Službeni glasnik BiH, broj 57/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2907/14, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Radio-televizije Federacije BiH.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 036558 14 GŽ od 20. maja 2014. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 036558 14 GŽ od 20. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 036558 08 P od 29. novembra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Milorada Dodika (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 19. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 28. decembra 2016. godine, tužilac 30. decembra 2016. godine, a Osnovni sud 19. januara 2017. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 036558 08 P od 29. novembra 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužioca i obavezana apelantica da mu isplati naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli u iznosu od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. novembra 2013. godine kao dana donošenja presude pa do isplate zbog povrede ugleda-klevete objavljivanjem izjava u emisiji "60 minuta" dana 24. marta 2008. godine, dok je dio tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između zahtijevanog i dosuđenog iznosa naknade nematerijalne štete odbijen kao neosnovan. Presudom je obavezana apelantica da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tužioca za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da se u generalnoj najavi emisije "60 minuta" i najavi priloga Bakira Hadžiomerovića, između ostalog, navodi sljedeće: "U '60 minuta' smo u više navrata detaljno izvještavali kako su Milorad Dodik i njegovi neimari predvođeni Slobodanom Stankovićem samo na izgradnji 5,7 kilometara puta Banja Luka  Gradiška otpuhali šezdesetak miliona KM. Zbog toga smo od Dodika zaradili sudsku tužbu kojoj smo se izuzetno obradovali. U večerašnjem izdanju '60 minuta' objavljujemo nove dokaze o kriminalu Dodikovih neimara iz laktaških preduzeća 'Integral inžinjering' i 'Niskogradnja', i to na poslovima održavanja magistralnih i regionalnih puteva širom RS", a Slobodan Vasković je izvještavao: "Republika Srpska je nedavno ostala bez dvoglavih orlova, ali nije bez dvoglavih aždaja. Jedan od njih je svakako Milorad Dodik koji je poznat po tome što je 1998. godine bio dužan i Bogu i narodu, a danas nakon nezakonito stečenih stotina miliona maraka ponaša se kao da su Bog i narod dužni njemu. Dodikov konsiljer preko kojeg obavlja većinu prljavog posla i gramziva ala Slobodan Stanković, vlasnik firme Integral inžinjering, u čijoj režiji je sa autoputa u vječnoj izgradnji do sada opljačkano 64 miliona maraka. Nije poznato da li će ova cesta, zvana čežnja, biti otvorena za saobraćaj u 25, 26 vijeku naše ere, ali je već sada izvjesno da će odmah po otvaranju biti zatvorena zbog teških odrona i lošeg betona ugrađenog u mostove koji, prema nalazu Instituta za ispitivanje materijala i konstrukcija RS, ne ispunjava uslove pod dejstvom mraza u zimskim mjesecima. Ako se tome doda da je srušeno 300 metara već izgrađenog druma zbog greški izvođača radova u poprečnom nagibu puta, čime je narušena osnovna struktura kolovozne konstrukcije, kao i da je asfalt pukao na brojnim mjestima, onda nema sumnje da je pomenuta džada za Dodika i Stankovića najkraći put do bogatstva. Upravo činjenica da je majstor za građenje ruševina, što takozvani autoput jeste, Stankovića preporučuje kao glavnog favorita za svaki posao iz oblasti javnih radova, jer njegov mafijaški pristup garantuje izvlačenje ogromnih suma novca njegovim poslodavcima. Sličan koncept u nešto manjem obimu primjenjuje Ljubo Ćubić, vlasnik firme 'Niskogradnja', koji je specijalizovan za pljačku narodnih para sa lokalnih puteva. Zbog navedenih kriminogenih osobina Stanković i Ćubić moraju biti izvođači radova u svim poslovima milionskih vrijednosti, zašto je zadužen ugledni član Dodikove zločinačke organizacije Nedeljko Čubrilović koji sa pozicije ministra saobraćaja i veza suvereno vlada budžetom Javnog preduzeća Putevi..."

