Službeni glasnik BiH, broj 43/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3872/10, rješavajući apelaciju Muharema Maličevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Muharema Maličevića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-0000926 od 22. decembra 2009. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Muharem Maličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Zikret Tufek, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 10. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000926 od 22. decembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo, zatraženo je 6. novembra 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 16. novembra 2012. godine, a Kantonalni sud, Općinski sud i tužena 19. novembra 2012. godine.

4. Odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene su dostavljeni apelantovom punomoćniku 4. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete. U tužbi je naveo da je vlasnik i posjednik porodične kuće koju je tužena minirala 10. marta 1996. godine, nakon čega je izvršeno potpuno rušenje objekta. Zatražio je da sud obaveže tuženu da mu naknadi štetu.

7. Općinski sud je odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu donio djelimičnu Presudu broj P-78/01 od 12. decembra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, kojom je utvrđeno da je tužena odgovorna za štetu nastalu miniranjem apelantove kuće i da će se o visini štete i troškovima postupka odlučiti kasnijom presudom. U obrazloženju je navedeno da iz Zapisnika o uviđaju i službene zabilješke SJB Sanski Most proizlazi da je 10. marta 1996. godine postavljena veća količina eksploziva u apelantovu kuću i da je eksploziv aktiviran uz pomoć električne palice. Iz iskaza svjedoka Suada Kurbegovića, koji je u vrijeme rušenja kuće bio predsjednik Izvršnog odbora tužene, Općinski sud je utvrdio da je apelantova kuća srušena po naređenju tadašnjeg načelnika tužene Mehmeda Alagića. Općinski sud je, primjenom odredbe člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrdio odgovornost tužene za štetu koja je apelantu pričinjena rušenjem kuće, te je odlučeno da se o visini štete i troškovima postupka odluči kasnijom presudom.

8. Kantonalni sud je Presudom broj GŽ-218/02 od 27. marta 2008. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je, ispitujući prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga kao i po službenoj dužnosti, ocijenio da žalba nije osnovana, jer iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelantova kuća minirana 10. marta 1996. godine, da je miniranje kuće naredio tadašnji načelnik tužene i da je to bilo poznato saslušanom svjedoku - tadašnjem predsjedniku Izvršnog odbora tužene. Kantonalni sud je ocijenio da činjenično utvrđenje prvostepenog suda nije dovedeno u pitanje žalbenim navodima, jer tužena ničim nije dokazala tvrdnje da u vrijeme rušenja apelantove kuće nije funkcionirala civilna vlast i da nisu postojali legalni organi tužene. Štetni događaj zbog kojeg je apelantu nastupila šteta uzrokovan je naredbom načelnika tužene, uz znanje nadležnih organa tužene, pa je tužena po ocjeni Kantonalnog suda odgovorna na temelju odredbe iz člana 172. stav 1. ZOO a ne odredbe člana 180. ZOO kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud. Osim toga, tužena je istakla da prvostepenu presudu pobija, između ostalog, i zbog toga što je u konkretnom slučaju donesena djelimična presuda umjesto međupresuda. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se o osnovu odgovornosti odlučuje međupresudom a ne djelimičnom presudom, ali polazeći od načela da pogrešan naziv ne šteti, zaključio da pogrešan naziv presude sam po sebi nije od uticaja na zakonitost prvostepene presude. Osim toga, iz izreke presude se jasno vidi da je sud odlučivao samo o osnovu tužbenog zahtjeva, dakle odgovornosti tužene.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000926od 22. decembra 2009. godine reviziju tužene uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud je ocijenio da je pogrešan stav drugostepenog suda jer "izjava jednog svjedoka Kurbegović Suada, koji sa načelnikom Alagić Mehmedom nije bio u dobrim odnosima, nije mogao predstavljati vjerodostojan dokaz da je načelnik naredio rušenje kuće tužitelja. Nikakve naredbe (kao dokaz o tome), a koju je sačinio Alagić Mehmed kao načelnik nije bilo, niti je bilo naredbe bilo kojeg općinskog organa, pa ovakvo utvrđenje nižestepenih sudova, kao i donošenje odluke kojom se utvrđuje odgovornost tužene, ovaj sud smatra pogrešnim". Zbog navedenog Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi s odredbom člana 456. stav 1. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

