Službeni glasnik BiH, broj 2/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 579/12, rješavajući apelaciju S. K. i D. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija S. K. i D. O.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Apelacionog suda Brčko distrikta broj 97 0 P 000067 11 Rev od 3. novembra 2011. godine.

Nalaže se Vladi Brčko distrikta da, u skladu s članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima S. K. i D. O. u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 15.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku na koji će se, nakon isteka ovog roka, plaćati zakonska zatezna kamata.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu Presude Apelacionog suda Brčko distrikta broj 97 0 P 000067 11 Rev od 3. novembra 2011. godine kojim je odlučeno o troškovima postupka.

Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta broj 97 0 P 000067 11 Rev od 3. novembra 2011. godine u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka.

Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko distrikta koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija S. K. i D. O. podnesena protiv Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta broj 97 0 P 000067 11 Rev od 3. novembra 2011. godine i broj 97 0 P 000067 08 Gž od 15. aprila 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S. K. i D. O. kog zastupa S. K. (u daljnjem tekstu: apelanti), a koje zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 9. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 97 0 P 000067 11 Rev od 3. novembra 2011. godine i broj 97 0 P 000067 08 Gž od 15. aprila 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te Brčko distrikta zastupanog po Pravobranilaštvu Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. decembra 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud je odgovor dostavio 30. decembra 2014. godine, Osnovni sud 29. decembra 2014. godine, a tuženi 26. decembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant D. O. te njegovi roditelji L. O. i V. O. podnijeli su 24. jula 1969. godine tužbu protiv Općine Brčko i Medicinskog centra Brčko radi naknade štete. U tužbi su istakli da svi ljekari kojima su se obratili nisu na vrijeme ustanovili pravi uzrok bolesti apelanta D. O., da su ga pogrešno liječili i da ga nisu htjeli uputiti u odgovarajuću dječiju kliniku. Zbog toga su kod apelanta D. O. nastupile posljedice koje su konačno utvrđene nalazom Prvostepene invalidske komisije Ilidža 1968. godine, koja je ustanovila da su uslijed oboljenja upale mozga i zbog pogrešnog liječenja mentalne sposobnosti apelanta D. O. oštećene do nivoa "imbecilnosti", te da zbog toga spada u kategoriju invalidne djece, a radna sposobnost mu je umanjena za 100%.

6. Okružni sud u Tuzli je Presudom broj P.1252/69 od 15. aprila 1976. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

7. Vrhovni sud Bosne i Hercegovine je Rješenjem broj Gž.1780/76 od 31. marta 1977. godine prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje Općinskom sudu u Brčkom, kao mjesno nadležnom sudu.

8. Postupak je nastavljen pod brojem P.447/77 pred Općinskim sudom u Brčkom koji je u ovom predmetu posljednju raspravu održao 5. decembra 1986. godine.

9. U ponovljenom suđenju na ročištu za glavnu raspravu, održanom 30. maja 2001. godine, precizirana je tužba tako što su kao tužioci označeni apelanti S. K. i D. O., a kao tuženi Brčko distrikt i Medicinski centar Brčko distrikt (u daljnjem tekstu: Medicinski centar).

10. Osnovni sud je međupresudom broj P.447/77-I od 1. septembra 2004. godine utvrdio da ne postoji odgovornost (nema pravnog osnova) tuženih Brčko distrikta i Medicinskog centra za naknadu štete prouzrokovane apelantima S. K. i D. O.

11. Apelacioni sud je Rješenjem broj Gž.75/05 od 6. juna 2005. godine usvojio žalbu apelanata, ukinuo međupresudu Osnovnog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, konstatirano da postupak u ovoj pravnoj stvari traje "veoma dugo".

12. Osnovni sud je Presudom broj P.447/77-I od 1. decembra 2005. godine usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tužene Brčko distrikt i Medicinski centar da apelantima kao solidarnim povjeriocima po osnovu navedenih vidova štete isplate označene novčane iznose. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanata je odbijen kao neosnovan.

13. U obrazloženju presude je ukazano da se građansko-pravna odgovornost za naknadu štete zasniva na članu 154. stav 1. i članu 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji propisuju da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je da je nadoknadi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, odnosno da za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom prouzrokuje trećoj osobi odgovara pravna osoba u kojoj je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako pravna osoba dokaže da je u datim okolnostima postupala onako kako je trebalo.

14. Nadalje, na osnovu provedenih dokaza, a naročito nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. M. Ž., specijaliste neurologa, utvrđeno je da je apelant D. O., kao zdrava osmomjesečna beba, tokom zime 1952/1953. godine obolio od virusne upale mozga, te da je prvobitno liječenje koje su proveli mjesni ljekari u Brčkom u periodu od januara do februara 1953. godine u akutnoj fazi bolesti bilo zasnovano na netačno postavljenoj dijagnozi "gripe" i davanju lijekova koji su bili odgovarajući za tu pogrešnu dijagnozu. Liječenje bolesti, čija je stvarna dijagnoza bila virusna upala mozga, prema izvještajima Dječije klinike "Jezero" Sarajevo iz juna-jula 1953. godine i Dječije klinike "Rebro" iz Zagreba iz 1958. godine trebalo je provesti u bolničkim ustanovama pod nadzorom stručnog tima (pedijatar-infektolog-neurolog) u jedinicama intenzivnog tretmana, a što je u konkretnom slučaju izostalo, pa je apelant D. O. liječen u kućnim uvjetima aspirinima i čajevima pod netačnom dijagnozom. Nadalje, ukazano je da, prema nalazu vještaka dr. M. Ž., prema apelantu D. O. u akutnoj fazi bolesti nije provedena odgovarajuća dijagnostika, nije postavljena ispravna dijagnoza bolesti i nije proveden postupak neophodnog bolničkog liječenja. Najzad, ukazano je da, po nalazu ovog vještaka, isključivu krivicu za oboljenje apelanta D. O. snose mjesni ljekari koji su postavili pogrešnu dijagnozu i pogrešno liječili apelanta D. O. Osnovni sud je na osnovu priložene dokumentacije i nalaza vještaka zaključio da je objektivno i potpuno utvrđeno postojanje uzročno-posljedične veze između oboljenja tužioca i postupka radnika tuženog.

15. Najzad, nalaz vještakinje dr. Z. L. nije prihvaćen jer je ocijenjen nepotpunim i nedovoljno objektivnim zato što nije uzeo u obzir sve okolnosti i činjenice od značaja za utvrđenje uzročno-posljedične veze.

16. Apelacioni sud je Rješenjem broj 097-0-Gž-06-000086 od 21. februara 2007. godine žalbe apelanata i tuženih uvažio, ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

17. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da je tuženi u žalbi istakao da iako u konkretnom slučaju postoje dva oprečna vještačenja prvostepeni sud prihvata jedan od tih nalaza, tj. nalaz vještaka M. Ž. ("koji je u nalazu utvrdio uzročno-posljedičnu vezu između oboljenja apelanta D. O. i postupka ljekara bolnice), a ne nalaz vještakinje Z. L. ("koja nije mogla utvrditi posljedičnu vezu").

18. Apelacioni sud je zaključio da su osnovane tvrdnje tuženog da prvostepena presuda ne sadrži razloge zbog kojih je prihvaćen nalaz vještaka M. Ž., a pri tome nije ocijenio radi li se o oprečnom nalazu ovog vještaka u odnosu na nalaz vještakinje Z. L., a što su tuženi u toku postupka isticali. S tim u vezi je ukazano da u situaciji kada je nakon provedenih vještačenja oba vještaka tuženi predložio novo vještačenje s obrazloženjem da su ova vještačenja oprečna, prvostepeni sud je, po ocjeni Apelacionog suda, bio obavezan, prije svega saslušanjem vještaka na ročištu, utvrditi da li je u domenu ljekara neuropsihijatra izjašnjavanje o činjenicama kako je to određeno rješenjem kojim je vještakinji Z. L. naloženo vještačenje. Pri tome je ukazano da je ova obaveza postojala i pored činjenice da je Z. L. prihvatila da vještači u ovom predmetu i dala pisani nalaz i mišljenje koji je cijenjen u prvostepenom postupku, iako ova vještakinja svoj nalaz i mišljenje nije iznijela i na raspravi shodno članu 260. ZPP-a. Nadalje, ukazano je da je nakon toga, ako utvrdi da je izjašnjenje u domenu njezine specijalnosti, morao ocijeniti jesu li nalazi, s obzirom na date zaključke, oprečni (imajući u vidu da su i jedan i drugi nalaz zasnovani na istoj medicinskoj dokumentaciji u spisu), te ukoliko se radi o nesaglasnim nalazima i ukoliko svaki vještak ostane pri datom mišljenju odrediti novo vještačenje (kako je predlagao tuženi), koje je trebalo povjeriti institutu određujući timsko vještačenje (po neurologu, pedijatru i infektologu) kako su, prema podacima spisa, predlagali i apelanti s obzirom da je u pitanju vještačenje koje treba provesti nakon znatne vremenske distance i isključivo na osnovu medicinske dokumentacije koja postoji u spisu.

19. Osnovni sud je Presudom broj P.447/77-I od 28. decembra 2007. godine obavezao tuženi Brčko distrikt da apelantima na ime izgubljene zarade i dospjelih zakonskih zateznih kamata na iste isplati navedene novčane iznose, da apelantu D. O. na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove i tuđu njegu i pomoć isplati označene novčane iznose, te najzad da apelantu D. O. na ime izgubljene zarade zbog umanjenja radne sposobnosti plaća novčanu rentu. S viškom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim apelanti su odbijeni. Najzad, tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na Medicinski centar odbijen je kao neosnovan jer je zaključeno da, kao dio tuženog Brčko distrikta, navedena institucija nema svojstvo pravne osobe, te ne može samostalno istupati u pravnom prometu i biti tužilac ili tuženi.

20. U obrazloženju presude je ukazano da je na osnovu provedenih dokaza, a naročito na osnovu vještačenja koje su proveli vještak dr. M. Ž., specijalista neurolog i dr. Z. L., spec. neuropsihijatrica utvrđeno da je apelant D. O., kao zdrava osmomjesečna beba, tokom zime 1952/1953. godine obolio od virusne upale mozga, te da je prvobitno liječenje koje su proveli mjesni ljekari u Brčkom u periodu od januara do februara 1953. godine u akutnoj fazi bolesti, bilo zasnovano na netačno postavljenoj dijagnozi "gripe" i davanju lijekova koji su bili odgovarajući za tu pogrešnu dijagnozu. Liječenje bolesti, čija je stvarna dijagnoza bila virusna upala mozga, prema izvještajima Dječije klinike "Jezero" Sarajevo iz juna-jula 1953. godine i Dječije klinike "Rebro" iz Zagreba iz 1958. godine, na koje je ukazano u nalazu vještaka, trebalo je provesti u bolničkim ustanovama pod nadzorom stručnog tima (pedijatar-infektolog-neurolog) u jedinicama intenzivnog tretmana, a što je u konkretnom slučaju izostalo, pa je apelant D. O. liječen u kućnim uvjetima aspirinima i čajevima pod netačnom dijagnozom. Nadalje, ukazano je da prema nalazu oba vještaka prema apelantu D. O. u akutnoj fazi bolesti nije provedena odgovarajuća dijagnostika, nije postavljena ispravna dijagnoza bolesti i nije proveden postupak neophodnog bolničkog liječenja umjesto liječenja kod kuće. Nadalje, ukazano je da isključivu krivicu za oboljenje apelanta D. O. snose mjesni ljekari koji su postavili pogrešnu dijagnozu i pogrešno liječili apelanta D. O. Osnovni sud je na osnovu priložene dokumentacije i nalaza vještaka zaključio da postoji uzročno-posljedična veza između oboljenja tužioca i postupka radnika tuženog.

21. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je u skladu s uputama Apelacionog suda od vještakinje Z. L. zatraženo izjašnjenje o različitim nalazima koje su u prethodnom postupku dali ona i vještak M. Ž., te da je vještakinja Z. L. u dopuni svog osnovnog nalaza navela da je u cijelosti saglasna s nalazom i mišljenjem vještaka M. Ž. Po ocjeni Osnovnog suda, na ovaj su način otklonjene sve nejasnoće i sumnje u bilo kakvu oprečnost između nalaza, mišljenja i zaključaka ova dva vještaka, a shodno čemu su oba nalaza vještaka prihvaćena u cijelosti kao objektivna i stručna, te je na njima zasnovana odluka u ovoj pravnoj stvari. Shodno navedenom, ocijenjeno je suvišnim povjeravanje vještačenja u ovom predmetu institutu, odnosno timu stručnjaka, pa je prijedlog tuženog Brčko distrikta odbijen. U prilog navedenom, ukazano je da je u skladu s uputom Apelacionog suda utvrđeno da je u domenu ljekara neuropsihijatra izjašnjenje o činjenicama navedenim u rješenju kojim je naloženo vještačenje.

22. Najzad, iz obrazloženja presude proizlazi da je na osnovu navedenog utvrđena građansko-pravna odgovornost tuženog Brčko distrikta za štetu koju je pretrpio apelant D. O. (bolest, neadekvatno liječenje i pogrešan tretman).

23. Apelacioni sud je Rješenjem broj 097-0-Gž-08-000101 od 31. decembra 2008. godine usvojio žalbu apelanata i tuženog, ukinuo prvostepenu presudu u dijelu u kom je tužbeni zahtjev apelanata usvojen i odredio održavanje glavne rasprave pred Apelacionim sudom.

24. U obrazloženju rješenja je ukazano da vještakinja Z. L., na osnovu čije dopune nalaza je prvostepeni sud također utvrdio da postoji uzročna veza između pogrešne dijagnoze i pogrešnog liječenja apelanta D. O., pred prvostepenim sudom nije iznijela nalaz i mišljenje od 14. oktobra 2003. godine, kao ni dopunu istog od 20. oktobra 2010. godine iako je članom 194. ZPPBD propisano da vještak uvijek iznosi svoj nalaz i mišljenje usmeno na raspravi. Također, ukazano je da postoji i bitna povreda postupka iz člana 284. stav 2. tačka 12. ZPPBD. Najzad, ukazano je da ovaj sud smatra da i radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja glavnu raspravu treba održati pred istim.

25. Apelacioni sud je u toku 2009. godine zakazao četiri ročišta od kojih su održana dva, a dva su odložena po zahtjevu apelanata jer su tražili da na ročištu budu saslušani vještaci M. Ž. i Z. L., odnosno jer je apelantica S. K. bila na bolničkom liječenju. U ovom periodu apelanti su 23. marta 2009. godine podnijeli zahtjev za izuzeće sudija određenih za žalbeno vijeće, a koji je odbijen rješenjem predsjednika suda od 31. marta 2009. godine. Nadalje, Apelacioni sud je 25. maja 2009. godine prihvatio prijedlog tuženog i odredio vještačenje po JU Klinički centar Tuzla (u daljnjem tekstu: KC Tuzla), koji je imenovao svoj tim 8. juna 2009. godine, te dostavio nalaz i mišljenje 8. septembra 2009. godine.

26. Tokom 2010. godine zakazana su četiri ročišta, od kojih je prvo u ovoj godini, na zahtjev apelantice i njenog punomoćnika, odloženo radi provođenja dokaza koje su predložili apelanti.

27. Tokom 2011. godine na ročištu održanom 14. januara proveden je dio dokaza koji su apelanti predložili da bi ročište bilo odloženo za 25. februar 2011. godine na kom su provedeni i preostali dokazi koje su apelanti predložili. Ovo ročište je također odloženo za 15. april jer su apelanti u pogledu dopune nalaza vještaka naveli da to nije u cijelosti ono što su tražili. Na ročištu održanom 15. aprila 2011. zaključena je glavna rasprava.

28. Apelacioni sud je Presudom broj 97 0 P 000067 08 Gžr od 15. aprila 2011. godine tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im se kao solidarnim povjeriocima na ime izgubljene zarade, na ime troškova boravka i smještaja u zavodima za djecu i omladinu ometenu u razvoju, na ime naknade za tuđu njegu i pomoć, isplati označeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, kao i dospjele zakonske zatezne kamate, kao i da se apelantu D. O. na ime izgubljene zarade zbog trajnog umanjenja radne sposobnosti, te na ime tuđe njege i pomoći isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, odbio kao neosnovan. Tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na tuženi Medicinski centar je odbačen i ukinute su sve provedene radnje u postupku u odnosu na istog shodno članu 28. st. 1. i 32. ZPPBD jer Medicinski centar nema svojstvo pravne osobe, a zbog čega ne može biti ni tuženi u ovom postupku. Najzad, apelanti su obavezani da tuženom Brčko distriktu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 107.774,10 KM.

29. Iz obrazloženja presude proizlazi da je činjenicu oštećenja zdravlja kod apelanta D. O. sud utvrdio na osnovu medicinske dokumentacije koja u postupku nije osporavana. Nadalje, na osnovu iskaza apelantice S. K. kao stranke, te svjedoka P. P., V. I., J. B., P. T., M. J., N. K., M. T. i M. Ž. L. čijim iskazima tuženi nije prigovarao, utvrđeno je da je apelant D. O. rođen kao zdravo dijete bez komplikacija, da su ga roditelji odmah nakon što se razbolio u januaru 1953. godine odnijeli u bolnicu jer je imao izuzetno visoku temperaturu, da su roditelji ljekare upoznali sa stanjem zdravlja, da su ljekari rekli da boluje od gripe i odredili da se liječi kod kuće uz čajeve, aspirine i peniciline, da su pri odluci da se provodi samo kućno liječenje navedenom terapijom, iako je tada postojala bolnica u Brčkom, ostali i nakon što su roditelji ponovo donijeli dijete ljekarima jer se stanje zdravlja nije popravljalo, te da je apelant D. O. ostao na kućnom liječenju i s navedenom terapijom sve dok naprijed pobrojani simptomi nisu prestali, a što je trajalo oko mjesec dana. Na osnovu iskaza svjedoka M. Ž. L., M. T. i V. I. utvrđeno je i da je u relevantnom periodu bolovalo još djece s konkretnim simptomima i da su liječena od "prehlade". Na osnovu iskaza M. Ž. L. i M. T. utvrđeno je da su u dva slučaja istog oboljenja, nakon bolničkog tretmana oboljeli ozdravili bez posljedica. Sud je odbio prijedlog apelanata da sasluša i svjedoke L. K., M. B. i D. V. jer je zaključio da je njihovo saslušanje nepotrebno budući da su o okolnostima na koje je predloženo njihovo svjedočenje već saslušani svjedoci i apelantica S. K.

30. Po ocjeni suda, kod nesporno utvrđene činjenice koje simptome je imao apelant D. O. kada su ga roditelji donosili ljekarima, kao i činjenice da je veći broj djece u istom periodu također obolio od "prehlade" s istim ili sličnim simptomima, tačnim je ocijenjena tvrdnja apelanata da se ljekari kojima su roditelji donijeli na pregled apelanta D. O. nisu ponašali kako bi se iskusan i pažljiv ljekar opće prakse ponašao u datoj situaciji, te da su odstupili od medicinskog standarda koji nalaže, bez obzira na slobodu ljekara u izboru dijagnostičkih i terapijskih metoda, da se u slučaju dileme, koja se u konkretnim okolnostima morala nametnuti, ljekari drže načela sigurnog puta, tj. da su apelanta D. O. trebali uputiti u bolnicu radi provjere dijagnoze koju su postavili (provođenjem tada postojećih i primjenjivih metoda ispitivanja u bolničkim uvjetima) i nadalje, ukoliko se utvrdi da je u pitanju oboljenje koje inače zahtijeva liječenje u bolnici, da se provede bolnički tretman koji se u to vrijeme primjenjivao. Nadalje, ukazano je da ljekari Doma zdravlja u Brčkom nisu tako postupili, sami su odredili dijagnozu gripe i liječenje u kućnim uvjetima terapijom karakterističnom za gripu, a na koji način je apelant D. O. i liječen mjesec dana iako se njegovo zdravstveno stanje nije popravljalo.

31. Na osnovu uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju, koju tuženi nije osporavao, utvrđeno je da je kod apelanta D. O. nastupilo oštećenje zdravlja uslijed upale mozga koju je imao u januaru 1953. godine.

32. Nadalje, sud je zaključio da činjenica da je šteta nastala kod apelanta D. O. poslije ljekarske greške, sama po sebi, nije dokaz njene uzročne povezanosti s greškom, te da je u konkretnom slučaju, prilikom utvrđivanja postojanja uzročne veze, riječ o procjeni je li do štete došlo greškom ljekara, a ne prirodnim (nepredvidivim) ishodom bolesti upale mozga od koje je apelant D. O. obolio u januaru 1953. godine. Zbog toga su u postupku provedena vještačenja po vještacima dr. Z. L., dr. M. Ž. i timu vještaka KC Tuzla sa zadatkom da na bazi relevantnih pokazatelja medicinske nauke daju mišljenje je li postupak ljekara Doma zdravlja u Brčkom u januaru 1953. godine uzrokovao oštećenje zdravlja apelanta D. O. ili bi do štete došlo i da je urađeno onako kako to medicinski standardi iziskuju.

33. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je vještak dr. M. Ž. u nalazu i mišljenju bio izričit u zaključku da da je apelantu D. O. blagovremeno postavljena dijagnoza (da je dijagnosticirana upala mozga u januaru 1953. godine) i da je stručno i pravilno liječen u bolnici ne bi nastupile posljedice koje ima, odnosno da ne bi nastupilo oštećenje zdravlja. Nadalje, ukazano je da ovaj vještak u usmenom saslušanju više nije bio tako izričit i kategoričan budući da je izjavio da bi blagovremeno liječenje u bolničkim uvjetima, simptomatskom terapijom koja je 1953. godine primjenjivana kod upale mozga dalo mogućnost da se izađe iz bolesti, a da je mogućnost zavisila od uzročnika, odnosno vrste virusa i od imunološkog stanja organizma. Također, ukazano je da ovaj vještak nije ponudio dokaz za tvrdnju da su 1953. godine u simptomatskoj terapiji upale mozga korišteni kortikosteroidi kao lijek koji je vodio uspješnom liječenju, odnosno izbjegavanju posljedica upale mozga. Shodno navedenom, zaključeno je da postoji izrazita kontradiktornost između nalaza i mišljenja i izlaganja ovog vještaka pred sudom.

