Službeni glasnik BiH, broj 32/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3056/14, rješavajući apelaciju Vite Atijasa Hajima, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPU STI VOSTI I MER ITUMU

Usvaja se apelacija Vite Atijasa Hajima.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 008991 13 Uvp od 28. marta 2014. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vito Atijas Hajim (u daljnjem tekstu: apelant) iz Urugvaja, kojeg zastupa Advokatsko društvo "Marić & Co" d.o.o. Sarajevo, podnio je 4. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 008991 13 Uvp od 28. marta 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 08991 10 U od 4. marta 2013. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII/05-23-5-42/10 od 20. maja 2010. godine i Rješenja Službe za upravu za stambene poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03-23-2716/09 od 25. marta 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te

Ministarstva i Službe zatraženo je 15. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba dostavili su odgovore na apelaciju od 21. novembra do 8. decembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 27. aprila 2009. godine podnio zahtjev Službi radi dodjele zamjenskih stanova za nacionalizirane stanove koji se nalaze u Sarajevu, u zgradama u ulicama Maršala Tita broj 19, Koševo broj 18, Franje Račkog broj 3, Mehmed-paše Sokolovića broj 6 i Kotromanića broj 6 (u daljnjem tekstu: nacionalizirani stanovi), u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova).

6. Služba je Rješenjem broj 03-23-2716/09 od 25. marta 2010. godine apelantov zahtjev odbila kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je na temelju izvedenih dokaza utvrdila da je apelant sin Rafaela i Ester, rođene Gaon Atijas (u daljnjem tekstu: apelantovi otac i majka), da je rođen 17. augusta 1938. godine u Sarajevu, da je, prema uvjerenju nadležne službe Općine Stari Grad Sarajevo, po osnovu rođenja upisan u knjigu državljana BiH. Dalje je utvrđeno da su apelantovi roditelji 1951. godine sklopili brak u Montevideu, gdje su se sa apelantom nastanili i živjeli do kraja života. Prema dokumentu o nasljeđivanju imovine iz 1981. godine, proizlazi da je apelant, koji je nastanjen na preciziranoj adresi u Montevideu, naslijedio "svu imovinu svoga oca u Montevideu". Radi provjere apelantovog statusa, Služba je putem Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo vanjskih poslova) utvrdila da apelant ima državljanstvo Urugvaja sa preciziranom adresom stanovanja u Montevideu. Shodno navedenom činjeničnom utvrđenju, prvostepeni organ je ukazao da je odredbom člana 47. st. 2. i 3. Zakona o prodaji stanova propisano da se bivšem vlasniku nacionaliziranog i konfisciranog stana na čiju kupovinu ima pravo nosilac stanarskog prava dodjeljuje drugi odgovarajući stan sa pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama, a ukoliko bivši vlasnik nije živ, pravo na dodjelu odgovarajućeg stana ima njegov nasljednik prvog nasljednog reda (bračni drug i djeca). Međutim, Služba je ukazala da je odredbom člana 47a. stav (6) citiranog zakona propisano da pravo na zamjenski stan nema vlasnik koji je primio strano državljanstvo. U vezi s tim je istaknuto da je apelant "primio urugvajsko državljanstvo, što je zakonski razlog koji isključuje pravo na dodjelu zamjenskog stana na njegovo ime", zbog čega je Služba odlučila kao u dispozitivu rješenja.

