Službeni glasnik BiH, broj 59/25
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
U-18/25, rješavajući zahtjev
Suda Bosne i Hercegovine (sutkinja Samra Akova), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinja
na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odlučujući o zahtjevu
Suda Bosne i Hercegovine (sutkinja Samra Akova) za ocjenu kompatibilnosti člana 104. stav (1) u vezi s primjenom člana 43. stav (2) Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – završne odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, 60/10, 32/13, 93/17, 59/22 i 88/23),
utvrđuje se da odredba člana 104. stav (1) u vezi s primjenom člana 43. stav (2) Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – završne odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, 60/10, 32/13, 93/17, 59/22 i 88/23) nije kompatibilna sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" usaglasi član 104. stav (1) u vezi s primjenom člana 43. stav (2) Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – završne odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, 60/10, 32/13, 93/17, 59/22 i 88/23) sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u rokovima iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sud Bosne i Hercegovine (sutkinja Samra Akova; u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 8. aprila 2025. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti člana 104. stav 1. u vezi sa članom 43. stav (2) Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 26/04, 7/05, 48/05, 60/10, 32/13, 93/17, 59/22 i 88/23; u daljnjem tekstu: Zakon o radu) s odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Dom naroda), Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predstavnički dom), Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara) i Ministarstva finansija i trezora Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) zatraženo je 15. aprila 2025. godine da u roku od 30 dana od prijema dopisa dostave odgovor na zahtjev.
3. Svi pozvani su se izjasnili o zahtjevu u periodu od 24. aprila do 16. maja 2025. godine. Predstavnički dom i Dom naroda su dostavili "mišljenje" o zahtjevu. Vijeće ministara je obavijestilo Ustavni sud da je zahtjev proslijedilo Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde), a Ministarstvo finansija je sugeriralo Ustavnom sudu da zahtjev uputi Ministarstvu pravde. Ministarstvo pravde je odgovor na zahtjev dostavilo 9. juna 2025. godine.
III. Zahtjev
a) Predmet povodom kojeg je pokrenut zahtjev
4. Podnosilac zahtjeva je naveo da se pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) vodi parnični postupak po tužbi A. M. P. iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv Bosne i Hercegovine – Ministarstva civilnih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) zbog diskriminacije te radi otklanjanja štetnih posljedica nastalih neisplaćivanjem naknade za drugu polovinu radnog vremena roditelju djeteta s težim smetnjama u razvoju kojem je priznato pravo na rad s polovinom punog radnog vremena. Tužiteljica ima prebivalište u Kantonu Sarajevu i zaposlenica je Centra za uklanjanje mina u BiH, na radnom mjestu višeg samostalnog referenta za nabavku, prema ugovoru o radu na neodređeno vrijeme s punim radnim vremenom. Rješenjem od 11. januara 2024. godine tuženi je tužiteljici utvrdio pravo na rad s polovinom punog radnog vremena, a rješenjem od 25. juna 2024. godine utvrđeno je pravo na isplatu plaće i uplatu poreza i doprinosa iz plaće i na plaću srazmjerno vremenu provedenom na radu. Međutim, tuženi tužiteljici ne isplaćuje priznatu naknadu iz člana 43. stav (2) Zakona o radu. Tuženi je tužiteljicu uputio da pravo na naknadu plaće i doprinosa za vrijeme koje ne radi ostvaruje u skladu sa zakonima u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH). Tuženi je takvo rješenje donio na osnovu obavještenja Ministarstva finansija, koje je doneseno na osnovu mišljenja Ministarstva pravde BiH, prema kojem naknadu plaće roditeljima koji ostvaruju pravo iz člana 43. stav (2) Zakona o radu ne isplaćuje poslodavac već institucija koja vrši isplatu naknade. U entitetu FBiH ne postoji institucija koja vrši isplatu takve naknade, zbog čega se tužiteljici priznata naknada ne isplaćuje. S druge strane, tuženi je zaposleniku s prebivalištem u entitetu Republika Srpska (u daljnjem tekstu: RS) koji ima pravo na naknadu iz člana 43. stav (2) Zakona o radu odobrio isplatu naknade za puno radno vrijeme, uz napomenu da će zahtijevati refundaciju isplaćene naknade od Javnog fonda za dječiju zaštitu RS. Zbog navedenog tužiteljica traži da se utvrdi da je tuženi povrijedio njeno pravo na jednako postupanje u odnosu na zaposlenika tuženog s prebivalištem u RS kojem je utvrđena, priznata i isplaćena naknada za drugu polovinu radnog vremena, a njoj se ta naknada ne isplaćuje. Tužiteljica zbog navedenog traži da se tuženom naloži da izvrši radnje kojima bi uklonio diskriminaciju tako što će joj isplatiti naknadu štete u visini neisplaćenih naknada za drugu polovinu radnog vremena.
