Službeni glasnik BiH, broj 59/25

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2368/21, rješavajući apelaciju Partije demokratskog progresa – PDP, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Partije demokratskog progresa – PDP podnesena protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 79 0 P 001041 19 Gž od 16. aprila 2021. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Partija demokratskog progresa – PDP (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 3. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 79 0 P 001041 19 Gž od 16. aprila 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj 79 0 P 001041 17 P od 29. novembra 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog M. P. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. i 9. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud su 14. i 23. septembra 2022. godine dostavili odgovor na apelaciju. Tuženi nije dostavio odgovor.

4. Odgovori na apelaciju su 24. februara 2023. godine dostavljeni apelantici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantica je 6. marta 2023. godine dostavila izjašnjenje.

III. Činjenično stanje

5. Osnovni sud u Kozarskoj Dubici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) Presudom broj 79 0 P 001041 17 P od 29. novembra 2018. godine odbio je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj isplati određeni novčani iznos na ime povrata sredstava uloženih u izbornu kampanju i na ime odštete, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Presudom je apelantica obavezana da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude ocjenom provedenih dokaza utvrdio da su apelantica i tuženi 2012. godine zaključili ugovor o uređenju međusobnih odnosa (u daljnjem tekstu: ugovor). Tim ugovorom stranke su uredile svoja prava i obaveze u pogledu materijalnih davanja koji se tiču izbora tuženog za političkog kandidata i njegovog istupanja iz apelanticinog članstva. Naime, odredbama čl. 2. i 3. ugovora propisano je da će apelantica finansirati izbornu kampanju i način izračunavanja sredstava za finansiranje svojih članova, te je propisana obaveza izabranih kandidata da apelantici mjesečno plaćaju 10% od svojih primanja ostvarenih vršenjem odborničke funkcije. Dalje, članom 4. ugovora regulirana je obaveza kandidata da u cijelosti vrate sredstva uložena u izbornu kampanju ako u trajanju mandata istupe ili budu isključeni iz članstva kod apelantice, napuste klub odbornika ili postanu nezavisni odbornici. Također, članom 6. ugovora propisana je obaveza kandidata da plate odštetu u paušalnom iznosu od 25.000,00 KM ukoliko nastupe okolnosti iz člana 4. ugovora, dok je čl. 7. i 9. ugovora propisan rok dospijeća plaćanja te da se ugovorne strane "odriču prava pobijanja ugovora iz bilo kojih razloga".

7. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je tuženi bio kandidat na lokalnim izborima 2012. godine kada je dobio mandat odbornika, te da je 2016. godine napustio apelanticin klub odbornika i djelovao kao nezavisni kandidat. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisana obaveza suda da po službenoj dužnosti pazi na ništavnost. Također je sud ukazao i na odredbu člana 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kojom je zagarantirano pravo na slobodu udruživanja s drugima, koje istovremeno garantira i pravo na istupanje. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da su precizirane odredbe ugovora (čl. 2, 3, 4, 5, 6, 7. i 9) ništavne zbog toga što je svako plaćanje izlaska iz udruženja – političke stranke protivno prinudnim propisima u skladu s odredbom člana 49. ZOO-a. Pored toga, sud je ukazao i na odredbe člana 1.9 Izbornog zakona BiH (u daljnjem tekstu: Izborni zakon), te je istakao da je cijenio i ostale materijalne dokaze koji nisu bili od značaja za donošenje odluke. S obzirom na navedeno, sud je primjenom odredbe člana 104. ZOO-a odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) te na osnovu Advokatske tarife i uspjeha stranaka.

