Službeni glasnik BiH, broj 16/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 736/14, rješavajući apelaciju Ostoje Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ostoje Savića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 000147 14 Kvlz 2 od 19. maja 2014. godine i 11 0 K 000147 13 Kžž 3 od 10. decembra 2013. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ostoja Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 000147 13 Kžk3 od 10. decembra 2013. godine. Apelant je 18. jula 2014. godine dopunio ovu apelaciju i dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 14 Kvlz2 od 19. maja 2014. godine koju je, također, osporio.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Republičkog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 7. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Republičko tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 15. i 17. novembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 000 147 08 K od 8. decembra 2008. godine apelant je proglašen krivim, zato što je "u vremenskom periodu od 25. maja 2008. godine do 29. juna 2008. godine u Banjoj Luci, a nakon što je R.S. počinio krivično djelo teška krađa iz člana 232. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske [u daljnjem tekstu: KZRS] na štetu Balkan Investment Bank a.d. Banja Luka, organizirao bjekstvo sa područja Banje Luke, tako što je stupio u telefonski kontakt sa L.R. iz Sanskog Mosta i sa njime dogovorio prebacivanje i smještaj R.S. u Sanskom Mostu, gdje je on lišen slobode. Dakle, pružio je pomoć počiniocu krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora više od pet godina, čime je počinio krivično djelo pomoć počiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 363. stav 2. KZRS". Okružni sud je osudio apelanta na kaznu zatvora od pet mjeseci, te ga obavezao da naknadi troškove postupka.

6. Odlučujući o žalbi apelantovih branilaca, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 000147 09 Kž od 24. marta 2009. godine kojim je žalbu uvažio, ukinuo presudu Okružnog suda i odredio održavanje pretresa pred tim sudom. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da je u izreci pobijane presude opisano da je apelant pružio pomoć R.S. kao počiniocu krivičnog djela pri čemu nisu navedene stvarne okolnosti izvršenja toga djela, niti postojanje apelantove svijesti o tim stvarnim okolnostima, uključujući i kvalifikatornu okolnost (visina prisvojenog novca). Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, izreka osporene presude nerazumljiva.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 000 147 09 Kžk od 26. maja 2009. godine apelant je oslobođen optužbe. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Tužilaštvo na pretresu izmijenilo činjenični opis dispozitiva optužnice, tako što je preciziralo vrijeme izvršenja krivičnog djela (u toku juna 2008. godine), te opis dopunilo prvenstveno unošenjem elemenata subjektivnog karaktera i navođenjem stvarnih okolnosti krivičnog djela koje je izvršilo lice kojem je apelant pružio pomoć: "(nakon saznanja da je R.S. s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi iz sefa glavnog trezora oštećene Balkan Investment Bank a.d. Banja Luka uzeo i prisvojio oko milion KM, s namjerom da on ne bude otkriven pružio mu pomoć…)." Vrhovni sud je istakao da je odbrana osnovano prigovorila iznoseći stav da se radi o izmjeni optužnice i da se na ovaj način povređuje princip reformatio in peius, jer se u dispozitivu optužnice na ovaj način unose elementi bića krivičnog djela koji nedostaju koje je optužnicom stavljeno na teret apelantu, zbog čega se apelant stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na prvostepenu presudu, koja je ukinuta samo po žalbi apelantovih branilaca. Vrhovni sud je istakao da je odlučio da ne prihvati ovako izmijenjenu optužnicu, tako da će presudu donijeti po optužnici koja je egzistirala pri donošenju prvostepene presude. Dalje, u skladu sa odredbama člana 234. stav 1. tačka v) ZKP (član 242. stav 1. tačka v) ZKP - prečišćeni tekst), optužnica treba sadržavati opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto izvršenja djela, predmet i sredstvo kojim je djelo izvršeno, te okolnosti potrebne da se djelo što preciznije odredi. Ukazano je da u datom činjeničnom opisu "nisu sadržani svi elementi bića krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret (pa ni osnovnog oblika tog krivičnog djela), a niti bilo kojeg drugog krivičnog djela, te proizlazi da djelo ovako kako je opisano u optužnici nije zakonom propisano kao krivično djelo".

