Službeni glasnik BiH, broj 55/23
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
U-13/23, rješavajući zahtjev
Kantonalnog suda u Tuzli, na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Helen Keller, potpredsjednica
Seada Palavrić, sutkinja
Angelika Nußberger, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odlučujući o zahtjevu
Kantonalnog suda u Tuzli (sudija Predrag Krsmanović) za ocjenu kompatibilnosti člana 46. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 13/18, 93/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH, 90/21 i 19/22),
utvrđuje se da je član 46. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 13/18, 93/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH, 90/21 i 19/22) u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Kantonalni sud u Tuzli, sudija Predrag Krsmanović (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 25. aprila 2023. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti člana 46. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 13/18, 93/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH, 90/21 i 19/22; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u) s odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i "člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine" i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predstavnički dom), Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Dom naroda) i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH), koju zastupa Ured za saradnju i zastupanje pred Ustavnim sudom (u daljnjem tekstu: Ured za zastupanje), zatraženo je 10. maja 2023. godine da u roku od 30 dana od prijema dopisa dostave odgovor na zahtjev.
3. Vlada FBiH i Ured za zastupanje su 19. i 30. juna 2023. godine dostavili odgovor na zahtjev. Predstavnički dom i Dom naroda u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na zahtjev.
III. Zahtjev
a) Činjenice predmeta u pogledu kojeg je podnesen zahtjev
4. Suad Dubravić (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je 12. januara 2022. godine Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) – Kantonalna administrativna služba za Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) zahtjev za ostvarivanje prava na izuzetnu prijevremenu starosnu penziju.
5. Rješenjem Kantonalne službe broj 1810-1255/22-1 od 28. februara 2022. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Zavoda broj FZ3/2/2-31-1-426-2/22 od 19. septembra 2022. godine, tužiocu je priznato pravo na izuzetnu prijevremenu starosnu penziju počevši od 25. novembra 2021. godine u iznosu od 1.585.83 KM.
6. Tužilac je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom radi poništenja rješenja Zavoda od 19. septembra 2022. godine. U tužbi je naveo da je, zbog primjene odredaba člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u, njegov godišnji lični koeficijent neosnovano umanjen za ukupno 25,839504 jedinice, što je dovelo do umanjenog ličnog koeficijenta i umanjenog broja ličnih bodova po osnovu staža osiguranja i posebnog staža osiguranja, odnosno, u konačnici, do manje obračunate penzije u iznosu od 449,44 KM. Također, naveo je da je za pravilnu odluku u toj pravnoj stvari potrebno odgovoriti na pitanje da li je primjena odredbe člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u u konkretnom slučaju dovela do povrede tužiočevog prava na imovinu, te time i do povrede odredaba Ustava BiH, Ustava FBiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Predmet je pred Kantonalnim sudom registriran pod brojem 03 0 U 023081 22 U.
b) Navodi iz zahtjeva
7. Podnosilac zahtjeva traži od Ustavnog suda da ispita da li je član 46. stav 5. Zakona o PIO-u u skladu s odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Obrazlažući svoj zahtjev, podnosilac je naveo da je, nakon analize sporne odredbe, zaključio da postoji mogućnost da bi njenom primjenom u konkretnom slučaju moglo doći do povrede tužiočevog prava u upravnom sporu. Naime, podnosilac zahtjeva ističe da je visina starosne penzije prema Zakonu o PIO-u dvostruko ograničena. Prvo ograničenje je navedeno u odredbi člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u kojim je propisano da je maksimalna visina ličnog godišnjeg koeficijenta ograničena na pet bodova. To ograničenje se odnosi na osiguranike koji su u određenoj kalendarskoj godini ostvarivali plaće koje su pet puta veće od prosječne godišnje plaće. Kako je navedeno, takvi osiguranici za tu kalendarsku godinu mogu, primjera radi, imati plaće koje su 10 ili više puta veće od prosječne godišnje plaće, ali im se za tu godinu priznaje samo pet bodova. Drugo ograničenje je navedeno u članu 79. Zakona o PIO-u u kojem je propisan iznos najviše penzije (2.174,48 KM). Međutim, kako se dalje navodi, prema ranijem Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12), visina starosne penzije je, prema članu 32. tog zakona, određivana u zavisnosti od visine penzijskog osnova. Taj osnov se utvrđivao od mjesečnog prosjeka plaća koje je osiguranik ostvario u zakonom određenom periodu. Visina starosne penzije je, prema ranijem Zakonu o PIO-u, bila ograničena samo visinom najviše penzije, ali ne i visinom penzijskog osnova, koji se izračunavao na osnovu stvarno isplaćenih plaća, bez bilo kakvog ograničavanja u pogledu njihove visine.
