Službeni glasnik BiH, broj 76/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Margarita Caca-Nikolovska i sudije Tudor Pantiru, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić i Giovanni Grasso, na sjednici održanoj 27. septembra 2018. godine, u predmetu broj U 8/18, rješavajući zahtjev Mladena Bosića, zamjenika predsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 19. stav (1) tačka a) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopušten zahtjev Mladena Bosića, zamjenika predsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, za ocjenu ustavnosti:

- čl. 2. i 10. Ustava Posavskog kantona,

- čl. 1. i 8. Ustava Hercegovačko-neretvanskog kantona,

- čl. 3. i 9. Ustava Zeničko-dobojskog kantona,

- čl. 4. i 8. Ustava Bosansko-podrinjskog kantona i

- člana 10. Ustava Zapadnohercegovačkog kantona

zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Bosić, zamjenik predsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), podnio je 27. februara 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti čl. 2. i 10. Ustava Posavskog kantona, čl. 1. i 8. Ustava Hercegovačko-neretvanskog kantona, čl. 3. i 9. Ustava Zeničko-dobojskog kantona, čl. 4. i 8. Ustava Bosansko-podrinjskog kantona i člana 10. Ustava Zapadnohercegovačkog kantona.

2. Podnositelj zahtjeva, prije svega, ističe da su sva tri naroda, Srbi, Bošnjaci i Hrvati, konstitutivni narodi na cijeloj teritoriji BiH, uz isključenje diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. Nadalje, podnositelj zahtjeva je citirao navedene članove ustava Posavskog kantona, Hercegovačko-neretvanskog, Zeničko-dobojskog i Bosansko-podrinjskog kantona u kojima su Hrvati i Bošnjaci označeni kao konstitutivni narodi. Također je citirao odredbe svih pet spomenutih ustava kantona koje propisuju hrvatski i bosanski jezik kao službene jezike kantona a latinicu kao službeno pismo. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, osporenim odredbama ustava kantona prekršena je posljednja alineja Preambule Ustava BiH, čl. II/4, II/6. i III/3.b) Ustava BiH.

3. Kada se pročitaju osporene odredbe citiranih ustava kantona, evidentno je, kako smatra podnositelj zahtjeva, da Srbi kao narod nisu konstitutivni u Posavskom, Hercegovačko-neretvanskom, Zeničko-dobojskom i Bosansko-podrinjskom kantonu u kojima ni srpski jezik i pismo ćirilica nemaju službeni karakter koji bi im garantirao potpunu ravnopravnu upotrebu. U odnosu na Zapadnohercegovački kanton, navedeno je da, iako su Srbi formalno konstitutivni kao narod, u tom kantonu srpski jezik i pismo ćirilica nisu službeni jezik i pismo za razliku od jezika i pisma druga dva naroda.

4. U odnosu na pitanje dopustivosti predmetnog zahtjeva pred Ustavnim sudom, podnositelj zahtjeva je istakao da je imao u vidu odredbu člana 10. stav (2) tačka b) Ustava Federacije BiH prema kojoj u nadležnost Ustavnog suda Federacije BiH spada utvrđivanje da li su ustav kantona i amandman na ustav, predloženi zakon ili zakon koji je usvojilo to zakonodavno tijelo u skladu s Ustavom Federacije BiH kada takav zahtjev podnese premijer, kanton ili jedna trećina poslanika u zakonodavnom tijelu kantona. Međutim, imajući u vidu da u zakonodavnim i izvršnim vlastima kantona u Federaciji BiH ne postoji dovoljan broj predstavnika srpskog naroda koji bi pokrenuli mehanizam ocjene ustavnosti odredaba ustava kantona pred Ustavnim sudom Federacije BiH, prema mišljenju podnositelja zahtjeva, pokretanje postupka kojim bi se osigurao ravnopravan status Srba u kantonima Federacije BiH pred Ustavnim sudom Federacije BiH je neefektivno.