34. Nadalje, u odnosu na nalaz vještakinje Z. L. od 14. oktobra 2003. godine i nalaz od 20. decembra 2007. godine (pismeno koje je naslovljeno kao dopuna prethodnog nalaza, a faktički je novi nalaz) najprije je uočeno da su zasnovani na istoj medicinskoj dokumentaciji koja je uložena u spis. Nadalje, ukazano je da je u prvom nalazu vještakinja Z. L. navela da u dokumentaciji ne postoji historija bolesti medicinskih ustanova gdje je apelant D. O. liječen, iz kojih bi vještakinja dobila potrebne informacije - podatke na osnovu kojih bi se decidirano i meritorno izjasnila na okolnost stručnog i adekvatnog liječenja apelanta D. O. u januaru 1953. godine i izvela medicinski utemeljen zaključak o uzročno-posljedičnoj vezi između oboljenja, toka liječenja i nastalih posljedica. U drugom nalazu (dopuni), na osnovu iste medicinske dokumentacije, vještakinja je navela da su kod nesporno utvrđene virusne upale mozga kod apelanta D. O., koji je liječen u kućnim uvjetima od gripe, nastale posljedice (rezultat) nestručnog i pogrešno započetog liječenja. Nadalje, ova vještakinja je u svom izlaganju pred sudom (kao i u svom drugom nalazu) tvrdila da je dobila naredbu suda da se izjasni o liječenju apelanta D. O. koji je bolovao od meningitisa, ali da je u spisu predmeta postojao nedostatak medicinske dokumentacije da je apelant bolovao od te bolesti, što je rezultiralo nalazom od 14. oktobra 2003. godine i zaključkom u tom nalazu, odnosno prividom da je on protivrječan nalazu dr. M. Ž. U vezi s adekvatnim liječenjem konačan stav ove vještakinje je bio da da je apelantu D. O. na vrijeme postavljena dijagnoza i da je liječenje provedeno simptomatskom terapijom postojale su velike mogućnosti izlječenja bez posljedica u zavisnosti od starosti djeteta, imunološkog statusa, somatskih funkcija, prethodno preduzetog liječenja. Također, ova vještakinja je potvrdila da su 1953. godine kortikosteroidi korišteni u liječenju teških infekcija i encefalitisa. Apelacioni sud je zaključio da navedeni razlozi ne mogu biti prihvaćeni za davanje dva potpuno različita nalaza koja su se zasnivala na istoj medicinskoj dokumentaciji, kao i da je ova vještakinja u drugom nalazu bila izričita da su posljedice oštećenja zdravlja nastupile zbog nestručnog i pogrešno započetog liječenja, tj. da je apelant D. O. na vrijeme i pravilno liječen izliječio bi se, a da je u svom izlaganju navela da su postojale mogućnosti izlječenja bez posljedica u zavisnosti od specifičnih okolnosti (starosti djeteta, imunološkog statusa, somatskih funkcija, prethodno preduzetog liječenja).

35. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da se tim vještaka KC Tuzla (neuropsihijatar, infektolog i pedijatar) u pogledu postojanja uzročno-posljedične veze izjasnio da prema podacima relevantne naučne i medicinske literature, rano prepoznavanje i liječenje akutnih infekcija centralnog nervnog sistema može značajno reducirati mortalitet i posljedične komplikacije istih. Nadalje, članica tima vještaka dr. N. M. je, pojašnjavajući okolnosti u odnosu na apelanta D. O., navela: "... da je, kada je obolio, bio u dojenačkom periodu koji je izuzetno osjetljiv za konkretno oboljenje, da su 1953. godine oboljeli od meningitisa liječeni simptomatskom terapijom kojom se liječi samo simptom koji se javlja kao posljedica nastale upale mozga, a ne i uzrok, da je reakcija na simptomatsku terapiju individualna, pa se ishod bolesti i kad se simptomatska terapija provodi u bolničkim uslovima ne može predvidjeti, odnosno ne može se predvidjeti da li će kod oboljele osobe nastupiti smrt ili posljedice i u kom obimu jer to zavisi i od starosti oboljelog, koliko je upala zahvatila centralni nervni sistem i koja vrsta upale mozga je u pitanju, od trenutnog stanja oboljelog organizma. Zbog navedenog, član tima je istakla da niko ne može garantovati da bi apelant D. O. da je u januaru 1953. godine liječen u bolničkim uslovima, ostao bez posljedica, kao i da nema pokazatelja da bolnički tretman može spriječiti razvoj težih simptoma i širenje virusa uz komplikacije jer je razvoj ovog oboljenja nepredvidiv. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da su vještaci KC Tuzla u dopuni nalaza naveli podatke iz medicinskih udžbenika navedenih autora iz 1951, 1958. i 1959. godine iz kojih proizlazi da ni 1951. godine, kao ni 1958. i 1959. godine nije bilo specifičnog lijeka za akutni stadij upale mozga, odnosno da nije bilo sigurnog i specifičnog lijeka u januaru 1953. godine kada se apelant D. O. razbolio."

36. Apelacioni sud je nalazu i mišljenju tima vještaka KC Tuzla, kao i dopuni ovog nalaza poklonio vjeru i prihvatio ga u cijelosti, ocjenjujući da su stručni, objektivni i potkrijepljeni medicinskom dokumentacijom. Također, ukazano je da nalaz i mišljenje i dopuna tima KC Tuzla nisu protivrječni izjašnjenju pred sudom vještaka dr. M. Ž. i dr. Z. L. jer su i oni, u konačnici, naveli da je samo postojala mogućnosti izlječenja provođenjem simptomatske terapije u bolnici u zavisnosti od faktora na koje su ukazali, te da nisu protivrječni ni iskazu svjedokinje M. Ž. L. (koja je u istom periodu oboljela od upale mozga, liječena u bolnici i ostala bez posljedica) i svjedoka M. T. (koji je izjavio da je njegova sestra u istom periodu liječena u bolnici od upale mozga i ostala bez posljedica). Prigovor apelanata da tim vještaka, koji je imao zadatak da da podatke o lijekovima koji su 1953. godine korišteni u bolničkim uvjetima za konkretno oboljenje i njihovom utjecaju na ishod bolesti, u dopuni nalaza nije naveo sve lijekove koji su navedeni u literaturi na koji se tim pozvao ocijenjeni su bez značaja. U vezi s tim je ukazano da je dr. N. M. pojasnila da i lijekovi na koje su ukazali apelanti, a koji su pobrojani u literaturi koju su koristili, također nemaju pouzdano ljekovito dejstvo prema onom što je za njih navedeno u citiranoj literaturi, a u što se uvjerio i sud uvidom u relevantni dio iz korištene literature koji je predočila apelantica S. K. Nadalje, neosnovanim je ocijenjen i prigovor da vještakinja dr. N. M. nije znala da odgovori kakvo je dejstvo ovih lijekova, te kakav bi bio ishod liječenja da je primijenjena kompletna terapija navedena u relevantnoj literaturi. U vezi s tim ukazano je da je u citiranoj literaturi decidirano navedeno da se radi o lijekovima koji nisu ni specifični, ni sigurni za oboljenje meningitis jer je u podnaslovu "terapija" (a terapija su svi medikamenti i preparati navedeni na toj strani) navedeno da nema sigurnog i specifičnog lijeka u akutnoj fazi meningitisa.

37. Na osnovu navedenog Apelacioni sud je zaključio da ni blagovremeno ni potpuno liječenje apelanta D. O. u januaru 1953. godine u bolničkim uvjetima tada postojećim lijekovima ne bi rezultiralo stanjem zdravlja bez posljedica budući da sigurnog i specifičnog lijeka, koji je mogao bitno utjecati na tok njegove bolesti, u januaru 1953. godine nije bilo, a simptomatsko liječenje konkretnog, po svojoj prirodi teškog, oboljenja nije imalo izvjestan ishod jer su rezultati zavisili od prirode i težine oboljenja. Stoga, po ocjeni suda, nije dokazano postojanje uzročne veze između greške ljekara Doma zdravlja u Brčkom i štete kod apelanta D. O. zbog čega ne postoji odgovornost tuženog za štetu, pa je tužbeni zahtjev apelanata prema tuženom Brčko distriktu odbijen.

38. Najzad, iz obrazloženja presude proizlazi da je tuženi Brčko distrikt, u skladu s članom 11. Zakona o Pravobranilaštvu BD, dostavio opredijeljen zahtjev za naknadu troškova postupka. S tim u vezi je ukazano da su apelanti izgubili parnicu u cijelosti, pa da su dužni tuženom Brčko distriktu nadoknaditi troškove shodno članu 102. ZPP-a, te da o visini ukupnih troškova odlučuje Apelacioni sud shodno članu 113. stav 3. ZPP-a. Prema vrijednosti predmeta spora od 1.902.873,90 KM zaključeno je da tuženom Brčko distriktu, u skladu s aritmetičkim prosjekom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni glasnik RS" broj 45/00) i Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH, a koje se primjenjuju na osnovu Naloga supervizora, pripadaju pojedinačno označeni troškovi u naznačenim iznosima, odnosno u ukupnom iznosu od 107.774,10 KM. Zahtjev za naknadu troškova postupka pred prvostepenim sudom nije prihvaćen jer tuženi na ročištu na kom je zaključena glavna rasprava pred prvostepenim sudom nije opredijelio zahtjev za naknadu troškova postupka.

39. Apelacioni sud je Presudom broj 97 0 P 000067 11 Rev od 3. novembra 2011. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu.

40. U obrazloženju presude je ukazano da za građansku odgovornost za štetu nije dovoljna svaka prirodna (faktička) veza koju utvrđuju medicinski vještaci, već se pravno relevantnom vezom između ljekarske greške i štete smatra jedino ona greška koja je adekvatna nastaloj posljedici. Nadalje, ukazano je da je adekvatna veza pravno pitanje o čijem postojanju odluku donosi sud ocjenom je li prirodna veza (koju utvrđuju ljekari) i adekvatna, a radi čega su u postupku i provedena vještačenja po dr. M. Ž., dr. Z. L. i KC Tuzla.

41. Nadalje, ukazano je da je u postojećoj situaciji, kod postojanja konkurencije stručnih nalaza, drugostepeni sud pravilno poklonio vjeru nalazu i mišljenju i dopuni koju je sačinio tim KC Tuzla, a koji nije protivrječan ni izjašnjenju dr. M. Ž. i dr. Z. L. Prema stavu revizionog vijeća u situaciji kada za konkretnu bolest nije postojao specifičan i pouzdan lijek, te kada simptomatsko liječenje kod kuće, kako je i liječen apelant D. O., a što su apelanti u postupku istakli (mirovanje, skidanje temperature, itd.) u bolničkim uvjetima za sobom ne povlači sigurno ozdravljenje, ne može se zaključiti da nije bilo propusta ljekara Medicinskog centra u Brčkom u postavljanju dijagnoze i da su vođeni medicinskim standardom – načelom sigurnog puta, apelanta D. O. i uputili u bolnicu da bi iz bolesti sigurno izašao bez oštećenja zdravlja, tim prije što simptomatsko liječenje kod kuće nije time rezultiralo. Stoga je zaključeno da je drugostepeni sud pravilno postupio kada, prihvatajući princip "sve ili ništa", provedene dokaze, a naročito vještačenja medicinske struke, nije cijenio u smislu stepena utvrđivanja vjerovatnoće izlječenja, kao i što je onemogućio apelante da ispituju vještaka KC Tuzla na ovu okolnost jer je ova činjenica bez značaja za razrješenje spora, te za postojanje adekvatne uzročne veze između ljekarske greške i nastale štete. S obzirom da ni izjašnjenja pred sudom dr. M. Ž. i dr. Z. L. nisu u suprotnosti s nalazom i dopunom nalaza KC Tuzla jer su i ova dva vještaka tvrdila da je postojala mogućnost izlječenja, odnosno velika mogućnost izlječenja bez posljedica u zavisnosti od mnogih faktora, a da za postojanje adekvatne uzročne veze nije relevantna mogućnost i stepen mogućnosti već siguran ishod liječenja bez posljedica po zdravlje, te imajući u vidu da ni simptomatsko liječenje kod kuće po preporuci ljekara Doma zdravlja nije utjecalo na nastanak posljedica prebolovanog meningitisa, neosnovanim su ocijenjene tvrdnje apelanata da je drugostepeni sud pogrešno cijenio dokaze. Nadalje, bez značaja je ocijenjeno i saznanje da li su kortikosteroidi bili upotrebljavani za liječenje encefalitisa 1953. godine. U vezi s tim je ukazano da su i sami apelanti istakli da ni oni nisu bili siguran i specifičan lijek koji je sa sigurnošću liječio upalu mozga, a zbog čega se čini da ni ova činjenica nije od značaja za utvrđivanja postojanja uzročne veze. Pri tome je ukazano da je vještak M. Ž. ovu tvrdnju paušalno iznio, te da je na osnovu izlaganja dopune nalaza KC Tuzla potkrijepljenog relevantnom literaturom, drugostepeni sud pravilno zaključio da se isti nisu upotrebljavali za liječenje encefalitisa 1953. godine u FNRJ. Po ocjeni revizionog suda u prilog navedenom govori i dopis Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji su predočili apelanti, kojim se ne potvrđuje da se ovaj lijek u relevantnom periodu u FNRJ koristio u medicini za liječenje navedene bolesti. Stoga je neosnovanim ocijenjen i navod apelanata da je drugostepeni sud trebao pozvati dr. M. Ž. da dopuni svoj nalaz, odnosno da potvrdi svoju tvrdnju da je navedeni lijek korišten u relevantnom periodu za liječenje meningitisa. Nadalje, bez značaja su za ocjenu dokazne snage nalaza i dopune nalaza KC Tuzla ocijenjeni navodi apelanata da je vještak KC Tuzla u obrazlaganju dopune nalaza odgovarao sa "ne znam" i "vjerovatno", te da je propustio navesti tri lijeka koja su se koristila u liječenju simptoma bolesti meningitisa jer svi lijekovi koji su spomenuti pri izlaganju dopune nalaza (kao i tri lijeka koja nisu navedena) nisu specifični i sigurni za liječenje meningitisa. Zaključeno je i da apelanti u pogrešan kontekst stavljaju riječi vještaka: "Sad ću vam sve oboriti" jer iz tonskog zapisa s održanog ročišta pred drugostepenim sudom od 11. juna 2010. godine proizlazi da se ova konstatacija nedvojbeno odnosi na istaknuti prigovor apelanata o kontradiktornosti osnovnog nalaza i dopune.