8. Odlučujući o žalbi Tužilaštva, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 000147 09 Kžž od 12. novembra 2009. godine kojim je žalbu uvažio i ukinuo oslobađajuću presudu Vrhovnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je raspolaganje optužnicom pravo tužioca koji optužnicu može izmijeniti prema svojoj subjektivnoj procjeni, te da je sud samo ovlašten da odlučuje o tome da li će dopustiti odgađanje pretresa radi pripremanja odbrane, ali ne i o tome da odbije izmjenu optužnice. Ukazano je da se pitanje zabrane reformatio in peius ocjenjuje prilikom donošenja presude prema toj novoj izmijenjenoj optužnici.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 09 Kžk 2 od 26. januara 2010. godine apelant je proglašen krivim, zato što je "u toku juna 2008. godine u Banjoj Luci, nakon što mu je bilo poznato da je R.S. s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi iz sefa glavnog trezora oštećene Balkan Investment Bank a.d. Banja Luka uzeo i prisvojio milion maraka, s namjerom da on ne bude otkriven pružio mu pomoć tako što je organizirao njegovo bjekstvo sa područja Banje Luke, na način da je stupio u telefonski, a zatim i lični kontakt sa njima zajedničkim prijateljem L.R. iz Sanskog Mosta, te dogovorio prebacivanje i pronalazak sigurnijeg mjesta za skrivanje R.S. u Sanskom Mostu, što je L.R. učinio, preuzeo R.S. i smjestio ga u iznajmljeni stan u kojem je boravio do 29. juna 2008. godine, kada je lišen slobode. Dakle, pružio je pomoć počiniocu krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora više od pet godina, čime je počinio krivično djelo pomoć počiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 363. stav 2. KZRS". Vrhovni sud je osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, te ga obavezao da naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u ponovnom postupku, na pretresu održanom pred drugostepenim vijećem, Tužilaštvo ostalo pri izmijenjenoj optužnici. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je, upoređujući i analizirajući činjenični opis iz optužnice, zaključio da izmjenom optužnice apelant nije doveden u teži položaj, jer se i izmjenom optužnice apelantu stavlja na teret isto krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim, a u optužnicu nisu unesene činjenice i okolnosti koje bi krivičnom djelu dale teži oblik, niti se izmjenom povećava količina kriminalnog supstrata koja bi eventualno mogla ukazivati na povećani stepen krivične odgovornosti.

10. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 000147 10 Kvlz od 8. aprila 2010. godine kojom je odbio zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da izmjenom optužnice nije dodata nova količina kriminalnih aktivnosti i djelo učinila težim, tako da nije povrijeđen krivični zakon na apelantovu štetu, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu.

Postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 1165/10

11. Odlučujući o apelaciji koju je apelant podnio protiv presuda Vrhovnog suda br. 11 0 K 000147 10 Kvlz od 8. aprila 2010. godine i 11 0 K 000147 09 Kžk 2 od 26. januara 2010. godine, Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1165/10 od 22. oktobra 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju i utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U donesenoj odluci Ustavni sud je zaključio da obrazloženje Vrhovnog suda u osporenoj odluci ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Tom odlukom Ustavni sud je ukinuo presude Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 000147 10 Kvlz od 8. aprila 2010. godine i 11 0 K 000147 09 Kžk 2 od 26. januara 2010. godine i naložio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku, te da u roku od tri mjeseca od dana prijema odluke Ustavnog suda obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. tada važećih Pravila Ustavnog suda. Naime, u toj odluci Ustavni sud je naveo (ibid., tačka 41): "[…] U konkretnom slučaju Ustavni sud je utvrdio da Vrhovni sud nije dao odgovor na to zašto nije povrijeđen princip reformatio in peius kada je optužnica izmijenjena tako da su dodani elementi u činjeničnom opisu koji čine krivično djelo za koje je apelant optužen, a prvobitna optužnica, po kojoj je donesena prvostepena presuda koja je po žalbi odbrane ukinuta, nije sadržavala te iste elemente u činjeničnom opisu."