5. Nadalje, u odnosu na pitanje nadležnosti Ustavnog suda ili Ustavnog suda Federacije BiH, podnositelj zahtjeva je naveo da je izmijenjenim članom 1. stav (2) Ustava Federacije BiH propisano da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci konstitutivni narodi, dok je izmijenjenim članom 6. stav (1) Ustava Federacije BiH propisano da su službeni jezici Federacije BiH srpski, hrvatski i bosanski. U vezi s tim, podnositelj zahtjeva ističe da se postavlja pitanje da li ocjenu ustavnosti pojedinih odredbi ustava kantona s Ustavom BiH može vršiti Ustavni sud BiH, odnosno da li se radi o isključivoj nadležnosti Ustavnog suda Federacije BiH. Polazeći od toga da je Preambulom Ustava BiH položaj Srba, Bošnjaka i Hrvata kao konstitutivnih naroda utemeljen na cijeloj teritoriji BiH, da je Ustavni sud Odlukom o konstitutivnosti naroda broj U 5/98 prihvatio normativnopravni karakter Preambule Ustava BiH, te imajući u vidu odredbu člana III/3.b) Ustava BiH kojom je propisano: "Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opšta načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta.", podnositelj zahtjeva smatra da Ustavni sud ima stvarnu nadležnost za odlučivanje o predmetnom zahtjevu, posebno jer se, kako je navedeno, u konkretnom slučaju radi o kršenju posljednje alineje Preambule Ustava BiH, čl. II/4, II/6. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

6. Dalje je istaknuto da svaka odredba ustava entiteta, a time i ustava kantona, mora biti konzistentna s Ustavom BiH. Ustavni princip kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda, koji proizlazi iz označavanja Srba, Bošnjaka i Hrvata kao konstitutivnih naroda, zabranjuje bilo kakve posebne privilegije za jedan ili dva od tih naroda, svaku dominaciju u strukturama vlasti i svaku artificijelnu distinkciju između tri naroda. Podnositelj zahtjeva ističe da se osporenim odredbama narušava princip jednakosti naroda, vjera, kultura i građana koji tradicionalno žive na prostoru cijele BiH. Također je navedeno da, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava, princip jednakog tretmana je prekršen ako razlikovanje nema osnovano obrazloženje kao što je to i u konkretnom slučaju.

7. Podnositelj zahtjeva se pozvao na član 1. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima kojim je propisano da se sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, te na član 2. prema kojem svakom pripadaju sva prava i slobode proglašene u Deklaraciji, bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, spola, jezika, vjeroispovijesti, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rođenja ili drugih okolnosti. Također, podnositelj zahtjeva navodi i odredbe člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana 2. stav 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, člana 2. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima kojima su prava zagarantirana tim dokumentima predviđena bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, kao što su, između ostalog, jezik, vjeroispovijest, nacionalno ili socijalno porijeklo, rođenje ili drugi status. Također je ukazano i na član 1. stav (3) Povelje Ujedinjenih nacija kojim je kao jedan od ciljeva Ujedinjenih nacija navedeno postizanje međunarodne saradnje rješavanjem međunarodnih problema, ekonomske, socijalne, kulturne ili humanitarne prirode, i unapređivanje i podsticanje poštovanja prava čovjeka i osnovnih sloboda za sve bez obzira na rasu, spol, jezik ili vjeru.

8. Kada se uzmu u obzir citirane imperativne odredbe međunarodnih konvencija, kao i Povelje Ujedinjenih nacija, odredbe Ustava BiH i ustava entiteta, prema mišljenju podnositelja zahtjeva, jasno je da je Ustavni sud kao konačni autoritet sudske vlasti u BiH nesumnjivo odgovoran i stvarno nadležan da usvoji predmetni zahtjev i ispravi kršenje elementarnih ljudskih prava Srba kao konstitutivnog naroda u navedenih pet kantona Federacije BiH.

9. Predloženo je da Ustavni sud utvrdi da osporene odredbe ustava kantona nisu u skladu s Ustavom BiH.

Relevantni propisi

10. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Preambula

[...]

Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine:

Član II
Ljudska prava i osnovne slobode

[...]

