Službeni glasnik BiH, broj 68/21

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 158/20, rješavajući apelaciju "Intesa Sanpaolo banke BiH" d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Intesa Sanpaolo banka Bosne i Hercegovine" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Advokatsko društvo sa ograničenom odgovornošću "Marić & Co" d.o.o. Sarajevo, podnijela je 15. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 042266 19 Rev od 15. oktobra 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od Zemljoradničke zadruge "Agroobjeda" p.o. Vidovice (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 9. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 16. do 26. juna 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tužiteljica u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 042266 18 Ps 2 od 22. februara 2018. godine obavezana je apelantica da tužiteljici isplati ukupni iznos od 95.260,87 KM, koji predstavlja iznos od 40.067,41 KM na ime glavnog potraživanja i iznos od 55.193,46 KM na ime dospjelih zakonskih zateznih kamata, obračunatih na 21. decembar 2016. godine, te da tužiteljici isplati pripadajuće zakonske zatezne kamate obračunate na iznos glavnog potraživanja od 40.067,41 KM počevši od 22. decembra 2016. godine kao dana djelimične uplate glavnog duga pa do konačne isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka.

6. Općinski sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je tužiteljica Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu pravomoćne i izvršne presude Kantonalnog suda od 4. novembra 2003. godine, kojom je izvršenik Federacija BiH, Federalno ministarstvo odbrane, obavezana da tužiteljici (tražiteljici izvršenja) isplati iznos od 313.712,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom po dospijeću svakog računa pojedinačno (počev od 26. novembra 1999. godine pa do isplate). Utvrđeno je da je rješenjem o izvršenju od 18. aprila 2005. godine dozvoljeno predloženo izvršenje, nakon čega je prijedlog za izvršenje dostavljen UPI banci d.d. Sarajevo (kao apelanticinoj pravnoj prednici) da novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenese sa transakcijskog računa izvršenika na račun tražiteljice izvršenja. Utvrđeno je da 23. augusta 2007. godine apelanticina pravna prednica sa transakcijskog računa izvršenika izvršila prenos novčanih sredstava na račun tužiteljice, odnosno tražiteljice izvršenja u ukupnom iznosu od 657.526,34 KM. Utvrđeno je da je Općinski sud zaključkom od 29. oktobra 2009. godine pozvao apelanticu da obavijesti sud da li je u cijelosti provela rješenje o izvršenju, te da je apelantica 29. marta 2016. godine obavijestila sud da je rješenje o izvršenju od 18. aprila 2005. godine izvršeno u cijelosti. Općinski sud je vještačenjem po vještaku finansijske struke Kerimi Prašljivić od 3. marta 2009. godine utvrdio da dug izvršenika po izvršnoj ispravi (računima) iznosi 313.712,60 KM, da ukupni troškovi sudskog postupka iznose 75.157,27 KM, da kamata po računima iznosi 319.325,68 KM, što sve ukupno iznosi 708.195,55 KM, te da je za uplatu po izvršnoj ispravi ostala da se uplati razlika za glavni dug od 50.669,21 KM. Utvrđeno je da je apelantica 24. decembra 2015. godine izvršila uplatu – prenos u iznosu od 10.601,80 KM na račun tražiteljice izvršenja, tako da razlika glavnog duga na dan 25. decembar 2015. godine iznosi 40.067,41 KM. Općinski sud je na osnovu dopune nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 22. decembra 2016. godine utvrdio da glavnica iznosi 40.067,41 KM i da zakonska zatezna kamata na iznos kretanja glavnice za period od 23. augusta 2007. do 21. decembra 2016. godine iznosi 55.193,46 KM. Općinski sud je naveo da je vještak pri obračunu primijenila izmjene Zakona o visini stope zatezne kamate, i to za period od 8. decembra 2001. do 23. augusta 2007. godine. Utvrđeno je da je vještak finansijske struke Kerima Prašljivić prilikom obračuna kamata prikazala i ukupan broj dana kašnjenja i primijenjenu stopu prilikom obračuna zatezne kamate naglasivši da nije mogla primijeniti stopu zatezne kamate u iznosu od 12% od dana nastanka obligacionog odnosa do 7. decembra 2001. godine s obzirom na to da je u tom periodu bila propisana zatezna kamata po stopi od 18% i s obzirom na to da do dana stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate iz 2001. godine nije provedeno rješenje o izvršenju i nije ni bilo moguće primijeniti u obračunu stopu od 12% jer se izmjenama definirala promjena stope zatezne kamate. Vještak finansijske struke je utvrdila da ukupno tužiteljicino potraživanje na dan 21. decembar 2016. godine iznosi 95.260,87 KM, a isto se sastoji iz glavnog potraživanja u iznosu od 40.067,41 KM i zakonskih zateznih kamata u iznosu od 55.193,46 KM.