9. U vezi s navedenim, podnosilac zahtjeva smatra da, iako ograničenje visine ličnih koeficijenata ima formalni zakonski osnov, ne postoji razuman i opravdan javni interes da se broj bodova po osnovu godišnjeg ličnog koeficijenta ograničava na najviše pet bodova. Podnosilac smatra da se na takav način odstupa od osnovnog načela da visina penzije treba zavisiti od dužine staža i visine isplaćenih plaća, odnosno visine uplaćenih obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Pored toga, smatra da se eventualno ograničenje visine penzije, koje se bazira na socijalnoj komponenti penzijskih davanja, može postići odgovarajućim odredbama o visini najviše penzije. Također, podnosilac zahtjeva smatra da takvo ograničavanje godišnjeg ličnog koeficijenta predstavlja neopravdano ograničenje imovine penzionera koje nije u razmjeru s javnim interesom. Podnosilac ističe da u takvim okolnostima ne može biti postignuta bilo kakva, a pogotovo ne pravična ravnoteža između, prema njegovom mišljenju, nepostojećeg javnog interesa i tog vida ograničenja imovine penzionera.
10. Osim navedenog, podnosilac zahtjeva smatra da se spornim odredbama neopravdano diskriminiraju oni osiguranici koji, na osnovu takvog zakonskog rješenja, mogu imati manju penziju od nekih drugih osiguranika od kojih su imali ukupno veće plaće i uplaćivali ukupno veće doprinose. Ti osiguranici su, kako je navedeno, za određen broj godina "[…] ostvarivali plate koje su, primjera radi, bile po šest ili više puta veće od prosječne plate, a da su u nekom drugom vremenskom periodu primali plate koje su bile manje od peterostrukog iznosa prosječne plate, ili čak manje i od prosječne mjesečne plate. […]".
c) Odgovori na zahtjev
11. Vlada FBiH je navela da se odredbom člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u nastojala postići primjena načela uzajamnosti i solidarnosti na kojima počiva cjelokupan sistem penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji BiH. U tom pogledu ukazano je da načelo solidarnosti podrazumijeva da sva osigurana lica uplaćuju doprinose, a da prava koriste samo ona lica koja se nađu u stanju socijalne potrebe. S druge strane, načelo uzajamnosti u pravilu podrazumijeva da visina pojedinih prava zavisi od uplaćenih doprinosa. Međutim, to načelo, kako je navedeno, u pojedinim slučajevima je korigirano "solidarnošću" kao što je to kod najniže, zajamčene, ali i najviše penzije. Prema tome, Vlada FBiH je navela da je zbog toga i uspostavljeno ograničenje koje se tiče najviše penzije, odnosno godišnjeg ličnog koeficijenta u Zakonu o PIO-u. Također je navedeno da takvo ograničenje postoji i u Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske i da slična rješenja nisu izuzetak ni u penzijskim sistemima zemalja iz okruženja. U tom kontekstu, Vlada FBiH ističe da jedini izvor sredstava za solidarnost potječe iz ograničenja najvišeg iznosa penzije te eventualnog neostvarivanja prava kod nekih osiguranika. S obzirom na to, smatra da je ograničenjem iz člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u uspostavljena ravnoteža između svih korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. U tom pogledu, Vlada FBiH se pozvala na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem pravo na penziju određene visine nije zajamčeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud,
Kjartan Ásmundsson protiv Islanda, presuda od 12. oktobra 2004. godine, predstavka broj 60669/00, tačka 39). Također smatra da je posebno važno ukazati na odluku Evropskog suda u predmetu
Valkov i drugi protiv Bugarske (presuda od 25. oktobra 2011. godine, predstavke br. 2033/04 i dr., tač. 91, 92, 95. i 97) koji se tiče ograničavanja iznosa najviše penzije i u kojem Evropski sud nije utvrdio povredu prava na mirno uživanje imovine. Prema tome, Vlada FBiH smatra da je zahtjev Kantonalnog suda u cijelosti neosnovan.
12. Ured za zastupanje je, u suštini, ponovio navode iz odgovora Vlade FBiH. Također, Ured za zastupanje je naveo da Ustav Bosne i Hercegovine ne jamči obim prava po osnovu socijalnog osiguranja, pa time ni visinu penzije, te da je ograničenje u osporenom članu razumno i opravdano javnim interesom i da se njime postiže pravična ravnoteža između svih korisnika penzijskog i invalidskog osiguranja.
IV. Relevantni propisi
13.
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 13/18, 93/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH, 90/21 i 19/22)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 1.
(Predmet zakona)
Ovim zakonom uređuje se obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje na osnovu međugeneracijske solidarnosti (u daljnjem tekstu: obavezno osiguranje) i dobrovoljno penzijsko i invalidsko osiguranje za lica koja nisu obavezno osigurana po ovom zakonu (u daljnjem tekstu: dobrovoljno osiguranje), kao i prava i obaveze na osnovu tih osiguranja.
