Službeni glasnik BiH, broj 71/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7447/18, rješavajući apelaciju J. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija J. K. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 029216 18 Kv od 11. oktobra 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J. K. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 029216 18 Kv od 11. oktobra 2018. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. J. K. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 029216 18 Kv od 11. oktobra 2018. godine. Apelant je 6. juna 2019. godine dostavio dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Rješenjem Suda BiH broj SI 2 K 02S216 18 Krn od 17. augusta 2018. godine u krivičnom predmetu protiv apelanta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u postupku međunarodne pravne pomoći, odlučujući o Prijedlogu Tužilaštva broj T20 0 KTPOM 0013501 17 od 9. augusta 2018. godine za privremeno oduzimanje pokretne imovine radi osiguranja, na osnovu člana 73. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) i člana 27. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, usvojen je Prijedlog Tužilaštva broj T20 0 KIPOM 0013501 17 od 9. augusta 2018. godine i izrečena je privremena mjera zabrane otuđenja ili raspolaganja na nekretninama čiji je zemljišno-knjižni vlasnik apelant, bliže označenim u navedenom rješenju. Određeno je da će provođenje privremene mjere zabrane otuđenja imovine određene tim rješenjem odmah po primanju rješenja izvršiti zemljišno-knjižne kancelarije općinskih sudova i službe nadležne za poslove katastra pri općinama u kojima se nekretnine nalaze. Dalje je navedeno da će privremena mjera zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom određena tim rješenjem trajati do okončanja krivičnog postupka protiv apelanta ili do drugačije odluke suda. Naloženo je Tužilaštvu da obavijesti Sud BiH o okončanju krivičnog postupka protiv apelanta pred nadležnim organima u Nizozemskoj.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 9. augusta 2018. godine Sudu BiH dostavilo pismeni prijedlog za privremeno oduzimanje imovine od apelanta, za koju se sumnja da je stečena vršenjem krivičnih djela, s ciljem sprečavanja njenog otuđenja ili raspolaganja. U prijedlogu je navedeno kako je u toku krivični postupak međunarodne pravne pomoći, koji se vodi po zamolnici Javnog tužilaštva Midden, koja je putem Ministarstva pravde Kraljevine Nizozemske dostavljena Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine. Dalje je navedeno kako je Javno tužilaštvo Midden 23. juna 2016. godine pokrenulo istragu protiv apelanta koji živi u Kraljevini Nizozemskoj i koji ima imovinu u Bosni i Hercegovini, konkretno pravo vlasništva u omjeru 1/1 na kući i zemljištu u Prijedoru, kao i da postoji sumnja da su navedene nekretnine stečene izvršenjem krivičnih djela pranja novca, odnosno krivičnih djela iz Zakona o opojnim drogama, pri čemu su navedene nekretnine po nizozemskom zakonu podobne za privremeno oduzimanje. U prilog navedenim tvrdnjama Tužilaštvo je uz prijedlog dostavilo odgovarajuću dokumentaciju i dokaze.

6. Sud BiH je ukazao da je odredbom člana 73. ZKPBiH propisano da sud može u bilo koje vrijeme tokom postupka donijeti, na prijedlog Tužilaštva, privremenu mjeru oduzimanja imovine koja se ima oduzeti po KZBiH, mjeru zapljene ili drugu neophodnu privremenu mjeru kako bi se spriječilo korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom. Dalje je ukazano da je odredbom člana 27. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima propisano da će domaći pravosudni organ na zahtjev stranih pravosudnih organa, u skladu s domaćim zakonodavstvom, preduzeti privremene mjere s ciljem prikupljanja dokaznog materijala i osiguranja već prikupljenih dokaza ili zaštite ugroženih pravnih interesa.