7. Općinski sud je naveo da je tužiteljica visinu tužbenog zahtjeva dokazala provedenim vještačenjem po vještaku finansijske struke, koji je sačinjen u skladu s naukom i pravilima struke. U tom smislu Općinski sud je pojasnio da se tužiteljica iz isplaćenog iznosa naplatila u odnosu na troškove parničnog i izvršnog postupka, a zatim na ime dospjelih kamata na dan isplate, i na kraju u dijelu glavnog potraživanja po presudi. Dio koji nije isplaćen u izvršnom postupku, a koji je iznos glavnog potraživanja tužiteljice je neisplaćeni dio glavnog potraživanja po presudi, i to u iznosu od 50.067,41 KM, i koji iznos je utvrdila vještak Kerima Prašljivić u nalazu, i to sve do 21. decembra 2016. godine kada je i izvršena uplata iznosa od 10.601,80 KM od strane apelantice, tako da je i umanjeno glavno potraživanje na traženi iznos od 40.067,41 KM. Na isti iznos tužiteljica u ovoj pravnoj stvari potražuje i zakonske zatezne kamate od dana kada je taj iznos potraživanja apelantica bila dužna prenijeti sa računa izvršenika na račun tužiteljice kao tražiteljice izvršenja. S obzirom na to da je apelantica izvršila djelimičnu uplatu iznosa od 10.601,80 KM, Općinski sud je zaključio da tužiteljica osnovano potražuje i pripadajuće zakonske zatezne kamate na umanjeni iznos glavnog potraživanja počev od 21. decembra 2016. godine pa do isplate.

8. Općinski sud je ocijenio da nije osnovan apelanticin prigovor da vještak finansijske struke prilikom obračuna nije primijenila odgovarajuće odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja jer je vještak primijenila izmjene Zakona o visini stope zatezne kamate broj 51 (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate, objavljen 30. novembra 2001. godine u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 51/01), i to za period od 8. decembra 2001. do 23. augusta 2007. godine. Primijenjena je stopa od 18% s obzirom na to da je od dana nastanka obligaciono-pravnog odnosa do 7. decembra 2001. godine ta stopa bila zakonom određena. Osim toga, Općinski sud je ocijenio da vještak nije obračunatim zateznim kamatama pripisala zatezne kamate jer je apelantica izvršila pogrešan obračun kamata, što je u postupku i dokazano (osnovnim nalazom vještaka od 3. marta 2009. godine kojim je utvrđena razlika između ukupnog tužiteljicinog potraživanja prema pravomoćnoj presudi Kantonalnog suda i iznosa koji je isplatila apelanticina prednica 23. augusta 2007. godine), a apelantica se nalazi u docnji i za zakonsku zateznu kamatu u vezi s kretanjem glavnice u periodu od 23. augusta 2007. do 21. decembra 2016. godine.

9. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je, primjenom odredbi člana 175. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) i odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje se odnose na naknadu štete, zaključio da je apelantica odgovorna za štetu tužiteljici nastalu pogrešnim obračunom zakonskih zateznih kamata prilikom izvršenja rješenja o izvršenju Općinskog suda od 18. aprila 2005. godine.

10. Općinski sud je odbio kao neosnovan apelanticin prigovor litispendencije, kao i pasivne legitimacije, o čemu se detaljnije izjasnio na stranama 7. i 8. obrazloženja presude.

11. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 042266 18 Pž od 16. novembra 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

12. Ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno cijenio visinu kamatne stope, kao i njen obračun. U tom smislu, Kantonalni sud je naveo da je dostavljanjem rješenja o izvršenju na izvršenje apelantici kao banci, apelantica, u smislu člana 166. stav 2. ZIP-a, dužna da novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenese sa transakcijskog računa izvršenika na transakcijski račun tražiteljice izvršenja. Ukoliko banka ne postupi u skladu s rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima, u smislu člana 175. ZIP-a, odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po općim pravilima o naknadi štete. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza vještaka jasno proizlazi da je vještak prilikom obračuna kamate prikazao ukupan broj kašnjenja po godinama i visinu stope zatezne kamate, odnosno da je vršio obračun kamate po stopi od 18% do 7. decembra 2001. godine, a od 8. decembra 2001. godine po stopi od 12% kada je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate došlo do promjene visine stope zatezne kamate.

13. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani i apelanticini žalbeni prigovori kojima je osporavala nalaz sudskog vještaka u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate i na iznos troškova postupka jer to nije bio predmet tužbenog zahtjeva, niti su takve kamate i troškovi postupka bili obuhvaćeni izvršnom ispravom na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak. Naime, iz rješenja o izvršenju proizlazi da je to rješenje određeno na osnovu izvršne isprave – pravomoćne presude Kantonalnog suda od 4. novembra 2003. godine kojom je izvršenik Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo odbrane, obavezana da isplati iznos od 313.712,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, kako je to navedeno u rješenju o izvršenju, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 56.028,27 KM. U tom smislu, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 28. stav 2. ZIP-a kojom je propisano da ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u samoj izvršnoj ispravi, sud će, na prijedlog tražioca izvršenja, u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih troškova po propisanoj stopi od dana donošenja odluke, odnosno zaključenja poravnanja. Suprotno apelanticinim žalbenim navodima, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je obavezao apelanticu na izmirenje spornog duga jer pravo na zatezne kamate na troškove parničnog postupka proizlazi iz odredbe člana 277. stav 1. ZOO kojom je utvrđeno pravo povjerioca na zatezne kamate, odnosno da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate. Stoga je, prema ocjeni Kantonalnog suda, obaveza plaćanja naknade parničnih troškova nesumnjivo novčana obaveza na koju se primjenjuju odredbe člana 277. ZOO. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da nisu osnovani apelanticini žalbeni prigovori da je prvostepena presuda donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava jer je, prema stanju spisa, prvostepeni sud utvrdio da apelantica nije postupila u skladu s rješenjem o izvršenju, pa je pravilno zaključio da je apelantica u smislu člana 175. ZIP-a odgovorna za štetu prouzrokovanu tražiteljici izvršenja po općim pravilima za naknadu štete, odnosno u smislu člana 154. stav 1. ZOO.

14. Odlučujući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 042266 19 Rev od 15. oktobra 2019. godine kojom je reviziju odbio.

15. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo – odredbe čl. 166. stav 2. i 175. ZIP-a, a u vezi s odredbama čl. 154. stav 1. i 277. ZOO i odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate, kada je ocijenio da je apelantica odgovorna za štetu koja je tužiteljici nastala pogrešnim obračunom zateznih kamata prilikom izvršenja rješenja o izvršenju Općinskog suda od 18. aprila 2005. godine.

16. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je apelantica kao banka vršila uplate i provodila dozvoljeno rješenje o izvršenju i isplatom manjeg iznosa od onoga koji je dosuđen izvršnom ispravom – presudom i određen rješenjem o izvršenju počinila štetu tužiteljici (pogrešnim obračunom zakonskih zateznih kamata u skladu s važećim zakonskim propisima), odnosno tužiteljici isplatila manji iznos od onoga koji joj je stvarno pripadao. Odredbom člana 166. ZIP-a apelantica kao banka je bila dužna novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenijeti sa transakcijskog računa izvršenika na transakcijski račun tražiteljice izvršenja, izvršiti pravilan obračun kamata primjenom tada važećih odredbi Zakona o visini stope zatezne kamate. Kako apelantica nije postupila prema rješenju o izvršenju i tužiteljicinom zahtjevu na način da izvrši pravilan obračun kamata, Vrhovni sud je zaključio da apelantica odgovara za štetu prouzrokovanu tražiteljici izvršenja po općim pravilima o naknadi štete.

