije zakonom drugačije propisano niti što drugo proizilazi iz njihove pravne prirode.

Član 17.
Sadržaj prava vlasništva

(1) Vlasništvo je stvarno pravo, koje vlasniku daje ovlaštenje da slobodno i po

svojoj volji stvar posjeduje, koristi i da s njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom.

(2) Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva druge osobe.

Član 53.
Sticanje uknjižbom

(1) Pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku notarski obrađene isprave.

(3) Vlasništvo se prenosi na osnovu valjano očitovane volje zemljišnoknjižnog vlasnika usmjerena na to da njegovo vlasništvo pređe na sticaoca (clausula intabulandi). Ova izjava volje može biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prijenos vlasništva ali može biti data i u posebnoj ispravi, u kojem slučaju ta isprava mora biti notarski obrađena.

(4) Provedena uknjižba djeluje od trenutka kad je sudu bio podnesen zahtjev za uknjižbu.

Član 55.
Zaštita povjerenja u zemljišne knjige

(1) Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa ko je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa u pogledu toga sticanja zaštitu prema odredbama zakona. U pogledu činjeničnog stanje nekretnine smatra se da je zemljišna knjiga istinita i potpuna ukoliko je zemljišna knjiga uspostavljena na osnovu podataka novog premjera.

(2) Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja pravnog posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivaocu.

(3) Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

Član 56.
Djelovanje povjerenja u istinitost i potpunost

(1) Sticalac upisom stiče nekretninu kao da je stiče od njezina vlasnika, ako istu, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, stekne u dobroj vjeri od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine iako to nije bila.

(2) Sticalac koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Brisovna se tužba može podići u rokovima u kojima se može ostvarivati osporavanje pravnog osnova upisa, ali se ne može podići ukoliko je savjesna treća osoba pouzdavajući se u zemljišnu knjigu upisala svoje pravo.

Član 126.
Vlasničke tužbe

(1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu, a od osobe koja ga protupravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2) Pravo na povrat stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Član 127.
Vlasnička tužba na povrat stvari

(1) Da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu.

(2) Vlasnik mora stvar čiji povrat traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

(3) Osoba koja je stvar posjedovala pa je posjed napustila pošto joj je dostavljena tužba, treba je o svome trošku predati vlasniku, odnosno treba joj nadoknaditi punu vrijednost stvari.

Član 372.
Započeti postupci

Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovoga zakona okončat će se po odredbama tih propisa.

V. Dopustivost


26. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne Hercegovine.

Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:

- Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

27. Ustavni sud zapaža da je podnosioci zahtjeva zatražili ocjenu ustavnosti pojedinih odredbi osporenog zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu da Narodna skupština Republike Srpske ima 83 poslanika, te da je predmetni zahtjev podnijelo 29 poslanika, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev podnio ovlašteni subjekt iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.

28. Na osnovu navedenog, a u skladu s odredbama člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv.

VI. Meritum


29. Ustavni sud zapaža da podnosioci zahtjeva smatraju da su odredbe čl. 63, 66, 67, 70, 71, 72. i 76. osporenog zakona u suprotnosti sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Također smatraju da je odredba člana 72. stav 2. osporenog zakona suprotna odredbi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije. Ukazuju da su citirane odredbe osporenog zakona suprotne načelu pravne sigurnosti i pravu na pristup sudu.

30. U suštini, podnosioci zahtjeva smatraju da se uspostavljanjem zemljišnoknjižnog uloška na način kako je to propisano spomenutim odredbama osporenog zakona vlasnici nekretnina (raniji vlasnici nekretnina ili imaoci prava na nekretninama za koje tek predstoji da upišu neko svoje pravo u zemljišnu knjigu) trajno lišavaju prava na imovinu bez bilo kakve kompenzacije. Naime, podnosioci zahtjeva smatraju da se osporenim zakonom, odnosno odredbama na koje ukazuju, provodi svojevrsna eksproprijacija bez bilo kakve nadoknade za oduzetu imovinu ranijim vlasnicima koji se ne nalaze u posjedu nekretnina. Prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška se vrši samo na osnovu faktičkog stanja. Također, podnosioci zahtjeva posebno osporavaju provođenje postupka upisa u zemljišne knjige po službenoj dužnosti, kao i javno oglašavanje uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška kojim se onemogućava učešće u postupku imaocima prava na nekretninama, zbog čega će oni biti lišeni imovine bez bilo kakve kompenzacije.