7. Sud je, analizirajući prijedlog Tužilaštva, utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant u periodu od januara 2013. do oktobra 2016. godine napravio rashode koji nisu razmjerni njegovim legalnim prijavljenim prihodima. Dalje, iz informacija pribavljenih od Porezne službe proizlazi da je na različite račune više apelantovih firmi u posljednjih nekoliko godina uplaćena veća količina novca u gotovini nego što je sa njih povučeno. Shodno navedenom, osnovano se sumnja da novac potječe od izvršenja krivičnih djela, te se pretpostavlja da apelant učestvuje u trgovini opojnim drogama. Konkretna sumnja na pranje novca u navedenom periodu odnosi se na, u rješenju specificirane, novčane tokove i transakcije (kupovina stana u Dubaiju, prebacivanje novca na privatni račun u Dubai, gotovinski depozit na bankovni račun, kupovina ručnog sata itd.). Dalje je navedeno da je osnovanost prijedloga sud našao i u činjenici da je istražni sudija u Nizozemskoj dao odobrenje za otvaranje finansijske istrage, čiji je cilj određivanje visine protivpravno stečene imovinske koristi, koja je procijenjena na iznos od oko 5.000.000 eura. Navedenim prijedlogom predloženo je privremeno oduzimanje imovine radi osiguranja, koja će služiti kao garancija ukoliko se osumnjičeni u toku krivičnog postupka obaveže na oduzimanje protivpravno stečene imovinske koristi. Sud je stava da navedene činjenice u fazi postupka u kojoj se predmet nalazio predstavljaju dovoljan osnov za sumnju da izvršene finansijske transakcije (kupovina pokretnih i nepokretnih stvari) predstavljaju način ubacivanja novca koji je stečen činjenjem različitih krivičnih djela u legalne novčane tokove, te da na takav način osumnjičeni vrši krivično djelo pranja novca, što je krivično djelo i prema Krivičnom zakonu BiH (član 209. stav 1. tačka a)), zbog čega je našao osnovanim prijedlog Tužilaštva za privremeno oduzimanje imovine radi osiguranja. Osim toga, navedeno je da su izrečene mjere privremenog karaktera, te će biti ukinute čim (i ukoliko) za to budu ispunjeni uvjeti.

8. Rješenjem Suda BiH broj SI 2 K 029216 18 Kv od 11. oktobra 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca podnesena protiv rješenja Suda BiH od 17. augusta 2018. godine.

9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantov branilac u žalbi naveo da je osporeno rješenje doneseno protivno činjeničnom stanju i uz pogrešnu primjenu zakona. Naveo je da je Tužilaštvu dostavio dokaze o tome kad je apelant postao vlasnik predmetne nekretnine (2012. godina), pa s obzirom na to da je relevantni period naveden u zamolnici januar 2013–oktobar 2016. godine, smatra da predmetna kuća nije mogla biti predmet mjera jer je stečena van spornog perioda. Osim toga, apelant je osporio i osnov sumnje naveden u pobijanom rješenju u odnosu na krivično djelo propisano Zakonom o opojnim drogama kada se u zamolnici Tužilaštva Kraljevine Nizozemske to i ne spominje.

10. Sud BiH je naveo da smatra da su u osporenom rješenju dati jasni i iscrpni razlozi za njegovo donošenje, koje je u cijelosti prihvatilo i drugostepeno vijeće. U pogledu statusa apelanta kao osumnjičenog istaknuto je da je taj status utvrđen u zamolnici Kraljevine Nizozemske, kao i da se predmetni postupak provodi po toj zamolnici, pa odatle i preuzimanje statusa osumnjičenog lica. Dalje je navedeno da je privremeno oduzimanje imovine radi osiguranja prvenstveno radnja dokazivanja kojom se sprečava da se imovina za koju se sumnja da je u vezi s izvršenjem konkretnog krivičnog djela otuđi ili koristi i na taj način opstruira krivični postupak. Za primjenu odredbe iz člana 73. ZKPBiH, u svrhu donošenja privremene mjere osiguranja oduzimanja predmeta krivičnog djela i stečene imovinske koristi, prije svega je potrebno utvrditi postojanje dokaza da se opravdano vjeruje da je imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela. Stoga je Sud BiH, prije svega, izvršio uvid u zamolnicu za međunarodnu pravnu pomoć te, kao i sudija za prethodni postupak, našao osnovanim prijedlog Tužilaštva. Naime, navedeno je da je uvidom u spis utvrđeno da sudu uz predmetnu zamolnicu nisu dostavljeni materijalni dokazi u odnosu na postojanje osnova sumnje za počinjenje krivičnih djela koja se osumnjičenom stavljaju na teret. Međutim, sud je stava da navodi sadržani u zamolnici dovode u sumnju legalnost apelantovih pravnih poslova u spornom vremenskom periodu, posebno imajući u vidu da su se, prema ocjeni nadležnog organa Kraljevine Nizozemske, stekli zakonom propisani uvjeti za otvaranje finansijske krivično-pravne istrage s ciljem određivanja obima imovinske koristi koju je apelant protivpravno stekao (procjena na 5.000.000 eura – za koju je navedeno da je privremenog karaktera i može biti promijenjena), a odbrana istovremeno nije učinila dokazanim svoje tvrdnje. Navedeno je da je postojanje osnovane sumnje fakt koji je u ovom krivičnom postupku već utvrđen primjenom načela slobodne ocjene dokazanosti osnovanosti navoda istaknutih u predmetnoj zamolnici, a stav o tome Sud BiH je utemeljio imajući u vidu fazu krivičnog postupka u kojoj se predmet nalazio u vrijeme donošenja rješenja (faza istrage), nalazeći da je u tom trenutku postojala osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo pranja novca, koje je kao takvo kažnjivo i po KZBiH i Krivičnom zakonu Kraljevine Nizozemske.