b) Navodi iz zahtjeva
5. Podnosilac zahtjeva navodi da Zakon o radu priznaje pravo na naknadu plaće korisniku prava iz člana 43. stav (1) navedenog zakona. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o naknadi iz domena socijalne zaštite koju zakoni na nivou BiH ne poznaju. Stoga se, prema članu 104. stav (1) Zakona o radu, za ostvarivanje prava iz člana 43. stav (2) Zakona o radu primjenjuju zakoni i drugi propisi prema mjestu prebivališta zaposlenika. U vezi s tim se navodi da je taj vid zaštite propisan na različite načine na nivou entitetȃ. Pravilnikom o ostvarivanju prava na rad s polovinom radnog vremena radi pojačane njege i staranja o djetetu s psihofizičkim smetanjima u razvoju RS (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano je da poslodavac ima pravo na refundaciju isplaćene naknade neto plaće zaposlenom roditelju za drugu polovinu punog radnog vremena koju vrši Javni fond za dječiju zaštitu (član 9). S druge strane, Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom Kantona Sarajevo ne regulira pravo na naknadu plaće roditeljima djece s težim smetnjama u razvoju. U konkretnom slučaju radi se o naknadi iz domena socijalne zaštite zaposlenika, koju zakoni na nivou BiH ne poznaju jer je pitanje socijalne zaštite regulirano entitetskim zakonima. Stoga podnosilac zahtjeva smatra da odredba člana 104. stav (1) iz prijelaznih i završnih odredaba Zakona o radu direktno utječe na ostvarivanje prava zaposlenih na naknadu plaće, koja su priznata prema članu 43. stav (2) navedenog zakona. Podnosilac zahtjeva smatra da navedeno dovodi do nejednakog tretmana zaposlenih u institucijama BiH koji imaju prebivalište u različitim entitetima. Dalje, podnosilac zahtjeva smatra da za takav nejednak tretman zaposlenika u institucijama BiH ne postoji razumno opravdanje i da primjena odredbe člana 43. stav (2) Zakona o radu prema teritorijalnom principu nije proporcionalna cilju kojem se teži Zakonom o plaćama i naknadama u institucijama BiH, kojim taj vid naknade nije propisan. Činjenica da jedan zaposlenik ostvaruje naknadu plaće a drugi ne, uprkos priznatom pravu, samo zato što živi u entitetu u kojem naknada takve vrste nije regulirana entitetskim zakonom upućuje na diskriminaciju. Diskriminacija takve vrste zabranjena je čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije BiH (u daljnjem tekstu: ZZD) jer se na taj način krši princip jednakosti iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva se pozvao na praksu Ustavnog suda zauzetu u Odluci broj U-12/09 od 28. maja 2010. godine u kojoj je raspravljano slično pitanje jednakosti prava zaposlenica u institucijama BiH u vezi s isplatom naknade za porodiljsko odsustvo prema mjestu prebivališta. U vezi s tim, podnosilac zahtjeva navodi da zakonodavac nije izvršio svoju obavezu usklađivanja zakonodavstva s Ustavom Bosne i Hercegovine prema Odluci broj U-12/09. Postojećim zakonskim rješenjem zakonodavac je napravio nedozvoljenu razliku u ostvarivanju tog prava u odnosu na zaposlenike institucija BiH koji imaju prebivalište u entitetu FBiH, odnosno Kantonu Sarajevo.
c) Odgovori na zahtjev
6. Predstavnički dom je naveo da je Ustavnopravna komisija razmotrila zahtjev i da je jednoglasno konstatirala da je Zakon o radu u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, navedeno je i da će odluku o kompatibilnosti spornih odredaba navedenog zakona s relevantnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju i Međunarodnim paktom donijeti Ustavni sud.
7. Dom naroda je naveo da je Ustavnopravna komisija razmotrila zahtjev i da je nakon rasprave jednoglasno odlučeno da odluku o zahtjevu prepusti Ustavnom sudu.
8. Ministarstvo pravde je navelo da uvažava činjenicu da odredba člana 104. stav (1) Zakona o radu omogućava primjenu entitetskih propisa u području socijalne zaštite, uključujući i naknade za zaposlene koji ostvaruju pravo iz člana 43. Zakona o radu. Različit stepen razvijenosti entitetskih pravnih okvira u praksi dovodi do situacije u kojoj zaposlenici u jednakom pravnom položaju, ali s prebivalištem u različitim entitetima ostvaruju različita prava u pogledu isplate naknade plaće. Na taj način dolazi do neujednačene prakse i nejednakog pristupa pravima, što može imati karakter diskriminacije po osnovu mjesta prebivališta. Ministarstvo pravde je navelo da je svjesno pravnih i praktičnih posljedica koje proizlaze iz neujednačene primjene važećih zakonskih rješenja, a posebno imajući u vidu da se radi o ostvarivanju prava iz radnog odnosa povezanih s brigom o djeci s teškoćama u razvoju. Shodno tome, navedeno je da je pokrenuta inicijativa s ciljem izmjene i dopune Zakona o radu radi uklanjanja pravne praznine i sprečavanja daljnje pravne nesigurnosti i nejednakosti, te uspostavljanja ujednačenog pristupa za ostvarivanje prava iz člana 43. Zakona o radu bez obzira na prebivalište zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine.
IV. Relevantni propisi
9. U
Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:
Član II
Ljudska prava i osnovne slobode
4. Nediskriminacija
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
10.
Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Rim, 4. XI. 1950. god. ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), kako je izmijenjena Protokolom broj 11 (datum stupanja na snagu 1. novembar 1998. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Zabrana diskriminacije
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:
Opća zabrana diskriminacije
1. Uživanje svih prava utvrđenih zakonom osigurano je bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status.
2. Nikog nijedan organ vlasti ne smije diskriminirati ni po kojem osnovu, kao što je navedeno u stavu 1.
11.
Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – završne odredbe Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, 60/10, 32/13, 93/17, 59/22 i 88/23)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 43.
