Službeni glasnik BiH, broj 83/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3184/16, rješavajući apelaciju Emdžada Galijaševića i Adelaide Galijašević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Emdžada Galijaševića i Adelaide Galijašević.

Utvrđuje se povreda pravā iz člana II/3.d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u postupku donošenja rješenjā Općinskog suda u Bihaću br. 17 0 K 077691 16 Kv 2 od 11. jula 2016. godine i 17 0 K 077691 16 Kpp3 od 4. jula 2016. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emdžada Galijaševića i Adelaide Galijašević, podnesena protiv rješenjā Općinskog suda u Bihaću br. 17 0 K 077691 16 Kv 2 od 11. jula 2016. godine i 17 0 K 077691 16 Kpp3 od 4. jula 2016. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Emdžad Galijašević i Adelaida Galijašević (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant i apelantica) iz Bihaća, koje zastupa Hasan Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 26. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 17 0 K 077691 16 Kv 2 od 11. jula 2016. godine i 17 0 K 077691 16 Kpp3 od 4. jula 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 22. augusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalno tužilaštvo i Općinski sud su 29. augusta 2016. godine dostavili odgovor na apelaciju. Također, od Općinskog suda je 29. augusta 2016. godine zatražena informacija da li su još uvijek na snazi mjere zabrane koje su izrečene osporenim rješenjem, koje informacije je Općinski sud dostavio 2. septembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene – odluke o određivanju pritvora i puštanju apelanta iz pritvora

5. Općinski sud (sudija za prethodni postupak) je "u krivičnom predmetu protiv osumnjičenog apelanta, zbog tri krivična djela u stjecaju – primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), i osumnjičenog S. T. [...]" odlučujući o Prijedlogu Kantonalnog tužilaštva broj T01 0 KTK 0026105 16 od 16. juna 2016. godine, nakon održanog ročišta, na kojem je bio i apelant sa braniocem, donio Rješenje broj 17 0 K 077691 16 Kpp 3 kojim je apelantu odredio pritvor, i to apelantu iz razloga predviđenih odredbama člana 146. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) u trajanju od mjesec dana, koji se računa od 15. juna 2016. godine. Općinski sud je (Krivično vijeće) Rješenjem broj 17 0 K 077691 16 Kv od 20. jula 2016. godine odbio žalbe protiv prvostepenog rješenja.

6. Odlučujući o prijedlogu apelantovog branioca, Općinski sud je Rješenjem broj 17 0 K 077691 16 Kpp 3 od 4. jula 2016. godine ukinuo pritvor apelantu, te je odredio da se apelant ima pustiti na slobodu odmah. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sudija za prethodni postupak, 4. jula 2016. godine, u skladu sa odredbama člana 150. ZKP-a, saslušao tužitelja na okolnosti iz prijedloga za ukidanje pritvora, te da je tužitelj bio saglasan sa prijedlogom, kao i da je i on predložio da se apelant pusti na slobodu. Slijedom toga, uz pozivanje na odredbe člana 145. stav 5. ZKP-a, Općinski sud je donio odluku o puštanju apelanta iz pritvora.

Osporena rješenja o određivanju mjera zabrane

7. Općinski sud (sudija za prethodni postupak) je u "krivičnom predmetu protiv osumnjičenog apelanta, zbog krivičnog djela – primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZ FBiH, osumnjičenog S. T. […], i osumnjičene apelantice, zbog krivičnog djela – sprečavanje dokazivanja iz člana 349. KZ FBiH", odlučujući o novom Prijedlogu Kantonalnog tužilaštva broj T01 0 KTK 0026105 16 od 4. jula 2016. godine, donio Rješenje broj 17 0 K 077691 16 Kpp3 od 4. jula 2016. godine kojim je apelantu izrekao mjere zabrane, i to preduzimanja poslovnih aktivnosti i službene dužnosti i to zabranu obavljanja službene dužnosti gradonačelnika Grada Bihaća, zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja i to zabranu posjećivanja službenih prostorija Kabineta gradonačelnika i zgrade Gradske uprave grada Bihaća na adresi Ulica Bosanska 4, Bihać, te je određeno da se apelant ovom mjestu i prostorijama ne smije približiti na udaljenosti od 100 (stotinu) metara i zabranu sastajanja sa D. B., S. S. i A. A., odgovornim osobama u privrednim društvima "BC Gradnja" d.o.o. Bosanska Krupa, "I-Selimović" d.o.o.Cazin i "Alivuk Company" d.o.o. Bihać, te je određeno da se apelant ovim licima ne smije približiti na udaljenosti od 100 (stotinu) metara (tačka I-a izreke rješenja). Dalje, izrečene su mjere prema osumnjičenom S. T., pobliže opisane u tački I-b izreke rješenja. Istim rješenjem (tačka I-c izreke rješenja) su i prema apelantici izrečene mjere zabrane, i to preduzimanja poslovnih aktivnosti i službene dužnosti i to zabrana obavljanja službene dužnosti šefa Odsjeka za normativno-pravne poslove Gradske uprave grada Bihaća, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja i to zabrana posjećivanja službenih prostorija Kabineta gradonačelnika i zgrade Gradske uprave grada Bihaća na adresi Ulica Bosanska 4, Bihać, te se apelantica ovom mjestu i prostorijama ne smije približiti na udaljenosti od 100 (stotinu) metara. Apelanti su upozoreni da će im se u slučaju kršenja izrečenih mjera zabrane odrediti pritvor (tačka II izreke rješenja). Osim toga, određeno je da će se o mjerama zabrane, a radi njihovog izvršenja obavijestiti MUPUSK i Gradska uprava grada Bihaća (tačka III izreke rješenja). Određeno je da izrečene mjere ostaju na snazi dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude (tačka IV izreke rješenja).

8. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da se "apelantu stavlja na teret postojanje osnovane sumnje da je učinio krivično djelo primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZ FBiH a apelantici da je učinila krivično djelo sprečavanje dokazivanja iz člana 349. stav 2. KZ FBiH". Navedeno je da je Kantonalno tužilaštvo prijedlog za određivanje mjera zabrane zasnovalo na ranije podnesenim dokazima u pogledu apelanta, na osnovu kojih mu je sud ranije odredio pritvor, ali i na novim prikupljenim dokazima u toku istrage, i to Naredbi o proširenju istrage broj T01 KTK 0026105 16 od 4. jula 2016. godine protiv apelanata i osumnjičenog S. T., zatim na zapisnicima o saslušanju pet poimenično navedenih svjedoka koji su saslušani u periodu od 15. do 30. juna 2016. godine i službenoj Zabilješci broj 13/3-248/16 od 4. jula 2016. godine.

9. Općinski sud je zaključio da je prijedlog Kantonalnog tužilaštva za određivanje mjera zabrane osnovan, te da je prilikom donošenja takve odluke imao u vidu dokaze koji "su priloženi prethodno uz prijedlog za određivanje pritvora, kao i novootkrivene dokaze" koje je Kantonalno tužilaštvo priložilo uz prijedlog za određivanje mjera zabrane, te da je uzeo u obzir Naredbu o proširenju istrage od 4. jula 2016. godine. Ti dokazi, prema stavu Općinskog suda, ukazuju da postoje opravdane okolnosti da bi [osumnjičeni], ukoliko im se ne izreknu mjere zabrane, mogli ometati istragu, otkrivanje i prikupljanje dokaza, upravo na način kako je to opisano u prijedlogu Kantonalnog tužilaštva za izricanje mjera zabrane. Kada se uzmu u obzir samo iskazi svjedoka J. Đ., Š. H., H. H. i A. B. koji su odgovorna lica u privrednim društvima "Zuban" d.o.o. Bihać, "HC-Ing" d.o.o. Bihać i "Sanny Boy" d.o.o. Bihać, postoje opravdane okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant utjecao i na D. B., S. S. i A. A., bilo obavljanjem svoje službene dužnosti gradonačelnika Grada Bihaća, bilo neposrednim sastajanjem s tim licima, a imajući u vidu položaj i funkciju koju obavlja.

10. U odnosu i na apelanticu, Općinski sud je naveo da smatra da postoje opravdane okolnosti koje ukazuju na to da bi ona, kao šef Odsjeka za normativno-pravne poslove Gradske uprave grada Bihaća i koja ima pristup Gradskoj upravi i Kabinetu gradonačelnika, "mogla ometati tok istrage otkrivanje prikupljanje dokaza, a s obzirom da je ista već pokušala spriječiti dokazivanje prikrivanjem koverte koju je njen suprug dobio od Amira Behića, u vrijeme i na način kako su to detaljno opisali svjedoci J. S. i S. Z". Slijedom toga, Općinski sud je ocijenio da je neophodno izricanje mjera zabrane za apelante, a "kako isti ne bi ometali istragu, uticali na svjedoke ili spriječili dokazivanje i prikupljanje dokaza".

11. Općinski sud (Krivično vijeće) je, odlučujući o žalbi apelanata protiv rješenja o izricanju mjera zabrane donio Rješenje broj 17 0 K 077691 16 Kv 2 od 11. jula 2016. godine kojim je žalbe odbio. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je istakao da je nakon razmatranja žalbenih navoda, kao i cjelokupnog spisa predmeta, zaključio da žalbe nisu osnovane. Navedeno je da je Federalna uprava policije podnijela Kantonalnom tužilaštvu Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu od 15. juna 2016. godine "zbog osnovane sumnje" da su apelant, apelantica i S. M., počinili krivična djela primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. i sprečavanje dokazivanja iz člana 349. stav 2. KZFBiH, te je na osnovu tog izvještaja i dokaza dostavljenih uz njega Kantonalno tužilaštvo, 4. jula 2016. godine donijelo Naredbu o proširenju istrage broj T01 KTK 0026105 16 protiv apelanata i S. M. zbog "postojanja osnova sumnje" da su apelant i S. M. zajedno od februara do aprila 2015. godine kao službena lica Grada Bihaća, i to apelant kao gradonačelnik Grada Bihaća, a S. T. kao savjetnik gradonačelnika, na način pobliže opisan u tom rješenju tražili i za sebe primili novčani iznos naveden u tom rješenju iako su bili svjesni da za ove službene radnje nisu smjeli zahtijevati i primati za sebe bilo kakav dar ili korist, te da su "dakle, kao službene osobe u FBiH, primili dar u novčanom iznosu [...] kako bi u okviru svog ovlaštenja učinili što bi morali učiniti". Dalje je navedeno da je "apelantica 15. juna 2016. godine oko 10.00 h u prostorijama Gradske uprave grada Bihaća, u namjeri da prikrije bijelu kovertu sa natpisom 'Sparkasse Bank d.d.' u kojoj se nalazio označeni novac kao predmet simulirane potkupnine i koju je prethodno preuzela od svog supruga (apelanta) nakon što su pripadnici Federalne uprave policije ušli u službene prostorije Grada Bihaća s ciljem realizacije posebne istražne radnje, pokušala prikriti navedenu kovertu predavajući je J. S., inače službeniku Grada Bihaća koji se tada zatekao u njenoj kancelariji, govoreći mu: 'Uzmi ovo, molim te', kako bi J. S. sakrio navedenu kovertu, što je otkriveno i spriječeno od strane pripadnika Federalne uprave policije", čime je apelant počinio u stjecaju dva krivična djela primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH, a apelantica krivično djelo sprečavanje dokazivanja iz člana 349. stav 2. KZFBiH.