Član 2. tačka a)
(Pojmovi)
Pojedini pojmovi u smislu ovog zakona imaju sljedeće značenje:
a) Penzijsko i invalidsko osiguranje na osnovu generacijske solidarnosti je sistem penzijskog i invalidskog osiguranja u kojem se osiguranicima na načelima uzajamnosti i solidarnosti osiguravaju prava za slučaj nastanka rizika starosti, invalidnosti i fizičke onesposobljenosti, a članovima njihovih porodica prava za slučaj smrti osiguranika, odnosno korisnika prava,
Član 43.
(Visina starosne penzije)
Visina starosne penzije određuje se tako što se lični bodovi osiguranika pomnože sa vrijednošću općeg boda na dan ostvarivanja prava.
Član 44. st. (1) i (2)
(Lični bodovi osiguranika)
(1) Ukupni lični bodovi osiguranika utvrđuju se kao zbir ličnih bodova na osnovu staža osiguranja i ličnih bodova na osnovu posebnog staža iz stava (5) ovog člana.
(2) Lični bodovi na osnovu staža osiguranja dobiju se množenjem ličnog koeficijenta osiguranika i njegovog staža osiguranja.
Član 45. stav (1)
(Lični koeficijent osiguranika)
(1) Lični koeficijent osiguranika utvrđuje se tako što se zbir godišnjih ličnih koeficijenata podijeli sa periodom za koji su obračunati.
Član 46. st. (1) i (5)
(Godišnji lični koeficijent osiguranika)
(1) Godišnji lični koeficijent utvrđuje se tako što se ukupan iznos plaća, odnosno osnovica osiguranja osiguranika, počev od 1. januara 1970. godine, izuzimajući godinu ostvarivanja prava i 1992., 1993., 1994. i 1995. godinu, za svaku kalendarsku godinu podijeli sa prosječnom godišnjom plaćom u SR BiH, odnosno u Federaciji za istu kalendarsku godinu.
(5) Godišnji lični koeficijent može iznositi najviše pet.
Član 47.
(Vrijednost općeg boda)
Vrijednost općeg boda na dan stupanja na snagu ovog zakona iznosi 14.00 KM.
POGLAVLJE VI. USKLAĐIVANJE OPĆEG BODA I PENZIJA
Član 78.
(Usklađivanje općeg boda)
(1) Vrijednost općeg boda iz člana 47. ovog zakona usklađuje se 15. aprila svake godine, počev od 01.01.2019. godine, prema procentu porasta prosječne bruto plaće u Federaciji u prethodnoj godini.
(2) U slučaju promjene obuhvata bruto plaće u smislu Zakona o porezu na dohodak, vrijednost općeg boda će se uskladiti prema odredbi člana 79. stav (1) ovog zakona.
(3) Usklađivanje vrijednosti boda iz stava (2) može se provoditi najviše dvije uzastopne kalendarske godine.
(4) Vrijednost općeg boda iz stava (1) ovog člana, uz saglasnost Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije), utvrđuje i objavljuje nosilac osiguranja u "Službenim novinama Federacije BiH".
Član 79.
(Usklađivanje penzija)
(1) Penzije se usklađuju 15. aprila svake godine na način da se usklađivanje vrši u visini zbira 50% procenta porasta potrošačkih cijena i 50% procenta porasta bruto domaćeg proizvoda u Federaciji u prethodnoj godini, a prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, osim penzija ostvarenih u godini u kojoj se vrši usklađivanje, a najviše do stope rasta bruto domaćeg proizvoda u prethodnoj godini.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana najviše penzije se neće usklađivati/povećavati sve dok najniži iznos penzije ne dostigne 1/5 (jednu petinu) iznosa najviše penzije ostvarene u skladu sa ranijim propisima u visini od 2.174,48 KM.
Član 80.
(Vanredno usklađivanje penzija)
(1) Vlada Federacije može odlučiti da izvrši vanredno usklađivanje penzija.
(2) Vanredno usklađivanje penzija može se provesti jednom u tekućoj godini ako je stopa rasta realnog bruto domaćeg proizvoda u prethodnoj godini veća od 3% i ako nema akumuliranog deficita budžeta Federacije, a najviše do stope rasta realnog bruto domaćeg proizvoda u prethodnoj godini. Ova mogućnost ne obuhvata najviše penzije sve dok najniži iznos penzije ne dostigne 1/5 (jednu petinu) iznosa najviše penzije ostvarene po zakonu.
(3) Odluku iz stava (1) ovog člana Vlada Federacije, donosi do kraja mjeseca od kojeg se vrši vanredno usklađivanje.
DIO DEVETI - PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 140. st. (1) i (2)
(Isplata penzija korisnicima koji ostvaruju pravo)
(1) Korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, koji su prava ostvarili po propisima koji su primjenjivani do stupanja na snagu ovog zakona, ta prava se obezbjeđuju i dalje, u dostignutom iznosu posljednje isplaćene penzije, odnosno penzije usklađene sa posljednjim koeficijentom prije stupanja na snagu ovog zakona i dalje će se usklađivati po odredbama ovog zakona.