10. Apelant ukazuje da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s kršenjima navedenih prava, apelant ističe nepravilnost i nezakonitost osporene presude, i naročito naglašava da je obrazloženje presude potpuno pogrešno jer se u njemu navodi da "izjava svjedoka nije mogla predstavljati vjerodostojan dokaz da je načelnik naredio rušenje kuće, obrazlažući to činjenicom da svjedok.... nije bio u dobrim odnosima sa načelnikom tužene". Apelant je s tim u vezi naglasio da u prvostepenom i drugostepenom postupku nisu utvrđivane činjenice koje se tiču ličnog odnosa između saslušanog svjedoka i načelnika tužene, pa je potpuno bez osnova stanovište Vrhovnog suda izneseno u pobijanoj presudi da "saslušani svjedok i načelnik tužene nisu bili u dobrim odnosima" nakon čega je uslijedio zaključak da iz tog razloga nije bilo zakonskog osnova da se iskazu saslušanog svjedoka vjeruje. Stoga je Vrhovni sud, po apelantovom mišljenju, nepoštivanjem odredaba ZPP-a o provođenju dokaznog postupka, upuštajući se u utvrđivanje činjenica, svojom nepravilnom i nezakonitom presudom, legalizirao rušenje i uništavanje apelantove imovine, bez prava na naknadu i prava na vođenje postupka radi naknade štete.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga iz svoje presude koja je donesena u skladu s domaćim materijalnim i procesnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama Evropske konvencije.

12. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da je presuda tog suda preinačena presudom Vrhovnog suda i tužbeni zahtjev odbijen, a s obzirom da se radi o predmetu iniciranom 2001. godine, predloženo je da Ustavni sud donese odluku na osnovu stanja u spisu.

13. Općinski sud je u odgovoru naveo da apelant osporava presudu Vrhovnog suda, budući da su tom presudom preinačene nižestepene presude kojima je usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Iz tih razloga Općinski sud je naveo da se ne smatra učesnikom u postupku jer je djelimičnom presudom koja je donesena samo u pogledu osnova odgovornosti tužene apelant bio zadovoljan i protiv te presude nije izjavio apelaciju.

14. Tužena u svom odgovoru na apelaciju nije osporila da je apelantu u martu 1996. godine, eksplozivnom napravom, uništena kuća ali je osporila odgovornost za štetu. U tom smislu, tužena je navela da ostaje kod navoda iznesenih tokom postupka i u reviziji, a kojima suštinski ukazuje na nedostatak pasivne legitimacije u konkretnom slučaju.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 42/98 i 3/99) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, u relevantnom dijelu glasi:

Član 225.

Stranka koja predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok mora prije toga naznačiti o čemu ona treba svjedočiti i navesti njezino ime, prezime zanimanje i boravište.

Član 310. stav 1.
Djelimična presuda

Ako su od više tužbenih zahtjeva, zbog priznanja ili na temelju raspravljanja samo neki sazreli za konačnu odluku ili ako je samo dio jednog zahtjeva sazrio za konačnu odluku, sud može o sazrelim zahtjevima odnosno dijelu zahtjeva zaključiti raspravu i donijeti presudu.

Član 311.
Međupresuda

Ako je tuženi osporio i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, a u pogledu osnova stvar je sazrela za donošenje odluke, sud može iz razloga svrsishodnosti donijeti najprije presudu samo o osnovu tužbenog zahtjeva (međupresuda).

Do pravomoćnosti međupresude sud će zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva.

Član 367.

Revizija se može izjaviti:

1) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. ovog zakona, osim ako se povreda odnosi na odredbe tač. 1, 4, 6, 7, 9, 11. i 12. stav 2. člana 336. ovog zakona u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu o kojem već teče parnica;

2) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 1. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

[…]

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Protiv presude donesene u drugom stepenu kojom se potvrđuje presuda na temelju priznanja, revizija se može izjaviti samo iz razloga iz stava 1. tač. 1. i 2. i stava 2. ovog člana.

Član 377. stav 1.

Ako utvrdi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 336. st. 1. i 2. ovog zakona zbog koje se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, revizijski će sud rješenjem ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog i prvostepenog suda ili samo presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću prvostepenog i drugostepenog suda odnosno drugom nadležnom sudu.

Član 378.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Ako revizijski sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, rješenjem će prihvatiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu prvostepenog i drugostepenog suda ili samo presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću prvostepenog, odnosno drugostepenog suda.

16. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 143. st. 1. i 2.

Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i bez prisustva svjedoka koji će se kasnije saslušavati. Svjedok je dužan odgovore davati usmeno.

Svjedok će se najprije opomenuti da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti, a nakon toga će se upozoriti na posljedice davanja lažnog iskaza.

Član 191. stav 4.

U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, dokaze i ocjenu dokaza kao i propise na kojima je sud utemeljio presudu.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 240.

(1) Revizija se može izjaviti:

1. Zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava

3. Zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom u granicama razloga navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 242.

Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom.

Član 249. stav 1.