12. Po ocjeni Općinskog suda, pravilan je zaključak sudije za prethodni postupak da okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju izricanje mjera zabrane apelantima, jer dostavljeni dokazi ukazuju na "postojanje osnova sumnje" da je apelant počinio nova koruptivna krivična djela koja im se Naredbom o proširenju istrage stavljaju na teret, kao i da "postoje osnovi sumnje" da je apelantica počinila krivično djelo sprečavanje dokazivanja iz člana 349. stav 2. KZFBiH na način opisan u Naredbi o proširenju istrage, te da bi bez izrečenih mjera zabrane mogli ugroziti nesmetano vođenje istrage, posebno na način da bi apelant i S. T. mogli utjecati na D. B., S. S. i A. A., koji u vrijeme donošenja rješenja o izricanju mjera zabrane još nisu bili saslušani, a koji su prema službenoj Zabilješci kantonalnog tužioca od 4. jula 2016. godine bili pozvani za 4, 6. i 7. juli 2016. godine radi saslušanja u svojstvu svjedoka na okolnosti eventualnog davanja određenog procenta apelantu i S. T. za isplatu duga koji Grad Bihać ima prema njihovim firmama, a da su tri poimenično navedena svjedoka već saslušani, te da su u svojim iskazima potvrdili da su se u toku 2015. godine i početkom 2016. godine više puta sastajali u Kabinetu gradonačelnika sa apelantom i S. M. kada su im u više navrata na njihov zahtjev davali određene novčane iznose na ime procenta za isplatu duga koji je Grad Bihać imao prema dva privredna društva navedena u tom rješenju. Ukazano je da se u konkretnom slučaju postupak protiv apelanta vodi upravo zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem njegove službene dužnosti gradonačelnika, pa da, stoga, izrečena mjera zabrane obavljanja dužnosti nije u suprotnosti sa odredbama člana 140. ZKP-a.

13. Pored toga, Općinski sud je naveo da okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na opasnost da bi apelant i S. T. zbog velikog obima ovlaštenja koja proistječu iz njihovog službenog položaja mogli prikriti ili izmijeniti materijalne dokaze kojima bi bez izrečenih mjera zabrane imali neposredan pristup, te da bi odlukama o finansijskim isplatama mogli utjecati na vlasnike privrednih društava koji još nisu dali svoje iskaze u svojstvu svjedoka, pogotovo što im službeni položaj koji imaju po prirodi svojih nadležnosti omogućava velik utjecaj.

14. U pogledu apelantice, Općinski sud je istakao da prikupljeni dokazi, a posebno iskazi svjedoka J. S. i S. Z. ukazuju na opasnost da bi ona, kao šef Odsjeka za normativno-pravne poslove Gradske uprave grada Bihaća i koja kao takva ima pristup Gradskoj upravi i Kabinetu gradonačelnika, a pri tome je apelantova supruga, mogla ometati tok istrage jer je već pokušala spriječiti dokazivanje krivičnog djela koje je Naredbom o provođenju istrage ranije već stavljeno na teret njenom suprugu (apelantu), prikrivanjem koverte sa novcem koju je apelant dobio od B. A. u vrijeme i na način kako su detaljno opisali svjedoci J. S. i S. Z. u svojim iskazima. Dalje, kako je naveo Općinski sud, apelantica, s obzirom na njeno svojstvo (apelantova supruga) i funkciju (šef Odsjeka na normativno-pravne poslove Gradske uprave grada Bihaća), ima neograničen pristup Gradskoj upravi i Kabinetu gradonačelnika. Slijedom toga, a budući da je Naredbom o proširenju istrage, istraga proširena i na nju zbog postojanja osnova sumnje da je počinila krivično djelo sprečavanje dokazivanja krivičnog djela koje se njenom suprugu stavlja na teret, to izrečene mjere zabrane ni prema njoj nisu u suprotnosti sa odredbama člana 140. ZKP-a.

