Službeni glasnik BiH, broj 72/24
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
AP-171/21, rješavajući apelacije
Slobodana Miletića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije
Slobodana Miletića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 170601 20 Rev od 29. oktobra 2020. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Slobodan Miletić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokatica iz Banje Luke, podnio je 19. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 170601 20 Rev od 29. oktobra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 170601 18 Gž od 30. decembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 170601 13 P od 28. septembra 2018. godine. Ova apelacija registrirana je pod brojem AP-171/21.
2. Apelant je naknadno, protiv istih presuda i posredstvom istog punomoćnika, 19. januara 2021. godine podnio još jednu apelaciju koja je registrirana pod brojem AP-183/21.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije istog apelanta kojima su osporene iste presude, Ustavni sud je, shodno odredbama člana 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-171/21 i AP-183/21 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-171/21.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene "Drina osiguranje" a.d. Milići (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. maja i 16. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelacije. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelacije, koji su 13. juna i 11. jula 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 170601 13 P od 28. septembra 2018. godine obavezana je tužena da apelantu na ime naknade nematerijalne štete na ime pretrpljene duševne boli zbog umanjenja opće životne aktivnosti, fizičkih bolova i straha (u daljnjem tekstu: nematerijalna šteta) jednokratno isplati iznos od ukupno 100.700,00 KM. Presudom je obavezana tužena da apelantu na ime buduće nematerijalne štete po osnovu duševne boli zbog umanjenja opće životne aktivnosti koje će trpjeti, počev od presuđenja pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski razlozi ili do drugačije odluke suda, plaća rentu (u daljnjem tekstu: renta) u iznosu od po 500,00 KM mjesečno. Istom presudom obavezana je tužena da apelantu na ime materijalne štete po osnovu nabavke medicinskih i ortopedskih pomagala isplati iznos od 101.492,65 KM i tačno određene pojedinačne novčane iznose po osnovu izdataka za nabavku medicinskog materijala i lijekova.
7. Osnovni sud je utvrdio da je apelant u saobraćajnoj nesreći zadobio tjelesne povrede opasne po život, koje su za posljedicu imale trajno umanjenje njegovih životnih aktivnosti 100%. Osnovni sud se pozvao na odredbe čl. 154, 155, 178, 200, 203. i 941. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naglašeno je da je visina iznosa nematerijalne štete utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, te primjenom standarda pravične naknade koji je verificirala sudska praksa. Osnovni sud je smatrao da je ispunjen bitan uvjet za naknadu buduće štete u vidu rente, uz obrazloženje da će se svi fizički bolovi, kao i posttraumatske psihičke promjene, nastaviti i u budućnosti. Osnovni sud je dalje naveo da je visinu materijalne štete utvrdio na osnovu nalaza vještaka medicinske struke koji je dao mišljenje da apelant ima potrebu za nabavkom specificiranih pomagala koje ne odobrava Fond zdravstvenog osiguranja RS, kao i na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke koji je utvrdio pojedinačne iznose. Sud je usvojio dio tužbenog zahtjeva radi isplate materijalne štete zbog izdataka koje je apelant imao za nabavku medicinskog materijala i lijekova, čije troškove ne snosi Fond zdravstvenog osiguranja RS i to na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i vještaka ekonomske struke.
8. Osporenim presudama Okružnog suda broj 71 0 P 170601 18 Gž od 30. decembra 2019. godine i Vrhovnog suda broj 71 0 P 170601 20 Rev od 29. oktobra 2020. godine preinačena je prvostepena presuda na način da je apelantu smanjen ukupan iznos na ime nematerijalne štete (83.000,00 KM), dok je dio tužbenog zahtjeva radi naknade nematerijalne štete koja će ubuduće nastupiti odbijen. Također, smanjen je i iznos na ime materijalne štete po osnovu nabavke medicinskih i ortopedskih pomagala (35.513,12 KM), dok je zahtjev za naknadu materijalne štete radi nabavke medicinskih materijala i lijekova u cijelosti odbijen.