42. Po ocjeni suda utvrđenje postojanja uzročne veze između greške ljekara počinjene prilikom dijagnosticiranja bolesti i s tim u vezi neupućivanja na bolničko liječenja apelanta D. O. i štete u vidu trajnog oštećenja njegovog zdravlja pretpostavlja utvrđenje činjenice da bi blagovremeni bolnički tretman od strane medicinskih radnika doveo do sigurnog ishoda njegovog izlječenja bez posljedica. Nadalje, ukazano je da osim utvrđenja na osnovu iskaza svjedoka nema pisane medicinske dokumentacije da je apelant D. O. liječen u Medicinskom centru u Brčkom u januaru 1953. godine jer je prvi pisani trag o obraćanju navedenoj ustanovi bolesnički list iz aprila 1953. godine. Stoga su sve tvrdnje apelanata koje su vezane za stepen mogućnosti, okolnosti koje su mogle određivati stepen mogućnosti, kao i onemogućavanje apelanata da o tom ispituju vještake medicinske struke ocijenjene neosnovanim i bez značaja za razrješenje konkretne pravne stvari. Najzad, neosnovanim su ocijenjeni i navodi apelanata koji su se ticali odluke o troškovima postupka. U vezi s tim je ukazano da su apelanti obavezani nadoknaditi troškove žalbenog postupka i troškove prouzrokovane otvaranjem glavne rasprave pred drugostepenim sudom, a koje prigovorima koji su se ticali glavne stvari, ekonomičnosti i efikasnosti postupka nisu doveli u pitanje, odnosno nisu osporili njihovu visinu ni nužnost.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

43. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama Apelacionog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

44. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer im je uskraćeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, da im nisu bile osigurane garancije nezavisnog i nepristrasnog suda, da je povrijeđen princip jednakosti stranka u postupku, da je sud proizvoljno i nepravilno primijenio pravo i proizvoljno cijenio dokaze.

45. U prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje apelanti su iznijeli hronologiju postupka koji je trajao od 1969. godine, ukazali da je predmet pred Osnovnim sudom u Brčkom bio još od 1977. godine, da je potpuna neaktivnost suda trajala 15 godina, tj. od 1986. godine do 2001. godine bez preduzimanja procesnih radnji na koje je sud bio obavezan shodno ZPP-u, da je postupak pred sadašnjim Osnovnim sudom trajao osam godina, da je Apelacioni sud u tri navrata ukidao odluke prvostepenog suda i tek nakon trećeg puta odlučio otvoriti glavnu raspravu, čime je, 39 godina nakon podnošenja tužbe, Apelacioni sud pošao od početaka, tj. od tužbe, te ponovo provodio već provedene dokaze. Po mišljenju apelanata, složenost predmeta nije bila uzrok za trajanje postupka jer su se bitne činjenice mogle utvrditi relativno brzo vještačenjem po vještacima medicinske i ekonomske struke. Apelanti su zatražili da im se na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka dodijeli iznos od 15.000,00 KM.

46. U prilog tvrdnji da je povrijeđen princip nezavisnog i nepristrasnog suda apelanti su ukazali na učešće u žalbenom vijeću sudije Z. K. koji je u isto vrijeme obavljao i dužnost u VSTVBiH, sutkinje D. T. predsjednice žalbenog vijeća, te da je predsjednik Apelacionog suda D. K. bio član revizionog vijeća iako je prethodno odlučivao o zahtjevu apelanata za izuzeće žalbenog vijeća. Po mišljenju apelanata, sud u toku postupka nije ostavio utisak nezavisnosti i nepristrasnosti. Apelanti ukazuju da je na samom početku glavne rasprave sutkinja žalbenog vijeća D. T. insistirala na ispitivanju apelantice i vještaka na okolnost da u spisu nedostaje nalog prvostepenog suda za određivanje predmeta vještačenja vještaku dr. M. Ž. i vještakinji dr. Z. L., da ih je sud na ovaj način "ponižavao" i doveo u neugodan položaj u odnosu na tuženog. Nadalje, apelanti ističu da je žalbeno vijeće odlučilo da se provede još jedno vještačenje iako je, u skladu s njegovim uputama, prethodno pred prvostepenim sudom postignuta saglasnost između mišljenja vještaka dr. M. Ž. i dr. Z. L., a u kom slučaju, također u skladu s njegovim uputama prvostepenom sudu, nema potrebe da se određuje još jedno vještačenje. Nadalje, apelanti ukazuju da je žalbeno vijeće dozvolilo vještakinji dr. N. M. da im se obraća s direktnom prijetnjom: "Sad ću vam sve oboriti", da je ubjeđivalo apelante da ova rečenica nije izgovorena, da reviziono vijeće potvrđuje da se ova rečenica čuje na tonskom zapisu, ali da je netačan navod revizionog vijeća da je ona izgovorena nakon prigovora apelanata na dopunu nalaza i mišljenje tima KC. U vezi s tim ukazuju da je prijetnja izrečena na ročištu na kom nije ni obrazlagana dopuna nalaza s obzirom da je dr. M. N. izrekla: "Sad kad pročitam dopunu sve ću vam oboriti." Nakon toga je ovo ročište i odloženo jer dopuna nalaza i mišljenje nije bila dostavljena i apelantima.

47. U prilog tvrdnji da je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku i s tim u vezi princip raspravljanja pred sudom, apelanti ukazuju da sutkinja D. T. ni njima, kao ni njihovom punomoćniku, nije dozvolila da ispituju doktoricu vještakinju dr. N. M. i traže objašnjenje u vezi s dopunom nalaza i mišljenja tima vještaka KBC Tuzla. U vezi s tim ukazuju da je apelantici S. K. zabranjeno tražiti pojašnjenje od imenovane vještakinje na okolnost prognoze liječenja kod epidemije upale mozga, a za period kada je obolio apelant D. O. na okolnost lijekova primjenjivih u bolničkom liječenju upale mozga tokom 1953. godine, kao i o utjecaju svakog od tih lijekova na tok i ishod bolesti. Također, apelanti ukazuju da je sud propustio obrazložiti zbog čega nije prihvatio njihov prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka D. V., M. B., L. M., a na okolnost liječenja i mogućnost izlječenja oboljelih od upale mozga, te na okolnost tada fiksirane medicinske evidencije za oboljele u obliku Svezaka protokola u Medicinskom centru u Brčkom, a o čemu je trebalo da svjedoči svjedokinja M. B.

48. U prilog tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza apelanti su ukazali da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da ni blagovremeno i potpuno liječenje apelanta D. O. ne bi rezultiralo stanjem zdravlja bez posljedica. U vezi s tim ukazuju da su sva tri mišljenja vještaka podudarna u ocjeni postojanja mogućnosti za izlječenje oboljenja jer su u to vrijeme postizani rezultati ozdravljenja, kao i da su svi oboljeli koji su liječeni u bolnici, prema iskazima saslušanih svjedoka, i ozdravili, a što ide u prilog zaključku o velikom stepenu vjerovatnoće izlječenja i apelanta D. O. Nadalje, po njihovom mišljenju, proizvoljan je zaključak redovnih sudova da su ljekari, postavivši dijagnozu "gripe" i odrađujući kućno liječenje, preporučili terapiju karakterističnu za gripu koja je imala primjenu i u liječenju meningitisa. U vezi s tim ukazuju da su vještaci ljekari bili izričiti da kućna terapija s čajevima, aspirinima i penicilinima uopće nije primjenjiva u liječenju virusnog oboljenja upale mozga, već je mogla prouzrokovati i štetne posljedice po zdravlje tužioca. Nadalje, apelanti ukazuju da je proizvoljan zaključak da simptomatsko liječenje kod kuće nije utjecalo na nastanak štetnih posljedica prebolovanog meningitisa. U vezi s tim ukazuju da su vještaci ukazali da ovakvo liječenje ne samo da nije doprinijelo sprečavanju širenja upale i suzbijanju simptoma bolesti već je moglo uzrokovati i štetne posljedice u vidu otoka mozga, tzv. Rejev sindrom. Nadalje, apelanti ukazuju da je proizvoljan zaključak da ni simptomatsko liječenje kod kuće nije rezultiralo ozdravljenjem, s obzirom da su ljekari vještaci bili izričiti da se radilo o nestručnom, pogrešnom i neblagovremeno započetom liječenju. Nadalje, apelanti tvrde da je proizvoljno cijenjena i dopuna nalaza tima vještaka KC Tuzla u kom je prikriven dio terapije u liječenju meningitisa, u smislu da to nije od značaja jer ni ti lijekovi nisu bili sigurni. U vezi s tim ukazuju da predstavnik ovog tima nije znao objasniti ni dejstvo lijekova navedenih u dopuni nalaza, kao ni izostavljenih lijekova iako su u relevantnom periodu bili fiksirana terapija prema medicinskoj literaturi, pa da je pogrešan i zaključak da u to vrijeme u liječenju nisu korišteni lijekovi iz grupe kortikosteroida. S tim u vezi, po njihovom mišljenju, pogrešno je cijenjen i dopis Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u kom je navedeno da prema udžbeniku za farmakologiju, navedenog naslova i autora iz 1952. godine, proizlazi da su korišteni i određeni preparati kortikosteroida.