15. Ukazano je da nijedna odredba ZKP-a ne propisuje formu u kojoj mora biti sačinjen prijedlog za određivanje mjera zabrane, u smislu da on mora sadržavati činjenični opis krivičnog djela koje se osumnjičenim stavlja na teret, prijedlog je sačinio nadležni tužilac u skladu sa ovlaštenjima koja mu pripadaju prema odredbi člana 45. ZKP-a, prijedlog je obrazložen i potkrijepljen dokazima, radi čega su žalbe branilaca osumnjičenih istaknute u tom pogledu, također, neosnovane. Neosnovani su i žalbeni prigovori da je pobijano rješenje nezakonito radi toga što u prijedlogu za određivanje mjera zabrane, a ni u pobijanom rješenju o izricanju istih, nije naveden činjenični opis krivičnih djela za koje se osumnjičeni terete, jer je zakonski preduvjet za izricanje mjera zabrane propisan odredbom člana 140.a stav 1. "kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći...". Navedeno je da je protiv apelanta ranije otvorena istraga zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH, da je Naredbom o proširenju istrage ista proširena u odnosu na njega, a zbog postojanja osnova sumnje da je počinio u stjecaju dva krivična djela primanja dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH, te da je tom naredbom istraga proširena i na apelanticu zbog postojanja osnova sumnje da je počinila krivično djelo sprečavanje dokazivanja iz člana 349. stav 2. KZFBiH, njima daje status osumnjičenih, a time i mogućnost da im budu izrečene mjere zabrane propisane odredbama čl. 140. i 140.a ZKP-a.

16. Pri tome, kako je naglasio Općinski sud, nije neophodno da se osumnjičeni saslušavaju u vezi sa predloženim mjerama zabrane jer to nije izričito propisano nijednom odredbom ZKP-a, pa su i navodi žalbi istaknuti u tom pravcu neosnovani. Ovo tim više, kako je istakao Općinski sud, što su apelant i osumnjičeni S. T. bili pušteni na slobodu jer im je ukinut pritvor, a Naredba o proširenju istrage donesena je zbog "postojanja osnova sumnje (a ne osnovane sumnje) da su počinili u sticaju" dva krivična djela primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH, zbog čega nije ni bilo neophodno da se, kako je zaključio Općinski sud, saslušaju prije odlučivanja o predloženim mjerama zabrane. Osim toga, kako je navedeno, ni kantonalni tužilac nije saslušavan povodom prijedloga za određivanje mjera zabrane.

17. Općinski sud je Aktom broj 017-0-Su-Ap-16-000033 od 2. septembra 2016. godine obavijestio Ustavni sud da je u postupku ispitivanja i provjeravanja potrebe izrečenih mjera zabrane donio Rješenje broj 17 0 K 077691 16 Kpp 3 od 2. septembra 2016. godine kojim su mjere zabrane izrečene Rješenjem broj 17 0 K 077691 16 Kpp 3 od 4. jula 2016. godine ukinute.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

18. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu kretanja i prebivališta člana II/3.m) Ustava BiH i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, tvrde da je do povrede navedenih prava došlo uslijed toga što je sud donio osporena rješenja o određivanju mjera zabrane, a da prije toga apelanti nisu upoznati sa optužbama niti su izvedeni pred sud i saslušani na okolnosti razloga na osnovu kojih se predlažu te mjere zabrane. Opisuju postupak koji je u konačnici rezultirao puštanjem apelanta iz pritvora, to jest Rješenjem broj 17 0 K 077691 16 Kpp 3 od 4. jula 2016. godine, te navode da je odmah nakon toga Kantonalno tužilaštvo "navodno proširilo Naredbu za istragu protiv apelanta stavljajući mu na teret još neka druga krivična djela koja nisu bila obuhvaćena Naredbom za istragu s kojom je apelant bio upoznat prilikom određivanja pritvora". Naredbu o proširenju istrage apelant nikada nije vidio, niti je bio upoznat sa njenim sadržajem. Na osnovu te naredbe o proširenju istrage, Kantonalno tužilaštvo 4. jula 2016. godine podnosi prijedlog za određivanje mjera zabrane apelantima, a da pri tom u prijedlogu uopće ne navodi koja se to nova djela apelantima stavljaju na teret (činjenični opis djela), već samo pravnu kvalifikaciju djela. Ne spore da je apelant upoznat sa činjeničnim opisom krivičnih djela opisanih u prijedlogu za određivanje pritvora od 16. juna 2016. godine, međutim, kada je odlučivano o prijedlogu za određivanje mjera zabrane od 4. jula 2016. godine, sud je okolnosti za određivanje mjera zabrane cijenio u odnosu na sasvim druga krivična djela. Ističu da apelantica nije uopće obaviještena o tome šta joj se stavlja na teret, "niti je ikada saslušavana bilo gdje".

b) Odgovor na apelaciju

19. Općinski sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata da su pobijanim rješenjem povrijeđena njihova prava zbog istih razloga iz kojih su odbijene njihove žalbe na prvostepeno rješenje, a kako su razlozi detaljno obrazloženi, smatra da ih je suvišno ponavljati u odgovoru.

20. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su svi navodi apelanata neosnovani, te da se u apelaciji ponavljaju navodi iz žalbe o kojim je odlučivalo Vijeće krivičnog odjeljenja Općinskog suda. U tom pogledu, istaklo je da je apelantica ispitana 20. jula 2016. godine u službenim prostorijama Federalne uprave policije – Detašman Bihać, o čemu je sačinjen Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog broj 13/3-33/16 od 20. jula 2016. godine, kojom prilikom je upoznata da se sumnjiči da je počinila krivično djelo sprečavanje dokazivanja iz člana 349. stav 2. KZFBiH, kao i o činjeničnim navodima iz kojih proizlaze osnovi sumnje da je na opisani način počinila navedeno krivično djelo, koji je dostavljen uz odgovor. Također, apelantica je "odmah nakon lišenja slobode, 15. juna 2016. godine, upoznata sa osnovima sumnje o izvršenom krivičnom djelu koje joj se stavlja na teret, pa stoga nisu tačni navodi apelanta u ovom dijelu". Nadalje, navedeno je da je tačno da je postupajući tužilac 4. jula 2016. godine donio Naredbu o proširenju istrage broj T01 0 KTK 0026105 16, između ostalog i protiv apelantice, zbog postojanja osnova sumnje da je 15. juna 2016. godine počinila radnje činjenično opisane u odgovoru, te da joj je prilikom njenog ispitivanja, upravo taj činjenični opis saopćen, na osnovu odredbe člana 92. stav 1. ZKP-a, a apelantica je izjavila i svojim potpisom potvrdila da razumije za šta se sumnjiči i koji osnovi sumnje stoje protiv iste. Nesporno je da je protiv apelanata pokrenuta istraga zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH, odnosno sprečavanje dokazivanja iz člana 349. stav 2. KZFBiH. Ova okolnost svim navedenim licima daje status osumnjičenih, a time i mogućnost da im budu izrečene mjere zabrane u skladu sa odredbama čl. 140. i 140.a. ZKP-a. Pri tome nije neophodno da se prilikom donošenja odluke o predloženim mjerama zabrane osumnjičeni izvedu pred sud radi saslušanja, kako bi se izjasnili pred istim sudom o mjerama zabrane, jer takvo postupanje nije izričito propisano niti jednom odredbom ZKP-a, posebno u ovom predmetu gdje je osumnjičenima prethodno, prilikom razmatranja prijedloga za pritvor, jasno pred sudijom za prethodni postupak dato do znanja koje im se krivično djelo stavlja na teret kao i razlozi zbog kojih istih mogu ometati istragu puštanjem na slobodu, ali i ometati istragu daljim korištenjem svojih službenih pozicija i ovlaštenja što je predstavljalo suštinu predloženih i određenih mjera zabrane.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:

Član 140a.
Ostale mjere zabrane

(1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,

b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,

c) zabranu sastajanja sa određenim osobama,

d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i

e) privremeno oduzimanje vozačke dozvole.

(2) Mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 140. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.

Član 140b.
Izricanje mjera zabrane

(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.

(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.

(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak nakon podizanja optužnice ‐ sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavne rasprave ‐ taj sudija odnosno predsjednik vijeća.

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko‐pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 140c. st. 3., 4. i 5.
Sadržaj mjera zabrane

(3) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja sud će odrediti mjesto i područje te udaljenost ispod koje im se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti.

(4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim osobama sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenoj osobi.

(5) U rješenju kojim izriče mjeru povremenog javljanja određenom tijelu sud će odrediti službenu osobu kojoj se osumnjičeni ili optuženi mora javljati, rok u kojem se mora javljati i način vođenja evidencije o javljanju osumnjičenog ili optuženog.

Član 140f.
Provjera mjera zabrane i obaveza obavještavanja

(1) Sud može u svako doba naložiti provjeru mjera zabrane i zatražiti izvještaj od organa nadležnog za njihovo izvršenje. Taj organ je dužan bez odlaganja izvještaj dostaviti sudu.

(2) Ako osumnjičeni ili optuženi ne ispunjava obaveze naložene izrečenom mjerom, organ koji izvršava mjeru o tome obavještava sud, a sud mu zbog toga može izreći dodatnu mjeru zabrane ili odrediti pritvor.

Odjeljak 6. Pritvor

Član 145. st. 1., 2. i 5.
Opće odredbe

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. [...]

Član 146.
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna,

"d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.".

(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

24. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanata, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njih, jer je tim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostala prava

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 17 0 K 077691 16 Kv 2 od 11. jula 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 13. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 26. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su im povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

2. Svako ko je uhapšen obavještava se bez odgađanja i na jeziku koji razumije o razlozima svog hapšenja i o svakoj optužbi protiv njega.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

32. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprječavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

33. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama, kojima su im izrečene mjere zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti i službene dužnosti, posjećivanja određenih mjesta ili područja i zabrana sastajanja sa određenim osobama (koja mjera se odnosi samo na apelanta), povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost, kao i pravo na slobodu kretanja.

34. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da član 5. Evropske konvencije pruža garancije pojedincu od arbitrarnog hapšenja i lišenja slobode, ali ne i od ograničenja prava slobode kretanja. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zabranjuje ograničenja slobode kretanja, ali istovremeno regulira mogućnost ograničenja slobode kretanja u posebnim oblastima. Ustavni sud dalje ističe da razgraničenje hapšenja i lišenja slobode s jedne strane i ograničenja slobode kretanja s druge strane ne mora biti tako jasno kako se na prvi pogled čini. U principu, ovo razgraničenje može da zavisi i od posebne pravne situacije u kojoj se pojedinac nalazi, ali najčešće se lišenje i ograničenje slobode razlikuju samo po načinu, trajanju i posljedicama mjera koju je javna vlast preduzela prema pojedincu.

35. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pod lišenjem slobode se smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno svojoj slobodnoj volji ili bez nje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A, broj 92). Kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status lica koje je u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Također, zadržavanje lica u zatvoru, pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kojem drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu, koje ne čini zatvorenu ustanovu, ne predstavlja lišenje već, naprotiv, samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, Serija A, broj 54). Također, kućni pritvor se smatra lišenjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije sa spoljnim svijetom. S druge strane mjere koje se koriste kao sredstvo za osiguranje prisustva okrivljenog u postupku kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišenje slobode (vidi Evropski sud, Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine).

36. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi, u predmetima br. AP 4850/14 i AP 5432/14, ispitivao apelacije koje su pokretale identično pitanje, tj. pitanje da li se u slučaju izricanja mjera zabrane mogu primijeniti garancije iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4850/14 i AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenim odlukama, tačka 38, odnosno tačka 35, Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda u pogledu distinkcije lišavanja slobode prema članu 5. Evropske konvencije i ograničavanja slobode prema članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (koja se ogleda u ispitivanju stepena, intenziteta i posljedica mjere javne vlasti), smatra da standardi koje uspostavio Evropski sud predstavljaju minimum standarda zaštite određenog prava zagarantiranog Evropskom konvencijom. Također, Ustavni sud je ukazao da navedeno ni na koji način ne sprečava Ustavni sud da pruži širi obim zaštite od onog koji pružaju standardi ustanovljeni praksom Evropskog suda, slijedom čega je ispitao osporena rješenja kojima su apelantima izrečene mjere zabrane, u okviru garancija zaštite prava prema članu 5. Evropske konvencije.

37. S obzirom na to, Ustavni sud treba ispitati da li su prilikom izricanja mjera zabrane apelantima, povrijeđena njihova prava na ličnu slobodu i sigurnost, kao i pravo na slobodu kretanja. U tom kontekstu, Ustavni sud će ispitati prije svega da li su ispoštovani standardi propisani odredbama člana 5. Evropske konvencije, a naročito uzimajući u obzir navode apelanata, da li su apelanti pri određivanju mjera zabrane izvedeni "odmah" pred sudiju ili "drugo lice koje je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast", kako to član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva. Naime, Evropski sud je u nizu svojih presuda ukazao na značaj člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naročito je naglasio da "glavna svrha ovog stava u vezi sa članom 5.1.c. jeste da pruži pojedincima lišenim slobode specijalne garancije: postupak sudske prirode čija je svrha da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode" (vidi Evropski sud, Schiesser protiv Švicarske, presuda od 4. decembra 1979. godine, Serija A broj 34, i Skoogstrom protiv Švedske, presuda od 15. jula 1983. godine, Serija A, broj 83). Osim naglašavanja izuzetnog značaja člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Evropski sud u više svojih presuda utvrdio je kršenje navedenog člana kada pritvoreno lice nije odmah, tj. u najkraćem mogućem vremenu, izvedeno pred sudiju (vidi npr. Evropski sud, McGoff protiv Švedske, presuda od 26. oktobra 1984, Serija A, broj 83, i Assenov i ostali protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji 1998-VIII).

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz cjelokupne dokumentacije koja mu je dostavljena, proizlazi da su apelant i apelantica supružnici, te da su uposleni u istoj instituciji kao i da su radnje krivičnog djela za koje se apelantica sumnjiči (sprečavanje dokazivanja iz člana 349. stav 2. KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelima za koje se sumnjiči apelant (primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH).

39. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, apelantima izrekao mjere zabrane, i to preduzimanja poslovnih aktivnosti i službene dužnosti, posjećivanja određenih mjesta ili područja i sastajanja sa određenim osobama (koja mjera se odnosi samo na apelanta), isti dan (4. juli 2016. godine) kada je Kantonalno tužilaštvo tom sudu podnijelo prijedlog za njihovo izricanje, te da povodom tog prijedloga Općinski sud nije preduzeo bilo kakve aktivnosti kako bi se apelanti upoznali sa podnesenim prijedlogom, niti je održao ročište na kojem bi ispitao postojanje uvjeta za izricanje tih mjera. Naime, Općinski sud (sudija za prethodni postupak) je, kako to proizlazi iz Rješenja broj 17 0 K 077691 16 Kpp3 od 4. jula 2016. godine, na osnovu dokumentacije koju mu je dostavilo Kantonalno tužilaštvo, među kojom je i Naredba o proširenju istrage od 4. jula 2016. godine, ocijenio da je neophodno izricanje mjera zabrane za apelante, a "kako isti ne bi ometali istragu, uticali na svjedoke ili spriječili dokazivanje i prikupljanje dokaza", dakle zbog postojanja koluzione opasnosti. Pri tome su u donesenom rješenju apelanti upozoreni da će im se u slučaju kršenja izrečenih mjera zabrane odrediti pritvor (tačka II izreke rješenja). Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelanti u svojim žalbama istakli da doneseno rješenje kojim su im izrečene mjere zabrane nije zakonito jer oni nisu bili tim povodom upoznati sa optužbama koje im se stavljaju na teret, te nisu izvedeni pred sud, ali da je Krivično vijeće Općinskog suda te navode ocijenilo neosnovanim. Pri tome naročito Ustavni sud primjećuje da je u drugostepenom rješenju navedeno da "nije neophodno da se osumnjičeni saslušavaju u vezi sa predloženim mjerama zabrane, jer to nije izričito propisano nijednom odredbom ZKP-a", te da, kako je istaknuto, "ni Kantonalni tužilac nije saslušavan povodom prijedloga za određivanje mjera zabrane."

40. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da član 5. stav 3. Evropske konvencije propisuje da "svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast". Također, Ustavni sud ukazuje i na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine gdje je navedeno da se prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju prioritet nad svakim drugim zakonom. Dakle, na ovaj način je utvrđena ustavna obaveza svih sudova da u postupcima koje vode i odlukama koje donose u okviru svoje nadležnosti primjenjuju standarde ljudskih prava i osnovnih sloboda.

U odnosu na apelanta

41. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo prvobitno vodilo istragu samo protiv apelanta, zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant, kako je to navedeno u rješenju o određivanju pritvora, počinio "tri krivična djela u sticaju – primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH". Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant bio u pritvoru u periodu od 15. juna do 4. jula 2016. godine, po osnovu Rješenja Općinskog suda broj 17 0 K 077691 16 Kpp 3 od 16. juna 2016. godine koje je potvrđeno Rješenjem broj 17 0 K 077691 16 Kv od 20. jula 2016. godine. Navedeni pritvor je bio određen zbog razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, dakle zbog postojanja koluzione opasnosti. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, prije donošenja rješenja kojim je apelantu odredio pritvor, održao ročište na kojem je bio prisutan apelant sa svojim braniocem, te da je apelant imao mogućnost da se izjasni na okolnosti iz podnesenog prijedloga za određivanje pritvora, dakle da je u toj fazi postupka bio "odmah" izveden pred sudiju radi davanja iskaza.

42. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud 4. jula 2016. godine donio Rješenje broj 17 0 K 077691 16 Kpp 3 kojim je apelantu ukinuo pritvor, uz primjenu odredaba člana 145. stav 5. ZKP-a, te je odredio da se apelant ima odmah pustiti na slobodu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je navedena odluka donesena na prijedlog apelantovog branioca, ali da se i nadležni tužilac saglasio sa prijedlogom da se apelant pusti iz pritvora. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 145. stav 5. ZKP-a propisano da će se "u toku cijelog postupka pritvor ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. [...]". Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju, 4. jula 2016. godine, prilikom odlučivanja o podnesenom prijedlogu, Općinski sud ocijenio da je prestala da postoji koluziona opasnost kao osnov za daljnje zadržavanje apelanta u pritvoru i slijedom toga je apelant pušten iz pritvora. Dakle, Ustavni sud zapaža da je faza krivičnog postupka u kojem je sud ocijenio da postoji koluziona opasnost u predmetnom postupku okončana donošenjem rješenja kojim se apelantu ukida pritvor i kojim se apelant pušta na slobodu bez izricanja bilo kakvih drugih mjera kojim bi se osiguralo daljnje uspješno vođenje predmetnog krivičnog postupka.

43. Međutim, Ustavni sud zapaža da je nakon toga, dakle isti dan kada je Općinski sud ocijenio da nema koluzione opasnosti, Kantonalno tužilaštvo donijelo Naredbu o proširenju istrage broj T01 0 KTK 0026105 16 protiv apelanta kojom je, kako to proizlazi iz osporenih rješenja, apelantu stavljeno na teret da je "počinio nova koruptivna krivična djela", dakle ne krivična djela povodom kojih je bio određen pritvor i povodom kojih je apelant "odmah" bio izveden pred sudiju radi davanja iskaza. Kantonalno tužilaštvo je potom, dakle na osnovu između ostalog i te naredbe o proširenju istrage, podnijelo Općinskom sudu prijedlog za određivanje mjera zabrane protiv apelanta, i to ponovo zbog postojanja koluzione opasnosti, koji je Općinski sud usvojio i izrekao apelantu predložene mjere zabrane. Naime, Općinski sud (sudija za prethodni postupak) je, kako to proizlazi iz Rješenja broj 17 0 K 077691 16 Kpp3 od 4. jula 2016. godine, na osnovu dokumentacije koju mu je dostavilo Kantonalno tužilaštvo, među kojom je i Naredba o proširenju istrage od 4. jula 2016. godine, ocijenio da je neophodno izricanje mjera zabrane za apelanta, a "kako isti ne bi ometao istragu, uticao na svjedoke ili spriječio dokazivanje i prikupljanje dokaza", dakle zbog postojanja koluzione opasnosti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud istakao da okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju izricanje mjera zabrane apelantu, jer dostavljeni dokazi ukazuju na "postojanje osnova sumnje" da je apelant počinio nova koruptivna krivična djela koja mu se Naredbom o proširenju istrage od 4. jula 2016. godine stavljaju na teret. Dakle, Ustavni sud primjećuje da ne postoji kontinuitet u postupanju Kantonalnog tužilaštva/Općinskog suda u smislu predlaganja/izricanja mjera protiv apelanta kojim bi se osiguralo pravilno vođenje krivičnog postupka, nego je nakon "prekida" i utvrđivanja da ne postoje okolnosti kojima se onemogućava daljnje uspješno vođenje postupka, ponovno utvrdio utvrđeno da postoji koluziona opasnost zbog novih okolnosti o kojim apelant nije ponovno "odmah" izveden pred sudiju radi davanja iskaza.

