Službeni glasnik BiH, broj 10/17
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 4380/13, rješavajući apelaciju
Josipa Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
Josipa Tomića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 I 006525 13 Gž od 20. septembra 2013. godine i Rješenje Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 I 006525 10 I od 1. februara 2013. godine.
Predmet se vraća
Općinskom sudu u Kiseljaku koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se
Općinskom sudu u Kiseljaku da najkasnije u roku od dva mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija
Josipa Tomića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 I 006525 13 Gž od 20. septembra 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 I 006525 10 I od 1. februara 2013. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je
ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Josip Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Vlado Slišković, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. oktobra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 I 006525 13 Gž od 20. septembra 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 I 006525 10 I od 1. februara 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar zatraženo je 23. marta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je 2. juna 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 30. maja 2016. godine, a tražilac izvršenja 30. maja 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupak koji je prethodio osporenim rješenjima
5. Apelant je sa Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: povjerilac ili tražilac izvršenja) 1. augusta 2002. godine zaključio sporazum kojim je utvrđeno da povjerilac ima potraživanje prema apelantu po osnovu ugovora o kreditu od 26. jula 2002. godine u iznosu od 110.000,00 KM. U cilju osiguranja navedenog potraživanja, ovim sporazumom je u korist povjerioca zasnovano založno pravo na nekretninama u apelantovom vlasništvu, koje u naravi čine kuća i dvorište ukupne površine 1.000 m
2 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Založno pravo je na osnovu ovog sporazuma upisano u zk. uložak broj 1321 k.o. Palež. Osim toga, ovim sporazumom su apelant i povjerilac saglasno utvrdili da vrijednost založene nekretnine iznosi 209.278,00 KM.
6. S obzirom da apelant nije u cijelosti vratio iznos koji je primio po osnovu odobrenog kredita, povjerilac je na osnovu navedenog sporazuma podnio prijedlog za izvršenje radi namirenja ostatka duga u iznosu od 72.198,41 KM. Rješenjem o izvršenju broj 49 0 I 006525 10 I od 17. septembra 2010. godine Općinski sud je odredio izvršenje prema prijedlogu tražioca izvršenja, koje će se provesti prodajom založene nekretnine u apelantovom vlasništvu. Radi prodaje založene nekretnine, Općinski sud je zaključcima od 9. marta 2011. godine, 11. maja 2011. godine, 22. augusta 2011. godine i 3. novembra 2011. godine određivao ročišta za prodaju. Vrijednost založenih nekretnina radi prodaje stalni sudski vještak građevinske struke je procijenio na iznos od 195.109,00 KM.
7. Zaključkom broj 49 0 I 006525 10 I od 18. juna 2012. godine, Općinski sud je utvrdio da su založene nekretnine u apelantovom vlasništvu prodate 14. juna 2012. godine za iznos od 1.000,00 KM povjeriocu kao tražiocu izvršenja. Rješenjem o dosudi broj 49 0 I 006525 10 I od 3. septembra 2012. godine, Općinski sud je predmetne nekretnine dosudio tražiocu izvršenja, te odredio da mu se imaju odmah predati u posjed, dok je Zemljišno-knjižnom uredu naloženo da se u korist tražioca izvršenja upiše pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama.
Osporena rješenja
8. Rješenjem o namirenju broj 49 0 I 006525 10 I od 1. februara 2013. godine Općinski sud je utvrdio da je tražilac izvršenja namiren za iznos od 1.000,00 KM koji je dobiven prodajom predmetnih nekretnina.
9. Rješenjem broj 49 0 I 006525 13 Gž Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, te potvrdio prvostepeno rješenje Općinskog suda od 1. februara 2013. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naglasio da je sporno pitanje da li je prvostepeni sud u postupku donošenja rješenja o namirenju pravilno primijenio odredbu člana 98. Zakona o izvršnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZIP) kada je odlučio da je tražilac izvršenja samo djelimično namiren ili je, pak, tražilac izvršenja namiren u cijelosti s obzirom da je utvrđena vrijednost založenih nekretnina veća od ukupnih potraživanja koja prema apelantu ima tražilac izvršenja.