49. Nadalje, po tvrdnjama apelanata, proizvoljna primjena prava ogleda se u zaključku suda da im ne pripada pravo na naknadu štete iz razloga nesavjesnog liječenja. U vezi s tim apelanti su ukazali da su svoj tužbeni zahtjev zasnovali na čl. 170. i 171. ZOO, budući da je u slučaju apelanta D. O. izostalo obavezno bolničko liječenje u vrijeme vladajuće epidemije upale mozga, a što, po njihovom mišljenju, predstavlja protivpravni postupak radnika tuženog i dovoljan je za zasnivanje odgovornosti tuženog za naknadu štete u smislu navedenih odredbi. Apelanti tvrde da stav redovnih sudova, primjenom principa "sve ili ništa", ukazuje na proizvoljnu i nezakonitu primjenu materijalnog prava s obzirom na to što ni procesno ni materijalno pravo ne poznaju princip "sve ili ništa". U vezi s tim ukazuju da su sva tri vještačenja bila podudarna, da je kod blagovremenog i propisnog liječenja upale mozga s tada fiksiranom terapijom, unatoč nedostatku sigurnog lijeka, postojao trojaki ishod: smrt, izlječenje s posljedicama i ozdravljenje. Shodno navedenom, zaključuju da je i za apelanta D. O. postojala mogućnost izlječenja s obzirom na to što se radilo o bolesti s nepredvidivim ishodom, što su potvrdili i vještaci, a ne o neizlječivoj bolesti, zbog čega je, po njihovom mišljenju, za postojanje uzročno-posljedične veze između greške ljekara i nastale štete – oštećenja zdravlja trebalo cijeniti stepen vjerovatnoće za izlječenje s obzirom da je ona postojala, ali nije pružena apelantu D. O. U vezi s tim ukazuju da radnici prednika tuženog nisu postupili u skladu s pravilima svoje struke, te preduzeli sve mjere kako bi zaštitili zdravlje apelanta D. O., odnosno da nije bitno da li se takve štete dešavaju već da li su preduzete sve mjere da se one izbjegnu ili ne nastupe. Po njihovom mišljenju, stav redovnih sudova je krajnje nehuman i kao takav protivan pravu na život jer je zbog nemarnosti ljekara koji su postupali contra legge artis apelantu D. O., oboljelom od bolesti za koju je postojala mogućnost izlječenja, uskraćena obavezna ljekarska pomoć. Najzad, u prilog tvrdnji da je pogrešan stav redovnih sudova da pri utvrđivanju postojanja uzročne veze prihvate princip "sve ili ništa" apelanti su ukazali na sudsku praksu (presuda Županijskog suda u Koprivnici, Sudska praksa broj 17/06), te na naučni rad ("Odgovornost ljekara", Dejan D. Babić, advokat iz Beograda) prema kojima se kod bolesti s nepredvidivom prognozom liječenja i trojakim ishodom liječenja uzročna veza između ljekarske greške i nastale štete može utvrditi samo na osnovu stepena vjerovatnoće za izlječenje.

50. Sve navedeno, po mišljenju apelanata, rezultiralo je i povredom njihovog prava na imovinu. Pri tome su apelanti posebno ukazali i na visinu troškova postupka koju su obavezani platiti tuženom. S tim u vezi ukazali su na nerazumno trajanje postupka koje treba pripisati redovnim sudovima, na, po njihovom mišljenju, propuste suda koji su utjecali na visinu troškova postupka, te na pogrešan i proizvoljan zaključak o potrebnim i nužnim troškovima. Također, apelanti ukazuju da je za vrijeme trajanja postupka donijet i Zakon o Pravobranilaštvu BD kojim se Pravobranilaštvu priznaje pravo na naknadu troškova sudskog postupka, a što je i rezultiralo da troškovi postupka i budu utvrđeni u navedenoj visini.

b) Odgovor na apelaciju

51. Apelacioni sud je u odgovoru na navode apelanata koji se odnose na osporenu revizionu presudu istakao da se oni svode na identične navode koji su bili i predmet ispitivanja po izjavljenoj reviziji pred ovim sudom, pa da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz osporene presude. U vezi s navodima apelanata o dužini trajanja postupka ukazano je da su apelanti reviziju izjavili 22. juna 2011. godine, da je tuženi blagovremeno odgovorio na istu 18. jula 2011. godine, da je spis dostavljen revizionom vijeću, nakon što je 27. jula 2011. godine određen sastav vijeća, te da je reviziono vijeće 3. novembra 2011. godine donijelo presudu koja je i izrađena u zakonskom roku, tj. da je predmet iskazan završenim 1. decembra 2011. godine. U vezi s tvrdnjom apelanata da je član revizionog vijeća bio i predsjednik Apelacionog suda D. K., koji je prethodno odlučivao o izuzeću žalbenog vijeća, ukazano je da on nije obavljao sudijsku dužnost u ovom predmetu, već zakonom propisanu predsjedničku funkciju zbog čega je mogao obavljati sudijsku dužnost u revizionom postupku, a zbog čega ne postoje okolnosti koje bi dovele u pitanje njegovu subjektivnu ili objektivnu nepristrasnost. U vezi s tvrdnjama o povredi prava na imovinu ukazano je da su u osporenoj odluci dati detaljni razlozi zbog čega očekivanja apelanata nisu imala osnovа u zakonu, a zbog čega je njihov zahtjev i odbijen.

52. Apelacioni sud je u odgovoru na navode apelanata koji se odnose na osporenu presudu donijetu po žalbama istakao da je ovaj sud u razumnim rokovima zakazivao i održavao ročišta, te da nije doprinio dužini trajanja postupka. Nadalje, ukazano je da je sutkinja D. T. u tri navrata bila članica vijeća koje je odlučivalo po žalbama izjavljenim na prvostepene presude kao sudija izvjestilac, te da je bila predsjedavajuća vijeća pred kojim je održana glavna rasprava nakon koje je donijeta presuda koja je predmet osporavanja apelacijom. Neosnovanim je ocijenjena tvrdnja apelanata da je povrijeđen princip nezavisnosti i nepristrasnosti suda jer je član sudećeg vijeća bio sudija Z. K. koji je obavljao i dužnost člana VSTVBiH, te je ukazano da se izborom za člana VSTVBiH ne ukida status sudije Apelacionog suda. Nadalje, ukazano je da je apelantici S. K. omogućeno da vještaku u pogledu dopune nalaza i mišljenja postavlja pitanja i direktno, a ne samo preko punomoćnika, da traži pojašnjenja u vezi s dopunama nalaza i mišljenja, te da je vijeće interveniralo kada je ocijenilo da je vještak odgovorio na sva pitanja i da nema smisla za daljnje ispitivanje od strane apelantice S. K. koje je izašlo iz okvira pojašnjenja vještačenja i dobilo karakter omalovažavanja dr. M. Ž. U vezi s tvrdnjama apelanata da je sutkinja D. T. postupala pristrasno insistirajući na rješenju kojim je dr. M. Ž. određen za vještaka, ukazano je da je ovaj vještak pred žalbenim vijećem pozvan da predoči nalaz i mišljenje, da je stoga bilo potrebno utvrditi je li nalaz i mišljenje pripremljen u skladu sa zadatkom vještačenja određenim navedenim rješenje, a da u spisu predmeta takvo rješenje nije postojalo. Nadalje, ukazano je da odluka da se obavi vještačenje i po timu KC Tuzla, pored već dva postojeća vještačenja, nije u suprotnosti sa Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPPBD), konkretno članom 186. s obzirom da se radilo o složenom vještačenju. Također, ukazano je da je Apelacioni sud u svojoj prethodnoj odluci istakao da je prvostepeni sud dužan, ako se radi o oprečnim nalazima dva vještaka, povjeriti vještačenje institutu, a ne, kako apelanti tvrde, da ukoliko se nalazi i mišljenja usaglase da nema potrebe i za nalaz i mišljenje po timu vještaka, da je shodno ZPP-u po kome se imao okončati postupak u ovoj pravnoj stvari postojala mogućnost određivanja vještačenja i u slučaju usaglašenih vještačenja vještaka iste struke, kao i na činjenicu da su i sami apelanti najprije predlagali vještačenje po timu vještaka. Najzad, Apelacioni sud se pozvao na razloge i obrazloženja iz osporene odluke zbog kojih je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan, kao i na razloge i obrazloženja u vezi s odlukom o troškovima postupka.

53. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije ukazao na hronologiju postupka, ističući da je nakon što je predmet dodijeljen na postupak ovom sudu došlo do smrti tužilaca, roditelja apelanta D. O., kao i do promjene u organizaciji Brčko distrikta, te da je od 2001. godine, kada je počeo funkcionirati Osnovni sud, predmet uzet u rad i da su u razumnim vremenskim intervalima preduzimane procesne radnje kako bi se što prije okončao predmetni postupak. Također, ukazano je da se radilo o predmetu koji je zahtijevao specifično i složeno vještačenje, da je sud na zahtjev apelanata pojedina ročišta odgađao kako bi im omogućio da osiguraju stručan, kvalitetan i objektivan nalaz, kao i da je apelantima omogućeno iznošenje svih navoda i činjenica za koje su smatrali da mogu doprinijeti njihovom zahtjevu.

54. Tuženi je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je postupak u ovoj pravnoj stvari mogao biti pokrenut još za vrijeme rata poslije smrti prvobitnih tužilaca uslijed čega je očigledno bio prekinut dok nasljednici, tj. apelanti nisu preuzeli postupak. Nadalje, ukazano je da su ove činjenice morale biti poznate apelantici, koja je prije rata, za vrijeme rata i nakon rata bila sutkinja u Osnovnom sudu. Tuženi je istakao i da se dužina postupka, prije svega, mora pripisati apelantima koji su parnicu preuzeli u oktobru 2001. godine, da je prvo ročište zakazano već 14. decembra 2001. godine, da je po zahtjevu apelanata proveden veliki broj dokaza i više vještačenja, s obzirom da dokazi nisu morali biti dostavljeni na pripremnom ročištu, te zaključeno da sudovi BD nisu doprinijeli njegovoj dužini. Najzad, ukazano je da su osporene presude donijete u skladu sa ZPPBD, da je dužini postupka doprinijela sama apelantica, te je zaključeno da su navodi iz apelacije neosnovani.

V. Relevantni propisi

55. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta ("Službeni glasnik BD" br. 5/00 i 6/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(…)

Član 8.

(1) Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

Član 10.

(1) Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 102.

(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

(…)

Član 103.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

(2) Ako je propisana tarifa za naknade advokata, ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi.

Član 113.
(…)

(3) Kad Apelacioni sud ukine odluku Osnovnog suda i odluči da sam održi glavni pretres u odluci o pravnom lijeku odlučiće i o troškovima postupka.

Član 156.

(1) Svaka stranka iznosi činjenice i predlaže dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

Član 160.

(1) Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 186.

(1) Vještačenje, u pravilu, obavlja jedan vještak, a kad sud ocijeni da je vještačenje složeno, može odrediti dva ili više vještaka.

(2) Vještaci se određuju, prvenstveno, iz reda imenovanih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja.

(3) Vještačenje se može povjeriti i stručnoj ustanovi (bolnici, hemijskom laboratoriju, fakultetu i sl.).

(…)

Član 192.

(1) Prije početka vještačenja pozvat će se vještak da predmet vještačenja brižljivo razmotri, da tačno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima nauke i vještine, a upozorit će se i na posljedice davanja lažnog iskaza.

(2) Vještak će položiti zakletvu odnosno dati izjavu prije svjedočenja.

(3) Zakletva odnosno izjava daje se usmeno.

(…)

Član 194.

(1) Vještak uvijek iznosi svoj nalaz i mišljenje usmeno na raspravi a nalaz može podnijeti i pismeno prije rasprave. Sud će odrediti rok za pismeno podnošenje nalaza i mišljenja.