1. Jedan od roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju (teže hendikepiranog djeteta) ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena, u slučaju ako je riječ o samohranom roditelju ili ako su oba roditelja zaposlena, pod uslovom da dijete nije smješteno u instituciju socijalno- zdravstvenog zbrinjavanja na osnovu nalaza nadležne zdravstvene institucije.
2. Roditelju, koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, pripada pravo na naknadu plaće, saglasno zakonu.
3. Roditelju, koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, ne može se narediti da radi noću, prekovremeno i ne može mu se promijeniti mjesto rada, ako za to nije dao svoj pismeni pristanak.
Član 104. st. (1) i (2)
1. Do donošenja zakona Bosne i Hercegovine kojima se propisuje zdravstvena zaštita zaposlenika, penziono i invalidsko osiguranje i druge vrste socijalne zaštite zaposlenika primjenjivat će se zakoni i drugi propisi entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine prema mjestu prebivališta zaposlenika.
2. U slučaju da zakoni i drugi propisi entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine na različit način reguliraju pitanje prava po osnovu porodiljskog i roditeljskog odsustva, Vijeće ministara svojom odlukom uredit će ovo pitanje na jedinstven način, i to tako što će se primjenjivati rješenja onog nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini koja su najpovoljnija za korisnice ovog prava. Sredstva potrebna za ovo osigurat će se u budžetu institucija Bosne i Hercegovine.
12.
Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka USFBiH, 31/20 – odluka USFBiH, 49/21 – završne odredbe Zakona o mirnom rješavanju radnih sporova, 19/22 – rješenje USFBiH, 44/22 i 39/24) u relevantnom dijelu glasi:
Prava roditelja djeteta sa težim smetnjama u razvoju
Član 69.
(1) Jedan od roditelja djeteta sa težim smetnjama u razvoju (teže hendikepiranog djeteta) ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena, u slučaju da se radi o samohranom roditelju ili da su oba roditelja zaposlena, pod uvjetom da dijete nije smješteno u ustanovu socijalno - zdravstvenog zbrinjavanja, na osnovu nalaza nadležne zdravstvene ustanove.
(2) Roditelju, koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, pripada pravo na naknadu plaće, u skladu sa zakonom.
(3) Roditelju koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, ne može se narediti da radi noću, prekovremeno i ne može mu se promijeniti mjesto rada, ako za to nije dao svoj pisani pristanak.
13. Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom ("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 38/14 – prečišćeni tekst, 38/16, 44/17, 28/18, 52/21, 40/22 i 1
Član 153.
Ženi - majci koja u skladu sa propisima o radu ima pravo na rad sa polovinom punog radnog vremena, naknada plaće za polovinu radnog vremena kada ne radi, utvrđuje se u iznosu od 30% prosječne plaće.
Žena-majka iz stava 1. ovog člana koja ostvari pravo na naknadu plaće ženi-majci bez podnošenja zahtjeva ostvaruje pravo na dodatnu pomoć na ime brige i njege djeteta koja ne može biti manja od iznosa razlike ukupnog iznosa i iznosa novčane naknade umjesto plaće iz stava 1. ovog člana.
Žena-majka iz stava 1. ovog člana pravo na naknadu plaće ženi-majci i dodatnu pomoć na ime brige i njege djeteta ostvaruje najduže do navršene treće godine djeteta.
14. Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 4/25 – prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 104
(1) Jedan od roditelja djeteta sa težim smetnjama u razvoju (teže hendikepiranog djeteta) u slučaju da se radi o samohranom roditelju ili da su oba roditelja zaposlena, a dijete nije smješteno u ustanovu socijalno - zdravstvenog zbrinjavanja, ima pravo na naknadu plaće za polovinu punog radnog vremena, kada ne radi, u iznosu od 50% od plaće koju bi ostvario za rad sa punim radnim vremenom.
(2) Pravo na naknadu plaće iz stava (1) ovog člana može ostvariti roditelj do navršene 27. godine života djeteta, na osnovu nalaza i mišljenja Instituta o utvrđenoj potrebi za dodatkom za njegu i pomoć od strane drugog lica.
Član 105
(1) Rješenje o priznavanju prava na naknadu plaće iz člana 100. ovog Zakona donosi prvostepeni organ, koji je u obavezi primjerak rješenja dostaviti poslodavcu u roku od 8 dana od dana donošenja.
(2) Naknadu plaće utvrđenu rješenjem iz stava (1) ovog člana isplaćuje poslodavac.
(3) Poslodavac je u obavezi postupiti po rješenju iz stava (1) ovog člana i izvršiti isplatu naknade svaki mjesec uz isplatu plaće radnicima.
(4) Na isplaćenu naknadu iz stava (2) ovog člana poslodavac je dužan obračunati i uplatiti doprinose i poreze u skladu s propisima koji regulišu obračun i isplatu poreza i doprinosa.
(5) Uputstvo o postupku i načinu isplate naknade umjesto plaće, poreza i doprinosa po tom osnovu i načinu njihove refundacije poslodavcu, donijet će Ministar, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
(6) Refundaciju sredstava iz stava (2) i (3) ovog člana na osnovu podnesenog zahtjeva za refundaciju, na način propisan Uputstvom iz stava (5) ovog člana vršit će se poslodavacu, putem nadležnog centra za socijalni rad, odnosno nadležne općinske/gradske službe za poslove socijalne zaštite, koji predmetna sredstva potražuju iz sredstava budžeta Kantona.
