Službeni glasnik BiH, broj 40/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4364/18, rješavajući apelaciju Nikole Liovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirka Liovića, Nikole Liovića i Milene Liović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Kv 019843 14 Kž 2 od 30. januara 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Kv 000307 Kv 2 od 8. septembra 2014. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirka Liovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Kv 019843 14 Kž 2 od 30. januara 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Kv 000307 Kv 2 od 8. septembra 2014. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Liovića i Milene Liović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Kv 019843 14 Kž 2 od 30. januara 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Kv 000307 Kv 2 od 8. septembra 2014. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nikola Liović i Milena Liović (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica) i Mirko Liović (u daljnjem tekstu: trećeapelant), kojeg zastupa advokat Jadranko Hadžisejdić iz Broda, podnijeli su 31. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Kv 019843 14 Kž 2 od 30. januara 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Kv 000307 Kv 2 od 8. septembra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) zatraženo je 4. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Federalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 17. februara 2020. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Optužnicom nadležnog tužilaštva od 25. oktobra 1999. godine prvoapelant je optužen zbog krivičnih djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. i porezne utaje iz člana 272. stav 2. tada važećeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a drugoapelantica zbog krivičnog djela porezne utaje iz člana 272. stav 2. navedenog zakona.

6. Nakon podignute optužnice, rješenjem Općinskog suda u Odžaku od 29. oktobra 1999. godine optuženim prvoapelantu i drugoapelantici određen je pritvor, i to do okončanja glavne rasprave.

7. Branioci optuženih prvoapelanta i drugoapelantice su pismenim podnescima predložili da se oni puste na slobodu uz pružanje jamstva da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći. U svojim podnescima nisu predložili visinu ponuđenog jamstva. Osim tih prijedloga, navedeni apelanti su 10. novembra 1999. godine dali pismene izjave s obećanjima da se do kraja krivičnog postupka neće kriti niti napuštati svoje boravište. Nadležno tužilaštvo se saglasilo s prijedlozima branilaca optuženih, a odluku o visini jamstva prepustilo je sudu.

8. Rješenjem "Županijskog suda u Odžaku" broj Kv-2/99 od 11. novembra 1999. godine usvojeni su prijedlozi branilaca prvoapelanta i drugoapelantice iz Slavonskog Broda, Republika Hrvatska, koji se nalaze u pritvoru, te određeno da se oni puštaju na slobodu uz jamstvo u pobliže označenim novčanim iznosima. Također je rješenjem određeno da će se njihovo puštanje na slobodu izvršiti nakon što oni ili neko drugi za njih uplate jamstvo u navedenim novčanim iznosima na depozitni račun Općinskog suda u Odžaku. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je pritvor optuženim prvoapelantu i drugoapelantici određen samo zbog opasnosti od bjekstva, pa je odlučeno kao u izreci rješenja, a na osnovu člana 178. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

9. Trećeapelant je uplatio (nalog za uplatu Općinskog suda u Odžaku broj 1/99) navedene novčane iznose na ime jamstva za prvoapelanta i drugoapelanticu na blagajnu navedenog suda, nakon čega su oni pušteni na slobodu.

10. Presudom broj K-2/03 od 23. decembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-KŽ-06-000097 od 22. augusta 2006. godine (u odluci o kazni), prvoapelant i drugoapelantica su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po jednu godinu i šest mjeseci zbog krivičnog djela zloupotrebe ovlasti u privredi iz člana 259. stav 2. tada važećeg KZFBiH u vezi sa stavom 1. tačka 3. istog člana.

11. Kako se osuđeni prvoapelant i drugoapelantica nisu odazvali na pozive Općinskog suda u Orašju (kao nadležnog suda) radi upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, to je navedeni sud zatražio odlučivanje od Kantonalnog suda o položenom jamstvu za navedene apelante po Rješenju suda broj Kv-2/99 od 11. novembra 1999. godine, a s obzirom na odredbe člana 179. stav (3) tada važećeg ZKPFBiH.

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 25 0 K 019843 11 Kv od 20. januara 2011. godine određeno je da je označeni novčani iznos položen u sudski depozit kao dato jamstvo po Rješenju tog suda broj Kv-2/99 od 11. novembra 1999. godine za tada optužene prvoapelanta i drugoapelanticu prihod budžeta Posavskog kantona. Dalje je rješenjem određeno da se navedeni iznos ima uplatiti kao vanredni prihod u korist budžeta Posavskog kantona, i to u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti tog rješenja. Protiv tog rješenja trećeapelantov punomoćnik je izjavio žalbu.

13. Punomoćnik uplatioca jamstva – trećeapelanta, pozivajući se na apsolutnu zastaru izvršenja izrečenih kazni (prvoapelantu i drugoapelantici), podnio je 31. augusta 2012. godine Kantonalnom sudu zahtjev za vraćanje uplaćenih sredstava.