17. Prema ocjeni Vrhovnog suda, neprihvatljivi su apelanticini revizioni navodi da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je apelantica u cijelosti postupila u skladu s odredbom člana 175. ZIP-a (izvršila obračun zakonske zatezne kamate na glavni dug primjenom Zakona o visini stope zatezne kamate), te da ne postoji njena odgovornost za štetu primjenom člana 175. ZIP-a jer do dana stupanja na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate iz 2001. godine nije provedeno rješenje o izvršenju, pa nije bilo mjesta obračunu zakonske zatezne kamate po izmijenjenoj stopi od 12%, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud u obrazloženju pobijane odluke. Pored toga, Vrhovni sud je ocijenio da ostali revizioni navodi nisu relevantni za donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari, iz kojih razloga ih nije posebno ni obrazlagao.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Apelantica navodi da je na obračun stope zatezne kamate primijenila važeći zakon, te je kamatu obračunala po stopi od 12%, dok je, prema shvaćanju vještaka, trebalo da je obračuna po stopi od 18%. U toku predmetnog postupka činjenice, u suštini, nisu bile ni sporne, bila je sporna samo primjena materijalnog prava, odnosno da li apelantica može biti odgovorna za naknadu štete zbog toga što je postupala po zakonu koji je važio u vrijeme provođenja izvršenja. Naime, apelantica navodi da je izvršila obračun zatezne kamate u skladu s važećim zakonom u momentu provođenja izvršenja, tj. u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja iz 2004. godine, kako je on izmijenjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja iz 2005. godine. Apelantica je ukazala i na dvije presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 154046 10 Rev od 8. oktobra 2019. godine i broj 58 0 P 116309 18 Rev od 31. oktobra 2019. godine u kojim se, suprotno presudi koja se pobija apelacijom, ponovo izričito iznosi stav da banka ne može snositi odgovornost za štetu ukoliko je kamata obračunata u skladu s važećim odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate.

20. U tom smislu apelantica je ukazala da član 2. tog zakona izričito propisuje: "Na iznos duga iz člana 1. ovog zakona, nastalog na osnovu dužničko-povjerilačkih odnosa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje." Član 1. Zakona izričito propisuje da se "ovakav obračun kamate ima primijeniti na sva dugovanja od 1. decembra 1989. godine do dana stupanja na snagu tog zakona". Pošto je navedeni propis bio na snazi u vrijeme provođenja izvršenja, apelantica smatra da je bila dužna da po njemu postupi, te obračuna kamatu metodom koju taj zakon propisuje. Iako se ni u jednoj od presuda ne daje nikakvo obrazloženje zbog čega bi se obračun kamatne stope vršio po stopi od 18%, a ne po stopi od 12%, kako je to bilo propisano važećim zakonom, sud je prihvatio tvrdnju vještaka da je, protivno važećem zakonu, kamatu trebalo obračunati po stopi od 18%.

21. Nadalje, apelantica navodi da banke, kao privatne finansijske organizacije, nemaju nikakvih javnih ovlaštenja, pa je njihova obaveza samo da izvrše tačan matematički obračun i izvrše prenos sredstava u skladu s rješenjem o izvršenju i drugim nalozima izvršnog suda, a ne da donose bilo kakve odluke, pogotovo ne one koje bi bile protivne važećim propisima. Nesporno je da rješenje o izvršenju ne sadrži bilo kakav nalog suda u odnosu na stopu i metodu obračuna kamate, te da je apelantica bila dužna da primijeni odredbe važećeg propisa, što je ona učinila primjenjujući odredbe člana 2. Zakona o visini kamatne stope na neizmirena dugovanja. Apelantica navodi da nijedan od redovnih sudova ne daje bilo kakvo obrazloženje protivpravnosti postupanja apelantice, niti se u revizionoj presudi konkretno navodi propis koji apelantica nije ispoštovala prilikom obračuna kamate. Bez ikakvog obrazloženja se navodi da je šteta nastupila zbog toga što je kamata obračunata po stopi od 12%, a ne po stopi od 18%. Umjesto bilo kakvog obrazloženja protivpravnosti, samo se komentira nalaz vještaka.

