Službeni glasnik BiH, broj 50/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4632/14, rješavajući apelaciju DOO "NPC Internacional" Banja Luka i Saše Mirića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija DOO "NPC Internacional" Banja Luka i Saše Mirića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 049197 14 Gž od 15. augusta 2014. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "NPC Internacional" d.o.o. Banja Luka i Saša Mirić iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, odnosno apelanti), koje zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 28. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 049197 14 Gž od 15. augusta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 20. septembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od punomoćnika tužitelja Huse Zečkanovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je da to učini 12. aprila 2017. godine.

3. Okružni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 23. septembra do 18. oktobra 2016. godine, a tužiteljev punomoćnik je odgovor dostavio 24. aprila 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Stavom 1. izreke Presude Osnovnog suda broj 80 0 P 049197 13 P od 4. marta 2014. godine djelomično je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev kojim su apelanti obavezani da tužitelju solidarno isplate iznos od 2.000,00 KM zbog pretrpljenih duševnih bolova uslijed povrede ugleda i časti nastalih objavljivanjem neistinitih navoda u dnevnim novinama "Press" od 21. maja 2013. godine, te obavezani na isplatu troškova postupka u iznosu od 780,00 KM, dok je stavom 2. izreke iste presude u preostalom dijelu i preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da su prvoapelant kao izdavač i drugoapelant kao novinar, u dnevnim novinama "Press" broj 2120 od 21. maja 2013. godine, objavili tekst pod naslovom "Gdje je nestalo 10.000 dolara – Bošnjaci iz Janje kivni na Husu Zečkanovića" (u to vrijeme dogradonačelnik Bijeljine). Iz dokumenata je proizašlo da je u pripremi navedenog teksta drugoapelant informacije koje su objavljene u spornom tekstu preuzeo od "janjarskih Bošnjaka", te informaciju (pismo) proslijedio redakciji, a neki dijelovi pisma su i objavljeni u spornom tekstu. Nadalje je Osnovni sud uvidom u sporni tekst utvrdio da se u njemu tužitelj optužuje za brojne malverzacije i zloupotrebu službenog položaja, posebno za misteriozni nestanak 10.000 američkih dolara koje mu je na ruke uručio turski ambasador u BiH od čega niko nije vidio ni centa, a sastanak je održan u jednoj kafani koja je od centra udaljena oko tri kilometra. Potom je navedeno da tužitelj svoju funkciju obavlja isključivo za lično bogaćenje, o čemu postoje brojni dokazi, odnosno da tužitelj nije legitimni predstavnik "janjarskih Bošnjaka" jer je dobio samo 300 glasova od mogućih 5.000, a funkciju obavlja sa nepotpunom srednjom školom.

7. Tužitelj u tužbi tvrdi da su mu objavljivanjem spornog teksta od 21. maja 2013. godine narušeni ugled i čast, zbog čega je trpio duševne bolove jakog intenziteta, ali da je isto tako narušen i ugled Mjesne zajednice, odnosno Savjeta Mjesne zajednice Janja, čiji je predsjednik, jer je i njima nanesena šteta lažnim i zlonamjernim podmetanjima, te da je Savjet Mjesne zajednice Janja prigodnim saopštenjem od 23. maja 2013. godine obavijestio javnost da je rad Savjeta i tužitelja transparentan, da o svim donacijama postoji uredna dokumentacija, te su od apelanata tražili da objave njihovo reagiranje u vidu saopštenja, što je i učinjeno.

8. Osnovni sud je nakon provedenih dokaza, koji su taksativno navedeni na 3. stranici obrazloženja, istakao da je predmet spora tužiteljev zahtjev kojim traži isplatu naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti, u skladu sa Zakonom o zaštiti od klevete. Među parničnim strankama je bilo sporno da li su iznesene informacije u spornom tekstu istinite ili ne, da li je navodima iz spornog teksta tužitelju nanesena nematerijalna šteta, odnosno da li su apelanti za to odgovorni.