31. Ustavni sud naglašava da je zemljišna knjiga javna isprava u koju se unose sva prava na nekretninama (član 28. osporenog zakona). Jedno od osnovnih načela upisa u zemljišne knjige je načelo povjerenja koje je propisano odredbom člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama. Navedeno načelo znači da je sadržina zemljišnih knjiga tačna, istinita i potpuna. Dakle, zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine. Međutim, navedena pretpostavka tačnosti upisa u zemljišne knjige je oboriva. Naime, u slučaju da određeno lice smatra da stanje upisano u zemljišnim knjigama ne odražava stvarno stanje na nekretninama ima mogućnost da navedeno dokazuje u sudskom postupku pred nadležnim redovnim sudovima u smislu relevantnih zakona koji pružaju zaštitu vlasničkih i drugih prava na nekretninama. Prema tome, proizlazi da nije onemogućeno dokazivati suprotno od onoga što je upisano u zemljišnim knjigama, i to u sudskim postupcima koji se vode u smislu relevantnih zakona.

32. Ustavni sud podsjeća da se sličnim ustavnim pitanjem bavio prilikom ocjene ustavnosti pojedinih odredbi Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/12 od 28. septembra 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da ne postoji standardizirana organizaciona struktura evidentiranja nekretnina i prava na njima. Tako je ukazao da se u nekim zemljama Evropske unije zemljišna knjiga i katastar vode zajednički i pod nadležnošću su jedne institucije (npr. Belgija, Češka, Slovačka, Francuska, Mađarska, Holandija itd.). U drugim zemljama, pak, zemljišna knjiga i katastar vode se odvojeno i u nadležnosti su različitih institucija (Austrija, Njemačka, Danska, Finska, Estonija, Slovenija, Španija itd.). Dakle, unutar zemalja Evropske unije ne postoji jedinstven i standardiziran organizacioni sistem, ali se Direktivom 2007/2/EC (poznata kao INSPIRE direktiva) propisuje, između ostalog, potreba da u zemljama članicama EU infrastruktura za prostorne podatke bude uspostavljena tako da osigura da se prostorni podaci čuvaju, održavaju i budu pristupačni "na najprikladnijem nivou". Na ovaj način je zakonodavcu država članica EU ostavljena široka diskreciona ocjena koji bi to organizacioni model bio najprikladniji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u navedenoj odluci naglasio da uspostavljanje jedinstvenog sistema evidencije nekretnina i prava na njima, te određivanje organa uprave u konkretnom slučaju kao nadležnog za poslove u vezi s tim, predstavlja izbor nadležnog zakonodavca koji je u granicama propisane nadležnosti.

33. Kako bi odgovorio na predmetni zahtjev, Ustavni sud će u narednim tačkama ove odluke analizirati osporene odredbe u kontekstu navoda podnosilaca zahtjeva u vezi s kršenjem ustavnih prava.

Navodi o neustavnosti odredbi čl. 63, 66, 67, 70, 71. i 72. osporenog zakona u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju


a) U odnosu na čl. 63. i 66. osporenog zakona


34. Ustavni sud zapaža da se odredbom člana 63. osporenog zakona regulira pitanje novog uspostavljanja zemljišne knjige tamo gdje nije postojala ili se vrši zamjena zemljišne knjige tamo gdje je ona uništena, nestala ili oštećena. Navedeni postupak u smislu citirane odredbe obavlja zemljišno-knjižni referent u skladu s odredbom člana 65. osporenog zakona, te se utvrđivanje vlasništva, drugih prava i ograničenja vrši rješenjem. Podatke u vezi s nekretninama zemljišno-knjižni referent, u skladu s ovom odredbom, uzima od službenog registra (katastra). Također, u skladu s ovom odredbom, nekretnine se preuzimaju i označavaju s podacima novog premjera. Razmatrajući navedenu odredbu, Ustavni sud smatra da ona sama po sebi (in abstracto) ne pokreće pitanje kršenja prava na imovinu. Naime, njom zakonodavac propisuje uspostavljanje zemljišno-knjižne evidencije, nadležno lice za provođenje te evidencije, kao i način pribavljanja podataka prije njihovog upisa u zemljišnu knjigu. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 64. osporenog zakona, koju podnosioci zahtjeva nisu osporili, propisano načelo službene provjere i istraživanja činjenica vezanih za upis u zemljišnu knjigu, što zemljišno-knjižni uredi preduzimaju po službenoj dužnosti, a sve s ciljem što tačnijeg i potpunijeg pribavljanja podataka za upis u zemljišne knjige. Prema tome, proizlazi da se upisi u zemljišne knjige ne vrše samo na osnovu faktičkog stanja, kako to smatraju podnosioci zahtjeva, već se uzimaju u obzir i sve druge relevantne isprave i dokazi koji mogu poslužiti prilikom utvrđivanja vlasništva i drugih prava i ograničenja na nekretninama. Stoga, ova odredba in abstracto ne pokreće ustavno pitanje kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. Nadalje, Ustavni sud zapaža da odredba člana 66. regulira da se novo uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška vrši po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresiranog lica. Stavom 2. navedene odredbe je propisano da kada se vrši uspostavljanje novog zemljišno-knjižnog uloška zemljišno-knjižni ured traži dostavljanje ovjerenog izvoda iz katastra od općinskog organa za upravu. Ustavni sud zapaža da podnosioci zahtjeva osporavaju način uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška po službenoj dužnosti, a ne po zahtjevu zainteresiranog lica. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da način izbora evidencije nekretnina spada u polje slobodne procjene koje uživa zakonodavac. Tako je u svojoj Odluci broj U 5/12 Ustavni sud ukazao da izbor organizacione i institucionalne sheme evidentiranja nekretnina i prava na njima ne pokreće pitanje ustavnosti (vidi već citiranu Odluku broj U 5/12, st. 46. i 57).