Postupak nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1165/10

12. Vrhovni sud je u ponovnom postupku, nakon održanog usmenog i javnog pretresa, donio Presudu broj 11 0 К 000147 13 Кžk 3 od 10. decembra 2013. godine kojom je apelant proglašen krivim što je radnjama opisanim u identičnom sadržaju kao u presudi Vrhovnog suda od 26. januara 2010. godine učinio krivično djelo pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 363. stav 1. KZRS, te ga je sud za učinjeno djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da smatra da se radnja sadržana u izreci presude ne može kvalificirati kao krivično djelo iz člana 363. stav 2. KZRS, već kao krivično djelo iz člana 363. stav 1. KZRS. Ovo zbog toga, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, što se u procesnoj situaciji kada je prvostepena presuda ukinuta samo po žalbi optuženog ili njegovog branioca, presuda u daljem toku postupka ne može izmijeniti na štetu optuženog zbog principa reformatio in peius. Ukazano je da ovaj princip podrazumijeva ne samo da se optuženi ne može u nastavku postupka, nakon ukidanja presude po žalbi izjavljenoj samo u njegovu korist, osuditi na veću kaznu, niti za teže krivično djelo, a u ovom slučaju ni za djelo opisano u optužnici izmijenjenoj na pretresu pred ovim sudom 26. maja 2009. godine, jer te radnje nije sadržavala optužnica na osnovu koje je donesena prvostepena presuda. Sud je vezan za činjenični opis optužnice izmijenjene na pretresu od 26. maja 2009. godine, pa izreka presude mora sadržavati činjenični supstrat koji sadrži izmijenjena optužnica. Međutim, zbog zabrane reformatio in peius, zbog razloga koji su već navedeni, radnja opisana u izreci ove presude se mora kvalificirati kao krivično djelo pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 363. stav 1. KZRS. Stoga je Vrhovni sud u apelantovim radnjama sadržanim u izreci presude našao sva bitna obilježja krivičnog djela pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 363. stav 1. KZRS.

14. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 000147 14 Kvlz 2 od 19. maja 2014. godine kojom je zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je u izvršenju odluke Ustavnog suda žalbeno vijeće Vrhovnog suda, postupajući po izmijenjenoj optužnici, na pretresu od 10. decembra 2013. godine donijelo pobijanu presudu kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 363. stav 1. KZRS, iako se i prvobitna optužnica a i izmijenjena optužnica na pretresu pred drugostepenim sudom, prema pravnoj kvalifikaciji djela, odnosila na kvalificirani oblik ovog krivičnog djela propisan u odredbi stava 2. istog zakonskog propisa. Ukazano je da se razlozi za takvu odluku svode na zaključak da je i prvobitna optužnica u svom činjeničnom opisu sadržavala sve elemente bića navedenog krivičnog djela iz stava 1. člana 363. KZRS (dakle, osnovnog oblika ovog krivičnog djela), a da su izmjenom optužnice na pretresu pred drugostepenim sudom, 26. maja 2009. godine, ugrađeni elementi bića ovog krivičnog djela u kvalificiranom obliku iz člana 363. stav 2. KZRS. Slijedeći to, kako je navedeno, osuđujuća presuda donesena na tom pretresu nije mogla da se odnosi na kvalificirani oblik djela iz člana 363. stav 2. (za koji su tek izmjenama na pretresu pred drugostepenim sudom ugrađeni kvalifikatorni elementi djela), jer bi time bio povrijeđen princip zabrane reformatio in peius. Ovo zbog toga što je takva izmjena optužnice, kojom se u činjenični opis djela ugrađuju elementi bića kvalificiranog oblika ovog djela, uslijedila na pretresu pred drugostepenim sudom održanom nakon ukidanja prvostepene presude po žalbi koju su izjavili apelantovi branioci, pa bi na taj način po izjavljenoj žalbi u apelantovu korist bila donesena presuda na njegovu štetu. Međutim, kako je dalje istakao Vrhovni sud, s obzirom na to da je i prvobitna optužnica u svom činjeničnom opisu, a time i prvostepena presuda donesena na osnovu takve optužnice, sadržavala sve elemente bića osnovnog oblika ovog krivičnog djela, to je žalbeno vijeće Vrhovnog suda, postupajući po izmijenjenoj optužnici na pretresu pred Vrhovnim sudom, bilo u mogućnosti, a da time ne povređuje princip zabrane reformatio in peius, donijeti presudu kojom je apelanta proglasilo krivim za osnovni oblik krivičnog djela. Ovo stoga što se, prema stavu Vrhovnog suda, radi o osudi za osnovni oblik krivičnog djela iz stava 1. člana 363. KZRS, koji je blaži u odnosu na pravnu kvalifikaciju djela u prvobitnoj optužnici i prvostepenoj presudi.

15. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, apelantove radnje činjenično opisane u prvobitnoj optužnici, a slijedeći to i u prvostepenoj presudi, u sebi sadrže elemente bića krivičnog djela iz stava 1. člana 363. KZRS, pa donošenjem pobijane presude po izmijenjenoj optužnici nije povrijeđen princip zabrane reformatio in peius, jer su elementi ovog oblika bića navedenog krivičnog djela sadržani i u prvobitnoj optužnici i prvostepenoj presudi. Slijedeći to, za ovaj oblik navedenog krivičnog djela apelant je mogao biti osuđen i u postupku po žalbi koja je izjavljena samo u njegovu korist, jer se radi o blažem obliku istog krivičnog djela (a čija su obilježja postojala u činjeničnom opisu izreke prvostepene presude) za koje je osuđen prvostepenom presudom. Stoga je Vrhovni sud zaključio da podneseni zahtjev apelantovih branilaca nije osnovan, te je odbijen kao neosnovan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Navodi da je Vrhovni sud, i pored uputa i navoda iznesenih u Odluci Ustavnog suda broj AP 1165/10, ponovo povrijedio princip reformatio in peius i apelantovo pravo na odbranu. Ističe da je Vrhovni sud donio presudu na osnovu izmijenjene optužnice kojom ga je proglasio krivim za krivično djelo pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 363. stav 1. KZRS iako za to nije bio optužen. Osim toga, Vrhovni sud je povrijedio i princip zakonitosti i jednakosti strana u postupanju, dopuštajući da on bude proglašen krivim za radnje koje mu nisu bile stavljene na teret prvostepenom presudom na koju je samo on uložio žalbu, a koje nisu predstavljale krivično djelo niti u objektivnom, niti u subjektivnom smislu. Ističe da ni prvobitna optužnica u svom činjeničnom opisu, a na osnovu koje je donesena prvostepena presuda Okružnog suda od 8. decembra 2008. godine, nije sadržavala bitne elemente bića krivičnog djela iz člana 363. stav 1. KZRS, kao ni biće krivičnog djela iz člana 363. stav 2. KZRS. Navodi da u prvobitnoj optužnici i u izreci presude od 8. decembra 2008. godine nije opisana namjera, odnosno postojanje svijesti optuženog da počini predmetno krivično djelo. Ističe da je republički tužilac, shvatajući propuste koje je učinio okružni tužilac, promijenio dispozitiv optužnice, premda poslije ukidanja presude činjenično stanje nije izmijenjeno, nego je ostalo isto, tako da je ubacio riječi: "... u namjeri da isti ne bude otkriven, pružio mu pomoć, tako što je.... ", na koji način je u izreku presude,,ubacio" riječi koje bi predstavljale biće krivičnog djela iz člana 363. stav 1. KZRS, jer bez postojanja ovih riječi ne bi postojalo ni ovo krivično djelo, a ne samo krivično djelo iz člana 363. stav 2. KZRS. Vrhovni sud je, pogrešno primjenjujući stav Ustavnog suda da ne želi i da ne može utjecati na tužioca kada i kako može mijenjati svoju optužnicu, zakazao glavni pretres i donio Presudu broj 11 0 K 00147 13 KŽK3 od 10. decembra 2013. godine u kojoj "doslovno prepisuje izmijenjenu optužnicu i sudi apelanta, ali ne za krivično djelo iz člana 363. stav 2. KZRS, već za krivično djelo iz člana 363. stav 1. KZRS", smatrajući da osudom apelanta za ovo krivično djelo ne povređuje princip reformatio in peius. Ovakav stav Vrhovnog suda je potpuno pogrešan i predstavlja flagrantnu povredu principa reformatio in peius zbog toga što Presuda Okružnog suda broj 11 0 K 000147 08 K nije sadržavala obilježja bića krivičnog djela iz člana 363. stav 1. KZRS. Naime, da bi postojalo ovo krivično djelo, u izreci presude mora biti opis vinosti, tj. namjere optuženog da pruži pomoć učiniocu krivičnog djela, koji se goni po službenoj dužnosti, ali ta namjera u presudi Okružnog suda nije opisana. Republički tužilac je izmjenom optužnice ovu namjeru,,ubacio" u činjenični opis, kako bi taj opis dobio obilježje predmetnog krivičnog djela. Ovog opisa nije bilo u prvostepenoj presudi, na prvostepenu presudu se žalio samo apelant, pa je svaka izmjena optužnice kojom se u činjeničnom opisu,,ubacuju", opisuju elementi koji predstavljaju biće krivičnog djela povreda ovoga principa.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani navodi iz apelacije.