15.
Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 18/23 – prečišćeni tekst i 7/24) u relevantnom dijelu glasi:
IV. ZAŠTITA PORODICE SA DJECOM
1. Osnovna prava porodice sa djecom
Član 74
Osnovna prava koja, u smislu Federalnog zakona i ovog zakona, ostvaruju porodice sa djecom su:
a) naknada umjesto plaće ženi-majci, odnosno drugom licu u radnom odnosu, za vrijeme dok odsustvuje s posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta;
b) novčana pomoć nezaposlenoj porodilji i dodatna novčana pomoć nezaposlenoj porodilji;
c) subvencija troškova prijevoza;
d) posebni psihosocijalni tretman bračnih drugova koji žele djecu i trudnicama;
e) smještaj djece uz osiguranu ishranu u ustanovama predškolskog odgoja;
f) osiguranje jednog obroka u vrijeme nastave u školama osnovnog obrazovanja;
g) prioritet u školovanju đaka i studenata;
h) prioritet u zapošljavanju;
i) jednokratna novčana pomoć za roditelje sa troje i više djece.
16.
Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 1/16, 66/18, 91/21 – odluka USRS, 119/21, 112/23 i 39/24) u relevantnom dijelu glasi:
Član 111. st. (1), (2) i (3)
(1) Jedan od roditelja djeteta sa psihofizičkim smetnjama u razvoju, koje nije smješteno u odgovarajuću zdravstvenu ili socijalnu ustanovu, ima pravo da radi s polovinom punog radnog vremena iz člana 57. stav 1. ovog zakona, sa pravom na naknadu plaće za drugu polovinu punog radnog vremena.
(2) O trajanju, odnosno početku i prestanku korištenja ovog prava odlučuje ovlaštena zdravstvena ustanova, vodeći računa o potrebama djeteta za pojačanom roditeljskom njegom i staranjem.
(3) Naknadu plaće roditelju djeteta iz stava 1. ovog člana osigurava Javni fond za dječiju zaštitu Republike Srpske.
17.
Pravilnik o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenog roditelja da radi sa jednom polovinom punog radnog vremena, radi pojačane njege i staranja o djetetu sa psihofizičkim smetnjama u razvoju ("Službeni glasnik RS" broj 14/03)
Za potrebe ove odluke koristi tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Poslodavac zaposlenog roditelja kome je odobren rad sa jednom polovinom radnog vremena ima pravo na refundaciju isplaćene naknade neto plate zaposlenom roditelju za drugu polovinu punog radnog vremena.
O pravu iz prethodnog stava rješava centar za socijalni rad ili služba socijalne zaštite u kojoj je sjedište poslodavca.
Refundaciju iz prethodnog stava, vrši Javni fond za dječiju zaštitu na način i po postupku propisanom za refundaciju isplaćene naknade neto plate zaposlenim porodiljama.
V. Dopustivost
18. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
19. Član VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
20. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Sud Bosne i Hercegovine (sutkinja Samra Akova), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U-5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7–14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Također, Ustavni sud zapaža da se zahtjevom traži ocjena kompatibilnosti člana 104. stav (1) u vezi s primjenom člana 43. stav (2) Zakona o radu s odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije i Međunarodnog pakta te da od važenja tog zakona zavisi odluka redovnog suda u postupku. Iz toga slijedi da nesporno postoji nadležnost Ustavnog suda za odlučivanje iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoje drugi razlozi nedopustivosti iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da su ispunjeni uvjeti za razmatranje merituma predmeta.
21. Ustavni sud prije razmatranja merituma predmeta smatra bitnim ponovo naglasiti da su sudovi kao dio sudske vlasti u redovnom postupku dužni primijeniti pozitivne propise koji su na pravnoj snazi. Ukoliko im se u postupku postavi pitanje pravne valjanosti ili ustavnosti određenog općeg pravnog akta, onda to pitanje mogu proslijediti nadležnom ustavnom sudu, odnosno u konkretnom slučaju ovom Ustavnom sudu, prema članu VI/3.c) Ustava BiH. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da
ad hoc ocjenjivanje pravne valjanosti propisa od redovnih sudova ne samo da nije zakonito već nije ni u skladu s ustavnim principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH, kao ni principom pravne sigurnosti inkorporiranim u njega (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP-1603/05 od 21. decembra 2006. godine, tačka 37, dostupna na www.ustavnisud.ba). Iako se Ustavni sud o tome do sada nije posebno izjasnio, redovni sudovi bi trebali poći od toga da bi za vrijeme trajanja postupka ocjene ustavnosti određene norme prema članu VI/3.c) Ustava BiH trebali prekinuti konkretan postupak do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
VI. Meritum
22. Podnosilac zahtjeva smatra da osporene odredbe Zakona o radu nisu u skladu sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta.
