Službeni glasnik BiH, broj 35/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3521/14, rješavajući apelaciju Velida Tatarevića, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Velida Tatarevića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 Pr 026540 14 Pžp od 4. decembra 2014. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Velida Tatarevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 K 027451 14 Kž d 21. maja 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 K 027451 14 K od 25. februara 2014. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Velid Tatarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 25. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 K 027451 14 Kž d 21. maja 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 K 027451 14 K od 25. februara 2014. godine.

2. Apelant je 27. decembra 2014. godine Ustavnom sudu dostavio podnesak u kojem osporava Rješenje Kantonalnog suda broj 22 0 Pr 026540 14 Pžp od 4. decembra 2014. godine i Rješenje Općinskog suda broj 22 0 Pr 026540 13 Pr od 3. septembra 2014. godine, koja su donesena u prekršajnom postupku.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) i Policijske stanice Sanski Most (u daljnjem tekstu: ovlašteni organ) zatraženo je 20. februara i 9. marta 2017. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

4. Odgovore na apelaciju Kantonalni sud, Općinski sud i ovlašteni organ dostavili su u periodu od 22. februara do 17. marta 2017. godine. Tužilaštvo u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

a) Krivični postupak

6. Presudom Općinskog suda broj 22 0 K 027451 14 K od 25. februara 2014. godine apelant je proglašen krivim zato što je:

"…7. augusta 2013. godine (…) u krugu Rudnika mrkog uglja 'Kamengrad', na površinskom kopu 'Zlauša', (…) ugrozio sigurnost više lica, i to prisutnih radnika koji su vršili iskopavanje i utovar uglja, na način da je najprije došao do radne mašine kojom je upravljao radnik M. S., te mu rekao da prekine sa radom jer kopa zemljište koje nije vlasništvo Rudnika mrkog uglja 'Kamengrad', psujući i vrijeđajući, te govoreći: 'Pobiću vas sviju, sačekajte odoh ja kući po pušku', te kako to nisu uradili optuženi je otišao do svog putničkog motornog vozila iz kojeg je izvadio svoj pištolj (…), te isti usmjerio u pravcu radnika M. S., držeći ga objema rukama i povremeno okrećući i u pravcu prisutnih vozača V. H. i S. K., koji su se tu nalazili, što je izazvalo uznemirenje (…), čime je počinio krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 2. KZFBiH…"

7. Općinski sud je apelantu za počinjenje navedenog krivičnog djela izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja se neće izvršiti ako apelant u periodu od jedne godine ne počini novo krivično djelo.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Općinski sud je naveo da iz iskaza saslušanog svjedoka M. S. proizlazi da je apelant 7. augusta 2013. godine došao do radne mašine kojom je upravljao, da mu je rekao da prekine sa radom jer kopa zemljište koje nije vlasništvo rudnika mrkog uglja "Kamengrad", te da je apelant njemu i drugim radnim kolegama opsovao majku i rekao da će otići po pušku i da će ih sve pobiti. Također je izjavio da je nastavio da radi i da je nakon što je proteklo pet minuta vidio apelanta kako sa obje ruke drži pištolj koji je uperio prema njemu, a zatim i prema njegovim kolegama. Iskaz navedenog svjedoka potvrdili su i svjedoci V. H. i S. K. koji su saslušani na glavnom pretresu i koji su bili prisutni u trenutku kada je apelant izvadio pištolj i uperio ga prvo u M. S., a zatim i u njih, jer su čekali na utovar uglja u kamione. Općinski sud je također naveo da je činjenica da je apelant vlasnik pištolja potvrđena potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta iz koje proizlazi da je apelant vlasnik pištolja koji je od njega i oduzet. U vezi s dokazima koje je apelant predložio, Općinski sud je naveo da predloženi materijalni dokazi i iskaz svjedoka M. T. nisu direktno vezani za krivičnopravni događaj i da na osnovu njih nije mogao utvrditi činjenično stanje. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da dokazi koje je Tužilaštvo izvelo na glavnom pretresu na potpuno siguran način potvrđuju da je apelant 7. augusta 2013. godine na površinskom kopu "Zlauša" na području Sanskog Mosta ugrozio sigurnost navedenih svjedoka tako što im je prvo opsovao majku, uz prijetnju da će otići po pušku i da će ih pobiti, a zatim se vratio i u njih uperio pištolj i ponovno im psovao i prijetio. S obzirom na to da je apelant uputio ozbiljnu prijetnju da će napasti na život i tijelo tri lica i da je pri tome ugrozio njihovu sigurnost, Općinski sud je zaključio da se apelantovim ponašanjem ostvaruju svi elementi krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