9. U obrazloženju presuda Okružni sud i Vrhovni sud su se pozvali na odredbu člana 200. ZOO-a naglasivši da naknada nematerijalne štete predstavlja novčanu satisfakciju, a ne "cijenu izgubljenog dobra". Okružni sud i Vrhovni sud su posebno cijenili nalaze i mišljenja vještaka medicinske i ekonomske struke na osnovu kojih je prvostepeni sud udovoljio tužbenom zahtjevu. Naglasili su da princip odštetnog prava nalaže da naknada ne može biti veća od ukupnog iznosa štete. Stoga su Okružni sud i Vrhovni sud u iznos naknade štete uračunali isplate koje je tužena ranije isplatila apelantu u ukupnom iznosu od 59.300 KM na ime raznih vidova nematerijalne štete. U dijelu kojim su odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu buduće nematerijalne štete (renta) Okružni sud i Vrhovni sud naveli su da je prvostepena presuda zasnovana na nepravilnoj primjeni odredbe člana 203. ZOO-a koja propisuje da sud može dosuditi naknadu nematerijalne štete ako je izvjesno da će posljedice štete nastati u budućnosti. U konkretnom slučaju štetne posljedice su već nastupile, stanje je trajno, pa naknada dosuđena za nematerijalnu štetu na ime duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti obuhvata i nematerijalnu štetu po osnovu rente. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u sudskoj praksi prihvaćen stav da cilju novčane naknade zbog umanjenja životne aktivnosti više odgovara određivanje naknade u jednokratnom novčanom iznosu jer se svrha naknade teže postiže sukcesivnim primanjem manjih iznosa. U konkretnom slučaju, apelantu je naknada na ime duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti dosuđena u jednokratnom iznosu kada su cijenjene sve štetne posljedice po apelantovo zdravlje koje su već nastupile, te je njegovo stanje trajno. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, nema zakonskih uvjeta da se naknada po istom zakonskom osnovu dosuđuje dva puta odnosno u drugom obliku. Kada su preinačili prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na naknadu, Okružni sud i Vrhovni sud su naveli da naknada materijalne štete na ime nabavke medicinskih i ortopedskih pomagala apelantu pripada u obimu u kojem je to utvrđeno nalazima vještaka medicinske struke, a ne preko tog iznosa kako je dosudio prvostepeni sud. Pojašnjeno je da sredstva za nabavku pomagala, preko sredstava koja po tom osnovu odobrava Fond, apelantu ne pripadaju, te se tuženoj na teret može staviti nabavka samo uobičajenih sredstava, tj. prosječnih troškova. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev radi naknade materijalne štete na ime nabavke medicinskog materijala i lijekova uz poziv na član 195. stav 1. ZOO-a. Naglašeno je da apelant nije dokazao da je u spornom periodu imao i u kojoj visini je imao navedene materijalne troškove. Apelant nije predočio račune o plaćanju niti dokaze da mu je ljekar propisivao tražene lijekove i medicinske materijale.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Apelant se u apelaciji istovremeno poziva na standarde obrazložene odluke iz člana 6. Evropske konvencije i ukazuje na proizvoljnu primjenu prava. Ipak, čini se da navodi prvenstveno ukazuju da se apelacija pretežno odnosi na standard obrazložene odluke. Apelant ukazuje da osporene presude Okružnog suda i Vrhovnog suda ne sadrže jasna, logična i uvjerljiva obrazloženja u sljedećim segmentima: u dijelu koji se odnosi na preinačenje prvostepene presude po zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, u dijelu koji se odnosi na odbijanje tužbenog zahtjeva za plaćanje buduće nematerijalne štete (renta), u dijelu kojim je preinačena prvostepena presuda za naknadu materijalne štete na ime nabavke medicinskih i ortopedskih pomagala, kao i u dijelu koji se odnosi na odbijanje tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete po osnovu izdataka za nabavku medicinskog materijala i lijekova. Sve ove apelacione navode apelant obrazlaže tako što se poziva na razloge iz presude prvostepenog suda, koje dalje obrazlaže dajući svoje viđenje utvrđenih činjenica, kao i primjene relevantnog prava.
12. Apelant je predložio da Ustavni sud naredi Republici Srpskoj da mu isplati naknadu na ime priznanja za nepravdu koju je pretrpio usljed donošenja nezakonite odluke, kao i da mu isplati troškove postupka pred Ustavnim sudom.
b) Odgovori na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da prilikom donošenja osporene presude nije došlo do povrede prava na koja je apelant ukazao u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbije.
14. Okružni sud je naveo da obrazloženje osporene presude sadrži dovoljno jasne pravne razloge za njeno preispitivanje. Dato obrazloženje je u saglasnosti s relevantno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s materijalnopravnim propisima na kojima je zasnovana drugostepena presuda. Smatra da svojom odlukom nije povrijedio prava apelanta koja navodi u apelaciji.
15. Osnovni sud je naveo da je u obrazloženju odluke naveo razloge za tu odluku. Naveo je da je apelacija neosnovana.
16. Tužena je navela da je pozivanje apelanta na povredu prava na pravično suđenje očigledno neosnovano. Tužena navodi da je, nasuprot navodima iz apelacije, obrazloženje revizionog suda apsolutno jasno, potpuno, pravilno, zakonito i ustavnopravno prihvatljivo, tako da nema govora o povredi prava apelanta na pravično suđenje, dok je prigovor povrede prava na imovinu ostao neobrazložen.
