Službeni glasnik BiH, broj 20/15
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 2706/11, rješavajući apelacije
Slavice Šurlan i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije
B. P., R. B., Gorana Kunića, Cvijana Filipovića i Momčila Vračara podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 011-0-K 08-000-007-p od 1. jula 2010. godine.
Odbijaju se kao neosnovane apelacije
Slavice Šurlan, Zorana Pušca, Sretena Telebaka i Branislava Carevića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-K-000697 11 Kvlz od 16. marta 2012. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 011-0-K 08-000-007-p od 1. jula 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Slavica Šurlan iz Prijedora, B. P. iz Teslića, R. B. iz Prijedora, Zoran Pušac iz Prijedora, Sreten Telebak iz Doboja, Branislav Carević iz Banje Luke, Goran Kunić iz Prijedora, Cvijan Filipović iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Miodrag Deretić, Draško Zec, Jasminka Jovišević, Jadranka Ivanović, Milenko Radonjić i Milutin Đorđević Đole, advokati iz Prijedora, Banje Luke i Doboja, podnijeli su u periodu od 5. jula 2011. godine do 29. septembra 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-K 08-000-007-p od 1. jula 2010. godine.
2. Apelant Sreten Telebak u apelaciji je postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
3. Apelacije su registrirane pod br.
AP 2706/11, AP 2949/11, AP 2981/11, AP 2952/11, AP 3053/11, AP 3082/11, AP 3246/11, AP 3320/11 i
AP 3447/11.
4. Apelanti Slavica Šurlan i Zoran Pušac su 9. maja 2012. godine dopunili apelaciju tako što su osporili i Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-K-000697 11 Kvlz od 16. marta 2012. godine, koja je donesena povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
5. Apelanti Sreten Telebak i Branislav Carević su 23. maja 2012. godine podnijeli posebne apelacije protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-K-000697 11 Kvlz od 16. marta 2012. godine.
6. Apelacije su registrirane pod br.
AP 2356/12 i
AP 2357/12.
7. Apelanti su u junu 2014. godine dostavili Ustavnom sudu podneske u kojima su priložili Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-47/09 od 19. marta 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
8. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj
AP 3053/11 od 9. novembra 2011. godine, kojom je odbio zahtjev apelanta Sretena Telebaka za donošenje privremene mjere.
9. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka, Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo), zatraženo je 26. augusta 2011. godine, 28. marta 2011. godine i 22. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelacije.
10. Specijalno tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelacije 14. septembra 2011. godine, 10. aprila 2014. godine i 29. maja 2014. godine, Okružni sud 14. septembra 2011. godine, 7. aprila 2014. godine i 30. juna 2014. godine, a Vrhovni sud 8. septembra 2011. godine i 30. juna 2014. godine.
11. Na zahtjev sudije Zlatka M. Kneževića, Ustavni sud je, na osnovu člana 90. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda, donio odluku da on ne učestvuje u radu i odlučivanju u ovom predmetu.
12. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br.
AP 2706/11, AP 2949/11, AP 2981/11, AP 2952/11, AP 3053/11 i
AP 3082/11, AP 3246/11, AP 3320/11, AP 3447/11, AP 2356/12 i
AP 2357/12, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem
AP 2706/11.
III. Činjenično stanje
13. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
14. Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-08-000-007-p od 1. jula 2010. godine apelant Sreten Telebak proglašen je krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja u pokušaju iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz člana 344. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakonik RS); apelant Cvijan Filipović zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 3. KZRS i krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 4. KZRS u vezi sa stavom 3. KZRS; apelanti Branislav Carević, Zoran Pušac, B. P. i Momčilo Vračar zbog krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz člana 344. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika RS; apelanti Goran Kunić, R. B. i Slavica Šurlan zbog krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz člana 354. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS.
15. Okružni sud je apelanta Sretena Telebaka osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, apelanta Cvijana Filipovića na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i jednog mjeseca, apelante Branislava Carevića, Zorana Pušca, B. P. i Momčila Vračara na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, apelante Gorana Kunića i R. B. na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a apelantici Slavici Šurlan je izrekao uvjetnu osudu kojom joj utvrđuje kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određuje da se kazna neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od dvije godine ne počini neko novo krivično djelo.
16. Primjenom odredbe člana 44. stav 1. KZRS apelantima je u izrečene kazne zatvora i uvjetne osude uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, a primjenom odredbi člana 99. stav 1, a u vezi s članom 96. st. 1, 2. i 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) apelanti su obavezani da zajedno s ostalim optuženim solidarno plate troškove krivičnog postupka i sudski paušal u iznosu kako je pobliže određeno izrekom presude.
17. Okružni sud je utvrdio (tačka 1. izreke presude) da je apelant Sreten Telebak u periodu od 12. marta 2004. godine do 11. maja 2006. godine u Doboju, u svojstvu generalnog direktora preduzeća "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj, kao službeno lice, u namjeri da drugom pribavi imovinsku korist, iskoristio svoj položaj tako što je, postupajući suprotno odredbama čl. 73. i 121. Zakona o državnim preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 3/95), te člana 27. Pravilnika 251 tehničko-kolske djelatnosti "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, uz prethodni dogovor s Borkom Trkulja, 12. marta 2004. godine, bez prethodne saglasnosti Vlade Republike Srpske, osnivača navedenog preduzeća, raspisao oglas o javnoj licitaciji za prodaju 89 teretnih vagona u vlasništvu "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, koji su se nalazili u Republici Sloveniji, kao starih, dotrajalih vagona i vagona podobnih za rashodovanje, s početnom cijenom od 26.645,93 KM po vagonu, za ponuđače iz Bosne i Hercegovine, odnosno 13.623,85 eura po vagonu za ponuđače iz inostranstva, iako je znao da ti vagoni nisu podobni za kasaciju, u skladu s odredbama člana 27. Pravilnika 251 tehničko-kolske djelatnosti, pozivajući se na falsificiranu Odluku o remontu 100 i kasaciji 90 vagona "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, koji se nalaze na području Republike Slovenije, broj 16041/03 od 2. decembra 2003. godine, koju je sačinila Borka Trkulja, iako je znao da ta odluka nije donesena na V vanrednoj sjednici Upravnog odbora "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, održanoj 19. novembra 2003. godine, jer je navedenoj sjednici prisustvovao, te znajući da toj odluci nije prethodila procedura komisijskog pregleda vagona radi utvrđivanja koji su vagoni za kasaciju, propisana članom 27. Pravilnika 251 tehničko-kolske djelatnosti "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj. Potom je 26. marta 2004. godine, propuštajući da takvu nezakonitu odluku, u smislu odredbi člana 73. Zakona o državnim preduzećima, obustavi od izvršenja, donio akt broj 4539/04 o raspisivanju ponovnog javnog nadmetanja za prodaju predmetnih vagona, uz početnu cijenu od 15.000,00 KM po vagonu za ponuđače iz BiH, odnosno 7.669,40 eura po vagonu za ponuđače u inostranstvu, s naznačenim rokom dospijeća ponuda do 14. aprila 2004. godine. Zatim je 30. marta 2004. godine Upravnom odboru "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj uputio pismeni zahtjev za davanje saglasnosti za određivanje prodajne cijene za 89 vagona koji se nalaze u Sloveniji, koji je u njegovo ime i uz njegovo ovlaštenje potpisao Ranko Predojević, tadašnji izvršni direktor poslova prijevoza preduzeća "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj, navodeći u zahtjevu da na ponovljenom nadmetanju nije dostavljena nijedna ponuda za kupovinu vagona, iako je znao da rok za dostavljanje ponuda nije istekao, te iznoseći u zahtjevu da je Upravni odbor "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj donio odluku o kasaciji vagona. Nakon toga je optuženi M. K. (koji je pravosnažno oslobođen u ovom postupku), predsjednik Upravnog odbora "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, donio odluku o kasaciji vagona, nakon čega je M. K., dakle predsjednik Upravnog odbora "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, pod brojem 5822/04 od 19. aprila 2004. godine, sačinio i potpisao Odluku o javnoj prodaji i rashodovanju 89 vagona, da bi 16. marta 2005. godine, pod brojem 3617-1/05, Skupština akcionara preduzeća "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj donijela Odluku o rashodovanju i javnoj prodaji teretnih i putničkih vagona, kojom se odobrava rashodovanje i prodaja putem javnog nadmetanja, između ostalog, i 89 teretnih vagona, vlasništvo "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, koji se nalaze na prugama slovenačkih željeznica. Ta odluka je donesena na osnovu Odluke o javnoj prodaji i rashodovanju 89 vagona broj 5822/04 od 19. aprila 2004. godine, te Prijedloga kola za kasaciju broj 3615/05 od 9. marta 2005. godine, koji je Nadzornom odboru "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj podnio apelant Cvijan Filipović, kao i falsificiranog Komisijskog izvještaja o prijedlogu za rashodovanje predmetnih vagona (TK-5) od 17. februara 2004. godine, a taj izvještaj su sačinili i potpisali apelant Cvijan Filipović i optuženi Z. S., zajedno sa sada umrlim S. M., te je na osnovu navedenih odluka i radnji, nakon obavljene procedure javnog nadmetanja za prodaju navedenih vagona i izbora najpovoljnijeg ponuđača, 11. maja 2006. godine, u namjeri da preduzeću "Panon-vagon" d.o.o. Subotica pribavi imovinsku korist u iznosu od 779.072,39 KM, s navedenim preduzećem zaključio ugovor o kupoprodaji 89 teretnih vagona, koji je u ime "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, te u ime apelanta Sretena Telebaka i uz njegovo ovlaštenje, potpisao Ranko Predojević, tadašnji izvršni direktor poslova prijevoza preduzeća "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj, za kupoprodajnu cijenu od 294.145,00 eura, što u protivvrijednosti iznosi 575.297,61 KM, iako je tržišna cijena vagona 11. maja 2006. godine iznosila 1.354.370,00 KM.
18. Navedena imovinska korist ipak nije pribavljena, jer je novo rukovodstvo "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj raskinulo Ugovor o prodaji 89 vagona od 11. maja 2006. godine i vagoni su vraćeni na pruge "Željeznica Republike Srpske", zbog čega je krivično djelo ostalo u pokušaju.
19. Okružni sud je utvrdio (tačka 5. izreke presude) da je apelant Sreten Telebak 20. decembra 2001. godine u svojstvu generalnog direktora JOP "Željeznice Republike Srpske" zaključio Ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji s Trgovačko-ugostiteljskim preduzećem (u daljnjem tekstu: TUP) "Peti neplan" d.o.o. Niševići. Na osnovu tog ugovora JOP "Željeznice Republike Srpske" Doboj je dao saglasnost da TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići na željezničkom zemljištu u površini od 25.000 m
2 u stanici Omarska, označeno sa k. č. kako je pobliže navedeno u obrazloženju presude, izgradi terminal za skladištenje nafte i naftnih derivata, uz obavezu da TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići prugama "Željeznica Republike Srpske" mjesečno preveze 1.200.000 litara naftnih derivata, te uz obavezu zaključenja posebnog ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji. Okružni sud je, također, utvrdio da je apelant taj ugovor zaključio na neodređeno vrijeme, te da je, iako je znao kakve pravne posljedice zaključenje takvog ugovora može da prouzrokuje, navedenim ugovorom omogućio TUP "Peti neplan" uvođenje u posjed zemljišta u državnom vlasništvu, izgradnju trajnih građevina na tom zemljištu i uknjižbu prava vlasništva u korist TUP "Peti neplan" na objektima terminala za skladištenje nafte i naftnih derivata koji su sagrađeni na tom zemljištu, kao i uknjižbu prava vlasništva na istom zemljištu. Na osnovu toga Republika Srpska je izgubila pravo vlasništva na tom zemljištu, čime je za nju nastupila imovinska šteta u iznosu od 125.000,00 KM na ime vrijednosti tog zemljišta.
20. U odnosu na apelanta Cvijana Filipovića (tačka 2. izreke presude) utvrđeno je da su 17. februara 2004. godine u Doboju, u svojstvu člana Komisije "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj za pregled vagona, vlasništvo "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, koji su se nalazili u Sloveniji, apelant Cvijan Filipović, šef Tehničko-kolske službe "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj – Sektor za eksploataciju, i Z. S., zajedno sa S. M., kao odgovorna lica, uz prethodni zajednički dogovor, u namjeri da drugome pribave imovinsku korist, koristeći svoja ovlaštenja, nakon što su, prema nalogu generalnog direktora "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj Sretena Telebaka, u periodu od 5. februara do 12. februara 2004. godine na željezničkim stanicama u Republici Sloveniji pregledali 89 kola, vlasništvo "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, sačinili i potpisali poslovnu ispravu, odnosno komisijski izvještaj o prijedlogu za rashodovanje kola u vlasništvu "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, u kojem su neistinito prikazali da je 89 kola staro i dotrajalo i da su podobna za rashodovanje, iako su znali da nisu svi vagoni u neupotrebljivom stanju i da pregled vagona nije obavljen u skladu s članom 27. Pravilnika 251 o tehničko-kolskoj djelatnosti. Dalje, apelant Cvijan Filipović je 9. marta 2005. godine, pod brojem 3615/05, Nadzornom odboru "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj i Skupštini akcionara "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, podnio pismeni prijedlog za kasaciju 89 vagona u vlasništvu "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, prilažući uz prijedlog i falsificirani komisijski izvještaj o prijedlogu za rashodovanje vagona od 17. februara 2004. godine, te je u tom prijedlogu naveo da se zbog starosti i dotrajalosti kola ne rentira njihov popravak. Oni su tako, u namjeri da drugom pribave imovinsku korist, lažno prikazali stanje tih vagona i na taj način omogućili da Skupština akcionara preduzeća "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj 16. marta 2005. godine, pod brojem 3617-1/05, donese Odluku o rashodovanju i javnoj prodaji teretnih i putničkih vagona, kojom se odobrava rashodovanje i prodaja putem javnog nadmetanja, između ostalog, i 89 teretnih vagona vlasništvo "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, koji se nalaze na prugama slovenačkih željeznica. Time su apelantu Sretenu Telebaku omogućili da kao generalni direktor "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj 11. maja 2006. godine s preduzećem "Panon-vagon" d.o.o. Subotica zaključi ugovor o prodaji 89 rashodovanih vagona vlasništvo "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj za kupoprodajnu cijenu od 294.145,00 eura, što u protivvrijednosti iznosi 575.297,61 KM, iako je tržišna cijena tih vagona 11. maja 2006. godine iznosila 1.354.370,00 KM.