14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 02 0 K 000307 12 Kv od 3. septembra 2012. godine odbijen je kao neosnovan "zahtjev punomoćnika osuđenih prvoapelanta i drugoapelantice za povrat prethodno date jamčevine". Protiv tog rješenja trećeapelantov punomoćnik je podnio žalbu.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 02 0 K 000307 12 od 9. oktobra 2012. godine uvažena je žalba trećeapelantovog punomoćnika, te je rješenje Kantonalnog suda od 3. septembra 2012. godine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da iz predmetnog zahtjeva (od 30. augusta 2012. godine) proizlazi da ga je nesporno podnio trećeapelantov punomoćnik kao lice koje je jamstvo uplatilo, pa je nejasno zbog čega prvostepeni sud zahtjev odbija u odnosu na osuđene prvoapelanta i drugoapelanticu za koje je jamstvo inače položeno. Također je u obrazloženju ukazano da rješenje o propasti jamstva od 20. januara 2011. godine nije pravosnažno jer iz spisa predmeta proizlazi da ono po njegovom donošenju nije dostavljeno svim licima kojima se po zakonu nužno mora dostaviti, odnosno trećeapelantu kao zainteresiranom licu. U vezi s tim je navedeno da se radi o odlučnoj činjenici koja u provedenom postupku nije pravilno utvrđena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

16. Odlučujući po zahtjevu predsjednika Općinskog suda u Orašju, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 25 OK 000307 99 K od 4. aprila 2013. godine kojim se utvrđuje da je u odnosu na osuđene prvoapelanta i drugoapelanticu nastupila apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora izrečene presudom Kantonalnog suda od 23. decembra 2005. godine. Također je tim rješenjem određeno da je Općinski sud u Orašju dužan da odmah povuče potjernice raspisane za osuđenima. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora nastupila 22. augusta 2012. godine.

17. Rješenjem Vrhovnog suda broj 25 0 K 019843 12 Kž od 30. maja 2014. godine uvažena je žalba trećeapelantovog punomoćnika izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda od 20. januara 2011. godine tako što je navedeno rješenje Kantonalnog suda ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak.

Postupak u kojem su donesena osporena rješenja

18. Rješenjem Kantonalnog suda broj 25 0 K 019843 14 Kv2 od 8. septembra 2014. godine određeno je da je označeni novčani iznos položen u depozit Kantonalnog suda kao dato jamstvo po rješenju tog suda od 11. novembra 1999. godine za tada optuženog prvoapelanta i drugoapelanticu prihod budžeta Posavskog kantona. Rješenjem je također određeno da se navedeni novčani iznos ima uplatiti kao vanredni prihod u korist budžeta Posavskog kantona, i to u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti tog rješenja.

19. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, prije svega, naveo da je u ponovnom postupku postupio u skladu s nalozima iz rješenja Vrhovnog suda od 30. maja 2014. godine, te saslušao kantonalnog tužioca Posavskog kantona Orašje na okolnosti u vezi s predmetnim jamstvom, kao i u vezi s pojašnjavanjem razloga zbog donošenja odluke kao u izreci tog rješenja, uvažavajući mišljenja i zaključke iz odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 1679/10. Naime, Kantonalni sud je prvenstveno istakao da iz dostavljenih spisa u postupku izvršenja kazne zatvora proistječe da je osuđenim prvoapelantu i drugoapelantici u više navrata pokušano dostavljanje poziva i rješenja suda (u pet navrata), te da oni nisu zatečeni na prijavljenoj adresi (u Slavonskom Brodu u Republici Hrvatskoj) iz krivičnog postupka, da im je ostavljana pismena obavijest da u određenom roku navedena pismena mogu preuzeti u nadležnoj pošti, a što oni nisu učinili. U vezi s tim je ukazano da su navedena pismena vraćena sudu sa naznakom "obaviješten, nije podigao pošiljku". U kontekstu navedenog je Kantonalni sud na detaljan način (pobliže opisan na str. 3. i 4. rješenja) ukazao na materijalne dokaze i datume u vezi s aktivnostima nadležnih vlasti (sudske i izvršne) u Bosni i Hercegovini u koordinaciji s nadležnim tijelima Republike Hrvatske preduzetih radi upućivanja prvoapelanta i drugoapelantice na izdržavanje kazne zatvora.

20. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti propisani članom 179. stav (3) tada važećeg ZKPFBiH iz 1998. godine zato što se osuđeni prvoapelant i drugoapelantica nisu odazvali na pozive suda radi izdržavanja kazne. Dalje je istaknuto da prvoapelant i drugoapelantica nisu zatečeni na navedenoj adresi koju su označili u svojim pismenim izjavama od 10. novembra 1999. godine kada su pušteni na slobodu nakon uplate jamstva u navedenim novčanim iznosima iz rješenja od 11. novembra 1999. godine, te dali obećanje da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište (član 178. ZKPFBiH iz 1998. godine). Također je ukazano da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je dostavljanje poziva vršeno i označenom braniocu prvoapelanta i drugoapelantice, koji je svojim podneskom od 15. oktobra 2007. godine otkazao punomoć, odnosno izjavio da ih više ne zastupa, da bi ponovo bio opunomoćen 22. augusta 2012. godine u vezi s podnesenim zahtjevom radi obustave postupka zbog apsolutne zastare.

21. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da su osuđeni prvoapelant i drugoapelantica pozivani, a da pozive nisu zaprimili zbog napuštanja prijavljenog boravišta, za koje nisu imali odobrenje suda, da se nisu nikada niti sami javili radi izdržavanja izrečene zatvorske kazne znajući za pravosnažnost presude (period od pravosnažnosti presude od 22. augusta 2006. godine pa sve do donošenja rješenja Kantonalnog suda od 20. januara 2011. godine, a niti do nastupanja apsolutne zastare 22. augusta 2012. godine). Zbog navedenog je Kantonalni sud naveo da se ima smatrati da se prvoapelant i drugoapelantica nalaze u bjekstvu. Pritom je Kantonalni sud istakao da je također cijenio i činjenicu iz pismenog akta MUP-a Republike Hrvatske od 13. septembra 2010. godine kojim se potvrđuje da prvoapelant i drugoapelantica nisu prijavljivali promjenu adrese stanovanja, odnosno da imaju prijavljeno prebivalište na označenoj adresi u Republici Hrvatskoj. Međutim, Kantonalni sud je naveo da se tim podatkom ne potvrđuje da osuđeni apelanti nisu napuštali navedenu adresu i da nisu i praktično boravili na označenoj adresi u određenim periodima, kao što to proizlazi iz dostavnica o vraćanju označenih akata prvostepenog suda. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je ukazao da onog trenutka kada su Općinskom sudu u Orašju vraćeni neuručeni pozivi i uputni akti za izdržavanje kazne da je u tom momentu nastupila odlučna činjenica za propast jamstva u smislu člana 179. stav (3) ZKPFBiH iz 1998. godine. Također je istaknuto da je Kantonalni sud imao u vidu i razloge iz rješenja Vrhovnog suda od 30. maja 2014. godine u kojem je ukazano na činjenicu kako se konstatacija o bijegu osuđenih ne može isključivo vezati za njihov stalni boravak na prijavljenoj adresi, nego za njihovo realno ponašanje u komunikaciji sa sudom izvršenja. U vezi s tim je Kantonalni sud istakao da je u obrazloženju ranije donijetog rješenja ukazano na činjenicu da su osuđeni prvoapelant i drugoapelantica prije donošenja rješenja o odbijanju zamolbe radi odlaganja početka izdržavanja kazne i poziva da se jave u Kazneno-popravni zavod TZ, Odjeljenje u Orašju (rješenje od 7. aprila 2010. godine), uredno zaprimali pozive i rješenja kojima je odlagano izvršenje njihove kazne zatvora, ali da su nakon toga rješenje od 7. aprila 2010. godine, te pozive i pismena radi javljanja u vezi s izdržavanjem kazne zatvora izbjegli tako što nisu zatečeni na prijavljenoj adresi. Zatim je Kantonalni sud ponovo ukazao da su novčani iznosi uplaćeni radi davanja jamstva da do kraja krivičnog postupka prvoapelant i drugoapelantica (u to vrijeme optuženi) neće pobjeći, niti se kriti, a ni napuštati svoje boravište. Kako iz materijalnih dokaza nesporno proistječe da su navedeni apelanti napuštali svoje boravište i time izbjegli uručivanje upućenih poziva za izdržavanje kazne zatvora, Kantonalni sud je istakao da to ukazuje na činjenicu da njihovo realno ponašanje u komunikaciji sa sudom izvršenja ispunjava uvjete radi donošenja odluke o propasti jamstva.

22. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je trećeapelant kao uplatilac navedenog jamstva žalbu protiv pravosnažnog rješenja tog suda od 20. januara 2011. godine izjavio tek nakon nastupanja apsolutne zastare izvršenja kazne zatvora (nastupila 22. augusta 2012. godine), što, također, ukazuje na realno ponašanje svih apelanata i njihovog punomoćnika. U tom smislu je Kantonalni sud istakao da su prvoapelant i drugoapelantica imali mogućnost da se jave radi izdržavanja kazne od pravosnažnosti presude 2006. godine do donošenja rješenja o propasti jamstva od 20. januara 2011. godine, a što nisu nikada učinili. Međutim, bez obzira na tu činjenicu nastupanja apsolutne zastare izvršenja kazne zatvora za osuđene prvoapelanta i drugoapelanticu (22. augusta 2012. godine), a s obzirom na stajalište Ustavnog suda iz naprijed citirane odluke (AP 1679/10), Kantonalni sud je naveo da je predmetno jamstvo propalo nastupanjem navedenih odlučnih činjenica za propast jamstva, a prije nastupanja apsolutne zastare, i to u periodu od 2007. do 2011. godine kada su vraćeni pozivi za osuđene prvoapelanta i drugoapelanticu s adrese označene u krivičnom spisu s naznakom "obaviješten, nije podigao pošiljku" te "imenovani odselili u Rijeku". Dakle, Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju odlučna činjenica za propast predmetnog jamstva nastupila prije nego što je protekao rok zastarjelosti izvršenja izrečene kazne zatvora, tako da nastala zastarjelost izvršenja izrečene kazne nema utjecaj na pravo onog ko je dao jamstvo da traži njegovo vraćanje.

23. Rješenjem Vrhovnog suda broj 25 0 Kv 019843 14 Kž 2 od 30. januara 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba osuđenih prvoapelanta i drugoapelantice i trećeapelantovog advokata izjavljena protiv prvostepenog rješenja Kantonalnog suda od 8. septembra 2014. godine.

24. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se osuđenima prvoapelantu i drugoapelantici u postupku izvršenja presude Kantonalnog suda od 23. decembra 2005. godine, bez obzira na to što prema podacima iz spisa predmeta imenovani nisu mijenjali adresu stanovanja (koju su naveli u svojim pismenim izjavama od 10. novembra 1999. godine kada je mjera jamstava određena), nije mogao uručiti poziv za izdržavanje izrečenih kazni zatvora, shodno čemu se navedeni apelanti – osuđeni nalaze u bjekstvu, te da ta okolnost opravdava donošenje rješenja kojim se određuje da je dato jamstvo propalo. U vezi s tim je istaknuto da je na tu situaciju u svemu primjenjiva odredba člana 179. stav (3) ranije važećeg ZKPFBiH u kojoj je na izričit način određeno da, ako okrivljeni pobjegne, rješenjem će se odrediti da je vrijednost data na ime jamstva prihod budžeta kantona. U tom smislu je u osporenom prvostepenom rješenju ukazano i na sadržaj odredbe člana 180. stav 3. navedenog zakona koja propisuje da se jamstvo u situacijama kada je presudom izrečena kazna zatvora ukida tek kad osuđeni počne izdržavati kaznu. To znači da određivanje mjere jamstva ne služi samo kao garancija da osumnjičeni ili optuženi neće pobjeći do okončanja krivičnog postupka, nego da ona za svrhu ima i osiguranje da osuđeni neće pobjeći od momenta pravosnažnosti presude kojom mu je izrečena kazna zatvora do stupanja na njeno izdržavanje. Jamstvo, dakle, propada i u situaciji kada do bjekstva dođe u fazi izvršenja pravosnažne presude, odnosno kada se utvrdi osuđenikovo bjekstvo. Shodno navedenom je Vrhovni sud ukazao da je takav stav prvostepenog suda prezentiran u analizi Odluke Ustavnog suda broj AP 1679/10 od 12. juna 2013. godine, te da je na predmetni slučaj ta odluka u potpunosti primjenjiva.

25. Dalje je Vrhovni sud ukazao da je prvostepeni sud, dajući razloge za zaključak da je u konkretnom slučaju nastupila odlučna činjenica za proglašavanje propasti jamstva (jer su se osuđeni prvoapelant i drugoapelantica "u postupku izvršenja pravosnažne presude kojom su im izrečene zatvorske kazne dali u bijeg"), u obrazloženju svog rješenja sasvim određeno naveo da na pravilnost tog zaključka odlučujući značaj nema podatak iz dopisa MUPRH od 13. septembra 2010. godine u kojem je naznačeno da navedeni apelanti nikada nisu mijenjali svoju stalnu adresu boravka, nego njihovo realno ponašanje koje su manifestirali u komunikaciji sa sudom izvršenja. U vezi s tim je Vrhovni sud istakao da je prvostepeni sud u tom pravcu posebno naglasio da su osuđeni prvoapelant i drugoapelantica pismena Općinskog suda u Orašju uredno primali sve do donošenja rješenja kojim je taj sud kao neosnovane odbio njihove molbe za odgodu izvršenja izrečenih im kazni zatvora (Rješenje broj 025-0-IKS-06-000038 od 7. aprila 2018. godine), odnosno da je komunikacija osuđenih sa sudom izvršenja bila korektna sve do momenta kada su se suočili s odlukom koja je jasno odredila da se na izdržavanje kazne moraju javiti nakon njene pravosnažnosti. U vezi s tim je također ukazano da je prvostepeni sud opravdano zaključio da je dato jamstvo propalo u momentu kada su se Općinskom sudu u Orašju kao neuručeni vratili pozivi upućeni osuđenima prvoapelantu i drugoapelantici da se na izdržavanje izrečenih kazni jave 5. marta 2010. godine (dostavna pošta Slavonski Brod je na vraćenim dostavnicama određeno naznačila "obaviješten, nije podigao pošiljku"), odnosno u vrijeme kada je sudu izvršenja Općinski sud u Slavonskom Brodu, uz svoje podneske od 27. augusta 2010. godine, vratio njegova rješenja od 7. aprila 2010. godine kojim su kao neosnovane odbijene molbe osuđenih (prvoapelanta i drugoapelantice) da im se i po treći put odgodi početak izdržavanja kazne zatvora, uz obavijest da im se ona nisu mogla uručiti jer su se odselili u Rijeku na nepoznatu adresu. U tom smislu je Vrhovni sud naveo da su opisanim postupcima osuđeni prvoapelant i drugoapelantica očigledno prekršili prihvaćene uvjete jamstva date na ročištu od 10. novembra 1999. godine kada su obećali da nakon što se pritvor zamijeni mjerom jamstva neće pobjeći, kriti se, ni napuštati svoje boravište. Stoga je istaknuto da se u datim okolnostima u svemu prihvatljivim pokazuju i ostali zaključci iz osporenog prvostepenog rješenja – da je odlučna činjenica za propast jamstva (bjekstvo osuđenih) nastupila prije isteka 2010. godine, da je izvršenje kazni zatvora (na čije izdržavanje su osuđeni neuspješno pozivani od suda izvršenja) po utvrđenju iz rješenja Kantonalnog suda od 4. aprila 2013. godine apsolutno zastarjelo sa 22. augustom 2012. godine, te da ta činjenica, da je apsolutna zastarjelost izvršenja izrečenih kazni nastupila tek nakon propasti jamstva, nema pozitivan utjecaj na pravo onog ko je jamstvo dao da traži njegovo vraćanje. U svjetlu navedenog, Vrhovni sud je na kraju naveo da ponašanje uplatioca jamstva – trećeapelanta nema značaj za odluku jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za propast jamstva ili ne, nego da se te okolnosti isključivo cijene u odnosu na ponašanje onih lica za koja je konkretno jamstvo dato, tj. prvoapelanta i drugoapelanticu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama prekršena prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelanti ističu da su osporene odluke nepravilne i nezakonite jer ne uvažavaju "činjenicu niti dostignutu praksu sudova koja se odnosi na pojam bjekstva te ne pravi distinkciju između bjekstva i skrivanja". U vezi s tim se ističe da je krajnje proizvoljna ocjena redovnih sudova da su osuđeni (prvoapelant i drugoapelantica) promijenili adresu prebivališta kada u spisu predmeta postoji materijalni dokaz da navedeni apelanti imaju prijavljeno mjesto prebivališta u Slavonskom Brodu. U tom smislu se navodi da je "dakle, materijalni dokaz manje važan, a da je bitna impresija ili narodski kazano važniji je stav nego Ustav!???". Dalje se ističe da je apsolutno nejasno na osnovu čega sud zaključuje da su apelanti: a) prekršili prihvaćene uvjete datog jamstva i b) naročito da je odlučna činjenica o propasti jamstva (bjekstvo) nastupila prije isteka 2010. godine. Također se ističe da trećeapelant kao lice koje je uplatilo jamstvo nije nikada dobio rješenje o propasti jamstva, odnosno da je ono "propalo", te da mu je to usmeno saopćeno kada se posredstvom punomoćnika u Kantonalnom sudu zainteresirao za sudbinu plaćenog iznosa, a tek na pismeni zahtjev punomoćnika od 31. augusta 2012. godine je dobio pismeni otpravak rješenja (Rješenje Kantonalnog suda broj 02 0 K 000307 12 Kv od 3. septembra 2012. godine) protiv kojeg je uložio žalbu koja je Rješenjem Vrhovnog suda broj 02 0 Kv 000307 12 Kž od 9. oktobra 2012. godine uvažena. Također, apelanti ukazuju na "po njima bitnu stvar", koja se tiče apsolutne zastare izvršenja izrečenih kazni zatvora u odnosu na prvoapelanta i drugoapelanticu kao osuđena lica, a što je, kako apelanti navode, utvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 25 0 K 019843 Kv 2 od 8. septembra 2014. godine sa 22. augustom 2012. godine. Ta činjenica je, prema shvatanju apelanata, bitna za donošenje konačne odluke u ovom predmetu, navodeći da apsolutna zastarjelost izvršenja izrečene kazne predstavlja razlog kada jamstvo uvijek prestaje, a uplaćeni novčani iznos se vraća.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je naveo da se u apelaciji ponavljaju istovjetni razlozi koji su prethodno izneseni u žalbi protiv rješenja Kantonalnog suda od 8. septembra 2014. godine. U vezi s tim je Vrhovni sud istakao da predmetnu apelaciju smatra neosnovanom i da su u rješenju tog suda od 30. januara 2018. godine navedeni svi razlozi zbog čega se žalbeni prigovori ocjenjuju neosnovanima. U prilog svojoj argumentaciji Vrhovni sud se referirao i na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 1679/10, smatrajući da se radi o istoj pravnoj situaciji. S obzirom na navedeno, predloženo je odbijanje predmetne apelacije.