9. Kantonalni sud je Presudom broj 22 0 K 027451 14 Kž d 21. maja 2014. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U vezi sa apelantovim navodima da niti jednim relevantnim dokazom nije utvrđeno da je apelant imao pištolj kojim je ugrozio sigurnost saslušanih svjedoka i da je ozbiljno prijetio da će napasti na njihov život ili tijelo, Kantonalni sud je naveo da, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice koje su značajne da bi se na pravilan i zakonit način donijela sudska odluka i da je za svoje zaključke dao valjane razloge. Prvostepeni sud je svoju odluku zasnovao na činjenicama i dokazima izvedenim na glavnom pretresu, pri tome cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te sa dokazima i navodima apelanta, kako je to predviđeno odredbom člana 296. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Iskazima svjedoka M. S., V. H. i S. K. utvrđeno je sporno pitanje koje se postavlja u ovoj krivičnoj stvari, a to je činjenica da je apelant, na način i u vrijeme, kako je to činjenično opisano u izreci presude, upotrebom pištolja ugrozio sigurnost više lica, ozbiljnom prijetnjom da će napasti na njihov život ili tijelo. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio apelantov iskaz koji se bavi navodnim kriminalnim djelatnostima oštećenih i njima nadređenih lica u nezakonitoj eksploataciji uglja s obzirom na to da apelant na taj način pokušava sebe ekskulpirati od krivične odgovornosti.

b) Prekršajni postupak

10. Rješenjem Općinskog suda broj 22 0 Pr 026540 13 Pr od 3. septembra 2014. godine apelant je proglašen odgovornim zato što je:

"…7. augusta 2013. godine u 11.15 sati donio svoje vatreno oružje-pištolj na radilište površinskog kopa rudnika 'Zlauša', (...) suprotno Zakonu o oružju i municiji, jer za navedeno oružje ima dozvolu za držanje vatrenog oružja u stambenom prostoru. U navedeno vrijeme i na navedenom mjestu (…) dolazi u prostor rudnika s namjerom obustaviti radove radnika koji su radili na radilištu otvorenog kopa, utovar uglja u kamione (…), govoreći im: 'Odoh ja po pušku kući, sačekajte, pa da vidimo hoćete li obustaviti radove.' Okrivljeni tada odlazi do svog vozila, te iz istog u ruke uzima pištolj (…), te dolazi u blizinu radnika oko 15 metara, podiže pištolj u visinu svojih grudi i usmjerava ga prema vozaču radne mašine M. S. i vozačima kamiona V. H. i S. K. (…), čime je počinio prekršaj iz člana 37. stav 1. Zakona o oružju i municiji…"

11. Općinski sud je apelanta za počinjenje navedenog prekršaja kaznio novčanom kaznom u iznosu od 600,00 KM. Osim navedenog, apelantu je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta, i to pištolja sa podacima kao u izreci rješenja.

12. Općinski sud je u obrazloženju naveo da apelant na usmenom pretresu nije prihvatio odgovornost za prekršaj koji mu se stavlja na teret i da je istakao da je u vezi s predmetnim događajem u krivičnom postupku ranije kažnjen kaznom zatvora u trajanju od tri mjeseca, uvjetno na jednu godinu.

