Službeni glasnik BiH, broj 78/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2519/15, rješavajući apelaciju Ivanke Kecman, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ivanke Kecman podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002591 14 U od 7. aprila 2015. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS - Kabinet direktora Bijeljina broj 1071107447 od 9. septembra 2014. godine i privremenog Rješenja Filijale Istočno Sarajevo broj 1071107447 od 22. augusta 2014. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ivanka Kecman (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, koju zastupa Milenko Radović Vojo, advokat iz Foče, podnijela je 21. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 002591 14 U od 7. aprila 2015. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS - Kabinet direktora Bijeljina (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 1071107447 od 9. septembra 2014. godine i privremenog Rješenja Filijale Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Filijala PIO) broj 1071107447 od 22. augusta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Fonda PIO i Filijale PIO zatraženo je 23. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. maja 2017. godine, a Fond PIO i Filijala PIO nisu odgovorili na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Privremenim Rješenjem Filijale PIO broj 1071107447 od 22. augusta 2014. godine utvrđeno je apelanticino pravo na razmjerni dio starosne penzije shodno Sporazumu o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja u BiH počev od 1. augusta 2014. godine u mjesečnom iznosu od 467,63 KM.

6. Protiv navedenog rješenja Filijale PIO apelantica se žalila Fondu PIO, koji je Rješenjem broj 1071107447 od 9. septembra 2014. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Fond PIO je naveo da je apelantica u žalbi istakla da joj prilikom obračuna penzijskog staža nije uračunat period od 23. oktobra 2011. godine do 31. augusta 2013. godine (u daljnjem tekstu: sporni period) iako su za navedeni period uplaćeni doprinosi za PIO. U postupku je utvrđeno da je apelantica zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnijela 4. augusta 2014. godine, odnosno na prvi naredni dan nakon prestanka osiguranja. Fond PIO je u postupku utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o retroaktivnoj uplati doprinosa, te s tim u vezi istakao da je retroaktivna uplata doprinosa od poslodavca moguća samo ukoliko radnik tom uplatom ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju, te da to odobri Fond rješenjem, shodno članu 156. st. 2. i 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). U postupku je utvrđeno da apelantica ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju predviđenu odredbom člana 42. stav 1. Zakona o PIO i bez uplate doprinosa za sporni period, jer ima 60 godina života i 40 godina penzijskog staža. Također je utvrđeno da, shodno članu 156. stav 3. Zakona o PIO, pojedinačnu uplatu doprinosa odobrava Fond PIO a ona u konkretnom slučaju nije odobrena. Polazeći od navedenog, Fond PIO je zaključio da je prvostepeno rješenje pravilno i zasnovano na zakonu. Pored toga je istaknuto da je stav Fonda PIO potvrdio i Okružni sud u više svojih odluka (čiji su brojevi navedeni u obrazloženju).

7. Apelantica je protiv navedenog rješenja Fonda PIO tužbom pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom. Odlučujući o apelanticinoj tužbi, Okružni sud je Presudom broj 14 0 U 002591 14 U od 7. aprila 2015. godine tužbu odbio kao neosnovanu.

8. U obrazloženju odluke Okružni sud je istakao da je apelantica u tužbi navela da je njen poslodavac izvršio uplatu doprinosa, kao i kamata (zbog zakašnjenja sa uplatom doprinosa), između ostalog, i za sporni period, te da je na taj način poslodavac otklonio posljedice neurednog ispunjenja svoje zakonske obaveze i omogućio apelantici da joj se i taj period uračuna u staž osiguranja. Također je navedeno da je apelantica istakla da retroaktivna uplata doprinosa ne može da utječe na uračunavanje spornog perioda u staž osiguranja, jer apelantica ne smije da snosi štetne posljedice zbog neblagovremenog izvršenja poslodavčeve zakonske obaveze, kao i da Fond ima zakonsku obavezu da kontrolira obveznika uplate doprinosa i blagovremeno preduzme odgovarajuće zakonske mjere u slučaju neplaćanja doprinosa. Okružni sud je, dalje, naveo da je uvidom u spis predmeta utvrdio da je bivši apelanticin poslodavac JZU Univerzitetska bolnica Foča podnio pojedinačni zahtjev za uplatu doprinosa 30. maja 2014. godine na apelanticino ime, a da je uplata izvršena 9. juna 2014. godine. Dalje je utvrđeno da iz dokaza u spisu proizlazi da je za sporni period apelanticin bivši poslodavac uplatio samo doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, a ne i kamate. Budući da se u konkretnom slučaju radi o retroaktivnoj uplati doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, za isti period je navedeni poslodavac bio dužan uplatiti i kamate zbog zakašnjenja sa uplatom doprinosa, kako bi se i sporni period mogao apelantici uračunati u staž osiguranja. Okružni sud je zaključio da osporenim rješenjem nisu povrijeđena apelanticina prava, te da nema osnova za njegovo pobijanje, pozivajući se pri tome na čl. 10. i 31. Zakona o upravnim sporovima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica je navela da je njen poslodavac izvršio pojedinačnu uplatu doprinosa za apelanticu za sporni period, i to istog dana kada je apelantica podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na penziju. Apelantica smatra da retroaktivna uplata doprinosa ne može da utječe na uračunavanje spornog perioda u staž osiguranja (a od čega zavisi i visina penzije) tim prije što, zbog naknadne uplate doprinosa poslodavca, apelantica nije dužna da snosi štetne posljedice zbog neizvršavanja poslodavčeve zakonske obaveze za uplatu doprinosa Fondu PIO. Također je navela da je Okružni sud u drugim gotovo identičnim predmetima usvojio stav da pojedinačna retroaktivna uplata doprinosa, u skladu sa članom 24. Zakona o PIO, nije smetnja da se radniku u staž osiguranja uračuna sve vrijeme provedeno u radnom odnosu za koje je uplaćen doprinos. Apelantica smatra da je diskriminirana budući da je u njenom slučaju usvojen drukčiji pravni stav.

