Službeni glasnik BiH, broj 39/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 252/11, rješavajući apelaciju Zejnebe Dobrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zejnebe Dobrić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 006393 10 Gž od 11. novembra 2010. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Doboju da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zejneba Dobrić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnijela je 15. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 006393 10 Gž od 11. novembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Okružnog suda i Mehmeda Dobrića (u daljnjem tekstu: tuženi), kao suprotne strane u postupku, zatraženo je 24. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 31. oktobra 2013. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 4. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Osnovni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj 85 0 P 006393 07 P od 14. maja 2010. godine utvrdio da su apelantica i tuženi u braku stekli nekretninu označenu sa k.č. broj 574/1, zv. Bara, u naravi njiva 4. klase, površine 65 m², k.o. Miljkovac, upisanu u p.l. broj 316, što predstavlja i odgovara nekretnini označenoj sa k.č. broj 574/1, zv. Bara, njiva 4. klase, površine 65 m², upisane u zk. uložak broj 264 k.o. Miljkovac (u daljnjem tekstu: sporna parcela), te da apelantici i tuženom po osnovu zajedničkog stjecanja u braku pripada suvlasnički dio od po ½ dijela na toj parceli.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da se sporna parcela vodi na imenu tuženog po osnovu ugovora o poklonu od 25. decembra 1972. godine koji je on, kao poklonoprimac, zaključio sa svojim ocem Mustafom Dobrićem, kao poklonodavcem, koji je sačinjen u toku trajanja braka između apelantice i tuženog, koji je zaključen 12. jula 1967. godine. Osim toga, navedeno je da je nesporno da su iste parnične strane već vodile spor oko podjele bračne tekovine, te da je u tom postupku Općinski sud u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio Presudu broj P-100/99 od 1. aprila 2002. godine. Tom presudom je utvrđeno da su apelantica i tuženi u braku stekli, između ostalog, i nekretnine među kojima je i "k.č. broj 574/1, zv. Bara, dvorište površine 481 m², k.č. broj 574/1, zv. Bara, kuća i zgrade površine 95 m², i k.č. broj 574/1, zv. Bara, kuća i zgrade površine 19 m²", sve upisano u k.o. Miljkovac, općina Doboj, te da, slijedom toga, apelantici pripada suvlasnički dio od ½ na predmetnoj imovini.

8. Dalje je navedeno da je Osnovni sud zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da je spornu parcelu u postupku koji je vođen kod Općinskog suda u predmetu broj P-100/99 omaškom izostavio apelanticin opunomoćenik prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva, tako da o njoj tada nije ni odlučivano, pa je stoga, prema ocjeni Osnovnog suda, u ovoj pravnoj stvari osnovan apelanticin zahtjev da se utvrdi njeno pravo suvlasništva od ½ na spornoj parceli a koje proizlazi iz odredbe člana 270. stav 6. Porodičnog zakona i člana 49. Zakona o premjeru i katastru nekretnina.

9. Dalje je navedeno da je Osnovni sud imao u vidu prilikom donošenja svoje odluke da je pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-100/99 od 12. aprila 2002. godine, između ostalog, utvrđeno da parcele k.č. broj 574/1, zv. Bara, dvorište površine 481 m², k.č. broj 574/1, zv. Bara, kuća i zgrade površine 95 m², i k.č. broj 574/1, zv. Bara, kuća i zgrade površine 19 m², sve upisane u posjedovni list broj 316, k.o. Miljkovac, predstavljaju bračnu tekovinu parničnih stranaka ali da iz lista nekretnina broj 316, k.o. Miljkovac, proizlazi da parcelu broj 574/1, zv. Bara, čine: njiva 4. klase, površine 65 m², dvorište površine 481 m², stambena zgrada površine 95 m² i pomoćna zgrada površine 19 m², kao jedna katastarska čestica, te da sporna parcela, s obzirom na to da nije imala minimum površine potrebne za formiranje posebne katastarske parcele, nije ni označena kao posebna parcela, već kao dio parcele k.č. broj 574/1. Slijedom toga, prema stavu Osnovnog suda, proizlazi da i sporna parcela, kao neodvojivi dio cjeline, predstavlja imovinu parničnih stranaka stečenu u toku trajanja njihovog braka. Osnovni sud je naročito istakao da je navod tuženog da sporna parcela predstavlja njegovu posebnu imovinu neosnovan, budući da je taj ugovor zaključen u vrijeme kada su apelantica i tuženi bili u braku.