7. Ministarstvo je Rješenjem broj UPII/05-23-5-42/10 od 20. maja 2010. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Službe od 25. marta 2010. godine odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbom osporavao rješenje prvostepenog organa, ukazujući da su mu ovim rješenjem povrijeđena osnovna ljudska prava zaštićena Ustavom Federacije BiH, međunarodnim ugovorima i konvencijama koje su sastavni dio Ustava Federacije BiH, predlažući da drugostepeni organ pobijano rješenje poništi kao nezakonito. Uvidom u spise predmeta Ministarstvo je utvrdilo da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava kada je apelantov zahtjev odbio, jer nije ispunio uvjete za dodjelu zamjenskih stanova za nacionalizirane stanove, bliže označene kao u obrazloženju rješenja, koji su bivše vlasništvo Ester i Rafaela Atijasa. S tim u vezi, drugostepeni organ je podsjetio da je odredbom člana 8. stav 1. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova propisano da je općina dužna raspolagati vraćenim stanovima, tako što će vršiti dodjelu stana licima čije je pravo utvrđeno odredbom stava 2. člana 47. Zakona o prodaji stanova, nosiocima stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu, radnicima davaoca stana na korištenje - preduzeća koje je privatizirano na način propisan u odredbi člana 7. istog zakona i socijalno ugroženim licima. Dalje, Ministarstvo se pozvalo na odredbu člana 47. st. 2. i 3. Zakona o prodaji stanova kojom je propisano da pravo na kupovinu stana, prema odredbama ovog zakona, ima i nosilac stanarskog prava na nacionaliziranom i konfisciranom stanu s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan sa pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Istaknuto je da, prema stavu 3. navedenog člana, ukoliko bivši vlasnik nije živ, pravo na dodjelu odgovarajućeg stana ima njegov nasljednik prvog nasljednog reda (bračni drug i djeca). Također je navedeno da je odredbom člana 47a. stav (6) citiranog zakona propisano da pravo na zamjenski stan nema vlasnik koji je primio strano državljanstvo. Prema tome, kako je nesporno utvrđeno da je apelant stekao strano državljanstvo, u Urugvaju, Ministarstvo je zaključilo da apelant, prema odredbama člana 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova, nema pravo na dodjelu zamjenskih stanova. Također, ovaj organ je ukazao da ostali apelantovi navodi izneseni u žalbi nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega je primjenom odredbe člana 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) odlučio kao u izreci rješenja.

8. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 08991 10 U od 4. marta 2013. godine apelantovu tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant podnio tužbu ovom sudu protiv rješenja Ministarstva zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, povrede odredaba Ustava Federacije BiH i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

9. Kantonalni sud je zakonitost osporenog rješenja ispitao u granicama razloga navedenih u apelantovoj tužbi, primjenom relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova, te uvidom u raspoložive dokaze u spisu predmeta. Na temelju navedenog Kantonalni sud je utvrdio da je nesporno da je apelant rođen u Sarajevu 1938. godine i da je po osnovu rođenja upisan u knjigu državljana BiH, što proizlazi iz uvjerenja nadležne službe Općine Stari Grad Sarajevo, da su apelantovi roditelji 1951. godine sklopili brak u Montevideu, gdje su dalje sa apelantom nastavili da žive do kraja svog života. Prema dokumentu o nasljeđivanju imovine iz 1981. godine, Kantonalni sud je, također, utvrdio da je apelant naslijedio svu imovinu iza svoga oca, a iz akta Ambasade Bosne i Hercegovine u Rimu broj MB-IT-ROOM 1393 Montevideo od 16. marta 2010. godine, upućenog Ministarstvu vanjskih poslova BiH - Sektor za međunarodna prava i konzularne poslove BiH, proizlazi da je Ambasada Urugvaja u Rimu potvrdila da je apelant rođen 17. augusta 1938. godine u Sarajevu, da su njegov otac Rafael Atijas i majka Ester, rođena Gaon Atijas, da ima državljanstvo Urugvaja, te da je dokument o državljanstvu izdao Izborni sud 14. maja 1958. godine aktom broj 56847. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je drugostepeni organ uprave pravilno primijenio odredbe člana 47. st. 2. i 3. Zakona o prodaji stanova i odredbu člana 47a. stav (6) istog zakona, budući da je u postupku nesporno utvrđeno da apelant ima državljanstvo Urugvaja, što on nije osporavao ni u žalbenim, ni u tužbenim navodima, zbog čega se nije moglo udovoljiti njegovom zahtjevu za dodjelu zamjenskog stana. Kantonalni sud je ukazao da ostali apelantovi navodi, također, nisu mogli utjecati na drugačije rješavanje ove upravne stvari, tako da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, odredbe Ustava Federacije BiH, niti odredbe međunarodnog prava, zbog čega je primjenom člana 36. st. 1. i 2. ZUS-a odlučio kao u izreci presude.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 008991 13 Uvp od 28. marta 2014. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 4. marta 2013. godine je odbijen kao neosnovan.

11. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant zahtjevom za vanredno preispitivanje odluke Kantonalnog suda ponovio žalbene i tužbene navode, te nakon što je ispitao zakonitost pobijane presude u granicama apelantovog zahtjeva i povredu propisa iz člana 41. ZUS-a, Vrhovni sud je primjenom člana 45. ovog zakona u vezi sa čl. 47. i 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07 i 72/08) odlučio kao u izreci presude. Naime, na temelju spisa predmeta Vrhovni sud je utvrdio da je apelant tražio da mu se za nacionalizirane stanove njegovih roditelja koje je naslijedio iza smrti oca dodijele zamjenski stanovi, pa kako u toku postupka a ni u zahtjevu za vanredno preispitivanje nije osporavao da je primio strano državljanstvo, državljanstvo Urugvaja, Vrhovni sud je zaključio da organi uprave, kao i Kantonalni sud pobijanim odlukama nisu povrijedili zakon na apelantovu štetu kada nisu udovoljili njegovom zahtjevu. Istaknuto je da donošenjem presude Kantonalni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla utjecati na rješenje stvari, zbog čega je kao neosnovan odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je, također, istakao da je razmotrio apelantov prigovor da u okolnostima konkretnog predmeta nije pravilno primijenjeno materijalno pravo, ali je zaključio da se ovi apelantovi navodi ne mogu prihvatiti, zato što je, prema izričitoj odredbi člana 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova, propisano da pravo na zamjenski stan nema bivši vlasnik nacionaliziranog stana koji je primio strano državljanstvo, te zato što Ustavni sud Federacije BiH nije utvrdio da je ova odredba suprotna Ustavu Federacije BiH.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant u apelaciji ponavlja tužbene i žalbene navode koje je isticao tokom predmetnog postupka, prioritetno ukazujući da su osporene odluke rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, odredbe člana 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova, jer je, kako ističe, tokom postupka nesporno utvrđeno da je po rođenju u Sarajevu upisan u knjigu državljana BiH i da je rješenjem o nasljeđivanju proglašen za jedinog zakonskog nasljednika iza svoga oca. Apelant, također, ne spori da je i državljanin Urugvaja, te ukazuje da je svoj zahtjev za dodjelu zamjenskih stanova temeljio na odredbi člana 47. Zakona o prodaji stanova. Dalje ističe "da niti jedan organ uprave, kao ni sud u predmetnom postupku nisu dali odgovor na pitanje tumačenja odredbe člana 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova na koju se pozivaju i na temelju kojeg je njegov zahtjev odbijen, tj. šta se podrazumijeva pod terminom 'prijem stranog državljanstva'". S tim u vezi, navedenu odredbu smatra diskriminirajućom, jer, prema njoj, pravo na zamjenski stan "ne može steći vlasnik koji je isključivi državljanin druge države". Apelant, također, smatra da je ova odredba zakona u koliziji sa odredbom člana 87. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kojom je propisano da fizička lica mogu biti nosioci prava vlasništva na zemljištu i zgradi koju su stekli nasljeđivanjem kao državljani BiH, pa čak i ako se zanemari činjenica da je neko lice državljanin BiH, smatra da iz navedene odredbe Zakona jasno proizlazi da strano fizičko lice može bez ograničenja stjecati pravo nasljeđivanjа u BiH. U vezi s tim, apelant smatra da bi trebalo da ima neometanu mogućnost da podnese zahtjev radi ostvarivanja svojih prava. Međutim, posljedica činjenice da se član 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova tumači na način kako je to učinjeno u njegovom slučaju, prema njegovom mišljenju, jeste onemogućavanje da ostvari svoje pravo, te je takvo tumačenje Zakona u suprotnosti sa odredbama Ustava Federacije BiH i Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je smatrao da ne stoje apelantovi navodi da su u ovom predmetu prekršena prava na koja se poziva u apelaciji, jer tvrdi da je presuda ovog suda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Kantonalni sud je, također, naveo da je presuda ovog suda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, da se zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da odredbom ovog suda nisu povrijeđene odredbe Evropske konvencije, Ustava BiH i Ustava Federacije BiH, kao ni druge odredbe međunarodnog prava na koje se apelant poziva u apelaciji.

15. Ministarstvo je, također, navelo da ostaje pri stavu iznesenom u osporenom rješenju, ističući da apelant ne ispunjava uvjete propisane relevantnom odredbom člana 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova, jer je primio strano državljanstvo, a tu činjenicu apelant, kako navodi, nije osporavao niti u jednom dijelu postupka, zbog čega tvrdi da u predmetnoj upravnoj stvari nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji.