Ako utvrdi da postoji povreda odredaba parničnog postupka zbog koje se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, revizijski sud će, s obzirom na prirodu povrede, presudom preinačiti presudu drugostepenog suda ili rješenjem ukinuti u cijelosti ili djelimčno presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda, odnosno drugom nadležnom sudu.

Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Ako revizijski sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

Član 253.

Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno u postupku u povodom revizije na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredaba o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.

Član 456. st 1. i 2.

Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena presuda kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima.

Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donesena prvostepena odluka prije stupanja na snagu ovog zakona, umjesto odredbi čl. 344. do 346.,čl. 351. do 355 i čl. 377. do 379. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220, čl. 227. do 229. i čl. 249. do 251. ovog zakona.

VI. Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000926 od 22. decembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. augusta 2010. godine, a apelacija je podnesena 10. septembra 2010. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant ukazuje da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. U konkretnom slučaju, apelant je tužbom pokrenuo postupak radi naknade štete, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga uživa garancije ustavnog prava na pravično suđenje. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

24. Apelant smatra da je presuda Vrhovnog suda nepravilna, nezakonita i nedovoljno obrazložena, jer je Vrhovni sud u postupku o reviziji, suprotno odredbi 240. stav 2. ZPP-a, utvrđivao činjenicu koja nije bila predmet rasprave u ranijem postupku pred nižestepenim sudovima, čime je "poništio" dokaze na temelju kojih su ti sudovi donijeli svoje presude, ne poštujući odredbe ZPP-a o dokaznom postupku.

25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

26. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

27. U vezi s navedenim principima, Ustavni sud će u prvom redu provjeriti da li je Vrhovni sud donošenjem odluke u postupku revizije dao jasne i razumljive razloge na kojim je zasnovao svoju odluku, odnosno da li obrazloženje osporene presude sadrži jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi.

28. Ustavni sud zapaža da se predmet konkretnog spora odnosi na apelantov zahtjev da mu se naknadi šteta nastala 10. marta 1996. godine miniranjem njegove kuće eksplozivom koji je aktiviran uz pomoć električne palice, a odgovornost tužene apelant je zasnovao na naredbi tadašnjeg načelnika. U vezi s tako postavljenim zahtjevom prvostepeni sud je, po provedenom postupku u kojem je izveo dokaz saslušanjem svjedoka Suada Kurbegovića i izvršio uvid u pismenu dokumentaciju, između ostalog i Zapisnik o uviđaju Osnovnog suda Sanski Most broj Kr-131/96 od 14. marta 1996. godine te službenu zabilješku SJB Sanski Most od istog datuma, primjenom odredbe člana 180. ZOO donio djelimičnu presudu kojom je odlučeno samo o osnovu apelantovog tužbenog zahtjeva. Naime, tom presudom je utvrđeno da je tužena odgovorna za štetu nastalu miniranjem apelantove kuće, te da će se o visini štete i troškovima postupka odlučiti kasnijom odlukom. Odlučujući u žalbenom postupku, Kantonalni sud je potvrdio pravilnost činjeničnog stanja i materijalnog prava iz prvostepene presude u pogledu zaključka da je tužena odgovorna za štetu koju je pretrpio apelant (o visini nije ni raspravljano). S tim u vezi, Kantonalni sud je potvrdio da je štetni događaj uzrokovan naredbom načelnika tužene uz znanje organa tužene, te da prema stavu tog suda tužena odgovara temeljem odredbe iz člana 172. stav 1. ZOO (pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija) a ne temeljem odredbe člana 180. ZOO (kako je odlučio prvostepeni sud) kojom je regulirana odgovornost zbog terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija, ali da pogrešna primjena ove odredbe nema uticaj na zakonitost presude.

29. Nakon što je tužena izjavila reviziju, Vrhovni sud ju je pobijanom presudom uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Suština revizionih navoda tužene, kako proizlazi iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, odnosila se na povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, koje su, kako zapaža Ustavni sud, regulirane odredbom člana 367. stav 1. tač. 1. i 3. ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, na čiju je primjenu, uz pozivanje na odredbu člana 456. stav 1. novog ZPP-a, ukazao Vrhovni sud. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud naveo da je osnovan revizioni prigovor tužene da izjava jednog svjedoka Suada Kurbegovića, koji s načelnikom Mehemdom Alagićem nije bio u dobrim odnosima, nije mogao predstavljati vjerodostojan dokaz da je načelnik Mehmed Alagić naredio rušenje kuće. U obrazloženju je Vrhovni sud dalje naveo da nema nikakve naredbe koju je sačinio Mehmed Alagić kao načelnik, niti je bilo naredbe bilo kojeg općinskog organa, pa je utvrđenje nižestepenih sudova, kao i donošenje odluke kojom se utvrđuje odgovornost tužene, pogrešno, te je primjenom odredbe člana 250. stav 1. u vezi s odredbom člana 456. stav 1. ZPP-a, obje nižestepene presude preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio.