36. Naime, na zakonodavcu je obaveza da imajući u vidu prilike u društvu, koje najbolje poznaje, odabere način na koji će najefikasnije i najsvrsishodnije realizirati proces evidentiranja nekretnina u zemljišne knjige, a što je posao od javnog interesa. Pri tome, svakako treba imati u vidu da je postupak uspostavljanja zemljišnih knjiga, kao i evidencija nekretnina u zemljišne knjige veoma obiman i važan posao u kojem aktivnu ulogu mora preuzeti i država, zbog čega je zakonodavac i propisao postupanje po službenog dužnosti. Ukoliko bi navedeni postupak počivao samo na zahtjevu zainteresiranog lica, bez postupanja po službenoj dužnosti, on se ne bi mogao efikasno provesti i okončati. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, način uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška po službenoj dužnosti ni u kom slučaju ne pokreće pitanje kršenja prava na imovinu budući da predstavlja razumnu mjeru koja ima legitiman cilj (efikasnost postupka uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška).

b) U odnosu na član 67. osporenog zakona


37. Odredba člana 67. osporenog zakona regulira pitanje najave postupka uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška na način da zemljišnoknjižni ured javnim objavljivanjem najavljuje da predstoji uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška. U skladu s navedenom odredbom najava se vrši oglašavanjem na oglasnoj ploči suda i objavljivanjem u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i u najmanje dva dnevna lista koja se distribuiraju u Bosni i Hercegovini. Dalje, navedena odredba u stavu 3. taksativno propisuje šta tačno najava mora sadržavati. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da najava posebno mora sadržavati oznaku nekretnine, njen položaj, osobine i površinu prema podacima iz katastra, odnosno novog premjera, kao i oznaku vlasnika ukoliko je to poznato zemljišno-knjižnom uredu ili se može utvrditi. Također, najava sadrži i rokove za prijavu prava na nekretnini. Ustavni sud primjećuje da je taj rok 60 dana od dana najave, ali na zahtjev lica koje tvrdi da može zahtijevati određeno pravo na nekretnini taj rok se može produžiti najmanje za 90 narednih dana radi pribavljanja odgovarajućih dokaza.

38. Zatim se stavom 4. člana 67. osporenog zakona propisuje da lica koja nisu bila u mogućnosti saznati za najavu postupka uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška imaju pravo da u roku od 60 dana od dana saznanja za postupak uspostavljanja, odnosno godinu dana od početka postupka uspostavljanja, prijave svoje vlasništvo ili neko drugo pravo na nekretnini. Protekom navedenih rokova, zemljišnoknjižni ured vrši uspostavljanje zemljišnoknjižnog stanja na osnovu postojećih dokaza u skladu sa članom 64. osporenog zakona (stav 5. člana 67. osporenog zakona).

39. Ustavni sud primjećuje da podnosioci zahtjeva posebno osporavaju javno oglašavanje postupka uspostavljanja zemljišno-knjižnog uloška ukazujući da se pozivi ne dostavljaju lično pojedincima, što može dovesti do kršenja njihovog prava na imovinu ukoliko putem javnog oglašavanja ne saznaju za ovaj postupak. Očigledna je namjera zakonodavca da ovom odredbom putem javnog objavljivanja obuhvati sva lica koja su imaoci prava na nekretninama koje se evidentiraju, te da ih pozove da se prijave za aktivno učestvovanje u postupku uspostavljanja zemljišno-knjižnog uloška. Dakle, upravo suprotno navodima podnosilaca zahtjeva, odredbom člana 67. osporenog zakona omogućava se upoznavanje svih zainteresiranih s otpočinjanjem procesa uspostavljanja zemljišno-knjižnog uloška, imajući pri tome u vidu da je veliki broj lica napustio svoja predratna prebivališta. Stoga, zakonodavac propisuje javno oglašavanje i putem dnevnih listova koji se distribuiraju na području cijele Bosne i Hercegovine, kao i putem "Službenog glasnika BiH", a sve s ciljem da se obuhvate lica koja polažu određena prava na nekretninama koje su predmet upisa u zemljišnu knjigu. Slijedom navedenog, proizlazi da je zakonodavac citiranom odredbom, imajući u vidu prilike u Federaciji BiH, preduzeo razumne mjere da osigura da se u ovaj postupak uključe lica koja polažu bilo koje pravo na nekretninama koje se upisuju u zemljišnu knjigu. Dakle, cilj navedene odredbe je informirati zainteresirana lica, tj. imaoce prava na nekretninama o otpočinjanju postupka uspostavljanja upisa u zemljišne knjige, a ne spriječiti njihovo učešće u ovom postupku.