(2) Vještak mora uvijek obrazložiti svoje mišljenje.

(…)

Član 234.

(1) Sudija će kontrolisati način i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvođenje dokaza, tako da ispitivanje i izvođenje dokaza budu efikasni pri utvrđivanju istine, da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i zaštite svjedoci od uznemiravanja i zbunjivanja.

(2) Sudija će zabraniti pitanje i zabraniti odgovor na pitanje koje je već postavljeno ako je nedopustivo ili nebitno za predmet.

(3) Na zahtjev stranke u zapisnik će se unijeti pitanje koje je sudija odbio, a i pitanje na koje je zabranjen odgovor.

Član 242.

(1) Sudija rukovodi glavnom raspravom, daje riječ strankama, njihovim zakonskim zastupnicima i punomoćnicima te objavljuje odluke koje je donio.

56. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(…)

Član 170.

(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara organizacija udruženog rada u kojoj je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

(2) Oštećenik ima pravo zahtevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namerno.

(…)

Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

57. Zakon o Pravobranilaštvu Brčko distrikta ("Službeni glasnik BD" broj 28/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.
(Naknada)

(1) Pravobranilaštvo ima pravo na naknadu troškova postupka u skladu s važećom advokatskom tarifom.

(2) Naknada iz stava 1 ovog člana predstavlja budžetske prihode Distrikta.

Član 77.
(Sredstva za rad Pravobranilaštva)

(1) Poslovni prostor za rad Pravobranilaštva će obezbijediti Vlada Distrikta, a potrebna novčana sredstva će biti obezbijeđena iz budžeta Distrikta.

(2) Dodijeljena novčana sredstva će omogućiti Pravobranilaštvu da plati svoje finansijske obaveze u iznosu koji je planiran u budžetu a u skladu s raspoloživim novčanim sredstvima.

(3) Novčana sredstva za rad Pravobranilaštva obuhvataju operativne i administrativne troškove i novčana sredstva za posebne namjene.

(4) Novčana sredstva za rad Pravobranilaštva će biti iskazana kao posebna stavka u budžetu.

Član 78.
(Budžet Pravobranilaštva)

(3) Pravobranilaštvo predlaže godišnji budžet za narednu godinu, na osnovu rashoda u tekućoj godini i predviđenih rashoda u narednoj godini.

58. Zakon o sudovima Brčko distrikta ("Službeni glasnik BD" br. 19/07, 20/07, 39/09 i 31/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 44.
(Postupak kod izuzeća sudije ili člana vijeća)

(...)

(5) Predsjednik suda odlučuje o izuzeću sudija. O izuzeću predsjednika Osnovnog suda odlučuje predsjednik Apelacionog suda, a o njegovom izuzeću opća sjednica Apelacionog suda.

VI. Dopustivost

59. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

60. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

61. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 97 0 P 000067 11 Rev od 3. novembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 13. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 9. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

62. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

63. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

64. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

65. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

66. Apelanti su u prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje istakli da je postupak trajao nerazumno dugo, da nisu uživali garancije nezavisnog i nepristrasnog suda, da je povrijeđen princip jednakosti stranka u postupku, da je sud proizvoljno i nepravilno primijenio pravo, te da je proizvoljno cijenio dokaze.

a) Dužina postupka

67. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak pokrenut još 1969. godine, te da je okončan osporenom presudom Apelacionog suda od 3. novembra 2011. godine. Iako apelanti ukazuju na dužinu postupka počev od 1969. godine, Ustavni sud podsjeća da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, pa će Ustavni sud dužinu postupka cijeniti od tog datuma do donošenja osporene odluke Apelacionog suda.

68. Shodno navedenom, iako je konkretni postupak ukupno trajao nešto više od 46 godina, relevantni period koji treba uzeti u razmatranje pri ocjeni dužine trajanja postupka je nešto više od 15 godina i deset mjeseci.

69. U konkretnom slučaju radilo se o postupku koji se ticao naknade različitih vidova štete koje je pretrpio apelant D. O. uslijed, kako su apelanti u postupku isticali, ljekarske greške. S obzirom da je apelant obolio 1952. godine, da je šteta u vidu nastale invalidnosti od 100% konačno utvrđena 1969. godine, te činjenicu da je bilo potrebno provesti niz vještačenja, Ustavni sud smatra da se radilo o složenom predmetu.

70. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da u periodu od decembra 1995. godine do maja 2001. godine ni apelanti ni Osnovni sud nisu preduzeli bilo koju radnju u svrhu okončanja postupka. Apelanti ovaj propust pripisuju, prije svega, Osnovnom sudu pozivajući se na njegova zakonska ovlaštenja, a Osnovni sud promjenama u organizaciji Distrikta. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da tuženi u odgovoru na navode iz apelacije izričito tvrdi da je Osnovni sud radio i za vrijeme rata kao i nakon rata. Nadalje, Osnovni sud je u tri navrata od maja 2001. godine do decembra 2007. godine donosio odluke koje je Apelacioni sud ukidao, odnosno da bi tek u decembru 2008. godine odlučio da sam održi glavnu raspravu. Pri tome, sam Apelacioni sud je u svojim odlukama ukazivao da postupak u ovom predmetu traje dugo. Nadalje, iz hronologije postupka, nakon što je otvorena glavna rasprava pred Apelacionim sudom, ne može se zaključiti da ovaj sud nije postupao u razumnim vremenskim intervalima, a isto vrijedi i za postupak po reviziji.

71. Ustavni sud primjećuje da iz odgovora na navode iz apelacije proizlazi da je jedan broj ročišta odgađan po zahtjevu apelanata, da su apelanti u više navrata isticali zahtjeve za dopunu dokazne građe, te da nisu predočili niti jedan razlog ili obrazloženje da su u periodu od 1995. do maja 2001. godine preduzeli bilo koju radnju u svrhu nastavka postupka, a da se sud oglušio i odbio da postupi po njoj.

72. Ustavni sud podsjeća da je odgovornost stranaka u građanskim stvarima da "pokažu marljivost u preduzimanju proceduralnih koraka koji su relevantni za njih..." (vidi Evropski sud, Antyushina protiv Rusije, presuda od 23. septembra 2010. godine, st. 54. i 55), te da iskaže posebnu marljivost u odbrani svojih interesa (vidi Evropski sud, Sutyazhnik protiv Rusije (dec.), aplikacija broj 8269/02, 2. mart 2006. godine). U konkretnom slučaju u periodu od gotovo šest godina ne može se zaključiti da su se apelanti ponašali u skladu s navedenim principima, ali imajući u vidu trajanje postupka od gotovo 16 godina, kao i ukupnu dužinu postupka, ovo se ne može smatrati odlučujućim faktorom. Nadalje, činjenica da su apelanti u više navrata dopunjavali dokaznu građu, a imajući u vidu da su ovi dokazi prihvaćeni i provođeni u postupku, kao i da je u konačnici na sudu odluka da dozvoli ili ne dozvoli provođenje nekog dokaza, ne može se staviti na teret apelantima.

73. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se od javnih vlasti očekuje posebna marljivost u slučaju kada se radi o aplikantu koji boluje od neizlječive bolesti ili je njegov životni vijek ograničen (vidi Evropski sud, X. v. Francuske, stav 47; A. i drugi protiv Danske, st. 78-81). U konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima bila je nesporna medicinska dijagnoza zdravstvenog stanja apelanta D. O., kao jedne od stranaka u postupku, koja je rezultirala trajnim i nepopravljivim stanjem njegovog zdravlja (utvrđena 100% invalidnost) koja ga čini potpuno nesposobnim za bilo koji vid samostalnog života i staranja o sebi.

74. Ustavni sud ukazuje da je prije svega dužnost suda osigurati vođenje postupka bez odugovlačenja, odnosno za pravni sistem je od ključne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. U konkretnom slučaju, iako se nesporno radilo o složenom predmetu, kao i propustima samih apelanata i u pojedinim periodima njihovoj potpunoj pasivnosti, Ustavni sud smatra da je trajanje postupka u predmetu koji je zahtijevao posebnu marljivost nešto više od 15 godina i deset mjeseci, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, a priori, nerazumno, te da se, s obzirom na ulogu sudova da osiguraju vođenje postupaka bez nepotrebnih odugovlačenja, mora njima i pripisati.

75. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u "razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

76. Apelanti su zatražili da im se na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka dodijeli iznos od 15.000,00 KM.

77. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Stavom 2. istog člana je određeno da, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

78. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

79. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne može zanemariti činjenicu da je postupak trajao 46 godina iako ratione temporis nadležnost ovog suda postoji u odnosu na nešto više od 15 godina. Nadalje, u ovoj odluci je već ukazano da ovako dugo trajanje postupka ne može opravdati njegova složenost, kao i propusti na strani apelanata na koje je ukazano u ovoj odluci. Najzad, u konkretnom slučaju radilo se o postupku koji je, prema stavu Evropskog suda, označen kao hitan, te koji je zahtijevao posebnu marljivost u postupanju koja je očigledno izostala, te koji je bio od velikog značaja za apelante. Stoga je, Ustavni sud odlučio da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, napravi izuzetak od naprijed citiranog pravila o određivanju visine naknade nematerijalne štete, te da apelantima za utvrđenu povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku odredi naknadu u iznosu od 15.000,00 KM.

80. Ovako određeni iznos naknade apelantima je dužna isplatiti Vlada Brčko distrikta.

81. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje

82. U opširnim apelacionim navodima apelanti, u suštini, tvrde da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno primijenili pravo jer su postojanje uzročno-posljedične veze između greške ljekara i nastale štete – oštećenja zdravlja apelanta D. O. cijenili po principu "sve ili ništa", tj. da li bi apelant izašao iz bolesti zdrav. Oni smatraju da je uzročno-posljedičnu vezu trebalo cijeniti s obzirom na vjerovatnoću izlječenja. Najzad, po njihovom mišljenju, zauzeti stav u osporenim odlukama je nehuman i protivan pravu na život s obzirom na zaključak da nema odgovornosti ljekara koji su postupali contra legge artis, lišavajući, zbog svoje nemarnosti, obavezne ljekarske pomoći osobu oboljelu od vrste bolesti za koju je postojala mogućnost izlječenja.

83. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

84. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

85. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su apelanti u postupku pred redovnim sudovima istakli zahtjev za naknadu materijalne štete koja je posljedica štetne radnje sadržane u propustu ljekara Doma zdravlja u Brčkom, a koja predstavlja ljekarsku grešku. Apelanti su svoj tužbeni zahtjev zasnovali na čl. 170. i 171. ZOO. Shodno ovako postavljenom zahtjevu, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je zauzet stav da su apelanti trebali dokazati da su se kumulativno ispunili sljedeći uvjeti: da postoji oštećenje zdravlja kod apelanta D. O., da postoji greška ljekara koji su ga liječili za koju su krivi jer nisu postupili onako kako bi se iskusan i pažljiv ljekar opće prakse ponašao u datoj situaciji i da postoji uzročna veza između greške ljekara i štete koju je apelant D. O. pretrpio.

86. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su apelanti dokazali da postoji oštećenje zdravlja kod apelanta D. O., kao i da se ljekari Doma zdravlja u Brčkom nisu ponašali kako bi se iskusan i pažljiv ljekar opće prakse ponašao u datoj situaciji. U toku cijelog postupka pred redovnim sudovima ove činjenice su bile neupitne.

87. U pogledu trećeg uvjeta, tj. uzročno-posljedične veze između oštećenja zdravlja, tj. štete i greške ljekara, tj. radnje kojom je šteta nanijeta, stav redovnih sudova bio je različit.