8. Presudom Okružnog suda broj 79 0 P 001041 19 Gž od 16. aprila 2021. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je naveo da, suprotno apelanticinim navodima, prvostepeni sud nije počinio povrede postupka te da je pravilno utvrdio činjenično stanje. Međutim, istaknuto je da su djelimično osnovani apelanticini navodi u pogledu pravilne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se na konkretnu situaciju nije mogla primijeniti Evropska konvencija. Naime, kako je sud naveo, ugovor su zaključile parnične strane i njime su regulirale svoja prava i obaveze, a nijedna od tih strana nije javna vlast. Stoga se u konkretnom slučaju ne može govoriti o miješanju države u odnosu na slobodu udruživanja. Dalje, sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je ugovor koji su zaključile stranke suprotan odredbama člana 49. ZOO-a zato što je nedozvoljen predmet ugovora. Sud je obrazložio da je odredbom člana 46. stav 2. ZOO-a propisano da ugovorna obaveza mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva jer je u suprotnom takav ugovor ništavan (član 47. ZOO-a). Pojasnio je da nedopuštenost predmeta ugovora može biti pravna i moralna, te da se pravna nedopuštenost odnosi na suprotnost javnom poretku i kogentnim zakonskim normama. Okružni sud je prihvatio pravni zaključak prvostepenog suda da je sporni ugovor suprotan odredbama člana 1.9 Izbornog zakona. U vezi s tim, ukazao je da je odredbama Izbornog zakona detaljno propisan izborni proces za sve nivoe vlasti, dok je odredbom člana 1.9 tog zakona propisano da dobijeni mandat pripada izabranom nosiocu mandata a ne političkoj stranci, koaliciji ili listi nezavisnih kandidata koja ga je predložila. Sud je istakao da prestanak mandata u skladu s Izbornim zakonom ne može biti stvar partijske discipline i utjecaja, te da odredbe ugovora kojim je "ugovorena naknada štete u slučaju istupanja iz partije za vrijeme trajanja mandata" predstavljaju mjeru faktičkog pritiska koja ima interni karakter i ne može da ugrozi ustavnopravni položaj poslanika i njegov slobodan mandat. Dakle, zavisnost poslanika od političke partije je politička a ne pravna i nema pravnu zaštitu jer je suprotna Izbornom zakonu. S obzirom na to da se principom slobodnog mandata poslanicima garantira nezavisna pozicija u odnosu na stranku, sud je zaključio da su odredbe ugovora kojim su uređeni odnosi apelantice i tuženog suprotne odredbama člana 49. ZOO-a i članu 1.9 Izbornog zakona.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

9. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, sloboda okupljanja i udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je isticala u žalbi, a naročito da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo – odredbe ZOO-a i Izbornog zakona. Ističe da je tuženi svojom voljom potpisao ugovor i prihvatio njegov sadržaj i posljedice, te da je pogrešan zaključak Okružnog suda da je ugovor suprotan prinudnim propisima. Navodi da u skladu sa Zakonom o političkim organizacijama ima pravo da statutom uredi uvjete i način za učlanjivanje i prestanak članstva, kao i prava, obaveze i odgovornost svojih članova, te da je predmetnim ugovorom precizirala ta prava, obaveze i odgovornosti u konkretnom slučaju. Smatra da prava i obaveze koje su regulirane ugovorom nisu suprotne zakonskim odredbama, odnosno da članom 1.9 Izbornog zakona nije zabranjeno ugovaranje ostalih međusobnih prava i obaveza između političke stranke i kandidata za izbore, pa i navodnih mjera faktičkog pritiska na izabranog kandidata. Pored toga, apelantica navodi da se Okružni sud svojom odlukom umiješao u međusobna prava i obaveze apelantice i tuženog, odnosno da joj je na taj način povrijeđena sloboda okupljanja i udruživanja.

b) Odgovori na apelaciju

10. Okružni sud je u odgovoru naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci.

11. Osnovni sud je istakao da u postupku nisu prekršena apelanticina prava na koja se pozvala te da je apelacija neosnovana.

12. Apelantica u izjašnjenju na odgovore ističe da su oni paušalni, nedokazani, neosnovani i irelevantni za odlučivanje o apelaciji te ističe da ostaje pri navodima iz apelacije.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS i 27/24)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

14. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Kakav mora biti predmet obaveze

Član 46.

(1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.

(2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Ništavost ugovora zbog predmeta

Član 47.

Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

Kad je predmet obaveze nedopušten

Član 49.

