Službeni glasnik BiH, broj 79/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1347/15, rješavajući apelaciju S. V. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija S. V. Z.

Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 061072 11 Gž od 11. aprila 2013. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja.

Odbacuje se apelacija S. V. Z. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 061072 11 Gž od 11. aprila 2013. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S. V. Z. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Danijela Saller-Osenk, advokat iz Sarajeva, podnijela je 25. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 061072 14 Rev od 5. februara 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 061072 11 Gž od 11. aprila 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3223/13 odbacio kao preuranjenu apelanticinu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 061072 11 Gž od 11. aprila 2013. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3223/13 od 19. novembra 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i punomoćnika tužene Z. M. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. jula 2017. godine. Punomoćnik tužene u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 061072 08 P od 28. marta 2011. godine obavezana je tužena da apelantici naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 2.000,00 KM, zajedno s kamatama i troškovima postupka, a preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa je odbijen, sve preciznije navedeno u izreci presude.

7. Iz historijata tužbe proizlazi da je apelantica ljekar specijalista radiolog, da radi na KCU Sarajevo na radnom mjestu direktor dijagnostičkih disciplina, te na Fakultetu zdravstvenih studija Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Fakultet), zatim da se prijavila na javni konkurs Fakulteta za radno mjesto docent na predmetu Kompjuterizirana topografija i informatika u radiologiji, budući da je ispunjavala sve potrebne uvjete, zatim da je Nastavno naučno vijeće Fakulteta na sjednici održanoj 22. septembra 2008. godine apelanticu predložilo kao izabranog kandidata za to radno mjesto, što je tuženu, koja je prisustvovala sjednici kao član Vijeća, isprovociralo i pred svim članovima Vijeća počela je javno omalovažavati njeno stručno znanje i kvalifikacije, pri čemu je ironično citirala dijelove apelanticinog doktorata i komentirala ih kao nestručne, ponavljajući da je apelanticin doktorat "nebulozno jezičko i medicinsko smeće", te da će ona sve učiniti da zaustavi apelanticu i da je pokrenula postupak za obaranje apelanticine doktorske disertacije, što je kod apelantice, zbog povrede ugleda i časti, izazvalo duševnu patnju i bol.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Općinski sud je nakon analize provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je tužena na sjednici održanoj 22. septembra 2008. godine pred Nastavnim naučnim vijećem Fakulteta iznijela niz zapažanja u pogledu apelanticine doktorske disertacije navodeći da se radi o nebulozama, smeću, elementarnom jezičkom i medicinskom neznanju, te da je doktorska disertacija đubre. U vezi s postojanjem klevete, Općinski sud je naveo da je prilikom odlučenja vodio računa i posebnu pažnju posvetio razmatranju konkretnog slučaja s ciljem razlikovanja činjenica i vrijednosnih sudova, utvrdivši da se istinitost činjenica mora dokazati, a vrijednosnih sudova ne. Dalje je Općinski sud pojasnio da je, polazeći od toga da iznošenje svakog vrijednosnog suda ipak ne uživa apsolutnu zaštitu, u skladu sa standardima i praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u okolnostima konkretnog slučaja procjenjivao i utvrđivao da li su izjave koje je iznijela tužena činjenično opravdane, da li su iznijete u dobroj vjeri, javnom interesu i da li su pretjerane. Općinski sud je nakon detaljne analize zaključio da izjave tužene predstavljaju uvredu i klevetu, što je dovelo do povrede apelanticinog ugleda i časti, što je utvrđeno i vještačenjem vještaka medicinske struke. Nadalje je Općinski sud naveo da u objektivnom smislu svakom pojedincu pripada pravo na poštovanje ugleda i časti u određenoj društvenoj zajednici, pa smatra da se upravo ovaj vid povrede utvrđuje po objektivnom, a ne subjektivnom kriteriju. Općinski sud je pojasnio da izjave tužene koje je iznijela pred Nastavnim naučnim vijećem Fakulteta prilikom izbora docenta u vezi sa apelanticinom stručnošću okomivši se na njenu doktorsku disertaciju koju je nazvala "nebulozom i nabacanim smećem" predstavljaju uvredu i klevetu, što je dovelo do povrede apelanticinog ugleda i časti.