22. Najzad, apelantica ističe da je Vrhovni sud u identičnoj pravnoj stvari presudama br. 58 0 Ps 124453 15 Rev od 22. marta 2018. godine i 65 0 P 170185 17 Rev od 5. juna 2018. godine, koje je priložila uz apelaciju, odbio revizije tužilaca i potvrdio presude nižih sudova u korist apelanta (tuženog), iz čega proizlazi da ukazuje na povredu načela pravne sigurnosti.

b) Odgovori na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci i, suprotno apelanticinom stavu, smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, niti je primjena prava u revizionoj odluci u vezi s tim bila proizvoljna.

24. Kantonalni sud je naveo da u postupku donošenja odluke tog suda nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

25. Općinski sud je naveo da je tokom provedenog parničnog prvostepenog postupka, a i nakon toga u odnosu na izjavljenu žalbu i reviziju postupao u skladu s odredbama ZPP.

V. Relevantni propisi

26. Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH" broj 27/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom propisuje se visina stope zatezne kamate za dužničko-povjerilačke odnose, u slučaju kada dužnik kasni sa ispunjenjem novčane obaveze.

Član 2. stav (1)

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu na iznos duga do trenutka isplate, po stopi od 18% godišnje.

27. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH" broj 51/01), koji je objavljen 30. novembra 2001. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/98) u članu 2. u stavu 1. broj "18" zamjenjuje se brojem "12".

Član 2.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".

28. Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 56/04, 68/04 – ispravka, 29/05 i 48/11)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 56/04, 68/04 – ispravka i 29/05), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim Zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na osnovu ugovora iz dužničko-povjerilačkih odnosa i dugovanja nastalih na osnovu naknade štete iz osnove obaveznih osiguranja u periodu od 01.12.1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 51/01).

Član 2. stav (1)

Na iznos duga iz člana 1. ovog zakona, nastalog na osnovu dužničko-povjerilačkih odnosa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje.

29. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti

Član 154. stav (1)

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

III - ZATEZNA KAMATA

Kad se duguje

Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorne kazne viša od stope zatezne kamate, ona teče i posle dužnikove docnje.

30. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12 i 35/12 – rješenje USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 28. stav (2)
Naplata zateznih kamata

(2) Ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u samoj izvršnoj ispravi sud će, na prijedlog tražioca izvršenja, u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke, odnosno zaključenja poravnanja do naplate.

Član 166. stav (2)
Prinudno izvršenje

(2) Rješenjem o izvršenju nad novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu izvršenika nalaže se banci da novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenese s transakcijskog računa izvršenika na transakcijski račun tražioca izvršenja, a za potraživanja za koja nije propisana naplata preko žiroračuna kod banke da isplati taj iznos tražiocu izvršenja u gotovom novcu.

Član 175.
Odgovornost banaka za štetu

Banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po općim pravilima o nadoknadi štete.

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 042266 19 Rev od 15. oktobra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 28. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 15. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelantica pobija osporenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelantica u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Osim toga, apelantica ističe i da je, odlučujući o istom činjeničnom i pravnom pitanju kao što je njeno, Vrhovni sud donio potpuno drugačije odluke u odnosu na svoju raniju praksu (presude br. 58 0 Ps 124453 15 Rev od 22. marta 2018. godine i 65 0 P 170185 17 Rev od 5. juna 2018. godine), iz čega proizlazi da ukazuje da je prekršeno načelo pravne sigurnosti jer je isti sud u istom predmetu donio potpuno drugačije odluke.

40. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, kao i da li je osporenom presudom povrijeđeno načelo pravne sigurnosti.

42. U konkretnom slučaju tužiteljica je pokrenula parnični postupak radi naknade štete protiv apelantice koja je, kao komercijalna banka kod koje je izvršenik imao račun, u postupku provođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda od 18. aprila 2005. godine izvršila obračun ukupnog tužiteljicinog potraživanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica izvršila obračun zatezne kamate u skladu sa zakonom koji je važio u momentu provođenja izvršenja, tj. u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja iz 2004. godine, kako je on izmijenjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja iz 2005. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je apelantica izvršila pogrešan obračun zakonskih zateznih kamata, odnosno da je tužiteljici isplatila manji iznos od onog koji joj je stvarno pripadao, pa su obavezali apelanticu da tužiteljici naknadi štetu nastalu pogrešnim obračunom zateznih kamata i tom prilikom poklonili vjeru nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, prema čijem nalazu je zakonska zatezna kamata obračunata po stopi od 18% do 7. decembra 2001. godine, a od 8. decembra 2001. godine po stopi od 12% kada je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o visini zatezne kamate iz 2001. godine došlo do promjene visine stope zatezne kamate. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je navedeni zaključak Vrhovni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, obrazložio na način da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo (odredbe čl. 166. stav 2. i 175. ZIP-a u vezi s odredbama člana 154. stav 1. i člana 277. stav 1. ZOO i odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate iz 2001. godine) kada je ocijenjeno da je apelantica odgovorna za štetu tužiteljici nastalu pogrešnim obračunom zakonskih zateznih kamata prilikom izvršenja rješenja o izvršenju Općinskog suda od 18. aprila 2005. godine. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naglasio da u konkretnom slučaju do dana stupanja na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate iz 2001. godine nije provedeno rješenje o izvršenju, zbog čega nije bilo mjesta obračunu zakonske zatezne kamate po izmijenjenoj stopi od 12%. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj praksi već razmatrao slično pravno i činjenično stanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5497/18 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu Kantonalni sud u Mostaru i Vrhovni sud su odbili tužbeni zahtjev tužioca (u tom predmetu apelanta) kojim je tražio da sud obaveže tuženu banku ("Hypo Group Hypo-Alpe-Adria Bank" d.d. Mostar) da mu naknadi štetu prilikom obračuna zakonske zatezne kamate. U presudi Kantonalnog suda u Mostaru, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, koje presude su osporene navedenom apelacijom, između ostalog, navedeno je: "kako je tužena pri obračunu zakonske zatezne kamate na potraživanje utvrđeno pravomoćnom presudom primijenila odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je primila nalog suda da izvrši obračun, [te] je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan, pa je uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio na način da je tužbeni zahtjev odbio". Raspravljajući navode apelacije u tom predmetu, Ustavni sud je naveo da su Kantonalni i Vrhovni sud smatrali da nema odgovornosti tužene koja je pri obračunu zakonske zatezne kamate na "potraživanje utvrđeno pravomoćnom presudom primijenila odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je primila nalog suda da izvrši obračun". Pri tome je Ustavni sud zaključio da "ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su u predmetnom postupku redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju". Dovodeći navedenu praksu u vezu s obrazloženjem Vrhovnog suda u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je dato obrazloženje saglasno sa zauzetom praksom Ustavnog suda. Slijedom navedenog, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