40. Ustavni sud podsjeća da se gotovo istim pitanjem bavio u svojoj Odluci broj U 5/12 u kojoj je povodom javnog oglašavanja o postupku evidentiranja nekretnina u katastar naveo da je zakonodavac propisao da ovaj postupak mora biti javan kako bi omogućio svima koji imaju ili polažu pravo na imovinu koja je predmet osporenog zakona da u tom postupku učestvuju. Dalje je Ustavni sud naglasio da je način osiguranja javnosti također nešto što zakonodavac bira svojom diskrecionom voljom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je u toj odluci naglasio da način obavještavanja javnosti o otpočinjanju postupka evidentiranja nekretnina i prava na njima, kako je propisano u članu 40. stav 3. tačka a) Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske, ne pokreće ustavno pitanje zaštite prava na imovinu (vidi već citiranu Odluku broj U 5/12, stav 47).

41. Dalje, Ustavni sud smatra da ni rokovi za prijavu za učestvovanje u ovom postupku, kao ni rokovi za naknadnu prijavu, koji su propisani odredbom člana 67. osporenog zakona, nisu nerazumni, prekratki, već zainteresiranim licima ostavljaju dovoljno vremena da se prijave za učešće u postupku uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška. Ustavni sud zapaža da nakon proteka rokova iz odredbe člana 67. osporenog zakona, zemljišno-knjižni ured vrši uspostavljanje zemljišno-knjižnog uloška na osnovu postojećih dokaza u skladu sa članom 64. osporenog zakona koji propisuje načelo službene provjere podataka i istraživanje činjenica. Dakle, uspostavljanje zemljišno-knjižnog uloška se ne vrši samo na osnovu katastarskih podataka i faktičkog stanja već i na osnovu svih drugih relevantnih dokaza, kako je propisano odredbom člana 64. osporenog zakona. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 68. osporenog zakona, koju podnosioci zahtjeva nisu osporili, propisano da nakon proteka rokova iz člana 67. zainteresirano lice može svoja prava ostvariti u redovnom sudskom postupku. Iz navedenog proizlazi da i nakon proteka rokova propisanih osporenim zakonom zainteresiranim licima je omogućeno pokretanje sudskih postupaka pred redovnim sudovima s ciljem dokazivanja i zaštite svojih individualnih imovinskih prava čiji ishod će biti relevantan i za upise u zemljišnu knjigu, bez obzira kakav je bio upis u skladu s osporenim zakonom.

42. Imajući u vidu sve navedeno, kao i praksu Ustavnog suda zauzetu u Odluci broj U 5/12, Ustavni sud smatra da odredba člana 67. osporenog zakona, sama po sebi, in abstracto, ni u kom slučaju ne pokreće ustavno pitanje zaštite prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

c) U odnosu na čl. 70. i 71. osporenog zakona


43. Članom 70. osporenog zakona se regulira šta može biti predmet žalbe u postupku uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška. U vezi s tim, proizlazi da u skladu s navedenom odredbom predmet žalbe može samo biti zahtjev zainteresiranog lica da zemljišnoknjižni ured izvrši zabilježbu protiv tačnosti zemljišne knjige ili da preduzme brisanje.