10. Prema mišljenju Kantonalnog suda, iz odredbe člana 98. ZIP-a proizlazi da se povjerilac namiruje iz iznosa koji je dobiven prodajom nekretnina, a ne iz procijenjene vrijednosti tih nekretnina. Treba imati u vidu da se u odnosima tražioca izvršenja i izvršenika po odobrenom kreditu i naplati potraživanja radi o dva pravna posla, i to: ugovoru o kreditu kojim su izvršeniku odobrena sredstva i određen način vraćanja tih sredstava, kao i o sporazumu o zasnivanju hipoteke na nekretninama radi osiguranja povrata odobrenih kreditnih sredstava. U konkretnom slučaju postoji glavno potraživanje tražioca izvršenja po osnovu ugovora o kreditu, a postoji i zaključen sporazum o zasnivanju založnog prava na predmetnim nekretninama koje je akcesorno pravo u odnosu na glavno potraživanje po zaključenom ugovoru o kreditu. Stoga, prodajom založenih nekretnina tražiocu izvršenja u izvršnom postupku i gašenjem hipoteke ne prestaje potraživanje tražioca izvršenja iz drugog pravnog posla - ugovora o kreditu, osim ako tom prodajom potraživanje tražioca izvršenja nije u cijelosti namireno, zaključio je Kantonalni sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelacijom se ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje i imovinu iz čl. II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Apelacijom se osporavaju rješenja o namirenju donesena u izvršnom postupku. Prema osporenim rješenjima tražilac izvršenja je namiren za iznos od samo 1.000,00 KM. Apelant naglašava da redovni sudovi zanemaruju činjenicu da je tražilac izvršenja, kupivši (kao jedini kupac) založene nekretnine u apelantovom vlasništvu za iznos od samo 1.000,00 KM, za sebe stekao neuporedivo veću imovinu jer je vrijednost založenih nekretnina procijenjena (od stalnog sudskog vještaka građevinske struke) na iznos od 195.109,00 KM, dok ukupan dug koji apelant ima prema tražiocu izvršenja iznosi 72.198,41 KM. Dakle, tražilac izvršenja je u izvršnom postupku postao vlasnik predmetne nekretnine čija je vrijednost skoro tri puta veća od apelantovog duga prema tražiocu izvršenja, a osporenim rješenjima se utvrđuje da je tražilac izvršenja namiren samo za iznos od 1.000,00 KM. Slijedom toga (s obzirom da je tražilac izvršenja namiren samo do iznosa od 1.000,00 KM), tražilac izvršenja je ovlašten i dalje nastaviti sa izvršenjem nad apelantovom ostalom imovinom ili nad imovinom jamaca, sve dok se u potpunosti ne namiri za iznos od 72.198,41 KM. Na ovaj način će se tražilac izvršenja namiriti znatno više od iznosa koji mu pripada i koji je tražio podnošenjem prijedloga za izvršenje (72.198,41 KM) jer će moći nastaviti sa izvršnim postupkom protiv apelanta ili jamaca, a u međuvremenu može prodati ili izdati predmetne nekretnine nad kojima je stekao pravo vlasništva u ovom izvršnom postupku. Apelant smatra da je u ovakvoj situaciji jedini razuman zaključak taj da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren jer je kupovinom u izvršnom postupku postao vlasnik predmetne nekretnine čija je vrijednost nekoliko puta veća od iznosa koji on potražuje od apelanta. Donošenjem osporenih rješenja, relevantne odredbe ZIP-a, prvenstveno odredbe člana 98. tog zakona, primijenjene su proizvoljno, zanemarivanjem osnovnih načela savjesnosti i poštenja, kao i zabrane zloupotrebe prava, što je za posljedicu imalo kršenje apelantovih ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
13. U odgovorima na apelaciju, Općinski i Kantonalni sud, kao i tražilac izvršenja naglašavaju da je apelacija neosnovana, te se pretežno pozivaju na obrazloženje iz osporenog rješenja Kantonalnog suda.
V. Relevantni propisi
14.
Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11, 35/12 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 68.
Izvršne radnje
Izvršenje na nepokretnosti provodi se zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti, prodajom nepokretnosti i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom.
Član 89.
Prodajna cijena
(1) Bez pristanka lica koja se u izvršnom postupku po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, nepokretnost se na javnom nadmetanju ne može prodati po cijeni koja ne pokriva ni djelimično iznos potraživanja tražioca izvršenja.
(2) Na prvom ročištu za javno nadmetanje ne može se nepokretnost prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti. Početne ponude za prvo ročište na iznose manje od jedne polovine utvrđene vrijednosti neće biti razmatrane.
