Službeni glasnik BiH, broj 59/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5497/18, rješavajući apelaciju Slavoljuba Jurkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 073637 17 Rev od 11. juna 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 073637 14 Gž od 21. juna 2017. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Slavoljub Jurković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Advokatsko društvo "Milas, Martinović & partneri" d.o.o. iz Ljubuškog, podnio je 1. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 073637 17 Rev od 11. juna 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 073637 14 Gž od 21. juna 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te Addiko banke d.d. Sarajevo kao pravnog sljednika tužene Hypo group "Hypo-Alpe-Adria bank" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. maja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. maja 2020. godine, a Vrhovni sud i tužena 15. maja 2020. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 073637 10 P od 19. decembra 2013. godine obavezana je tužena da na ime naknade štete isplati apelantu iznos od 18.264,14 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12% na godišnjem nivou počevši od 1. oktobra 2013. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.877,20 KM, sve u roku od 30 dana.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Presudom zbog izostanka Osnovnog suda u Čapljini broj P 167/92 od 24. marta 1993. godine "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo, Filijala Mostar, obavezano da apelantu isplati za period od 19. novembra 1989. godine do 31. decembra 1990. godine mjesečno po 10.000,00 HRD, za period od 1. januara 1991. godine do 31. decembra 1991. godine mjesečno po 20.000,00 HRD, za period od 1. januara 1992. godine do 30. juna 1992. godine mjesečno po 25.000,00 HRD, te od 1. jula 1992. godine pa ubuduće dok se ne izmijene okolnosti mjesečno po 30.000,00 HRD na način da dospjele obroke isplati odmah i odjednom sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do konačne isplate, a ubuduće plaćati svakog mjeseca unaprijed najdalje do petog u mjesecu, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 76.219,50 dinara.

7. Dalje je utvrđeno da "Sarajevo-osiguranje" nije izvršilo svoju obavezu po ovoj presudi, pa je apelant pokrenuo izvršni postupak. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Čapljini broj I.142/98-Č od 5. jula 2005. godine izvršena je denominacija i konverzija navedenih iznosa na osnovu zakonskih propisa prinudne naravi tako što su HRD pretvoreni u kune u omjeru 3,9025 i naloženo banci (tuženoj) da na osnovu navedene presude Osnovnog suda radi naplate na ime izgubljene zarade iz ugostiteljske djelatnosti za period od 19. novembra 1989. godine do 31. decembra 1990. godine isplati apelantu mjesečno po 2,60 KM, za period od 1. januara 1991. godine do 31. decembra 1991. godine mjesečno po 5,10 KM, za period od 1. januara 1992. godine do 30. juna 1992. godine mjesečno po 6,40 KM počevši od 1. jula 1992. godine pa ubuduće mjesečno po 7,70 KM, na način da sve dospjele obroke isplati odmah i odjednom sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do konačne isplate, a da ubuduće obroke isplaćuje unaprijed najdalje do petog u mjesecu, zatim troškove parničnog postupka u iznosu od 19,53 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. marta 1993. godine pa do konačne isplate i troškovima izvršnog postupka u iznosu 2.868,00 KM i dobijeni iznos obustavi i skine sa izvršenikovog žiroračuna ("Sarajevo-osiguranje") i prenese na žiroračun punomoćnika tražioca izvršenja (apelanta).

8. U postupku nije bilo sporno da je obračun ukupne tražbine apelanta kao tražioca izvršenja i njenu isplatu s izvršenikovog računa na apelantov račun vršila tužena, po kojem osnovu je izvršila prijenos 4.664,18 KM, a naknadno 26. jula 2006. godine i iznos od 566,29 KM, nakon čega je, poslije obavijesti tužene da je u potpunosti izvršila prinudnu naplatu, Rješenjem Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 I 006564 98 I od 12. augusta 2010. godine završen postupak izvršenja.

9. U postupku nije bilo sporno ni da je tužena dopisom broj 03-01/10-2304 od 17. juna 2010. godine obavijestila sud da je obračun kamate izvršila primjenom Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine FBiH" broj 18/96).

10. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, a imajući u vidu svrhu denominacije i stav u pogledu načina obračuna zatezne kamate izražen u zaključku Građansko-upravnog odjeljenja Vrhovnog suda od 25. juna 1997. godine, prema kojem povjeriocima potraživanja izraženim u DEM ili drugoj stranoj konvertibilnoj valuti, kao i povjeriocima potraživanja izraženim u BHD ili kunama, ako je ugovoreno ispunjenje po kursu strane valute (valutna klauzula), ukoliko treba primijeniti domaće pravo, zatezna kamata se obračunava po stopi kao i na potraživanja izražena u domaćoj valuti, i to za potraživanja s područja na kojem je domaće platežno sredstvo BHD počevši od 1. aprila 1996. godine, a za potraživanje od dužnika s područja na kojem je domaće platežno sredstvo kuna od 30. maja 1994. godine, dok se do tada zatezna kamata na ta potraživanja plaća po stopi koju na štedne uloge po viđenju, odnosno strane valute plaćaju komercijalne banke u prebivalištu, odnosno sjedištu povjerioca, prvostepeni sud je zaključio da tužena nije pravilno izvršila obračun zakonskih zateznih kamata, odnosno nije u cijelosti postupila po Rješenju broj I.342/98 od 11. marta 2005. godine, rješenju o ispravci od 5. jula 2005. godine i dopisu od 20. jula 2005. godine, pa u smislu odredbe člana 175. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) postoji odgovornost tužene za štetu prouzrokovanu apelantu kao tražiocu izvršenja, i to po općim pravilima o naknadi štete, te je obavezao tuženu na isplatu iznosa od 18.264,14 KM, koliko prema nalazu vještaka finansijske struke iznosi obračun kamata izvršen u skladu s navedenim zaključkom Vrhovnog suda, sa zakonskim zateznim kamatama od dana konačnog opredjeljenja tužbenog zahtjeva, a shodno članu 279. stav 2. ZOO-a. Prvostepeni sud se pozvao i na stav Ustavnog suda u Odluci broj U 50/01 od 30. januara 2004. godine da član 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica FBiH nije u skladu sa članom II/3.k) Ustava BiH u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Odluku broj AP 1311/06 od 31. januara 2009. godine u kojoj je Ustavni sud utvrdio da je neustavno otpisivanje zakonske zatezne kamate za period rata na osnovu člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, te je zaključio da se navedeni stav Ustavnog suda može prihvatiti relevantnim i u situaciji kada se umjesto otpisivanja zakonske zatezne kamate za period rata visina stope zatezne kamate na iznos naknade štete određene izvršnim ispravama određuje u visini od 0,5% godišnje.

11. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 073637 14 Gž od 21. juna 2017. godine žalba tužene je uvažena, te je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

12. Nasuprot stavu prvostepenog suda, drugostepeni sud je smatrao da se ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da su stavovi iz Odluke Ustavnog suda broj U 50/01 od 30. januara 2004. godine (prema kojem član 37. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o osiguranju imovine i lica FBiH nije u saglasnosti sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju), kao i iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1311/06 od 31. januara 2009. godine kojim je utvrđeno da je neustavno otpisivanje zakonskih zateznih kamata za period rata relevantni i u situaciji kada je umjesto otpisivanja zakonske zatezne kamate za period rata visina stope zatezne kamate na iznos naknade štete određene izvršnim ispravama – sudske presude, sudska poravnanja, određena u visini 0,5% godišnje, te da se na sporni pravni odnos primjenjuju važeće odredbe Zakona o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja sve dok nadležni organ ne utvrdi da su te odredbe neustavne. Stoga, kako je tužena pri obračunu zakonske zatezne kamate na potraživanje utvrđeno pravosnažnom presudom primijenila odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je primila nalog suda da izvrši obračun, Kantonalni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan, pa je uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev.

13. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 P 073637 17 Rev od 11. juna 2018. godine kojom je odbio reviziju.

14. U obrazloženju presude je, prije svega, ukazano da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari apelantov zahtjev za isplatu iznosa od 18.264,14 KM na ime naknade štete od tužene koji zasniva na tvrdnji da je tužena pogrešno obračunala kamate u izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi naplate potraživanja na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda u Čapljini broj P 167/92 od 24. marta 1993. godine.