11. Sud BiH je dalje cijenio dokaze Tužilaštva i odbrane (ZK izvadak, ugovori o kreditima, dopis Javnog tužilaštva iz Dubaija, procjena vrijednosti predmetne nekretnine), ocijenivši svaki dokaz i obrazlažući zašto dokazi koje je ponudio apelant ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Ukazano je da, iako se radi o postupku međunarodne pravne pomoći, uslijed čega bi se apelantov navod da krivično djelo nije izvršeno na teritoriji BiH ili protiv njenog državljanina smatrao neosnovanim, postoji osnovana sumnja da je krivično djelo vršeno u periodu od 2013. do 2016. godine, i to na teritoriji, između ostalih država, i Bosne i Hercegovine, kako je to navedeno u zamolnici. Sve činjenice navedene u zamolnici, naveo je sud, stvorile su sumnju da novčana sredstva koja je apelant uložio u nekretnine koje su predmet ovog postupka potječu iz krivičnog djela za koje je osumnjičen, zbog čega je osnovano izvršena blokada navedenih nekretnina do okončanja krivičnog postupka protiv apelanta ili do drugačije odluke suda, odnosno dok se ne steknu uvjeti za njihovo trajno oduzimanje ili vraćanje vlasniku. Dakle, s obzirom na sve navedeno, kao i činjenicu da je krivični postupak – istraga koju provodi Tužilaštvo u Kraljevini Nizozemskoj još uvijek u toku (i to po više zamolnica upućenih prema više država), što iziskuje potrebu provođenja istražnih radnji u dužem vremenskom periodu i ukazuje na potrebu daljnjeg prikupljanja informacija i vršenja provjera, kao i da apelant još uvijek nije dao iskaz povodom osnova sumnje, te da apelant nije učinio osnovanim žalbene navode, drugostepeni sud je stava da su u ovom procesnom trenutku ispunjeni zakonom propisani uvjeti u skladu s odredbom člana 73. ZKPBiH.

12. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jedinica Prijedor broj 21.35/714-Dn-1183/18 od 28. augusta 2018. godine određeno je da se na osnovu Rješenja Suda BiH broj SI 2 K 029216 18 Km od 17. augusta 2018. godine dozvoljava zabilježba mjere osiguranja, i to: privremena mjera zabrane otuđenja i raspolaganja na nekretninama bliže označenim u rješenju, uknjiženim kao apelantovo vlasništvo.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. U pogledu prava na imovinu naveo je da je Sud BiH osporenim rješenjima o izricanju privremene mjere zabrane otuđenja ili raspolaganja na nekretninama apelanta lišio prava na mirno uživanje imovine, odnosno da se država Bosna i Hercegovina odlukom Suda BiH nezakonito uplela u apelantova imovinska prava, odnosno ograničila je apelanta u upravljanju imovinom. Tvrdi da se vrijeme kupovine kuće koja je predmet mjere (2012. godine) uopće ne poklapa s vremenom za koje se apelant tereti u vezi s postojanjem sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, kao i da se miješanje države u apelantova imovinska prava ne može opravdati, tim prije što je isto učinjeno ne vođenjem istrage državnih organa Bosne i Hercegovine, već samo prema zahtjevu za međunarodnu pravnu pomoć, pri čemu se taj zahtjev zasniva samo na pretpostavkama da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Apelant se u postupku pred organima Kraljevine Nizozemske ne tereti da je na bilo koji način učinio krivično djelo vezano za Bosnu i Hercegovinu (na teritoriji BiH, na štetu njenog državljanina ili imovine BiH u državi ili u inostranstvu), pa apelant smatra da je miješanje države u apelantove imovinske interese urađeno bez zakonskog cilja, a javni interes nije prekršen na bilo koji način. Pored toga, apelant smatra da ne postoji element proporcionalnosti u postupanju države, kroz rješenje Suda BiH. U zamolnici Tužilaštva iz Nizozemske se samo sumnja da bi i apelantova kuća u BiH eventualno mogla potjecati iz krivičnog djela pranja novca, ali nikakva indirektna ili direktna veza u vezi s navodnim izvršenjem krivičnog djela i gradnjom/kupovinom kuće se ne može vidjeti iz zamolnice Tužilaštva iz Nizozemske, niti iz rješenja Suda BiH. Pored toga, u vezi s proporcionalnošću postupanja, apelant smatra da uopće ne postoji jer se u osporenom rješenju navodi da će privremena mjera trajati do okončanja krivičnog postupka protiv osumnjičenog apelanta ili do drugačije odluke suda. Ovakav teret koji je prebačen na apelanta je potpuno nerazmjeran jer postupak može trajati vječno. Zbog navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud BiH utvrdi kršenje apelantovog prava na imovinu.