(3) Ako se nepokretnost ne proda na prvom sud će zakazati drugo ročište u roku od 30 dana. Sud će zakazati ročište u istom roku i u slučaju da tri ponuđača sa najvišom ponudom na prvom ročištu nisu uplatila prodajnu cijenu u skladu sa odredbama člana 92. stav 3. ovog zakona.
(4) Na drugom ročištu nepokretnost ne može biti prodata za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji. Početna ponuda na drugom ročištu ne može biti manja od jedne trećine od utvrđene vrijednosti.
(5) Ako nepokretnost ne bude prodana ni na drugom ročištu sud će u roku od najmanje 15 do najviše 30 dana zakazati treće ročište na kojem nepokretnost može biti prodana bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost. 1
(6) Ukoliko nema nosilaca prava preče kupovine iz člana 83. stav 1. ovog zakona, lice koje prema odredbama člana 98. ovog zakona ima pravo prvenstvenog namirenja iz prodajne cijene stiče pravo preče kupovine po cijeni postignutoj na trećem ročištu.
(7) Stranke i lica koja se namiruju u postupku mogu se sporazumjeti, izjavom datom na zapisnik, da se nepokretnost može prodati nadmetanjem i za cijenu nižu od one iz st. 1., 2. i 4. ovog člana.
(8) Ako su se stranke prije pokretanja izvršnog postupka u sporazumu sklopljenom pred sudom saglasile da se nepokretnost radi naplate potraživanja tražioca izvršenja utvrđene tim sporazumom može prodati i za cijenu nižu od one iz st. 1., 2. i 4. ovog člana, nepokretnost se već na prvom ročištu za prodaju može prodati po toj cijeni ako u postupku ne sudjeluju druga lica koja se u njemu namiruju, a svoje su pravo upisala u zemljišnu knjigu prije nego što je u tu knjigu upisano pravo tražioca izvršenja kojim je osigurana naplata njegovog potraživanja. Najniža cijena po kojoj se nepokretnost može prodati u tom slučaju ne može biti ispod jedne trećine utvrđene vrijednosti.
(9) Odredbe st. 1., 2., 4., 7. i 8. ovog člana na odgovarajući se način primjenjuju i u slučaju u kojem se nepokretnost prodaje neposrednom pogodbom.
Član 98.
Prvenstveno namirenje
(1) Iz iznosa dobivenog prodajom namiruju se prvenstveno i to ovim redoslijedom:
1) troškovi izvršnog postupka;
2) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja;
3) potraživanja tražioca izvršenja po čijem je prijedlogu određeno izvršenje;
4) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju poslije tražioca izvršenja;
5) naknada za lične služnosti koje se prodajom gase.
(2) Ako izvršenik pored glavnog potraživanja duguje i kamatu ona se namiruje prije iznosa glavnog potraživanja.
(3) Više lica unutar iste tačke iz stava 1. ovog člana namiruju se po redu sticanja založnog prava i prava na namirenje tražioca izvršenja koji su predložili izvršenje, odnosno po redu sticanja ličnih služnosti, a ako je bio ustupljen prvenstveni red, tada se lica iz stava 1. ovog člana namiruju po tom uspostavljenom prvenstvenom redu.
15.
Zakon o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH" broj 66/13) u relevantnom dijelu glasi:
Pojam založnog prava
Član 139. stav 1.
(1) Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nosiocu (založnom vjerovniku) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
18. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
19. U vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, s obzirom da apelant eksplicitno osporava rješenja (o namirenju) koja su donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud će dopustivost apelacije ispitati u odnosu na osporene odluke. Kako su predmetne odluke donesene u izvršnom postupku Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni izvršni postupak određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
20. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava koja je,
mutatis mutandis, primjenjiva u konkretnom slučaju, a u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravomoćne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje (građanskih) prava u poređenju s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava,
Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi, "Službeni glasnik BiH" broj 18/04, tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova prava i obaveze koji se tiču podnosioca apelacije (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava,
K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
21. Prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju, apelantove obaveze su prethodno utvrđene pred Općinskim sudom kada su apelant i povjerilac (tražilac izvršenja), prema zapisniku tog suda broj I-361/02 od 1. augusta 2002. godine, zaključili sporazum o zasnivanju hipoteke na predmetnim nekretninama radi osiguranja kredita koji je apelantu odobrio povjerilac. Stoga, u postupku koji je rezultirao osporenim rješenjima nisu utvrđivana apelantova nova građanska prava i obaveze. U tom postupku su samo aktivirane odredbe navedenog sporazuma prema kojima će založena nekretnina biti predmet javne prodaje ukoliko apelant povjeriocu ne bude ispunjavao obaveze po odobrenom kreditu.