16. Služba je ukazala u odgovoru na apelaciju na Odluku Ustavnog suda Federacije BiH broj U 3/09 od 15. decembra 2009. godine kojom je utvrđeno da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova ("Službene novine Federacije BiH" broj 72/08), u dijelovima koji se odnose na obaveze jedinica lokalne samouprave [kojim se obavezuju općine na dodjelu zamjenskih stanova], povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Općine Stari Grad i Općine Novo Sarajevo. U vezi s tim, Služba je istakla da je nakon te odluke, budući da u roku od šest mjeseci nije usaglašen predmetni zakon, nastala pravna praznina zbog koje trenutno nije moguće rješavati zahtjeve za dodjelu zamjenskih stanova za nacionalizirane stanove.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH"

br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 - O.U.S., 72/08,

23/09-ispravka i 5/10 O.U.S.) relevantne odredbe glase:

I - OPĆE ODREDBE Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.

Član 47.

(1) Odredbe ovog Zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizovani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.

(2) Pravo na kupnju stana prema odredbama ovog Zakona ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

(3) Ukoliko bivši vlasnik nije živ, pravo na dodjelu odgovarajućeg stana ima njegov nasljednik prvog reda.

(4) Odgovarajućim stanom, u smislu ovog Zakona, smatra se stan koji se nalazi u istoj općini kao i nacionalizovani stan i koji je veličine koja odstupa do +/-10% od veličine nacionalizovanog stana.

Član 47a.

(1) Pravo na dodjelu zamjenskog stana nema bivši vlasnik kojem je za nacionalizovani stan isplaćena naknada ili su mu u zamjenu za nacionalizovani stan date druge stvari i prava.

(2) Smatra se da je bivšem vlasniku isplaćena naknada ako je naknada isplaćena na osnovu zakona u kojem je definirana terminom "pravična".

(3) Pravo na dodjelu zamjenskog stana nema ni bivši vlasnik kojem je stan oduzet na osnovu presude zbog krivičnog djela, ako je stan stečen izvršenjem tog krivičnog djela.

(4) Pravo na dodjelu zamjenskog stana nema ni bivši vlasnik koji je za nacionalizovani stan obeštećen na osnovu međudržavnog ugovora.

(5) Pravo na dodjelu zamjenskog stana nema ni bivši vlasnik koji je stekao stanarsko pravo na stanu u državnom vlasništvu na teritoriji država nastalih iz bivše SFRJ ili ga je otkupio u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

(6) Pravo na zamjenski stan nema vlasnik koji je primio strano državljanstvo.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U

008991 13 Uvp od 28. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena 4. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u tom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, da su osporene odluke rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, odredbe člana 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova, jer je, kako ističe, tokom postupka nesporno utvrđeno da je po rođenju u Sarajevu upisan u knjigu državljana BiH i da je rješenjem o nasljeđivanju proglašen jedinim zakonskim nasljednikom iza svoga oca. Apelant, također, ne spori da je i državljanin Urugvaja, te ukazuje da je svoj zahtjev

za dodjelu zamjenskih stanova temeljio na odredbi člana 47. Zakona o prodaji stanova. Apelant, također, navodi "da niti jedan organ uprave, kao ni sud u predmetnom postupku nisu dali odgovor na pitanje tumačenja odredbe člana 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova na koju se pozivaju i na temelju koje je njegov zahtjev odbijen, tj. šta se podrazumijeva pod terminom 'prijem stranog državljanstva'".

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (…)

26. U vezi sa apelantovim navodima koji se zasnivaju na tvrdnji da su osporene odluke rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, odredbe člana 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na navode apelacije, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

28. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelant pokrenuo postupak pred Službom za stambene poslove radi dodjele zamjenskih stanova za nacionalizirane stanove koje je naslijedio iza svoga oca. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su organi uprave, Kantonalni i Vrhovni sud na temelju izvedenih dokaza odbili apelantov zahtjev primjenom odredbe člana 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova, kojom je propisano "da pravo na zamjenski stan nema vlasnik koji je primio strano državljanstvo", odnosno jer je tokom postupka nesporno utvrđeno da apelant ima državljanstvo Urugvaja, što on i nije osporavao u žalbenim, niti u tužbenim navodima, zbog čega se nije moglo udovoljiti njegovom zahtjevu za dodjelu zamjenskog stana.

29. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao apelaciju koja je pokretala slična pravna i činjenična pitanja u kontekstu prava na dodjelu zamjenskih stanova, u smislu relevantnih odredaba čl. 47. i 47a. Zakona o prodaji stanova, u predmetu broj AP 1099/13 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1099/13 od 12. januara 2016. godine, objavljena na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu apelantica Marica Priljeva, po rođenju državljanka Republike Srbije i nasljednica iza umrlog djeda Pavla Stefanovića, podnijela zahtjev Službi za dodjelu zamjenskih stanova za nacionalizirane stanove koji se nalaze u Sarajevu. Ustavni sud je apalanticin zahtjev u pogledu njenih navoda da joj je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odbacio kao ratione materiae inkompatibilаn sa Ustavom Bosne i Hercegovine, zaključivši da stan koji bi eventualno trebalo da bude dodijeljen apelantici u vlasništvo ne predstavlja postojeću imovinu apelantice, niti je ona na osnovu relevantnih propisa mogla imati "legitimno očekivanje" da će ga steći. U dijelu apelanticinih navoda da joj je osporenim odlukama, zbog proizvoljne primjene člana 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud je utvrdio (tačka 41) "da je u nadležnosti organa uprave i redovnih sudova da tumače relevantne propise koje primjenjuju prilikom odlučenja, a imajući u vidu sadržaj odredbe člana 47a. stav (6) Zakona, ne uočava da su organi uprave i Kantonalni sud prilikom odlučenja proizvoljno protumačili i primijenili citiranu odredbu na apelanticinu štetu, niti

da je apelantica primjenom te odredbe na bilo koji način diskriminirana. Navedeno stoga što se radi o jasnoj zakonskoj odredbi koja ne ostavlja prostora za nedoumice i ekstenzivno tumačenje i koju su organi uprave protumačili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti". U vezi sa ovim apelanticinim navodima, Ustavni sud je zaključio "da osporenim odlukama nije došlo do kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su organi uprave i Kantonalni sud odbili apelanticin zahtjev za dodjelu zamjenskog stana zbog neispunjavanja uvjeta propisanih navedenom odredbom Zakona, koje je zakonodavac propisao u okviru svog širokog polja slobodne procjene u izboru mjera i ograničenja kojima nastoji postići legitiman cilj, pri čemu se primjena i tumačenje materijalnog prava ne čine proizvoljnim".

30. Ustavni sud, u vezi s tim, smatra da je neophodno naglasiti da, za razliku od citiranog predmeta, iz činjeničnog utvrđenja organa uprave i sudova kao nesporno proizlazi da je apelant po osnovu rođenja upisan u knjigu državljana BiH, kao i da posjeduje državljanstvo Urugvaja, države u kojoj trenutno živi, te da je po osnovu nasljeđivanja iza svoga oca stekao nekretnine, nacionaliziranu imovinu na području Federacije BiH. Navedene okolnosti iz kojih, dakle, proizlazi da apelant, osim državljanstva Urugvaja, po rođenju ima i državljanstvo Bosne i Hercegovine ovaj predmet u bitnome razlikuje od citiranog predmeta.