15. Dalje je navedeno da nije sporna činjenica da je tužena učestvovala u sudskom postupku izvršenja kao ovlaštena komercijalna banka kod koje je izvršenik "Sarajevo-osiguranje" imao otvoren transakcioni račun i da je vršila obračun zakonskih zateznih kamata. Nadalje, navedeno je da je u postupku utvrđeno da je tužena prilikom obračuna i isplate zakonske zatezne kamate, kada joj je dostavljeno rješenje o izvršenju u 2005. godini, postupila po tada važećem Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine FBiH" broj 56/04) i Zakonu o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine FBiH" broj 29/05), a prema kojem je kao bankarska organizacija bila dužna postupati, te da je obračun zakonskih zateznih kamata za vrijeme ratnog perioda izvršen naknadno u skladu sa Zakonom o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate iz 2011. godine ("Službene novine FBiH" broj 48/11), prema kojem se, izuzetno od odredbi iz st. 1. i 2. člana 1. navedenog zakona, na iznos naknade štete određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i vansudska poravnanja iz osnova osiguranja definiranog Zakonom o osiguranju imovine i lica za period od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1996. godine plaća zatezna kamata po stopi od 0,5% godišnje.

16. Također je istaknuto da je odredbom člana 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja određeno da će se postupci za utvrđivanje visine kamatne stope iz člana 1. tog zakona koji nisu okončani do stupanja na snagu zakona ili su okončani, ali nisu obavljeni, dakle i u ovom postupku, okončati prema odredbama tog zakona i po kamatnoj stopi od 12% godišnje. Odredbom člana 3. istog zakona određeno je da se obračun kamata obavlja primjenom metode prostog računanja za godišnje periode, a komfornog kamatnog računanja za ispodgodišnji period. Navedene odredbe nisu utvrđene neustavnim, niti su bile predmet kasnijih izmjena konkretnog zakona, pa se imaju primijeniti kao propis koji je važeći, kako je pravilno cijenio drugostepeni sud, te izveo pravilan zaključak da je tužena u cijelosti postupila u skladu sa svojom obavezom propisanom ZIP-om postupajući po uputama Općinskog suda u Čapljini kao izvršnog suda, te je izvršila i obračun zakonskih zateznih kamata naknadno za vrijeme ratnog perioda od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1996. godine, pa ne postoji odgovornost tužene u smislu odredbe člana 175. ZIP-a.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

18. Navodi da Kantonalni i Vrhovni sud nisu pravilno primijenili materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje jer su pogrešno zauzeli stav kako je tužena banka pravilno primijenila materijalnopravni propis sadržan u odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine FBiH" br. 56/04, 29/05 i 48/11) i da je to relevantan propis čijom primjenom treba riješiti sporni odnos između parničnih stranaka. Pri tome, apelant ističe da je navedeni stav suda u potpunosti nezakonit i neustavan, kao i da je u suprotnosti s osnovnim principima Evropske konvencije, a naročito s pravom na imovinu, i to iz potpuno istih razloga kao i ,,čuveni" član 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica, zbog čega je Odlukom Ustavnog suda broj U 50/01 od 30. januara 2004. godine proglašen neustavnim. Dakle, odluke Ustavnog suda u povodu ovog načelnog pitanja su posve jasne i nedvojbene, pa se postavlja pitanje rezoniranja Kantonalnog i Vrhovnog suda koji ,,zaključuju" kako je bitno da ipak neke zakonske kamate postoje (0,5% godišnje) i da je to bitno drugačije nego da nikako ne postoje. Ako je za sud bilo dileme o (ne)ustavnosti Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, onda je to trebao riješiti upitom Ustavnom sudu koji prethodi odluci redovnog suda, iako apelant navodi da je Ustavni sud u prethodno navedenim odlukama i rješenjima dao jasnu ocjenu ustavnosti navedenog zakona. Primjena Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja na rješenje spornog odnosa između parničnih stranaka u ovom predmetu je nedopustiva sa stajališta osnovnih prava i sloboda zaštićenih Ustavom i Evropskom konvencijom i predstavlja negaciju samog prava, prava na pristup sudu i pravično suđenje, te prava na imovinu s obzirom na to da se primjena odredbi zakona može odrediti samo unaprijed i nakon objave u službenim glasilima, a ne nikako unazad (retroaktivno). Zbog pogrešnog pravnog pristupa Kantonalni i Vrhovni sud su pogrešno tumačili odredbe člana 39. stav 2, u vezi sa članom 175. ZIP-a jer obračun kamata vrši banka, a ne sud.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni i Kantonalni sud i tužena su naveli da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu na koje se poziva u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