10. Okružni sud je Presudom broj 85 0 P 006393 10 Gž od 11. novembra 2010. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je, i prema njegovom stavu, Osnovni sud pravilno zaključio da je tuženikov prigovor presuđene stvari neosnovan, budući da je nesporno da je dio parcele k.č. broj 574/1, zv. Bara (njiva 4. klase, površine 65 m²), izostavljen prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva u predmetu Općinskog suda broj P 100/99, tako da o njemu taj sud nije ni odlučivao, niti da iz provedenih dokaza proizlazi da je o spornoj parceli donesena sudska odluka ili da je zaključeno sudsko poravnanje.

11. Međutim, prema stavu Okružnog suda, iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je tuženi kao poklonoprimac 25. decembra 1972. godine sa svojim ocem Mustafom Dobrićem kao poklonodavcem zaključio ugovor o poklonu kojim mu je otac poklonio dio od 1/1 nekretnine upisane u zk. uložak broj 116 k.o. Miljkovac, i to parcelu broj 146/2, oranica "Bara" od 1.230 m² (po novom premjeru, dio k.č. br. 574 i 575), te da se tuženi na osnovu tog ugovora na predmetnim nekretninama uknjižio kao posjednik sa dijelom 1/1 u listu nekretnina broj 316 k.o. Miljkovac. Navedeno je da je odredbama člana 270. stav 6. Porodičnog zakona propisano da pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice ulaze u zajedničku bračnu imovinu bez obzira koji ih je bračni drug primio ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklon učinjen samo jednom od bračnih drugova.

12. Slijedom toga, Okružni sud je istakao da je Osnovni sud pravilno utvrdio da je sporna parcela u vlasništvu tuženog po osnovu spomenutog ugovora o poklonu, ali je pogrešno ocijenio da su se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke iz člana 270. stav 6. Porodičnog zakona, jer iz sadržaja ugovora o poklonu ne proizlazi da je poklonodavac želio učiniti poklon i apelantici i tuženom, kao bračnim supružnicima, a niti takve tvrdnje apelantice, kako je istakao Okružni sud, proizlaze iz ostalih provedenih dokaza, tako da se ne može smatrati da se ovdje radi o zajedničkom stjecanju imovine koju su apelantica i tuženi stekli tokom trajanja njihove bračne zajednice.

13. Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud na osnovu raspoloživih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pogrešno primijenio materijalno pravo pa je uvažavanjem žalbe tuženog, uz primjenu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, pobijanu presudu preinačio i odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je do navedene povrede došlo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, i to člana 270. stav 6. Porodičnog zakona. U prilog svom stavu apelantica navodi da je nesporno da je tokom trajanja braka između nje i tuženog tužiočev otac poklonio tužiocu, između ostalog, i spornu parcelu. Međutim, kako apelantica ističe, tuženi tokom postupka nije uspio dokazati da je taj poklon učinjen izričito samo njemu, niti da postoje okolnosti koje bi ukazale da je otac tuženog htio da pokloni spornu parcelu samo tuženom, pa se u konkretnom slučaju trebala primijeniti zakonska pretpostavka da sporna parcela predstavlja zajedničku imovinu bračnih supružnika, kao što je to, prema apelanticinom stavu, utvrdio Osnovni sud. S druge strane, kako navodi apelantica, Okružni sud pogrešnim i nepravilnim tumačenjem citirane odredbe zauzima stav da se mora dokazivati zakonska pretpostavka da poklon učinjen jednom bračnom drugu tokom trajanja braka predstavlja zajedničku imovinu. Na ovakav način, kako apelantica tvrdi, Okružni sud prebacuje teret dokazivanja sa supružnika koji je primio poklon i koji tvrdi da je poklon učinjen samo njemu na drugog supružnika, što je nedopustivo s obzirom na postojeću zakonsku pretpostavku. Također, apelantica navodi da je ranije donesenom presudom utvrđeno da preostale parcele koje su bile predmet ugovora o poklonu između tuženog i njegovog oca čine zajedničku imovinu apelantice i tuženog, pa je stoga očigledno da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelantica predlaže da Ustavni sud usvoji njenu apelaciju i ukine presudu Okružnog suda kojem treba da naloži ponovno odlučivanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava i u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je ponovio hronologiju predmetnog postupka, te razloge zbog čega je preinačio prvostepenu presudu, naglasivši da smatra da nije došlo do povrede prava na koje se apelantica poziva.