13. U obrazloženju rješenja Općinski sud je dalje pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na usmenom pretresu. Naime, Općinski sud je naveo da su svjedoci M. S. i V. H. detaljno opisali događaj navodeći da je kritične prilike apelant na području površinskog kopa rudnika "Zlauša" držao pištolj i da ga je usmjeravao prema njima. Prema ocjeni Općinskog suda, iskazi oba svjedoka su vjerodostojni s obzirom na to da su događaj lično opažali, određeni su, uvjerljivi, njihovi iskazi su u bitnom saglasni, nemaju razloga lažno teretiti apelanta, a njihove iskaze apelant svojom odbranom nije doveo u sumnju, niti je u tom pogledu predložio izvođenje bilo kakvih dokaza iako je na to imao pravo. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da rezultati provedenog dokaznog postupka nesumnjivo upućuju na zaključak da je apelant 7. augusta 2013. godine u 11.15 sati donio svoje vatreno oružje-pištolj na radilište površinskog kopa rudnika "Zlauša" u općini Sanski Most iako za navedeno oružje ima dozvolu za držanje unutar stambenog prostora, čime je počinio prekršaj iz člana 37. stav 1. Zakona o oružju i municiji Unsko-sanskog kantona, zbog čega je proglašen krivim i kažnjen kao u izreci.

14. Nezadovoljan navedenim rješenjem, apelant je 7. oktobra 2014. godine izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi je apelant naveo da je protiv njega za isto djelo ranije pokrenut krivični postupak u kojem je uvjetno osuđen na osnovu iskaza istih svjedoka, te da se protiv navedene odluke žalio Kantonalnom sudu koji je potvrdio prvostepenu presudu.

15. Kantonalni sud je Rješenjem broj 22 0 Pr 026540 14 Pžp od 4. decembra 2014. godine apelantovu žalbu odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 84. Zakona o prekršajima FBiH propisano da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima ili odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, te da citiranom zakonskom odredbom nije propisana mogućnost izjavljivanja žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Imajući u vidu da je apelant žalbu izjavio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a žalba po tom osnovu nije dopuštena, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud bio u obavezi navedenu žalbu odbaciti kao nedopuštenu, a budući da to nije učinio, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci rješenja na osnovu odredbe člana 88. stav 1. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine.

16. Rješenjem Općinskog suda broj 22 0 K 026540 15 Kv od 3. februara 2015. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 22 0 K 026540 15 Kž od 11. februara 2015. godine odbačen je apelantov zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo da ne bude suđen ili kažnjen dva puta povodom istog predmeta iz člana 7. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U odnosu na krivični postupak apelant tvrdi da nije imao pištolj, niti je izvršio krivično djelo za koje je osuđen, da se u kritično vrijeme nalazio na svom posjedu i da je osuđen zbog toga što je štitio svoju imovinu od nelegalne i nezakonite eksploatacije uglja. U pogledu prekršajnog postupka apelant je naveo da nije mogao biti kažnjen u prekršajnom postupku za iste radnje, odnosno za djelo koje proizlazi iz istih činjenica jer je apelanta isti sud, prije donošenja rješenja o prekršaju, u krivičnom postupku proglasio krivim. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju.

b) Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude i rješenja, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

19. Općinski sud je istakao da apelantovo pravo na pravično suđenje nije povrijeđeno, da je apelantu tokom krivičnog i prekršajnog postupka omogućeno izjasniti se na sve izvedene dokaze, predložiti i izvesti svoje dokaze na glavnom pretresu, što je apelant i učinio, te da mu je omogućeno da protiv navedenih odluka izjavi žalbu, što je i učinio. Općinski sud je također naveo da je apelant podnio zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka, koji je odbačen. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud smatra da ne stoje navodi iz apelacije, te smatra da nije bilo kršenja apelantovih prava.

20. Ovlašteni organ je naveo da apelantovi navodi nisu osnovani jer je protiv apelanta vođen i krivični i prekršajni postupak, ali da je osnov za pokretanje navedenih postupaka bio različit s obzirom na to da je prekršajni postupak pokrenut zato što je apelant svoj pištolj, za koji ima dozvolu samo za držanje, nosio van stambenog prostora, pa je zbog toga i došlo do povrede odredaba Zakona o oružju i municiji, a da je krivični postupak pokrenut zbog ugrožavanja sigurnosti više lica ozbiljnom prijetnjom da će napasti život ili tijelo tih lica.