28. Kantonalni sud je naveo da osporenim rješenjima nisu ni u čemu izvršene povrede u pogledu kršenja prava apelanata. Ukazano je da je taj sud u svom rješenju detaljno pojasnio i naveo sve pokušaje dostavljanja poziva i rješenja suda (u pet navrata) kada osuđeni prvoapelant i drugoapelantica nisu zatečeni na prijavljenoj adresi, a da za napuštanje i promjenu nisu imali odobrenje suda. Također je istaknuto da se navedeni apelanti nisu nikada sami javili radi izdržavanja izrečene zatvorske kazne, pa je zbog toga sud našao da se oni nalaze u bjekstvu, što je potkrijepljeno materijalnim dokazima iz spisa predmeta. Ukazano je da je Kantonalni sud u osporenom rješenju pojasnio i svoje zaključke u vezi s propašću jamstva u smislu člana 179. stav (3) ranijeg ZKPFBiH, ukazujući pritom i na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 1679/10. Istaknuto je da, s obzirom na navedeno, Kantonalni sud ostaje u cijelosti pri datom obrazloženju iz osporenog prvostepenog rješenja, a slaže se u cijelosti sa zaključcima iz obrazloženja osporenog drugostepenog rješenja, budući da apelanti prešućuju relevantno utvrđene činjenice.

29. Federalno tužilaštvo je navelo da su, suprotno navodima apelacije, redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporenih rješenja, te dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja. Dalje je navedeno da je zaključak suda da se osuđeni (prvoapelant i drugoapelantica) nalaze u bjekstvu pravilan i da se zasniva na dokazima koji su u obrazloženju osporenog rješenja detaljno obrazloženi, te da je odlučna činjenica za propast jamstva nastupila prije isteka 2010. godine, a da je apsolutna zastara nastupila sa 22. augustom 2012. godine. Imajući u vidu istaknuto, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana zbog nepostojanja povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99) u relevantnom dijelu glasi:

5. Jamstvo

Član 178.