22. Prema tome, Ustavni sud konstatira da u ovom izvršnom postupku nisu utvrđivana apelantova nova građanska prava i obaveze budući da su ona prethodno utvrđena zaključivanjem sporazuma o zasnivanju hipoteke na predmetnim nekretninama. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da izvršni postupak koji je rezultirao osporenim rješenjima o namirenju ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 49 0 I 006525 13 Gž od 20. septembra 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje Kantonalni sud je donio 20. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 25. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
29. Apelant, dakle, navodi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je preduvjet za razmatranje apelacionih navoda u pogledu kršenja prava na imovinu utvrđivanje ima li apelant imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te je li osporenim rješenjima došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu i, ako jeste, je li ono bilo zakonito, u javnom interesu i proporcionalno.
30. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o apelaciji u kojoj se ukazuje na kršenje prava na imovinu i u kojoj se osporavaju rješenja donesena u kasnijim fazama izvršnog postupka (nakon donošenja rješenja o izvršenju), Ustavni sud se poziva na svoju praksu iz Odluke broj AP 5522/15 od 16. marta 2016. godine gdje je Ustavni sud zauzeo sljedeći stav: "…Ustavni sud smatra da je do miješanja u apelantičino pravo na imovinu došlo rješenjem (o izvršenju) od 19. novembra 2012. godine…Međutim, s obzirom na apelacione navode, Ustavni sud će izuzetno razmotriti je li u kasnijoj fazi predmetnog izvršnog postupka u kojoj je došlo do prodaje predmetnog stana došlo do kršenja apelantičinog prava na imovinu, te je li prodaja izvršena u skladu sa standardima tog prava…" (vidi tačku 48. navedene odluke, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
31. Shodno navedenoj praksi, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporenim rješenjima došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu.
32. Ustavni sud ukazuje i na specifičnost konkretnog slučaja. Ovdje apelant ne osporava svoj dug prema tražiocu izvršenja, niti osporava rješenje o izvršenju, te prodaju založenih nekretnina, kao ni iznos (1.000,00 KM) za koji je na trećoj licitaciji kao jedini kupac tražilac izvršenja kupio predmetne nekretnine. Apelant isključivo osporava rješenja o namirenju kojima je konstatirano da je tražilac izvršenja namiren samo do iznosa od 1.000,00 KM. Apelant smatra da je na ovakav način omogućeno tražiocu izvršenja da svoju imovinu uveća znatno više od iznosa duga prema apelantu. Tražilac izvršenja sada može nastaviti sa izvršnim postupkom protiv apelanta ili jamaca, dok se zanemaruje da je postao vlasnik založenih nekretnina koje u međuvremenu može prodati ili izdati, a čija vrijednost je procijenjena na iznos koji je skoro tri puta viši od iznosa koji tražilac izvršenja potražuje od apelanta.