18. Republičko tužilaštvo je istaklo da je Vrhovni sud u ponovljenom krivičnom postupku donio presudu kojom je apelanta ponovo proglasio krivim, ali za krivično djelo iz člana 363. stav 1. KZRS. Ovakvim iskazanim stavom, a poštujući i navode iz odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud je, ipak, usvojio stav da su izmjenama optužnice koje se tiču kvalificiranog oblika predmetnog krivičnog djela unesene radnje koje nije sadržavala prvobitna optužnica, te da je time narušen princip reformatio in peius. Tužilaštvo je prihvatilo takav stav suda i nije ulagalo vanredni pravni lijek na presudu tog suda od 10. decembra 2013. godine, a "koja je i predmet podnesene apelacije". Istaklo je da je i prvobitno postavljena optužnica, a time i izreka prvostepene presude, sadržavala takav obim objektivnih i subjektivnih elemenata da se apelantova radnja može kvalificirati kao krivično djelo iz člana 363. stav 1. KZRS. Kroz navođenje poduzetih radnji oko organiziranja bjekstva opisana je apelantova svijest o počinjenom djelu, kao i njegova volja da tu pomoć pruži.

V. Relevantni propisi

19. Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) u relevantnom dijelu glasi:

Pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela

Član 363. st. 1. i 2.

(1) Ko krije učinioca krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti ili mu prikrivanjem oruđa, tragova ili na drugi način pomaže da ne bude otkriven, ili ko krije osuđeno lice ili preduzima druge radnje kojima se ide za tim da se ne izvrši kazna, izrečena mjera bezbjednosti, ili da se ne primijene vaspitne zavodske mere, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

(2) Ko pruži pomoć učiniocu krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko pet godina, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 242. stav 1. tačka v)
Sadržaj optužnice

(1) Optužnica sadrži:

v) opis djela iz kog proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela, predmet na kome je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi,

Član 290.
Izmjena optužnice

Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 294. stav 1.
Vezanost presude za optužbu

Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

Član 299. stav 1. tačka a)
Presuda kojom se optuženi oglašava krivim

(1) U presudi u kojoj se optuženi oglašava krivim sud će izreći:

a)za koje se djelo oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona;

Član 321.
Zabrana reformatio in peius

Ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

Član 331. stav 1.
Pretres pred drugostepenim sudom

Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 14 Kvlz2 od 19. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 28. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant ističe da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje odnose na povredu principa zabrane reformatio in peius, budući da apelant smatra da je doveden u teži položaj od onoga u kojem se nalazio nakon osuđujuće presude Okružnog suda na koju je samo on izjavio žalbu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1165/10 u odnosu na odluke koje je Vrhovni sud donio nakon te odluke Okružnog suda i kojim je apelant proglašen krivim. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Vrhovni sud povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer "nije dao odgovor na to zašto nije povrijeđen princip reformatio in peius kada je optužnica izmijenjena tako da su dodani elementi u činjeničnom opisu koji čine krivično djelo za koje je apelant optužen, a prvobitna optužnica po kojoj je donesena prvostepena presuda, koja je po žalbi odbrane ukinuta, nije sadržavala te iste elemente u činjeničnom opisu". Dakle, s obzirom na apelacione navode, Ustavni sud treba ispitati da li je Vrhovni sud u presudama donesenim u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1165/10 ponovno povrijedio princip reformatio in peius i apelantovo pravo na odbranu, te da li je uslijed toga (proizvoljne primjene prava) Vrhovni sud, kako apelant tvrdi, ponovno donio arbitrarnu odluku.