21. Dalje (tačka 3. izreke presude), utvrđeno je da je apelant Cvijan Filipović 8. juna 2005. godine, u svojstvu šefa Tehničko-kolske službe "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, kao odgovorno lice, u namjeri da preduzeću "Helikon" Nikšić pribavi imovinsku korist, prekoračio granice službenih ovlaštenja, tako što je uputio akt ŽTP Beograd – Sektoru za SP, broj 8761/05, kojim je naložio da se 19 teretnih vagona koji su se nalazili na području ŽTP Beograd, a vlasništvo su "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, uputi u pograničnu stanicu Vrbnica radi predaje privatnom preduzeću "Helikon" d.o.o. Nikšić. Nakon toga je JP "Železnice Srbije", Sektor za SP, najprije uputio 11 teretnih kola iz stanice Subotica u stanicu Vrbnica, odnosno dalje u kolsku radionicu Podgorica, a zatim iz stanice Sombor uputio još četvero teretnih kola, te je na taj način preduzeću "Helikon" Nikšić omogućeno ustupanje i raspolaganje sa ukupno 15 teretnih vagona vlasništvo "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, bez ovlaštenja organa upravljanja "Željeznica Republike Srpske". Dakle, apelant Cvijan Filipović je sve to uradio iako je znao da ne postoji ugovorni odnos između "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj i navedenog preduzeća, a na osnovu kojeg bi se mogla vršiti predaja i raspolaganje vagonima, te je na taj način privatnom preduzeću "Helikon" d.o.o. Nikšić omogućio pribavljanje imovinske koristi u iznosu od najmanje 248.765,00 KM, a na ime tadašnje vrijednosti vagona.
22. U odnosu na apelante Branislava Carevića, Zorana Pušca, B. P., Momčila Vračara (tačka 4. izreke presude) utvrđeno je da su oni 2. oktobra 2001. godine u Doboju, u svojstvu članova Upravnog odbora Javnog osnovnog preduzeća "Željeznice Republike Srpske" Doboj, zajedno sa Borkom Trkulja, tadašnjom predsjednicom Upravnog odbora, kao službena lica, svjesnim kršenjem zakona i drugih propisa očigledno nesavjesno postupali u vršenju službe. Naime, oni su na VII redovnoj sjednici Upravnog odbora JOP "Željeznice Republike Srpske" Doboj, bez izvjestioca i datog prijedloga i mišljenja stručnih službi, te bez pribavljenog pravnog obrazloženja Sektora za pravne poslove, što je u suprotnosti s čl. 10. i 21. Poslovnika o radu Upravnog odbora, jednoglasno donijeli Odluku o davanju saglasnosti za izgradnju terminala za skladištenje nafte i naftnih derivata TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići, na zemljištu u državnom vlasništvu, na kojem pravo korištenja ima JOP "Željeznice Republike Srpske" Doboj, na k. č. pobliže opisanim u izreci presude, u ukupnoj površini od 25.000 m
2, upisano u zemljišnoknjižni uložak – Iskaz II, a koje se vodilo u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda u Prijedoru. Navedena odluka je predviđala zaključenje posebnog ugovora sa preduzećem "Peti neplan" kojim bi se to preduzeće obavezalo da prugama "Željeznice Republike Srpske" Doboj mjesečno preveze 1.200.000 litara nafte, omogućivši preduzeću "Peti neplan" uvođenje u posjed zemljišta u državnom vlasništvu, izgradnju trajnih građevina na tom zemljištu i uknjižbu prava vlasništva u korist TUP "Peti neplan" na objektima terminala za skladištenje nafte i naftnih derivata, koji su sagrađeni na tom zemljištu, kao i uknjižbu prava vlasništva na tom zemljištu. Ta odluka Upravnog odbora u suprotnosti je s odredbama čl. 17. i 78. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" broj 34/86), koje predviđaju da skupština općine može dodjeljivati građevinsko zemljište na korištenje radi izgradnje trajnih građevina, te je u suprotnosti i s Odlukom Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini od 27. aprila 2000. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/00), čije je važenje produženo Odlukom od 30. marta 2001. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/01), koja predviđa zabranu raspolaganja, dodjeljivanja, prijenosa, prodaje ili davanja na korištenje ili pod zakup imovine u državnom vlasništvu. Time je Republika Srpska izgubila pravo vlasništva na konkretnom zemljištu, te je za nju nastupila imovinska šteta u iznosu od 125.000,00 KM na ime tadašnje vrijednosti tog zemljišta.
23. U odnosu na apelanta Gorana Kunića (tačka 6. izreke presude) utvrđeno je da je 30. juna 2004. godine u Prijedoru, u svojstvu načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje u Općinskoj upravi Prijedor, kao službeno lice, svjesnim kršenjem zakona i drugih propisa očigledno nesavjesno postupao u vršenju službe. Naime, on je donio i potpisao Rješenje broj 06-364-57/04, kojim se daje urbanistička saglasnost u korist TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići za lokaciju kompleksa objekata terminala za uskladištenje i pretakanje naftnih derivata s parcelacijom zemljišta u naselju Omarska, pored pristupnog puta Omarska – Gradina, na zemljištu pobliže označenom u izreci presude, koje se u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda u Prijedoru vodilo kao zemljište u državnom vlasništvu, te Rješenje broj 06-364-57/04 od 30. juna 2004. godine, kojim se daje urbanistička saglasnost TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići za legalizaciju izgrađenog kompleksa objekata terminala za uskladištenje i pretakanje naftnih derivata s parcelacijom zemljišta na koje se odnosi urbanistička saglasnost, iako je znao da plan parcelacije zemljišta na koje se odnosi urbanistička saglasnost nije dostavljen Skupštini općine Prijedor, koja ove planove donosi i usvaja, što je suprotno odredbama člana 27. Zakona o uređenju prostora – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 84/02). Također je 18. oktobra 2004. godine u Prijedoru, pod brojem 06-360-29/04, donio i potpisao Rješenje o odobrenju za građenje, na osnovu kojeg se TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići kao investitoru odobrava pristup izvođenju radova na izgradnji kompleksa na tom zemljištu, iako je znao da na navedenom zemljištu nisu riješeni imovinskopravni odnosi, što je suprotno odredbama člana 90. stav 1. tačka v) Zakona o uređenju prostora Republike Srpske, jer podnosilac zahtjeva TUP "Peti neplan" nije uz zahtjev podnio valjan dokaz o pravu vlasništva, odnosno pravu korištenja radi građenja na zemljištu. On je tim radnjama preduzeću "Peti neplan" d.o.o. Niševići dopustio izgradnju trajnih građevina na zemljištu u državnom vlasništvu, na osnovu čega je Republika Srpska izgubila pravo vlasništva na tom zemljištu, te pretrpjela imovinsku štetu u iznosu od 261.195,00 KM na ime tadašnje vrijednosti tog zemljišta.
24. U odnosu na apelanta R. B. (tačka 7. izreke presude) navedeno je da je 4. aprila 2005. godine u Prijedoru, u svojstvu šefa Područne jedinice Prijedor, Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, kao službeno lice, svjesnim kršenjem zakona i drugih propisa očigledno nesavjesno postupao u vršenju službe. Naime, on je donio i potpisao Rješenje broj 35-475-14/05, kojim se usvaja zahtjev TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići i kojim se u svrhu formiranja građevinske parcele preuzima građevinsko zemljište od JOP "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj i kojim se navedeno građevinsko zemljište dodjeljuje TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići u svrhu izgradnje kompleksa objekata terminala za uskladištenje i pretakanje naftnih derivata. Također je naveo da će se nakon pravosnažnosti tog rješenja na navedenom građevinskom zemljištu u knjigama Osnovnog suda u Prijedoru i katastru upisati pravo korištenja radi građenja kompleksa objekata terminala za uskladištenje i pretakanje naftnih derivata u korist TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići, a nakon uspostavljanja tog upisa, u zemljišnim knjigama će se upisati pravo vlasništva kako na objektima tako i na zemljištu koje služi njihovoj redovnoj upotrebi u korist TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići kao njihovog investitora. Naime, apelant je donio takvo rješenje iako je znao da je time postupao suprotno odredbama čl. 1. i 2. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 32/05). Na taj način apelant je omogućio otpis predmetnog zemljišta iz Iskaza II zemljišne knjige Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda u Prijedoru, na osnovu čega je Republika Srpska izgubila pravo vlasništva na zemljištu, te je za nju nastupila imovinska šteta u iznosu od 261.195, 00 KM na ime tadašnje vrijednosti tog zemljišta.
25. U odnosu na apelanticu Slavicu Šurlan (tačka 8. izreke presude) utvrđeno je da je 7. jula 2005. godine u Prijedoru, u svojstvu zemljišnoknjižnog referenta Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda u Prijedoru, kao službeno lice, svjesnim kršenjem zakona i drugih propisa očigledno nesavjesno postupala u vršenju službe. Ona je donijela i potpisala Rješenje broj DN-560/05-P, kojim se, na osnovu Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Republike Srpske – Područna jedinica Prijedor – broj 35-475-41/05 od 4. jula 2005. godine, dopušta otpis k. č. broj 55/17 u površini od 34.826 m² iz Iskaza II KO Omarska, upisana u željezničke knjige kao zemljište u državnom vlasništvu, te upis iste parcele u A list novog zk. uloška broj 963 iste KO, a potom se u zk. ulošku broj 963 KO Omarska vrši uknjižba prava korištenja na k. č. broj 55/17 radi izgradnje kompleksa objekta terminala za uskladištenje i pretakanje naftnih derivata u korist TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići, te je istog dana, pod brojem DN-562/05-P, donijela i potpisala Rješenje kojim se, na osnovu Rješenja o tehničkom prijemu Odjeljenja za prostorno uređenje Općinske uprave Prijedor broj 06-360-28/05 od 13. juna 2005. godine, u zk. ulošku broj 963 KO Omarska dopušta uknjižba prava vlasništva na nekretninama u A-II listu u korist TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići, odnosno uknjižba prava trajnog korištenja na k. č. broj 55/17 kao zemljištu pod zgradom terminala za uskladištenje i pretakanje naftnih derivata i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade u korist TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići kao vlasnik zgrade. Zatim je pod brojem DN-763/05-P od 7. jula 2005. godine donijela i potpisala rješenje na osnovu kojeg se dopušta brisanje državnog vlasništva na nekretninama označenim kao k. č. 55/17 KO Omarska, u ukupnoj površini od 34.826 m
2 i uspostavljanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama u A listu u korist TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići. Na osnovu istih rješenja istog je dana uknjižila pravo vlasništva na navedenim nekretninama KO Omarska u korist TUP "Peti neplan" d.o.o. Niševići, iako je znala da ne postoji saglasnost nosioca prava vlasništva na navedenim nekretninama za upis u zemljišnu knjigu i da uz zahtjev za uknjižbu nije priložen odgovarajući pravni akt kao dokaz za dozvolu upisa promjene vlasništva, te je, upisujući prijenos vlasništva bez pribavljene saglasnosti prethodnog nosioca prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše, postupala suprotno odredbama člana 41. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 67/03), te da je zabranjeno raspolaganje državnom imovinom Republike Srpske, u skladu s odredbama čl. 1. i 2. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske. Time je Republika Srpska izgubila pravo vlasništva na predmetnom zemljištu, te pretrpjela imovinsku štetu u iznosu od 261.195,00 KM na ime tadašnje vrijednosti tog zemljišta.
26. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Okružni sud proveo brojne dokaze na prijedlog Specijalnog tužilaštva i odbrane i to saslušanje svjedoka, provođenje dokaza vještačenja i saslušanja u svojstvu svjedoka vještaka mašinske, poljoprivredne i geodetske struke, te uvidom u obimnu materijalnu dokumentaciju. Obrazlažući iscrpno svoju odluku, Okružni sud je na osnovu analize svih izvedenih dokaza nesporno utvrdio da su apelanti počinili krivična djela u vrijeme, na mjestu i na način kako je to navedeno u izreci presude.
27. Okružni sud je odbio pojedine prijedloge za izvođenje dokaza i to kako optužbe tako i odbrane, navodeći da se radi o mnogobrojnim dokazima, posebno dokazima odbrane apelanta Sretena Telebaka (koji su pobrojani u pismenom prijedlogu njegovih braniteljica, ukupno 396 dokaza, od kojih su neki izvedeni, kao i u pismenom prijedlogu od 24. marta 2010. godine), te smatrajući da je izvođenje tih dokaza nepotrebno, da je tokom krivičnog postupka već izveden izuzetno velik broj dokaza, i optužbe i odbrane, na iste okolnosti, zbog kojih su se ti dokazi predlagali, te da je na osnovu svih tih izvedenih dokaza činjenično stanje potpuno utvrđeno.
28. Utvrđujući pitanje vinosti apelanata, kao i njihov subjektivni odnos prema krivičnim djelima koja su izvršili, Okružni sud je utvrdio da su apelanti krivična djela počinili s direktnim umišljajem, jer je utvrdio da su u potpunosti bili svjesni krivičnih djela i htjeli su da ih izvrše.
29. Okružni sud je, po službenoj dužnosti, u činjeničnom opisu umjesto riječi "dobro u opštoj upotrebi" (koje se u više navrata spominjalo u činjeničnom opisu optužnice) upotrijebio riječi "kao zemljište u državnoj svojini", te izostavio riječi "član 4. Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 29/80), koje predviđaju da dobra u opštoj upotrebi nisu u prometu, te je u suprotnosti (…)", koje su egzistirale u stavu III tačke 1, 2, 3, 4. i 5. činjeničnog opisa iz izmijenjene optužnice, zatim riječi "i da na istom preduzeće 'Peti neplan' ne može imati pravo svojine ili pravo trajnog korištenja" u stavu III tačka 3. činjeničnog opisa iz izmijenjene optužnice, te riječi "odnosno da za predmetne nepokretnosti nije, u smislu člana 4. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, odlukom Skupštine opštine utvrđeno da više ne služe opštoj upotrebi" u stavu III tačka 5. činjeničnog opisa iz izmijenjene optužnice, jer tokom postupka nije utvrđeno da je predmetno zemljište u općoj upotrebi, ali da je na nesumnjiv način utvrđeno da se radi o zemljištu u državnom vlasništvu.