33. Prije ispitivanja da li je osporenim rješenjima prekršeno apelantovo pravo na imovinu, Ustavni sud smatra korisnim ukazati na svoju praksu iz Odluke broj U 3/16 od 1. decembra 2016. godine. U navedenom predmetu, Ustavni sud je rješavao na osnovu nadležnosti iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, te je odgovorio na zahtjev sudije Osnovnog suda u Derventi u kojem je ukazivano na ustavnost odredbi Zakona o izvršnom postupku koje, prema mišljenju tog sudije, nalažu sudu da zaključi da je tražilac izvršenja namiren isključivo za iznos za koji je postao vlasnik založene nekretnine koju je kupio na trećoj licitaciji kao jedini kupac. Dakle, radi se o predmetu koji je po činjeničnim i pravnim pitanjima vrlo sličan predmetu iz ove odluke, a tada je Ustavni sud zauzeo sljedeći stav:
"…Međutim, u situaciji o kojoj se govori u zahtjevu mora se voditi računa da je tražilac izvršenja postao vlasnikom založene nekretnine, kojom je njegovo potraživanje bilo osigurano. Zakon o izvršnom postupku (niti jednom svojom odredbom) ne garantuje tražiocu izvršenja da će na licitaciji prodati založenu nekretninu za novčani iznos koji je jednak njegovom potraživanju. Jedina garancija povjeriočevog potraživanja, u ovim slučajevima, je založena nekretnina (jer ukoliko dužnik ne vrati dug rizikuje da u izvršnom postupku ostane bez nekretnine koju je založio kao osiguranje duga), te ukoliko povjerilac odluči da u izvršnom postupku postane vlasnikom založene nekretnine, čija je procijenjena vrijednost veća od njegovog potraživanja, nema nikakvog razloga da se smatra da njegovo potraživanje nije u cijelosti namireno. Naime, na ovaj način tražilac izvršenja nije namiren iz 'prodajne cijene' koja zaista jeste niža od njegovog potraživanja, već je namiren na način što se odlučio da postane vlasnikom nekretnine koja je bila založena radi osiguranja njegovog potraživanja, a čija je procijenjena vrijednost veća od njegovog potraživanja. U takvim slučajevima, tražioca izvršenja niko nije silio da postane vlasnikom založene nekretnine ili, preciznije rečeno, da 'uzme' založenu nekretninu zbog toga što mu dužnik nije izmirio dug. Tražilac izvršenja (povjerilac) je imao mogućnost da zahtijeva nove licitacije u nadi da će se pojaviti kupac koji je spreman da kupi založenu nekretninu po cijeni jednakoj njegovom potraživanju, ili da predloži novo sredstvo izvršenja ako nekretnina ne može da se proda po cijeni po kojoj bi namirio svoje potraživanje, itd. Zakonske formulacije, na primjer iz člana 68. ZIP-a ili člana 97. ZIP-a koje govore o 'prodajnoj cijeni' ili da se tražilac izvršenja namiruje iz 'iznosa dobivenog prodajom' ne mogu se nikako tumačiti na način da se zanemari da je tražilac izvršenja postao vlasnikom nekretnine čija je procijenjena vrijednost veća od njegovog potraživanja. Tumačenje relevantnih odredaba ZIP-a RS, uključujući i osporenu odredbu, na način kako to navodi podnosilac zahtjeva, upravo bi vodilo povredi prava na imovinu, jer bi se založnom dužniku (izvršeniku) nametala obaveza i nakon što povjerilac (tražilac izvršenja) postane vlasnikom dužnikove nekretnine koja je i založena radi osiguranja povjeriočevog potraživanja. Na taj način dužnik bi mogao biti u 'neograničenom dužničkom odnosu', jer bi se ignorisala činjenica da je tražilac izvršenja u izvršnom postupku postao vlasnikom dužnikove nekretnine čija je procijenjena vrijednost veća od povjeriočevog potraživanja…" (vidi tačku 32. citirane odluke, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. Dakle, suština citirane Odluke broj U 3/16 je stav Ustavnog suda prema kojem niti jedna odredba Zakona o izvršnom postupku ne sprečava redovne sudove u svakom konkretnom slučaju da zaključe da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren ukoliko je, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nekretnine kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje, a koja je procijenjena na iznos viši od njegovog potraživanja prema izvršeniku, te da bi svako tumačenje koje bi išlo u pravcu da je tražilac izvršenja namiren samo do iznosa koji je platio na licitaciji, a najčešće se radi o simboličnim iznosima koji nisu ni približno uporedivi sa iznosom na koji je procijenjena založena nekretnina, vodilo povredi izvršenikovog prava na imovinu.
35. Sada će Ustavni sud ispitati da li je u konkretnom slučaju osporenim rješenjima došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu. Prilikom razmatranja je li povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora utvrditi ima li apelant "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
36. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su predmetne nekretnine, na kojima je ranije upisana hipoteka u svrhu osiguranja potraživanja tražioca izvršenja prema apelantu, apelantovo vlasništvo, te da su, bez ikakve sumnje, njegova "imovina" u smislu odredaba člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
37. Dalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud,
Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 61).
38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima došlo do miješanja u apelantovu imovinu u smislu drugog pravila iz stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
39. S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava,
Sunday Times od 26. aprila 1979, Serija A, broj 30, stav 49. i
Malone od 2. augusta 1984. godine, Serija A, broj 82, st. 67. i 68).