29. Ustavni sud ukazuje, prije svega, da je odredbama člana 321. stav 1. ZKP propisano: "Ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu." To znači da, u slučaju tako podnesene žalbe, zabrana reformatio in peius štiti optuženog u pogledu nepovoljnijeg utvrđivanja činjeničnog stanja, primjene krivičnog zakona, izricanja strožije krivičnopravne sankcije nego što je to bilo u pobijanoj presudi, izricanja mjere sigurnosti i dr. Pri tome Ustavni sud ukazuje da načelo zabrane reformatio in peius (zabrana preinačenja nagore) važi u postupku po žalbi i to kako za odlučivanje u sjednici vijeća drugostepenog suda, tako i na pretresu koji se održava nakon ukidanja prvostepene presude. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredaba člana 290. ZKP, koje se, prema odredbama člana 331. stav 1. ZKP, shodno "primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom", tužilac ovlašten da do okončanja dokaznog postupka izmijeni optužnicu ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici. To je, dakle, diskrecijsko pravo tužioca koje mu se ne može uskratiti. Međutim, iako sud ne može uskratiti pravo tužiocu da izmijeni optužnicu, ipak, u konačnici, presudom odlučuje o tako izmijenjenoj optužnici, što znači da je na sudu da u takvoj situaciji osigura poštovanje pravila o zabrani reformatio in peius iz člana 321. ZKP. U vezi s navedenim, kao i u vezi sa konkretnim slučajem, Ustavni sud ukazuje da zabrana reformatio in peius podrazumijeva (i) zabranu izmjene optužnice na štetu optuženog, u smislu dopune činjeničnog opisa djela na način da se dopunom upotpune elementi bića predmetnog krivičnog djela koji nedostaju za koje je apelant proglašen krivim prvostepenom presudom.

30. U kontekstu navedenog, Ustavni sud, prije svega, ponavlja da je činjenični opis krivičnog djela pomoć učiniocu krivičnog djela iz člana 363. stav 2. KZRS, koje je apelantu bilo stavljeno na teret potvrđenom optužnicom o kojoj je odlučivao Okružni sud i kojom ga je proglasio krivim, u prvostepenoj presudi glasio: "... u vremenskom periodu od 25. maja 2008. godine do 29. juna 2008. godine u Banjoj Luci, a nakon što je R.S. počinio krivično djelo teška krađa iz člana 232. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske na štetu Balkan Investment Bank a.d. Banja Luka, organizirao bjekstvo sa područja Banje Luke, tako što je stupio u telefonski kontakt sa L.R. iz Sanskog Mosta i sa njime dogovorio prebacivanje i smještaj R.S. u Sanskom Mostu, gdje je on lišen slobode."

31. Dalje, Ustavni sud, ponavlja da je na prvostepenu presudu kojom je apelant proglašen krivim samo odbrana izjavila žalbu, odnosno da je prvostepena presuda ukinuta samo po žalbi apelantovog branioca.

32. Postupajući dalje u predmetu, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 000 147 09 Kžk od 26. maja 2009. godine kojom je apelant oslobođen optužbe. Naime, Vrhovni sud je održao pretres na kojem je Tužilaštvo izmijenilo optužnicu, tako da činjenični opis djela glasi: "u toku juna 2008. godine u Banjoj Luci, nakon što mu je bilo poznato da je R.S. s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi iz sefa glavnog trezora oštećene Balkan Investment Bank a.d. Banja Luka uzeo i prisvojio milion maraka, s namjerom da on ne bude otkriven pružio mu pomoć tako što je organizirao njegovo bjekstvo sa područja Banje Luke, na način da je stupio u telefonski, a zatim i lični kontakt sa njima zajedničkim prijateljem L.R. iz Sanskog Mosta, te dogovorio prebacivanje i pronalazak sigurnijeg mjesta skrivanja R.S. u Sanskom Mostu, što je L.R. učinio, preuzeo R.S. i smjestio ga u iznajmljeni stan u kojem je boravio do 29. juna 2008. godine, kada je lišen slobode." Međutim, Vrhovni sud nije prihvatio ovako izmijenjenu optužnicu, smatrajući da se na taj način povređuje princip reformatio in peius, nego je presudu donio po prvobitnoj optužnici i oslobodio apelanta optužbe, jer je zaključio da "u datom činjeničnom opisu nisu sadržani svi elementi bića krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret (pa ni osnovnog oblika tog krivičnog djela)", a niti bilo kojeg drugog krivičnog djela, te proizlazi da djelo ovako kako je opisano u optužnici nije propisano zakonom kao krivično djelo.

33. Međutim, postupajući po žalbi Tužilaštva, Vrhovni sud je ukinuo oslobađajuću presudu Vrhovnog suda i odredio da se održi pretres, te je u ponovljenom postupku Vrhovni sud prihvatio izmijenjenu optužnicu i donio osuđujuću presudu kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo iz člana 363. stav 2. KZRS.

34. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u ponovnom postupku, provedenom nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 1165/10, Vrhovni sud održao pretres na kojem je Tužilaštvo ostalo pri optužnici kojom je izmijenjen činjenični opis dispozitiva [prvobitne] optužnice a kojom je apelantu bilo stavljeno na teret da je počinio kvalificirani oblik krivičnog djela iz člana 363. stav 2. KZRS, ali je Vrhovni sud donio osporenu presudu kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo iz člana 363. stav 1. KZRS, dakle, za osnovno krivično djelo iz odredaba člana 363. KZRS.

35. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je proizvoljan (arbitraran) stav Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju apelant nije doveden u teži položaj, jer se i izmjenom optužnice apelantu stavlja na teret isto krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim, a u optužnicu nisu unesene činjenice i okolnosti koje bi krivičnom djelu dale teži oblik, a niti se izmjenom povećava količina kriminalnog supstrata koja bi, eventualno, mogla ukazivati na povećani stepen krivične odgovornosti. Naime, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je unošenjem u dispozitiv optužnice elemenata bića krivičnog djela koji nedostaju, koje je prvobitnom optužnicom stavljeno na teret apelantu, apelant stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na prvostepenu presudu, koja je ukinuta samo po žalbi apelantovih branilaca.

36. Ustavni sud zapaža da prvobitna optužnica, a i Presuda Okružnog suda broj 11 0 K 000 147 08 K od 8. decembra 2008. godine kojom je apelant prvobitno bio proglašen krivim, u činjeničnom opisu nije sadržavala sve elemente bića krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret (pa ni osnovnog oblika tog krivičnog djela), a niti bilo kojeg drugog krivičnog djela. Taj stav je imao i Vrhovni sud (kako to proizlazi iz Presude broj 11 0 K 000 147 09 Kžk od 26. maja 2009. godine), koji je navedenom presudom apelanta oslobodio optužbe.

37. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju suština navoda o povredi principa reformatio in peius nije u tome da li jesu ili nisu u optužnicu unesene činjenice i okolnosti koje bi predmetnom krivičnom djelu dale teži oblik, nego u tome da prvostepena presuda nije sadržavala sve elemente bića krivičnog djela propisane zakonom, tj. da ne bi bilo djela da nije dopuštena izmjena optužnice koja je izvršena u postupku koji je vođen samo po žalbi odbrane. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, stav Vrhovnog suda da nema povrede navedenog principa arbitraran kada je apelanta proglasio krivim za osnovni (blaži) oblik krivičnog djela, mada mu je izmijenjenom optužnicom bio stavljen na teret kvalificirani oblik tog krivičnog djela, u situaciji kada iz prezentiranih činjenica proizlazi da ni prvobitna optužnica, niti presuda donesena nakon održanog glavnog pretresa, koja je ukinuta samo po apelantovoj žalbi, nisu sadržavale elemente ni osnovnog, ni kvalificiranog oblika krivičnog djela iz člana 363. KZRS. Zato, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud arbitrarno primijenio procesno pravo, i to relevantne odredbe člana 321. ZKPRS, što je direktno dovelo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud proizvoljno primijenio načelo reformatio in peius (član 331. ZKPRS), budući da je zaključio da je apelant, nakon što je tužilac dopunio optužnicu tako što je dodao elemente bića predmetnog krivičnog djela koji nedostaju, počinio krivično djelo pomaganje učiniocu krivičnog djela iz člana 363. stav 1. KZRS, mada prvobitna optužnica i presuda kojom je apelant proglašen krivim i koja je ukinuta samo po apelantovoj žalbi nisu sadržavale elemente bića ni osnovnog, ni kvalificiranog oblika tog krivičnog djela.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.