9. Osnovni sud je istakao da je njegov zadatak da ispita da li navodi koji su izneseni u spornom tekstu predstavljaju klevetu, u smislu odredbe člana 5. Zakona o zaštiti od klevete. Zatim se Osnovni sud pozvao i na stav 1. člana 5. tog zakona, koji propisuje da su za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na efikasan način kontroliralo sadržaj tog izdavanja. Nadalje je prvostepeni sud naglasio da se prilikom razmatranja takvih predmeta polazi od toga da je lice koje je iznijelo klevetu ustvari iznijelo neistinu, tako da na tom licu leži teret dokazivanja da je klevetnička izjava istinita, ali se teret dokazivanja ne zanemaruje ni na tužiteljevoj strani.

10. Prvostepeni sud je naveo da je nakon pažljive analize spornog teksta zaključio da su u spornom tekstu u suštini iznesene činjenice koje je drugoapelant dobio od grupe "janjarskih Bošnjaka", odnosno od Jusufa Gruhonjića, što je drugoapelant potvrdio na raspravi, kojima je tužitelj optužen za brojne malverzacije i zloupotrebu položaja, pa bi se navodi izneseni u tekstu mogli posmatrati kao konkretne činjenice koje bi objektivno mogle predstavljati klevetu stoga što, kako je istakao Osnovni sud, apelanti u vrijeme objavljivanja spornog teksta nisu imali dovoljno razloga da vjeruju da su informacije koje su u tekstu objavljene tačne (drugoapelant je na raspravi održanoj 14. februara 2014. godine rekao da nije bio upoznat sa spornom situacijom u Janji prije razgovora sa Jusufom Gruhonjićem), što dakle znači da drugoapelant nije prethodno izvršio razumnu provjeru navoda koji su objavljeni u spornom tekstu.

11. Nadalje, tužitelj je tokom postupka kao dokaz da je 10.000 američkih dolara koje mu je uručio turski ambasador dostavio dokumentaciju vezanu za donacije koje je raspodijelio od novca koji je dobio od turskog ambasadora u BiH (iscrpnije o tome na 6. stranici obrazloženja), pa su shodno tome ocijenjeni kao neosnovani navodi apelanata da u tekstu nisu iznosili i prenosili bilo kakve neistine o tužitelju, niti je tačna tvrdnja iznesena u tekstu da niko od donacije nije vidio ni centa, jer je iz provedenih dokaza proizašlo suprotno, pri čemu apelanti ničim nisu dokazali da tužitelj svoju funkciju koristi za lično bogaćenje.

12. Osnovni sud je shodno svemu navedenom zaključio da se u konkretnom slučaju radi o kleveti jer su činjenice koje se iznose ili prenose neistinite i moraju prouzrokovati štetu licu na koje se odnosi tako što škodi njegovom ugledu, što je faktičko pitanje koje se mora utvrditi u svakom konkretnom slučaju, što je tužitelj i dokazao dostavljanjem dokaza o donacijama, pri čemu apelanti nisu dokazali suprotno.

13. Činjenično izražavanje kao element klevete, kako je istakao Osnovni sud, mora biti ozbiljno tako da kod trećih lica može stvoriti uvjerenje o postojanju određenih činjenica, pri čemu posljedice nastupanja klevete nastupaju onog trenutka kada je neistinita informacija prodrla u javnost i da za nju zna barem još jedno lice, što u konkretnom slučaju nije sporno jer su navodi tuženog putem štampanog medija bili prezentirani široj javnosti. Prilikom odmjeravanja visine naknade Osnovni sud je uzeo u obzir, pored demantija koji je objavljen u ime Savjeta Mjesne zajednice Janja, čiji je tužitelj predsjednik, i činjenicu da je tužitelj posredstvom punomoćnika 23. maja 2013. godine poslao prvoapelantu prijedlog u formi opomene pred tužbu da prvoapelant u novinama "Press" objavi izvinjenje tužitelju tako da navede da je sporni tekst objavljen bez pouzdanih dokaza. Uzimajući u obzir sve navedeno, Osnovni sud je ocijenio da su neistinite informacije koje su iznesene u spornom tekstu nesporno naškodile tužiteljevom ugledu, a povreda ugleda dovodi do duševnih bolova i na tu okolnost nije potrebno provoditi dokaz vještačenjem (stav Vrhovnog suda u predmetu 80 0 P 04558 10 Rev), pa o visini tog vida štete sud odlučuje prema slobodnoj ocjeni, shodno članu 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi s članom 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