Okrivljeni koji se ima staviti ili je već stavljen u pritvor samo zbog bojazni da će pobjeći može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on osobno ili ko drugi za njega pruži jamstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam okrivljeni obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.

Član 179.

(1) Jamstvo uvijek glasi na novčani iznos koji se određuje s obzirom na težinu krivičnog djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenog i imovno stanje osobe koja daje jamstvo.

(2) Jamstvo se sastoji u polaganju gotovog novca, [...].

(3) Ako okrivljeni pobjegne, rješenjem će se odrediti da je vrijednost data kao jamstvo, prihod budžeta kantona.

Član 180. stav (3)

(3) Ako je presudom izrečena kazna zatvora, jamstvo se ukida tek kad osuđeni počne izdržavati kaznu.

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja redovnih sudova koja su donesena u postupku odlučivanja o sudbini jamstva koje je za prvoapelanta i drugoapelanticu kao garanciju osiguranja njihovog prisustva tokom trajanja krivičnog postupka položio trećeapelant. Stoga se u konkretnom slučaju postavlja pitanje primjenjivosti garancija prava na koja su se pozvali apelanti (pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu).

a) Dopustivost u odnosu na navode prvoapelanta i drugoapelantice o kršenju prava na imovinu

33. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

34. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

35. Naime, Ustavni sud podsjeća da je predmetno jamstvo određeno kao zamjenska mjera osiguranja prisustva prvoapelanta i drugoapelantice u krivičnom postupku umjesto pritvora koji im je prvobitno bio određen, te da ga je nesporno uplatio trećeapelant. Stoga, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku u kojem se utvrđivala propast jamstva, odnosno njegov povrat, nije odlučivalo o "imovini" prvoapelanta i drugoapelantice, pa proizlazi da je apelacija u odnosu na te apelante ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

b) Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje i trećeapelantove navode o kršenju njegovog prava na imovinu

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao predmete u kojima je bilo pokrenuto pitanje kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu u vezi s načinom na koji su redovni sudovi primijenili pravo u vezi s propasti jamstva kao mjere osiguranja preduzete radi osiguranja prisutnosti optuženog i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Tako je npr. u predmetima br. AP 1679/10 i AP 1245/10 (vidi odluke o dopustivosti i meritumu od 12. juna 2013. godine i Odluka o dopustivosti od 5. septembra 2013. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) zaključeno da su navodi apelacija u odnosu na pravo na pravično suđenje neosnovani, iz čega proizlazi da su navedeni apelanti u postupku pred Ustavnim sudom uživali garancije obuhvaćene pravom na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud a priori smatra da se u konkretnom slučaju ne radi se o postupku u kojem se odlučivalo o "krivičnoj optužbi" protiv apelanata. Takav zaključak se prvenstveno odnosi na trećeapelanta koji nije bio predmet "krivične optužbe", već samo uplatilac jamstva, ali isto tako se navedeni zaključak odnosi i na prvoapelanta i drugoapelanticu jer je o tom aspektu člana 6. Evropske konvencije odlučivano u krivičnom postupku u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda broj K-2/03 od 23. decembra 2005. godine, a potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-KŽ-06-000097 od 22. augusta 2006. godine. Međutim, Ustavni sud slijedeći vlastitu praksu iz naprijed citiranih predmeta smatra da predmetni postupak jeste bio odlučujući za apelante u građanskom aspektu člana 6. Evropske konvencije jer se u njemu odlučivalo o pitanju ispunjenosti zakonskih uvjeta za propast, odnosno povrat jamstva koji je uplatio trećeapelant, a koje utvrđenje predstavlja rezultat analize suprotstavljenosti argumenata – dokaza u predmetnom postupku svih njegovih učesnika, uključujući i prvoapelanta i drugoapelanticu, od čijeg je zapravo ponašanja zavisila odluka o položenom jamstvu, te u vezi s tim osiguranje poštovanja njihovih procesnih prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je upravo osporenim rješenjem Vrhovnog suda meritorno odlučeno o žalbi (odbijena kao neosnovana) koju su zajednički izjavili prvoapelant i drugoapelantica, te trećeapelantov pravni zastupnik. Stoga, slijedi da je član 6. Evropske konvencije u odnosu na apelante primjenjiv.

38. Također, suprotno zaključku iz stava 35. ove odluke, Ustavni sud smatra da se u predmetnom (ponovnom) postupku, koji predstavlja rezultat inicijative javnih vlasti (nadležnog općinskog suda) i trećeapelantovog zahtjeva (za povrat jamstva), jeste raspravljala trećeapelantova "imovina" u autonomnom konvencijskom značenju tog pojma, pa je u odnosu na ovog apelanta član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv.