U odnosu na apelanticu

44. Ustavni sud zapaža da iz preambule u činjeničnom dijelu opisana tri rješenja koja je donio Općinski sud 16. i 20. juna i 4. jula 2016. godine, proizlazi da se predmetni krivični postupak vodi protiv apelanta, ali da se apelantica ne navodi kao osumnjičena osoba. Dalje, Ustavni sud zapaža da se u osporenom rješenju navodi da je donošenjem Naredbe o proširenju istrage broj T01 0 KTK 0026105 16 predmetna istraga proširena i na apelanticu zbog postojanja osnova sumnje da je počinila krivično djelo sprečavanja dokazivanja iz člana 349. stav 2. KZFBiH. Pri tome, Ustavni sud, zapaža da iz osporenih rješenja ne proizlazi da je apelantica bila upoznata sa prijedlogom Kantonalnog tužilaštva, niti joj je od suda ikada omogućeno izjašnjenje o predloženim mjerama zabrane. Neovisno od toga, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalno tužilaštvo uz odgovor na apelaciju dostavilo zapisnik o ispitivanju apelantice sačinjen u prostorijama Federalne uprave policije – Detašman Bihać, 20. jula 2016. godine, u kojem je navedeno da se sumnjiči da je počinila krivično djelo – sprečavanje dokazivanja iz člana 349. stav 2. KZFBiH, kao i o činjeničnim navodima iz kojih proizlaze osnovi sumnje da je na opisani način počinila navedeno krivično djelo, koji je dostavljen uz odgovor. Osim toga, iz odgovora na apelaciju proizlazi da je apelantica bila "lišena slobode, 15. juna 2016. godine. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da protiv nje, prije 4. jula 2016. godine, nije bila donesena naredba o sprovođenju istrage, budući da se apelantica u rješenjima Općinskog suda (koja su opisana u činjeničnom dijelu ove odluke) prvi put pominje 4. jula 2016. godine kada je Općinski sud donio osporeno rješenje kojim joj je, kao i apelantu, izrekao mjere zabrane. Dakle, Općinski sud je apelantici izrekao mjere zabrane, a da joj pri tome nije ni na koji način omogućio da bude "odmah" izvedena pred sudiju radi davanja iskaza, kako to propisuje član 5. stav 3. Evropske konvencije.

45. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju mjere zabrane, s aspekta zaštite ljudskih prava, predstavljaju posebno osjetljivu mjeru oduzimanja lične slobode čovjeka i ograničenja njegovog kretanja, te se takva mjera može određivati jedino kada se u potpunosti poštuju zahtjevi iz člana 5. Evropske konvencije. Stoga, dovodeći u vezu standarde Evropskog suda i Ustavnog suda, koji se mutatis mutandis mogu primijeniti i na konkretni slučaj, iz kojih proizlazi da je Općinski sud prilikom odlučivanja o predloženim mjerama zabrane bio dužan da apelante izvede "odmah" pred sudiju ili "drugo lice koje je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast", kako to član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva, a što nije učinio, Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud, neizvođenjem apelanata pred nadležnog sudiju u postupku donošenja rješenja o mjerama zabrane br. 17 0 K 077691 16 Kv 2 od 11. jula 2016. godine i 17 0 K 077691 16 Kpp3 od 4. jula 2016. godine, iako je rješenja donio sud, povrijedio njihovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti kao i pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud posebno naglašava, ne ulazeći u tumačenje redovnih sudova u drugim slučajevima povodom ovog pitanja, da je u predmetnom slučaju imao u vidu sve specifičnosti okolnosti konkretnog slučaja.

46. S obzirom na utvrđenu povredu prava apelanata iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da je izlišno razmatrati ostale apelacione navode, jer bi njih, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo moguće ispitati tek nakon što se otkloni povreda na koju je ukazano u ovoj odluci.

47. Iako je Ustavni sud utvrdio povredu ustavnih prava na slobodu i sigurnost i slobodu kretanja na koje se apelanti žale, s obzirom na to da su Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 K 077691 16 Kpp 3 od 2. septembra 2016. godine mjere zabrane izrečene Rješenjem broj 17 0 K 077691 16 Kpp 3 od 4. jula 2016. godine ukinute, nije bilo osnova za donošenje odluke o ukidanju osporenih rješenja o određivanju mjera zabrane. Ustavni sud smatra dovoljnim što je ukazao na propuste pri izricanju mjera zabrane.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju jer je Općinski sud, u specifičnim okolnostima predmetnog slučaja, apelantima izrekao mjere zabrane, a da prije toga apelanti nisu izvedeni pred sudiju radi davanja iskaza na okolnosti zbog kojih su predložene te mjere. Pri tome nije odlučujuće da li je Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine takvo postupanje striktno propisivao, budući da prema Ustavu Bosne i Hercegovine odredbe Evropske konvencije imaju prioritet nad svim drugim zakonima i moraju se direktno primjenjivati.

49. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.