Službeni glasnik BiH, broj 31/23

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4558/22, rješavajući apelaciju Lejle Fazlagić-Pašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Lejle Fazlagić-Pašić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 026508 22 Kž 67 od 27. septembra 2022. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Lejla Fazlagić-Pašić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 026508 22 Kž 67 od 27. septembra 2022. godine. Apelantica je dopisom od 6. decembra 2022. godine dopunila apelaciju i zatražila donošenje privremene mjere kojom se: (1) naređuje Kantonalnom sudu da naloži Zemljišnoknjižnom uredu provođenje naloga iz rješenja Kantonalnog suda od 7. oktobra 2017. godine, odnosno brisanje mjere zabrane i (2) da se naloži Kantonalnom sudu da buduće kontrole produžene mjere zabrane vrši blagovremeno, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor, koji je radi eventualnog izjašnjenja proslijeđen apelantici 10. januara 2023. godine. Apelantica se nije izjasnila.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Rješenje broj 09 0 K 026508 22 Kv 140 od 5. septembra 2022. godine kojim je apelantici i s njom povezanom licu F. F., s ciljem osiguranja imovinske koristi za koju se sumnja da je pribavljena krivičnim djelom, produžena privremena mjera osiguranja, i to zabrana otuđenja i opterećenja nekretnina ili stvarnih prava na nekretninama pobliže opisanim u dispozitivu. Mjera osiguranja može trajati dvije godine, a taj period se računa od 27. februara 2022. godine do 27. februara 2024. godine, ili do druge odluke suda.

5. Kantonalni sud je naveo da je protiv apelantice potvrđena optužnica, kao i da se protiv nje vodi krivični postupak zbog krivičnog djela organiziranog kriminala u vezi s krivičnim djelima zloupotrebe položaja i ovlaštenja, krivotvorenja isprava, prijevare i pranja novca. Navedeno je da se apelantica nalazi u bjekstvu i za njom je raspisana potjernica.

6. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 17. stav 3. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o oduzimanju imovine), te je ocijenio da i dalje egzistiraju okolnosti pod kojima su mjere osiguranja određene, pa zatim produžene. Također, Kantonalni sud se pozvao i na odredbu člana 25. stav 6. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), odnosno na svoju obavezu da odluči o produženju ili ukidanju privremene mjere osiguranja. Ta kontrola se vrši po službenoj dužnosti, po isteku perioda na koji su privremene mjere produžene posljednjim rješenjem. U vezi s tim, sud je naveo da je rok za kontrolu bio 27. februara 2022. godine, ali da zakon nije predvidio da će mjere prestati da važe ukoliko sud ne donese rješenje. Mjere upisane u javne knjige i registre mogu se brisati samo odlukom suda, koja mora sadržavati nalog za brisanje, u skladu sa članom 18. stav 2. Zakona o oduzimanju imovine.

7. Dalje je Kantonalni sud u obrazloženju ukazao na vjerovatnoću da je apelantica počinila krivična djela navedena u rješenju. Ta okolnost je ocijenjena u vezi s potvrđenom optužnicom, te je navedeno šta se apelantici i ostalima stavlja na teret. Kantonalni sud je ukazao na dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja, pa je obrazložio postojanje osnovane sumnje o djelovanju grupa za organizirani kriminal, njenom organizatoru i članovima, među kojima je i apelantica. Dalje je opisano njihovo međusobno djelovanje, odnosno preduzete radnje izvršenja krivičnih djela. Analizom dokaza Kantonalni sud je zaključio da proizlazi da postoji osnovana sumnja da se grupa za organizirani kriminal bavila krivičnim djelima prvenstveno s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi. Između ostalog, radi se o nekretninama koje su predmet mjera osiguranja, a čija se vrijednost procjenjuje na najmanje 1,463.741 KM. Također, Kantonalni sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti za produženje mjere osiguranja, budući da je utvrđeno potraživanje Federacije BiH u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Sud je istakao da postoji i opasnost da bi imovina, ukoliko ne bude osigurana, mogla biti poklonjena, prodata ili na drugi način otuđena ili opterećena, čime bi naplata potraživanja Federacije BiH bila spriječena ili otežana.