20. Tužena je također navela da je apelacija neosnovana, te da je obračun ukupnog potraživanja apelanta kao tražioca izvršenja i njenu isplatu s izvršenikovog računa na apelantov račun vršila tužena i po tom osnovu je izvršila prijenos 4.664,18 KM, a naknadno i iznos od 566,29 KM, nakon čega je po obavijesti tužene da je u potpunosti izvršila prinudnu naplatu rješenjem Općinskog suda u Čapljini od 12. augusta 2010. godine završen postupak izvršenja. Dalje je navela da je dopisom od 17. juna 2010. godine obavijestila sud da je obračun kamate izvršila primjenom Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine FBiH" broj 18/96), te je jasno ukazala uređujućem sudiji da je spremna obračunati u skladu s traženjem tražioca izvršenja – apelanta, ali da traži da se to izričito navede u rješenju o izvršenju jer banka nije pronašla osnov za primjenu kamatnih stopa koje je tražio apelant. Navedeno se tražilo od uređujućeg sudije jer banka nije željela biti sankcionirana zbog eventualnog pogrešnog postupanja, niti uvučena u eventualni parnični postupak zbog nepostupanja po rješenju suda. Nakon ovog dopisa tužene uređujući sudija je donio zaključak od 12. augusta 2010. godine kako je očigledno da je u cijelosti provedeno rješenje o izvršenju i da se postupak izvršenja smatra završenim. Stoga je nejasno zašto je apelant podnio tužbu protiv tužene ukoliko je Općinski sud u Čapljini donio zaključak da je izvršni postupak završen jer je banka u cijelosti izvršila i provela postupak isplate kamata apelantu. Konačno, tužena je istakla da je prilikom obračuna i isplate zakonske zatezne kamate, kada joj je dostavljeno rješenje o izvršenju u 2005. godini, postupila po tada važećem Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine FBIH" broj 56/04) i Zakonu o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine FBiH" broj 29/05), a prema kojem je kao bankarska organizacija bila dužna postupati, te da je obračun zakonskih zateznih kamata za vrijeme ratnog perioda izvršen naknadno u skladu sa Zakonom o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate iz 2011. godine ("Službene novine FBiH" broj 48/11). Tužena je zaključila da je u cijelosti postupila u skladu sa svojom obavezom propisanom u ZIP-u, postupajući po uputama Općinskog suda u Čapljini kao izvršnog suda, te je izvršila i obračun zakonskih zateznih kamata naknadno za vrijeme ratnog perioda od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1996. godine, pa ne postoji odgovornost tužene u smislu odredbe člana 175. istog zakona.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije BiH" br. 56/04, 68/04 – ispravka, 29/05 i 48/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim Zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na osnovu ugovora iz dužničko-povjerilačkih odnosa i dugovanja nastalih na osnovu naknade štete iz osnove obaveznih osiguranja u periodu od 01.12.1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 51/01).

Član 2.

Na iznos duga iz člana 1. ovog zakona, nastalog na osnovu dužničko-povjerilačkih odnosa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje.

Zatezna kamata iz stava 1. ovog člana neće se obračunavati za period ratnog stanja od 18.09.1991. godine do 23.11.1995. godine.

Izuzetno od odredbi iz st. 1. i 2. ovog člana, na iznos naknade štete (glavnica) određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i vansudska poravnanja iz osnova osiguranja definisanog Zakonom o osiguranju imovine i lica ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95 i 6/98) za period od 18.09.1991.godine do 23.12.1996. godine, plaća se zatezna kamata po stopi od 0,5% godišnje.

Član 3.

Obračun zateznih kamata iz člana 1. ovog zakona vrši se primjenom metoda prostog kamatnog računa za godišnje periode, a konformnog kamatnog računa za ispodgodišnje periode.

Obračun zatezne kamate po pravomoćnim sudskim rješenjima vrše komercijalne banke kod kojih dužnik ima otvorene transakcijske račune, uz naplatu provizije.

Član 4.

Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz člana 1. ovog zakona koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona ili su okončani a nisu izvršeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje.

22. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09), koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 39. stav (2)Rješenje o izvršenju

(2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obaveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražioca izvršenja obaviće izvršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate izvršiće banka na teret izvršenika.

Član 175.Odgovornost banaka za štetu

Banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po opštim pravilima o nadoknadi štete.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 073637 17 Rev od 11. juna 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 1. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, smatrajući da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno zauzeli stav kako je tužena banka pravilno primijenila odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja.

32. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud se, dakle, shodno navedenom, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su izneseni prigovori osnovani.

34. U vezi sa spornim pitanjem, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 6/19 od 4. oktobra 2019. godine, u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Kantonalnog suda u Sarajevu, utvrđeno da odredbe člana 2. st. (2) i (3) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije BiH" br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11) nisu u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te su navedene odredbe stavljene van snage, dok je utvrđeno da je odredba člana 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci, u vezi sa spornom normom člana 2. stav (3) navedenog zakona, između ostaloga, konstatirano da se u konkretnom slučaju de facto radi o potpunom lišavanju imovine jer za imaoce pravosnažnih sudskih odluka kamata od 0,5% godišnje za relevantni period ne predstavlja ništa osim golog prava. Dakle, ovdje se ne radi o slobodnoj procjeni nadležnog zakonodavnog organa o tome koji iznos zatezne kamate je adekvatan i koji kao takav treba propisati (npr. ne radi se o smanjenju stope zatezne kamate sa 18% godišnje kao što je bilo prije na sadašnjih 12% godišnje), u koju procjenu se Ustavni sud ne treba miješati, već se radi o de facto potpunom lišavanju određenog imovinskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/19 od 4. oktobra 2019. godine, objavljena u "Službenim novinama FBiH" broj 1/20, tačka 42).

35. U konkretnom slučaju apelant je pokrenuo parnični postupak radi naknadne štete protiv tužene koja je kao komercijalna banka kod koje je izvršenik imao račun u postupku provođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Čapljini broj I.142/98-Č od 5. jula 2005. godine izvršila obračun ukupnog potraživanja apelanta kao tražioca izvršenja i njenu isplatu s izvršenikovog računa na apelantov račun. Obračun kamata tužena je izvršila primjenom člana 2. stav 3. i obračunala kamatu po stopi od 0,5%. Prvostepeni sud je smatrao da se stav Ustavnog suda izražen u Odluci broj U 50/01 od 30. januara 2004. godine da član 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica FBiH nije u skladu sa članom II/3.k) Ustava BiH u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i Odluci broj AP 1311/06 od 31. januara 2009. godine u kojoj je Ustavni sud utvrdio da je neustavno otpisivanje zakonske zatezne kamate za period rata na osnovu člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, te je zaključio da se navedeni stav Ustavnog suda može prihvatiti relevantnim i u situaciji kada se umjesto otpisivanja zakonske zatezne kamate za period rata visina stope zatezne kamate na iznos naknade štete određene izvršnim ispravama određuje u visini od 0,5% godišnje. Nasuprot tome, Kantonalni i Vrhovni sud su smatrali da nema odgovornosti tužene koja je pri obračunu zakonske zatezne kamate na potraživanje utvrđeno pravosnažnom presudom primijenila odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je primila nalog suda da izvrši obračun ističući da navedene odredbe nisu utvrđene neustavnim, niti su bile predmet kasnijih izmjena predmetnog zakona, pa se imaju primijeniti kao propis koji je važeći, te je tužena u cijelosti postupila u skladu sa svojom obavezom propisanom ZIP-om postupajući po uputama Općinskog suda u Čapljini kao izvršnog suda, pa ne postoji odgovornost tužene u smislu odredbe člana 175. ZIP-a.

36. U navedenom Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost budući da su Kantonalni i Vrhovni sud primijenili važeći zakon u momentu presuđenja, za šta su u svojim odlukama dali jasne i precizne razloge. Pri tome, Ustavni sud je prilikom razmatranja apelantovih navoda imao u vidu da je u međuvremenu, nakon donošenja odluka redovnih sudova koje su predmet ove apelacije, Odlukom broj U 6/19 od 4. oktobra 2019. godine utvrdio da navedene odredbe člana 2. st. (2) i (3) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije BiH" br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11) nisu u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, izrekom navedene odluke je određeno da navedene odredbe, u skladu sa članom 61. stav (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaju važiti narednog dana od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine".

37. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima odluka Kantonalnog i Vrhovnog suda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a koje je apelant istakao i u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su u predmetnom postupku redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.

40. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.