7. Navedeno je i da je utvrđeno da je tužilac apelantici uputio demanti (o čijem prijemu od strane apelantice postoji potvrda), kojim je tražio da u prvoj narednoj emisiji "60 minuta" u istom terminu i istom vremenskom trajanju demantira laži i uvrede izrečene u ovoj emisiji na račun tužioca. Osnovni sud je naveo da je sporno pitanje u konkretnom slučaju da li prilozi i informacije o tužiocu, koji su emitirani u emisiji "60 minuta", predstavljaju klevetu za koju je odgovorna apelantica. S tim u vezi je navedeno da je odredbama člana 5. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti od klevete propisano da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica, iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog odgovorno za klevetu, pa je tako i pravno lice koje je objavilo izražavanje odgovorno za nastalu štetu ako je namjerno ili uslijed nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje. Prema obrazloženju tog suda, na pitanje odgovornosti za klevetu mora se primijeniti odredba člana 5. stav 3. Zakona o zaštiti od klevete kojom je propisano da kod izražavanja o pitanjima od javnog i političkog interesa, odgovornost za štetu postoji samo ukoliko je odgovorno lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja, te da se ovaj standard pažnje kod prosuđivanja odgovornosti za štetu primjenjuje i kada je oštećeni bio ili jeste javni službenik. Iz istaknutog, prema mišljenju tog suda, proizlazi načelo "pretpostavljene krivice", pri čemu se tuženi može osloboditi odgovornosti samo ako dokaže da ne postoji krivica za nastalu povredu ili da se radi o istinitoj informaciji. Zakon o zaštiti od klevete, prema odredbi člana 13. tog zakona, primjenjuje se, kako je obrazloženo, kao poseban zakon u odnosu na štete prouzrokovane klevetom putem sredstava javnog informiranja, zbog čega se u parničnom postupku naknada štete može dosuditi samo kao naknada za povredu ugleda prouzrokovanu klevetom.

8. Prema obrazloženju Osnovnog suda, informacije koje su predmet konkretne tužbe svode se na iznošenje tvrdnji Bakira Hadžiomerovića, urednika spomenutog političkog magazina i Slobodana Vaskovića, novinara i autora priloga, koje su iznijeli u emisiji "60 minuta" emitiranoj 24. marta 2008. godine na naprijed citiran način. Osnovni sud je istakao da tokom postupka apelantica nije izvela dokaze kojima bi potvrdila istinitost iznesenih tvrdnji o tužiocu, niti su tokom postupka negirali iznošenje spomenutih tvrdnji, već, štaviše, da se ni apelantica, ni njeni punomoćnici nisu ni pojavljivali na ročištima. Cijeneći da su spomenuta lica kao apelanticini zaposlenici putem javnog RTV servisa u javnost iznijeli sporne informacije o tužiocu i da apelantica ove informacije nije provjerila, pa ni pokušala provjeriti prije objavljivanja, utvrđena je apelanticina odgovornost za štetu prouzrokovanu povredom ugleda tužioca. Osnovni sud je istakao da se prema odredbi člana 10. stav 2. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), sloboda izražavanja primjenjuje ne samo na informacije i ideje koje su prihvatljive ili se smatraju bezopasnim ili nebitnim već i na one koje su uvredljive, šokantne i uznemirujuće. Odredba člana 7. Zakona o zaštiti od klevete, prema obrazloženju tog suda, upućuje na potrebu za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja koja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. stav 2. Evropske konvencije i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava. S tim u vezi je navedeno da je neosnovana apelanticina tvrdnja iznesena u odgovoru na tužbu da je informirala javnost u skladu sa odredbom člana 10. Evropske konvencije kojom je zagarantirano pravo na slobodu izražavanja, te da postoji obaveza apelantice na istinito i javno informiranje javnosti jer spomenuta odredba Evropske konvencije propisuje i ograničenja u slobodi izražavanja. Kako apelantica, prema mišljenju Osnovnog suda, u ovom postupku nije dokazala da su iznesene informacije istinite, to prenesene informacije predstavljaju nezakonitu povredu ugleda tužioca koja se ogleda u nematerijalnoj šteti uslijed duševnih patnji zbog povrede ugleda i časti.