(2) Korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, koji su prava ostvarili do 31.07.1998. godine, zakonski iznos penzije se povećava za 10%, te se usklađuje sa posljednjim koeficijentom prije stupanja na snagu ovog zakona i dalje će se usklađivati po odredbama ovog zakona.
Član 144.
(Izuzetna prijevremena starosna penzija za osiguranike)
Osiguraniku koji ima navršenih 40 godina penzijskog staža starosna granica za ostvarivanje prava na starosnu penziju iz člana 40. Zakona snižava se za ukupni priznati posebni staž u dvostrukom trajanju a ne više od 58 godina života.
Član 151.
(Okončanje pokrenutih postupaka)
Postupci koji nisu okončani do stupanja na snagu ovog zakona, okončat će se po propisima koji su važili u vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava.
Član 152.
(Prestanak važenja propisa)
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12).
14.
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 32.
Starosna penzija se utvrđuje od mjesečnog prosjeka plaća koje je osiguranik ostvario u bilo kojih uzastopnih 15 godina osiguranja koje su za osiguranika najpovoljnije, počev od 1. januara 1966. godine, a ako nema tih podataka, uzimaju se podaci od 1. januara 1970. godine (u daljem tekstu: penzijski osnov).
Penzijski osnov iz stava 1. ovog člana utvrđuje se na osnovu mjesečnog prosjeka plaća koje je osiguranik ostvario u:
a) 2005. godini za 17 godina osiguranja;
b) 2006. godini za 19 godina osiguranja;
c) 2007. godini za 21 godinu osiguranja;
d) 2008. godini za 23 godine osiguranja;
e) 2009. godini za 25 godine osiguranja;
f) 2010. godini za 27 godine osiguranja;
g) 2011. godini za 29 godine osiguranja;
h) 2012. godini za 31 godinu osiguranja;
i) 2013. godini za 34 godine osiguranja;
j) 2014. godini za 37 godina osiguranja;
k) 2015. godini za 40 godina osiguranja.
Kao godina osiguranja iz koje se uzima plaća za utvrđivanje penzijskog osnova uzima se kalendarska godina u kojoj je osiguranik ostvario plaću, odnosno naknadu plaće za najmanje šest mjeseci staža osiguranja.
Plaća, odnosno naknada plaće ostvarena u godini u kojoj osiguranik ostvaruje pravo na starosnu penziju ne uzima se za utvrđivanje penzijskog osnova.
Kada se starosna penzija ostvaruje sa stažom osiguranja kraćim od broja godina osiguranja utvrđenih u st. 1. i 2. ovog člana, penzijski osnov se utvrđuje na osnovu prosječne plaće ostvarene za vrijeme ukupnog staža osiguranja.
Član 33.
Za utvrđivanje penzijskog osnova iz člana 32. ovog zakona uzimaju se neto plaće (u daljem tekstu: plaće), i novčane naknade koje je osiguranik ostvario, odnosno neto osnovice osiguranja za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu: osnovice osiguranja).
Član 34.
Za utvrđivanje penzijskog osnova uzima se prosječna mjesečna plaća koju je osiguranik ostvario u punom radnom vremenu.
Plaća koja je ostvarena radom u vremenu dužem ili kraćem od punog radnog vremena preračunava se na prosječni mjesečni iznos koji odgovara plaći za puno radno vrijeme.
Osiguraniku koji je u kalendarskoj godini bio istovremeno u dva ili više radnih odnosa, plaća se računa tako što se uzima ukupna ostvarena plaća i sati provedeni na radu u svim radnim odnosima do punog radnog vremena.
Plaća ostvarena radom u vremenu dužem od punog radnog vremena uzima se za utvrđivanje penzijskog osnova samo ako je takav rad imao karakter rada dužeg od punog radnog vremena u smislu propisa o radu.
V. Dopustivost
15. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.
16. Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
17. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Kantonalni sud u Tuzli (sudija Predrag Krsmanović), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U-5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7–14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11).
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je ovaj zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.
VI. Meritum
19. Podnosilac zahtjeva traži ispitivanje usklađenosti člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. Član 46. stav 5. Zakona o PIO-u glasi:
(5) Godišnji lični koeficijent može iznositi najviše pet.
a) Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu isključiti iz cijelog ili dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, strogo potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla naškoditi interesima pravde. […]
23. Kada je u pitanju civilni aspekt člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, za primjenjivost "građanskog" aspekta člana 6. mora postojati spor o "pravu" za koje se može reći da je, bar na dokazivim osnovima, priznato u domaćem pravu, bez obzira na to da li je to pravo zaštićeno Evropskom konvencijom. Spor mora biti stvaran i ozbiljan, može se odnositi ne samo na stvarno postojanje prava već i na njegov obim i način njegovog ostvarivanja i, konačno, rezultat postupka mora biti direktno odlučujući za pravo o kojem je riječ jer samo slabe veze ili neizvjesne posljedice nisu dovoljne za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
Károly Nagy protiv Mađarske, presuda od 14. septembra 2017. godine, predstavka broj 56665/09, tačka 60. s daljnjim referencama). Ipak, čak i ako spor o visini prijevremene starosne penzije potpada pod građanskopravni dio člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podnosilac predstavke nije naveo bilo kakve razloge zbog kojih smatra da bi spornu odredbu trebalo ispitati u kontekstu prava na pravično suđenje. Ustavni sud stoga smatra da se osporenom odredbom člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u ne pokreće bilo koje pitanje kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
26. Podnosilac zahtjeva smatra da je ograničenje iz člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u suprotno pravu na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, u zahtjevu se navodi da se tom odredbom ograničava pravo lica za koja su u penzijski fond uplaćivani veći iznosi doprinosa, što predstavlja ograničenje imovine penzionera u pogledu visine njihove penzije.
27. Ustavni sud će najprije utvrditi da li sporna odredba pokreće pitanja prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom pogledu, Ustavni sud treba razmotriti pitanje da li se odredba člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u odnosi na "imovinu" zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, "imovina", u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi Evropski sud,
Radomilja protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10 i 22768/12, st. 142. i 143. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba). Kada su u pitanju socijalna prava, Ustavni sud zapaža da se ona u kontekstu stjecanja prava na socijalne naknade ne mogu smatrati "postojećom imovinom" ili "dobrima".
29. Ustavni sud dalje ukazuje da se Evropski sud u više navrata bavio pitanjem "legitimnog očekivanja" u kontekstu socijalnih naknada, te da je relevantne standarde sažeo u presudi u predmetu
Béláné Nagy protiv Mađarske (presuda [Vv] od 13. decembra 2016. godine, predstavka broj 53080/13, tač. 80–118. sa daljnjim referencama). Naime, Evropski sud je istakao da se članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne ograničava sloboda država ugovornica na odlučivanje da li će imati neki oblik sistema socijalne sigurnosti ili penzijski sistem, ili na izbor vrste ili iznosa novčanih naknada ili penzija u okviru takvog sistema. Međutim, ako neka država ugovornica ima na snazi zakonodavstvo koje predviđa pravo na isplatu neke naknade socijalne skrbi ili penzije, bilo da je to pravo uvjetovano prethodnim plaćanjem doprinosa ili nije, mora se smatrati da takvo zakonodavstvo, za lica koja ispunjavaju njegove uvjete, stvara vlasnički interes koji spada u obim primjene člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za lica koja ispunjavaju njegove uvjete (
idem, tač. 81–82. sa daljnjim referencama). Evropski sud naglašava da, iako je relevantno zakonodavstvo podložno evoluciji, doprinosi penzijskom i invalidskom fondu mogu, u određenim okolnostima i u skladu s domaćim zakonom, stvoriti imovinsko pravo i na takvo pravo može utjecati način na koji se fond raspoređuje. Štaviše, prava koja proizlaze iz plaćanja doprinosa sistemima socijalnog osiguranja su novčana prava u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (
op. cit.,
Kjartan Ásmundsson protiv Islanda, tačka 39. sa daljnjim referencama).
30. Takav stav je potvrdio i Ustavni sud (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj
U-17/14 od 24. septembra 2014. godine, tačka 25, dostupna na www.ustavnisud.ba). Prema tome, imajući u vidu da je plaćanje doprinosa za penzijsko osiguranje zasnovano na sistemu doprinosa, Ustavni sud smatra da relevantne odredbe Zakona o PIO-u, kojima su propisani uvjeti za stjecanje penzije, stvaraju vlasnički interes za lica koja ispunjavaju njegove uvjete, što ulazi u obim prava na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
31. Ustavni sud dalje treba razmotriti da li osporenom odredbom dolazi do miješanja u pravo na imovinu lica koja ispunjavaju uvjete za penziju. Kada su u pitanju socijalne naknade u koje se ubrajaju penzije, bitno je naglasiti da Evropski sud ističe da, iako se prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može tražiti ostvarivanje prava koja proizlaze iz uplate doprinosa u penzijski sistem, naročito prava na ostvarivanje naknade iz takvog sistema, npr. penzije, ta se odredba ne može tumačiti tako da pojedincu daje pravo na penziju u određenom iznosu (vidi,
op. cit., Kjartan Ásmundsson protiv Islanda, tačka 39. i
Janković protiv Hrvatske, odluka od 12. oktobra 2000. godine, predstavka broj 43440/98). Međutim, smanjenje ili obustavljanje penzije može predstavljati miješanje u mirno uživanje imovine koje se mora opravdati (
op. cit., Valkov i dr. protiv Bugarske, tačka 84. sa daljnjim referencama). Evropski sud naglašava da je prema toj odredbi važno i razmatranje da li je povrijeđeno pravo podnosioca zahtjeva da ostvaruje beneficije iz dotičnog sistema socijalnog osiguranja na način koji dovodi do narušavanja suštine njegovih prava na penziju (vidi Evropski sud,
Domalewski protiv Poljske, odluka od 15. juna 1999. godine, predstavka broj 34610/97).