4. Nediskriminacija

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član III
Nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta

3. Pravni poredak i nadležnosti institucija

b) Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opšta načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta.

11. U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

Preambula

[...]

Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, zajedno sa Ostalima, i građani Federacije Bosne i Hercegovine, koja je sastavni dio suverene države Bosne i Hercegovine, odlučni da osiguraju punu nacionalnu ravnopravnost, demokratske odnose i najviše standarde ljudskih prava i sloboda, ovim donose Ustav Federacije Bosne i Hercegovine.

(kako je izmijenjena amandmanom XXVII, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 16/02 od 28. aprila 2002. godine).

I. Uspostavljanje Federacije

Član 1.

1) Federacija Bosne i Hercegovine je jedan od dva entiteta države Bosne i Hercegovine i ima svu vlast, nadležnosti i odgovornosti koje Ustavom Bosne i Hercegovine nisu date u isključivu nadležnost institucija Bosne i Hercegovine.

2) Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi, zajedno sa ostalima, i građani Federacije Bosne i Hercegovine, ravnopravno uređuju Federaciju Bosne i Hercegovine, definisanu Aneksom II Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

(kako je izmijenjen amandmanom XXVIII, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 16/02 od 28. aprila 2002. godine).

Član 6. stav 1.

Službeni jezici Federacije Bosne i Hercegovine su: bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik. Službena pisma su latinica i ćirilica.

(kako je izmijenjen amandmanom XXIX, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 16/02 od 28. aprila 2002. godine).

C. Sudska vlast Federacije

3. Ustavni sud

Član 10. stav 2. tačka b)

1) Ustavni sud:

b) na zahtjev Premijera, kantona ili jedne trećine poslanika u zakonodavnom tijelu kantona, utvrdit će da li su ustav kantona i amandman na ustav, predloženi zakon ili zakon koga je usvojilo to zakonodavno tijelo, u skladu sa ovim ustavom;

(kako je izmijenjen amandmanom LXXIII, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 52/02 od 28. oktobra 2002. godine).

V. Kantonalne vlasti

Član 4. stav 2.

Ustavi kantona moraju biti u skladu sa ovim ustavom.

12. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) tačka a) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:

- Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

Član 19. stav (1) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

13. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je predsjedavajući, odnosno zamjenik predsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, što znači da je zahtjev podnio ovlašteni subjekt u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.

14. Dalje, Ustavni sud zapaža da je predmet zahtjeva za ocjenu ustavnosti ocjena ustava kantona. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ne propisuje eksplicitnu nadležnost Ustavnog suda da ocjenjuje ustavnost ustava kantona.

15. Slijedeći navedeno, proizlazi da je u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je predmet osporavanja kantonalni propis – ustav kantona, najprije potrebno utvrditi da li Ustavni sud može zasnovati nadležnost za odlučivanje u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH, kako to smatra podnositelj zahtjeva.

16. Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi, u situacijama kada je pokretano pitanje usaglašenosti nekog općeg akta koji nije izričito naveden u odredbi člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, u svakom pojedinačnom predmetu ocjenjivao okolnosti konkretnog slučaja u odnosu na nadležnost koja mu je dodijeljena na osnovu navedenog člana, te shodno tome i izražavao stav da li će konkretni zahtjev za ispitivanje tih akata ocijeniti dopustivim.

17. Tako je Ustavni sud u predmetu broj U 28/13 ispitivao osnovanost tvrdnji podnositelja zahtjeva da su osporenim odredbama Ustava Posavskog kantona i odredbama statuta i odluka o grbu i zastavi više općina na području Federacije BiH povrijeđeni principi konstitutivnosti i zabrane diskriminacije, odnosno čl. II/1, II/4. i III/3.b) Ustava BiH. U navedenom predmetu Ustavni sud je ukazao da su pitanje unutrašnje organizacije entiteta, njihovih administrativnih jedinica i jedinica lokalne samouprave, a time i konkretno pitanje načina reguliranja simbola tih jedinica u skladu s članom III Ustava BiH u isključivoj nadležnosti entiteta i da su ta pitanja uređena njihovim ustavima i zakonima. Ustavni sud je zaključio da poštovanje principa konstitutivnosti naroda i principa nediskriminacije u pogledu načina propisivanja simbola administrativnih i lokalnih jedinica kao pitanja koje je u isključivoj nadležnosti entiteta, prije svega, pokreće pitanje usklađenosti akata koji sadrže odredbe o ovom pitanju s ustavom entiteta, za koje je konačni autoritet ustavni sud entiteta. Ustavni sud je smatrao da ne postoje ni okolnosti koje bi ukazale na to da entitetski ustavni sudovi, konkretno Ustavni sud FBiH, tumače i primjenjuju entitetski ustav suprotno Ustavu BiH, te je zaključio da u konkretnom slučaju nije nadležan da odlučuje u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 28/13 od 26. marta 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).