30. Odredbom iz člana 250. stav 1. ZPP-a propisano je da će, ako revizijski sud ustanovi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. U stavu 2. iste zakonske odredbe je navedeno da će, ako revizijski sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, rješenjem usvojiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 367. stav 3. ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, u kojoj je navedeno da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (identično regulirano u odredbi člana 240. stav 2. ZPP-a iz 2003. godine) i odredbu člana 368. ZPP-a (koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude) u kojoj je regulirano da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 10. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

31. Dovodeći u vezu citirane zakonske odredbe kojima su suštinski regulirana ovlaštenja revizijskog suda u postupku odlučivanja o reviziji s principom da sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, i obrazloženje iz osporene presude Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda ne sadrži niti jedan razlog o pogrešnoj primijeni materijalnog prava Kantonalnog suda niti razloge koji se odnose na povrede odredaba parničnog postupka na koje je, kako proizlazi iz presude Vrhovnog suda, u reviziji ukazao tuženi (član 367. stav 1. tač. 1. i 3. u vezi sa stavom 3. ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude). U suštini, veoma sažeto obrazloženje odluke Vrhovnog suda svodi se samo na konstataciju da izjava jednog svjedoka koji s načelnikom nije bio u dobrim odnosima nije mogla predstavljati vjerodostojan dokaz da je načelnik naredio rušenje kuće. Osim toga, imajući u vidu da prvostepena i drugostepena presuda (kako proizlazi iz njihovog obrazloženja) nisu zasnovane isključivo na iskazu jednog svjedoka, već između ostalog i na pismenoj dokumentaciji u pogledu štetnog događaja, dakle materijalnim dokazima, nastalim nakon rušenja objekta, koje su nižestepeni sudovi cijenili, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u tom pravcu nije naveo nikakvo obrazloženje koje bi se ticalo vjerodostojnosti tih (materijalnih) dokaza ili nekom njihovom nedostatku. Naime, Vrhovni sud je konstatacijom da svjedok nije bio u dobrim odnosima s načelnikom, izveo zaključak da se zbog takvog odnosa iskazu saslušanog svjedoka nije mogla vjerovati, iako iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude Ustavni sud nije mogao zaključiti da je uopće cijenjen odnos saslušanog svjedoka i načelnika ili da je zbog nekih drugih okolnosti taj odnos bitan. Međutim, i sama pretpostavka takvih (eventualnih) okolnosti bi upućivala na primjenu odredbe člana 250. stav 2. ZPP-a, dakle kao postojanje razloga za vraćanje predmeta na ponovno suđenje, a ne odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a koju je Vrhovni sud u konkretnoj situaciji primijenio, nalazeći da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. S druge strane, Ustavni sud uočava da je tužena u svojoj reviziji ukazala prije svega na bitne povrede odredaba parničnog postupka, a zatim i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a da Vrhovni sud u tom smislu nije dao nikakvo obrazloženje, prije svega u pogledu ostalih (materijalnih) dokaza. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 250. stav 2. ZPP-a propisano da, ako revizijski sud utvrdi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku presude, rješenjem treba prihvatiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelomično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda. Iz navedenog proizlazi da revizijski sud može ukinuti pobijanu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka ako su oni posljedica pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, temeljem odredbe člana 250. stav 2. ZPP-a.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud u svojoj odluci primijenio odredbu člana 250. stav 1. ZPP-a arbitraran, jer osporena presuda ne sadrži obrazloženje niti su navedeni razlozi u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava što se pojavljuje kao pretpostavka primjene navedene odredbe na kojoj je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku o uvažavanju revizije i preinačavanju presuda nižestepenih sudova. Osim toga, Vrhovni sud nije naveo razloge niti je dao obrazloženje u pogledu eventualne neprimjenjivosti odredbe člana 250. stav 2. ZPP-a iako je revizijom ukazano na primjenu ove odredbe, odnosno mogućnost da se prihvatanjem revizije drugostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da u presudi Vrhovnog suda koja je predmet apelacije nedostaju razlozi i obrazloženje koji su taj sud opredijelili da preinači obje nižestepene presude i apelantov tužbeni zahtjev odbije, što predstavlja kršenje ustavnog prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

33. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada osporena presuda ne sadrži razloge na kojima je zasnovana, odnosno kada osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prema standardu prava na pravično suđenje.

35. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.