9. U prilog utvrđenoj činjenici da se radi o neistinitim informacijama, kako je obrazložio Osnovni sud, ide i odredba člana 6. Evropske konvencije jer se nikom ne može staviti na teret da je počinio određeno krivično djelo dok se u određenoj proceduri u sudskom postupku takva činjenica ne dokaže. U konkretnom slučaju apelantica je, vršeći poslove informiranja javnosti, objavila na štetu tužioca neistinite informacije koje predstavljaju klevetu i koje nisu proporcionalne apelanticinim ovlaštenjima iz odredbe člana 10. stav 1. Evropske konvencije. Navedeno je da je općepoznata činjenica da je tužilac javni funkcioner i da je, kao takav, dužan da trpi pojačan interes javnosti. Međutim, jedno od osnovnih prava svakog čovjeka je sadržano u pretpostavci nevinosti, tj. da se svako smatra nevinim dok se njegova krivica u zakonom određenom postupku ne dokaže, te kako apelantica, prema mišljenju tog suda, nije dokazala da je tužilac proglašen krivim za neko od krivičnih djela, apelantica, kao javni servis, odgovara kao pravno lice koje je emitiralo određeni programski sadržaj i koje je imalo efikasnu kontrolu nad objavljenim sadržajem. Navedeno je i da je pri odmjeravanju visine naknade sud imao u vidu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, vodeći računa da je dosuđena naknada proporcionalna prouzrokovanoj šteti, te imajući u vidu i ponašanje tužioca i njegove mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta jer je u konkretnom slučaju tužilac tražio ispravku/demanti informacije, kao i okolnosti da je tužilac u vrijeme emitiranja neistinitih informacija vršio javnu funkciju predsjednika Vlade Republike Srpske, to je mišljenja da dosuđena naknada odgovara značaju povrijeđenog dobra i specifičnostima konkretnog slučaja. Shodno navedenom, sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), čime je tužiocu dosuđena pravična novčana satisfakcija zbog pretrpljene nematerijalne štete u visini od 5.000,00 KM. Zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete, koji predstavlja razliku između zahtijevanog i dosuđenog iznosa u iznosu od 2.000,00 KM, Osnovni sud je odbio cijeneći pravni stav izražen u odlukama Okružnog suda broj 71 0 P 048751 11 Gž od 4. 5. 2012. godine i broj 71 0 P 054814 12 Gž od 16. 11. 2012. godine.

10. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 036558 14 GŽ od 20. maja 2014. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom su odbijeni zahtjevi apelantice i tužioca za naknadu troškova za sastavljanje žalbe, odnosno odgovora na žalbu u iznosima preciziranim u presudi. U obrazloženju je navedeno da Zakon o zaštiti od klevete uređuje prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i istovremeno deklarira pravo na slobodu izražavanja koje je garantirano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom koja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen, te naglašava značajnu ulogu sredstava informiranja kao javnih posmatrača i snabdjevača javnosti informacijama u demokratskom procesu (član 1. Zakona o zaštiti od klevete). Odredba člana 5. stav 1. tog zakona propisuje da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu ako je to lice u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Članom 6. Zakona o zaštiti od klevete su, prema obrazloženju Okružnog suda, propisani izuzeci od odgovornosti prema kojima se neće odgovarati za klevetu ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje, u suštini, istinito ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje ili iznositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka i ako je iznošenje ili pronošenje bilo razumno.

11. Iz izvedenih dokaza tužioca u prvostepenom postupku, koji su precizirani u presudi, vidljivo je, prema obrazloženju tog suda, da je navedeni sadržaj objavila apelantica koja je imala efikasnu kontrolu nad objavljenim sadržajem. S tim u vezi Okružni sud je naveo da kako apelantica u toku prvostepenog postupka nije predlagala, niti izvodila dokaze da se radi o istinitim informacijama, a koje su podobne za dokazivanje, niti je prisustvovala ročištima, proizlazi da iznijeti sadržaji imaju elemente klevete iz člana 5. Zakona o zaštiti od klevete, iz koje odredbe proizlazi osnov apelanticine odgovornosti, a sve iz razloga, kako je obrazložio taj sud, jer se ne radi o prihvatljivim ograničenjima slobode izražavanja tužene ili prihvatljivim kritikama. Okružni sud je naveo da je pravo ličnosti zaštićeno odredbama čl. 155, 199. i 200. ZOO. Odredba člana 200. ZOO, između ostalog, propisuje da će za pretrpljene duševne boli zbog povrede ugleda, časti ili prava ličnosti, sud, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina boli i njihovo trajanje to opravda, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu (stav 1). Stavom 2. istog člana je propisano da prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom. Sadržaj prava ličnosti (između ostalih garantiranih prava) čini i pravo na čast i ugled kao izraz specifične socijalne funkcije čovjeka i socijalnog ugrožavanja njegove ličnosti. Prema obrazloženju tog suda, čast i ugled neke ličnosti predstavljaju lično dobro i čine sastavni dio integriteta čovjekove ličnosti. Sama čast je vlastito osjećanje moralne vrijednosti, tj. intimna moralna svijest o vlastitoj vrijednosti, a ugled predstavlja uvažavanje koje određeno lice uživa u određenoj društvenoj sredini. Navedeno je da s tim u vezi i Evropska konvencija štiti ugled svakog fizičkog i pravnog lica, a sloboda izražavanja se "mjeri" međunarodno prihvaćenim standardima, pa je svako prekoračenje te granice sankcionirano odštetnom odgovornošću štetnika.

12. Okružni sud je obrazložio da imajući u vidu da je tužilac javna ličnost, da je u vrijeme objavljivanja spornog sadržaja bio predsjednik Vlade Republike Srpske, odnosno visokopozicionirana ličnost, prema ocjeni ovog suda, iznošenje i prenošenje neistinitog sadržaja od strane apelantice nesporno škodi časti i ugledu tužioca prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, a posebno kada se uzme u obzir način i sadržaj iznesene klevete u emisiji koju gleda veliki broj građana. Polazeći od pravnog standarda kao najopćijeg pravila i onoga što se u životu najčešće događa kao određenog obrasca ponašanja, izvjesno je da će kod prosječnog čovjeka, pa sasvim sigurno i kod tužioca, iznošenje sadržaja u spornoj emisiji prouzrokovati duševne boli intenziteta i trajanja koji opravdavaju dosuđivanje naknade. Stoga je, prema ocjeni ovog suda, dosuđena naknada nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih boli tužioca odgovarajuća satisfakcija tužiocu za pretrpljenu štetu i u razmjeri je s njom. S tim u vezi Okružni sud je naveo da kod naprijed navedenog činjeničnog stanja proizlazi da su neosnovani apelanticini žalbeni prigovori da je prvostepeni sud dosudio tužiocu naknadu štete za pretrpljene duševne boli zbog povrede ugleda i časti, a u toku prvostepenog postupka nije dokazano da je tužilac pretrpio ove boli. Također su, prema mišljenju tog suda, neprihvatljivi apelanticini žalbeni prigovori da je tužilac javna ličnost, pa da je, prema tome, dužan i trpjeti kritike javnosti u medijima kao što je apelantica, jer sama činjenica da je tužilac javna ličnost i da je njegov rad izložen sudu javnosti, prema mišljenju tog suda, nije bez ograničenja i ne dozvoljava mogućnost iznošenja neistinitih sadržaja u sredstvima javnog informiranja. Navedeno je da apelantica u toku postupka nije predlagala, niti izvodila dokaze na okolnosti da su iznijeti i objavljeni sadržaji istiniti, te imajući u vidu činjenicu da se apelantica nije odazvala kako na pripremno ročište tako ni na glavnu raspravu kod prvostepenog suda, o kojem je uredno obaviještena, taj sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija


Navodi iz apelacije


13. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da ničim nije dokazano da je iznijela klevetnički sadržaj, niti da je tužiocu nastala bilo kakva šteta jer da bi se smatralo da je šteta nastala moraju biti ispunjene sve pretpostavke za njeno postojanje, i to kumulativno što, prema apelanticinom mišljenju, u konkretnom nije slučaj, posebno jer tužilac nikada nije saslušan na okolnosti nastale štete.

Odgovor na apelaciju


14. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

15. Osnovni sud je naveo da je taj sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu presudu, te da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

16. Tužilac je naveo da je nesporno da mu je pričinjena šteta i da je to u postupku i dokazano, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.

V. Relevantni propisi


17. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Opšti dio

Član 1. stav 1. tačka a)


Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Član 5. stav 1. Odgovornost za klevetu

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

Obaveza ublažavanja

Član 8.


Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.

Naknada štete

Član 11. stav 1.


(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

Član 13.


Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

18. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.


(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 200.


(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

19. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.


(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.


Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 127.


Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

VI. Dopustivost


20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 036558 14 GŽ od 20. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 24. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


24. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i čl. 9. i 10. Evropske konvencije.

Sloboda izražavanja


25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja

26. Član 10. Evropske konvencije glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

(2) Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opća načela


27. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46. i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

28. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li činjenice predmeta ukazuju da je "izražavanje" obuhvaćeno članom 10. Evropske konvencije, da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i na kraju, da li je miješanje "neophodno u demokratskom društvu". S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je tekstom (izražavanjem) napadnuto da zaštiti svoju reputaciju, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi, Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).

29. Kako su i Evropski sud, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi sa istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok se za istinitost mišljenja ne zahtijeva dokazivanje (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, tač. 75-76. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, tačka 31). Ovaj stav je u odlukama Evropskog suda i Ustavnog suda konstantno reafirmiran, s tim što je naročito ukazano da mediji ne smiju prekoračiti određene granice koje ulaze u obim člana 8. Evropske konvencije, već je njihova dužnost da pružaju i saopćavaju informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost medija da prenose takve informacije i ideje već je i pravo javnosti da dobije takve informacije. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije (vidi, Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 (e)).

30. Konačno, kako proizlazi iz prakse Evropskog suda, malo je prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kada su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kada su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40 (g)).

b) Primjena navedenih načela na konkretan slučaj


31. Dovodeći navedena opća načela u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, iz čega proizlazi da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv. Osim toga, osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelantice zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja u apelanticino pravo na slobodu izražavanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužioca.

32. Ustavni sud dalje, imajući u vidu načelo proporcionalnosti, treba ispitati da li su u osporenim presudama uzeti u obzir svi faktori koji su bili opredjeljujući u zaključku da je u konkretnom slučaju apelantica prouzrokovala štetu tužiocu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu" potrebno je dokazati postojanje "hitne društvene potrebe" koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Za Ustavni sud se s tog aspekta postavlja pitanje da li je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između apelanticine slobode izražavanja i prava tužioca na ugled.

33. U vezi s tim, Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Imajući u vidu specifičnost postupka radi naknade štete učinjene klevetom i činjenice da istinitost mišljenja nije potrebno dokazivati, postavlja se pitanje da li je načelo o teretu dokazivanja kao opće načelo parničnog postupka, na kom su redovni sudovi zasnovali svoje odluke, jedino i isključivo primjenjivo ili, nasuprot tome, redovni sudovi, u smislu standarda prava na slobodu izražavanja garantiranog članom 10. Evropske konvencije, imaju obavezu cijeniti sve relevantne okolnosti koje se tiču konkretnog slučaja. Pod tim okolnostima se, prije svega, podrazumijeva da li je izražavanje upućeno određenom ili neodređenom krugu lica, okolnosti koje se tiču statusa tužioca i djelatnosti apelanta, cilj i kontekst neke informacije, postojanja potrebe da se javnost informira o nekoj važnoj temi u širem kontekstu, doprinosa debati od općeg društvenog interesa, itd.

34. U konkretnom slučaju su, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, redovni sudovi u postupku povodom tužbe za naknadu štete imali u vidu nespornu činjenicu prema kojoj je tužilac javna ličnost - u vrijeme objavljivanja priloga premijer, a danas predsjednik Republike Srpske. Nadalje, u vezi s tim, bilo je neophodno utvrditi da li je apelantica spornim izražavanjem u emisiji koja je gledana na skoro cijeloj teritoriji BiH i u udarnom terminu iznijela neistinite činjenice o tužiocu ili je pak bio u pitanju vrijednosni sud. U tom kontekstu je, primjenom naprijed navedenih kriterija, bilo neophodno napraviti jasnu razliku da li sporno izvještavanje predstavlja činjeničnu tvrdnju ili vrijednosni sud. Imajući u vidu naprijed navedenu praksu, kao i uspostavljene relevantne kriterije, Ustavni sud smatra spornim zaključak redovnih sudova da je apelantica narušila ugled tužioca i time počinila klevetu. Naime, dovodeći navedenu praksu u kontekst sa sadržajem spornog priloga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim presudama ponudili obrazloženja prema kojima se cijeli tekst priloga smatra klevetničkim sadržajem, a da pri tome ni u jednom dijelu obrazloženja osporenih presuda nije napravljena distinkcija između, eventualnih, činjeničnih navoda i vrijednosnog suda u smislu naprijed navedenih kriterija, odnosno niti jednu od tvrdnji iznesenih u navedenom prilogu redovni sudovi nisu podvrgnuli analizi u smislu utvrđivanja relevantnih okolnosti konkretnog slučaja shodno standardima člana 10. Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi jedno od težišta svog zaključka da se radi o kleveti stavili i na to što apelantica nije prisustvovala pripremnom ročištu i glavnoj raspravi u konkretnom predmetu i nije ponudila razloge i dokaze da je provjerila istinitost iznesenog. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno nije dovoljno da bi se izveo zaključak da se radi o kleveti (s obzirom na to da je nesporno i da je apelantica osporila navode iz tužbe u svom odgovoru na tužbu). Ustavni sud stoga smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo mjesta za primjenu odredbe člana 5. Zakona o zaštiti od klevete kojom je regulirana odgovornost za klevetu jer primjena navedene odredbe, kako je već rečeno, dolazi u obzir samo u slučaju kada je jasno utvrđeno da se radi o iznošenju neistinitih činjenica, a nikako o iznošenju nečijeg mišljenja. Tek u slučaju da su redovni sudovi primijenili naprijed navedene kriterije i napravili navedenu distinkciju mogli su doći do zaključka da li se radilo o kleveti ili ne, te primijeniti relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete i ZOO. Zbog toga, Ustavni sud apelanticine navode smatra osnovanim.

35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali navodi


36. S obzirom na zaključke o kršenju prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da u prilogu koji je emitirala apelantica naprave jasnu distinkciju između činjenice i vrijednosnog suda, što je rezultiralo miješanjem u apelanticino pravo na slobodu izražavanja.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, v. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!