31. U tom kontekstu, budući da se kao ključno postavlja pitanje apelantovog državljanstva, odnosno ispitivanja da li je apelant lice koje nema pravo na zamjenski stan u smislu člana 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova, Ustavni sud podsjeća da se u Odluci broj U 9/11 od 23. septembra 2011. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 9/11 od 23. septembra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), bavio pitanjima ocjene ustavnosti čl. 17. i 39. Zakona o državljanstvu, pitanjem koje posredno pokreće i ova apelacija, u pogledu člana I/7. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je prvenstveno ispitao usklađenost osporenih odredaba čl. 17. i 39. Zakona o državljanstvu u odnosu na relevantne odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, imajući u vidu svoje ustavne nadležnosti, kojim je propisano da se "državljanstvo BiH gubi dobrovoljnim stjecanjem drugog državljanstva, ukoliko se ne određuje drugačije bilateralnim sporazumom zaključenim između BiH i te države koji je odobrila Parlamentarna skupština u skladu sa članom IV/4.d) Ustava (član 17. Zakona o državljanstvu)" i da "sva lica koja su prije stupanja na snagu ovog zakona dobrovoljno stekla drugo državljanstvo gube državljanstvo BiH ukoliko se za 15 godina od dana stupanja na snagu ovog zakona ne odreknu drugog državljanstva, osim ako nije drugačije određeno bilateralnim sporazumom, odnosno sporazumima. Odricanje državljanstva se ne traži ako to nije dozvoljeno ili se ne može razumno zahtijevati, te da će Vijeće ministara Bosne i Hercegovine predložiti Predsjedništvu sklapanje bilateralnih sporazuma iz stava 1. sa susjednim zemljama u roku od šest mjeseci nakon stupanja na snagu ovog zakona" (član 37. citiranog zakona). U vezi sa navedenim odredbama Zakona o državljanstvu, Ustavni sud je dalje podsjetio da je "prvom rečenicom člana I/7.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano (je) da nijednom licu neće biti arbitrarno uskraćeno državljanstvo Bosne i Hercegovine. Drugom rečenicom člana I/7.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisani su osnovi prema kojim je zabranjeno da se bilo koje lice liši državljanstva Bosne i Hercegovine (spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, rođenje) s tim što Ustavni sud primjećuje da spisak spomenutih osnova nije zaključen s obzirom na to da se navedena rečenica iz Ustava Bosne i Hercegovine završava formulacijom 'ili bilo koji drugi status'". Ustavni sud je, također, ukazao da je "prvom rečenicom člana I/7.d) Ustava Bosne i Hercegovine propisano (je) da državljani Bosne i Hercegovine mogu imati državljanstvo druge države pod uvjetom da postoji bilateralni ugovor između Bosne i Hercegovine i te države", a da je "drugom rečenicom člana I/7.d) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da lica sa dvojnim državljanstvom mogu glasati u Bosni i Hercegovini samo ako je Bosna i Hercegovina država njihovog prebivališta" (tačka 32). Shodno navedenom, Ustavni sud je zaključio da odredbe čl. 17. i 39. stav 1. Zakona o državljanstvu nisu u skladu sa članom I/7.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, jer tim ustavnim odredbama nije utvrđeno da će državljani Bosne i Hercegovine biti lišeni tog državljanstva ukoliko imaju i državljanstvo druge države kojeg se nisu odrekli do datuma određenog osporenim zakonom, odnosno ukoliko sa tom državom dvojnog državljanstva Bosna i Hercegovina nije zaključila bilateralni sporazum o državljanstvu.

32. Dovodeći u vezu apelantove navode sa navedenom odlukom Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama organa uprave i sudova u okolnostima konkretnog slučaja ostao nedovoljno razjašnjen i, dosljedno tome, nejasan aspekt primjene materijalnog prava, konkretno odredbe člana 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova u vezi sa Odlukom Ustavnog suda broj U 9/11 od 23. septembra 2011. godine. Pri tome Ustavni sud podsjeća da proizlazi da su se organi uprave i sudovi zadržali isključivo na činjenici da apelant ima državljanstvo Urugvaja, a da su u potpunosti zanemarili vlastito utvrđenje iz kojeg proizlazi da apelant ima i državljanstvo Bosne i Hercegovine. Iz navedenog proizlazi da su organi uprave i sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova, jer su propustili ocijeniti i okolnost da apelant ima državljanstvo Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud smatra da zaključci organa uprave i nadležnih sudova da apelant nije ispunio uvjete za dodjelu zamjenskih stanova, s obzirom na to da posjeduje strano državljanstvo, u konkretnoj situaciji stavlja pred Vrhovni sud zadatak da u navedenim okolnostima apelantov status u odnosu na dodjelu zamjenskih stanova za nacionalizirane stanove

koje je apelant naslijedio kao državljanin BiH iza oca razmotri i u kontekstu okolnosti da apelant posjeduje i državljanstvo Bosne i Hercegovine.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

34. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je osporenim odlukama organa uprave i sudova ostala nedovoljno razjašnjena primjenа materijalnog prava, konkretno odredbe člana 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova, u pogledu dodjele zamjenskih stanova apelantu koji, pored državljanstva Urugvaja, posjeduje i državljanstvo BiH.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.