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da navode iz apelacije smatra neosnovanim zbog razloga navedenih i datih u obrazloženju presude. Navedeno je da obveznik uplate doprinosa za PIO JZU Univerzitetska bolnica Foča nije uplatila kamate na doprinose za sporni period s obzirom na to da se radi o retroaktivnoj uplati doprinosa za PIO, kako bi se sporni period apelantici mogao uračunati u staž osiguranja. Navedeno je da, također, treba imati u vidu da navedenom poslodavcu Fond PIO nije odobrio retroaktivnu uplatu doprinosa za apelanticu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

11. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 134/11, 82/13 i 103/15) relevantne odredbe glase:

Član 22.
Penzijski staž

Penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvaća staž osiguranja i poseban staž.

Član 24.

U staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa se vrijeme koje je osiguranik, poslije 15. godine života, proveo u obaveznom i dobrovoljnom osiguranju, za koje je uplaćen doprinos.

Starosna penzija

Član 41.

Pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja.

Član 42. stav 1.

(1) Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.

Član 154.

Doprinosi, obveznici doprinosa, uplatioci doprinosa, osnovice i stope doprinosa, način obračuna i rokovi plaćanja, kao i druga pitanja koja se odnose na doprinose uređuju se posebnim zakonom.

Član 156.

(1) Uplatilac doprinosa je obavezan da uplati doprinos za sve obveznike doprinosa, u skladu sa posebnim zakonom.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, poslodavac koji nije uplatio doprinos u skladu sa stavom 1. ovog člana može uplatiti doprinos za radnika za određeni period unazad, ako radnik sa tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uvjeta za ostvarivanje prava na penziju.

(3) Uplatu doprinosa u skladu sa stavom 2. ovog člana rješenjem odobrava Fond, a može je izvršiti pravni sljedbenik poslodavca ili sam radnik.

(4) U slučaju iz stava 2. ovog člana, pravo na penziju pripada najranije od dana pojedinačne uplate doprinosa.

VI. Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 14 0 U 002591 14 U od 7. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 23. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

16. Apelantica osporava presudu Okružnog suda i rješenja upravnih organa, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

18. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

19. Prije svega, u konkretnom slučaju je potrebno odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ima karakter "spora" u kojem su utvrđivana apelanticina "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojima pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, Serija A broj 13, stav 94). Pošto se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje staža osiguranja za vrijeme koje je apelantica provela u radnom odnosu, dakle, na predmet građanskopravne prirode, to su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

20. Ustavni sud, dalje, ističe da apelantica osporava navedene odluke, tvrdeći da su donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnom stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.

21. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

22. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama, u konačnici, apelantici utvrđeno pravo na razmjerni dio starosne penzije. Dalje, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Okružni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica, osim ponavljanja navoda koje je isticala u žalbi i u tužbi kojom je pokrenula upravni spor, a koje su ispitali Fond PIO, odnosno Okružni sud u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su organi uprave i Okružni sud neosnovano odbili njen zahtjev da joj se u staž osiguranja uračuna i sporni period za koji je njen poslodavac izvršio retroaktivnu uplatu doprinosa. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su Fond PIO i Okružni sud u svojim odlukama, pozivajući se na relevantne odredbe člana 156. st. 2. i 3. Zakona o PIO, dali dovoljne i jasne razloge zašto u konkretnom slučaju apelantici, koja je ispunila 60 godina života i 40 godina penzijskog staža kao uvjeta za starosnu penziju, pri izračunavanju staža osiguranja nije uzeta u obzir retroaktivna uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima utvrdili činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su utemeljili osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. U odnosu na apelanticine navode da je Okružni sud u drugim gotovo identičnim predmetima usvojio stav da pojedinačna retroaktivna uplata doprinosa u skladu sa članom 24. Zakona o PIO nije smetnja da se radniku u staž osiguranja uračuna sve vrijeme provedeno u radnom odnosu za koje je uplaćen doprinos, Ustavni sud zapaža da član 156. st. 2. i 3. Zakona o PIO upravo omogućava retroaktivnu uplatu doprinosa pod određenim uvjetima a koji kod apelantice nisu bili ispunjeni. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je u pogledu određivanja datuma stjecanja prava na starosnu penziju i početka njene isplate, u situaciji kada je izvršena retroaktivna uplata zaostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, u svojoj praksi zaključio "da retroaktivna uplata doprinosa ne može utjecati na početak ostvarivanja prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije naročito ako se uzme u obzir da se naknadna uplata doprinosa vrši uz plaćanje zatezne kamate Fondu. Prema mišljenju Ustavnog suda, sve suprotno bi predstavljalo prevelik teret za apelanta koji bi bio u situaciji da, zbog neizvršenja zakonske obaveze poslodavca kao obveznika osiguranja prema Fondu kao korisniku osiguranja, a koji, također, ima zakonsku obavezu da kontrolira obveznika osiguranja i preduzima odgovarajuće zakonske mjere u slučaju neplaćanja doprinosa, snosi posljedice zbog poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa" (vidi, Ustavni sud, odluke broj AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine i broj AP 774/08 od 13. oktobra 2010. godine, dostupne na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranim predmetima apelantima koji su prethodno podnijeli zahtjev za ostvarivanje prava na penziju je kao početak isplate penzije određen dan kada je izvršena retroaktivna uplata doprinosa, a ne dan kada su oni podnijeli zahtjev. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, da je apelantica zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnijela 4. augusta 2014. godine, a da joj je penzija određena počev od 1. augusta 2014. godine, Ustavni sud zaključuje da se navedeni stavovi ne odnose na konkretni predmet.

25. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj novijoj praksi, u Odluci o dopustivosti broj AP 5613/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5613/14 od 7. marta 2017. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio apelacije apelanata kao prima facie neosnovane. U toj odluci predmet razmatranja pred Ustavnim sudom su bile konačne odluke Okružnog suda u Istočnom Sarajevu kojim su, također, odbijene kao neosnovane tužbe apelanata podnesene protiv rješenja Fonda kojim je apelantima priznato pravo na penziju od određenog datuma, također sa obrazloženjem da su organi uprave jasno i razumljivo obrazložili razloge zašto apelantima u penzijski staž, s obzirom na to da Fond nije odobrio uplate doprinosa za apelante za sporne periode u smislu odredbe člana 156. stav 3. Zakona o PIO, nisu uračunati sporni periodi. U predmetnoj odluci Ustavni sud je naveo da apelantima nisu uplaćeni doprinosi za sporne periode u smislu odredbe člana 156. Zakona o PIO, jer su oni i bez uplate doprinosa za sporne periode ispunili uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju i da se sporni periodi ne mogu uračunati u staž osiguranja u skladu sa članom 24. citiranog zakona (tačka 13). Imajući u vidu navedeno, te podržavajući i vlastitu praksu u sličnim predmetima, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

26. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

Zabrana diskriminacije

27. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

28. Iako apelantica nije eksplicitno navela, proizlazi da smatra da joj je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

29. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na nediskriminaciju, Ustavni sud opaža da u konkretnom slučaju apelantica navodi da je Okružni sud u drugim gotovo identičnim predmetima donio drugačije odluke, na način da je drugačije, kako apelantica navodi, primijenio materijalno pravo. Međutim, Ustavni sud ističe da ta činjenica, sama po sebi, ne znači da je u konkretnom slučaju i došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelantica poziva, budući da apelantica, osim navoda da je diskriminirana zbog drugačijih odluka Okružnog suda, Ustavnom sudu nije dostavila te odluke, niti je ponudila druge dokaze i argumente koji bi ukazivali kako je ona zbog spola, rase, boje kože, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovini, rođenju ili drugom statusu drugačije tretirana u odnosu na druge radnike za koje je navela da su od Okružnog suda dobili drugačiju odluku. Pri tome Ustavni sud opaža da apelanticine uopćene tvrdnje o diskriminaciji bez dostave relevantne dokumentacije u vezi sa tim okolnostima onemogućuju Ustavni sud da ispituje apelanticine navode o diskriminaciji. Osim toga, Ustavni sud ističe da je u svojoj novijoj praksi razmatrao gotovo identična činjenična i pravna pitanja u kojima je apelacije odbacio kao prima facie neosnovane, te imajući u vidu i svoju dosadašnju praksu, Ustavni sud zaključuje da se apelanticini navodi da je različito tretirana u odnosu na druge u sličnoj situaciji samim tim pokazuju kao neosnovani (op. cit., AP 5613/14 i Odluka broj 1226/15 od 18. jula 2017. godine), budući da navedena praksa upravo ukazuje da je apelantica tretirana identično kao i druga lica u istoj situaciji.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su organi uprave i redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

32. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

33. Također, u odnosu na apelanticu nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, jer apelantica nije ponudila dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelantica bila različito tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.