V. Relevantni propisi

21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

KRIVIČNA DJELA PROTIV SLOBODE I PRAVA ČOVJEKA I GRAĐANINA

Član 183. st. 1. i 2.
Ugrožavanje sigurnosti

(1) Ko ugrozi sigurnost neke osobe ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo te osobe ili na taj način izazove uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora do šest mjeseci.

(2) Ko ugrozi sigurnost više osoba ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili organ tih osoba ili na taj način izazove uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

22. Zakon o oružju i municiji Unsko-sanskog kantona ("Službeni glasnik USK" br. 11/07 i 11/08) u relevantnom dijelu glasi:

Zabrana nošenja i prenošenja oružja van stambenog ili poslovnog prostora

Član 37. stav 1.

Vlasnik koji posjeduje oružje na osnovu oružnog lista za držanje oružja ne smije takvo oružje nositi van stambenog prostora.

Član 71. stav 1. tačka 7)

Novčanom kaznom od 400,00 KM do 800,00 KM, kaznit će se za prekršaj pravno i fizičko lice, koje:

7) nosi oružje, koje posjeduje na osnovu oružnog lista za držanje oružja, van stambenog prostora (član 37. stav 1.).

23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.
Ne bis in idem

Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.

Slobodna ocjena dokaza

Član 16.
Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima

Dokazi na kojima se zasniva presuda

Član 296. stav 2.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Odjeljak 1 ‐ Žalba na prvostepenu presudu

Član 313.
Povrede Krivičnog zakona

Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:

c) postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usljed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena.

24. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 18. stav 2.
Primjena odredaba Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom

postupku Federacije Bosne i Hercegovine

(2) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovoga zakona sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) će se mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku: Glava I. pod nazivom "Osnovna načela"; […] Odjeljak 1. pod nazivom "Žalba na prvostepenu presudu" […].

Član 76. stav 5.
Obustavljanje postupka

Rješenje o prekršaju kojim se obustavlja prekršajni postupak sud će donijeti kada se utvrdi sljedeće:

5) okrivljeni je u krivičnom postupku pravomoćno oglašen krivim za djelo koje obuhvata i obilježja prekršaja;

Član 84.
Osnovi za žalbu

Rješenje o prekršaju može se pobijati zbog:

1) bitnih povreda prekršajnog postupka,

2) povrede materijalnog propisa o prekršajima ili

3) odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu.

Član 85. stav 7.
Bitne povrede prekršajnog postupka

Bitne povrede prekršajnog postupka postoje ako:

7) sud je propustio primijeniti ili je pogrešno primijenio odredbe ovog zakona, što je rezultiralo značajnom štetom po interese žalitelja.

Član 86. stav 2.
Povreda materijalnog propisa o prekršaju

Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj propis povrijeđen, s obzirom na to da li:

2) postoje okolnosti koje isključuju odgovornost za prekršaj;

Član 96.
Zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka

Kažnjenik koji je rješenjem o prekršaju oglašen odgovornim može sudu podnijeti zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka i to:

3) kada se utvrdi da je kažnjenik za tu radnju već kažnjen u prekršajnom postupku ili za tu radnju prije donošenja rješenja o prekršaju proglašen krivim u krivičnom postupku;

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Kantonalnog suda broj 22 0 K 027451 14 Kž od 21. maja 2014. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 22 0 Pr 026540 14 Pžp od 4. decembra 2014. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Iz stanja u spisu proizlazi da je apelant osporenu presudu Kantonalnog suda od 21. maja 2014. primio 5. juna 2014. godine, a da je apelaciju podnio 25. jula 2014. godine. Također proizlazi da je rješenje Kantonalnog suda doneseno 4. decembra 2014. godine, a da je apelant podneskom od 27. decembra 2014. godine osporio navedeno rješenje. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da je apelacija u odnosu na obje odluke podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

a) U odnosu na krivični postupak

29. Apelant smatra da je osporenim presudama donesenim u krivičnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

33. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da nije imao pištolj, niti je izvršio krivično djelo za koje je osuđen i da je osuđen zbog toga što je štitio svoju imovinu od nelegalne i nezakonite eksploatacije uglja.

34. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Ustavni sud, također, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

36. Razmatrajući apelantove navode kojima se, u suštini, ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđeno činjenično stanje u pogledu činjenice je li apelant počinio predmetno krivično djelo, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom prvostepenog postupka pred Općinskim sudom, kao i u žalbi pred Kantonalnim sudom, o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u prvostepenoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice je li apelant u vrijeme, navedeno u izreci presude, nosio pištolj i ugrožavao sigurnost više lica, detaljno analizirao sadržaj iskaza saslušanih svjedoka i doveo ih u vezu sa apelantovim dokazima, te da je na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci osporene presude. Apelantovi navodi su također bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je naveo da je prvostepenom presudom riješeno krajnje određeno sporno pitanje koje se postavlja u ovoj krivičnoj stvari, a to je činjenica da je apelant na način i u vrijeme, kako je to činjenično opisano u izreci presude, pištoljem ugrozio sigurnost više lica, ozbiljnom prijetnjom da će napasti na njihov život ili tijelo i da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio apelantov iskaz koji se bavi navodnim kriminalnim djelatnostima oštećenih i njima nadređenih lica. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama u krivičnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) U odnosu na prekršajni postupak

38. Apelant smatra da je osporenim odlukama donesenim u prekršajnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo da ne bude suđen ili kažnjen dva puta povodom istog predmeta iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu

39. Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Nikome se ne smije ponovo suditi, niti se smije ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.

2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju ponovno otvaranje predmeta u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom određene države ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitne povrede koja je mogla utjecati na ishod predmeta.

3. Ovaj član se ne može derogirati na osnovu člana 15. Konvencije.

40. Apelant tvrdi da ga je isti sud, prije donošenja osporenog rješenja o prekršaju, u krivičnom postupku proglasio krivim za iste radnje, odnosno za djelo koje proizlazi iz istih činjenica.

41. Ustavni sud naglašava da je o sličnim pravnim pitanjima Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) odlučivao u predmetima Muslija protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Muslija protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 32042/11, presuda od 14. januara 2014. godine), zatim u predmetu Maresti protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Maresti protiv Hrvatske, aplikacija broj 55759/07, presuda od 23. jula 2009. godine), a također i Ustavni sud (slijedeći praksu Evropskog suda u predmetu Maresti protiv Hrvatske) u predmetu broj AP 133/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 133/09 od 30. marta 2012. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 38/12).

42. Evropski sud je u predmetu Maresti protiv Hrvatske, pozivajući se na stavove iz predmeta Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi, Evropski sud, Sergey Zolotukhin protiv Rusije, aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. februara 2009. godine), utvrdio da je pri odlučivanju o postojanju dvostrukog suđenja ili kažnjavanja u smislu člana 4. Protokola broj 7 potrebno odgovoriti na sljedeća pitanja: a) Je li prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna?; b) Je li djelo zbog kojeg je apelant krivično gonjen isto (idem)?; te c) Je li postojala dvostrukost postupka (bis)? Stoga će Ustavni sud apelantove navode da je za isto djelo suđen dva puta ispitati u skladu s navedenim stavovima Evropskog suda.

a) Je li prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna?