V. Relevantni propisi

16. U Porodičnom zakonu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 54/02 i 41/08) relevantne odredbe glase:

Član 269.

Imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička.

Član 270. st. 5. i 6.

(5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

(6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u zajedničku bračnu imovinu bez obzira na to koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.

Član 272. stav 1.

Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 P 006393 10 Gž od 11. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. novembra 2010. godine a apelacija protiv navedene presude je podnesena 15. januara 2011. godine, te proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

20. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) pravo na imovinu;

24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

25. Apelantica smatra da joj je pravo na imovinu prekršeno zato što, kako navodi, sporna parcela u vezi s kojom je njen tužbeni zahtjev odbijen predstavlja zajedničku imovinu koju je ona stekla sa tuženim za vrijeme trajanja njihovog braka zbog čega ima pravo na ½ suvlasništva u toj imovini. S druge strane, Okružni sud je iz provedenih dokaza zaključio da je sporna parcela posebna imovina tuženog koju je stekao po osnovu ugovora o poklonu zaključenog sa njegovim ocem zbog čega apelantica nema pravo na suvlasništvo na toj imovini.

26. Prilikom razmatranja da li je povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelantica ima "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. Ustavni sud zapaža da je konkretnom slučaju riječ o sporu koji se tiče utvrđivanja zajedničke imovine bivših supružnika. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Porodični zakon propisuje da zajedničku imovinu čini, inter alia, imovina koju su "bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice", a imovina koju je jedan bračni supružnik stekao prema nekom drugom zakonskom osnovu predstavlja njegovu posebnu imovinu. Dalje, Ustavni sud zapaža da Porodični zakon propisuje da su bračni supružnici suvlasnici sa ½ udjela u zajedničkoj imovini, a isključivi su vlasnici na posebnoj imovini. Međutim, da li je sva imovina koju su apelantica i njen bivši supružnik stekli u braku zajednička ili posebna imovina njenog bivšeg supružnika ključno je pitanje na koje su sudovi trebali odgovoriti radi razrješenja konkretnog spora, u skladu s relevantnim zakonom. Stoga, s obzirom na relevantne odredbe Porodičnog zakona i apelanticin tužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da je apelantica imala "legitimno očekivanje" da će njen zahtjev za utvrđivanje bračne stečevine, odnosno prava vlasništva od ½ na spornoj parceli, biti riješeno u njenu korist, što nesporno predstavlja "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporenom presudom Okružnog suda odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da se utvrdi da zajednički stečenu imovinu u braku sa tuženim čini i sporna parcela, te da apelantici po tom osnovu pripada ½ prava vlasništva na njoj i da je takvom odlukom, nesumnjivo, došlo do miješanja u apelanticinu imovinu.

29. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je miješanje u apelanticino pravo na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenom odlukom, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.