18. U konkretnom slučaju, podnositelj zahtjeva tvrdi da su osporenim odredbama ustava kantona prekršeni posljednja alineja Preambule Ustava BiH, te čl. II/4, II/6. i III/3.b) Ustava BiH. Podnositelj zahtjeva smatra da osporene ustavne odredbe krše principe konstitutivnosti i zabrane diskriminacije sadržane u citiranim odredbama Ustava BiH.

19. Ustavni sud ističe da su posljednjom alinejom Preambule Ustava BiH kao konstitutivni narodi BiH označeni Bošnjaci, Hrvati i Srbi, da je članom II/4. propisana nediskriminacija u uživanju prava i sloboda, a da je članom III/3.b) propisano da će se entiteti i sve njihove administrativne jedinice u potpunosti pridržavati Ustava BiH. Budući da je utvrdio da odredbe ustava entiteta nisu bile u skladu s Ustavom BiH, Ustavni sud je Odlukom broj U 5/98, poznatom kao Odluka o konstitutivnosti, koja se sastoji od četiri djelomične odluke, intervenirao u ustavnopravne sisteme entiteta Republika Srpska i Federacija BiH. Trećom djelomičnom odlukom broj U 5/98 od 30. juna i 1. jula 2000. godine, a polazeći od Preambule Ustava BiH za koju je utvrđeno da ima normativnu snagu i predstavlja valjan standard za sudsku kontrolu, Ustavni sud je poništio sve odredbe entitetskih ustava koje nisu izražavale konstitutivnost sva tri naroda. U odnosu na Ustav Federacije BiH, ocjenjujući saglasnost tog ustava s Ustavom BiH, Ustavni sud je proglasio neustavnim sljedeće dijelove prvobitne odredbe člana I.1 Ustava Federacije BiH: "Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi zajedno sa Ostalim", što je rezultat činjenice da Ustav BiH propisuje da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi konstitutivni narodi na cijeloj teritoriji BiH. U odnosu na službene jezike i pismo u Ustavu Federacije BiH, Ustavni sud je Četvrtom djelomičnom odlukom broj U 5/98 od 18. i 19. augusta 2000. godine proglasio neustavnim prvobitne odredbe Ustava Federacije BiH u članu I.6.(1) koje su propisivale da su službeni jezici u Federaciji bosanski i hrvatski a službeno pismo latinica.

20. Ustavni sud zapaža da je implementacijom navedene odluke Ustavnog suda broj U 5/98 došlo do izmjene odredbi Ustava FBiH koje se tiču Preambule i odredbi koje označavaju konstitutivne narode i službene jezike i pismo u Federaciji BiH – amandmani na Ustav FBiH XXVII, XXVIII i XXIX od 28. aprila 2002. godine.