43. U vezi s apelanticinim navodima kojima ukazuje na kršenje načela vladavine prava i pravne sigurnosti, Ustavni sud ističe da, u načelu, praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju načela vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 531/06 od 9. maja 2007. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 138/08 od 28. aprila 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, načela pravne sigurnosti čine segment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Naime, u vezi s apelanticinim ukazivanjem na sudsku praksu u predmetu Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 124453 15 Rev od 22. marta 2018. godine, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja navedene presude, da u tom predmetu tužena banka nije izvršavala isplatu tužiocu zato što nije imala nalog nadležnog ministarstva (s obzirom na to da je Federacija BiH dužnik) da izvrši isplatu iz budžeta Federacije BiH, zbog čega je Vrhovni sud zaključio da banka zbog nečinjenja, odnosno neisplaćivanja obračunate zakonske zatezne kamate tužiocu nije odgovorna za eventualno nastalu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se navedena odluka Vrhovnog suda ne odnosi na isto činjenično i pravno pitanje kao u konkretnom predmetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se Presuda Vrhovnog suda 65 0 P 170185 17 Rev od 5. juna 2018. godine odnosi na naknadu štete zbog smrti oca u saobraćajnoj nesreći, te da je pri donošenju navedene odluke Vrhovni sud imao u vidu odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. U navedenom predmetu redovni sudovi su obavezali banku ("Intesa Sanpaolo banka" d.d. Sarajevo) da tužiocima (u tom predmetu: apelantima) isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. decembra 2014. godine. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu, prema obrazloženju Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, obračun i isplata zateznih kamata izvršeni u skladu s nalazom vještaka finansijske struke Kerime Prašljivić, koja je obračun zateznih kamata obračunala po stopi od 18% do 7. decembra 2001. godine, a od 8. decembra 2001. godine po stopi od 12% kada je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o visini zatezne kamate iz 2001. godine došlo do promjene visine stope zatezne kamate budući da u konkretnom slučaju do dana stupanja na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate iz 2001. godine nije provedeno rješenje o izvršenju, zbog čega nije bilo mjesta obračunu zakonske zatezne kamate po izmijenjenoj stopi od 12%. Nadalje, u vezi s apelanticinim ukazivanjem na sudsku praksu u predmetu Vrhovnog suda broj 58 0 P 154046 10 Rev od 8. oktobra 2019. godine, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja navedene presude, da je u tom predmetu tužiočevo sporno potraživanje pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno u domicilnoj valuti u vrijeme donošenja presude (YU dinar), a sud je na prijedlog tužioca kao tražioca izvršenja odredio izvršenje radi naplate tog novčanog potraživanja u važećoj domicilnoj valuti (konvertibilna marka), uz primjenu različitih kamatnih stopa u periodu od 15. juna 1990. do 8. decembra 2001. godine, a od 8. decembra 2001. godine i ubuduće, uz kamatnu stopu od 12% koja je propisana Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja i Zakonom o visini stope zatezne kamate (iz 2001. godine) kojim je propisana visina stope zatezne kamate za dužničko-povjerilačke odnose. Tužena je, kao komercijalna banka, bila dužna postupiti po tom rješenju i u skladu s njim obračunati zakonske i zatezne kamate. Vrhovni sud je u tom predmetu zaključio da tužilac nije dokazao osnovanost zahtjeva za naknadu nematerijalne štete od tužene banke jer je banka bila dužna primijeniti prinudne propise o obračunu zatezne kamate koji su bili na snazi u vrijeme provođenja izvršenja. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 116309 18 Rev od 31. oktobra 2019. godine odnosi na obračun zakonske zatezne kamate za ratni period, pri čemu su Općinski sud u Mostaru i Kantonalni sud u Mostaru zaključili da je tužena (banka) prilikom obračuna i isplate zatezne kamate postupila po tada važećem Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, prema kojem je tužena kao bankarska organizacija bila dužna postupati, dok je Vrhovni sud ocijenio da je neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog nepravilno obračunate kamate ukazivanjem da je Zakon neustavan. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se navedene odluke Vrhovnog suda ne odnose na isto činjenično i pravno pitanje kao u konkretnom predmetu. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda iznesene u predmetnoj odluci u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da apelanticino pozivanje na navedene odluke Vrhovnog suda ne može biti od utjecaja na drugačije odlučenje Ustavnog suda. Dakle, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede načela vladavine prava i pravne sigurnosti.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

46. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza, a koje je apelantica istakla i u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, te zaključio da je, u smislu člana 175. ZIP-a, apelantica odgovorna za nastalu štetu tužiteljici pogrešnim obračunom zateznih kamata, kao i kada nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede načela vladavine prava i pravne sigurnosti.

48. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.