23. U konkretnom predmetu podnosilac zahtjeva smatra da su zaposlenici institucija BiH s mjestom prebivališta u entitetu FBiH diskriminirani u odnosu na zaposlenike institucija BiH s mjestom prebivališta u entitetu RS u vezi s ostvarivanjem prava iz člana 43. stav (2) Zakona o radu. Podnosilac zahtjeva navodi da tužiteljica priznato pravo na naknadu iz člana 43. stav (2) Zakona o radu ne ostvaruje jer u entitetu FBiH, tačnije u Kantonu Sarajevo odnosno općini u kojoj živi ne postoji nadležna institucija koja bi joj isplatila tu naknadu. S druge strane, zaposlenik tuženog s mjestom prebivališta u entitetu RS pravo iz člana 43. stav (2) Zakona o radu ostvaruje jer mu tuženi isplaćuje naknadu koju poslodavac refundira od Javnog fonda za dječiju zaštitu RS. Podnosilac zahtjeva smatra da je diskriminatoran član 104. stav (1) Zakona o radu koji isplatu priznate naknade iz radnog odnosa iz člana 43. stav (2) Zakona o radu veže za mjesto prebivališta zaposlenika u institucijama BiH.
24. Zbog akcesorne prirode prava iz člana 14. Evropske konvencije, koji je primjenjiv samo kada se poziva na diskriminaciju u vezi s nekim pravom iz Evropske konvencije, Ustavni sud će zahtjev ispitati u odnosu na član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, koji pruža širu zaštitu. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) potvrdio da se pojmovi diskriminacije koja je zabranjena na osnovu člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 trebaju tumačiti na isti način (vidi Evropski sud,
Pilav protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 9. juna 2016. godine, predstavka broj 41939/07, tačka 40. s daljnjim referencama). U skladu s tim, pravo na nediskriminaciju prema članu 1. Protokola broj 12 pruža zaštitu od različitog postupanja prema pojedincima u analognim ili relevantno sličnim situacijama. Tretman je diskriminirajući ako "nema objektivno i razumno opravdanje", odnosno ako ne teži "legitimnom cilju" ili ako ne postoji "razuman odnos proporcionalnosti" između upotrijebljenog sredstva i cilja koji se želi postići (vidi,
mutatis mutandis, Evropski sud,
Pinkas protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 4. oktobra 2022. godine, predstavka broj 8701/21, tačka 58). Osim toga, "samo razlike u tretmanu zasnovane na prepoznatljivoj osobini ili 'statusu' mogu predstavljati diskriminaciju u smislu člana 14" (
idem, tačka 59).
25. Ustavni sud najprije treba ispitati da li osporena zakonska odredba dovodi do različitog tretmana zaposlenika institucija Bosne i Hercegovine koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, i to na osnovu nekog od zabranjenih osnova. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da odredba člana 43. stav (1) Zakona o radu propisuje pravo roditelju djeteta s težim smetnjama u razvoju da, pod određenim uvjetima, radi polovinu punog radnog vremena. Prema stavu (2) istog člana, roditelju koji je ostvario pravo iz stava (1) pripada pravo na naknadu plaće saglasno zakonu. Dakle, radi se o pravu iz radnog odnosa na osnovu odredaba Zakona o radu. Ustavni sud dalje zapaža da je odredba člana 43. Zakona o radu nedvosmislena u pogledu toga da se radi o individualnom pravu zaposlenika koje se ostvaruje na osnovu radnog statusa u instituciji BiH, a ne na osnovu teritorijalne pripadnosti. Navedeno upućuje na zaključak da se svi zaposlenici institucija BiH koji imaju pravo iz radnog odnosa iz člana 43. Zakona o radu nalaze u istom pravnom položaju bez obzira na mjesto prebivališta, spol, rasu, starosnu dob i slično. Međutim, kako proizlazi iz zahtjeva, problem s pravom iz člana 43. stav (2) Zakona o radu proizlazi iz činjenice da ostvarenje tog prava zavisi od primjene različitih entitetskih ili kantonalnih propisa koji se primjenjuju na osnovu mjesta prebivališta zaposlenika. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 104. stav (1) Zakona o radu propisano da će se "do donošenja zakona Bosne i Hercegovine kojima se propisuje zdravstvena zaštita zaposlenika, penzijsko i invalidsko osiguranje i druge vrste socijalne zaštite zaposlenika primjenjivati zakoni i drugi propisi entitetâ i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine prema mjestu prebivališta zaposlenika". Posljedično, iako pravo na rad s pola radnog vremena i pravo na odgovarajuću naknadu formalno pripada svakom zaposleniku institucija BiH koji je roditelj djeteta s težim smetnjama u razvoju, efektivna mogućnost ostvarivanja tog prava u praksi zavisi isključivo od toga u kojem entitetu ili kantonu zaposlenik ima prebivalište.
26. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud naveo da prebivalište predstavlja aspekt ličnog statusa prema članu 14. Evropske konvencije, te da može aktivirati zaštitu prema tom članu (vidi Evropski sud,
Baralija protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 29. oktobra 2019. godine, predstavka broj 30100/18, tačka 47). Također, i Ustavni sud je u praksi utvrdio postojanje diskriminacije u odnosu na isplatu porodiljskih naknada zaposlenicama institucija BiH prema mjestu prebivališta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U-12/09 od 28. maja 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Analogno toj situaciji, i u ovom slučaju zaposlenici s jednakim pravom iz radnog odnosa ostvaruju to pravo pod različitim uvjetima zbog primjene različitih propisa, što dovodi do njihove faktičke nejednakosti, posebno u situaciji kada u jednom od kantona takvo pravo uopće nije priznato na način kao u drugim administrativno-teritorijalnim jedinicama u BiH. Iz svega navedenog proizlazi da odredba člana 104. stav (1) Zakona o radu na različit način tretira zaposlenike institucija BiH koji se nalaze u istoj pravnoj poziciji, i to po osnovu njihovog prebivališta.