30. Okružni sud je odbio kao neosnovane prigovore pojedinih apelanata kojim su osporavali nadležnost Okružnog suda u Banjoj Luci, obrazlažući da je članom 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika kriminala Posebno odjeljenje tog suda za organizirani i najteže oblike kriminala nadležno da postupa povodom optužnice Specijalnog tužilaštva, a Specijalno tužilaštvo je nadležno za postupanje u ovom krivičnom predmetu na osnovu odredbe člana 3. stav 1. tačka b) Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika kriminala. Prema toj odredbi, taj zakon se primjenjuje s ciljem otkrivanja krivičnog gonjenja, između ostalih, najtežih oblika krivičnih djela protiv privrede i platnog prometa i protiv službene dužnosti, kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih s takvim djelima ili učiniocima takvih djela. Također, Specijalno tužilaštvo Banja Luka preuzelo je predmet od Okružnog tužilaštva u Doboju i to kao predmet od značaja za Republiku Srpsku, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da su "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj preduzeće čiji je većinski vlasnik Republika Srpska i koje je od interesa za Republiku Srpsku. Nadležnost Posebnog odjeljenja Okružnog suda proizlazi iz odredbe člana 28. stav 2. navedenog Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala, kojim je propisano da je Posebno odjeljenje nadležno za čitavu teritoriju Republike Srpske, za postupanje predviđeno članom 3. navedenog zakona, bez obzira na kaznu predviđenu za krivično djelo, odnosno u svim slučajevima kada glavni specijalni tužilac donese odluku o preuzimanju predmeta, a u konkretnom slučaju su to Naredba broj A-128/07 od 7. marta 2007. godine i Naredba broj A-234/07 od 15. maja 2007. godine.
31. Također je istaknuto da je odbrana prigovarala tome da su svi materijalni dokazi optužbe nezakoniti, odnosno da su pribavljeni na nezakonit način, jer je Specijalno tužilaštvo sve materijalne dokaze izuzelo iz "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj bez naredbe sudije za prethodni postupak, zatim da nakon izuzimanja materijalnih dokaza oni nisu predati sudiji za prethodni postupak, da nisu čuvani u depozitu suda, te da nije održano ročište za otvaranje i pregled privremeno oduzete dokumentacije. Te prigovore odbrane Okružni sud je odbio kao neosnovane, jer u konkretnom slučaju nije bilo potrebno da sudija za prethodni postupak izda naredbu za oduzimanje predmeta. Naime, izdavanje naredbe sudije za prethodni postupak za privremeno oduzimanje predmeta neophodno je samo u situacijama kada se trebaju primijeniti sredstva prinude, odnosno kada se lica protive oduzimanju predmeta ili se osnovano očekuje da lice neće dobrovoljno predati predmete, da će ih sakriti ili uništiti, što u konkretnom slučaju nije bilo. Naprotiv, na zahtjev Specijalnog tužilaštva, "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj i drugi pravni subjekti dobrovoljno su predali sve materijalne dokaze, a na isti način je i odbrana pribavila svoje dokaze. Dalje, s obzirom na to da svi ti materijalni dokazi nisu oduzeti prema naredbi sudije za prethodni postupak, ne postoji obaveza da se oni predaju sudiji za prethodni postupak, niti da se čuvaju u sudu, niti je obavezno održavanje ročišta za pregled privremeno oduzete dokumentacije.
32. Okružni sud je ocijenio neosnovanim i prigovor odbrane da je Specijalno tužilaštvo neke dokaze pribavilo nakon potvrđivanja optužnice, a da su ti dokazi navedeni u samoj optužnici, obrazlažući da sudija za prethodno saslušanje nije mogao potvrditi optužnicu, a da uz nju nisu bili priloženi svi pobrojani dokazi u njoj, a činjenica da iz pojedinih akata Specijalnog tužilaštva i "Željeznica Republike Srpske" proizlazi da su neki dokazi pribavljeni nakon potvrđivanja optužnice nikako ne znači da su oni pribavljeni na nezakonit način, već su ti pojedini dokazi uz optužnicu najvjerovatnije bili kopije, zbog čega je optužba naknadno tražila originale ili ovjerene kopije.
33. Također, odbrana je prigovarala i tome da pojedini materijalni dokazi optužbe nisu bili originali, niti ovjerene kopije, smatrajući da je to suprotno odredbi člana 289. ZKP. I taj prigovor odbrane Okružni sud je odbio kao neosnovan uz obrazloženje da ti pojedini materijalni dokazi optužbe koji nisu originali posjeduju pečat preduzeća ili ustanove koji su donijeli te akte-materijalne dokaze ili su ih imali u posjedu, pa su svojim pečatom i potpisom ovlaštenog lica oni potvrdili da je dokument vjeran originalu ili su dostavljali originalne propratne akte, na koji način su potvrdili da su kopije potvrđene kao neizmijenjene u odnosu na original, što je u skladu s odredbom člana 289. stav 3. ZKP.
34. Okružni sud je odbio i prigovor apelanta Sretena Telebaka da se ne mogu koristiti kao dokaz zapisnici o njegovom saslušanju u istrazi. S tim u vezi je navedeno da je tačno da tada osumnjičeni Sreten Telebak nije bio upozoren na to, u skladu s članom 143. stav 2. tačka v) ZKP. Međutim, Okružni sud je istakao da je apelant Sreten Telebak iznosio svoju odbranu na glavnom pretresu tako što je svjedočio, a navedeno upozorenje se odnosi samo na situaciju kada optuženi tokom glavnog pretresa koristi pravo koje mu omogućava da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, pa se samo u tom slučaju iskaz iz istrage može koristiti.
35. Prilikom odmjeravanja kazne Okružni sud je ocijenio sve okolnosti predviđene odredbom člana 37. KZRS, odnosno odredbom člana 38. Krivičnog zakonika RS, koje se tiču općih pravila o odmjeravanju kazne, te je u odnosu na svakog apelanta detaljno obrazložio koje su olakšavajuće okolnosti, odnosno osobito olakšavajuće okolnosti, uzete u obzir.
36. Okružni sud nije prihvatio prijedlog optužbe da se apelantima Sretenu Telebaku, Cvijanu Filipoviću, Branislavu Careviću, Zoranu Pušcu, B. P. i Momčilu Vračaru izrekne mjera sigurnosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti, smatrajući da ne postoji opasnost da bi obavljanje vršenja određenog poziva, djelatnosti ili dužnosti ovih apelanata moglo podsticajno utjecati na njih da učine novo krivično djelo zloupotrebom poziva, djelatnosti i dužnosti u vezi s imovinom koja im je povjerena ili kojoj bi imali pristup, posebno ako se ima u vidu činjenica da apelanti do sada nisu osuđivani.
37. U izrečene kazne zatvora i uvjetne osude sud je apelantima, pozivom na član 44. stav 1. KZRS, uračunao vrijeme provedeno u pritvoru i to apelantima Sretenu Telebaku, Cvijanu Filipoviću, Branislavu Careviću, Zoranu Pušcu, B. P., Momčilu Vračaru, Goranu Kuniću, R. B. i Slavici Šurlan od 18. juna 2007. godine do 6. augusta 2007. godine.
38. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata podnesene protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-K-08-000-007 od 1. jula 2010. godine.
39. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanata da je Pretresno vijeće bilo nepropisno sastavljeno i da postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njihovu nepristranost. Vrhovni sud je istakao da je takav stav apelanata neprihvatljiv, te da ga je posmatrao u okviru žalbi da postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka b) i stava 2. ZKP i u vezi s čl. 24. i 37. ZKP, pri čemu se postavlja pitanje da li je sud bio propisno sastavljen ako su u Pretresnom vijeću bili članovi vijeća koji su učestvovali u vijeću koje je odlučivalo o žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora i vijeću koje je odlučivalo o produženju pritvora, odnosno ako je u vijeću učestvovao sudija koji je odlukom opće sjednice izuzet od suđenja u predmetu protiv saoptužene Borke Trkulja u istom predmetu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 24. stav 1. ZKP propisan sastav suda, te da je u konkretnom predmetu sudilo vijeće sastavljeno od trojice sudija, čime je zadovoljen uvjet propisan citiranom zakonskom odredbom. Dalje je istaknuto da odgovor na pitanje da li vijeće iz člana 24. stav 5. ZKP, odnosno članovi tog vijeća i sudija koji je odlukom opće sjednice izuzet od suđenja u krivičnom predmetu protiv Borke Trkulja, saoptužene u istom predmetu, koji je razdvojen u odnosu na apelante i ostale optužene, mogu ujedno postupati i kao vijeće iz člana 24. stav 1. ZKP, odnosno kao pretresno vijeće, treba tražiti u odredbama kojima je regulirano izuzeće sudija, s obzirom na to da ne postoji izričita zabrana. Konkretno, sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak ili prethodno saslušanje, branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili tužioca, svjedok ili vještak (član 37. tačka g] ZKP), ako je u istom postupku učestvovao u donošenju odluke koja se osporava pravnim lijekom (član 37. tačka v] ZKP) ili ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u nepristranost sudija (član 37. tačka đ] ZKP). Vrhovni sud je ocijenio da ne postoji nijedan razlog za izuzeće po osnovu tačke g), jer nijedan od članova Pretresnog vijeća nije učestvovao u istom krivičnom postupku u nabrojanim svojstvima i tačke v) navedenog člana, jer nisu učestvovali u donošenju odluke koja se osporava pravnim lijekom, niti je našao razlog koji bi doveo u pitanje nepristranost članova Prvostepenog vijeća, samo zbog činjenice da su kao članovi Vanraspravnog vijeća učestvovali u vijeću koje je odlučivalo o žalbi na rješenje o određivanju pritvora i da je jedan od članova Pretresnog vijeća odlukom opće sjednice izuzet od suđenja u krivičnom predmetu protiv saoptužene Borke Trkulja, u odnosu na koju je krivični postupak razdvojen. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su ovi žalbeni prigovori apelanata neosnovani.
40. Također je istaknuto da su neargumentirane žalbene tvrdnje apelanata Sretena Telebaka, Branislava Carevića i Cvijana Filipovića da su u postupku počinjene raznovrsne povrede prava na odbranu, pri čemu žalba apelanata Sretena Telebaka i Branislava Carevića te povrede vidi u tome što je 4. septembra 2009. godine održan glavni pretres, iako nije pristupio branilac apelanta Sretena Telebaka, a apelant se izjasnio da ne želi da se sam brani, zatim što je na glavnom pretresu održanom 16. februara 2010. godine specijalni tužilac izmijenio optužnicu, a da sud nije ni upitao da li je odbrani potrebno vrijeme za pripremu u skladu s izmijenjenom optužnicom, te da prvostepeni sud nije dovoljno obrazložio zašto je odbio izvođenje dokaza koje je predložila odbrana. U vezi s tim navodima apelanata navedeno je da je prihvatljiva konstatacija branilaca apelanta Sretena Telebaka da je 4. septembra 2009. godine održan glavni pretres, iako nije pristupio apelantov tadašnji branilac i da se apelant izjasnio da ne želi da se brani sam. Međutim, Vrhovni sud je smatrao da Okružni sud takvim postupanjem nije povrijedio apelantovo pravo na odbranu, što podrazumijeva da nisu primijenjena ili su nepravilno primijenjena pravila postupka na štetu optuženog (apelanta). Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da u vrijeme glavnog pretresa od 4. septembra 2009. godine apelant Sreten Telebak nije bio u pritvoru, a optužen je za krivična djela za koja odbrana nije obavezna, zatim da na glavni pretres nije pristupio branilac apelanta Sretena Telebaka, advokat Dušan Todorović, koji je kao opravdanje za nedolazak na pretres priložio medicinsku dokumentaciju, te da se apelant izjasnio da ne želi da se brani sam, nakon čega je prvostepeni sud, smatrajući da neće doći do povrede prava na odbranu apelanta Telebaka, održao glavni pretres na kojem je specijalni tužilac izveo samo jedan dokaz koji se odnosio na krivično djelo falsificiranja isprave iz člana 377. stav 1. KZRS, koje je navodno izvršio optuženi M. K., za koje je donesena oslobađajuća presuda koja se ne osporava žalbama. Dakle, na navedenom glavnom pretresu nije izveden nijedan dokaz koji se odnosi na apelanta Sretena Telebaka, pa je Vrhovni sud zaključio da Okružni sud, postupajući na opisani način, nije povrijedio pravo na odbranu apelanta Telebaka.
41. U obrazloženju presude je istaknuto da iz spisa proizlazi da je specijalni tužilac na glavnom pretresu održanom 16. februara 2010. godine sudu predao izmijenjenu optužnicu, koju je sud uručio optuženima, te da predsjednik Vijeća nije poučio optužene i branioce da se radi pripremanja odbrane u skladu s izmijenjenom optužnicom glavni pretres može odgoditi, niti je bilo ko od branilaca tražio vrijeme za pripremu odbrane, te da je glavni pretres nastavljen 4. marta 2010. godine. Na tom glavnom pretresu, a ni do kraja prvostepenog postupka (a održano je još desetak glavnih pretresa), nijedan od branilaca nije tražio vrijeme za pripremu odbrane prema izmijenjenoj optužnici. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je specijalni tužilac iskoristio svoje pravo iz člana 290. ZKP da izmijeni optužnicu smatrajući da za takvu procesnu radnju ima uporište u do tada izvedenim dokazima. Izmijenjena optužnica, zavisno od obima izmjena u optužnici, može ukazati na potrebu da odbrana prouči izmijenjenu optužnicu i u skladu s izmjenama pripremi odbranu, iako to nije uvijek potrebno. Da li će se glavni pretres odložiti radi pripremanja zavisi prvenstveno od sadržaja i obima izmjena u optužnici, pri čemu nije bitno da li je izmjena u korist ili na štetu optuženog, već u kolikoj se mjeri situacija koja se iznosi pred optuženog javlja kao nova i njemu nepoznata. Situacija u kojoj prvostepeni sud na glavnom pretresu ne upozorava optužene i branioce na mogućnost odlaganja glavnog pretresa radi pripreme odbrane u skladu s izmijenjenom optužnicom, nasuprot žalbama branilaca apelanata Sretena Telebaka i Branislava Carevića, ne predstavlja povredu prava na odbranu, niti je takvo postupanje Okružnog suda utjecalo na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, pa time nije učinjena bitna povreda iz člana 311. stav 2. ZKP.
42. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbene tvrdnje apelanata da je prvostepeni sud neosnovano odbio prijedloge za izvođenje dokaza odbrane i da im je i na taj način povrijeđeno pravo na odbranu, te da je zbog toga činjenično stanje ostalo i pogrešno i nepotpuno utvrđeno. S tim u vezi je istaknuto da je diskreciono pravo sudije, odnosno predsjednika vijeća da, ako zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac žele da dokažu nemaju značaj za predmet ili je ponuđeni dokaz nepotreban, odbije ponuđeni dokaz predviđeno u članu 278. stav 2. ZKP. Dakle, diskreciono pravo suda je da odbije dokazne prijedloge stranaka, a funkcionalna nadležnost za donošenje takve odluke, u smislu citirane zakonske odredbe, pripada predsjedniku vijeća kada se suđenje obavlja u vijeću. To diskreciono pravo suda je uvjetovano obavezom suda da, u smislu odredbi člana 304. stav 7. ZKP, obrazloži zbog čega nije uvažio pojedine dokazne prijedloge stranaka. U situaciji kada je, u konkretnom slučaju, predsjednik Pretresnog vijeća, na osnovu takvih ovlaštenja, imajući u vidu sadržaj i brojnost (više stotina) dokaza koje su izvele i optužba i odbrana, na glavnom pretresu odbio prijedloge i optužbe i odbrane za izvođenje novih dokaza, dajući za takvu odluku obrazloženje na glavnom pretresu i u obrazloženju osporene presude, onda nema osnova za žalbenu tvrdnju da je odbijanjem tih prijedloga odbrane učinjena bitna povreda krivičnog postupka.
43. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode apelanata da je presudu donio stvarno nenadležan sud i da je slijedom toga počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka e) ZKP, jer se ne može raditi o nadležnosti Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebnog vijeća za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala, već o nadležnosti nižeg, odnosno Osnovnog suda u Doboju, kao stvarno i mjesno nadležnog suda. Vrhovni sud je te prigovore ocijenio neosnovanim pozivajući se na odredbe čl. 3, 13. i 28. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala – Prečišćeni tekst. Vrhovni sud je zaključio da iz odredbi člana 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala proizlazi da je Posebno odjeljenje nadležno za postupanje u konkretnom krivičnom predmetu koji je Specijalno tužilaštvo preuzelo na osnovu naredbi o preuzimanju predmeta br. A-128/07 od 7. marta 2007. godine i A-234/07 od 15. maja 2007. godine, koje je donio glavni specijalni tužilac u postupku propisanom odredbama čl. od 12. do 15. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala.
44. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi da se presuda zasniva na pravno nevaljalim dokazima. Naime, da bi postojala ta bitna povreda odredaba krivičnog postupka potrebno je da se presuda zasniva na iznuđenom priznanju ili izjavama, na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima ili na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ZKP, kako je to propisano članom 10. ZKP, koji propisuje šta se smatra pravno nevaljalim dokazima. Nijedan dokaz koji je proveden nema takav karakter. U okviru tog žalbenog osnova, žalbe branilaca apelanata Telebaka i Carevića posebno su istakle da se s predmetima koje je privremeno oduzeo tužilac, a bez naredbe suda, moralo postupati u skladu s članom 135. ZKP, odnosno oduzeti predmeti i dokumentacija su se trebali otvoriti i pregledati, a prethodno postupiti prema odredbama ZKP o privremenom oduzimanju predmeta, pisama, telegrama i dokumentacije, te da je odbrana morala biti upoznata s tim šta je sve Specijalno tužilaštvo izuzelo i s kojim je dokazima raspolagalo, odnosno koje dokaze je prezentiralo sudu. Te žalbene navode Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim, te istakao da je Okružni sud u prvostepenoj presudi dao iscrpno i argumentirano obrazloženje, koje je kao takvo prihvatio i Vrhovni sud. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je Specijalno tužilaštvo pribavljanje-izuzimanje predmeta, odnosno dokumentacije od "Željeznica Republike Srpske", Pravobranilaštva Republike Srpske, te drugih pravnih i fizičkih lica obavilo na zakonit način, uostalom na način na koji je i odbrana pribavljala dokaze. S druge strane, pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju ograničeno je samo u odnosu na spise i predmete čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. U svim drugim situacijama nesporno je pravo branioca da razmatra spise i pribavljene predmete, posebno kada se lice nalazi u pritvoru, odnosno nakon podizanja optužnice, kada branilac ima pravo uvida u sve spise i dokaze i može fotokopirati sve spise i dokumente, shodno odredbama člana 55. ZKP. Tužilac nije zakonski obavezan da dostavlja spise i dokaze optuženom i njegovom braniocu ni u toku provođenja istrage, ni nakon potvrđivanja optužnice, niti u toku glavnog pretresa.
45. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanata da je prvostepeni sud izmjenom činjeničnog opisa djela izmijenio objektivni identitet optužbe specijalnog tužioca tako da je djelo dobilo sasvim drugi vid. S tim u vezi je istaknuto da, imajući u vidu odredbe člana 294. ZKP, između optužbe i presude mora postojati subjektivni identitet, odnosno istovjetnost optuženog, i objektivni identitet, tj. istovjetnost djela. Naime, djelimičnim izmjenama činjeničnog opisa djela, posebno kada su te izmjene u korist optuženog, nije izmijenjen objektivni identitet djela, jer se radi o istoj radnji, istom događaju o kojem se sudi, u njegovim bitnim dijelovima. Činjenice koje su unesene u izreci presude, a koje nisu bitne za radnju izvršenja krivičnog djela, ne mijenjaju identitet djela. Dakle, nema prekoračenja optužbe kada sud mijenja činjenični opis optužnice prilagođavajući ga utvrđenom činjeničnom stanju, jer optužba nije prekoračena ako se dopuna ili izmjena opisa djela odnosi na nebitne činjenice ili na bitne činjenice istog ali lakšeg djela od onog iz optužnice. Osim toga, optužba nije prekoračena ako dopuna ili izmjena opisa djela u odnosu na opis iz optužnice ostane u okviru obilježja određenog krivičnog djela (u konkretnom predmetu u okviru krivičnih djela obuhvaćenih optužnicom specijalnog tužioca), odnosno ako je izmijenjeni opis djela ostao u granicama suštine djela opisanog u optužnici, pa stoga nema osnova za tvrdnju navedenih žalbi da je prvostepeni sud na opisani način prekoračio optužbu.
46. Konačno, Vrhovni sud je ocijenio da je osporena prvostepena presuda obrazložila sve odlučne činjenice i pravilno ocijenila iskaze u postupku saslušanih svjedoka upravo na način kako to propisuju odredbe čl. 295. i 304. stav 7. ZKP. Vrhovni sud je smatrao da presuda Okružnog suda ima dovoljno uporišta u izvedenim dokazima, tj. iskazima svjedoka optužbe, pa i pojedinih svjedoka odbrane, a djelimično i u iskazima pojedinih optuženih, saslušanih u svojstvu svjedoka. Također je istaknuto da brojni objektivni dokazi, kao i nalazi i mišljenja vještaka, pobrojani i široko i argumentirano obrazlagani u osporenoj presudi, ukazuju na opravdanost utvrđenja osporene presude. Stoga je Vrhovni sud zaključio da kao rezultat pravilne i pažljive ocjene svih dokaza provedenih pred prvostepenim sudom proizlazi zaključak osporene presude o pouzdanosti utvrđenja te presude, odnosno da su apelanti počinili krivična djela za koja su proglašeni krivim.
47. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine, te je odbio zahtjeve kao neosnovane.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
48. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti Sreten Telebak, Cvijan Filipović i Branislav Carević navode i povredu prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, a apelanti Sreten Telebak i Branislav Carević ističu i povredu prava na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
49. Navodi koje su apelanti Sreten Telebak i Branislav Carević iznijeli u apelacijama br.
AP 2356/12 i
AP 2357/12 podnesenim protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-K-000697 11 Kvlz od 16. marta 2012. godine, donesene povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti, u suštini su identični navodima koje su istakli u apelacijama br.
AP 3053/12 i
AP 3082/12 podnesenim protiv Presude Vrhovnog suda broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine, kojom je odlučeno o njihovim žalbama protiv prvostepene presude Okružnog suda. Apelanti Slavica Šurlan i Zoran Pušac u dopunama apelacija br.
AP 2706/11 i
AP 2981/11, kojima su osporili i Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-K-000697 11 Kvlz od 16. marta 2012. godine, nisu istakli posebne navode u odnosu na ovu presudu.
50. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te ističu da su počinjene brojne povrede odredaba krivičnog postupka.
51. Ističu da im nije sudio nepristran sud, jer su u Pretresnom vijeću koje je donijelo prvostepenu presudu, a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda i postala pravosnažna, učestvovale sudije koje su učestvovale i u postupku donošenja rješenja kojima je apelantima produžen pritvor, a što je, prema njihovom shvatanju, suprotno odredbama ZKP (član 37) i članu 6. Evropske konvencije.
52. Zatim navode da prvostepeni sud nije bio stvarno nadležan za postupanje u konkretnoj krivičnoj stvari, da je pogrešno primijenjena odredba člana 28. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala – Prečišćeni tekst – kojom se uspostavlja nadležnost Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala. U prilog tim navodima apelanti su u dopunama apelacije dostavili Odluku Ustavnog suda Republike Srpske br. U-47/09 od 19. marta 2014. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 25/2014), kojom je utvrđeno da član 30. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 37/06, 69/06 i 99/07), odnosno član 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 111/07 – Prečišćeni tekst), u dijelu koji glasi: "(…) odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske". U dopuni apelacije je istaknuto da je u konkretnom slučaju nadležnost Okružnog suda u Banjoj Luci, Specijalnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala, upravo zasnovana na odluci glavnog specijalnog tužioca o preuzimanju predmeta od Okružnog tužilaštva u Doboju, te da je, u tom smislu, Odluka Ustavnog suda Republike Srpske pravno relevantna prilikom donošenja odluke o apelaciji.
53. U pogledu navoda da je osporena presuda Okružnog suda, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, zasnovana na nezakonitim dokazima, apelanti Sreten Telebak i Branislav Carević istakli su da su pisani dokazi pribavljeni suprotno čl. 132, 134. i 135. ZKP. Osim toga, apelant B. P. je naveo da Specijalno tužilaštvo u toku krivičnog postupka nije odbrani ustupilo sve dokaze koje je pribavilo, odnosno određene dokaze je naknadno pokušalo pribaviti na, kako on smatra, nezakonit način.
54. Također, apelant Sreten Telebak je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačke a) i b) u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije, jer je, prema njegovom mišljenju, Okružni sud prekoračio optužbu i tako povrijedio objektivni identitet presude i optužnice u pogledu kategorizacije i tretmana spornog zemljišta, te mu je i na taj način povrijedio pravo na odbranu, s obzirom na to da je apelant tek u presudi saznao za šta je tačno proglašen krivim.
55. Dalje, taj apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu jer je 4. septembra 2009. godine održan glavni pretres, iako nije bio prisutan njegov branilac koji je svoj nedolazak opravdao medicinskom dokumentacijom.
56. Apelanti Sreten Telebak i Branislav Carević ističu i da je Zakon o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala retroaktivno primijenjen, s obzirom na to da je donesen nakon što su počinjene radnje za koje su apelanti proglašeni krivim, čime im je povrijeđeno pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije.
57. Dalje, apelant Sreten Telebak navodi da mu Okružni sud (iako je ranije odobrio) nije dopustio izvođenje vještačenja ekonomske struke na okolnost utvrđivanja tržišne vrijednosti vagona, iako je tužilac proveo vještačenje na okolnost utvrđivanja tržišne vrijednosti i sud je prihvatio tu vrijednost kao relevantnu, čime su bitno narušeni princip ravnopravnosti stranaka pred sudom i princip kontradiktornosti u postupku izvođenja dokaza.
58. Konačno, svi apelanti ističu da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a materijalno pravo proizvoljno primijenjeno. Navode da se u njihovim radnjama nisu stekla obilježja krivičnih djela za koja su proglašeni krivim, te da su postupali u skladu s relevantnim propisima.
59. Apelant Sreten Telebak ističe da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o državnim preduzećima, a da su zanemarili da su u to vrijeme bili na snazi Zakon o preduzećima i Zakon o privatizaciji državnog kapitala, te da nisu primijenili Statut "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, koji je bio važeći u inkriminiranom periodu, jer, u tom slučaju, radnje tog apelanta ne bi imale karakter iskorištavanja službenog položaja, niti propuštanja vršenja službene dužnosti, kako su u tački 1. prvostepene presude definirani oblici radnje izvršenja krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja u pokušaju iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. istog člana, te u vezi s članom 20. KZRS. Također, ističe da se u presudi Okružnog suda spominje Pravilnik 251 tehničko-kolske djelatnosti "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, iako pravilnik pod takvim imenom ne postoji, naprotiv, postoje druga dva pravilnika i to 251 Pravilnik tehničko-kolske delatnosti Zajednica jugoslovenskih železnica (koji je važio od 1. oktobra 1988. godine, izdat u Beogradu 1988. godine, a preuzet Ustavnim zakonom za provođenje Ustava RS) ili Pravilnik o tehničko-kolskoj djelatnosti (251), (objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 17 od 28. februara 2005. godine). Apelant smatra da su sudovi, ustvari, retroaktivno primijenili Pravilnik iz 2005. godine. Također je istakao da tokom postupka sudovi nisu provodili dokaz čitanjem Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta i zadataka i time utvrdili ovlaštenja i odgovornosti apelanta kao generalnog direktora, direktora sektora i ostalih rukovodilaca kao odgovornih lica u smislu tog akta i krivičnog zakona.