44. Razmatrajući navedenu odredbu, Ustavni sud zapaža da je zakonodavac ovom odredbom odredio granice žalbe, što je svakako u okviru diskrecionog prava zakonodavca. Dakle, u ovom postupku zakonodavac je žalbu ograničio na zabilježbu protiv tačnosti i brisanje upisa. Prema mišljenju Ustavnog suda, ratio navedene odredbe je u efikasnosti vođenja ovog postupka na način da se svi sporovi oko samog prava na nekretninama vode u postupcima pred redovnim sudovima u smislu drugih relevantnih zakona, u kojima se može dokazivati da lice polaže određeno pravo na nekretnini te da se, zavisno od ishoda tog postupka, vrše odgovarajući upisi u zemljišnim knjigama. Prema tome, cilj osporenog zakona je da se postupak uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška provede na što efikasniji način. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da se ovom odredbom ne pokreće ustavno pitanje kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

45. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se odredbom člana 71. osporenog zakona regulira obavještavanje poznatih lica o uspostavljanju zemljišnoknjižnog uloška i njihovoj obavezi da u vezi s tim zemljišnoknjižnom uredu dostave neophodne podatke i dokaze o nekretninama u subjektivnom roku od 60 dana i objektivnom roku od jedne godine. Navedeno obavještenje, u smislu navedene odredbe, sadrži podatke o nekretninama i formulaciju planiranog upisa u zemljišne knjige. Zatim, navedeno obavještenje se šalje poznatim učesnicima, a pored toga se vrši javno obavještavanje (u mjesnoj zajednici, naseljenom mjestu, katastarskoj općini i putem javnih medija). Ukoliko u subjektivnom odnosno objektivnom roku koji je propisan navedenom odredbom bude podnesen prigovor protiv namjeravanog upisa, taj prigovor se upisuje u zemljišnu knjigu kao činjenica da je prigovor podnesen protiv tačnosti zemljišnoknjižnog upisa.

46. Razmatrajući navedenu odredbu, Ustavni sud smatra da ona ne pokreće pitanje u smislu kršenja prava na imovinu kako u pogledu obavještavanja zainteresiranih lica tako i u pogledu prigovora protiv namjeravanog upisa u zemljišnu knjigu. Štaviše, navedenom odredbom osporenog zakona se upravo štite interesi zainteresiranih lica koja su poznata tako što im se obavještenje dostavlja lično, a pored toga vrši se i javno obavještavanje (u mjesnoj zajednici, naseljenom mjestu, katastarskoj općini i putem javnih medija). Dalje, iz navedene odredbe proizlazi da se štite i interesi podnosioca prigovora protiv namjeravanog upisa u zemljišnu knjigu (koji se podnosi zemljišnoknjižnom uredu koji vrši upis u zemljišnu knjigu) tako što se u korist podnosioca prigovora u zemljišnu knjigu upisuje činjenica da je podnesen prigovor protiv tačnosti zemljišnoknjižnog upisa koji će na taj način biti vidljiv za sva lica koja vrše uvid u zemljišnu knjigu i namjeravaju preduzeti određene pravne radnje u odnosu na određenu nekretninu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da u smislu navedene odredbe prigovor nema karakter pravnog sredstva povodom kojeg se provodi odgovarajući postupak, već ovaj prigovor ima samo karakter zabilježbe kojom se osporava tačnost sadržine zemljišne knjige. Međutim, to ne znači da lica koja smatraju da je upis u zemljišne knjige pogrešan ne mogu to svoje pravo ostvariti u parničnom postupku pred nadležnim sudom u skladu s relevantnim zakonom. Stoga, proizlazi da se i ovom odredbom ne pokreće ustavno pitanje kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

47. Odredbom člana 72. osporenog zakona regulira se pitanje postavljanja privremenog zastupnika licu čije je prebivalište ili boravište nepoznato i koje se nije prijavilo za učešće u postupku uspostavljanja po službenoj dužnosti. Stavom 2. navedene odredbe se propisuje da se u slučaju utvrđivanja prava izbjeglice ili raseljenog lica postavlja privremeni zastupnik sa liste predložene od udruženja izbjeglica i raseljenih lica sa odnosnog područja, od CRPC-a ili ombudsmena Federacije BiH.

48. Razmatrajući navedenu odredbu, Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima podnosilaca zahtjeva, zakonodavac ovom odredbom nastoji zaštititi imovinske interese svih lica čije je prebivalište ili boravište nepoznato, odnosno lica koja se nisu prijavila za učešće u postupku uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška. Navedeno zakonodavac postiže postavljanjem privremenog zastupnika koji ima ulogu da zaštiti imovinske interese licima s nepoznatim prebivalištem/boravištem. Ustavni sud smatra da ovakvo zakonsko rješenje nije na štetu imalaca prava na nekretninama, već, upravo suprotno, nastojanje zakonodavca da se i na taj način licima koja ne učestvuju u postupku pruži zaštita postavljanjem privremenog zastupnika koji će u postupku štititi njihove interese. Dalje, stavom 2. člana 72. osporenog zakona zakonodavac daje poseban značaj izbjeglicama i raseljenim licima. Iz navedene odredbe, suprotno navodima podnosilaca zahtjeva, ni na koji način se ne može zaključiti da zemljišnoknjižni referent utvrđuje status izbjeglica i raseljenih lica. Naime, postupak utvrđivanja statusa izbjeglice i raseljenog lica je predmet drugih postupaka pred drugim nadležnim organima u skladu s drugim relevantnim zakonima. Stoga, posmatrajući ovu odredbu in abstracto, proizlazi da ona ni na koji način ne pokreće ustavno pitanje kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud naglašava da se svakako u nekoj konkretnoj situaciji (in concreto) može pojaviti pitanje adekvatnog zastupanja, a što bi onda vodilo nekom drugom postupku u kojem bi se utvrđivale relevantne okolnosti u vezi s tim.