21. Nadalje, Ustavni sud zapaža da Preambula Ustava FBiH prema formalnim i materijalnim elementima predstavlja sastavni dio Ustava FBiH i da ima istu pravnu snagu kao i normativni dio i aneks tog ustava. To potvrđuju principi, pa i konkretne norme, sadržani u Preambuli, kao što su opredijeljenost za zaštitu ljudskih sloboda i prava i za uspostavljanje demokratskih institucija, definiranje subjekata koji donose ustav (konstitutivni narodi, pripadnici ostalih naroda i građani), određenje da Bošnjaci, Hrvati i Srbi imaju status konstitutivnih naroda, određenje da je Federacija sastavni dio suverene države BiH. Navedeni principi i odredbe nikako se ne mogu smatrati pukom deklaracijom, već oni predstavljaju obavezu za ustavotvorca da garancijom konkretnih ljudskih prava i institucionalnom strukturom ukupnog ustavnog sistema osigura njihovu primjenu. To obavezuje i donositelje kantonalnih ustava da u uređivanju odnosa i u praktičnom ponašanju realiziraju ove principe i odredbe. Također, oni opredjeljuju i djelovanje Ustavnog suda Federacije BiH i drugih nositelja pravosudne funkcije.

22. Ustavni sud zapaža da važeće ustavno određenje člana I.1. stav 2) Ustava Federacije BiH utemeljuje jednaku poziciju sva tri konstitutivna naroda koji zajedno s Ostalima i građanima Federacije ravnopravno uređuju odnose u Federaciji BiH. Nadalje, proizlazi da pitanje principa konstitutivnosti naroda nije isključivo utemeljeno u Ustavu BiH, već i u ustavima entiteta. Stoga, Ustavni sud smatra da je, prije svega, članom I.1. Ustava FBiH određeno da FBiH ima svu vlast, nadležnosti i odgovornosti koje Ustavom BiH nisu date u isključivu nadležnost institucija BiH. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana V.4. stav 2) Ustava FBiH propisano da ustavi kantona moraju biti u skladu s Ustavom FBiH. Dalje, kako bi te garancije bile osigurane, Ustav FBiH, između ostalog, u članu IV.C.3, članu 10. stav 2. tačka b) propisuje da je Ustavni sud FBiH nadležan da na zahtjev premijera, kantona ili jedne trećine poslanika u zakonodavnom organu kantona odlučuje da li su ustavi kantona ili predloženi amandmani na ustave kantona u skladu s Ustavom FBiH. U tom smislu, navodi podnositelja zahtjeva da osporene odredbe ustava kantona krše princip konstitutivnosti naroda i princip zabrane diskriminacije sadržane u Ustavu BiH, ali i Ustavu FBiH, koji postojećim mehanizmima osigurava njihovu zaštitu i ostvarivanje, nameću se u prvom redu kao pitanje usaglašenosti kantonalnih ustava s Ustavom FBiH.

23. Međutim, podnositelj zahtjeva smatra da su procedure utvrđene Ustavom FBiH za ocjenu usaglašenosti kantonalnih ustava neefektivne jer u zakonodavnim i izvršnim vlastima kantona u Federaciji BiH ne postoji dovoljan broj predstavnika srpskog naroda koji bi pokrenuli mehanizam ocjene ustavnosti odredaba ustava kantona pred Ustavnim sudom Federacije BiH.

24. Ustavni sud ima u vidu standarde propisane Preambulom Ustava FBiH i citiranim odredbama Ustava FBiH, propisani postupak za usklađivanje ustava kantona s Ustavom Federacije BiH i ovlaštene predlagače, te smatra da su ovo sve pitanja iz Ustava FBiH koja podnositelj zahtjeva nije osporio in abstracto, već smatra da trenutna raspodjela političkih funkcija čini navedene mehanizme neefektivnim. Prema tome, za Ustavni sud ovo i dalje ostaju pitanja iz Ustava FBiH u koja ne može ulaziti u konkretnom predmetu ocjene ustavnosti. Isto tako, aktuelna raspodjela političkih funkcija u entitetu i kantonima ne može biti osnov za zasnivanje nadležnosti Ustavnog suda za ocjenu ustavnosti u konkretnom predmetu, uzimajući u obzir jasnu i nedvosmislenu praksu Ustavnog suda Federacije (vidi, infra, stav 26).

25. Ustavni sud podsjeća na raniji stav da je nadležan da podržava Ustav BiH, ali da nema nadležnost da podržava i ustav entiteta jer je to pitanje u isključivoj nadležnosti entitetskog ustavnog suda. Izuzetak od tog pravila postoji samo u slučaju kada entitetski ustavni sud tumači i primjenjuje entitetski ustav suprotno Ustavu BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2821/09 od 26. marta 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).