8. U odnosu na utvrđenu vrijednost imovine, Kantonalni sud se pozvao na nalaze i mišljenja vještaka. U vezi s tim je ukazao da mora da postoji proporcionalnost između visine vrijednosti imovine čije se raspolaganje ograničava i visine pribavljene imovinske koristi za koju su sumnja da je proistekla iz izvršenja krivičnih djela koja se optuženim, uključujući i apelanticu, stavlja na teret. Na apelanticu nije stavljen prevelik teret jer je vrijednost imovine koja je pod ograničenjem manja od vrijednosti imovine za koju se sumnja da je apelantica nezakonito stekla izvršenjem krivičnih djela. Apelantica mjerom osiguranja imovine neće trpjeti štetu jer se radi o zabrani otuđenja ili opterećenja, ali je u mogućnosti da uživa u posjedu. Dalje, sud je istakao i da se ne zadire u samu imovinu jer apelantici imovina nije oduzeta. Dakle, ograničenjem imovine je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu apelanticinih prava i zahtjeva općeg interesa zajednice. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je opći interes održavanje javnog reda i sprečavanje organiziranog kriminala uz poštovanje načela da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

9. U odnosu na rok trajanja mjere osiguranja do 2024. godine, Kantonalni sud je ukazao da se krivični postupak nalazi u fazi nakon potvrđivanja optužnice, te zakazivanja ročišta radi izjašnjenja o krivnji. Prema optužnici, predstoji saslušanje 163 svjedoka, 12 vještaka, a kao dokaz priložena je "ogromna materijalna dokumentacija", zbog čega je mjera osiguranja određena na period od dvije godine.

10. Kantonalni sud je naveo da je apelantica podneskom od 29. maja 2022. godine tražila da sud naloži brisanje upisanih mjera osiguranja koje su, prema prethodnom rješenju, istekle 27. februara 2022. godine. Ukazujući na sadržaj ranije donijetih rješenja, Kantonalni sud je naveo da je period od četiri godine određen po prethodnom rješenju istekao, a da zakonodavac nije predvidio da istekom roka mjere prestaju da važe. Ponavljajući opet ono što je već rečeno u vezi s obavezom da postoji sudska odluka, sud je zaključio da je neosnovan apelanticin zahtjev da se donese rješenje o ukidanju privremenih mjera. Također, Kantonalni sud je obrazložio da je za jednu nekretninu takvo rješenje o brisanju već donijeto i mjere ukinute.

11. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 22 Kž 67 od 27. septembra 2022. godine odbio apelanticinu žalbu. Odlučujući o žalbenim navodima, sud je istakao da je rješenje donijeto na osnovu člana 17. stav 3. Zakona o oduzimanju imovine. Taj zakon propisuje da rješenje kojim se određuju mjere osiguranja mora sadržavati i vrijeme za koliko se određuju. Nakon toga, u zavisnosti od ishoda krivičnog postupka ili posebnog postupka za oduzimanje imovinske koristi, sud donosi rješenje o produžavanju ili ukidanju privremenih mjera. Prethodnim rješenjem mjere su produžene do 27. februara 2022. godine, pa kako nisu ukinute onda nema mjesta njihovom ponovnom određivanju.