15. U pogledu prava na pravično suđenje apelant je istakao da je u rješenju Suda BiH navedeno da Tužilaštvo BiH uz zamolnicu nije Sudu BiH dostavilo materijalne dokaze u odnosu na postojanje osnova sumnje za počinjenje krivičnih djela koja se osumnjičenom stavljaju na teret, pa postavlja pitanje kako je moguće da je sud donio odluku o izdavanju privremene mjere ako nije imao dokaze o tome da li je apelant barem osnovano sumnjiv za krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Osim toga, apelant smatra da nikako ne može biti "osumnjičeni" prema Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine jer se protiv njega ne vodi bilo kakva krivična istraga u BiH. Sud Bosne i Hercegovine u rješenju navodi da je postojanje osnovane sumnje "fakt" koji je u krivičnom postupku već utvrđen primjenom načela slobodne ocjene dokaza iz zamolnice. Apelant smatra da takvo pravilo ne postoji u krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine i da se radi o potpuno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava na apelantovu štetu.

16. Apelant zaključuje da je obrazloženje pobijanog rješenja doneseno bez bilo kakvog utvrđivanja činjeničnog stanja (jer se u prvostepenom rješenju činjenično stanje nije ni utvrđivalo kada sud nije imao sve dokaze koje je Tužilaštvo imalo u svom spisu), da sud jednostavno nije htio da prihvati jasne i argumentirane apelantove dokaze (koji su priloženi uz žalbu). Konačno, apelant smatra da se radi o selektivnoj pravdi na apelantovu štetu. Tužilaštvo BiH podnosi zahtjev za izdavanje privremene mjere bez bilo kakvih dokaza, Sud BiH u prvostepenom rješenju usvaja zahtjev Tužilaštva BiH, a da u spisu nema dokaza koje je apelant priložio Tužilaštvu BiH, i konačno, drugostepeno vijeće Suda BiH donosi pobijano rješenje bez bilo kakvog razumnog obrazloženja u vezi s apelantovim navodima/dokazima u postupku pred Tužilaštvom BiH i u odnosu na žalbene navode.