40. Prilikom odgovora na pitanje da li je u ovom slučaju miješanje u apelantovu imovinu bilo predviđeno zakonom, odnosno da li je izvršeno na osnovu zakona, Ustavni sud se poziva na relevantne dijelove obrazloženja iz citirane Odluke ovog suda broj U 3/16 od 1. decembra 2016. godine, prvenstveno na tačke od 29. do 32. tog obrazloženja.
41. Dalje, Ustavni sud zapaža da je konkretan postupak okončan rješenjem Kantonalnog suda. To rješenje se zasniva na obrazloženju u kojem je naglašeno da iz odredbe člana 98. stav 1. Zakona o izvršnom postupku proizlazi da se tražilac izvršenja namiruje "…iz iznosa koji je dobiven prodajom nekretnina…" jer u navedenim odredbama ne piše da se tražilac izvršenja namiruje iz "procijenjene vrijednosti tih nekretnina…". Obrazloženje se, također, zasniva i na stavu Kantonalnog suda da je hipoteka sporedno potraživanje koje je ustanovljeno radi osiguranja glavnog potraživanja, te da gašenjem hipoteke ne prestaje glavno potraživanje, osim ukoliko prodajom nekretnine to potraživanje nije u cijelosti namireno.
42. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno obrazloženje uopće ne odgovara konkretnom slučaju, te relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku daje smisao koji bi (kad bi tako nešto stvarno proizlazilo iz zakona) bio suprotan Ustavom zaštićenom pravu na imovinu. U odredbama člana 98. stav 1. Zakona o izvršnom postupku zaista stoji da se tražilac izvršenja namiruje iz iznosa koji je dobiven prodajom nekretnina, ali u konkretnom slučaju redovni sud zaboravlja da je tražilac izvršenja, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nekretnine. Nije treće lice na licitaciji kupilo predmetne nekretnine za iznos od 1.000,00 KM. Da se to desilo, onda bi se zaista moglo zaključiti da je tražilac izvršenja namiren samo za iznos od 1.000,00 KM jer bi to bio iznos koji bi tražiocu izvršenja isplatilo treće lice. U tom slučaju bi treće lice, a ne tražilac izvršenja, postalo vlasnik založenih nekretnina. Međutim, u konkretnom slučaju se tako nešto nije desilo. U konkretnom slučaju je tražilac izvršenja postao vlasnik predmetnih nekretnina čija je vrijednost procijenjena na iznos (195.109,00 KM) koji je skoro tri puta viši od iznosa njegovog potraživanja (72.048,41 KM), a za to je platio samo 1.000,00 KM. Tumačenjem relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku, na način kako su to uradili redovni sudovi, štite se isključivo interesi povjerioca odnosno banke. S pravom bi se moglo postaviti pitanje šta je rizik banke odnosno povjerioca prilikom zaključenja ugovora o kreditu i plasiranju sredstava ako bi povjerilac (kao u ovom slučaju tražilac izvršenja) mogao u bescjenje postati vlasnik nekretnine koju je on prihvatio kao osiguranje svog potraživanja i čija je vrijednost zbog toga morala biti viša (u skladu sa odlukom banke kao kreditora) od iznosa duga, a nakon toga nastaviti sa izvršenjem protiv dužnika i njegove ostale imovine?
43. Založno pravo (hipoteka) u konkretnom slučaju je zasnovano radi osiguranja potraživanja koje povjerilac (tražilac izvršenja) ima prema apelantu. Prema članu 139. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, založno pravo daje ovlaštenje svom nosiocu da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, "…namiri iz vrijednosti te stvari…". Dakle povjerilac se namiruje iz "vrijednosti stvari", a ne iz "prodajne cijene" prema odredbama Zakona o stvarnim pravima, a Zakon o izvršnom postupku propisuje proceduru prodaje založene stvari. U ovom slučaju, tražilac izvršenja je odlučio kada će pokrenuti izvršni postupak protiv apelanta. Niko nije prisilio tražioca izvršenja da, kao jedini kupac, postane vlasnik predmetne nekretnine. Ako je smatrao da na navedeni način neće namiriti svoja potraživanja, tražilac izvršenja je mogao predložiti drugi predmet izvršenja ili tražiti da se licitacija odgodi i ponovi kada na tržištu budu povoljnije prilike, itd. Međutim, ako je tražilac izvršenja odlučio da nakon izvršnog postupka postane vlasnik predmetnih nekretnina koje su založene radi osiguranja njegovog potraživanja i čija je procijenjena vrijednost nekoliko puta viša od iznosa potraživanja prema apelantu, onda je jedini zaključak, u smislu relevantnih odredbi Zakona o izvršnom postupku (čl. 68. i 98. stav 1) i ustavnog prava na imovinu, da se povjerilac namirio u cijelosti iz "…vrijednosti stvari…" jer je vrijednost stvari-predmetne nekretnine višestruko viša od njegovog potraživanja.