Navodi o neustavnosti člana 76. osporenog zakona u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije


49. U okviru prava na pravično suđenje, pored odredbe člana 76. osporenog zakona, podnosioci zahtjeva ukazuju da u osporenom zakonu ne postoje nikakvi posebni rokovi za otpočinjanje procesa uspostavljanja nove zemljišne knjige ili zamjene zemljišne knjige, kao i da se onemogućava učešće zainteresiranim licima u uspostavljanju zemljišnoknjižnog uloška, već da se s građanima komunicira putem medijskog prostora što dovodi po povrede pravne sigurnosti i prava na pristup sudu. Dakle, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, osporeni zakon ima namjeru da građane onemogući u ostvarivanju sudske zaštite koja je vezana za zakonske rokove. Također smatra da pravnu sigurnost ugrožava i činjenica da se faktičko stanje prioritetno uzima u obzir kod uspostavljanja ili zamjene zemljišne knjige.

50. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda postupak uknjižbe prava vlasništva ulazi u okvir zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da je "nesporno da se u ovim postupcima moraju primijeniti sve garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, st. 19-23, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/08).

51. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a da je jedan vid tog prava i pravo na pristup, tj. pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Međutim, prema praksi Evropskog suda, to pravo nije apsolutno, ono može podlijegati ograničenjima koja moraju biti razumna odnosno slijediti legitimne ciljeve (vidi mutatis mutandis, Evropski sud, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 25. februara 2014. godine, st. 37. i 38).

52. Ustavni sud zapaža da u okviru prava na pravično suđenje podnosioci zahtjeva ukazuju na odredbu člana 76. osporenog zakona koja regulira pitanje podnošenja žalbe protiv odluke zemljišnoknjižnog referenta, osim u slučajevima pogrešnog upisa iz člana 60. st. 1. i 2. osporenog zakona. Tako je propisano da se žalba podnosi u roku od 15 dana od dana prijema odluke ili saznanja o radnji koja je predmet žalbe. Navedenom odredbom je propisano da o žalbi odlučuje nadležni sud u žalbenom postupku prema odredbama Zakona o parničnom postupku.

53. Razmatrajući navedenu odredbu, Ustavni sud zapaža da je citiranom odredbom propisano da se žalba ne može podnijeti protiv pogrešnog upisa. Dakle, zakonodavac je navedenom odredbom osporenog zakona utvrdio granice odnosno obim žalbe, što predstavlja legitiman cilj i u okviru je diskrecionog prava zakonodavca u pogledu uređivanja postupka po žalbi i obima žalbe. Iz navedenog proizlazi da je zakonodavac odredbom člana 76. ograničio pravo na žalbu, ali da takvo ograničenje ne djeluje nerazumno i proizvoljno imajući u vidu prirodu postupka i zahtjev za efikasnošću tog postupka. Ustavni sud ponavlja da to ne znači da lica koja smatraju da je upis u zemljišne knjige pogrešan ne mogu to svoje pravo ostvariti u parničnom postupku pred nadležnim sudom u skladu s relevantnim zakonom, tvrdeći da je stvarno stanje drugačije od onog kako je evidentirano u zemljišne knjige u smislu osporenog zakona, s obzirom na to da osporeni zakon ne isključuje podnošenje tužbe, tj. sudsku zaštitu u ovakvim slučajevima.

54. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se navedenom odredbom propisuje da se žalba može podnijeti i kod zemljišnoknjižnog ureda koji je obavezan da žalbu bez odlaganja proslijedi nadležnom sudu. Također je propisano da o žalbi u žalbenom postupku odlučuje nadležni sud prema propisima Zakona o parničnom postupku. Dakle, suprotno navodima podnosilaca zahtjeva, ovom odredbom je propisana dvostepenost postupka (žalba protiv odluke ili radnje zemljišnoknjižnog referenta) u granicama kako je to odlučio zakonodavac, a što je u okviru njegovog polja slobodne procjene. Dalje, Ustavni sud zapaža da je ovom odredbom propisano i ko odlučuje o podnesenoj žalbi, zbog čega su navodi podnosilaca zahtjeva i u ovom pogledu neosnovani. Sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavlja razumne mjere koje je zakonodavac propisao imajući u vidu prirodu predmetnog postupka.