60. Apelant Cvijan Filipović ističe da su sudovi retroaktivno primijenili Pravilnik o tehničko-kolskoj djelatnosti, odnosno da su primijenili pravilnik objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 17 od 28. februara 2005. godine, a ne onaj koji je važio u vrijeme kada su sačinjavani sporni zapisnici, zatim da sud nije dao analizu dokaza, da nije ocijenio dokaze koji mu idu u korist, već samo dokaze optužbe, da je potpuno pogrešno ocijenio pojedine dokaze, da pojedine dokaze nije uopće ocijenio, te da je odbio izvođenje pojedinih dokaza. Navodi da je Okružni sud u obrazloženju svoje presude u cijelosti prepisao završnu riječ Tužilaštva, što, prema njegovom mišljenju, ukazuje na povredu principa ravnopravnosti u postupku. Također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, s obzirom na to da je jednom od glavnih pretresa morao prisustvovati, iako nije bio zdravstveno sposoban, ali je sud ipak prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka medicinske struke dr. Željka Karana, iako taj vještak, prema apelantovom mišljenju, nije bio stručan ocjenjivati medicinsku dokumentaciju, s obzirom na prirodu bolesti. Kako smatra apelant, to su trebali odlučiti ljekari drugih specijalnosti (internisti i neuropsihijatri).
61. U vezi s tačkom 5. izreke presude, apelant Telebak je naveo da su sudovi proizvoljno zaključili da se ugovorom o poslovno-tehničkoj saradnji zaključen sa TUP "Peti neplan", kojim je tom preduzeću data saglasnost za izgradnju terminala za pretakanje naftnih derivata, odlučivalo i o vlasništvu na predmetom zemljištu. Stoga, s obzirom na to da takvim ugovorom, prema mišljenju apelanta Telebaka, nije bila nanesena bilo kakva šteta "Željeznicama Republike Srpske", nije bilo ni osnova za obustavljanje izvršenja odluke Upravnog odbora, u smislu člana 73. Zakona o državnim preduzećima.
62. U tom smislu su i apelanti Branislav Carević, Zoran Pušac, B. P. i Momčilo Vračar istakli da su postupali u skladu s Poslovnikom o radu Upravnog odbora, a apelanti Zoran Pušac, B. P. i Momčilo Vračar posebno su istakli da ne mogu biti krivično odgovorni zbog toga što su glasali za usvajanje zahtjeva "Petog neplana", da su na taj način samo izrazili svoje mišljenje, te da su oni samo kao pojedinci učestvovali u donošenju kolektivne odluke.
63. Apelant R. B. je objasnio postupak izrade rješenja (rješenje je izradio stručni saradnik, kontrolirao rukovodilac Odjeljenja, pa ga je tek onda potpisao on kao šef Područne jedinice Prijedor, Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka), te istakao da sporno rješenje nije urađeno svjesnim kršenjem zakona i drugih propisa, bilo koga od njih, već je nastalo kao rezultat pravnog tumačenja člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu, u odnosu na zahtjev TUP "Peti neplan" d.o.o. Područne jedinice Prijedor.
64. Apelant Goran Kunić je također istakao da sporna rješenja koja je potpisao kao načelnik Odjeljenja za prostorno uređenje u Općinskoj upravi Prijedor, a kojim je data urbanistička saglasnost TUP "Peti neplan" za legalizaciju izgrađenog kompleksa objekata terminala za pretakanje naftnih derivata, nisu urađena svjesnim kršenjem zakona i drugih propisa, nego su nastala kao rezultat pravnog tumačenja stručnih lica iz stručnih organizacija i odjeljenja. Osim toga, kako apelant navodi, urbanističkom saglasnošću kao informacijom o mogućnosti građenja i urbanističko-tehničkim uvjetima kao stručnim dokumentom neposredno se ne konstituiraju stvarna prava na odgovarajućem zemljištu (kako je to navedeno u tački 5. rješenja o urbanističkoj saglasnosti), ali predstavlja urbanistički osnov za konstituiranje tih prava u skladu s propisima kojima su uređena ta prava (član 72. stav 3. Zakona o uređenju prostora), te kao takva služe investitoru u rješavanju pravnih stvari pred drugim organima i organizacijama. Također, odobrenje za građenje je upravni akt koji investitoru daje određena prava koja definiraju uvjete građenja objekta i ne proizvodi nikakvo drugo pravno djelovanje, odnosno na osnovu odobrenja za građenje nije moguć upis prava vlasništva, nego na osnovu odobrenja za upotrebu objekta, što je vidljivo iz upisa u zemljišnoj knjizi, a rješenje o odobrenju za upotrebu objekta izdalo je Odjeljenje za prostorno uređenje Općine Prijedor.
65. Konačno, apelantica Slavica Šurlan ističe da je, postupajući profesionalno i savjesno, prema naredbi koja proizlazi iz dispozitiva spornog upravnog rješenja koje sadrži klauzulu pravosnažnosti ovjerenu pečatom istog organa od 7. jula 2005. godine, donijela tri rješenja koja se navode u izreci prvostepene presude i apsolutno ništa nije uradila, a što joj nije bilo naređeno predmetnim rješenjem, te da su sudovi pogrešno protumačili odredbe člana 41. Zakona o zemljišnim knjigama.
66. U pogledu povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, apelanti Sreten Telebak i Branislav Carević istakli su da su s lisicama na rukama lišeni slobode, te da su nakon lišenja slobode do izvođenja pred sudiju za prethodni postupak bili cijelu noć lisicama vezani za radijator, zbog čega smatraju da im je povrijeđeno pravo na zabranu mučenja iz člana 3. Evropske konvencije. Apelant Sreten Telebak smatra da je ponašanje suda tokom glavnog pretresa, koji nije prihvatao da on nije fizički i psihički sposoban da prisustvuje glavnom pretresu, iako je to potkrijepio originalnom otpusnom listom iz dobojske bolnice od 2. septembra 2009. godine, već je angažirao vještaka dr. Željka Karana koji je trebao provjeriti njegovo zdravstveno stanje za vrijeme apelantovog boravka u bolnici, a koji je kao vještak sudske medicine mogao samo obaviti tjelesni pregled, ali ne i dati mišljenje o njegovom psihičkom stanju, u svojoj ukupnosti predstavljalo fizičko maltretiranje, psihičko ugnjetavanje i konačno nečovječno postupanje, što, prema njegovom mišljenju, predstavlja povredu prava iz člana 3. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
67. Vrhovni sud i Okružni sud su u odgovorima na apelacije istakli da su u krivičnom postupku u svemu uvažavana prava apelanata koja im garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, te da nisu prekršena prava apelanata koja su u apelacijama navedena.
68. Specijalno tužilaštvo je u odgovorima na apelacije interpretiralo osporene presude, te zaključilo da su navodi apelanata neosnovani i predložilo da Ustavni sud apelacije odbije kao neosnovane.
69. U vezi s navodima apelanata da im je sudio stvarno nenadležan sud, Specijalno tužilaštvo je istaklo da krivična djela koja se apelantima stavljaju na teret predstavljaju krivična djela za čije je gonjenje, u smislu odredbi člana 3. stav 1. tačka b) navedenog zakona, nadležno Specijalno tužilaštvo. Naime, Specijalno tužilaštvo je naglasilo da su svi koji su procesuirani u konkretnom krivičnom predmetu u vrijeme izvršenja krivičnih djela bili službena ili odgovorna lica koja su vršila odgovarajuće službene dužnosti u državnim organima i preduzećima, te da su radnjama opisanim u pojedinim tačkama presude svjesno kršili propise i na taj način onemogućili pravilno i zakonito vršenje službene dužnosti, odnosno povjerenih poslova. Dakle, radi se o izabranim ili imenovanim službenim licima ili odgovornim licima, kojima je na osnovu zakonskih propisa povjereno vršenje određenih javnih ovlaštenja, kao i upravljanje i nadzor nad imovinom državnih preduzeća, imovinom institucija i državnom imovinom, koji su zloupotrebljujući svoja ovlaštenja, te očigledno nesavjesno postupajući preduzimali radnje na štetu Republike Srpske, što je imalo za posljedicu svjesno i voljno kršenje zakona, drugih propisa i općih akata i na taj način pribavljanje znatne imovinske koristi trećim licima, a na štetu Republike Srpske, čineći tako najteže oblike krivičnih djela iz oblasti privrednog kriminala, a imajući u vidu način izvršenja djela i posljedice, krivično gonjenje učinilaca tih djela je bilo od posebnog značaja za Republiku Srpsku. U konkretnom slučaju, preduzeće "Željeznice Republike Srpske" je javno preduzeće koje je jedini željeznički prijevoznik u Republici Srpskoj, te je poslovanje tog preduzeća od posebnog značaja za Republiku Srpsku, a pojedini apelanti su bili zaposleni u državnim organima (Osnovni sud i Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove) i organima lokalne samouprave (Općinska uprava Prijedor), te je njihovo krivično gonjenje za izvršenje navedenih krivičnih djela od posebnog interesa za Republiku Srpsku. S obzirom na to da se radi o djelima iz člana 3. Zakona o suzbijanju organiziranog i drugih oblika najtežeg kriminala, u skladu s odredbom člana 28. stav 2. navedenog zakona, na čitavoj teritoriji Republike Srpske nadležno je Posebno odjeljenje, bez obzira na propisanu kaznu za pojedinačno krivično djelo.
70. U pogledu navoda apelacije da je na apelante retroaktivno primijenjeno materijalno pravo, tj. odredbe Zakona o suzbijanju organiziranog i drugih oblika najtežeg kriminala, istaknuto je da činjenica da je nadležnost Tužilaštva i nadležnost suda za postupanje u ovom krivičnom predmetu zasnovana na odredbama zakona koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnih djela ne predstavlja retroaktivnu primjenu krivičnog prava, u smislu odredbi člana 7. Evropske konvencije, s obzirom na to da su na apelante primijenjeni materijalni propisi – krivični zakoni koji su važili u vrijeme izvršenja krivičnih djela.
71. U vezi s navodima apelanta Sretena Telebaka i Branislava Carevića da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što su pisani dokazi pribavljeni suprotno čl. 132, 134. i 135. ZKP, te da je odluka suda zasnovana na dokazima na kojima se, prema odredbama ZKP, presuda ne može zasnivati, Specijalno tužilaštvo je istaklo da apelanti
a priori smatraju da tužilac u istrazi u svakom slučaju, kad pribavlja materijalne dokaze, mora imati naredbu suda, nezavisno od toga da li dokaze pribavlja od građana, pravnih lica, državnih institucija i slično, nezavisno od toga da li se ti organi protive ili ne protive oduzimanju, odnosno dostavljanju dokaza, te nezavisno od toga da li se ti predmeti predaju dobrovoljno ili ne. Specijalno tužilaštvo je navelo da su svi materijalni dokazi prikupljeni na identičan način, pismenim obraćanjem Tužilaštva "Željeznicama Republike Srpske" a.d. Doboj, Općini Prijedor, Republičkoj upravi za geodetske poslove, Osnovnom sudu u Prijedoru, Pravobranilaštvu Republike Srpske i drugim organima koji su dobrovoljno dostavili sve tražene dokaze, odnosno dokumentaciju, uz odgovarajuće prateće akte iz kojih proizlazi da se dokumenti dostavljaju Specijalnom tužilaštvu. Stoga, nije bilo potrebe da Tužilaštvo od sudije za prethodni postupak traži naredbu za pretresanje, odnosno privremeno oduzimanje predmeta. Specijalno tužilaštvo je istaklo da, osim toga, kada bi se ustanovila takva praksa da u svakom slučaju sud treba da izda naredbu za pretresanje, odnosno privremeno oduzimanje predmeta, čak i kada to nije neophodno, onda bismo imali sudsku, a ne tužilačku istragu, što svakako nije bila intencija zakonodavca prilikom ukidanja istražnog sudije i zakonskog reguliranja prakse da tužilac vodi istragu. Na kraju, čak i kada se predmeti privremeno oduzimaju od lica ili organa, to, u skladu sa zakonom, nije uvijek neophodno učiniti na osnovu naredbe suda i zakon propisuje koje su to situacije. Budući da do privremenog oduzimanja predmeta u ovom slučaju praktično nije ni došlo, nije bilo potrebe da se ti predmeti polože u sudski depozit, da se o tome dostavi izvještaj sudiji za prethodni postupak i da se pred sudom otvore privremeno oduzeti predmeti, odnosno dokumentacija.
72. Istaknuto je da su neosnovani navodi apelanta B. P. da Specijalno tužilaštvo u toku krivičnog postupka nije odbrani ustupilo sve dokaze koje je pribavilo, odnosno određene dokaze naknadno pokušalo pribaviti na, kako se tvrdi, nezakonit način. Naime, u skladu sa zakonom, Tužilaštvo je nakon podizanja optužnice u obavezi da optuženom i njegovom braniocu omogući uvid u sve spise i dokaze kojima raspolaže, a to je bilo tako i u ovom krivičnom predmetu, dakle Tužilaštvo nije uskratilo odbranu za mogućnost uvida u bilo koji dokaz, a u samoj apelaciji se ni ne ističe o kojim se to dokazima eventualno radi, a da ih Tužilaštvo nije učinilo dostupnima optuženim i braniocima.
73. U vezi s navodima Sretena Telebaka da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je Okružni sud 4. septembra 2009. godine proveo glavni pretres, iako njegov branilac nije pristupio, a apelant se izjasnio da ne želi da se brani sam, Specijalno tužilaštvo je navelo da je glavni pretres tog dana trajao svega nekoliko minuta i da je tog dana izveden samo jedan materijalni dokaz optužbe, koji se inače neposredno ne dovodi u vezu s apelantom i taj dokaz je čak išao u korist tada optuženom M. K. Dalje je istaknuto da taj dan niko od branilaca apelanata nije pristupio na glavni pretres, te da je sve bilo usmjereno na odugovlačenje postupka i pokušaj odbrane da ishodi prekoračenje roka od 30 dana od dana održavanja posljednjeg glavnog pretresa, kako bi glavni pretres u postupku počeo iznova, a koji je već do tada trajao godinu dana.