44. U odnosu na drugi dio obrazloženja iz osporenog rješenja Kantonalnog suda, Ustavni sud naglašava da hipoteka zaista jeste sporedno potraživanje, te da se njezinim gašenjem automatski ne gasi i glavno potraživanje ukoliko ono nije u cijelosti namireno prodajom nekretnine. Međutim, to se ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, redovni sud opet zaboravlja da je, nakon izvršnog postupka, tražilac izvršenja postao vlasnik predmetne nekretnine, a ne treće lice. Da je treće lice postalo vlasnik predmetne nekretnine, onda bi potraživanje tražioca izvršenja bilo namireno za iznos za koji je treće lice kupilo predmetne nekretnine. Ovdje se ne može zanemariti da je tražilac izvršenja postao vlasnik predmetne nekretnine koja je založena radi osiguranja njegovog potraživanja i čija je vrijednost procijenjena na iznos nekoliko puta viši od iznosa potraživanja prema apelantu. Ne može se dozvoliti povjeriocu (tražiocu izvršenja) da za bagatelan iznos postane vlasnik predmetnih nekretnina i da to uopće ne utječe na apelantov dug prema tražiocu izvršenja. Povjeriocu se čak dozvoljava da nastavi sa izvršenjem protiv imovine apelanta i njegovih jamaca. Upravo na ovom mjestu, prema mišljenju Ustavnog suda, ključna je uloga redovnih sudova koji vode izvršni postupak i u njemu donose rješenje o namirenju na način da se uvijek moraju zapitati i dati valjan odgovor na pitanje šta je uopće svrha postupka koji oni vode na prijedlog tražioca izvršenja. Ako je vrijednost založene nekretnine u toku izvršnog postupka procijenjena na iznos od 195.109,00 KM, a potraživanje tražioca izvršenja iznosi 72.198,41 KM, koja je svrha prodati založenu nekretninu za 1.000,00 KM uopće i da li bi sud takvu prodaju smio dopustiti bez obzira na sadržaj odredbe ZIP-a, odnosno imajući u vidu sadržaj odredbe ZIP-a na koju se pozvao. Pogotovo ako bi se namirenje moglo tumačiti na način na koji su ga tumačili redovni sudovi u konkretnom slučaju, pa čak i u situaciji kada je založena nekretnina prodata tražiocu izvršenja za 1.000,00 KM i odlučeno da je tražilac izvršenja namiren samo za iznos od 1.000,00 KM i da njegovo potraživanje i dalje gotovo u cijelosti egzistira. Svrha cijelog izvršnog postupka je da se povjerilac namiri sa svojim potraživanjem, a ne da se ne namiri i još, pri tome, izvršenik bezrazložno osiromaši. Jer, kako je potraživanje povjerioca egzistiralo prije pokretanja i dovršetka izvršnog postupka, bilo bi bez ikakvog značaja iznos od 72.198,41 KM smanjiti za 1.000,00 KM, sve i da ta 1.000,00 KM nije otišla na troškove i kamate. Takav
ratio legis zakonodavac sigurno nije imao kada je propisivao i mogućnost da se predmet proda i ispod 1/3 procijenjene vrijednosti.
45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno u "skladu sa zakonom" jer su odredbe člana 98. Zakona o izvršnom postupku primijenjene proizvoljno, što je za posljedicu imalo kršenje ustavnog prava na imovinu. S obzirom na zaključak da miješanje u imovinu nije izvršeno "u skladu sa zakonom", Ustavni sud neće dalje ispitivati da li je miješanje bilo u "javnom interesu" i je li miješanje "proporcionalno cilju" jer odsustvo načela zakonitosti kod miješanja u imovinu automatski vodi ka povredi ostala dva načela.