55. U odnosu na navode podnosilaca zahtjeva o tome da osporeni zakon ne propisuje tačan rok otpočinjanja postupka uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška, Ustavni sud naglašava da se tačan datum otpočinjanja postupka evidentiranja, odnosno uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška za svako pojedino područje u Federaciji BiH objavljuje kako je to propisano odredbom člana 67. osporenog zakona (javnim oglašavanjem). Dakle, prilikom javnog objavljivanja u najavi zemljišnoknjižni ured navodi tačan datum otpočinjanja upisa u zemljišne knjige za pojedino područje na kojem se nalaze nekretnine koje će biti predmet upisa, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.

56. Ustavni sud također ne može zaključiti da se odredbama osporenog zakona na koje su ukazali podnosioci zahtjeva na bilo koji način pokreće pitanje povrede prava na pristup sudu i pravne sigurnosti. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, zakonodavac je u smislu navedenih odredbi preduzeo razumne mjere s ciljem uspostavljanja zemljišno-knjižnog uloška i evidencije nekretnina, te njihovom primjenom zainteresirana lica ni na koji način nisu lišena prava na pristup sudu, niti je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti u smislu zaštite njihovih imovinskih prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, zakonodavac je preduzeo zadovoljavajuće i razumne mjere da osigura učešće imalaca prava na nekretninama u postupku uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška (javno objavljivanje, privremeni zastupnik, mogućnost produženja rokova za prijavu, razumni rokovi za prijavu, pravo na pokretanje sudskih postupaka, prigovor protiv tačnosti upisa, žalba i sl.) a da, pri tome, osigura i ostvarivanje javnog interesa koji se ogleda u efikasnosti ovog postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se u skladu s osporenim zakonom evidencija nekretnina ne vrši samo na osnovu faktičkog stanja, kako navode podnosioci zahtjeva, već na osnovu svih relevantnih dokaza i činjenica u smislu člana 64. osporenog zakona. Također, suprotno navodima podnosilaca zahtjeva, odredbe osporenog zakona na koje ukazuju podnosioci zahtjeva predstavljaju "zakon" u smislu Evropske konvencije budući da su jasne, nedvosmislene i transparentne, te da u skladu s njima zainteresirano lice može da definira i odredi svoje ponašanje.

57. Pored navedenog, Ustavni sud naglašava da je svjestan činjenice da prilikom primjene osporenog zakona u smislu uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška može doći do grešaka kojima se dovodi u pitanje poštovanje imovinskih prava zainteresiranim licima. Međutim, Ustavni sud naglašava da se u tom slučaju radi o konkretnoj pravnoj situaciji za koju je nadležan redovan sud prema drugim relevantnim zakonima, te da od ishoda tog postupka zavisi i konačan upis u zemljišne knjige, bez obzira kakvo je stanje bilo upisano prema osporenom zakonu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i na odredbu člana 60. stav 4. osporenog zakona prema kojoj se ispravka zemljišne knjige vrši, pored odobrenja upisanog lica, i na osnovu sudske odluke. Prema tome, Ustavni sud zapaža da u postojećem pravnom poretku postoje mehanizmi zaštite vlasničkih i drugih prava na nekretninama koji se mogu ostvariti u drugim postupcima u skladu s relevantnim zakonima. U prilog navedenom je i pozivanje podnosilaca zahtjeva na individualne slučajeve iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda u kojima se raspravljalo o konkretnim pravnim situacijama koje su bile predmet redovnih sudskih ili drugih postupaka, a koji su se kasnije našli i pred Ustavnim i Evropskim sudom.

58. Slijedom navedenog, proizlazi da u navodima podnosilaca zahtjeva nema ništa što pokreće pitanje ustavnosti u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

U odnosu na član 13. Evropske konvencije


59. U odnosu na navode podnosilaca zahtjeva o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je ovo pravo akcesorne prirode, te kako je Ustavni sud već utvrdio da osporene odredbe Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH ne pokreću pitanje kršenja prava na imovinu i prava na pravično suđenje proizlazi da osporene odredbe ne pokreću ni pitanje kršenja odredbe člana 13. Evropske konvencije.

U odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije


60. U odnosu na navode podnosilaca zahtjeva o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, iako podnosioci zahtjeva nisu eksplicitno naveli, proizlazi da ovo pravo podnosioci zahtjeva dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32. i 33). Ustavni sud zapaža da podnosioci zahtjeva ukazuju na kršenje ovog prava u vezi s odredbom člana 72. stav 2. kojom se propisuje da se u slučaju utvrđivanja prava izbjeglice ili raseljenog lica takvim licima postavlja privremeni zastupnik sa liste koja je predložena od strane udruženja izbjeglica i raseljenih lica sa odnosnog područja, od CRPC-a ili od ombudsmena Federacije BiH. Razmatrajući navedenu odredbu, prema mišljenju Ustavnog suda, suprotno navodima podnosilaca zahtjeva, ne može se zaključiti da se navedenom odredbom daje ovlaštenje zemljišnoknjižnom referentu da u ovom postupku utvrđuje status izbjeglice ili raseljenog lica. Navedeno pitanje je, kako je to već ranije istaknuto, regulirano odredbama drugih zakona i ne ostvaruje se u ovom postupku. U ovom postupku, odnosno odredbom člana 72. stav 2. osporenog zakona želi se posebno zaštiti ova kategorija stanovništva postavljanjem privremenih zastupnika od strane relevantnih udruženja odnosno organa koji se bave pitanjem raseljenih lica i izbjeglica, a kako bi se tim licima osigurala što bolja zaštita imovinskih prava. U navedenom Ustavni sud ne vidi bilo kakvu diskriminaciju budući da se odredba člana 72. stav 2. odnosi na sve izbjeglice i raseljena lica s kojima se u postupku koji se vodi po osporenom zakonu postupa jednako, a ne različito. Dakle, cilj navedene odredbe je zaštita njihovih imovinskih prava u postupku uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška, a ne bilo kakva diskriminacija. Stoga slijedi da su navodi podnosilaca zahtjeva u pogledu kršenja prava na nediskriminaciju neosnovani.

U odnosu na navode o državnoj imovini


61. Podnosioci zahtjeva ukazuju da Bosna i Hercegovina nikada nije donijela Zakon o državnoj imovini, te da osporeni zakon omogućava da imovina, koja je nekada bila vlasništvo bivše SFRJ odnosno bivše Socijalističke republike BiH, bude nezakonito proknjižena na bazi podataka faktičkog stanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da osporeni zakon ni na koji način ne prejudicira donošenje Zakona o državnoj imovini, već samo vrši uspostavljanje zemljišnoknjižnih uložaka na način da se u zemljišne knjige evidentiraju nekretnine i imaoci prava na tim nekretninama na području Federacije BiH. Pitanje državne imovine će u svakom slučaju biti predmet podrobnije i sveobuhvatnije elaboracije u Zakonu o državnoj imovini koji još uvijek nije donesen. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je donošenje navedenog zakona obaveza zakonodavca, te da u tom pravcu Ustavni sud ne može davati bilo kakve smjernice zakonodavcu. Dalje, Ustavni sud smatra da osporeni zakon, kao ni upisi u zemljišnu knjigu koji se vrše u skladu s njim, ni u kom slučaju neće predstavljati prepreku za reguliranje pitanja državne imovine na način kako to bude propisano Zakonom o državnoj imovini koji će u tom pogledu dati relevantne smjernice. Ustavni sud ukazuje da nedonošenje Zakona o državnoj imovini ni u kom slučaju nije bilo prepreka ni za donošenje Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 6/12) i evidencijama nekretnina koje su izvršene u skladu s tim zakonom. Slijedom navedenog, proizlazi da se osporenim zakonom ne pokreće bilo kakvo pitanje državne imovine koja će biti predmet posebnog zakona, zbog čega su ovi navodi podnosilaca zahtjeva neosnovani.

U odnosu na navode o međuentitetskoj liniji razgraničenja


62. Podnosioci zahtjeva smatraju da osporeni zakon nije uvažio činjenicu da pojedine katastarske općine ulaze u međuentitetsku liniju razgraničenja, odnosno da se jedan dio katastarske općine nalazi pod jurisdikcijom drugog entiteta, u konkretnom slučaju Republike Srpske, a u skladu s osporenim zakonom zemljišna knjiga se uspostavlja za cijelu katastarsku općinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je pitanje međuentitetske linije razgraničenja predmet Aneksa 2 Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je propisano osnivanje zajedničke komisije koja će se baviti pitanjem uspostavljanja međuentitetske linije razgraničenja. Stoga, slijedi da osporeni zakon ni u kom slučaju ne prejudicira ovo pitanje budući da će ono biti predmet posebnog razmatranja od strane nadležne komisije, kako je to predviđenom Aneksom 2 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi podnosilaca zahtjeva povodom navedenog pitanja neosnovani.

VII. Zaključak


63. Ustavni sud zaključuje da su odredbe čl. 63, 66, 67, 70, 71, 72. i 76. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.

64. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog podnosilaca zahtjeva za donošenje privremene mjere.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavi te se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!