74. U vezi s navodima apelanta Cvijana Filipovića o retroaktivnoj primjeni propisa u pogledu primjene Pravilnika 251 tehničko-kolske djelatnosti "Željeznica Republike Srpske", odnosno 251 Pravilnika tehničko-kolske delatnosti Zajednica jugoslovenskih železnica, koji je, kako se navodi, bio na snazi do 28. februara 2005. godine, Specijalno tužilaštvo je istaklo da apelant nije ukazao na koji način je sud postupio na štetu prava optuženog u pitanju navodne retroaktivne primjene propisa vezano za pravilnike, budući da oba pravilnika, meritorno, na identičan način tretiraju uvjete i pravila za kasaciju starih i dotrajalih željezničkih vagona, u kojem smislu je pravilnik i bio predmet analize suda, vezano za tačke 1. i 2. izreke prvostepene presude.
75. U vezi s navodima apelanta Sretena Telebaka i Branislava Carevića o povredi prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, istaknuto je da je glavni pretres u više navrata prekidan i odlagan zbog navodnih zdravstvenih problema apelanta Sretena Telebaka, zbog čega je Okružni sud nekoliko puta određivao ljekarske preglede, pozivao hitnu pomoć i određivao medicinsko vještačenje radi utvrđivanja da li je apelant zdravstveno sposoban da prati tok glavnog pretresa i u njemu aktivno učestvuje, te da se preslušavanjem tonskog zapisa s glavnog pretresa Ustavni sud može uvjeriti da je apelant Sreten Telebak tokom glavnog pretresa aktivno učestvovao, da je ispitivao svjedoke i vještake, odnosno da njegovo ponašanje nije bilo ponašanje čovjeka koji ne može aktivno da prati tok glavnog pretresa i da u njemu učestvuje.
76. U pogledu tvrdnji apelanata o vezivanju za radijator i o spektakularnom hapšenju apelanta Branislava Carevića, Specijalno tužilaštvo je istaklo da se radi o paušalnom navodu za koji apelanti nisu iznijeli nijedan argument, niti se iz spisa može vidjeti da su se apelanti prilikom prvog ispitivanja pred tužiocem ili na ročištima za odlučivanje o prijedlogu za određivanje, odnosno produženje pritvora, žalili na tretman prema njima.
V. Relevantni propisi
77.
Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) u relevantnom dijelu glasi:
Zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja
Član 347.
(1) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu neimovinsku korist ili da drugom nanese kakvu štetu, iskoristi svoj položaj ili ovlašćenje, prekorači granice svog ovlašćenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.
(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana nanesena znatna šteta ili je došlo do teže povrede prava drugog, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(3) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlašćenje, prekorači granice svog ovlašćenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(4) Ako je djelom iz stava 3. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kazniće se zatvorom od dvije do deset godina.
Nesavjestan rad u službi
Član 354.
(1) Službeno lice koje svjesnim kršenjem zakona ili drugih propisa, propuštanjem dužnosti nadzora ili na drugi način očigledno nesavjesno postupa u vršenju službe, iako je bilo svjesno ili je bilo dužno i moglo biti svjesno da usljed toga može nastupiti teža povreda prava drugog ili veća imovinska šteta, pa takva povreda ili šteta i nastupi, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine.
(2) Ako je usljed djela iz stava 1. ovog člana došlo do teške povrede prava drugog ili nastupila imovinska šteta u iznosu koji prelazi 50.000 KM,
učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.
78.
Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06, 22/00 od 31. jula 2000. god., 37/01) u relevantnom dijelu glasi:
Nesavestan rad u službi
Član 344.
(1) Službeno lice koje svesnim kršenjem zakona ili drugih propisa, propuštanjem dužnosti nadzora ili na drugi način očigledno nesavesno postupa u vršenju službe, iako je bilo svesno ili je bilo dužno i moglo biti svesno da usled toga može nastupiti teža povreda prava drugog ili veća imovinska šteta, pa takva povreda ili šteta i nastupi, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dve godine.
(2) Ako je usled dela iz stava 1. ovog člana došlo do teške povrede prava drugog ili nastupila imovinska šteta u iznosu koji prelazi 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.
79.
Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 7.
Pravo na odbranu
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
Član 10.
Zakonitost dokaza
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratificirala Bosna i Hercegovina niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 37.
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
a) ako je oštećen krivičnim djelom;
b) ako mu je osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branilac, tužilac, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni, odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena;
v) ako je sa osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniocem, tužiocem ili oštećenim u odnosu staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika;
g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili
opunomoćenik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak;
d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom;
đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost.
Član 47. stav 1.
Pravo na branioca
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi može imati branioca u toku cijelog postupka.
Član 53.
Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluv ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
(2) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje.
(3) Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći kazna od deset godina zatvora ili teža kazna, optuženi mora imati branioca u vrijeme dostave optužnice.
(4) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi u slučajevima obavezne odbrane ne uzme sam branioca ili branioca ne angažiraju lica iz člana 47. stav 3. ovog zakona, branioca će mu postaviti sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno predsjednik vijeća. U ovom slučaju, osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo na branioca do pravnosnažnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora - i za postupak po vanrednom pravnom lijeku.
Član 55.
Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju
(1) U toku istrage branilac ima pravo razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, tužilac će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora dostaviti sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca.
(3) Nakon podizanja optužnice, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(4) Sudija, odnosno vijeće, kao i tužilac dužni su da, kada dođu u posjed bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, stave ih na uvid braniocu, osumnjičenom, odnosno optuženom.
(5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.
Član 129.
Naredba za oduzimanje predmeta
(1) Predmeti koji se po Krivičnom zakonu imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje.
(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sudija na prijedlog tužioca ili ovlaštenog službenog lica koje je dobilo odobrenje od tužioca.
(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaku predmeta za oduzimanje, ime lica od kojeg se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok za oduzimanje predmeta.
(4) Na osnovu izdate naredbe ovlašteno službeno lice vrši oduzimanje predmeta.
(5) Ko drži takve predmete dužan ih je predati po naredbi suda. Lice koje ih odbije predati može se kazniti do 50.000 KM, a u slučaju daljeg odbijanja - može se zatvoriti. Zatvor traje do predaje predmeta ili do završetka krivičnog postupka, a najduže 90 dana. Na isti način postupit će se prema službenom ili odgovornom licu u državnom organu ili pravnom licu.
(6) Odredbe stava 5. ovog člana odnose se i na podatke pohranjene u kompjuteru ili sličnim uređajima za automatsku obradu podataka. Pri njihovom pribavljanju posebno će voditi računa o propisima koji se odnose na čuvanje tajnosti određenih podataka.
(7) O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili je naređen zatvor odlučuje vijeće (član 24. stav 5.). Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
(8) Pri oduzimanju predmeta naznačit će se gdje su pronađeni i opisat će se a, po potrebi, i na drugi način osigurat će utvrđivanje njihove istovjetnosti. Za oduzete predmete izdat će se potvrda.
(9) Mjere iz stava 5. ovog člana ne mogu se primijeniti prema osumnjičenom, odnosno optuženom niti licima koja su oslobođena dužnosti svjedočenja.
Član 132.
Popis privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije
(1) Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije u zapisnik će se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija i izdati o tome potvrda.
(2) Ako popis predmeta i dokumentacije nije moguć, predmeti i dokumentacija će se staviti u omot i zapečatiti.
(3) Predmet koji je oduzet od fizičkog, odnosno pravnog lica ne može se prodati, pokloniti niti se može s njim na drugi način raspolagati.
Član 134.
Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije
Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija deponuju se u sudu ili sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje.
Član 135.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije
(1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac.
(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan obavijestiti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.
(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštena lica.
Član 278. stav 2.
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje dokaza.
Član 294. stav 1.
Vezanost presude za optužbu
Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
Član 295.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
80.
Zakon o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 111/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(1) Ovaj zakon se donosi u cilju efikasnog suzbijanja organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala u Republici Srpskoj.
(2) U slučaju postojanja nesaglasnosti odredbi nekog drugog zakona Republike Srpske sa ovim zakonom, primjenjuje se ovaj zakon.
Član 2.
Ovim zakonom uređuju se osnivanje, organizacija, nadležnost i ovlašćenja posebnih organizacionih jedinica tužilaštva i suda, te drugih državnih organa u Republici Srpskoj, te se uređuju drugi uslovi radi efikasnog otkrivanja i krivičnog gonjenja učinilaca krivičnih djela određenih ovim zakonom.
Član 3.
Ovaj zakon primjenjuje se u cilju otkrivanja i krivičnog gonjenja za sljedeća krivična djela:
a) krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383a. Krivičnog zakona Republike Srpske, te krivičnih djela sa elementima organizovanosti, kao i krivičnih djela povezanih sa takvim djelima ili učiniocima takvih djela, a u slučajevima kada za postupanje nije nadležno Tužilaštvo i Sud Bosne i Hercegovine;
b) najtežih oblika krivičnih djela protiv privrede i platnog prometa i protiv službene dužnosti kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih sa takvim djelima ili učiniocima takvih djela;
v) drugih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonodavstvom Republike Srpske, kod kojih je kao najmanja zaprećena kazna zatvora u trajanju od pet godina, a kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih s takvim djelima ili učiniocima takvih djela.
Član 13.
(1) Ukoliko nadležno tužilaštvo postupajući po prijavi zaključi da iz sadržaja prijave proizilazi da bi za prijavljeno krivično djelo moglo biti nadležno Specijalno tužilaštvo, tužilac koji postupa po prijavi je dužan o tome, bez odlaganja, obavijestiti glavnog tužioca, koji će o istom obavijestiti glavnog specijalnog tužioca, sa navođenjem razloga zbog kojih smatra da su ostvareni uslovi za preuzimanje predmeta.
(2) U slučaju iz prethodnog stava glavni specijalni tužilac će preduzeti potrebne mjere radi ocjene postojanja uslova za preuzimanje predmeta.
Član 28.
(1) U okviru Okružnog suda u Banjoj Luci, formira se Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljem tekstu: Posebno odjeljenje).
(2) Posebno odjeljenje, nadležno je na čitavoj teritoriji Republike Srpske, za postupanje u slučajevima predviđenim članom 3. ovog zakona, bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo, odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta.
81.
Odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj U-47/09 od 19. marta 2014. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 25/14) u relevantnom dijelu glasi:
Utvrđuje se da član 30. stav 2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 37/06, 69/06 i 99/07), odnosno član 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 111/07 - Prečišćeni tekst) u dijelu koji glasi: "odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta" nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. (...)
82.
Zakon o Ustavnom sudu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 104/11) u relevantnom dijelu glasi:
PRAVNO DJEJSTVO ODLUKA SUDA
Član 68.
(1) Zakoni, drugi propisi i opći akti koji na osnovu odluke Suda prestaju važiti, ne mogu se primjenjivati na odnose koji su nastali prije dana objave odluke Suda, ako do toga dana nisu pravosnažno riješeni.
(2) Propisi i drugi opći akti doneseni za izvršenje zakona, propisa i drugih općih akata, koji su na osnovu odluke Suda prestali važiti neće se primjenjivati od dana objave odluke Suda, ako iz odluke proizlazi da ti akti nisu u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom.
(3) Izvršavanje pravosnažnih pojedinačnih akata donesenih na osnovu propisa koji se više ne mogu pri mjenjivati ne može se dozvoliti niti provesti, a ako je izvršenje početo, bit će obustavljeno.
Član 69.
(1) Svako kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravosnažnim pojedinačnim aktom donesenim na osnovu zakona ili drugog propisa i općeg akta koji je na osnovu odluke Suda prestao važiti ima pravo da traži od nadležnog organa izmjenu tog pojedinačnog akta.
(2) Prijedlog za izmjenu konačnog ili pravosnažnog pojedinačnog akta iz stava 1. ovog člana može se podnije ti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana objave odluke u "Službenom glasniku Republike Srpske", ako od dostavljanja pojedinačnog akta do donošenja odluke Suda nije prošlo više od godinu dana.
(3) Odluka Suda iz stava 1. ovog člana predstavlja razlog za ponavljanje postupka pred organom koji je donio konačni ili pravosnažni pojedinačni akt.
83.
Zakon o uređenju prostora – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 84/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član 27.
Parcelacija se vrši na osnovu regulacionog plana i urbanističkog projekta i utvrđuje planom parcelacije koji je njihov sastavni dio.
Za prostorne cjeline za koje ne postoji obaveza donošenja regulacionog plana, odnosno urbanističkog projekta, plan parcelacije se izrađuje na osnovu urbanističkog, odnosno prostornog plana.
Plan parcelacije iz prethodnog stava donosi skupština opštine u skladu sa namjenom površina utvrđenom urbanističkim, odnosno prostornim planom.
Plan parcelacije sadrži plan organizacije prostora, plan infrastrukture, plan regulacionih i građevinskih linija, opšte urbanističke uslove za izgradnju planiranih građevina, kao i uslove za intervencije na postojećim građevinama.
84.
Zakon o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90 i 29/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 17. stav 1.
Skupština opštine može neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište dodjeljivati fizičkim i pravnim licima na korišćenje radi izgradnje trajnih građevina (u daljem tekstu: pravo korišćenja zemljišta radi građenja) ili u zakup radi izgradnje privremenih građevina.
Član 78.
Odredbe ovog zakona koje se odnose na gradsko građevinsko zemljište primjenjuju se i na ostalo građevinsko zemljište u društvenoj svojini.
85.
Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 67/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 41.
Zainteresovana lica
1. Upis u zemljišnu knjigu je dozvoljen samo uz saglasnost lica koje je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisano u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše.
2. Odobrenje prema stavu 1. ovog člana mora biti notarski ovjereno, osim ako se za ugovor na osnovu kojeg se vrši promjena prava zahtjeva notarska obrada.
3. Odobrenje iz stava 1. ovog člana može biti zamijenjeno sudskom odlukom ili sudskim poravnanjem.
Član 42.