12. Vrhovni sud je razmotrio žalbeni navod o pogrešnoj primjeni člana 20. stav 1. Zakona o oduzimanju imovine, odnosno da je privremena mjera određena po rješenju od 27. februara 2018. godine morala biti ukinuta 20. februara 2020. godine. Apelantica je tvrdila da je suđenje započelo i da je podignuta optužnica, pa ne postoji opasnost od nastupanja zastare koja može nastupiti za 70 godina. Vrhovni sud nije prihvatio te navode, najprije ukazujući da odredba člana 20. nije primjenjiva u konkretnom predmetu. Kako je Vrhovni sud naveo u rješenju, član 20. stav 1. Zakona o oduzimanju imovine odnosi se na situaciju u kojoj je prijedlog podnesen u slučajevima kada nisu ispunjeni uvjeti za vođenje krivičnog postupka – smrt osumnjičenog ili optuženog, ili zbog bjekstva osumnjičenog ili optuženog, a prijeti opasnost od nastupanja zastare krivičnog gonjenja. Vrhovni sud je istakao da apelantica nije argumentirala da se radi o prijedlogu iz člana 17. stav 1. Zakona o oduzimanju imovine u vezi sa članom 5. Osim toga, iz osporenog rješenja ne proizlazi da je donijeto u posebnom postupku, u smislu člana 5. Zakona o oduzimanju imovine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica je ukazala na povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 13. Evropske konvencije i "člana 2. Protokola II uz Evropsku konvenciju", kao i člana 2. Protokola broj 7 u Evropsku konvenciju, koji je navela u dopuni apelacije. Apelantica ukazuje da je prethodnim rješenjem koje je donio Kantonalni sud određeno da mjere osiguranja mogu trajati četiri godine, do 27. februara 2022. godine. Međutim, kako navodi, Kantonalni sud nakon tog datuma nije donio nikakvu odluku. Stoga je apelantica podnijela zahtjev da sud naredi Zemljišnoknjižnom uredu brisanje upisanih privremenih mjera osiguranja. Kantonalni sud je sedam mjeseci kasnije retroaktivno produžio trajanje mjere za još dvije godine. Apelantica ukazuje da sud nepravilno tumači odredbu člana 17. stav 3. Zakona o oduzimanju imovine. Apelantica smatra da je nepravilno tumačenje suda da protek roka na koji je mjera osiguranja određena ne znači automatski da se mjera smatra ukinutom. Također, apelantica navodi da to ne predstavlja obavezu suda po zakonu, zbog čega smatra da se radi o "pravnom vakuumu", a njoj se ograničava pravo na imovinu, iako ne postoji sudska odluka. Odsustvo sudske odluke, kako apelantica navodi, nužno podrazumijeva i nemogućnost ulaganja pravnog lijeka. Dalje, apelantica ukazuje da još nije izbrisana mjera zabrane za nekretninu u odnosu na koju je ukinuta rješenjem od 7. oktobra 2019. godine.

14. Apelantica je podneskom od 6. decembra 2022. godine tražila donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud (1) narediti Kantonalnom sudu da naloži Zemljišnoknjižnom uredu provođenje naloga iz rješenja Kantonalnog suda, odnosno brisanje mjere zabrane s označene nekretnine i (2) da se naloži Kantonalnom sudu da buduće kontrole produžene mjere zabrane vrši blagovremeno, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o ovoj apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dali gotovo isti odgovor. Sudovi su se pozvali na primjenu člana 17. stav 3. Zakona o oduzimanju imovine na način kako su to uradili i u rješenjima. Apelantica je imala mogućnost izjavljivanja žalbe, o kojoj je odlučio Vrhovni sud. Kantonalni sud je još naveo da je rješenjem iz 2019. godine u odnosu na jednu nekretninu mjera osiguranja ukinuta, a to rješenje je Kantonalni sud dostavio Zemljišnoknjižnom uredu uz dopis od 9. oktobra 2019. godine.

16. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da su sudovi dali valjanu argumentaciju za svoje odluke. Pri tome je naglašeno da je apelantica u bjekstvu šest godina, da je Interpol protiv nje izdao crvenu potjernicu, "te da suđenje nikada nije počelo upravo jer se ona krije i nedostupna je". Predloženo je da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom ("Službene novine Federacije BiH" broj 71/14) u relevantnom dijelu glasi:

I. UVODNE ODREDBE

Član 1. st. (1) i (2)

(1) Ovim zakonom se uređuju: uvjeti i postupak oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u Federaciji Bosne i Hercegovine, upravljanje privremeno i trajno oduzetom imovinom i osnivanje nadležnog organa za upravljanje oduzetom imovinom u Federaciji Bosne i Hercegovine.

(2) U smislu odredbe iz stava 1. ovog člana postupak se odnosi na:

(a) postupak utvrđivanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom,

(b) postupak osiguranja oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i

(c) postupak izvršenja odluka o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

Član 2.

(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

(2) Sva imovina koja je trajno oduzeta prema odredbama ovog zakona postaje vlasništvo Federacije Bosne i Hercegovine.

(3) Prilikom postupanja po odredbama ovog zakona sud i drugi organi koji primjenjuju ovaj zakon su tokom trajanja cijelog postupka za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom dužni voditi računa o ostvarenju prava osoba oštećenih krivičnim djelom, te se starati o zaštiti prava trećih osoba.