46. Na kraju, Ustavni sud smatra da je potrebno ukazati (i) na odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu
Ljaskaj protiv Hrvatske od 20. decembra 2016. godine u kojem je utvrđeno kršenje prava na imovinu aplikanta (dužnika) jer je u izvršnom postupku njegova nekretnina prodata za manje od 1/3 njezine procijenjene vrijednosti. Navedeni slučaj je različit od ovog predmeta jer je u predmetu, koji je razmatrao Evropski sud za ljudska prava, aplikant osporavao prodaju založene nekretnine, dok se u ovom slučaju osporava rješenje o namirenju. Međutim, oba predmeta su slična po tome što tadašnji Zakon o izvršnom postupku Republike Hrvatske, kao ni sadašnji Zakon o izvršnom postupku Federacije BiH (mada sada postoji uvjet traženja saglasnosti od Poreske uprave), ne propisuje ograničenje najniže cijene na trećem ročištu za prodaju nekretnina. U tom predmetu (
Ljaskaj protiv Hrvatske) Evropski sud za ljudska prava je naglasio:
"…64. Evropski sud napominje da su u velikom broju slučajeva hrvatski Ustavni sud i Vrhovni sud izrazili mišljenje da automatskom primjenom sporne odredbe Zakona o izvršnom postupku i prodajom nepokretnosti za simboličnu cijenu (u rasponu od 1 kuna 15.650 kuna) nedovoljnu za namirenje potraživanja povjerilaca je u suprotnosti sa Ustavom i zakonom (vidi stavove 33-40 gore). Štaviše, u svojoj odluci br. Rev 701 / 14-2 od 4. novembra 2014. godine Vrhovni sud je čak otišao tako daleko da zaključi da je sporna odredba 'po svojoj samoj prirodi suprotno javnom moralu i kao takva društveno neprihvatljiva' i da je, bez obzira na činjenicu što je na snazi, 'to u suštini nemoralan pravni institut, zbog čega je prodaja na osnovu takvih nemoralnih instituta ništava' (vidi stav 40 odluke). Na kraju, u objašnjenjima izvještaja o prijedlogu zakona koji je rezultirao donošenjem zakona kojima se ukida ta odredba, Vlada Republike Hrvatske je navela da je 'nepravedno i nerazumno', otvorila vrata 'raznim zloupotrebama', i da je u suprotnosti sa ustavom garantovanim pravom vlasništva (vidi stav 41 odluke)…". (i)
"…69. Sud je na kraju zaključio da je, zbog toga što je propisima koji su važili u datom trenutku nedostajala potrebna zaštita od proizvoljnog uplitanja od javnih vlasti (vidjeti stavove 65-66 odluke), odluka domaćih sudova da proda aplikantovu kuću za manje od jedne trećine vrijednosti koju je utvrdio vještak nije bio zakonito u datim okolnostima. Stoga je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju…"
47. Imajući u vidu citiranu praksu Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud naglašava kako je, radi izbjegavanja eventualnih sporova u budućnosti po ovom pitanju, u svakom narednom (i) konkretnom slučaju potrebno da nadležni redovni sudovi, kao i Poreska uprava Federacije BiH pokažu maksimalnu senzibilnost prilikom primjene novelirane odredbe člana 89. stav 5. Zakona o izvršnom postupku, te da prodajna cijena založene nekretnine na trećem ročištu zaista izražava "…realnu vrijednost za koju nekretnina može biti prodata…", kako je to (i) propisano navedenom odredbom Zakona o izvršnom postupku Federacije BiH.
48. S obzirom da se radi o specifičnom slučaju kršenja apelantovih ustavnih prava, Ustavni sud je smatrao svrsishodnim da poništi osporena rješenja i predmet vrati na odlučivanje Općinskom sudu koji će u najkraćem mogućem roku donijeti novo rješenje u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima Općinskog suda u Kiseljaku i Kantonalnog suda u Novom Travniku došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog proizvoljne primjene člana 98. Zakona o izvršnom postupku jer su navedeni sudovi (suprotno stvarnom značenju i smislu navedene zakonske odredbe) smatrali da povjerilac ima pravo da nastavi sa izvršenjem protiv apelanta, sljedstveno tome i jamaca, iako je povjerilac u izvršnom postupku postao vlasnik nekretnina koje je apelant založio radi osiguranja duga prema povjeriocu, dok je vrijednost predmetnih nekretnina procijenjena na iznos koji je nekoliko puta viši od iznosa koji povjerilac potražuje od apelanta.
51. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