Provjera zahtjeva za upis
Kod provjere zahtjeva za upis nadležni zemljišnoknjižni referent ispituje:
1. da li su podneseni potrebni dokumenti u propisanoj formi,
2. da li su dokumenti identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi,
3. da li postoji odobrenje iz člana 41. stav 1. ovog zakona.
Član 43.
Odlučivanje o upisu
1. Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti.
2. Zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako:
1. se zemljišnoknjižno tijelo ne nalazi u zemljišnoknjižnom području dotične zemljišnoknjižne kancelarije,
2. lice nije ovlašćeno da zahtijeva upis,
3. pravni osnov upisa nije vidljiv iz predočenih dokumenata,
4. postoji neka druga smetnja koja sprečava upis.
86.
Odluka Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 27. aprila 2000. godine (objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 12/00), čije je važenje produženo Odlukom od 30. marta 2001. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/01), u relevantnom dijelu glasi:
Bez obzira na odredbe bilo kojeg drugog zakona, organi ni jednog entiteta u Bosni i Hercegovini ne mogu raspolagati, dodjeljivati, vršiti prenos, prodavati niti davati na korišćenje ili pod zakup imovinu u državnom vlasništvu, uključujući raniju imovinu u društvenom vlasništvu, izuzev stanova u društvenom vlasništvu.
87.
Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 32/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.
U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:
1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. godine potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije u Republici Srpskoj; i
2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: SR BiH) do 31. decembra 1991. god, koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije ili organa u Republici Srpskoj.
U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.
Član 2.
Bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona.
Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.
88.
Zakon o državnim preduzećima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 3/95 4/96, 21/96 i 3/97) u relevantnom dijelu glasi:
Član 73.
Ako upravni odbor protivno upozorenju direktora donese odluku kojom se nanosi šteta preduzeću, direktor je obavezan takvu odluku obustaviti od izvršenja i o tome obavijestiti nadležni nadzorni odbor i osnivača, čija je odluka konačna.
Član 121.
Upravni odbor donosi odluku o prodaji osnovnih sredstava i sredstava zajedničke potrošnje pojedinačne vrijednosti preko 5.000 dinara, uz prethodnu saglasnost osnivača.
O odluci iz prethodnog stava obavezno se izvještava nadzorni odbor i revizor knjiga.
Ne može se otuđiti osnovno sredstvo ukoliko se time ometa redovna djelatnost.
Prodaja sredstava iz stava 1. ovog člana vrši se putem licitacije. Početna cijena na licitaciji određuje se u visini procijenjene ili revalorizovane cijene sredstava.
Ako javna licitacija ne uspije, ni poslije dva pokušaja, raspolaganje sredstvima iz stava 1. ovog člana vrši se prikupljanjem ponuda više ponuđača.
Sredstvima iz stava 1. ovog člana može se raspolagati i neposrednom pogodbom ako ne uspije raspolaganje prikupljanjem ponuda, s tim što ugovorena cijena ne može biti ispod 80% procijenjene ili revalorizovane vrijednosti sredstava.
89.
Zakon o preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 24/08) u relevantnom dijelu glasi:
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da se primjenjuje Zakon o preduzećima ("Službeni list SFRJ", br. 77/88, 46/90 i 61/90).
90.
Zakon o javnim preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 75/04 od 25. augusta 2004. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 51.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da se primjenjuje Zakon o državnim preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 3/95, 4/96, 21/96 i 3/97).
91.
Poslovnik o radu JOP "Željezničko-transportno preduzeće Republike Srpske" Doboj od 16. marta 1996. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Radnici stručnih službi koji u okviru poslova radnog mjesta ili po nalogu neposrednog rukovodioca imaju obavezu pripreme prijedloga i materijala za pitanja o kojima raspravlja i odlučuje Upravni odbor, dužni su blagovremeno pripremiti pismeni prijedlog sa obrazloženjem, isti dostaviti Sektoru za pravne poslove radi planiranja potrebe zakazivanja sjednice Upravnog odbora.
Član 21.
Za svaku tačku dnevnog reda određuje se izvjestilac, koji je dužan podnijeti kraće obrazloženje o pitanju o kome se treba raspravljati i donijeti odluku, odnosno zauzeti stav.
Izvjestilac je po pravilu generalni direktor ili lice koje on ovlasti za određenu oblast poslova.
VI. Dopustivost
92. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
93. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
94. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijama
AP 2706/11, AP 2949/11, AP 2981/11, AP 2952/11, AP 3053/11, AP 3082/11, AP 3246/11, AP 3320/11 i
AP 3447/11 je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine, odnosno apelacijama
AP 2356/12 i
AP 2357/12 i dopunama apelacije u predmetima
AP 2706/11 i
AP 2891/11 Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-K-000697 11 Kvlz od 16. marta 2012. godine, donesena povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Zatim, osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine apelanti su primili u periodu od 16. do 30. juna 2011. godine, a apelacije su podnesene u periodu od 5. jula do 29. augusta 2011. godine. Osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-K-000697 11 Kvlz od 16. marta 2012. godine apelanti su primili 27. aprila 2012. godine, a apelacije su podnesene 23. maja 2012. godine. Također, dopune apelacija u predmetima
AP 2706/11 i
AP 2981/11 podnesene su 9. maja 2012. godine. Dakle, apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (
prima facie) neosnovane.
95. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
96. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije. Apelanti Sreten Telebak, Branislav Carević i Cvijan Filipović navode i povredu prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije i prava na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
97. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
98. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;
b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;
c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe; […]
99. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim za krivična djela propisana zakonom, te su im izrečene kazne zatvora ili uvjetne osude. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
100. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud,
Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).
101. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje prava na pravično suđenje vide, prije svega, u povredi pravila krivičnog postupka, te s tim u vezi ističu da im je sudio stvarno nenadležni sud koji nije bio nepristran i nezavisan, da je osporenom presudom povrijeđen identitet optužbe i presude, da je sud proizvoljno ocijenio dokaze i pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da je na tako pogrešno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U pojedinim apelacijama se ističu i navodi o povredi prava na odbranu, te da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitim dokazima.
102. Apelanti ističu i da je u postupku protiv njih prekršen princip
in dubio pro reo, budući da, kako smatraju, nije dokazano da su počinili djela za koja su osuđeni.
103. Ustavni sud podsjeća na to da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija pravičnog suđenja iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6 (vidi Evropski sud,
Artico protiv Italije, A 37 [1980]). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud,
Luedicke protiv FRG, A 29 [1978]; 2 EHRR 149
) ili u vezi sa stavom 1. člana 6 (vidi Evropski sud,
Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6 (vidi Evropski sud,
Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B [1992]; 15 EHRR 417, st. 33-34).
104. U konkretnom slučaju, apelanti pokreću pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1, 2. i 3, koje se u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud u tom smislu i ispitati njihove navode.
105. U odnosu na navode apelanata da im nije sudio stvarno nadležni sud, Ustavni sud ističe citirane relevantne odredbe Zakona o suzbijanju kriminala (3, 13. i 28) kojim je ustanovljena nadležnost Okružnog suda i Specijalnog tužilaštva. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje presude naveo da je, prema članu 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika kriminala (u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka), Posebno odjeljenje tog suda za organizirani i najteže oblike kriminala nadležno da postupa prema optužnici Specijalnog tužilaštva, a Specijalno tužilaštvo je nadležno za postupanje u konkretnom krivičnom predmetu na osnovu odredbi člana 3. stav 1. tačka b) Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika kriminala, a prema toj odredbi taj zakon se primjenjuje s ciljem otkrivanja krivičnog gonjenja, između ostalih, i najtežih oblika krivičnih djela protiv privrede i platnog prometa i protiv službene dužnosti, kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih s takvim djelima ili učiniocima takvih djela i činjenici da je Specijalno tužilaštvo predmet preuzelo od Okružnog tužilaštva u Doboju kao predmet od značaja za Republiku Srpsku, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da su "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj preduzeće čiji je većinski vlasnik Republika Srpska i da je to preduzeće od interesa za Republiku Srpsku. Također je navedeno da nadležnost Posebnog odjeljenja Okružnog suda proizlazi iz odredbe člana 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala, kojim je propisano da je Posebno odjeljenje nadležno za čitavu teritoriju Republike Srpske, za postupanje predviđeno članom 3. navedenog zakona, bez obzira na kaznu predviđenu za krivično djelo, odnosno u svim slučajevima kada je glavni specijalni tužilac donio odluku o preuzimanju predmeta, a u konkretnom slučaju su to Naredba broj A-128/07 od 7. marta 2007. godine i Naredba broj A-234/07 od 15. maja 2007. godine. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz navedenog jasno proizlazi nadležnost navedenog suda i Tužilaštva u predmetnoj krivičnoj stvari, prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme kada je vođen krivični postupak.
106. Ustavni sud zapaža da je Ustavni sud Republike Srpske donio Odluku broj U-47/09 od 19. marta 2014. godine, kojom je utvrđeno da član 30. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 37/06, 69/06 i 99/07), odnosno član 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 111/07 – Prečišćeni tekst) u dijelu koji glasi: "(…) odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske". Ustavni sud zapaža da je članom 68. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske propisano da se zakoni, drugi propisi i opći akti koji na osnovu odluke Suda prestaju da važe ne mogu primjenjivati na odnose koji su nastali prije dana objavljivanja odluke Suda, ako do toga dana nisu pravosnažno riješeni
. Dakle, Odluka Ustavnog suda Republike Srpske donesena je nakon što je postupak protiv apelanata pravosnažno okončan, pa stoga ona ne može biti od utjecaja na njihov slučaj. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi da se, prema odredbi člana 3. stav 1. tačka b) Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika kriminala, radi o predmetu protiv službene dužnosti čije je krivično gonjenje od značaja za Republiku Srpsku. Dakle, nadležnost Specijalnog tužilaštva u konkretnom slučaju nije zasnovana isključivo na ovlaštenju koje je Specijalnom tužilaštvu dato na osnovu citiranog dijela odredbe člana 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala i za koju je utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom Republike Srpske
, već se radi o predmetu za koji je, prema članu 28. stav 2, Posebno odjeljenje nadležno na čitavoj teritoriji Republike Srpske, za postupanje u slučajevima predviđenim članom 3. tog zakona, bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo, a Ustavni sud Republike Srpske nije utvrdio nesaglasnost tog dijela odredbe s Ustavom Republike Srpske. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da im je sudio stvarno nenadležni sud.
107. U vezi s navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na nepristran sud jer su u Prvostepenom vijeću i Drugostepenom vijeću koja su donijela osporene presude bile sudije koje su prethodno učestvovale u donošenju odluka koje se tiču produžavanja mjere pritvora apelantima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već odlučivao o apelacijama koje su s ovog aspekta pokretale gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, objavljena na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci istakao da učešće istog sudije u sastavu vijeća koje odlučuje o produženju pritvora i vijeća koje donosi prvostepenu ili drugostepenu presudu ne može samo po sebi pokrenuti pitanje nepristranog suda. U odluci je zaključeno da su neosnovani navodi apelanata jer pri odlučivanju o produženju pritvora sud utvrđuje postojanje ili nepostojanje zakonskih uvjeta za produženje pritvora na osnovu dokaza koji su priloženi uz prijedlog za produženje pritvora, te da navodi apelanata da su iste sudije bile u mogućnosti da ocijene dokaze protiv apelanata i pri odlučivanju o produženju pritvora i pri odlučivanju o krivnji samo po sebi ne pokreće pitanje nepristranog suda. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj
AP 1196/09 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u konkretnoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanata, nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanata neosnovani.
108. Zatim, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanta Sretena Telebaka da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je Okružni sud izmjenom činjeničnog opisa djela tako izmijenio objektivni identitet optužbe specijalnog tužioca da je djelo dobilo sasvim drugi vid. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima, u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na to da, imajući u vidu odredbe člana 294. ZKP, nema osnova za tvrdnju da je prvostepeni sud na opisani način prekoračio optužbu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud umjesto riječi "dobro u opštoj upotrebi", upotrijebio riječi "kao zemljište u državnoj svojini", jer nije utvrđeno tokom postupka da je predmetno zemljište u općoj upotrebi, ali da je na nesumnjiv način utvrđeno da se radi o zemljištu u državnom vlasništvu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da, prema krivičnopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Ustavni sud zapaža da je, u konkretnom slučaju, apelant osuđen za isto krivično djelo za koje je optužen, tako da, prema mišljenju Ustavnog suda, time nije narušen objektivni identitet optužnice i presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje, pa stoga ti navodi ne dovode u pitanje uvažavanje garancija na pravično suđenje iz stava 3. tačka a) u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta Sretena Telebaka neosnovani.
109. U pogledu navoda apelanta Sretena Telebaka da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je 4. septembra 2009. godine održan glavni pretres, iako nije pristupio njegov tadašnji branilac i da se apelant izjasnio da ne želi da se brani sam, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda, te iz odgovora Specijalnog tužilaštva proizlazi da je na tom glavnom pretresu specijalni tužilac izveo samo jedan dokaz koji se odnosio na krivično djelo falsificiranja isprave iz člana 377. stav 1. KZRS, koje je, navodno, izvršio optuženi M. K., a za koje je donesena oslobađajuća presuda koja se ne osporava žalbama.
110. Ustavni sud ističe da pravo na odbranu, kako je garantirano članom 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, pretpostavlja procesnopravnu ravnopravnost stranaka u krivičnom postupku i sadrži pravo optuženog da se brani sam ili uz pomoć branioca kojeg sam izabere, ili da ga, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde. Također, pravo na odbranu je sadržano i u odredbama člana 7. ZKP.
111. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da, kako je to navedeno i u osporenim presudama, apelant Sreten Telebak nije bio u pritvoru, optužen je za krivična djela za koja odbrana nije obavezna, a na navedenom glavnom pretresu nije izveden nijedan dokaz koji se odnosi na apelanta, pa na taj način odsustvo branioca nije bilo štetno za apelantovu odbranu. Osim toga, iz obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi da bi odlaganjem glavnog pretresa došlo do prekoračenja roka od 30 dana od dana održavanja posljednjeg glavnog pretresa, pa bi glavni pretres u postupku morao početi iznova, a već je do tada trajao godinu dana, što bi onda utjecalo na dužinu trajanja krivičnog postupka i potencijalno ugrozilo pravo svih apelanata i saoptuženih da se u razumnom roku odluči o osnovanosti krivične optužbe protiv njih.
112. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da Okružni sud, a što je potvrdio i Vrhovni sud u obje svoje presude, postupajući na opisani način nije povrijedio pravo na odbranu apelanta Sretena Telebaka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ti apelantovi navodi neosnovani.
113. U pogledu navoda apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji je prvostepeni sud ocijenio izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, a takvo činjenično utvrđenje i pravno shvatanje potvrdio Vrhovni sud, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud,
Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
114. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da su redovni sudovi u određenom postupku proizvoljno postupali kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i u postupku primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
115. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br.
U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i
AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud,
Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud u brojnim su odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud,
Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i,
mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj
AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud,
Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad administriranjem pravde i radom sudstva (
idem).
116. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred Vijećem Okružnog suda proveden velik broj dokaza koje su predložili odbrana i Specijalno tužilaštvo, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se Okružni sud detaljno izjasnio u obrazloženju presude, te je nesumnjivo utvrdio da su apelanti počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim, dajući za svoj stav jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava.
117. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prekršena odredba člana 295. ZKP, koja propisuje na kojim se dokazima zasniva presuda. Naime, u konkretnom slučaju, u obrazloženju osporene presude Okružnog suda iscrpno su pobrojani dokazi koje je sud proveo na glavnom pretresu, ukazano je na to na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana, u pogledu tih dokaza nije izostala brižljiva i savjesna ocjena kako pojedinačno tako i u vezi s drugim dokazima, te su data obrazloženja i razlozi zbog kojih je svaki od tih dokaza prihvaćen. Takva obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je Vijeće Okružnog suda prekoračilo princip slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata, u smislu prava na pravičan postupak i principa jednakosti oružja, što je važan element pravičnog suđenja i što podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud,
Dombo B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Prema tome, Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda, koju je potvrdio i drugostepeni sud, nije bila očigledno proizvoljna.
118. Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata Sretena Telebaka i Branislava Carevića da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima, jer su, prema njihovom shvatanju, svi materijalni dokazi optužbe pribavljeni na nezakonit način, s obzirom na to da ih je Specijalno tužilaštvo izuzelo iz "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj bez naredbe sudije za prethodni postupak, da nakon izuzimanja materijalnih dokaza oni nisu predati sudiji za prethodni postupak, da nisu čuvani u depozitu suda, te da nije održano ročište za otvaranje i pregled privremeno oduzete dokumentacije. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasno i logično obrazloženje da u konkretnom slučaju nije ni postojala potreba da sudija za prethodni postupak izda naredbu za oduzimanje predmeta, jer je takvo izdavanje naredbe neophodno samo u situacijama kada se trebaju primijeniti sredstva prinude, odnosno kada se lica protive oduzimanju predmeta ili se osnovano očekuje da lice neće dobrovoljno predati predmete, sakriti ih ili ih uništiti, a u konkretnom slučaju "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj, kao i druge ustanove, dobrovoljno su predale sve materijalne dokaze optužbe, a na zahtjev Specijalnog tužilaštva, pa, s obzirom na to da svi ti materijalni dokazi nisu oduzeti prema naredbi sudije za prethodni postupak, ne postoji obaveza da se oni predaju sudiji za prethodni postupak, niti da se čuvaju u sudu, niti je obavezno održavanje ročišta za pregled privremeno oduzete dokumentacije. S obzirom na navedeno, slijedi da se ni u ovom dijelu obrazloženje osporenih presuda ne ukazuje proizvoljnim, niti da su odredbe procesnog zakona povrijeđene na štetu apelanata. Također, iz svega prezentiranog Ustavnom sudu ne proizlazi da je odbrani apelanata uskraćena mogućnost uvida u bilo koji dokaz.
119. Konačno, Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno obrazložili i primjenu zakona i drugih propisa kao blanketnih propisa. Naime, suprotno navodima apelanta Sretena Telebaka koji je proglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe ovlaštenja i položaja, u prvostepenoj presudi je detaljno obrazloženo da je u vrijeme počinjenja krivičnog djela na snazi bio Zakon o državnim preduzećima, koji je bio na snazi sve do donošenja Zakona o javnim preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 75/04), te da su se "Željeznice Republike Srpske" a.d. Doboj u međuvremenu transformirale u akcionarsko društvo, jer je većinski vlasnik ovog preduzeća i dalje bila Republika Srpska i do stupanja na snagu Zakona o javnim preduzećima 2004. godine Vlada Republike Srpske je donosila odluke vezane za strateška pitanja o poslovanju "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj u formi davanja ili nedavanja saglasnosti na određene odluke organa upravljanja, odnosno poslovodstva preduzeća, koje su se, kao i sve druge odluke Vlade, objavljivale u "Službenom glasniku Republike Srpske". Osim toga, u kritičnom periodu sve članove Upravnog odbora "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj imenovala je Vlada Republike Srpske, u skladu s članom 60. stav 1. Zakona o državnim preduzećima, što, također, upućuje na zaključak da je u vrijeme počinjenja krivičnog djela bio u primjeni Zakon o državnim preduzećima, konkretno odredbe čl. 73. i 121.
120. Zatim, Ustavni sud zapaža da, iako Okružni sud prilikom pozivanja na član 27. Pravilnika 251 tehničko-kolske djelatnosti nije citirao službeno glasilo u kojem je taj pravilnik objavljen, iz osporenih presuda ne proizlazi da je Okružni sud primjenjivao pravilnik koji je donesen tek 2005. godine, a ni apelant nije ničim potkrijepio svoj navod da je Okružni sud primijenio upravo odredbu člana 27. pravilnika koji je donesen 2005. godine, a ne odredbu člana 27. pravilnika koji je važio u vrijeme počinjenja krivičnog djela.
121. Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku da su apelanti Branislav Carević, Zoran Pušac, B. P. i Momčilo Vračar, te apelant Sreten Telebak proglašeni krivim za krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 344. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika RS, jer su, osim postupanja protivno Zakonu o građevinskom zemljištu, Zakonu o državnim preduzećima i Poslovniku o radu Upravnog odbora "Željeznica Republike Srpske" a.d. Doboj, postupali i protivno odlukama Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini od 27. aprila 2000. godine i 30. marta 2001. godine, prema kojima, bez obzira na odredbe bilo kojeg drugog zakona, organi nijednog entiteta u Bosni i Hercegovini ne mogu raspolagati, dodjeljivati, prenositi, prodavati niti davati na korištenje ili pod zakup imovinu u državnom vlasništvu, uključujući raniju imovinu u društvenom vlasništvu, izuzev stanova u društvenom vlasništvu, a da su apelanti Goran Kunić, R. B. i Slavica Šurlan koji su proglašeni krivim za izvršenje krivičnog djela nesavjesnog rad u službi iz člana 354. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, osim postupanja protivno odredbama Zakona o uređenju – Prečišćeni tekst (Goran Kunić), Zakona o građevinskom zemljištu (R. B.), Zakona o zemljišnim knjigama (Slavica Šurlan), postupali protivno odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, kojim je propisano da organi entiteta ne mogu raspolagati, dodjeljivati, prenositi, prodavati niti davati na korištenje ili pod zakup imovinu u državnom vlasništvu, uključujući raniju imovinu u društvenom vlasništvu, te da se pod raspolaganjem državnom imovinom Republike Srpske smatra direktni ili indirektni prijenos vlasništva.
122. Također, Vrhovni sud je obrazložio zbog čega je odbio žalbe apelanata. Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj
8769/97 od 16. jula 1981. godine, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje kao takve ocijeni nadležni sud. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što ukazuje na to da je Vrhovni sud propustio da se osvrne na žalbene navode. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoje stanovište dao zadovoljavajuća obrazloženja. Ustavni sud, u tom kontekstu, apostrofira svoj stav da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti, a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena dokaza nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava.
123. Konačno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za krivičnu odgovornost apelanata došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o principu
in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti, kao ni da je na bilo koji način dovedena u pitanje zakonitost dokaza provedenih na glavnom pretresu, odnosno da im je uskraćeno pravo na odbranu.
124. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost, bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica, bilo kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona
125. Apelanti tvrde i da im je povrijeđeno pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, ukazujući na to da je u njihovom slučaju primijenjen Zakon o suzbijanju organiziranog i drugih oblika privrednog kriminala, koji je objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 37/06 od 5. aprila 2006. godine, a stupio na snagu 13. aprila 2006. godine, dok su radnje za koje su proglašeni krivim i osuđeni počinjene u periodu od 2. oktobra 2001. do 7. jula 2005. godine.
126. Član 7. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
127. Član 7. Evropske konvencije objedinjuje princip da samo zakon može ustanoviti krivično djelo i propisati kaznu (
nullum crimen, nulla poena sine lege). Zbog toga, prvi zadatak suda jeste da provjeri da li je u vrijeme kada je optuženi počinio radnju koja je dovela do optuživanja i kažnjavanja bila na snazi odredba domaćeg ili međunarodnog prava koja je takav akt činila kažnjivim. Istovremeno, član 7. Evropske konvencije zabranjuje širenje područja primjene postojećih krivičnih djela na radnje koje ranije nisu bile krivična djela, te široko tumačenje krivičnog zakona na štetu optuženog, naprimjer, analogijom (vidi Evropski sud,
Come i drugi protiv Belgije, aplikacije br. 32472/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96, 33210/96 i 145, ECHR 2000-VII).
128. U predmetu
Kokkinakis protiv Grčke (serija A, br. 260-A, str. 22, stav 52), Evropski sud je tumačio član 7. Evropske konvencije tako da taj član nije ograničen na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona na aplikantovu štetu, već taj član, mnogo općenitije, sadrži princip da samo zakon može ustanoviti postojanje krivičnog djela i da samo zakon može propisati kaznu (
nullum crimen, nulla poena sine lege), kao i princip da se krivični zakon ne smije široko tumačiti na štetu optuženog. U navedenom predmetu Evropski sud je posebno istaknuo da je taj zahtjev člana 7. Evropske konvencije zadovoljen kada pojedinac iz sadržaja relevantne odredbe, ukoliko je potrebno i uz pomoć tumačenja suda, može shvatiti koje krivične radnje i propusti ga mogu učiniti krivično odgovornim.
129. U konkretnom slučaju, apelanti su proglašeni krivim za krivična djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja i nesavjestan rad u službi, koja su u vrijeme izvršenja tih krivičnih djela bila propisana odredbama KZRS, odnosno Krivičnog zakonika RS
. Zakon o suzbijanju organiziranog i drugih oblika najtežeg kriminala uopće ne sadrži odredbe kojim se propisuju ova krivična djela. Slijedi da činjenica da je nadležnost Tužilaštva i nadležnost suda za postupanje u ovom krivičnom predmetu zasnovana na odredbama zakona koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnih djela ne predstavlja retroaktivnu primjenu krivičnog prava u smislu odredbi člana 7. Evropske konvencije, s obzirom na to da su na apelante primijenjeni materijalni propisi – krivični zakoni koji su važili u vrijeme izvršenja krivičnih djela.
130. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata o povredi člana 7. Evropske konvencije.
Zabrana mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju
131. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
b) Pravo lica da ne budе podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
132. Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
133. Apelanti Sreten Telebak i Branislav Carević ističu da im je u postupku povrijeđeno pravo iz člana 3. Evropske konvencije, kojim je određeno da niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju. To pravo je jedno od apsolutnih prava Evropske konvencije od čijeg provođenja države nikada ne mogu odstupiti, čak ni u vrijeme rata.
134. Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 81/04 od 28. januara 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 30/05). Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud,
Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 65, stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja i mjera do koje je proveden postupak u vezi s događajem (vidi Evropski sud,
Gakici protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određeni nivo patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi bivši Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka broj CH/97/34,
Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnosilac apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97,
R. G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109).
135. Apelanti su istakli da su s lisicama na rukama lišeni slobode, te da su nakon lišenja slobode do izvođenja pred sudiju za prethodni postupak bili cijelu noć lisicama vezani za radijator. Međutim, iz dostavljene dokumentacije ne proizlaze bilo kakvi dokazi koji bi potvrdili te navode, niti proizlazi da su se apelanti prilikom prvog ispitivanja pred tužiocem ili na ročištima za odlučivanje o prijedlogu za određivanje, odnosno produženje pritvora, žalili na tretman prema njima. Ustavni sud ističe da je tvrdnja o ponižavajućem tretmanu ozbiljna tvrdnja i kao takva mora biti potkrijepljena jasnim dokazima o povredi, patnji ili trpljenju, ili se bar mora pokazati da su se apelanti na takav tretman žalili i da su tražili zaštitu, ali da im je ispitivanje tih navoda ili zaštite uskraćeno. S obzirom na to da apelanti nisu dostavili dokaze koji bi potkrijepili tvrdnju da je povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi apelanata neosnovani.
136. Također, Ustavni sud ne vidi povredu tog prava ni u odnosu na ponašanje Okružnog suda tokom prvostepenog postupka prema apelantu Sretenu Telebaku. Naime, Okružni sud je angažirao vještaka radi provjere apelantovog zdravstvenog stanja, odnosno kako bi se utvrdila njegova sposobnost da prati suđenje. Činjenica da apelant nije bio zadovoljan nalazom i mišljenjem vještaka koji je obavio vještačenje i koji je utvrdio da je apelant sposoban da prati suđenje ne ukazuje na to da je apelant bio izložen nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu.
137. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
138. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude utvrdio da krivičnopravna odgovornost apelanata za krivično djelo za koje su proglašeni krivim i osuđeni nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, odakle je nesumnjivo proistekao zaključak da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret i na osnovu kojih niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti i
in dubio pro reo. Također, sud je u osporenoj presudi dao jasne i precizne razloge u pogledu dokaza koje je prihvatio i onih koje nije prihvatio, uz obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije.
139. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije jer apelanti Sreten Telebak i Branislav Carević Ustavnom sudu nisu dokazali da je u konkretnom postupku povrijeđeno to ustavno pravo, niti je to Ustavni sud zaključio na osnovu uvida u cjelokupan spis.
140. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
141. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