27. Postojanje različitog tretmana mora biti opravdano. Kako je prethodno navedeno, različito postupanje prema licima u analognim ili relevantno sličnim situacijama smatrat će se diskriminatornim samo ako nema objektivno i razumno opravdanje, drugim riječima, ako ne teži "legitimnom cilju" ili ako ne postoji "razuman odnos proporcionalnosti između primijenjenih sredstava i cilja koji se nastojao postići. Odgovornost države postoji i ako je diskriminacija na koju se aplikant žali proizišla iz propusta države da aplikantu u domaćem zakonu osigura prava utvrđena Konvencijom. Kada se ispituje to pitanje prema članu 1. Protokola broj 12 uz Konvenciju, takav propust države može se odnositi na "svako pravo utvrđeno zakonom" (
op. cit., Baralija protiv Bosne i Hercegovine, tačka 50).
28. U vezi s pitanjem postojanja legitimnog cilja, Ustavni sud zapaža da sporna odredba upućuje na primjenu entitetskih propisa iz oblasti socijalne, zdravstvene i penzijsko-invalidske zaštite "do donošenja propisa na nivou BiH" iz oblasti zaštite prava zaposlenika institucija BiH iz radnog odnosa. Jezičkim tumačenjem sporne odredbe može se izvesti zaključak da sporna odredba ima prijelazni odnosno privremeni karakter jer se primjena entitetskih propisa ograničava "do donošenja propisa na nivou Bosne i Hercegovine". Dakle, spornim zakonskim rješenjem iz odredbe člana 104. stav (1) Zakona o radu zakonodavac je imao namjeru da privremeno ispuni pravnu prazninu u vezi sa zaštitom prava iz socijalnog, zdravstvenog i penzijsko-invalidskog osnova zaposlenika institucija BiH. Time se štitio interes zaposlenika da uopće imaju pristup tim pravima dok se ne donesu jedinstveni propisi na nivou BiH. Shodno tome, Ustavni sud može prihvatiti da je u momentu donošenja sporne odredbe postojao legitiman cilj zakonodavca da privremeno, "do donošenja propisa na nivou BiH", riješi pitanje ostvarivanja prava iz radnog odnosa zaposlenih u institucijama BiH. Međutim, ni Zakonom o radu, a ni drugim propisom nije određen rok u kojem je zakonodavac bio dužan da ispuni svoju obavezu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Zakon o radu stupio na pravnu snagu 2004. godine, a da je odredba člana 104. Zakona o radu donesena 2010. godine. Zakonodavac do danas, dakle ni nakon 15 godina od donošenja sporne odredbe, nije propisao način ostvarivanja prava zaposlenika institucija BiH jednoobrazno za sve vrste naknada (osim naknada iz osnova porodiljskog i roditeljskog odsustva) koje ostvaruju zaposlenici institucija BiH iz radnog odnosa. Ustavni sud smatra da se radilo o važnom pitanju koje se tiče otklanjanja moguće diskriminacije u ostvarivanju prava iz Zakona o radu budući da pitanja iz socijalnog, zdravstvenog i penzijsko-invalidskog osiguranja potpadaju pod nadležnost entitetâ i Brčko distrikta BiH. Važno je napomenuti da na nivou BiH ne postoji jednoobraznost u zakonskom reguliranju tih pitanja. Ustavni sud je u praksi utvrdio postojanje razlika u načinu reguliranja naknada za porodiljsko odsustvo između entitetâ, ali i unutar entiteta FBiH. Značajna razlika postoji i u načinu reguliranja prava na naknadu plaće roditeljima djeteta s težim smetnjama u razvoju koji su ostvarili pravo na rad s polovinom punog radnog vremena.
29. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da entitetski zakoni o radu propisuju pravo roditeljima djece s težim smetnjama u razvoju na rad s pola punog radnog vremena, kao i naknadu plaće u skladu sa zakonom (član 69. stav (2) Zakona o radu FBiH), odnosno naknadu plaće za drugu polovinu punog radnog vremena (član 111. stav (1) Zakona o radu RS). Ustavni sud zapaža da Zakon o radu FBiH eksplicitno ne propisuje na koji se način ostvaruje to pravo, ali se iz kantonalnih propisa o socijalnoj zaštiti može izvesti zaključak da se to pravo ostvaruje prema kantonalnim zakonima o socijalnoj zaštiti. Ustavni sud podsjeća da na nivou entiteta FBiH postoji deset kantonalnih zakona o socijalnoj zaštiti. Na primjeru tri kantonalna propisa iz oblasti socijalne zaštite (Kanton Sarajevo, Zeničko-dobojski kanton i Tuzlanski kanton) može se uočiti da postoji razlika u načinu reguliranja, odnosno mogućnosti ostvarivanja tog prava iz radnog odnosa. Zakonom o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom (u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti) na nivou Kantona Sarajevo propisano je pravo ženi – majci koja u skladu s propisima o radu ima pravo na rad s polovinom punog radnog