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ističe da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Rješenje Vrhovnog suda broj 25 0 Kv 019843 14 Kž 2 od 30. januara 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je dostavljeno 14. juna 2018. godine prvoapelantu i drugoapelantici, odnosno 18. juna 2018. godine trećeapelantovom punomoćniku, dok je apelacija podnesena 31. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

41. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, dok trećeapelant ukazuje i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

44. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i primijenili (procesno) pravo u predmetnom postupku u vezi s jamstvom koje je trećeapelant položio, odnosno uplatio 1999. godine u krivičnom postupku radi puštanja na slobodu (iz pritvora) tada optuženih prvoapelanta i drugoapelantice. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

45. Ustavni sud podsjeća da jamstvo u krivičnom postupku služi kao garancija da osumnjičeni, odnosno optuženi neće pobjeći dok krivični postupak ne bude okončan. Članom 180. stav 3. ZKP-a iz 1998. godine je propisano da će se, u slučaju kada je postupak okončan presudom kojom je izrečena kazna zatvora, jamstvo ukinuti tek kad osuđeni stupi na izdržavanje izrečene kazne. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da jamstvo služi ne samo kao osiguranje da osumnjičeni, odnosno optuženi neće pobjeći do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka već i kao osiguranje da osuđeni neće pobjeći od momenta pravosnažnosti presude kojom je kazna zatvora izrečena do stupanja na izdržavanje izrečene kazne zatvora. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja, kao i stanja spisa predmeta u cjelini proizlazi da je osuđenima prvoapelantu i drugoapelantici pravosnažnom presudom izrečena kazna zatvora u trajanju od po jednu godinu i šest mjeseci, kao i da oni nisu stupili na izdržavanje izrečene kazne, čije je izvršenje u međuvremenu i zastarjelo. Shodno navedenom, a imajući u vidu eksplicitnu odredbu člana 180. stav 3. ZKP-a "jamstvo se ukida tek kad osuđeni počne izdržavati kaznu", neosnovanim se ukazuju navodi apelacije da je novac koji je trećeapelant uplatio na ime jamstva za prvoapelanta i drugoapelanticu trebao da mu bude vraćen nakon što je predmetni krivični postupak pravosnažno okončan presudom Kantonalnog suda.

46. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 179. stav (3) ZKPFBiH iz 1998. godine propisano da, u slučaju ako optuženi pobjegne, sud donosi rješenje kojim se određuje da vrijednost data na ime jamstva ima pripasti budžetu kantona. Iz navedene odredbe proizlazi da je za propast jamstva od odlučnog značaja utvrđivanje činjenice da se optuženi nalaze u bjekstvu, odnosno da se od tog momenta jamstvo smatra propalim. S obzirom na to da jamstvo, u skladu sa članom 180. stav 3. ZKP-a iz 1998. godine, služi (i) da se osigura prisustvo osuđenog od momenta pravosnažnosti presude do momenta stupanja na izdržavanje kazne zatvora, proizlazi da će jamstvo propasti i u ovom stadiju postupka ako se utvrdi da je osuđeni u bjekstvu.

47. U konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da se prvoapelant i drugoapelantica nalaze u bjekstvu, pa su na osnovu člana 179. stav (3) ZKP-a iz 1998. godine i odredili da se vrijednost data na ime jamstva ima uplatiti u budžet kantona. Naime, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je dostavljanje poziva i uputnog akta navedenim apelantima – osuđenima pokušano u više navrata (pobliže navedenim u obrazloženju prvostepenog rješenja od 8. septembra 2014. godine), da oni nisu zatečeni na navedenoj adresi koju su prijavili u krivičnom spisu kao svoje mjesto prebivališta/boravišta, da su im ostavljane pismene obavijesti koje nisu u predviđenim rokovima preuzete u nadležnoj pošti, te da su navedena pismena vraćena nadležnim sudovima. Također, ukazano je da su navedena pismena dostavljena i njihovom označenom braniocu, koji je potom obavijestio sud o otkazivanju punomoći, a naknadno ponovo zastupao osuđene apelante u postupku korištenja pravnih lijekova. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da su se u datim okolnostima konkretnog slučaja prvoapelant i drugoapelantica nalazili u bjekstvu jer iako su uredno pozivani nisu zatečeni na prijavljenoj adresi u vrijeme uručenja sudskih pismena, te su napuštali svoje boravište i time izbjegli uručivanje upućenih poziva za izdržavanje kazne, na koji način su opisanim postupcima očigledno prekršili prihvaćene uvjete jamstva date na ročištu od 10. novembra 1999. godine kada su obećali da nakon što se pritvor zamijeni mjerom jamstva neće pobjeći, kriti se, ni napuštati svoje boravište. Također, Ustavni sud naglašava da je upravo navedeno obećanje prvoapelanta i drugoapelantice predstavljalo conditio sine qua non za donošenje rješenja Kantonalnog suda od 11. novembra 1999. godine, odnosno puštanje prvoapelanta i drugoapelantice na slobodu uz jamstvo, te da je trećeapelant predmetno jamstvo položio samostalno i dobrovoljno. Osim toga, prema ocjeni Ustavnog suda, ne čini se proizvoljnim ni pravno rezoniranje redovnih sudova da je u kontekstu utvrđenja navedene činjenice bjekstva bilo potrebno uzeti u obzir ne samo materijalne dokaze već i realno ponašanje apelanata u komunikaciji sa sudom u postupku izvršenja kazne zatvora.