14. Osnovni sud je ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, u smislu člana 11. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, shodno kojoj obeštećenje treba da bude razmjerno nanesenoj šteti, pri čemu je imao u vidu i stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) o granicama dopuštene kritike kada su u pitanju javne ličnosti (Lopez Gomez da Silva protiv Portugala, odluka iz 2000. g.) utvrdio da pravična naknada u dosuđenom iznosu za tužitelja predstavlja primjerenu satisfakciju za štetu koju su mu nanijeli apelanti, pa je tužbeni zahtjev djelomično usvojen na način kao u izreci presude.

15. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio na osnovu čl. 386. i 387. ZPP, u vezi s članom 2. tarifni br. 2, 9. i 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 68/05) i odredbama Zakona o sudskim taksama, pa su shodno navedenom apelanti obavezani da tužitelju solidarno isplate troškove postupka u skladu s konačnim uspjehom u sporu, i to: za sastav tužbe 160,00 KM, za zastupanje punomoćnika na dva ročišta po 160,00 KM, taksu na tužbu 200,00 KM i presudu 100,00 KM, uz naglasak da su navedeni troškovi obračunati u skladu s vrijednošću spora, što ukupno iznosi 780,00 KM.

16. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelanata donio Presudu broj 80 0 P 049197 14 Gž od 15. augusta 2014. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, uz odbijanje zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka.

17. Okružni sud je nakon ispitivanja osporene presude naveo da su apelanti u spornom tekstu iznijeli neistine na tužiteljev račun optužujući ga za brojne malverzacije, "mutne poslove" i zloupotrebu službenog položaja, odnosno da svoju funkciju tužitelj koristi isključivo za lično bogaćenje. Nadalje se Okružni sud osvrnuo na dio teksta u kojem se govorilo o donaciji koju je "turski ambasador tužiocu uručio na ruke 10.000 američkih dolara za pomoć Janji od čega niko nije vidio ni centa, a sastanak je održan u jednoj privatnoj kafani koja je od centra udaljena oko tri kilometra". Okružni sud je naveo da je neistinitost tog dijela teksta tužitelj dokazao dostavljajući dokumentaciju iz koje je proizašlo u koje svrhe je potrošena donacija turskog ambasadora, tako da takav vid prenošenja neistinitih informacija predstavlja klevetu s obzirom na to da bi svako razumno i pravedno lice svrstalo tužitelja u red lica koja rade nezakonito, pri čemu je tužitelj dostavio dokaze iz kojih je vidljivo da primljenu donaciju nije zadržao za sebe, već ju je raspodijelio u humanitarne svrhe.