26. U pogledu prakse Ustavnog suda Federacije BiH i načina na koji tumači Ustav Federacije BiH, Ustavni sud ukazuje na Presudu broj U 48/17 od 16. maja 2018. godine koju je Ustavni sud Federacije BiH donio odlučujući o zahtjevima za utvrđivanje ustavnosti koje su podnijeli premijer Federacije BiH i jedna trećina poslanika u Skupštini Hercegovačko-neretvanskog kantona. Navedenom presudom je utvrđeno da član 1, član 7. stav 2, član 8. st. 1. i 2, član 18. stav 2, član 37. st. 1, 2. i 3, član 48. stav 3, član 52. stav 4. i član 85. stav 1. Ustava Hercegovačko-neretvanskog kantona, član 10. stav 1. Ustava Zapadnohercegovačkog kantona, član 2. i član 10. stav 1. Ustava Posavskog kantona nisu u skladu s Ustavom Federacije BiH. Istom presudom je naloženo Skupštini Hercegovačko-neretvanskog kantona, Skupštini Zapadnohercegovačkog kantona i Skupštini Posavskog kantona da odmah, a najkasnije u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja presude u službenim glasilima, donesu amandmane na ustave tih kantona u skladu s amandmanima XXVII, XXVIII stav 2. i XXIX stav 1. na Ustav Federacije BiH, do kada će se neposredno primjenjivati navedene odredbe Ustava Federacije BiH. U obrazloženju odluke je navedeno da je Ustavni sud Federacije BiH utvrdio neustavnost navedenih odredbi ustava Hercegovačko-neretvanskog kantona, Zapadnohercegovačkog kantona i Posavskog kantona jer su u nesaglasnosti s jasnim, preciznim i obavezujućim odredbama amandmana XXVII, XXVIII i XXIX na Ustav Federacije BiH koji propisuju da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi konstitutivni narodi, da zajedno s Ostalima ravnopravno uređuju Federaciju BiH, te da su službeni jezici u Federaciji BiH bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik i da su službena pisma latinica i ćirilica.

27. U odnosu na osporene odredbe ustava Zeničko-dobojskog kantona i Bosansko-podrinjskog kantona, Ustavni sud zapaža da su Skupština Zeničko-dobojskog kantona amandmanima VIII i X objavljenim u "Službenim novinama Zeničko-dobojskog kantona" broj 8/04 od 14. jula 2004. godine i Skupština Bosansko-podrinjskog kantona amandmanima XXI i XXII objavljenim u "Službenim novinama Bosansko-podrinjskog kantona Goražde" broj 5/03 od 10. juna 2003. godine uskladile osporene odredbe s Ustavom Federacije BiH. Ustavni sud, također, zapaža da premijer Federacije BiH u svom zahtjevu za utvrđivanje ustavnosti Ustavnom sudu Federacije BiH nije obuhvatio ustave navedena dva kantona budući da su osporene odredbe bile izmijenjene 2003. odnosno 2004. godine u skladu s Ustavom Federacije BiH.

28. Ustavni sud smatra da poštovanje principa konstitutivnosti naroda i principa nediskriminacije kao pitanja koje je također i u nadležnosti entiteta Federacije BiH, prije svega, pokreće pitanje usklađenosti akata koji sadrže odredbe o ovom pitanju s ustavom entiteta, za koje je konačni autoritet ustavni sud entiteta. Također, imajući u vidu relevantnu praksu entitetskog suda – Ustavnog suda FBiH, njegovu presudu od 16. maja 2018. godine, Ustavni sud smatra da ne postoje ni okolnosti koje bi ukazale na to da entitetski ustavni sud, to jeste Ustavni sud FBiH, tumači i primjenjuje entitetski ustav suprotno Ustavu BiH. Shodno navedenom, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije nadležan da odlučuje u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH.

29. Imajući u vidu odredbu člana 19. stav (1) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.