32. U ranije navedenom predmetu
Béláné Nagy protiv Mađarske (
op. cit., tač. 85–89. sa daljnjim referencama), Evropski sud je istakao da će se prilikom utvrđivanja da li je došlo do miješanja razmatranje usredotočiti na domaći zakon koji je bio na snazi u vrijeme navodnog miješanja. Ako dotično lice nije zadovoljilo ili prestane ispunjavati zakonske uvjete propisane domaćim pravom za dodjelu bilo kojeg oblika naknada ili penzije, u tom slučaju nema miješanja u pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pod uvjetom da su se uvjeti promijenili prije nego što je podnosilac zahtjeva stekao pravo na određenu naknadu. Međutim, u slučaju kada su se domaći pravni uvjeti za dodjelu bilo kojeg posebnog oblika davanja ili penzije promijenili i kada ih određeno lice više ne zadovoljava u potpunosti zbog promjene tih uvjeta, može biti opravdano pažljivo razmatranje pojedinačnih okolnosti slučaja – posebno prirode promjene u uvjetima – kako bi se potvrdilo postojanje dovoljno utvrđenog, materijalnog imovinskog interesa prema nacionalnom zakonu. Takvi su zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prava, koji pripadaju osnovnim vrijednostima koje prožimaju Evropsku konvenciju.
33. Vraćajući se na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da je tokom 2018. godine donesen novi Zakon o PIO-u u kojem je, između ostalog, u odredbama čl. 43–47. određen novi sistem utvrđivanja visine penzije, na osnovu bodovnih formula. Ranijim Zakonom o PIO-u primjenjivan je sistem valorizacije plaća. Donošenjem novog Zakona o PIO-u nastojala se postići pravičnost u načinu određivanja visine penzije tako da je svaki osiguranik, kada ostvari uvjete za penziju, trebao dobiti visinu penzije koja je razmjerna onome što je tokom rada izdvajao u penzijski sistem plaćanjem obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je članom 46. stav 1. Zakona o PIO-u, kao osnovno pravilo, propisan način izračuna godišnjeg ličnog koeficijenta kao jedan od parametara važnih za izračun visine penzije. Naime, iz te odredbe proizlazi da je opće pravilo da se za svaku godinu posebno izračunava godišnji lični koeficijent tako da se uspoređuje visina godišnje plaće koju je ostvario osiguranik s visinom prosječne plaće ostvarene u toj godini. Osim toga, u osporenoj odredbi člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u utvrđeno je ograničenje od pravila iz stava 1. tako što je utvrđen maksimalan broj od pet bodova koje osiguranik može ostvariti za jednu godinu. Dakle, osporenom odredbom je utvrđeno ograničenje da, bez obzira na to što je zaposlenik plaćao doprinose na plaću koja je veća pet puta od prosjeka, on za tu godinu može ostvariti najviše pet bodova.
34. Iako to podnosilac zahtjeva ne ističe, Ustavni sud, imajući u vidu praksu Evropskog suda, smatra potrebnim ispitati da li bi na osnovu primjene osporenih odredaba moglo doći do smanjenja ili ukidanja ranije određenih penzija, odnosno do miješanja u pravo na imovinu bilo koje od kategorije osiguranika (vidi tačku 31. ove odluke). Ustavni sud zapaža da iz sadržaja člana 140. stav 1. Zakona o PIO-u proizlazi da se korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, koji su prava ostvarili po propisima koji su primjenjivani do stupanja na snagu tog zakona, ta prava osiguravaju i dalje, u dostignutom iznosu posljednje isplaćene penzije, odnosno penzije usklađene s posljednjim koeficijentom prije stupanja na snagu tog zakona i dalje će se usklađivati prema odredbama tog zakona. Također, odredbom člana 151. Zakona o PIO-u propisano je da će postupci koji nisu okončani do stupanja na snagu Zakona o PIO-u biti okončani prema propisima koji su važili u vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava. Prema tome, Ustavni sud zapaža da se osporena odredba člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u ne odnosi na korisnike prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koji su prava već ostvarili prema propisima koji su se primjenjivali do stupanja na snagu osporene odredbe. Također, ta odredba se ne odnosi ni na osiguranike koji su do stupanja na snagu zakona podnijeli zahtjeve za ostvarivanje prava prema ranijem zakonu. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da primjenom osporene odredbe, koja se odnosi samo na osiguranike koji su nakon stupanja na snagu Zakona o PIO-u podnijeli zahtjeve za priznavanje prava na penziju, ne može doći do smanjivanja ili obustavljanja već određene penzije, pa prema tome ni miješanja u pravo na imovinu tih osiguranika.