18. U takvoj činjeničnoj situaciji Okružni sud je naveo da je, utvrđujući da po svom sadržaju dato saopštenje predstavlja klevetu, u smislu člana 5. Zakona o zaštiti od klevete, koje je objavljeno pod drugoapelantovim imenom, prvostepeni sud pravilno zaključio da autor teksta nije dokazao da su objavljene informacije istinite. Isto tako, okolnost što je tekst iznesen tako da je u njemu preneseno kazivanje trećeg lica, odnosno "grupe lica", kako stoji u samom tekstu, ne oslobađa apelante od građanskopravne odgovornosti za ono što je u vidu neistinitih činjenica izneseno u tekstu, s obzirom na odredbe člana 5. Zakona o zaštiti od klevete. Okružni sud je naveo da je tačno da je odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) svakome zagarantirana sloboda izražavanja, pa i sloboda štampe, ali je istim tim odredbama ta sloboda ograničena i zaštitom ugleda ili prava drugih (član 10. Evropske konvencije). Međutim, navodi u spornom tekstu kojima se etiketira tužitelj kao finansijski manipulator koji je sklon finansijskim malverzacijama ne mogu se pravdati slobodom izražavanja i slobodom štampe jer one nepotrebno odstupaju od novinarske etike u demokratskom društvu. Osim toga, teret dokazivanja istinitosti spornih navoda bio je na apelantima.

19. Nadalje se Okružni sud pozvao na odredbu člana 13. Zakona o zaštiti od klevete kojom je precizirano da je taj zakon lex specialis u odnosu na sve druge zakone, tako da će se za sve što nije regulirano tim zakonom, primjenjivati, između ostalih, odredbe ZOO-a i ZPP koje su na snazi u Republici Srpskoj, pa je, shodno tome, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 200. ZOO-a prilikom dosuđivanja naknade, vodeći računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem ta naknada služi.

20. Neosnovanim su ocijenjeni prigovori apelanata da je tužbeni zahtjev neosnovan i iz razloga što tužitelj apelantima nije dostavio demanti navoda iz spornog članka, niti je tražio da se demanti navoda objavi, što je prema mišljenju apelanata bila njegova obaveza kako bi otklonio štetu koju je pretrpio. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da nepostupanje po odredbi člana 8. Zakona o zaštiti od klevete koja propisuje da je oštećeni dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinitih činjenica, a naročito štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja, ne može se tumačiti kao propust zbog kojeg se gubi pravo na ostvarivanje zaštite od klevete. Podnošenje zahtjeva za naknadu štete je ograničeno u smislu određenog roka zastarjelosti kako je propisano članom 12. Zakona o zaštiti od klevete, a predviđena "obaveza ublažavanja štete", u smislu člana 8. Zakona o zaštiti od klevete značajna je prilikom utvrđivanja visine štete, kako to propisuje član 11. Zakona o zaštiti od klevete koji regulira pitanje obeštećenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i člana 17. Evropske konvencije. Nadalje, apelanti ukazuju na to da su redovni sudovi utvrdili visinu nematerijalne štete u vidu duševnih bolova, a da tokom postupka na te okolnosti nisu pruženi dokazi, pozvavši se u tom smislu na stav Ustavnog suda zauzet u predmetu AP 3001/10 od 5. septembra 2013. godine. Smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o zaštiti od klevete jer su pogrešno utvrdili da su oni oklevetali tužitelja i da su zbog toga odgovorni, iako apelanti u spornom članku nisu iznosili ni prenosili bilo kakve neistine o tužitelju već su u spornom tekstu tačno i vjerno prenijeli saznanja koja su dobili od trećih lica (svojih izvora). U tom smislu ističu da se njima obratila nekolicina stanovnika MZ Janja koji su tužitelja optužili kao jednog od glavnih krivaca za tešku životnu situaciju u Janji, pri čemu su naveli neke od primjera za koje su smatrali da se radi o tužiteljevom korištenju funkcije za lično bogaćenje i koji su izrazili svoje mišljenje o tužitelju, pri čemu su oni samo vjerno prenijeli njihovo mišljenje, pa između ostalog, i da tužitelj nema potrebnu kvalifikaciju za poziciju dogradonačelnika Bijeljine. Posebno je u spornom tekstu navedeno da građani Janje smatraju da donaciju od 10.000 američkih dolara koju je tužitelj primio od turskog ambasadora u BiH niko nije vidio. Apelanti posebno ukazuju na to da sudovi tvrdnje koje su iznesene u tekstu pripisuju apelantima, iako su oni samo prenijeli tvrdnje i mišljenje "nekolicine građana Janje". Nadalje, ukazuju na to da su u tekstu prenijeli doslovno i istinito stavove nekolicine "janjarskih Bošnjaka" i da je sporni tekst pripremljen u skladu s etičkim kodeksom novinara, pa na taj način smatraju da tužitelja zapravo nisu ni oklevetali, niti su odgovorni za navode iznesene u tekstu, jer su samo objektivno prenijeli razmišljanja nekolicine nezadovoljnih stanovnika iz Janje. Osporavaju i činjenicu da tužitelj nikada nije uputio demanti na sporni tekst, a što mu je bila obaveza, o čemu sudovi nisu vodili računa. Zatim osporavaju i odluku o troškovima postupka koju su redovni sudovi zasnovali na odredbi člana 386. ZPP tvrdeći da je tužitelj u postupku uspio tek neznatno, odnosno 20%, pa da shodno tome nije bilo mjesta za primjenu člana 386. ZPP.