43. Prema stavu Evropskog suda, pravno označavanje postupka prema nacionalnom pravu ne može biti jedino mjerilo relevantnosti za primjenu načela ne bis in idem na osnovu člana 4. stav 1. Protokola broj 7. Inače bi primjena te odredbe bila ostavljena na slobodnu procjenu državama ugovornicama u mjeri koja bi mogla dovesti do rezultata nespojivih s ciljem i svrhom Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Storbraten protiv Norveške [dec.], broj 12277/04, ECHR 2007. [izvodi], s daljnjim referencama). Pojam "krivični postupak" u tekstu člana 4. Protokola broj 7 treba tumačiti u svjetlu općih načela koja se odnose na odgovarajuće riječi "optužba za krivično djelo" i "kazna" u čl. 6. i 7. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Haarvig protiv Norveške [dec.], broj 11187/05, 11. decembar 2007. godine; Rosenquist protiv Švedske [dec.], broj 60619/00, 14. septembar 2004. godine; Manasson protiv Švedske [dec.], broj 41265/98, 8. april 2003. godine; Göktan protiv Francuske, broj 33402/96, stav 48, ECHR 2002-V; Malige protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 35, Izvještaji 1998. VII i Nilsson protiv Švedske [dec.], broj 73661/01, ECHR 2005).

44. U utvrđenoj praksi Evropskog suda postavljena su tri mjerila koja su općepoznata kao "mjerila Engel" (vidi, Evropski sud, Engel i drugi protiv Nizozemske, 8. april 1976. godine, Serija A, broj 22), koja treba razmotriti pri utvrđivanju radi li se o optužbi za krivično djelo. Prvo mjerilo je pravno razvrstavanje djela prema nacionalnom pravu, drugo je sama priroda djela, a treće stepen težine kazne kojoj je dotično lice moguće izloženo. Drugo i treće mjerilo je alternativno, ne nužno kumulativno. To, međutim, ne isključuje kumulativni pristup kada odvojena analiza svakog mjerila ne omogućava postizanje jasnog zaključka u pogledu postojanja optužbe za krivično djelo (vidi, Evropski sud, Jussila protiv Finske [GC], broj 73053/01, st. 30-31, ECHR 2006 i Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 39665/98 i 40086/98, st. 82-86, ECHR 2003 X).

45. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant pravomoćnom presudom Općinskog suda u krivičnom postupku proglašen krivim da je počinio krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 2. KZFBiH i da je Općinski sud apelantu za počinjenje navedenog krivičnog djela izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti ukoliko apelant u periodu od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Stoga, polazeći od naprijed citiranih "mjerila Engel", Ustavni sud zaključuje da priroda djela za koje je apelant proglašen krivim i za koje mu je izrečena sankcija u postupku, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 K 027451 14 Kž d 21. maja 2014. godine, nesporno ulazi u sferu krivičnog postupka prema sadržaju člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

b) Jesu li djela zbog kojih se apelant goni ista (idem)?

46. Član 4. Protokola broj 7 uspostavlja jamstvo da se nikome neće suditi, odnosno da niko neće biti kažnjen za djelo za koje je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen. U predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije ([GC], broj 14939/03, 10. februar 2009. godine) Evropski sud je primijetio da praksa koju je taj sud stvorio tokom povijesti primjene člana 4. Protokola broj 7 ukazuje na postojanje nekoliko pristupa kada je riječ o pitanju jesu li djela za koja je aplikant bio krivično gonjen ista. Nastojeći okončati tu pravnu nesigurnost, sud je odlučio dati usaglašeno tumačenje pojma "ista djela", odnosno elementa idem sadržanog u načelu ne bis in idem (op. cit. Muslija protiv Bosne i Hercegovine, tačka 32). U predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije sud je iskazao stav da se član 4. Protokola broj 7 mora tumačiti tako da zabranjuje krivično gonjenje ili suđenje za drugo djelo ukoliko ono proizlazi iz identičnih činjenica ili činjenica koje su u suštini iste (ibid, tačka 33).

47. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant u odnosu na krivično djelo i u odnosu na prekršaj proglašen krivim za isto ponašanje i u istom vremenskom okviru. U vezi s tim, definicija prekršaja na osnovu člana 37. stav 1. Zakona o oružju i municiji ne sadrži uvjet da je nošenjem oružja van stambenog prostora došlo do ugrožavanja sigurnosti nekog lica ozbiljnom prijetnjom, dok je taj element presudan za krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. KZFBiH. Naime, iz odredbe člana 183. KZFBiH proizlazi da navedeno krivično djelo čini onaj ko ugrozi sigurnost nekog lica ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo tog lica, dakle bitno obilježje ovog krivičnog djela predstavlja prijetnja koja mora imati kvalificirani oblik, odnosno mora se raditi o ozbiljnoj prijetnji koja se odnosi na napad na život ili tijelo, odnosno na lišavanje života ili povredu tjelesnog integriteta, odnosno prijetnja mora biti dovoljna da na taj način izazove uznemirenje građana. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u svojoj odluci u krivičnom postupku apelanta proglasio krivim zato što je: "..7. augusta 2013. godine (…) na površinskom kopu 'Zlauša' (…) otišao do svog putničkog motornog vozila iz kojeg je izvadio svoj pištolj (…), te isti usmjerio u smjeru radnika…", a da je u prekršajnom postupku apelant proglašen odgovornim zato što je: "…7. augusta 2013. godine u 11.15 sati donio svoje vatreno oružje-pištolj na radilište površinskog kopa rudnika 'Zlauša' (…) suprotno Zakonu o oružju i municiji jer za navedeno oružje ima dozvolu za držanje vatrenog oružja u stambenom prostoru (…), te došao u blizinu radnika na oko 15 metara, podigao pištolj u visinu svojih grudi i usmjerio ga prema vozaču radne mašine M. S. i vozačima kamiona V. H. i S. K…." Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelantova upotreba pištolja na području površinskog kopa imala za posljedicu ozbiljnost prijetnje koju je apelant uputio s ciljem da izazove osjećaj straha, zabrinutosti, nemira, nesigurnosti za život i tijelo oštećenih. Dakle, predmetno oružje je predstavljalo sredstvo za izvršenje krivičnog djela. Stoga, imajući u vidu da su se događaji opisani u obje odluke dogodili istog dana (7. augusta 2013. godine) i u istom mjestu (na području površinskog kopa "Zlauša") i da apelantove radnje predstavljaju jednu logičku neraskidivu cjelinu cjelokupnog događaja, Ustavni sud smatra da krivično i prekršajno djelo proizlaze iz činjenica koje su, u suštini, iste.

48. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da su činjenice koje predstavljaju krivično djelo, u suštini, iste kao i one koje predstavljaju prekršaj za koji je apelant proglašen odgovornim. Pri tome, činjenica da je apelantu u krivičnom postupku izrečena uvjetna osuda, a u prekršajnom postupku novčana kazna i zaštitna mjera oduzimanja predmeta, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, ne utječe na zaključak da je apelantu u krivičnom postupku i u prekršajnom postupku u stvari suđeno za isto djelo.

c) Je li postojala dvostrukost postupka (bis)?

49. U vezi sa ispitivanjem je li postojala dvostrukost (bis) u predmetu Muslija Evropski sud je naveo kako je cilj člana 4. Protokola broj 7 zabrana ponavljanja postupka koji je okončan "pravomoćnom" odlukom. Odluka je pravomoćna u smislu ove odredbe ako je stekla status res judicata. To je slučaj kada je ona neopoziva, odnosno kada više ne postoji na raspolaganju nikakav redovni pravni lijek, ili kada su strane iscrpile takve pravne lijekove ili dozvolile da istekne rok za njih, a da ih nisu iskoristile. Zatim, Evropski sud je utvrdio kako je sud za prekršaje donio svoje rješenje 16. augusta 2004. godine i ono je postalo pravomoćno 19. oktobra 2004. godine, a krivični postupak je pokrenut 18. septembra 2003. godine (dok prekršajni postupak još nije bio okončan), tako da su ova dva postupka vođena istovremeno. U vrijeme kada je osuda iz prekršajnog postupka postala pravomoćna i stekla status res iudicata, krivični postupak u tom predmetu je vođen pred prvostepenim sudom. Evropski sud je zaključio: "U tim okolnostima Sud smatra kako je Općinski sud trebao obustaviti krivični postupak nakon donošenja 'pravomoćne' odluke u prvom postupku" (vidi Zigarella protiv Italije (dec.), aplikacija broj 48154/99 i Sergej Zolotukin, citiran gore u odluci).