88. Iz obrazloženja dvije prvostepene presude koje su ukinute presudama Apelacionog suda, proizlazi da je na osnovu nalaza vještaka da je isključiva krivica za oboljenje apelanta D. O. na mjesnim ljekarima koji, u akutnoj fazi bolesti, nisu proveli odgovarajuću dijagnostiku i nisu za tu bolest proveli neophodan postupak bolničkog liječenja, zaključeno da je potpuno i objektivno utvrđeno postojanje uzročno-posljedične veze između oboljenja apelanta D. O. i postupka radnika tuženog.

89. Prema stavu iz osporenih presuda, ocjena da li uzročna veza postoji ili ne pravno je pitanje o kojem odlučuje sud zavisno od uvjerenja koje o tome stekne, a koje zasniva na nalazu i mišljenju medicinskog vještaka. Samo činjenica da je šteta nastala kao posljedica ljekarske greške, sama za sebe, nije dokaz uzročne povezanosti između greške i nastale štete, odnosno da za građansku odgovornost za štetu nije dovoljna svaka prirodna (faktička) veza koju utvrđuju medicinski vještaci, već se pravno relevantnom vezom između ljekarske greške i štete smatra jedino ona greška koja je adekvatna nastaloj posljedici. Shodno navedenom, u osporenim posudama je zauzet stav da se u okolnostima konkretnog slučaja za postojanje uzročne veze između greške ljekara počinjene prilikom dijagnosticiranja bolesti i s tim u vezi neupućivanja na bolničko liječenja apelanta D. O. i štete u vidu trajnog oštećenja njegovog zdravlja pretpostavlja utvrđenje činjenice da bi blagovremeni bolnički tretman i primjena simptomatskog liječenja kakvo se primjenjivalo u relevantnom periodu doveli do sigurnog ishoda njegovog izlječenja bez posljedica (oštećenja zdravlja).

90. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3587/08 od 18. januara 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), razmatrajući navode apelanata u vezi s odgovornošću pravne osobe za štetu u smislu člana 172. ZOO, ukazao (vidi tačka 27): "(...) Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen prema odredbama ZPP-a koji u članu 123. stav 1. propisuje da "...svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev...". Prema navedenoj zakonskoj odredbi, apelant je bio obavezan da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumijeva "koliko činjenica, toliko i prava", a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Ustavni sud, također, podsjeća da ZOO polazi od toga da je lice kome je prouzrokovana šteta dužno dokazati da mu je radnjom ili propuštanjem drugog prouzrokovana šteta, odnosno da postoji uzročna veza između takve radnje ili propuštanja i nastale štetne posljedice."

91. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2360/09 od 28. septembra 2012. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 93/12 od 20. novembra 2012. godine, ukazao (vidi tačka 40): "(...) član 172. stav 1. ZOO kao uvjet odgovornosti za štetu ne propisuje nezakonit ili nepravilan rad organa, već samo uvjet da je šteta nastupila u vršenju dužnosti ili u vezi sa vršenjem dužnosti, (kao i da) zaista ne vidi uporište u bilo kojim odredbama relevantnog materijalnog i procesnog prava na osnovu kojih bi se moglo smatrati da je postojanje umišljaja (voljnog elementa) neophodno dokazati prilikom zahtjeva za naknadu štete koji se podnosi na osnovu odredaba ZOO kao lex specialis zakona."

92. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1514/10 od 25. aprila 2013. godine (dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba) ukazao (vidi tačka 34): "(...) iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je propust Uprave tužene da izvrši zabilježbu izvršenja (štetna radnja) bio nesporna činjenica. (...) Međutim, da bi ona dovela i do odgovornosti tužene za nemogućnost naplate potraživanja koje je apelant imao prema izvršeniku (šteta), potrebno je bilo dokazati i uzročnu vezu između štetne radnje i nastale štete, kao jedan od uvjeta odgovornosti za štetu, a koji nije isključen i u slučaju utvrđenom članom 172. ZOO. U okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi su, ocjenjujući različite uzroke koji su doveli do štete (propust Uprave tužene, apelantovo ponašanje) zaključili da propust Uprave tužene ne predstavlja adekvatni uzrok (uzrok koji je tipičan za nastanak štetnog događaja na način da redovno dovodi do određene štete). Slijedeći navedeno, zaključeno je da apelant nije dokazao postojanje uzročne veze kao jednog od uvjeta odgovornosti za nastalu štetu a koji vrijedi i u smislu člana 172. ZOO." Slijedom navedenog (vidi tačka 40) neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje da je postojanje uzročne veze između propusta Uprave i nastale štete nesporno, kao i da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, tj. član 172. ZOO.

93. S obzirom da se i u okolnostima konkretnog slučaja problematizira pitanje odgovornosti ljekara (radnika) tuženog (kao poslodavca) za štetu pričinjenu na radu ili u vezi s radom, te konkretno pitanje postojanja uzročne veze između štetne radnje i nastale štete, Ustavni sud smatra da se može rukovoditi stavovima zauzetim u navedenim odlukama.

94. Imajući u vidu stavove navedene u odlukama Ustavnog suda, proizlazi da stav zauzet u prvostepenim presudama, a iz kog, u suštini, proizlazi da je uspostavljena uzročno-posljedična veza između krivice radnika tuženog i nastale štete, ne može biti prihvaćen s obzirom da se uzročno-posljedična veza uspostavlja između radnje koja je preduzeta i nastale štete, a zbog čega je pitanje krivice onog ko je radnju preduzeo bez značaja.

95. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka, u suštini, proizlazi da je zauzet stav da propust ljekara tuženog ne predstavlja adekvatan uzrok za nastalu štetu u vidu oštećenja zdravlja kod apelanta D. O., odnosno da nije uzrok koji je tipičan za nastanak štetnog događaja na način da redovno dovodi do takve štete, a shodno čemu je zaključeno da apelanti nisu dokazali da postoji uzročno-posljedična veza između štetne radnje i nastale štete. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su radi utvrđivanja uzročno-posljedične veze provedena tri medicinska vještačenja. Cijeneći ova vještačenja pojedinačno i u uzajamnoj vezi kao i u vezi s ostalim provedenim dokazima, Apelacioni sud je zaključio da ljekarska greška nije adekvatan uzrok za oštećenje zdravlja apelanta D. O. jer ni blagovremeno ni potpuno liječenje apelanta D. O. u januaru 1953. godine u bolničkim uvjetima tada postojećim lijekovima ne bi rezultiralo stanjem zdravlja bez posljedica budući da sigurnog i specifičnog lijeka, koji je mogao bitno utjecati na tok njegove bolesti, u januaru 1953. godine nije bilo, a simptomatsko liječenje konkretnog, po svojoj prirodi teškog oboljenja, nije imalo izvjestan ishod jer su rezultati zavisili od prirode i težine oboljenja. Shodno navedenom, proizlazi i da u okolnostima konkretnog slučaja, a suprotno tvrdnjama apelanata, za postojanje uzročne veze nema značaja samo mogućnost izlječenja.

96. Najzad, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. Evropske konvencije ne sadrži bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, o dokaznoj snazi ili teretu dokazivanja, te da su ovo pitanja koja su u isključivoj nadležnosti nacionalnih, odnosno redovnih sudova (vidi Evropski sud, Tiemann protiv Francuske i Njemačke, Odluka o dopustivosti od 27. aprila 2000. godine). Nadalje, prema stavu Evropskog suda i Ustavnog suda, njihov zadatak nije utvrđivati je li nalaz i mišljenje vještaka, dostupan domaćem sudu, bio pouzdan ili ne (vidi Evropski sud, Khodorkovskiy i Lebedev, aplikacije br. 11082/06 i 13772/05, stav 700). Naime, opće pravilo je, izuzev određenih izuzetaka, da domaći sud ima široku diskreciju u izboru između suprotnih nalaza i mišljenja i odabiru onog koji smatra konzistentnim i pouzdanim. Ono što se u smislu člana 6. zahtijeva od suda u vršenju ove diskrecije jeste da je za svoju odluku ponudio detaljne razloge i obrazloženja, a koja u konkretnom slučaju nisu izostala. Naime, u obrazloženju osporene odluke detaljno su iznijeti sadržaji sva tri nalaza i mišljenja, iskazi svih vještaka saslušanih pred sudom, sva tri vještačenja su cijenjena pojedinačno i u uzajamnoj vezi kao i u vezi s ostalim provedenim dokazima, detaljno su obrazloženi razlozi i obrazloženja zbog kojih je poklonjena vjera nalazu tima vještaka, te najzad detaljno su dati razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o nepostojanju uzročno-posljedične veze. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira razboritog tumačenja relevantne odredbe materijalnog prava.

97. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su tvrdnje apelanata o proizvoljnoj primjeni prava osnovane.

98. Nadalje, apelanti tvrde da su im bile uskraćene garancije u pogledu nezavisnog i nepristrasnog suda. U vezi s tim ukazali su da je jedan sudija žalbenog vijeća bio u isto vrijeme i član VSTVBiH, da je sutkinja D. T. nepotrebno insistirala i zahtijevala rješenje o određivanju vještačenja od vještaka i apelanata, te da je u vijeću koje je odlučivalo po reviziji učestvovao predsjednik Apelacionog suda koji je prethodno odlučivao o izuzeću žalbenog vijeća na čiju odluku je revizija izjavljena. Također, tvrde da je nepotrebno određeno još jedno vještačenje iako su postojala dva usaglašena vještačenja. Najzad, u ovom dijelu tvrde da je sud dozvolio da im se vještak KC Tuzla neprimjereno obraća.

99. Ustavni sud podsjeća da se nepristrasnost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan.

100. Ustavni sud primjećuje da iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih uz apelaciju ne proizlazi da se u konkretnom slučaju pokreće pitanje subjektivne ili lične nepristrasnosti. U vezi s eventualnom objektivnom nepristrasnošću, Ustavni sud primjećuje da je sutkinja D. T. u svojstvu predsjedavajuće žalbenog vijeća na glavnoj raspravi zatražila od vještaka da predoči rješenje o određivanju vještačenja jer isto nije bilo uloženo u spis. S obzirom da je ovaj vještak trebalo da bude saslušan pred sudom kako bi se moglo utvrditi šta je bio njegov zadatak potrebno je rješenje, kao i da se rješenje o određivanju vještačenja obavezno dostavlja vještaku jer se njim određuje obim vještačenja, ova okolnost ne pokreće pitanje razumne sumnje u objektivnu nepristranost navedene sutkinje. Isto vrijedi i u pogledu sudije žalbenog vijeća koji je u isto vrijeme bio i član VSTVBiH s obzirom na to što je uvjet za članstvo u ovom organu upravo, pored ostalog, svojstvo sudije. Najzad, u pogledu tvrdnji u odnosu na predsjednika Apelacionog suda Ustavni sud primjećuje da je on u konkretnom predmetu postupao u svojstvu sudije, a da je po zahtjevu apelanta za izuzeće žalbenog vijeća odlučivao u svojstvu predsjednika suda. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da se radi o dvije odvojene dužnosti čiji je obim i djelokrug određen zakonom, kao i da predsjednik suda, kada postupa u svojstvu sudije, ne može ni na koji način koristiti svoja predsjednička ovlaštenja, a što apelanti i ne tvrde da su okolnosti konkretnog slučaja. Nadalje, činjenica da je određeno još jedno vještačenje, u situaciji kada su postojala dva vještačenja, s obzirom da se radilo o složenom predmetu, ne pokreće pitanje nepristrasnosti suda. Najzad, u vezi s tvrdnjom da je sud dozvolio neprimjereno obraćanje vještaka, u obrazloženju osporene revizione presude je, nakon preslušanog tonskog zapisa s ročišta, zaključeno da se konstatacija odnosila na tvrdnje apelanata o kontradiktornosti osnovnog i dopunskog nalaza, a ne da je bila prijetnja upućena apelantima.