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud mora razmotriti da li je primjenom osporene odredbe člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u moglo doći do miješanja u prava osiguranika koji su zahtjeve podnijeli u skladu s tim zakonom. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je očigledno da se navedena odredba ne odnosi na pravo osiguranika na stjecanje penzije prema općem sistemu socijalnog osiguranja. Naime, Ustavni sud zapaža da se osporena odredba odnosi isključivo na ograničenje maksimalne visine ličnog koeficijenta osiguranika, koji je od utjecaja na konačno određivanje visine penzije. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se osporena odredba odnosi isključivo na pitanje visine penzije, odnosno na pravo na penziju određenog iznosa, što nije zajamčeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud,
Da Cunha Folhadela Moreira protiv Portugala, odluka od 13. novembra 2018. godine, predstavka broj 71418/14, tačka 20).
36. Osim toga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da osporenom odredbom dolazi do narušavanja suštine prava na penziju bilo koje kategorije osiguranika. Naime, osporena odredba se odnosi samo na jedan od načina ograničavanja maksimalnog iznosa penzije, pa se ne može razumno tvrditi da se njome dovode u pitanje egzistencijalna prava te kategorije osiguranika. Osim toga, Ustavni sud smatra da je bitno naglasiti da je osporenu odredbu člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u, u smislu svoje nadležnosti iz člana VI/3.c), razmatrao
in abstracto, ne ulazeći u njenu konkretnu primjenu u pojedinačnim slučajevima pred redovnim sudovima ili tijelima Zavoda.
37. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da odredbom člana 46. stav 5. Zakona nije došlo do miješanja u pravo na imovinu bilo koje kategorije osiguranika iz oblasti penzijskog osiguranja, koje bi vodilo potrebi da se detaljnije ispita usklađenost osporene odredbe prema standardima prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud smatra da se osporenom odredbom člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u ne pokreću ustavna pitanja kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
c) Zabrana diskriminacije u vezi s pravom na imovinu
38. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
39. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Zabrana diskriminacije
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
40. Podnosilac zahtjeva smatra i da se spornim odredbama diskriminiraju oni osiguranici koji na osnovu takvog zakonskog rješenja mogu imati manju penziju od nekih drugih osiguranika od kojih su imali ukupno veće plaće i za koje su uplaćivani ukupno veći doprinosi. Podnosilac zahtjeva smatra da je zbog toga osporena odredba suprotna članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
41. Ustavni sud podsjeća da član 14. Evropske konvencije nadopunjuje ostale materijalne odredbe Evropske konvencije i Protokola. On nema samostalno značenje budući da ima učinak samo u odnosu na "uživanje prava i sloboda" zaštićenih tim odredbama. Iako primjena člana 14. Evropske konvencije ne pretpostavlja povredu tih odredaba – i u toj je mjeri on samostalan – ne može biti mjesta njegovoj primjeni osim ako dotične činjenice potpadaju u domašaj jedne ili više njih (vidi Evropski sud,
Fábián protiv Mađarske (Vv), presuda od 5. septembra 2017. godine, predstavka broj 78117/13, tačka 112. sa daljnjim referencama). S obzirom na to da je utvrđeno da relevantne odredbe Zakona o PIO-u kojima su propisani uvjeti za stjecanje penzije za lica koja ispunjavaju njegove uvjete stvaraju vlasnički interes koji ulazi u obim prava na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u konkretnom slučaju član 14. Evropske konvencije je primjenjiv. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je odredba člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u u suprotnosti s navedenim članom.
42. Evropski sud je u svojoj sudskoj praksi utvrdio i da samo razlike u postupanju koje se zasnivaju na nekom od zabranjenih osnova navedenih u članu 14. Evropske konvencije, odnosno na "statusu" ili značajci koja se može identificirati mogu dovesti do diskriminacije u smislu člana 14 (
idem, stav 113). Ustavni sud podsjeća da kod uživanja prava i sloboda zajamčenih Evropskom konvencijom član 14. jamči zaštitu protiv različitog postupanja, bez objektivnog i razumnog opravdanja, prema pojedincima u analognim ili relevantno sličnim okolnostima. Međutim, Evropski sud kontinuirano ističe da je potrebno da zahtjev za dokazivanje analognog položaja ne zahtijeva da grupe komparatora budu identične, već se mora dokazati da je određeno lice, imajući u vidu posebnu prirodu njegove žalbe, bilo u relevantno sličnoj situaciji kao i drugi koji su tretirani drugačije (vidi Evropski sud,
Clift protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. jula 2010. godine, predstavka broj 7205/07, tačka 66). Dakle, elementi koji karakteriziraju različite situacije i određuju njihovu usporedivost moraju se ocijeniti u svjetlu predmeta i svrhe mjere koja pravi navedenu razliku (
op. cit.,
Fábián protiv Mađarske, tačka 121).
43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da podnosilac zahtjeva smatra da je osporenom odredbom napravljena razlika između osiguranika koji su primali plaću koja nije bila veća od pet puta od prosječne plaće u odnosu na osiguranike koji su primali plaću koja je bila veća od pet puta od prosječne plaće. Ustavni sud zapaža da je osporenom odredbom propisano da "godišnji lični koeficijent može iznositi najviše pet". Dakle, zakon ne pravi bilo kakvu razliku između osiguranika, već utvrđuje gornju granicu ličnog koeficijenta za sve osiguranike. Međutim, to u praksi znači da i oni koji su primali, kako to podnosilac zahtjeva navodi, pet ili više puta veću plaću od prosječne, ne mogu imati godišnji lični koeficijent koji bi imali da nema takvog ograničenja. Imajući u vidu da naizgled neutralna odredba proizvodi različite učinke na različite grupe lica, Ustavni sud smatra da se tim navodima u suštini ukazuje na indirektnu diskriminaciju. Naime, Evropski sud je u svojoj praksi prihvatio da razlike u postupanju mogu uzeti oblik nerazmjerno štetnih utjecaja opće politike ili mjere koja, mada je formulirana na neutralan način, diskriminira određenu grupu (vidi Evropski sud,
D. H. i dr. protiv Češke [Vv], presuda od 13. jula 2007. godine, predstavka br. 57325/00 i dr., tačka 184. sa daljnjim referencama).
44. Da bi se utvrdilo da li takva mjera predstavlja diskriminaciju po osnovu imovine u smislu člana 14. Evropske konvencije, potrebno je ocijeniti da li su primjenom osporene odredbe osiguranici koji su primali višestruko veće plaće od prosječne dovedeni u bitno gori položaj od ostalih osiguranika. U tom pogledu, Ustavni sud podsjeća da je razlika u postupanju diskriminirajuća ako "nema nikakvo objektivno i razumno opravdanje", to jest ako ne teži "legitimnom cilju" ili ako ne postoji "razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastojalo ostvariti". Obim te procjene će se razlikovati zavisno od okolnosti, predmeta i pozadine slučaja (vidi, između ostalog, Evropski sud,
Njegovanović i drugi protiv Srbije, zahtjev br. 29907/16 i dr., presuda od 25. januara 2022. godine, tačka 78).
45. Dovodeći u vezu navedeno s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je mjera ograničenja godišnjeg ličnog koeficijenta bila samo dio napora za postizanje ciljeva po osnovu generacijske solidarnosti, te načela uzajamnosti i solidarnosti u osiguravaju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, koji su propisani u odredbi člana 2. tačka a) Zakona o PIO-u, vodeći istovremeno računa i o stabilnosti penzijskog sistema i osiguranju njegove dugoročne održivosti. Pri tome, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena osporene odredbe kojom je godišnji lični koeficijent ograničen na pet bodova dovela do toga da osiguranici koji su primali plaće veće od pet puta od prosječnih snose pojedinačni i prevelik teret, odnosno da ta mjera ima nerazmjerno štetniji utjecaj na tu grupu osiguranika u odnosu na ostale (vidi,
mutatis mutandis, Evropski sud,
Žegarac i drugi protiv Srbije, odluka od 17. januara 2023. godine, tačka 107). Pri tome, eventualna mogućnost da bi ti osiguranici, kako to podnosilac zahtjeva tvrdi, "mogli imati manju penziju od nekih drugih osiguranika od kojih su imali ukupno veće plaće i uplaćivali ukupno veće doprinose" sama po sebi ne može ukazivati da su takva lica diskriminirana. Naime, iz odredaba člana 46. stav (1) Zakona o PIO-u proizlazi pravilo da se za svaku godinu posebno izračunava godišnji lični koeficijent. Prema tome, zakonodavac je takvom mjerom nastojao osigurati pravičniji penzijski sistem u kojem će se ograničiti utjecaj nerazmjerno visokih plaća na ukupan iznos penzije. Stoga, Ustavni sud smatra da su javne vlasti na taj način očigledno uspostavile pravičnu ravnotežu između osiguravanja finansijske stabilnosti penzijskog sistema, što je bilo u općem interesu i zaštiti imovinskih prava svih penzionera. Prema tome, Ustavni sud smatra da se na osnovu navoda podnosioca zahtjeva ne može utvrditi da je uslijed primjene člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u jedna grupa penzionera neopravdano stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale, već da je cilj navedene odredbe da doprinese pažljivom balansiranju i istovremenom odražavanju načela solidarnosti i socijalne pravde.
46. Prema tome, imajući u vidu svoju slobodnu procjenu koju zakonodavac uživa u određivanju socijalne politike, Ustavni sud smatra da odredbom člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u nije prekršeno načelo proporcionalnosti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporena odredba člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u u skladu sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 46. stav 5. Zakona o PIO-u u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravom na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. U smislu člana 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Zlatko M. Knežević i sutkinja Seada Palavrić su dali izjavu o neslaganju s većinskom odlukom.
50. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