(4) Odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13, u daljnjem tekstu: ZKPFBIH) i Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11, u daljnjem tekstu: KZFBiH), koje se odnose na podneseni imovinsko-pravni zahtjev koji isključuje oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, u potpunosti se primjenjuju tokom postupanja nadležnih institucija po odredbama ovog zakona.

(5) Po ovom zakonu postupa se na osnovu prijedloga tužioca.

(6) U slučaju da tužilac u postupku koji se vodi po ovom zakonu ne podnese prijedlog za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, sud će po službenoj dužnosti donijeti odluku o oduzimanju te koristi.

III. POSTUPAK ZA ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI

A. Pokretanje posebnog postupka za oduzimanje imovinske koristi

Član 5. st. (1) i (2)

(1) Poseban postupak za oduzimanje imovinske koristi prema odredbama ovog zakona vodi se kada postoji osnovana sumnja da je učinjenjem krivičnog djela pribavljena imovinska korist, a nisu ispunjeni uvjeti za vođenje krivičnog postupka zbog:

a) smrti osumnjičenog ili optuženog ili

b) bjekstva osumnjičenog ili optuženog, a prijeti opasnost od nastupanja zastare krivičnog gonjenja.

(2) U slučajevima iz stava 1. ovog člana tužilac će podnijeti zahtjev kod nadležnog suda za pokretanje posebnog postupka za oduzimanje imovinske koristi.

D. Osiguranje oduzimanja imovinske koristi

Član 16.

(1) U postupku osiguranja privremenom mjerom po ovom zakonu pretpostavlja se postojanje opasnosti da potraživanja Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom neće moći biti ostvarena ili da će njihovo ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena.

(2) Osiguranje iz stava 1. ovog člana može se odrediti i prije nego što je osumnjičenom, optuženom ili povezanom licu omogućeno da se izjasni o prijedlogu tužioca za određivanje mjera osiguranja.

Član 17.

(1) U cilju osiguranja imovinske koristi za koju se sumnja da je pribavljena krivičnim djelom, tužilac može u toku ili nakon okončanja krivičnog postupka ili kada nisu ispunjeni uvjeti za vođenje krivičnog postupka zbog okolnosti iz člana 5. stav 1. ovog zakona, predložiti osiguranje bilo kojom privremenom mjerom kojom se najefikasnije može postići svrha osiguranja.

(2) Osiguranje imovinske koristi iz stava 1. ovog člana može se odrediti:

a) zabranom otuđenja i opterećenjem nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretnini, uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama, oduzimanjem nekretnine i njenim povjeravanjem na čuvanje i upravljanje Agenciji,

[…]

(3) O prijedlogu tužioca za određivanje privremenih mjera iz stava 1. ovog člana rješenjem odlučuje sud koji bi bio nadležan za suđenje u krivičnom postupku za krivično djelo iz kojeg je pribavljena imovinska korist koja je predmet osiguranja. Ovo rješenje mora sadržavati i tačno vrijeme na koje je privremena mjera određena, nakon čega sud u zavisnosti od ishoda krivičnog postupka ili posebnog postupka za oduzimanje imovinske koristi donosi rješenje o produženju privremene mjere ili rješenje o ukidanju privremene mjere.

(4) Rješenje kojim se određuju mjere osiguranja do podizanja optužnice donosi sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice do njenog potvrđivanja sudija za prethodno saslušanje, a nakon potvrđivanja optužnice, sudija pojedinac ili vijeće krivičnog odjeljenja suda u skladu sa ZKPFBiH, najkasnije u roku sedam radnih dana od dana podnošenja prijedloga tužioca iz stava 1. ovog člana.

(5) Ako se radi o prijedlogu za osiguranje oduzimanja imovinske koristi koji se podnosi u okviru posebnog postupka iz člana 5. ovog zakona, o njemu odlučuje sud koji bi bio nadležan za suđenje u krivičnom postupku za krivično djelo iz kojeg je pribavljena imovinska korist.

(6) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana može se izjaviti žalba neposredno višem sudu u roku tri dana od dana njegovog dostavljanja. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(7) Izvršenje rješenja iz stava 3. ovog člana provodi sud, Agencija ili drugi organ određen Zakonom.

(8) Rješenje iz stava 3. ovog člana dostavlja se sudu, Agenciji ili drugom organu nadležnom za njegovo izvršenje odmah, a najkasnije prvog narednog radnog dana nakon dana donošenja rješenja.

(9) Postupak izvršenja rješenja iz stava 3. ovog člana smatra se hitnim.

Član 18. st. (1) i (2)

(1) Ako je privremenu mjeru potrebno upisati u javne knjige, javne registre ili registre, odluka suda će sadržavati i nalog za upis privremene mjere u javne knjige, javne registre ili registre.

(2) Ako je privremenu mjeru potrebno brisati iz javnih knjiga, javnih registara ili registara, odluka suda će sadržavati i nalog za brisanje privremene mjere u javnim knjigama, javnim registrima ili registrima.

Član 20. st. (1) i (3)

(1) Ako je prijedlog iz člana 17. stav 1. ovog zakona podnesen u slučajevima kada nisu ispunjeni uvjeti za vođenje krivičnog postupka zbog okolnosti iz člana 5. stav 1. ovog zakona, osiguranje privremenom mjerom ukinut će se ako u roku dvije godine od dana kada je ta mjera određena ne bude određena rasprava za odlučivanje o imovinsko-pravnom zahtjevu ili podnesen zahtjev iz člana 5. stav 2. ovog zakona.

(3) Ako je privremena mjera određena na vrijeme koje je kraće od roka iz stava 1. ovog člana, predlagač osiguranja može predložiti da se trajanje privremene mjere produži.

VI. Dopustivost i meritum

18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

19. Apelantica pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1, te člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U skladu s praksom Evropskog suda, Ustavni sud je već zauzeo stav da se zabrana raspolaganja imovinom za potrebe krivičnog postupka obično odnosi na nadzor nad upotrebom vlasništva, što spada u obim drugog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud, presuda Raimondo protiv Italije, presuda od 22. februara 1994. godine, predstavka broj 12954/87 i Džinić protiv Hrvatske, presuda od 17. maja 2016. godine, predstavka broj 38359/13 s daljnjim referencama), pa će u odnosu na to pravo ispitati apelanticine navode.

20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantici nije oduzeta imovina, već joj je zabranjeno da je proda ili optereti, dakle ograničeno joj je raspolaganje imovinom. Stoga, Ustavni sud mora utvrditi da li je mjera bila zakonita i "u skladu s općim interesom", te da li postoji razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.

Je li miješanje bilo predviđeno zakonom?

21. Apelantica je problematizirala zakonitost donijete mjere osiguranja. Ustavni sud konstatira da je rješenje o produženju privremene mjere osiguranja donijeto na osnovu člana 17. stav 3. u vezi sa stavom 2. tačka a) Zakona o oduzimanju imovinu. Zakon o oduzimanju imovine predviđa mogućnost određivanja privremenih mjera osiguranja na nepokretnoj imovini zabranom njenog otuđenja ili opterećenja radi osiguranja mogućeg izvršenja odluke o oduzimanju imovinske koristi ostvarene krivičnim djelom, odnosno osiguranja potraživanja. Kantonalni sud je, kao prvi "tumač zakona", ukazao da rješenje mora sadržavati tačno vrijeme na koje je privremena mjera određena. Nakon toga, sud po službenoj dužnosti donosi rješenje o produženju privremene mjere ili rješenje o ukidanju privremene mjere, što zavisi od okolnosti konkretnog slučaja i rezultata krivičnog postupka. Nedonošenje sudske odluke, nakon što je istekao rok na koji je mjera osiguranja određena, ne znači po automatizmu njeno brisanje ili prestanak pravnog dejstva. Naime, član 18. stav 2. Zakona o oduzimanju imovine eksplicitno propisuje da je za brisanje mjere osiguranja potrebna odluka suda. Dalje, Kantonalni sud je jasno naveo i da mjera osiguranja istekom vremena na koji je određena nije prestala, pa je nije trebalo odrediti već produžiti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u tom predmetu privremena mjera osiguranja zakonita.

Je li miješanje bilo u općem/javnom interesu?

22. Imajući u vidu praksu Evropskog suda, Ustavni sud zaključuje da je primjena privremenih mjera u okviru sudskog postupka, koje su usmjerene na osiguravanje mogućeg oduzimanja imovinske koristi, u "općem interesu" zajednice (vidi Evropski sud, East West Alliance Limited protiv Ukrajine, presuda od 23. januara 2014. godine, predstavka broj 19336/04). O tome se izjasnio i Kantonalni sud ukazujući da se radi o održavanju javnog reda i sprečavanju organiziranog kriminala uz poštovanje načela da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela. Ustavni sud stoga zaključuje da je miješanje u apelanticinu imovinu "u javnom/općem interesu", kako to traži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Proporcionalnost miješanja

23. Ustavni sud podsjeća da čak i ako je do miješanja došlo u skladu s uvjetima predviđenim zakonom i u javnom interesu, mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti bilo kojim mjerama koje država primjenjuje, uključujući i mjere predviđene da kontroliraju upotrebu imovine pojedinca. Taj je zahtjev izražen pojmom "pravične ravnoteže", koja mora biti uspostavljena između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca.

24. S obzirom na slobodnu procjenu države koja je dopuštena na osnovu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, postoji rizik nametanja prekomjernog tereta licu kojem se određuju mjere zabrane raspolaganja imovinom. Stoga se svakom licu moraju pružiti određene procesne garancije kako bi se osiguralo funkcioniranje sistema, ali i osiguralo da utjecaj na vlasnička prava pojedinca nije ni proizvoljan, niti nepredvidiv. Nadalje, svako ograničenje raspolaganja imovinom može imati za posljedicu nastanak štete, ali stvarno pretrpljena šteta ne bi smjela biti veća od one koja je nužna, ako se želi postići da miješanje bude u skladu s pravom na imovinu (vidi Evropski sud, Borzhonov protiv Rusije, presuda od 22. januara 2009. godine, predstavka broj 18274/04, tač. 60–61. i op. cit. Džinić). Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima apelantici zabranjeno da proda ili otuđi nekretnine, ali ne i da uživa u posjedu tih nekretnina i ostalim pravima koja se crpe iz posjeda. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da je pribavljena imovinska koristi, za koju postoji osnovana sumnja da je proistekla iz izvršenja krivičnog djela, veća od vrijednosti apelanticine imovine kojom joj je privremeno onemogućeno raspolaganje.

25. Ustavni sud, također, zapaža da su sudovi utvrdili, a i da je to navedeno u odgovoru Tužilaštva, da je apelantica u bjekstvu već šest godina, da je protiv nje Interpol izdao crvenu potjernicu, kao i da suđenje nikada nije ni počelo upravo zbog toga što je nedostupna i krije se. Ustavni sud ukazuje da se apelantica u odnosu na te navode nije izjasnila, niti ih je osporila, odnosno da nije ni pokušala objasniti zbog čega ne pristupa na suđenje i na taj način omogući vođenje postupka, što bi eventualno skratilo i vrijeme trajanja privremenih mjera osiguranja. Osim toga, apelantica ne ukazuje, niti je ponudila bilo kakve dokaze da od same mjere osiguranja trpi bilo kakvu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da je neupitna potreba države da osporenim mjerama "kontrolira" apelanticinu imovinu, naročito u situaciji kada je postupak još u početnoj fazi, odnosno kada je optužnica potvrđena, a očigledno predstoji složen dokazni postupak, a apelantica je u bjekstvu. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je redovni sud pravilno utvrdio da na apelanticu nije stavljen pretjeran teret, a obrazloženje koje je o tome dato Ustavni sud smatra sasvim jasnim i opravdanim. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješenje u apelanticinu imovinu bilo proporcionalno.

26. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo iz člana II/3.k), odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. U odnosu na apelanticin navod da u zemljišnim knjigama još egzistira privremena mjera u odnosu na nekretninu za koju je mjera ukinuta rješenjem od 7. oktobra 2019. godine, Ustavni sud primjećuje da osporenim rješenjima nije obuhvaćena ta nekretnina. Stoga, za eventualno neprovođenje tog rješenja ne može biti odgovoran Kantonalni sud, niti se to pitanje može preispitati u okviru apelacije protiv osporenih odluka u konkretnom slučaju.

VII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je došlo do miješanja u njenu imovinu, koje je zakonito i ima legitimni cilj i kada postoji pravična ravnoteža između cilja kojem se teži i apelanticinog prava na imovinu.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. S obzirom na navedenu odluku, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno odlučiti o privremenoj mjeri.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.