9. U vezi s takvim stavom, Općinski sud je naveo da izneseno mišljenje tužene nije činjenično opravdano, s obzirom na to da se apelanticina doktorska disertacija odnosi na oblast radiologije, a tužena je histolog, pa je stoga upitna kompetencija tužene da daje stručne kvalifikacije na apelanticinu doktorsku disertaciju, bez obzira na njeno dugogodišnje iskustvo i niz naučnih radova koje je objavila. Kako je dalje naglasio Općinski sud, pri svemu navedenom treba imati u vidu da je apelanticina doktorska disertacija prošla cjelokupnu zakonsku proceduru od prijavljivanja Etičkom komitetu Kliničkog centra, Komisiji naučnoistraživačkog rada Kliničkog centra Univerziteta, Nastavnom naučnom komitetu Fakulteta i Senatu Univerziteta, koji je dao saglasnost za finalizaciju doktorskog rada, nakon čega je apelantica svoj doktorski rad javno odbranila, i to pred članovima Komisije, mentorom i svim zainteresiranim osobama, bez bilo kakvih primjedbi. Osim toga, kako je naglasio Općinski sud, prilikom odlučenja taj sud nije mogao zanemariti ni činjenicu da je tužena počela diskreditirati apelanticu u momentu kada se apelantica prijavila na konkurs za poziciju za koju je bila zainteresirana i sestra tužene, tako da je odnos između apelantice i sestre tužene iz prijateljskog prerastao u konkurentski, a što je jasno proizašlo iz provedenih dokaza, što je također ocijenjeno prilikom odlučenja.

10. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor tužene da je apelantica javna ličnost, te da stoga mora da tolerira intenzivniji nivo kritike od običnog građanina, odnosno da su granice dopuštene kritike znatno šire, jer se, prema ocjeni tog suda, u konkretnom slučaju radi o diskreditiranju osobe, dakle tačno određene ličnosti, koja je prema trećim osobama identificirana kao kandidat u postupku za izbor u zvanje docenta na Fakultetu.

11. Potom se Općinski sud pozvao na odredbu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, koju je citirao, pri čemu je naglasio da sud u svakom slučaju smatra da u objektivnom smislu svakom pojedincu pripada pravo na poštovanje ugleda i časti u određenoj društvenoj zajednici, ali da isto tako svaka osoba ima pravo na vlastito mišljenje i slobodu izražavanja. Međutim, u ovakvoj pravnoj situaciji, ocjenjujući provedene dokaze i utvrđene činjenice, taj sud smatra da u konkretnom slučaju postoji odgovornost za klevetu, u smislu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete. Općinski sud je još naveo da pored toga što izjave tužene nisu činjenično opravdane, one nisu iznesene ni u dobroj vjeri, niti u javnom interesu, što je bio dodatni razlog za odlučenje kao u izreci presude.

12. U vezi s visinom dosuđenog iznosa, Općinski sud je izrazio stav da se postojanje štete utvrđuje prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, pri čemu nije od presudnog značaja koliko se osoba protiv koje je kleveta iznesena subjektivno smatra povrijeđenom, te je još navedeno da je visina dosuđene štete utvrđena na osnovu odredaba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 127. ZPP, odnosno po slobodnoj ocjeni. Prilikom odmjeravanja visine naknade Općinski sud je nastojao da apelantici omogući zadovoljenje koje će joj kompenzirati nematerijalno dobro kojeg je lišena, odnosno da joj pruži zadovoljstvo koje bi imala da do štetnog događaja nije ni došlo.

13. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 061072 11 Gž od 11. aprila 2013. godine uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, te je istovremeno obavezao apelanticu na naknadu troškova parničnog postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

14. Kantonalni sud je nakon razmatranja stanja spisa zaključio da je žalba osnovana i da je prvostepeni sud osporenu presudu donio na osnovu proizvoljne primjene Zakona o zaštiti od klevete i ZOO-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je citirao odredbu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete koja propisuje da je svaka osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna za klevetu.

15. Kantonalni sud je potom pojasnio da je na spornoj sjednici Nastavničkog naučnog vijeća Fakulteta tužena iznijela vrijednosne sudove, te da stoga ne postoji njena odgovornost u smislu citiranog člana. Kantonalni sud je dalje naveo da je tužena kao član Nastavnog naučnog vijeća Fakulteta iznijela svoje stručno mišljenje o apelanticinom doktoratu, a ne o apelantici lično. Rasprava se vodila isključivo o apelanticinoj doktorskoj disertaciji. Shodno tome, kako je istakao Kantonalni sud, prvostepeni sud je pogrešno primijenio i odredbu člana 4. stav (1) tačka d) Zakona o zaštiti od klevete, koja klevetu definira kao radnju nanošenja štete ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili prenošenjem neistinitih činjenica, identificirajući tu pravnu odnosno fizičku osobu trećoj osobi, jer je tužena komentirala apelanticin rad, i to u svojstvu stručnjaka, pa kako je tužena iznijela svoje vrijednosne sudove, to, prema ocjeni tog suda, ne postoji njena odgovornost u smislu člana 7. stav (1) tačka a) Zakona o zaštiti od klevete.

16. Osim toga, kako je istakao Kantonalni sud, apelantica nije uspjela dokazati da je izjavama tužene pretrpjela duševne bolove zbog povrede ugleda i časti. U vezi s tim je naglašeno da je tokom prvostepenog postupka apelantica saslušana kao parnična stranka, ali da apelantica u svom iskazu nije navela da je pretrpjela duševne bolove, niti na koji način su se oni manifestirali, koliko su trajali i kakve su posljedice na nju ostavili, već je, prema ocjeni tog suda, u iskazu iznijela samo svoje razmišljanje o motivima tužene, smatrajući da se radi o osveti, odnosno pokušaju diskreditacije njenog rada, pa je stoga taj sud zaključio da apelantica zapravo nije ni dokazala tvrdnje o nastalim duševnim bolovima. U vezi s navedenim, Kantonalni sud se pozvao na stav Ustavnog suda iz Odluke AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 33, zaključivši da je apelantica, u smislu člana 123. ZPP, bila dužna dokazati da je trpjela duševne bolove kao posljedicu povrede ugleda i časti, a što provedenim dokazima nije uspjela dokazati, posebno imajući u vidu da je nalaz vještaka medicinske struke sačinjen na njegovoj subjektivnoj ocjeni, jer on nije dao odgovor na pitanje postojanja štete kod apelantice, da li je trpjela duševne bolove kao posljedicu povrede ugleda i časti, kao i eventualno umanjenje životne sposobnosti, budući da se ne radi o općepoznatim činjenicama, niti o činjenicama koje se mogu pretpostaviti, već o činjenicama koje se moraju dokazati posebnim sredstvima.

17. Shodno svemu navedenom, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 229. stav (1) tačka 4) ZPP žalbu tužene uvažio, te prvostepenu presudu preinačio i apelanticin tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelacijom se ukazuje na to da su izjave tužene u predmetnom slučaju grubo narušile apelanticin ugled i dostojanstvo, što je nedopustivo i prema praksi Evropskog suda. Apelacijom se ukazuje i na pogrešan stav Kantonalnog suda da se u konkretnom slučaju radi o iznošenju vrijednosnih sudova, pa čak i da se radi o istini, nije postojao faktički osnov da oni budu potkrijepljeni, već naprotiv, u konkretnom slučaju je dokazano da su izjave tužene bile pretjerane. Prema apelanticinoj ocjeni, u konkretnom slučaju je došlo do kršenja njenog prava iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije s obzirom na to da Kantonalni sud uopće nije razmatrao mogućnost ograničenja slobode izražavanja tužene, pri čemu nije uzeo u obzir da pravo na izražavanje nije apsolutno jer podrazumijeva određene dužnosti i odgovornosti koje su neophodne u demokratskom društvu, a sve u kontekstu zaštite apelanticinog prava na ugled i čast. Apelacijom se tvrdi da je izražavanje tužene bilo izvan svake profesionalne i kulturne građanske etike i za nju krajnje uvredljivo, posebno kada se u obzir uzme razlog takvog uvredljivog ponašanja, a to je apelanticina eliminacija da bi se sestri tužene zadržala pozicija docenta na Fakultetu. Usto je još naglašeno da apelantica nakon spornog događaja još uvijek nije izabrana za docenticu na Fakultetu, i to samo zbog klevetanja i izrečenih prijetnji tužene kao člana Vijeća. Prema apelanticinoj ocjeni, Kantonalni sud je prilikom odlučenja proizvoljno primijenio pozitivne propise, posebno u postupku utvrđivanja stvarnih činjenica jer razlozi za preinačenje prvostepene presude nisu zasnovani na dosljednoj primjeni materijalnog prava, odnosno ZOO-a i Zakona o zaštiti od klevete. Apelantica posebno naglašava proizvoljnost Kantonalnog suda u kontekstu zaključka tog suda da ona nije dokazala da je pretrpjela duševni bol zbog povrede ugleda i časti i uz činjenicu da je tokom postupka vještak medicinske struke proveo vještačenje, koje je drugostepeni sud propustio ocijeniti.

19. Nadalje, apelantica ukazuje i na kršenje prava na suđenje pred nepristranim sudom, te u tom smislu navodi da je jetrva sudije izvjestioca Kantonalnog suda (što je naknadno saznala) bila uposlenik Klinike za radiologiju, s kojom apelantica nije bila u dobrim odnosima, a gdje su radile apelantica i sestra tužene, te je još naglasila da je kćerka sudijine jetrve studentica medicine kojoj je tužena profesorica. Zbog svega toga apelantica smatra da je u predmetnom postupka bila diskriminirana jer je na taj način na sud nesporno izvršen nezakonit i neprimjeren utjecaj.

b) Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ocijenio neosnovanim apelanticine prigovore jer je prema tvrdnjama tog suda osporena presuda donesena na zakonit i pravilan način. Također smatra da osporenom presudom nisu prekršena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine FBiH" br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Principi koji se ostvaruju zakonom

Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu

Član 4. stav (1) tačka d)

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Okvir djelovanja zakona

Član 5. stav (1)

(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.

Odgovornost za klevetu

Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

Izuzeci od odgovornosti

Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

• način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,

• prirodu i stepen prouzrokovane štete,

• dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda,

• pristanak oštećenog,

• vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,

• činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,

• te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obaveza ublažavanja štete

Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

Odšteta

Član 10.

(1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:

• objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje;

• činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i

• činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

Odnos ovog zakona prema drugim zakonima

Član 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

22. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

23. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

a) Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja

24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

25. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

26. Iz apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizlazi da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari imala procesnu poziciju tužiteljice tražeći naknadu štete zbog klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelantice radi nekog njenog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 18), smatra da apelantica u osporenom postupku nije bila "žrtva" kršenja člana 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, predmetni postupak se nije ticao apelanticinog prava na slobodu izražavanja, pa se navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na ostale navode

28. U odnosu na ostale apelanticine navode Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 061072 14 Rev od 5. februara 2015. godine, protiv kojeg je apelantica blagovremeno, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, podnijela apelaciju. Međutim, navedeno rješenje u konkretnom slučaju ne predstavlja konačnu odluku, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, već je to Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 061072 11 Gž od 11. aprila 2013. godine. Ustavni sud zapaža da je apelantica protiv citirane presude kao konačne odluke u konkretnom slučaju podnijela apelaciju broj AP 3223/13 (vidi tačku 2. ove odluke) koja je odbačena kao preuranjena. Kako je ta apelacija podnesena 19. jula 2013. godine, a konačnu presudu Kantonalnog suda apelantica je primila 10. juna 2013. godine, proizlazi da je apelacija protiv konačne odluke podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti, koja joj je prouzrokovana izjavama člana Vijeća Fakulteta na sjednici Nadzornog odbora održanoj 22. septembra 2008. godine. Shodno tome, kako se suština apelanticinog zahtjeva odnosi na zaštitu "prava na ugled", koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje apelantici novčane satisfakcije za izjave tužene kojim je apelanticina stručna sposobnost za rad na radnom mjestu za koje je konkurirala diskreditirana (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba).

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

34. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

35. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog "privatnog života" zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije jeste zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog "privatnog života" i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

36. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na "privatni život" iz člana 8. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Praksa Evropskog suda pojašnjava da, iako je u osnovi cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca protiv proizvoljnog miješanja javnih vlasti, to ne znači da taj član samo primorava državu da se suzdrži od takvog miješanja. Osim tog prvenstveno negativnog djelovanja, moraju postojati pozitivne obaveze neodvojive od djelotvornog poštovanja privatnog i porodičnog života. Te obaveze mogu obuhvatati usvajanje mjera za osiguranje privatnog života čak i u sferi odnosa između pojedinaca. U oba slučaja treba voditi računa o pravičnoj ravnoteži između interesa pojedinca i zajednice u cjelini, i u oba slučaja država uživa izvjesno polje procjene (vidi Evropski sud, presuda Von Hannover protiv Njemačke, aplikacija broj 59320/00 od 24. juna 2004. godine). Stoga, iako se apelantica u konkretnom slučaju u apelaciji nije eksplicitno pozvala na povredu prava iz člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da navodi apelacije u suštini pokreću to pitanje.

37. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud prije svega treba odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ulazi u sferu apelanticinog "privatnog života", odnosno njenog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da postupak koji se odnosio na utvrđivanje okolnosti vezanih za povređivanje apelanticinog prava na ugled i čast, a što je dovedeno u pitanje izjavama tužene kojima je diskreditirala stručnosti i kompetencije apelantice da bude izabrana na mjesto docenta na Fakultetu, ulazi u sferu apelanticinog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.

38. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li osporena presuda Kantonalnog suda predstavlja "miješanje" u apelanticino pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Kantonalnog suda preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila novčanu naknadu na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti koje je, prema navodima iz tužbe, pretrpjela zbog iznošenja spornih izjava tužene. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom došlo do "miješanja" u apelanticino pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u apelanticino pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti.

39. Dakle, prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelanticino pravo na poštovanje ugleda u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud djelimično usvojio tužbeni zahtjev utvrdivši da su sporne izjave kojima je tužena apelanticinu doktorsku disertaciju, između ostalog, nazvala "nebuloznim jezičkim i medicinskim smećem" zapravo vrijednosni sudovi koji nisu imali podlogu u činjeničnom osnovu, zbog čega je taj sud zaključio da se radi o kleveti jer je izneseno mišljenje bilo pretjerano i kao takvo je objektivno moglo prouzrokovati duševni bol kod apelantice, zbog povrede ugleda i časti, te shodno tome dosudio apelantici novčani iznos za pretrpljeni duševni bol zbog povrede ugleda i časti, primjenom odredbe člana 200. ZOO-a. Prvostepeni sud je prilikom odlučenja uzeo u obzir okolnost da je tužena sporne izjave iznijela upravo u momentu kada se apelantica prijavila na poziciju za koju je bila zainteresirana i sestra tužene, zatim da je doktorski rad prošao svu zakonsku proceduru, da tužena nije kompetentna da kvalificira apelanticin doktorski rad jer je tužena stručnjakinja iz druge grane medicine, te je taj sud nakon detaljne analize i razmatranja svih okolnosti slučaja, dovodeći sporne izjave u kontekst navedenih okolnosti, zaključio da u konkretnom slučaju postoji odgovornost tužene za sporno izražavanje pozivajući se na odredbu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete utvrdivši da izjave tužene ne samo da nisu činjenično opravdane već nisu donesene u dobroj vjeri, niti u javnom interesu.

40. Za razliku od prvostepenog suda, Kantonalni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude utvrdio da je tužena zapravo kvalificirajući apelanticin doktorski rad, između ostalog, kao "nebulozno jezičko i medicinsko smeće" zapravo iznijela svoj vrijednosni sud, odnosno svoje mišljenje u svojstvu stručne osobe, te da stoga takve izjave ne predstavljaju klevetu, zbog čega tužena ne podliježe odgovornosti u smislu člana 7. stav (1) tačka a) Zakona o zaštiti od klevete koji propisuje da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da apelantica ponuđenim dokazima nije uspjela dokazati da je pretrpjela duševni bol zbog povrede ugleda i časti jer u svom iskazu nije navela da je pretrpjela duševne bolove, niti na koji način su se oni manifestirali, koliko su trajali i kakve su posljedice ostavili na nju, a sve navedeno je apelantica bila dužna da dokaže u smislu člana 123. ZPP.

41. Ustavni sud podsjeća na to da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već istakli da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao na to da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

42. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud prilikom odlučenja nije imao dilemu da je tužena kao stručna osoba o apelanticinom doktorskom radu iznijela svoje mišljenje i da stoga tužena ne podliježe odgovornosti za izneseno mišljenje, shodno članu 7. stav (1) Zakona o zaštiti od klevete, pa iz navedenog proizlazi da, prema stavu Kantonalnog suda, nema klevete. Kantonalni sud je prilikom odlučenja imao u vidu da je tužena kao stručnjakinja komentirala apelanticin doktorski rad, a ne apelanticu lično, te da za stručno mišljenje ne može biti odgovorna po Zakonu o zaštiti od klevete. Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u obrazloženju Kantonalnog suda da je tužena o apelanticinom doktorskom radu, koji je nazvala "jezičkim i naučnim smećem", iznijela svoje mišljenje.

43. Međutim, Ustavni sud uočava problem što je Kantonalni sud u okolnostima kada je nakon stava da se radi o vrijednosnom sudu tužene i da stoga nema klevete propustio da ispita da li u takvom izražavanju tužene ima elemenata uvrede ugleda i časti koje ima u vidu odredba člana 200. ZOO-a, naročito što sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz tužbe, pa stoga Kantonalni sud nije mogao zasnovati svoju odluku samo na činjenici da se radi o vrijednosnom sudu, pa upravo u tom dijelu Ustavni sud uočava propust odnosno proizvoljnost u odluci Kantonalnog suda.

44. Stoga, budući da je Kantonalni sud propustio da ispita da li u iznesenom mišljenju tužene ima elemenata povrede ugleda i časti u smislu člana 200. ZOO-a, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom miješanje u apelanticino pravo na ugled i čast koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije bilo nezakonito.

45. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u spornoj presudi iznio konstataciju (bez prethodnog ispitivanja da li je apelantica predmetnim izražavanjem pretrpjela uvredu ugleda i časti) da apelantica "ničim" nije dokazala da je trpjela duševne bolove. S tim u vezi, Kantonalni sud se pozvao na stav Ustavnog suda iz Odluke AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 33, zaključivši da je apelantica u navedenom predmetu, u smislu člana 123. ZPP, bila dužna dokazati da je trpjela duševne bolove kao posljedicu povrede ugleda i časti, a što provedenim dokazima nije uspjela dokazati. Opreza radi, Ustavni sud podsjeća na svoju noviju praksu u pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 47) u kojoj je izražen stav da je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ne postoji "lista dokaza" na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio "intenzitet i trajanje" nastale nematerijalne štete. Stoga sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja "jačine i trajanja duševnih bolova". Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa.

46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelanticinog ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

47. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o povredi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom došlo do kršenja apelanticinog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je miješanje u apelanticino pravo na ugled i čast bilo nezakonito budući da je Kantonalni sud propustio da ispita da li u mišljenju tužene (vrijednosni sud) kojim je apelanticin doktorski rad okvalificiran kao "jezičko i naučno smeće" ima elemenata povrede ugleda i časti u smislu člana 200. ZOO-a, što je bila obaveza suda.

49. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.