48. Nadalje, apelanti tvrde da je jamstvo u konkretnom slučaju trebalo da bude vraćeno jer je nastupila apsolutna zastarjelost izvršenja izrečene kazne zatvora. U vezi s tim, Ustavni sud smatra potrebnim sagledati prvenstveno pitanje propasti jamstva u konkretnom slučaju u smislu člana 179. stav (3) tada važećeg ZKPFBiH iz 1998. godine. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da ZKPFBiH iz 1998. godine nije propisivao obavezu da se o nastupanju odlučne činjenice za propast jamstva mora donijeti i posebna odluka, odnosno jamstvo se smatralo propalim nastupanjem same činjenice bjekstva. Dakle, jamstvo je propalo nastupanjem odlučne činjenice za propast jamstva, tj. bjekstvom, a ne donošenjem rješenja kojim se vrijednosti date na ime tako propalog jamstva imaju uplatiti u budžet kantona (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1679/10 od 12. juna 2013. godine, stav 36). Pri tome, Ustavni sud primjećuje da u ZKPFBiH iz 1998. godine nije bilo propisano u kojem roku je sud dužan donijeti (i) rješenje kojim se vrijednosti predate na ime jamstva imaju uplatiti u budžet kantona u slučaju kada se optuženi, odnosno osuđeni kojem je izrečena kazna zatvora nalazi u bjekstvu zbog toga što za propast jamstva nije od odlučnog značaja i donošenje rješenja kojim se data vrijednost na ime jamstva ima uplatiti na račun budžeta kantona jer jamstvo, u smislu člana 179. stav (3) ZKPFBiH iz 1998. godine, propada ako optuženi, odnosno osuđeni kojem je izrečena zatvorska kazna pobjegne. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim stav redovnih sudova da odlučnu činjenicu propasti jamstva u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja vraćanje nadležnom općinskom sudu neuručenih uredno poslanih poziva (i uputnog akta) prvoapelantu i drugoapelantici da se jave na izdržavanje kazne zatvora, odnosno da je bjekstvo u konkretnom slučaju nastupilo prije isteka 2010. godine, te da činjenica nastupanja apsolutne zastarjelosti izvršenja izrečenih kazni nakon propasti jamstva (22. augusta 2012. godine) nema pozitivan utjecaj na pravo onog ko je jamstvo dao da traži njegovo vraćanje. Posljedično navedenom, nema proizvoljnosti ni u stavu Vrhovnog suda iz konačno osporenog rješenja da ponašanje uplatioca jamstva, tj. trećeapelanta nema značaj za odluku jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za propast jamstva ili ne, nego da se te okolnosti isključivo cijene u odnosu na ponašanje onih lica za koja je konkretno jamstvo dato, tj. prvoapelanta i drugoapelanticu.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi u (ponovljenom) postupku donijeli osporena rješenja primjenjujući relevantne propise procesnog prava (čl. 178, 179. stav (3) i 180. stav (3) ZKPFBiH iz 1998. godine), slijedom čega se ukazuju neosnovanim navodi apelanata da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na trećeapelantovu imovinu

50. Trećeapelant ističe da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na imovinu. Te navode zasniva na identičnim tvrdnjama koje su već razmotrene u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovane. Naime, Ustavni sud, prije svega, smatra da su osporene odluke zasnovane na relevantnim odredbama procesnog prava (ZKPFBiH iz 1998. godine), a koji propis je u relevantnom periodu bio objavljen u službenom glasilu i dostupan javnosti, iz čega proizlazi da je miješanje u trećeapelantovu imovinu, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, bilo zakonito. Dalje, Ustavni sud ističe da odluke donesene u vezi s jamstvom u krivičnom postupku služe legitimnom cilju. Njima se, prije svega, prilikom određivanja jamstva osigurava uspješno vođenje krivičnog postupka, te održavanje njegovog nesmetanog kontinuiteta. Isto tako, u slučaju bjekstva optuženih, odluka o propasti jamstva ima cilj anulirati posljedice inkriminiranih radnji koje se stavljaju optuženima, tj. u konkretnom slučaju prvoapelantu i drugoapelantici. Stoga, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, a koje su rezultirale propašću jamstva koje je položio trećeapelant, služile legitimnom cilju. Konačno, Ustavni sud cijeni da osporenim odlukama nije narušena pravična ravnoteža između općeg interesa zajednice i zahtjeva da se zaštiti apelantovo pravo na mirno uživanje imovine s obzirom na to da je trećeapelant kao uplatilac jamstva bio svjestan zakonske mogućnosti propasti jamstva, odnosno lišenja njegove imovine u slučaju bjekstva lica (prvoapelanta i drugoapelantice) za koja polaže jamstvo radi njihovog puštanja na slobodu. Svojevoljnim polaganjem jamstva u konkretnom slučaju trećeapelant je istovremeno preuzeo i rizik svoje propasti u slučaju ispunjenja navedenog zakonskog uvjeta iz člana 179. stav (3) ZKPFBiH iz 1998. godine.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim trećeapelantove navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propast jamstva, koje je uplatio trećeapelant, zasnivali na nesporno utvrđenoj odlučnoj činjenici bjekstva prvoapelanta i drugoapelantice napuštanjem prijavljenog mjesta prebivališta i izbjegavanjem uručivanja sudskih pismena u vezi s izdržavanjem kazne zatvora, a ne njene apsolutne zastarjelosti izvršenja, i u vezi s tim dali obrazloženja koja se ne mogu smatrati kao proizvoljna primjena prava.

53. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja trećeapelantovog prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je odluka (osporene odluke) o propasti jamstva donesena u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, a kojom se postiže pravična ravnotežu između cilja kojem se teži i trećeapelantovih ustavnih prava.

54. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.