b) Odgovori na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da je u drugostepenom rješenju naveo jasne i argumentirane razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi, kao i da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant pozvao. Sud smatra da su neosnovani navodi da je osporenim odlukama apelant spriječen u mirnom uživanju svoje imovine. Naime, u konkretnom slučaju Sud BiH je, postupajući po zamolnici Kraljevine Nizozemske, našao osnovanim prijedlog Tužilaštva te primjenom odredbe člana 73. ZKPBiH donio pobijano rješenje. Dakle, cijeneći sadržaj i argumentaciju navedene zamolnice, Sud BiH je u konkretnom slučaju našao opravdanim i u skladu s odredbama ZKPBiH osnovanim ograničiti apelantovo pravo na imovinu, pa smatra da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnom miješanju države BiH u njegovo pravo na mirno uživanje imovine. Sud BiH smatra neosnovanim i apelantove navode da mu je predmetnim odlukama povrijeđeno pravo na "fer suđenje". Ukazano je da je u pogledu njegovog statusa kao osumnjičenog potrebno istaći da je on kao takav utvrđen zamolnicom Kraljevine Nizozemske po kojoj se provodi predmetni postupak, pa odatle i preuzimanje statusa osumnjičenog lica. Dalje, u odnosu na navode da sudu nisu dostavljeni dokazi koji upućuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela, napomenuto je da je istina da sudu nisu dostavljeni materijalni dokazi u odnosu na postojanje osnova sumnje za počinjenje krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, međutim sud je stava da navodi sadržani u zamolnici, uz dostavljeni zemljišnoknjižni izvadak, dovode u sumnju legalnost apelantovih pravnih poslova u spornom vremenskom periodu, posebno imajući u vidu da su se (cijeneći fazu postupka – istraga), prema ocjeni nadležnog organa Kraljevine Nizozemske, stekli zakonom propisani uvjeti za otvaranje finansijske krivično-pravne istrage s ciljem određivanja obima imovinske koristi koju je osumnjičeno lice protivpravno steklo. Osim toga, ukazano je da se u konkretnom slučaju radi o postupku pružanja međunarodne pravne pomoći povodom krivičnog postupka koji se vodi pred pravosudnim organima Kraljevine Nizozemske, iz kojeg razloga je sud apsolutno poklonio vjeru navodima sadržanim u zamolnici, cijeneći da je ona sastavljena i podnesena u skladu s međunarodnim ugovorima te relevantnim zakonskim propisima. Konačno, Sud BiH je našao neosnovanim navode da nisu cijenjeni dokazi dostavljeni uz žalbu protiv prvostepenog rješenja budući da iz obrazloženja drugostepenog rješenja jasno proizlazi argumentacija iz kojeg razloga navedeni dokazi nisu mogli dovesti u pitanje zaključak prvostepenog suda o opravdanosti izricanja navedene mjere zabrane otuđenja ili raspolaganja na nekretninama.

18. Tužilaštvo je navelo da su, postupajući po zamolnici za međunarodnu pravnu pomoć Kraljevine Nizozemske, Tužilaštvo i Sud BiH ocijenili da su ispunjeni uvjeti koje predviđa član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava, tj. da je za izricanje privremene mjere postojao javni interes i da je to učinjeno pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava, posebno naglašavajući činjenicu da, kako je to predviđeno u članu 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije, država ima pravo da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesom. Kada su u pitanju navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što je Sud BiH u osporenom rješenju utvrdio da je postojanje osnovane sumnje fakt koji je utvrđen primjenom načela slobodne ocjene dokaza iz zamolnice, Tužilaštvo je istaklo da drži da to pravo apelantu nije povrijeđeno budući da je Sud BiH rješenje donio postupajući po zamolnici iz koje jasno proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo pranja novca, što opravdava izricanje privremene mjere zabrane raspolaganja imovinom.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 73. st. (1) i (3)
Privremeno oduzimanje imovine radi obezbjeđenja

(1) Sud može u bilo koje vrijeme u toku postupka donijeti na prijedlog Tužitelja privremenu mjeru oduzimanja imovine koja se ima oduzeti po KZ BiH, mjeru zaplijene ili drugu neophodnu privremenu mjeru kako bi se spriječilo korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom.

[…]

(3) U slučaju da Sud uskrati odobrenje, poduzete mjere će se obustaviti, a oduzeti predmeti i imovina će biti odmah vraćeni osobi od koje su oduzeti. [...]

20. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima ("Službeni glasnik BiH" br. 53/09 i 58/13).

Član 27.
(Privremene mjere)

Domaći pravosudni organ će na zahtjev stranih pravosudnih organa, u skladu s domaćim zakonodavstvom, preduzeti privremene mjere s ciljem prikupljanja dokaznog materijala i osiguranja već prikupljenih dokaza ili zaštite ugroženih pravnih interesa.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

23. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

24. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatira da su predmet osporavanja apelacijom rješenja Suda BiH donesena u krivičnom postupku protiv apelanta povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje privremene mjere zabrane otuđenja predmetne imovine u postupku međunarodne pravne pomoći na osnovu zamolnice Kraljevine Nizozemske. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li je u konkretnom slučaju primjenjiv član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li su se osporena rješenja odnosila na utvrđivanje građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta.

27. Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da je apelant u konkretnom slučaju osporio odluke Suda BiH kojima je odlučeno o privremenoj mjeri zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom. U vezi s tim Ustavni sud smatra da je prvenstveno potrebno odgovoriti na pitanje jesu li se osporene odluke odnosile na utvrđivanje krivične optužbe u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj je koncept "krivične optužbe" autonoman (vidi, između ostalih, odluke Evropskog suda A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 29. augusta 1997. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-V, str. 1488. i 39. i Ozturk protiv Njemačke, presuda od 21. februara 1984, serija A, broj 73, str. 18. i 50). Također, u vezi s odgovorom na pitanje da li su se osporene odluke u konkretnom slučaju odnosile na utvrđivanje "krivične optužbe", potrebno je dati i odgovor na pitanje da li je cilj mjere bio osuđivanje ili oslobađanje od optužbe apelanata i da li su osporene odluke imale bilo kakve implikacije na krivični dosje apelanata (vidi, mutatis mutandis, Phillips protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 41087/98, § 34, ECHR 2001 VII; Butler protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluke) broj 41661/98, 27. juni 2002).

28. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da je slično pravno pitanje riješio u svojoj praksi u predmetu broj AP 20/12 od 26. februara 2015. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) povodom apelacije apelanata (fizičko i pravno lice) za koje je postojao osnov sumnje da su izvršili određena krivična djela, koji su apelacijom osporili rješenje Suda BiH o privremenoj mjeri zabrane raspolaganja imovinom koja je određena u fazi istrage na prijedlog Tužilaštva. U navedenoj Odluci broj AP 20/12 Ustavni sud je citirao praksu Evropskog suda u predmetu Dogmoch protiv Njemačke (vidi Evropski sud, odluka o dopustivosti, predstavka broj 26315/03, 18. septembar 2006. godine) u kojem je Evropski sud (u vezi sa sličnim pravnim pitanjem zamrzavanja imovine podnosioca predstavke) zaključio da ne postoje naznake da je naredba o pljenidbi imala bilo kakav utjecaj na krivični dosje podnosioca zahtjeva, da se osporavane odluke stoga ne mogu smatrati odlukama kojim se odlučuje o utvrđivanju krivične optužbe, te je zaključio da je predstavka ratione materiae inkompatibilna s odredbama Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio da se isti stav može usvojiti u predmetu broj AP 20/12, te je naveo, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, da su osporene odluke donesene na privremenom osnovu, dakle, da osporene mjere imaju privremeni karakter i da ne postoje naznake da su navedena rješenja u smislu stavova Evropskog suda iz odluke Dogmoch imala bilo kakav utjecaj na krivični dosje osumnjičenih apelanata, zbog čega se ne mogu smatrati kao odluke kojima se odlučuje o utvrđivanju krivične optužbe protiv apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom predmetu apelant osporava rješenje kojim se ne utvrđuje krivična optužba protiv njega nego mu se privremeno, do okončanja postupka, zabranjuje raspolaganje imovinom. Ustavni sud, dalje, zapaža da je u konkretnom slučaju privremena mjera donesena u postupku međunarodne pravne pomoći, po zamolnici Kraljevine Nizozemske, čije Javno tužilaštvo provodi istragu protiv apelanta, kao i da je cilj privremene mjere, kako proizlazi iz rješenja Suda BiH, bio da se u početnoj fazi postupka osigura da se postupak provede do kraja, bez opasnosti da imovina za koju se sumnja da je stečena krivičnim djelom bude otuđena, u skladu s odredbama člana 73. ZKPBiH i člana 27. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. Ustavni sud zapaža da se, prema relevantnim odredbama ZKPBiH, imovinska korist stečena krivičnim djelom oduzima sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno, pa u predmetnom slučaju do eventualnog oduzimanja apelantove imovine može doći tek u slučaju da se utvrdi apelantova krivična odgovornost za krivična djela za koja je osumnjičen. Stoga, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene na privremenom osnovu, dakle, da imaju privremeni karakter i da ne postoje naznake da su navedena rješenja u smislu stavova Evropskog suda i Ustavnog suda imala bilo kakav utjecaj na apelantov krivični dosje, zbog čega se ne mogu smatrati kao odluke kojima se odlučuje o utvrđivanju krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pitanje pravičnosti postupka ne ulazi u domenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domenu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija u odnosu na apelantove navode o kršenju tog prava ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

b) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu

31. Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 029216 18 Kv od 11. oktobra 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeno rješenje primio 15. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 14. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, taj dio apelacije ispunjava uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u odnosu na apelanta ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelant osporava rješenja Suda BiH tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

35. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

36. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim rješenjem Suda BiH povrijeđeno pravo na imovinu Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može dogoditi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta državama potpisnicama pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).

37. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje ne može se nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij zakonitosti i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, tačka 49).

38. Prije daljnjeg razmatranja predmetne apelacije, Ustavni sud upućuje na svoju praksu, kao i na praksu Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slična pitanja – pitanja kontrole korištenja imovine, odnosno privremene mjere ograničavanja korištenja imovine zbog sumnje da je počinjeno krivično djelo. U tom smislu Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je i prema praksi Evropskog suda svaki predmet "slučaj za sebe", te da okolnosti svakog konkretnog predmeta utječu na odluku.

39. Primjenjujući navedeno na konkretni predmet, Ustavni sud prvenstveno smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu s obzirom na to da je osporenim odlukama određena privremena mjera zabrane otuđenja imovine, pri čemu iz sadržaja osporenih rješenja kao nesporno proizlazi da ta imovina nije oduzeta trajno, nego je privremeno ograničeno raspolaganje tako što je zabranjeno otuđenje do drugačije odluke suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da osporene odluke u svojoj suštini stoga potpadaju pod treće pravilo, odnosno da predstavljaju kontrolu nad upotrebom imovine u smislu drugog stava člana 1. Protokola broj 1 "koji daje pravo državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima" (mutatis mutandis, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. maja 1995. godine, st. od 32. do 37. te i odluka od 5. jula 2001. godine, predstavka broj 52024/99).

40. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da su u pogledu poštovanja uvjeta iz drugog stava člana 1. Protokola broj 1 osporena rješenja donesena u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH i Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH osporene odluke donio u skladu sa zakonskim ovlaštenjem koje proizlazi iz odredbi člana 73. ZKPBiH kojima je jasno propisano: "Sud može u bilo koje vrijeme u toku postupka donijeti na prijedlog Tužitelja privremenu mjeru oduzimanja imovine koja se ima oduzeti po KZ BiH, mjeru zaplijene ili drugu neophodnu privremenu mjeru kako bi se spriječilo korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom." Pored toga, Ustavni sud ukazuje da odredba člana 27. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima propisuje obavezu domaćem pravosudnom organu da na zahtjev stranih pravosudnih organa, u skladu s domaćim zakonodavstvom, preduzme privremene mjere s ciljem prikupljanja dokaznog materijala i osiguranja već prikupljenih dokaza ili zaštite ugroženih pravnih interesa. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući u konkretnom predmetu, primjenu odredbe člana 27. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, zasnovao na odredbi člana 73. ZKPBiH. Iako Ustavni sud zapaža da navedena odredba propisuje mogućnost donošenja privremene mjere u situaciji kada se postupak vodi pred tim sudom, a u konkretnom slučaju se postupak vodi pred pravosudnim organima Kraljevine Nizozemske, Ustavni sud uočava da je intencija Suda BiH bila da zahtjev iz odredbe člana 27. Zakona o međunarodnoj pomoći u krivičnim stvarima koji se odnosi na propisanost u domaćem zakonodavstvu veže za navedenu odredbu ZKPBiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ovakvo obrazloženje Suda BiH ne smatra proizvoljnim i zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu.

41. Odgovarajući dalje na pitanje da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u imovinu, proporcionalne cilju i svrsi, te da stoga na apelanta nije stavljen pretjeran teret prvenstveno zbog toga što suštinski ne zadiru u obim korištenja te imovine (predmetna imovina nije trajno oduzeta), ali je, kako proizlazi iz osporenih rješenja, bilo neophodno da se donese privremena mjera te privremeno zabrani i onemogući apelantu da imovinu otuđi ili eventualno prenese na treća lica. U tom kontekstu, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se privremenom mjerom, koja se isključivo odnosi na zabranu otuđenja predmetne imovine, ne stavlja pretjerani teret na apelanta u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti (održavanje javnog reda i sprečavanje kriminalnog djelovanja poštujući načelo da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela), čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinca, te je nesporno da je ovo miješanje u apelantovu imovinu u skladu s načelom pravne sigurnosti, odnosno da je ostvarena pravična ravnoteža između apelantovih prava i legitimnog cilja.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, u javnom interesu, pri čemu na apelanta nije stavljen pretjeran teret.

44. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević