Službeni glasnik BiH, broj 71/22

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 8/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela "Kafa kafa" d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnijela "Kafa kafa" d.o.o. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 035852 18 Rev od 15. septembra 2020. godine u odnosu na odbijajući dio presude.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela "Kafa kafa" d.o.o. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 035852 18 Rev od 15. septembra 2020. godine u odnosu na odbacujući dio presude, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Kafa kafa" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa ZAK "Pucar" iz Banjaluke, podnijela je 30. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 035852 18 Rev od 15. septembra 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog "Juliusa Meinla" d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. maja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 7. do 14. juna 2022. godine, a tuženi to nije učinio u ostavljenom roku.

4. Odgovori učesnika u postupku dostavljeni su 15. jula 2022. godine apelanticinom punomoćniku radi izjašnjenja, ali ono nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 28. januara 2015. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate kamate, koju je tokom postupka precizirala tako što je tražila isplatu zakonske zatezne kamate za period od 2. do 8. januara 2014. godine i isplatu iznosa od 51.000,00 KM na ime naknade za prenos ugovora o prodaji i distribuciji kafe, zajedno s kamatama i troškovima postupka.

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Općinski sud je u stavu I izreke Presude broj 64 0 Os 035852 15 Ps od 13. decembra 2016. godine obavezao tuženog na isplatu zakonske zatezne kamate, a u stavu II izreke odbio je apelanticin zahtjev za isplatu traženog novčanog iznosa.

8. Tokom postupka utvrđeno je da su parnične stranke 29. novembra 2013. godine međusobno zaključile Glavni ugovor o prenosu (u daljnjem tekstu: ugovor), i to apelantica kao prenosilac i tuženi kao primalac. Utvrđeno je da je apelantica svoju opremu prenijela na tuženog, koji je apelantici za prenos opreme isplatio dogovoreni novčani iznos u dva dijela, što nije sporno, ali je ostalo sporno da li je isplata izvršena u ugovorenom roku. Tokom postupka utvrđeno je da je isplata izvršena van roka, odnosno da je tuženi bio u zakašnjenju, tako da je apelantici dosuđena kamata kao u stavu I izreke.

9. Među strankama je sporna osnovanost i visina potraživanja iznosa od 51.000,00 KM na ime prenosa ugovora o prodaji i distribuciji kafe (stav II izreke presude). Općinski sud je tokom postupka, s ciljem razjašnjenja spornog pitanja, donio rješenje o provođenju finansijskog vještačenja. U vezi sa sačinjenim nalazom vještaka, Općinski sud je naveo da vještak nije imao uvid u apelanticinu finansijsku dokumentaciju jer je apelantica nije dostavila, o čemu je vještak podneskom od 22. maja 2016. godine informirao sud. Obrazloženje koje je vještak iznio na glavnoj raspravi pojašnjavajući nalaz i mišljenje, prezentirajući dokumentaciju koju je imao u vidu prilikom sačinjavanja nalaza, Općinski sud je naveo na strani 6. obrazloženja presude. Apelantica je tokom postupka prigovorila nalazu i mišljenju vještaka u dijelu u kojem je utvrđena količina prodate kafe zato što se vještak koristio isključivo dokumentacijom tuženog, a ne i dokumentacijom kupaca. Nakon provedenog saslušanja vještaka Općinski sud je naložio apelantici da dostavi finansijsku dokumentaciju od preuzetih kupaca kako bi vještak mogao sačiniti dopunu nalaza, a vještaku je naloženo da dostavi račune pobrojane u nalazu. Predložena dopuna vještačenja nije provedena jer apelantica nije uspjela pribaviti finansijsku dokumentaciju od kupaca jer se, kako je obrazloženo, na poziv javio mali broj kupaca koji su dostavili dokumentaciju koja je predočena vještaku radi izjašnjenja. U konačnici, apelantica je odbijena s ovim dijelom tužbenog zahtjeva.

10. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 64 0 Ps 035852 17 Pž od 17. aprila 2018. godine žalbe odbio. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev kao u stavu II izreke imajući u vidu sadržaj člana 18. Glavnog ugovora i nalaz i mišljenje vještaka koji je utvrdio količinu prodate kafe u relevantnom periodu. Apelanticin žalbeni prigovor da je vještak isključivo koristio dokumentaciju tuženog, a ne dokumentaciju kupaca je, prema mišljenju Kantonalnog suda, bez utjecaja na osporenu odluku. Kantonalni sud je u vezi s tim naglasio da je vještak jasno naveo da je imao u vidu fakture koje je izdao tuženi, a da apelantica nije dostavila dokumentaciju od preuzetih kupaca kako bi vještak sačinio dopunu nalaza, te je stoga prvostepeni sud pravilno postupio prihvaćajući nalaz vjerodostojnim.

11. Odlučujući o apelanticinoj reviziji kojom je osporila st. II i III izreke prvostepene presude, Vrhovni sud je reviziju u odnosu na stav II izreke prvostepene presude (odbijajući dio tužbenog zahtjeva) odbio, dok je reviziju odbacio kao nedopuštenu u odnosu na stav III izreke prvostepene presude (usvajajući dio protivtužbenog zahtjeva). Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je drugostepeni sud, suprotno revizionim prigovorima, pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnoj ocjeni i svoju ocjenu opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima. Također je naveo da je drugostepeni sud dao relevantne razloge o neosnovanosti žalbenih prigovora jer nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i dokazima iz spisa, koji imaju uporište u odredbama materijalnog prava.

12. U odnosu na prigovore u vezi sa stavom III izreke prvostepene presude, Vrhovni sud se detaljnije izjasnio na str. od 9 do 11 obrazloženja zaključivši da je revizija u tom dijelu nedopuštena, zasnivajući takav stav na odredbama člana 237. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te kršenje člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. U opširnim navodima apelacije apelantica, između ostalog, ukazuje da Vrhovni sud nije postupao u skladu sa članom 241. ZPP jer se uopće nije izjasnio o relevantnim navodima revizije, odnosno da se Vrhovni sud nije ni bavio revizionim prigovorima. Prema apelanticinoj ocjeni, Vrhovni sud nije dao nikakvo obrazloženje već je nekritično prihvatio pogrešne zaključke drugostepenog suda, tako da obrazloženje Vrhovnog suda ne zadovoljava ni minimum standarda prava na obrazloženu odluku, pa se presuda Vrhovnog suda uopće ne može ispitati. Apelantica iscrpno obrazlaže međusobni poslovni odnos parničnih stranaka, citira odredbe ugovora, te navodi svoje zaključke i mišljenje u pogledu toga kako su redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali utvrditi činjenično stanje te kako su trebali primijeniti relevantno pravo.

b) Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 240. stav (2)

(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241.

(1) Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

(2) U povodu revizije iz člana 237. stav 3. ovog zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na dio presude Vrhovnog suda kojim je revizija odbačena kao nedopuštena (stav III izreke prvostepene presude)

18. U odnosu na apelacione navode kojima se osporava presuda Vrhovnog suda u dijelu kojim je revizija odbačena kao nedopuštena zbog neispunjavanja uvjeta za reviziju Ustavni sud je pošao od odredbi člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda koje glase:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

19. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. U konkretnom slučaju apelantica je protiv presude Kantonalnog suda od 17. aprila 2018. godine izjavila reviziju, ali je ona presudom Vrhovnog suda od 15. septembra 2020. godine odbačena kao nedopuštena u dijelu koji je apelantica osporila, a tiče se protivtužbenog zahtjeva (stav III izreke prvostepene presude). Ustavni sud konstatira da je revizija u odnosu na ovaj dio osporene presude neefikasan pravni lijek jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka u odnosu na stav III izreke prvostepene presude zapravo presuda Kantonalnog suda od 17. aprila 2018. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude jer se podrazumijeva da je apelantica drugostepenu presudu primila prije datuma donošenja odluke o reviziji. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 30. decembra 2020. godine, proizlazi da je revizija u odnosu na prigovore vezane za stav III izreke prvostepene presude podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno tome, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu presudu Kantonalnog suda kao konačnu odluku.

Dopustivost u odnosu na dio presude Vrhovnog suda kojim je revizija odbijena kao neosnovana (stav II izreke prvostepene presude)

20. U odnosu na prigovore u vezi sa stavom II izreke prvostepene presude osporena Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 Ps 035852 18 Rev od 15. septembra 2020. godine predstavlja konačnu odluku jer se prema zakonu ne može osporiti drugim djelotvornim pravnim lijekovima. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 30. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije i člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

25. Ustavni sud zapaža da je apelantica pred redovnim sudovima vodila građansko-pravni spor tražeći isplatu u skladu s odredbama ugovora, iz čega slijedi zaključak da apelantica u ovom predmetu uživa zaštitu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. U odnosu na apelacione prigovore da Vrhovni sud nije obrazložio svoju odluku, odnosno da se nije bavio relevantnim apelanticinim prigovorima, Ustavni sud zapaža da apelantica nije ni precizirala koje je to relevantne prigovore Vrhovni sud propustio da ispita. Ustavni sud u vezi s tim podsjeća da pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da u odluci bude naveden detaljan odgovor na svaki argument koji su stranke navele, štaviše ono dopušta višim sudovima da jednostavno prihvate razloge koje su naveli niži sudovi bez njihovog ponavljanja (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske broj 49684/99, presuda od 27. septembra 2001. godine, stav 32). Žalbeni sud može popraviti nedostatak obrazloženja koji je počinio niži sud, i obratno, vrlo kratko obrazlaganje razloga odbijanja žalbe, u kojem se u potpunosti upućuje na argumente koje je iznio prvostepeni sud, ne predstavlja povredu prava na obrazloženu odluku (vidi Evropski sud, Gorou protiv Grčke (N.2) broj 12686/03, presuda od 20. marta 2009. godine, st. 38–42). Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u granicama svojih ovlaštenja ispitao one prigovore koje je ocijenio relevantnim, za šta je dao obrazloženje (vidi tač. 14. i 15. ove odluke) koje, suprotno apelanticinim tvrdnjama, ispunjava standarde prava na obrazloženu odluku. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenim odlukama per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, a u okolnostima konkretnog slučaja se čini da su apelacioni prigovori upravo motivirani nezadovoljstvom zbog ishoda predmetnog postupka.

27. U odnosu na brojne ostale apelacione prigovore kojim se ukazuje na navodne greške prvostepenog i drugostepenog suda koje se tiču ocjene dokaza (što je za posljedicu imalo pogrešno utvrđeno činjenično stanje), te primjene relevantnog prava, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije baviti se pogreškama o činjenicama ili o pravu koje je navodno počinio nacionalni sud, osim u mjeri u kojoj se time mogu kršiti prava i slobode zaštićene Evropskom konvencijom. Osim toga, iako član 6. Evropske konvencije jamči pravo na pravično suđenje, taj član ne utvrđuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza ili o načinu na koji bi se trebali ocjenjivati, pa su to pitanja koja u prvom redu trebaju urediti nacionalno pravo i nacionalni sudovi (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, presuda od 21. januara 1999. godine, stav 28).

28. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da su ključno pitanje (zahtjev za isplatu iznosa od 51.000 KM) redovni sudovi utvrdili nakon vještačenja putem vještaka finansijske struke, kao i uvidom u relevantnu dokumentaciju. Vještak je svoj nalaz obrazložio na glavnoj raspravi, a apelantica je imala priliku da ga ospori i prezentira svoje argumente. Redovni sudovi su se izjasnili o nalazu vještaka, kao i o apelanticinim prigovorima na taj nalaz. Prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji bilo kakva greška koja bi mogla utjecati na poštovanje apelanticinog prava na pravično suđenje da bi se dalje i detaljnije analiziralo kako su redovni sudovi utvrdili relevantne činjenice i na njih primijenili relevantno pravo.

29. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

30. Apelantica smatra da joj je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također neosnovani.

31. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova razmotrili apelanticine navode koje su ocijenili kao bitne, a da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom za apelanticu ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.

32. Pozivanje na kršenje člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine apelantica nije posebno obrazložila, a Ustavni sud iz osporenih odluka ne može pronaći ništa što bi moglo pokrenuti pitanje iz citiranog člana, pri čemu nezadovoljstvo osporenim odlukama, kako je ranije naglašeno, ne može pokrenuti pitanje kršenja apelanticinih ustavnih prava.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi saglasno utvrdili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz ugovora za naknadu koju apelantica potražuje, što su dovoljno jasno obrazložili, a iz obrazloženja ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelanticine prigovore koje je isticala tokom postupka, koje su redovni sudovi ispitali i odbili uz odgovarajuća obrazloženja.

34. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koje je iznijela u odnosu na pravo na pravično suđenje, a nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

35. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelantica imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju u predmetnom postupku.

36. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.