Predmet obaveze je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.

Posledice ništavosti

Član 104. stav 2.

(2) Ali, ako je ugovor ništav, zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sedište, odnosno prebivalište ili boravište.

Isticanje ništavosti

Član 109. stav 1.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

15. Izborni zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 48/11 – odluka USBiH, 63/11 – odluka USBiH, 15/12 – rješenje USBiH, 11/13 – rješenje USBiH, 18/13, 7/14, 31/16, 1/17 – odluka USBiH, 54/17 – rješenje USBiH, 41/20, 38/22, 51/22, 67/22, 24/24, 24/24 – ispravka)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1.9

Mandat pripada izabranom nosiocu mandata, a ne političkoj stranci, koaliciji ili listi nezavisnih kandidata koja ga je predložila na kandidatskoj listi. Mandat ne može prestati osim u zakonom predviđenim slučajevima.

Ukoliko izabrani nosilac mandata, u toku trajanja mandata, istupi iz političke stranke, koalicije ili liste nezavisnih kandidata koja je učestvovala na izborima i na čijoj je kandidatskoj listi bio, izabrani nosilac mandata postaje samostalni vijećnik/odbornik, odnosno poslanik/zastupnik.

VI. Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelantica navodi da je osporenom odlukom prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, sloboda okupljanja i udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, te pravo iz člana 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

20. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud za ljudska prava ne treba postupati kao sud "četvrte instance", te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

21. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, ZOO-a i Izbornog zakona, u obrazloženjima osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim utvrđenjima tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili "očigledno nerazumna". Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, koji u smislu relevantnih odredbi ZOO-a po službenoj dužnosti paze na ništavnost (vidi tačku 7. u vezi s tačkom 15. ove odluke), detaljno obrazložili zašto je ništavan ugovor koji su zaključili apelantica i tuženi, odnosno dali detaljne razloge za svoj zaključak da je predmet spornog ugovora nedopušten u smislu odredbi čl. 46, 47. i 49. ZOO-a u vezi s odredbama člana 1.9 Izbornog zakona (vidi tačku 8. u vezi s tač. 14. i 15. ove odluke). Također, suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu cijenili odnos apelantice i tuženog kao njenog člana u smislu apelanticinog statuta. Naime, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, redovni sudovi su sadržaj spornog ugovora cijenili u vezi s odredbama ZOO-a i Izbornog zakona kojim je regulirano da mandat pripada izabranom nosiocu mandata, a ne političkoj stranci, koaliciji ili listi nezavisnih kandidata koja ga je predložila na kandidatskoj listi. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je članom 1.9 stav 2. Izbornog zakona eksplicitno propisana mogućnost da izabrani nosilac mandata može u toku trajanja mandata istupiti iz političke stranke na čijoj je kandidatskoj listi bio te da u tom slučaju izabrani nosilac mandata postaje samostalni vijećnik/odbornik, odnosno poslanik/zastupnik. Imajući u vidu navedene odredbe, Ustavni sud, suprotno apelanticinom shvatanju, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev za povrat sredstava uloženih u izbornu kampanju i na ime odštete koji je apelantica zasnivala na spornom ugovoru. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu, niti je apelantica pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

Ostali navodi

23. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osporenim odlukama nije odlučivano o apelanticinom pravu na mirno okupljanje niti udruživanje s drugima, već je odlučivano o povratu novčanih iznosa od tuženog u vezi s realizacijom spornog ugovora. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da garancije tog prava nisu primjenjive u konkretnom slučaju.

24. Također, Ustavni sud zapaža da se apelantica pozvala na kršenje člana 17. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da navedena odredba ne uspostavlja neka posebna individualna prava na koja bi se apelanti mogli pozivati (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući to u vidu, Ustavni sud te navode neće ni ispitivati.

VII. Zaključak

25. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u osporenim odlukama, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a i Izbornog zakona, dali jasna obrazloženja o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila isplatu novčanog iznosa na ime povrata sredstava uloženih u izbornu kampanju i na ime odštete, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.