V. Relevantni propisi
17.
Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Naknada štete u slučaju telesne povrede ili narušenja zdravlja
Član 195. stav 1.
(1) Ko drugome nanese telesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko lečenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vreme lečenja.
Novčana naknada
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Naknada buduće štete
Član 203.
Sud će na zahtev oštećenog dosuditi naknadu i za buduću nematerijalnu štetu ako je po redovnom toku izvesno da će ona trajati i u budućnosti.
VI. Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (
prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz čl. II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Apelant navodi da Okružni sud i Vrhovni sud nisu dali valjana obrazloženja koja bi svojim sadržajem i kvalitetom opravdala donošenje sudske odluke kojom je prvostepena presuda preinačena na apelantovu štetu u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne i materijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud "četvrte instance" te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili "očigledno nerazumnim" (vidi Evropski sud,
Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj
AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
23. Pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud,
Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud napominje da, prema praksi Evropskog suda, žalbeni sud pri odbijanju žalbe, u principu, može samo potvrditi obrazloženje koje je za svoju odluku pružio niži sud (vidi Evropski sud,
Deryan protiv Turske, presuda od 21. jula 2015. godine, predstavka broj 41721/04, tačka 31).
24. U konkretnom slučaju, Okružni sud i Vrhovni sud su odluku o naknadi nematerijalne štete preinačili uz obrazloženje da ovaj vid naknade štete predstavlja novčanu satisfakciju, a ne cijenu izgubljenog dobra, pri čemu su imali u vidu da je tužena apelantu po tom osnovu već isplatila dio štete u ukupnom iznosu od 59.300,00 KM. Okružni sud i Vrhovni sud su odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu buduće nematerijalne štete zato što je na osnovu činjeničnog stanja nesporno utvrđeno da su štetne posljedice već nastupile, a da se buduća nematerijalna šteta dosuđuje ako je izvjesno da će posljedice štete nastati u budućnosti. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je u teoriji i praksi prihvaćeno mišljenje da, za razliku od naknade buduće materijalne štete gdje je osnovni način ostvarenja te štete plaćanje novčane rente, kod naknade buduće nematerijalne štete osnovni način isplate štete je plaćanje jednokratnog iznosa. Ta razlika prvenstveno proizlazi iz odredbi ZOO-a koji ne predviđa eksplicitno plaćanje novčane rente kao načina naknade buduće nematerijalne štete, a zatim iz same prirode neimovinske štete koja proizlazi iz povrede prava ličnosti. Nematerijalna šteta koja će se u određenom obliku pojavljivati trajno tretira se kao jedna šteta, zbog čega se naknađuje u jednokratnom iznosu uzimajući u obzir trajanje štetnih posljedica do donošenja presude kao i onih koje će trajati u budućnosti. To znači da bi se jednokratnim iznosom novčane naknade ostvarivala i naknada buduće nematerijalne štete koja još nije nastala, ali je izvjesno da će u budućnosti nastati. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje ili imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj
AP-4184/19 od 21. aprila 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
25. Nadalje, Okružni sud i Vrhovni sud su odluku o naknadi materijalne štete na ime nabavke medicinskih i ortopedskih pomagala preinačili zato što apelantu naknada ovog vida štete pripada u obimu u kojem je to utvrđeno nalazima vještaka, ali ne više od onog što je vještak utvrdio u svom nalazu. Prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete na ime nabavke medicinskog materijala i lijekova, Vrhovni sud je, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključio da apelant nije dokazao postojanje i visinu materijalnih troškova koje je tražio. U konkretnom slučaju, Okružni sud i Vrhovni sud su odlučili primjenom odredbi člana 195. stav 1. i čl. 200. i 203. ZOO-a.
26. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da sudovi nisu dali dovoljna i relevantna obrazloženja o svim ključnim činjeničnim i pravnim pitanjima, te da se ne može zaključiti da su obrazloženja iz osporenih odluka Okružnog suda i Vrhovnog suda proizvoljna ili "očigledno nerazumna". Naprotiv, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud svoje zaključke obrazložili na način koji ne dovodi u pitanje pravo na obrazloženu odluku, pa time ni pravičnost postupka.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na osporene odluke nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
28. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava u suštini zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani.
29. U vezi s apelantovim zahtjevom da mu se isplate troškovi postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud ukazuje da ta mogućnost nije propisana Pravilima Ustavnog suda.
VII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Okružni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama dali jasno i argumentirano obrazloženje kada su preinačili prvostepenu presudu, odnosno kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu dijela nematerijalne i materijalne štete.
31. Ustavni sud također zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, te je ove navode ocijenio neosnovanim.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.