vremena, na naknadu plaće za polovinu radnog vremena kada ne radi, u iznosu od 30% prosječne plaće (član 153. stav (1) Zakona o socijalnoj zaštiti KS). Dakle, navedenim propisom pravo je osigurano ženi – majci u iznosu od 30% prosječne plaće, ali ne i ocu koji prema članu 69. stav (2) Zakona o radu FBiH također može ostvariti pravo na naknadu plaće. Stoga se postavlja pitanje da li se odredba člana 153. stav (1) Zakona o socijalnoj zaštiti KS uopće odnosi na pravo iz radnog odnosa koje je propisano članom 69. stav (2) Zakona o radu FBiH. Dalje, Zakon o socijalnoj zaštiti na nivou Zeničko-dobojskog kantona u članu 104. stav (1) propisuje pravo jednom od roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju na rad s pola punog radnog vremena i pravo na naknadu plaće za polovinu punog radnog vremena kada ne radi u iznosu od 50% od plaće koju bi ostvario za rad s punim radnim vremenom
. Prema tom zakonu, isplatu naknade vrši poslodavac a naknada se poslodavcu refundira preko nadležne službe za socijalnu zaštitu (član 105. stav (6) Zakona o socijalnoj zaštiti Zeničko-dobojskog kantona). Zakon o socijalnoj zaštiti na nivou Tuzlanskog kantona uopće ne propisuje tu vrstu naknade plaće (član 74. Zakona o socijalnoj zaštiti Tuzlanskog kantona). Navedeni primjeri jasno ukazuju na postojanje razlika u načinu reguliranja i ostvarivanja spornog prava iz radnog odnosa na nivou kantonâ u entitetu FBiH. S druge strane, u entitetu RS naknadu plaće iz člana 111. stav (1) Zakona o radu RS osigurava i poslodavcu refundira Javni fond za dječiju zaštitu (član 9. Pravilnika), što upućuje na zaključak da se isplata te naknade plaće u entitetu RS vrši jednoobrazno na nivou tog entiteta. Sve navedeno ukazuje da u ostvarivanju prava iz člana 43. stav (2) Zakona o radu prema mjestu prebivališta zaposlenika/roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju postoji razlika između entitetâ. Štaviše, razlika postoji i unutar entiteta FBiH s obzirom na to da je ta naknada iz radnog odnosa različito propisana kantonalnim propisima, odnosno uopće nije propisana.
30. U vezi s tim, Ustavni sud je u praksi naveo: "S obzirom na to da naknada za porodiljsko odsustvo proizlazi iz radnog odnosa u toj instituciji, a ne iz mjesta prebivališta, razlika koju nameće osporena odredba u skladu s mjestom isplate nije adekvatan način da se postigne najviši nivo ljudskih prava. Ustavni sud smatra da nadležnost entitetâ da reguliraju socijalnu politiku nije adekvatna cilju koji se teži postići u socijalnoj zaštiti i jednakoj naknadi. Stoga se mora uzeti u obzir da te zaposlenice rade u državnim institucijama, a ne u entitetskim institucijama i da, u skladu sa članom 4. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, sredstva za plaće i naknade zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine osiguravaju se isključivo iz budžeta. Prema tome, država i entitet imaju zajedničku obavezu ne samo da osiguraju najviši nivo zaštite ljudskih prava nego i da garantiraju jednaku implementaciju ovih prava." (
op. cit.,
U-12/09, tačka 31). Ustavni sud naglašava da ta obaveza uključuje i potrebu blagovremenog donošenja propisa kojima se uklanjaju pravne praznine i osigurava jednaka mogućnost ostvarivanja prava zaposlenika. U konkretnom slučaju zakonodavac se obavezao da će donijeti propis na nivou BiH "kojim se propisuje zdravstvena zaštita zaposlenika, penzijsko i invalidsko osiguranje i druge vrste socijalne zaštite zaposlenika", što zakonodavac još uvijek nije učinio za sve vrste naknada iz radnog odnosa. U takvim okolnostima postavlja se pitanje da li se postojanje legitimnog cilja u momentu donošenja sporne odredbe može opravdati protekom vremena u kojem zakonodavac nije ispunio svoju obavezu.
31. Ustavni sud zapaža da je postojanje nejednakog tretmana zaposlenika u institucijama BiH po osnovu mjesta isplate priznatog prava iz radnog odnosa iz člana 43. stav (2) Zakona o radu priznalo i Ministarstvo pravde u odgovoru na zahtjev. U vezi s tim, Ministarstvo pravde je navelo da je pokrenulo inicijativu za izmjenu i dopunu Zakona o radu kojim bi se iz Zakona uklonila pravna nesigurnost i nejednakost kako bi se svima koji imaju pravo na naknadu iz člana 43. stav (2) Zakona o radu omogućilo ostvarivanje tog prava bez obzira na prebivalište zaposlenih u institucijama BiH. Ustavni sud ne raspolaže informacijom u kojoj se fazi trenutno nalazi inicijativa Ministarstva pravde o uklanjanju sporne zakonske nejednakosti.