22. Apelanti su predložili da se apelacija usvoji i utvrdi kršenje njihovih prava na koja su se pozvali, te da se osporena presuda Okružnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje u skladu s Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, te da se Okružnom sudu naloži da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i tužitelj obaveže da apelantima naknadi troškove postupka shodno preciziranom troškovniku.

b) Odgovor na apelaciju

23. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim naglasivši da u svemu ostaje pri obrazloženju datom u osporenoj presudi.

24. Osnovni sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se u apelaciji neosnovano pozvali.

25. U iscrpnom odgovoru na apelaciju tužiteljev punomoćnik je sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim jer je u spornom tekstu neodgovorno objavljeno više neistina, odnosno tračeva o tužitelju, i to ne slučajno, jer je tužitelj opozicija vladajućoj strukturi na nivou Republike Srpske koji nije htio da se uključi u "obaranje" gradonačelnika Bijeljine Mičića. Navodi se, između ostalog, da je tužitelj zbog objavljivanja spornog teksta imao zdravstvene probleme koji su detaljno opisani u odgovoru. Još je naglašeno da apelanti očito imaju želju da im neko omogući da kleveću, vrijeđaju i sl. i da za to ne budu kažnjeni sve pod zaštitom prava na slobodu izražavanja na koju su se pozvali.

V. Relevantni propisi

26. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Opšti deo

Član 1. stav 1. tačka a)

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Član 5.
Odgovornost za klevetu

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Obaveza ublažavanja

Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.

Naknada štete

Član 11. stav (1)

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

27. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društenom svrhom.

28. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u tekstu koji je važio u relevantnom periodu bitne odredbe glase:

Član 7. stav (1)

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

Član 386.

(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

Član 387.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

VI. Dopustivost

29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 049197 14 Gž od 15. augusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 29. augusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 28. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 10. Evropske konvencije i člana 17. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

34. Član II.3) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja

35. Član 10. Evropske konvencije glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

(2) Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opći principi

36. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se uz ograničenja iz stava 2. člana 10. Evropske konvencije ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiruju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda ipak nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva u svakome pojedinačnom slučaju jasno utvrditi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuje kao pravilo ili ga negira kao puku deklaraciju.

37. Evropski sud je također ukazao na to da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se pri odlučivanju je li prekršen član 10. Evropske konvencije odluči korespondira li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu "hitnoj društvenoj potrebi", je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Također, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).

38. Kako su i Evropski sud, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu sprječavanja objavljivanja povjerljivih informacija, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i odgovornostima, pružiti i saopćiti informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe prenijeti takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti dobiti takve informacije. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak i provokacije (vidi Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 [e]).

39. Također, član 10. Evropske konvencije ne garantira neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kad se radi o izvještavanju štampe o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje "dužnosti i obaveze" koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kada se napada reputacija privatnih lica i kada se umanjuju "prava drugih". Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupali bona fide u nastojanju pružanja javnosti tačnih i pouzdanih informacija u skladu s novinarskom etikom (vidi već citiranu presudu Selistö, stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima opravdan cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.

40. Na kraju, malo je prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma su šire kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40).

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

41. Dovodeći navedene opće principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama došlo do miješenja u pravo apelanata na slobodu izražavanja jer su njima oni obavezani da tužitelju zbog navoda iz spornog teksta kojim su apelantu narušili ugled i čast isplate naknadu na ime nematerijalne štete.

42. Potom, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, ZOO-a i ZPP, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, a osim toga Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.

43. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih" iz člana 8. Evropske konvencije, odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.

44. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantima da tužitelju nadoknade štetu koju su nanijeli njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu" potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba" koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju pravične ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. Evropske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8. Evropske konvencije.

45. U vezi s pitanjem postojanja "hitne društvene potrebe", Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama analizirali sporni tekst pod naslovom "Gdje je nestalo 10.000 dolara – Bošnjaci iz Janje kivni na Husu Zečkanovića" u kojem su apelanti prenijeli izjave nekolicine nezadovoljnih "janjarskih Bošnjaka" (iako je tokom postupka utvrđeno da se radi o samo jednom čovjeku) u kojem je tužitelj optužen za finansijske malverzacije i zloupotrebu službenog položaja u korist ličnih interesa, te je u vezi s tim navedeno da "od donacije u iznosu od 10.000 američkih dolara koju je tužitelj primio od turskog ambasadora u BiH niko nije vidio ni centa" što je posebno apostrofirano u naslovu spornog teksta. Ustavni sud prihvata zaključak redovnih sudova da ovaj dio spornog teksta predstavlja činjenične navode, a ne vrijednosne sudove. Također, Ustavni sud prihvata u cijelosti i stav redovnih sudova da istinitost ovih činjeničnih navoda apelanti nisu dokazali, niti su pokušali da dokažu, niti su prije prenošenja ovih informacija preduzeli razumne korake da provjere istinitost tih navoda, osim što se brane tvrdnjama da su zapravo samo doslovno i istinito prenijeli stavove nezadovoljnih "janjarskih Bošnjaka" što apelante, shodno članu 5. Zakona o zaštiti od klevete, ne ekskulpira od odgovornosti. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi utvrdili da apelanti prije objavljivanja spornog teksta nisu raspolagali sa bilo kakvim informacijama o stanju u Janji, niti su provodili bilo kakva istraživanja u vezi sa eventualnim finansijskim ili drugim malverzacijama na tom području, pa se shodno svemu iznesenom u takvim okolnostima ne može izvesti zaključak da su apelanti postupali bona fide u nastojanju pružanja javnosti tačnih i pouzdanih informacija, u skladu s novinarskom etikom, na koju se pozivaju. Ustavni sud također zapaža da je tužitelj tokom postupka dostavio dokumentaciju vezanu za raspodjelu doniranih sredstava u iznosu od 10.000 američkih dolara, kojom je dokazao na koji način je donacija raspoređena u humanitarne svrhe.

46. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na to da su informacije u spornom tekstu u kojem su apelanti prenijeli stav jednog nezadovoljnog "janjarskog Bošnjaka" bile usmjerene na diskvalifikaciju tužitelja koji je u to vrijeme obavljao funkciju dogradonačelnika Bijeljine i predsjednika Savjeta Mjesne zajednice Janja, koji je u tekstu etiketiran kao finansijski manipulator i kao lice nedoraslo funkciji koju obavlja imajući u vidu školsku spremu, a sve posebno u kontekstu donacije od 10.000 američkih dolara za koju je tužitelj dostavio dokaz na koji način je raspoređena. Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama koje čine javne ličnosti jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u okolnostima konkretnog slučaja opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se zbog toga ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na poslove i funkciju koju obavljaju. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi donošenjem osporenih presuda pravilno ocijenili postojanje "hitne društvene potrebe" uspostavljanja ravnoteže između slobode medija i zaštite tužiteljevog ugleda.

47. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda tužitelja, koji predstavljaju vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, stav 47, dostupna na www.ustavnisud.ba) iznio stav da se prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite, pri čemu odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete u pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog.

48. U vezi s tim, nasuprot tvrdnjama apelanata prema kojima se šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredaba ZOO-a u svakom pojedinačnom slučaju, Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci naglasio da ne postoji "lista dokaza" na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio "intenzitet i trajanje" nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja "jačine i trajanja duševnih boli" već prilikom odmjeravanja sankcije redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa.

49. U kontekstu navedenog, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza redovnih sudova nije izostala. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odmjeravanja visine nematerijalne štete imali u vidu odredbe člana 11. Zakona o zaštiti od klevete, člana 200. ZOO-a, koje su doveli u vezu s članom 127. ZPP, te su ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, uključujući i činjenicu da tužitelj lično nije preduzeo zakonom propisanu radnju iz člana 8. Zakona o zaštiti od klevete, ali da je saopštenje za javnost Savjeta Mjesne zajednice Janja u vidu demantija objavljeno 1. juna 2013. godine u istim novinama, te da je tužitelj posredstvom punomoćnika tražio da se objavi izvinjenje u tekstu u kojem bi bilo navedeno da je sporni tekst objavljen bez pouzdanih podataka, Ustavni sud smatra da redovni sudovi prilikom odmjeravanja novčane naknade u iznosu od 2.000,00 KM, kao sankcije koja predstavlja miješanje u pravo na slobodu izražavanja, nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, već su postupali u skladu s diskrecionim ovlaštenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih principa. Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužitelja, odnosno dosuđivanje naknade štete u iznosu od 2.000,00 KM proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja, te smatra da su osporene odluke donesene u skladu s članom 10. Evropske konvencije.

50. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na slobodu izražavanja.

51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali navodi

52. Apelanti osporene presude dovode i u kontekst kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava. Ustavni sud smatra da su takvi prigovori neosnovani jer su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i argumentirane razloge u kojima Ustavni sud ne uočava proizvoljnost niti u jednom segmentu, uključujući segment dosuđenih troškova postupka. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odluku o troškovima postupka donio primjenom čl. 386. stav (2) i 387. ZPP, pa imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u obrazloženju Osnovnog suda da apelanti naknade troškove postupka razmjerno tužiteljevom djelomičnom uspjehu u predmetnoj parnici, pri čemu su detaljno, uz pozivanje na advokatsku tarifu i Zakon o sudskim taksama, naveli koji su to bili neophodni troškovi koji su tužitelju dosuđeni. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su i ovi apelacioni prigovori neosnovani.

53. U odnosu na prigovore vezane za kršenje prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je članom 17. Evropske konvencije propisano da "ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom". Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideja, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu prethodno izneseno u kontekstu apelacionih prigovora, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje na to da je u smislu člana 17. Evropske konvencije "poništeno bilo koje od navedenih prava i sloboda", odnosno da je postojalo "ograničenje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom", pa shodno tome proizlazi da su i ovi navodi apelanata neosnovani.

VIII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je osporenim odlukama sudova apelantima naloženo da tužitelju solidarno isplate naknadu na ime nematerijalne štete koja je nanesena ugledu i časti tužitelja iznošenjem neistinitih činjenica jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj "zaštitu prava drugih" i bilo je "neophodna mjera u demokratskom društvu", čime je postignuta pravična ravnoteža između tužiteljevog prava na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja.

55. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja presuda redovnih sudova ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost koja bi za posljedicu dovela do kršenja navedenog prava.

56. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni povrede prava iz člana 17. Evropske konvencije jer u okolnostima predmetnog slučaja ništa ne upućuje na zaključak da je "poništeno bilo koje od navedenih prava i sloboda", odnosno da je postojalo "ograničenje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom".

57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.