101. Najzad, apelanti tvrde da je povrijeđen princip jednakosti stranaka (oružja) i raspravljanja pred sudom, ističući da im je bilo uskraćeno pravo da ispituju vještaka KC Tuzla na okolnosti i činjenice koje su, po njihovom mišljenju, bile od značaja za rješenje konkretne stvari, kao i da su redovni sudovi proizvoljno cijenili dokaze.

102. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća da jednakost oružja podrazumijeva da svakoj strani mora biti pružena razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj, kao i da se izjasni o prijedlozima i navodima suprotne strane. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Također, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/05, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

103. Ustavni sud primjećuje da je članom 234. ZPPBD propisano da sudija kontrolira način i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvođenje dokaza, tako da ispitivanje i izvođenje dokaza budu efikasni pri utvrđivanju istine, da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i zaštite svjedoci od uznemiravanja i zbunjivanja. Istim članom je određeno i da sudija u tom smislu može zabraniti pitanje kao i da stranka može zahtijevati da se takvo pitanje unese u zapisnik. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su apelanti imali mogućnost direktno postavljati pitanja vještaku KC Tuzla kako o nalazu i mišljenju tako i o njegovoj dopuni, te ga osporavati suprotstavljajući ga vještačenjima koja su oni predložili, te provođenjem drugih dokaza. Također, u odgovoru na navode iz apelacije Apelacioni sud je ukazao da je apelantici S. K. uskraćeno daljnje ispitivanje vještaka KC Tuzla kada je ono postalo uvredljivo i izašlo iz okvira vještačenja.

104. Najzad, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude zasnovane na obimnoj dokaznoj građi koja se ticala materijalnih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka, te nalaza i mišljenja vještaka, kao i da u obrazloženjima osporenih odluka nije izostala njihova brižljiva i savjesna ocjena na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

105. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

106. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

107. Člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

108. Apelanti tvrdnje o povredi prava na imovinu u odnosu na meritum osporenih odluka zasnivaju na navodima koje su istakli i u odnosu na pravo na pravično suđenje. Nadalje, u vezi s povredom ovog prava apelanti su ukazali i da su u postupku pred redovnim sudovima, koji je trajao nerazumno dugo i u toku kog je donijet Zakon o pravobranilaštvu BD kojim je određeno da Pravobranilaštvo ima pravo na naknadu troškova postupka, obavezani da tuženom nadoknade troškove postupka od 107.774,10 KM.

109. Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo da, između ostalog, nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stav 37).

110. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij zakonitosti i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, tačka 49).

– U odnosu na odluku o troškovima postupka

111. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da troškovi postupka uživaju garancije prava na imovinu, odnosno da odluke sudova o troškovima postupka bez obzira na to da li je apelant bio tužilac ili tuženi koji je zahtijevao dosuđivanje troškova postupka ili osporavao dosuđene troškove, rezultiraju miješanjem u ovo pravo (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2405/09 od 14. februara 2013. godine, stav 31. s daljnjom praksom navedenom u citiranoj tački, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da nema razloga da i u okolnostima konkretnog slučaja odstupi od naprijed zauzetih stavova, tj. da se odluka o troškovima postupka u konkretnom slučaju tiče "imovine" u smislu prava iz člana 1. Protokola broj 1, te da ona predstavlja miješanje u ovo pravo apelanata.

112. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.

113. Ustavni sud primjećuje da je odluka o troškovima postupka u osporenim odlukama zasnovana na relevantnim odredbama ZPPBD, ta da je ukupan iznos troškova određen odgovarajućom primjenom Zakona o pravobranilaštvu BD i entitetskim Tarifama o naknadama i nagradama za rad advokata koje se primjenjuju u skladu s Nalogom supervizora za BD, kao zakona koji su bili na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka.

114. Ustavni sud primjećuje da relevantne odredbe ZPP-a obuhvaćaju pravilo da "gubitnik plaća", prema kojem neuspješna stranka mora platiti troškove uspješne stranke. Također, prema navedenim odredbama i kada je stranka djelimično uspjela u sporu, sud toj stranci može naložiti da naknadi odgovarajući dio troškova druge stranke. Nadalje, prema entitetskim tarifama o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, u parničnim postupcima nagrade se načelno izračunavaju u odnosu na vrijednost predmeta spora. Nadalje, shodno ZPPBD, u slučajevima kada tužilac traži isplatu novčanog iznosa, vrijednost predmeta spora odgovara iznosu ovako označenih potraživanja. Zbog toga, što tužilac potražuje veći iznos veća će biti nagrada advokata tuženog. Ova pravila zajedno znače da će tužilac, bilo da parnicu izgubi u cjelini ili da u njoj djelimično uspije, morati platiti troškove tuženog (uključujući advokatske nagrade) u skladu s postotkom zahtjeva koji je odbijen. Ova pravila, a shodno Zakonu o Pravobranilaštvu BD primjenjuju se i u slučaju kada je tužena javna vlast koju u postupku zastupa Pravobranilaštvo BD, koje je uspostavljeno kako bi štitilo imovinske interese javne vlasti, za čiji se rad sredstva osiguravaju u budžetu Distrikta, a naknada troškova postupka u tom slučaju predstavlja prihod budžeta Distrikta.

115. Prema relevantnim odredbama navedenih zakona svrha naknade troškova postupka je izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja, odvraćanjem potencijalnih tužilaca od pokretanja neosnovanih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Shodno navedenom, proizlazi da odvraćanje od neosnovanih parnica i preuveličanih troškova teži legitimnom cilju osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sistema i zaštite prava drugih. Pri tome, na ovakav zaključak ne utječe činjenica da se navedena pravila također primjenjuju na građanske postupke u kojima je stranka javna vlast (a što su i okolnosti konkretnog slučaja), čime joj se omogućuje da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja. Ne može se smatrati da država ima neograničene resurse, te bi i država, poput privatnih stranaka, također trebala uživati zaštitu od neosnovanih parnica (vidi Evropski sud, Kaluz protiv Hrvatske, presuda od 18. jula 2013. godine, stav 84).

116. Shodno navedenom, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da miješanje u pravo apelanata nije bilo zakonito i da nije bilo u službi legitimnog cilja, a što ni apelanti nisu doveli u pitanje u apelaciji. Stoga je potrebno odgovoriti na pitanje je li miješanje bilo proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.

117. U vezi s tim Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50).

118. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku utvrđivanja prava na naknadu štete, kao i da postojanje štete u vidu trajnog oštećenja zdravlja u toku postupka pred redovnim sudovima nije dovedeno u pitanje. Nadalje, tužbeni zahtjev je bio usmjeren prema javnoj vlasti, a u postupku pred redovnim sudovima je kao nesporno utvrđeno i da je propust javne vlasti i postojao. Shodno navedenom, te imajući u vidu relevantne odredbe ZOO prema kojima pravo na naknadu šteta nastaje u trenutku nastanka štete, proizlazi da tužbeni zahtjev apelanata nije predstavljao zahtjev koji bi se mogao podvesti pod neopravdano parničenje.

119. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se pravilo da "gubitnik plaća", koje je u osnovi odredbi kojim je regulirana naknada troškova sudskog postupka, vezuje za visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na koju se u procentu određuje i naknada troškova postupka. U postupku pred redovnim sudovima apelanti su isticali zahtjeve za naknadu različitih vidova štete u odnosu na koje početak relevantnog perioda nije isto određen, zatim koji su računati s obzirom na datum obavljenog vještačenja, koji su se ticali jednokratnih isplata i isplata na mjesečnom nivou, itd. Shodno navedenom, u dobrom dijelu ovi iznosi su se povećavali s obzirom na trajanje postupka i njihova visina je bila uvjetovana donošenjem konačne odluke. S obzirom da je u ovoj odluci već utvrđeno da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te da su ovom doprinijeli sami sudovi, Ustavni sud nije mogao zaključiti ni da je vrijednost spora koju su istakli apelanti kao tužioci bila određena previsoko. Ovo tim prije što je, kako proizlazi, ovako određena vrijednost spora zasnovana na nalazima i mišljenjima vještaka medicinske i ekonomske struke, odnosno na stručnoj ocjeni.

120. Nadalje, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je tuženi kao javna vlast, kojeg je zastupalo Pravobranilaštvo BD, kao zakonom ustanovljeni organ sa zadatkom da štiti imovinska prava tuženog, imalo ikakve dodatne troškove samo zbog činjenice da su apelanti postavili previsok tužbeni zahtjev. Naime, i medicinsko vještačenje po timu vještaka KC Tuzla koje je određeno po prijedlogu tuženog i čije je troškove tuženi morao unaprijed podmiriti, nije bilo ni predloženo ni provedeno u svrhu osporavanja visine tužbenog zahtjeva već postojanja uzročne veze između radnje ljekara tuženog i oštećenja zdravlja apelanta D. O. Osim toga, za vrijeme trajanja ovog postupka pred redovnim sudovima, a za koji je utvrđeno u ovoj odluci da je trajao nerazumno dugo i da su tome u pretežnom dijelu doprinijeli sudovi BD, Skupština BD je donijela Zakon o Pravobranilaštvu (2006. godina) kojim je Pravobranilaštvu priznato pravo na naknadu sudskih troškova odgovarajućom primjenom advokatskih tarifa, tj. u zavisnosti od vrijednosti spora. Iako je nesumnjivo da se radi o Zakonu koji je opći i primjenjuje se prema svima, odnosno da nije donijet u svrhu interveniranja u konkretnom postupku, ne može se zanemariti da je ovaj Zakon bio od odlučujućeg značaja za način na koji je visina troškova, u konačnici i biti, i određena.

121. Ustavni sud smatra da zbog naprijed navedenih razloga u okolnostima konkretnog slučaja visina troškova postupka kako je određena Odlukom o troškovima postupka predstavlja pretjeran teret za apelante zbog kog je narušen balans između javnog interesa koji se želi postići uspostavljanjem pravila o naknadi štete i prava apelanta.

122. Ustavni ud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

- U odnosu na meritum osporenih odluka

123. Apelanti tvrde da im je i meritumom osporenih presuda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava također zasnivaju na navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u ovom dijelu o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

124. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom da apelanti nisu ponudili odgovarajuće argumente, niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

125. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak pred redovnim sudovima u predmetu u kom je zahtijevana posebna marljivost trajao nešto više od 15 godina i deset mjeseci u relevantnom periodu, a što ne može biti opravdano ni propustom stranka, kao ni složenošću predmeta.

126. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se u okolnostima konkretnog slučaja miješenjem u apelantovo pravo na imovinu, koje je zasnovano na zakonu i u službi legitimnog cilja, uspostavlja pretjeran teret na strani apelanta kojim je narušen balans između javnog interesa koji se želi postići uspostavljenjem pravila o naknadi troškova sudskog postupka i apelantovog prava na imovinu.

127. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u postupku pred redovnim sudovima nisu povrijeđene garancije nezavisnog i nepristrasnog suda, jednakosti stranaka u postupku i načela raspravljanja, te kada su sudovi svoje odluke zasnovali na brižljivoj i savjesnoj ocjeni dokaza i shodno tome primijenili relevantno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne i pogrešne primjene.

128. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje ovog prava vezuje za identične navode kao i za pravo za pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

129. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu je ne postoji ništa što bi ukazalo da je u predmetnom postupku ovo apelantovo pravo i povrijeđeno.

130. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

131. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.