32. Konačno, Ustavni sud zapaža da je članom 104. stav (2) Zakona o radu propisano "u slučaju da zakoni i drugi propisi entitetâ i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine na različit način reguliraju pitanje prava po osnovu porodiljskog i roditeljskog odsustva, Vijeće ministara svojom odlukom uredit će to pitanje na jedinstven način, i to tako što će se primjenjivati rješenja onog nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini koja su najpovoljnija za korisnice tog prava. Sredstva potrebna za to osigurat će se u budžetu institucija Bosne i Hercegovine". Navedena odredba upućuje na svijest zakonodavca da različita entitetska rješenja u oblasti porodiljskih i roditeljskih prava mogu dovesti do nejednakog tretmana zaposlenih u institucijama BiH, pa je propisana obaveza Vijeća ministara da intervenira kada dođe do takve razlike. Taj model može služiti kao primjer i u drugim sličnim situacijama u kojima se narušava jednakost zaposlenih u institucijama BiH, uključujući i situacije poput prava iz člana 43. stav (2) Zakona o radu. Prema tome, iako konkretna situacija iz člana 43. stav (2) nije obuhvaćena tom odredbom, Ustavni sud ne vidi nikakav opravdan razlog zbog kojeg se isplata prava iz osnova člana 43. stav (2) Zakona nije mogla regulirati na način propisan stavom (2) člana 104. Zakona o radu. Na taj način bi se iz Zakona otklonila uočena nejednakost u ostvarivanju priznatog prava iz radnog odnosa koju je Ustavni sud uočio i utvrdio u odnosu na porodiljske naknade.
33. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da efekti osporene odredbe mogu dovesti do situacije u kojoj će roditelji s prebivalištem u određenim administrativno-teritorijalnim jedinicama u Bosni i Hercegovini zbog različitog tretmana po osnovu prebivališta i nemogućnosti ostvarivanja prava pod jednakim uvjetima biti prinuđeni zbog egzistencijalnih razloga odustati od korištenja prava na odsustvo radi njege djeteta. Dakle, zbog posljedica neusklađenosti zakonskih rješenja unutar Bosne i Hercegovine suština prava postaje iluzorna jer se korisnike stavlja u poziciju da biraju između roditeljske brige i gubitka egzistencije. Takav ishod ne samo da dovodi u pitanje proporcionalnost mjere već ugrožava suštinu samog prava koje se sastoji u potrebi očuvanja principa "najboljeg interesa djeteta" na način da roditelj prilagodi radno vrijeme radi pružanja potrebne njege djetetu, uz očuvanje radnog odnosa i egzistencije.
34. Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da odredba člana 104. stav (1) Zakona o radu prema kojoj se pravo iz člana 43. stav (2) Zakona o radu ostvaruje po zakonima prema mjestu prebivališta, koji na različit način reguliraju to pitanje, nije kompatibilna sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvencije. Sporno zakonsko reguliranje iz člana 104. stav (1) Zakona o radu u vezi sa članom 43. stav (2) Zakona o radu posljedično dovodi do različitog tretmana zaposlenika institucija BiH po osnovu mjesta prebivališta u ostvarivanju priznatog prava iz radnog odnosa. Takav tretman je diskriminirajući jer "nema objektivno i razumno opravdanje" budući da se protekom vremena u kojem zakonodavac, bez vidljivog i opravdanog razloga, nije ispunio svoju obavezu više ne može opravdati postojanje legitimnog cilja koji je postojao u vrijeme donošenja sporne odredbe. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da zakonodavac ni nakon 15 godina od donošenja odredbe člana 104. stav (1) Zakona o radu nije donio propis na nivou BiH kojim bi se na jednoobrazan način riješilo pitanje isplate naknada koje ostvaruju zaposlenici institucija BiH po osnovu radnog odnosa u institucijama BiH.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da odredba člana 104. stav (1) u vezi s primjenom člana 43. stav (2) Zakona o radu nije kompatibilna sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
36. Odlučujući o djelovanju odluke Ustavnog suda u smislu člana 61. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je prilikom odlučenja primijenio odredbu člana 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda cijeneći da je nadležni zakonodavac u najboljoj poziciji da u skladu sa svojim ovlaštenjima procijeni na koji će način sporno pitanje regulirati poštujući standarde iz ove odluke. Ustavni sud smatra da je rok od šest mjeseci koji je ostavljen za postupanje dovoljan za izvršenje ove odluke. Ustavni sud je prilikom odlučenja imao u vidu stav Ministarstva pravde iz odgovora na zahtjev da je već preduzelo inicijativu za otklanjanje uočene razlike u ostvarivanju prava iz člana 43. stav (2) Zakona o radu prema mjestu prebivališta zaposlenika institucija BiH. U vezi s tim, naglašava se da je Ustavni sud smatrao (vidi, naprimjer, Odluku broj
AP-2656/09 od 5. novembra 2013. godine) da odluke kojima se propis proglašava neustavnim nemaju retroaktivno djelovanje, osim ako ne odluči drugačije u skladu sa članom 61. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi,
op. cit., Pinkas protiv BiH, tačka 22).
d) Ostali navodi
37. Iako je podnosilac zahtjeva naveo da odredba člana 104. stav (1) u vezi s primjenom člana 43. stav (2) istog Zakona o radu nije u skladu ni sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije i članom 26. Međunarodnog pakta, Ustavni sud smatra da, imajući u vidu prethodno obrazloženje u kojem je utvrđena nekompatibilnost osporene odredbe sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, nema potrebe da se zahtjev dodatno ispituje prema ostalim odredbama na koje se podnosilac zahtjeva pozvao.
VII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da odredba člana 104. stav (1) Zakona o radu u vezi s primjenom priznatog prava iz člana 43. stav (2) Zakona o radu nije kompatibilna sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju jer različit tretman zaposlenika institucija BiH po osnovu ostvarivanja prava iz člana 43. stav (2) Zakona o radu prema mjestu prebivališta predstavlja diskriminaciju koja nema razumno i objektivno opravdanje.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