50. Ustavni sud primjećuje kako je i u konkretnom predmetu postojala dvostrukost jer je u vrijeme vođenja prekršajnog postupka presuda krivičnog suda postala pravomoćna (21. maja 2014. godine). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje kako je za prvostepeni krivični postupak, kao i za prekršajni postupak protiv apelanta bio nadležan isti sud. Ustavni sud, također, primjećuje da je apelant u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja u prekršajnom postupku (3. septembra 2014. godine) već imao pravomoćnu presudu iz krivičnog postupka i da se apelant na usmenom pretresu pred Općinskim sudom, kao i u žalbi Kantonalnom sudu, pozivao na navedenu činjenicu. Međutim, Ustavni sud zapaža da Općinski sud u obrazloženju prvostepenog rješenja uopće nije razmatrao navedenu okolnost, kao i da je Kantonalni sud apelantovu žalbu odbacio kao nedopuštenu, smatrajući da je izjavljena isključivo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da to predstavlja nedopušten žalbeni osnov u prekršajnom postupku.

51. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetu broj AP 2028/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2028/11 od 8. maja 2014. godine, tačka 42, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je utvrđeno kršenje prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je naveo: "Činjenica je da je prvoapelant makar i van roka ili mimo dozvoljenih formalnih uvjeta propisanih odredbama ZKP-a u toku krivičnog postupka istakao da se radi o presuđenoj stvari, prema mišljenju Ustavnog suda, trebala je biti motiv da se drugostepeni sud referira na navod o presuđenoj stvari, odnosno načelu ne bis in idem. Ovo pogotovo kada se ima u vidu činjenica da i relevantne odredbe ZKP-a (član 4) kao načelo ističu zabranu ponovnog suđenja, kao i da postoje uvjeti kojim se i završeni postupci mogu ponoviti ako se radi o presuđenoj stvari (u odredbama ZKP-a - o vanrednim pravnim lijekovima - utvrđeno je da se postupak završen pravomoćnom presudom može ponoviti u korist optuženog ako je neko lice za isto krivično djelo više puta osuđeno). Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da je prvoapelant, navodeći u žalbenom postupku da je već po istom činjenično-pravnom osnovu osuđen, ustvari, postavio ono što Evropski sud traži kao uvjet za razmatranje povrede načela ne bis in idem - pozivanje 'makar u sadržaju' na ovo načelo. Opravdanje za ovakvo postupanje Ustavni sud nalazi u činjenici da je cilj načela ne bis in idem 'zabrana' ponovnog suđenja, dakle, jasna poruka da je presuđena stvar istinita i da se (osim izuzetno) ne može preispitivati, kao i da lice na koje se odnosi presuđena stvar ima garancije, i to kako garanciju sigurnosti u ono što je utvrđeno, tako i garanciju u materijalno-pravnu pravomoćnost, odnosno nemogućnost ponovnog vođenja postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud trebao ispitati navod apelanata da se radi o povredi načela ne bis in idem (...)."

52. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do dvostrukosti postupka s obzirom na to da je presuda iz krivičnog postupka stekla svojstvo res judicata prije nego što je okončan prekršajni postupak koji je pokrenut za, u suštini, isto djelo. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se krivični postupak vođen protiv apelanta ne može svrstati pod izuzetke propisane stavom 2. člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

53. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Povreda prava na pravično suđenje

54. S obzirom na zaključke u pogledu povrede prava garantiranog članom 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra kako nema potrebe posebno ispitivati i apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada priroda djela ulazi u okvir "krivičnog postupka" u smislu navedenog člana, te kada je takvo djelo, koje proizlazi iz činjenica koje su bitno iste, bilo predmet krivičnog i prekršajnog postupka protiv istog lica, pa odluka donijeta u jednom postupku, koja je stekla svojstvo res judicata i kojom je utvrđena krivična odgovornost i izrečena kazna, nije bila prepreka da protiv tog istog lica i u drugom postupku, koji nije okončan, također bude donesena odluka.

56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u krivičnom postupku za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

57. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.