30. U vezi sa prvim pitanjem, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoju odluku zasnovao na odredbama člana 270. stav 6. Porodičnog zakona. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 270. stav 6. Porodičnog zakona propisano da "pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u zajedničku bračnu imovinu bez obzira na to koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika". Dovodeći u kontekst predmetne odredbe sa konkretnim slučajem i činjenicama koje proizlaze iz dostavljene dokumentacije, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je spornu parcelu tuženi dobio na poklon na osnovu Ugovora o poklonu koji je zaključio 25. decembra 1972. godine sa svojim ocem, te da je od 12. jula 1967. godine u braku sa apelanticom. Dakle, tuženi je dobio poklon za vrijeme trajanja bračne zajednice sa apelanticom. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud utvrdio da je i sporna parcela (k.č. broj 574/1, zv. Bara, u naravi njiva 4. klase, površine 65 m²) faktički dio parcele broj 574/1 koja je bila predmet poklona tuženog i njegovog oca. Naime, Osnovni sud je istakao da iz lista nekretnina broj 316, k.o. Miljkovac, proizlazi da parcelu broj 574/1, zv. Bara, čine: njiva 4. klase, površine 65 m² (sporna parcela), dvorište površine 481 m², stambena zgrada površine 95 m² i pomoćna zgrada površine 19 m² kao jedna katastarska čestica, te da sporna parcela, s obzirom na to da nije imala minimum površine potrebne za formiranje posebne katastarske parcele, nije ni označena kao posebna parcela, već kao dio parcele k.č. broj 574/1. Slijedom toga, Osnovni sud je zaključio da i sporna parcela kao neodvojivi dio cjeline predstavlja zajedničku imovinu parničnih stranaka stečenu u toku trajanja njihovog braka. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je u postupku koji je vođen u Općinskom sudu povodom iste pravne stvari Presudom broj P-100/99 od 12. aprila 2002. godine (na koju se, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, tuženi nije žalio) utvrđeno, između ostalog, i da su sve preostale parcele (k.č. broj 574/1, zv. Bara-dvorište površine 481 m², k.č. broj 574/1, zv. Bara-stambena zgrada površine 95 m², i k.č. broj 574/1, zv. Bara-pomoćna zgrada površine 19 m²) koje su bile predmet poklona zajednička imovina apelantice i tuženog, te da je apelantica po tom osnovu suvlasnik sa dijelom od ½ na tim parcelama. Ustavni sud naročito zapaža da je Okružni sud u svojoj odluci istakao da je Osnovni sud u provedenom postupku, na osnovu raspoloživih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

31. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud svoju odluku da sporna parcela predstavlja posebnu imovinu tuženog zasnovao, kako to proizlazi iz osporene presude, na ugovoru o poklonu jer iz njega, kako je istakao Okružni sud, ne proizlazi da je poklonodavac želio pokloniti nekretnine i apelantici, a niti takve tvrdnje apelantice proizlaze iz ostalih provedenih dokaza. Međutim, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 270. stav 6. jasno propisano da pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice ulaze u zajedničku bračnu imovinu bez obzira na to koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika. Pri tome Ustavni sud pogotovo primjećuje da Okružni sud nije uzeo u obzir da je za preostale parcele koje su bile predmet istog ugovora o poklonu u postupku koji je vođen u Osnovnom sudu i koji je okončan pravomoćnom Presudom broj P-100/99 od 12. aprila 2002. godine prethodno utvrđeno da su zajednička imovina apelantice i tuženog, te zašto je u odnosu na spornu parcelu zaključio da se radi o posebnoj imovini tuženog.

32. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo kad je odbio apelanticin tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da, u smislu odredbi člana 270. stav 6. Porodičnog zakona, sporna parcela predstavlja posebnu imovinu tuženog, mada je Osnovni sud utvrdio da sporna parcela predstavlja dio parcele (koja je bila predmet poklona tuženog i njegovog oca) za koju je Općinski sud ranije (Presudom broj P-100/99 od 12. aprila 2002. godine) utvrdio da predstavlja zajedničku imovinu apelantice i tuženog, čime se umiješao u apelanticino pravo na imovinu.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud arbitrarno primijenio relevantne odredbe Porodičnog zakona zbog čega miješanje u apelanticino pravo nije "u skladu sa zakonom", pa ostali aspekti člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu relevantni, te ih Ustavni sud neće razmatrati.

34. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Okružnog suda u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Okružni sud zaključkom da sporna parcela predstavlja posebnu imovinu tuženog arbitrarno primijenio odredbe Porodičnog zakona, mada je Osnovni sud u Doboju utvrdio da sporna parcela predstavlja dio parcele za koju je Općinski sud u Tešnju pravomoćnom Presudom broj P-100/99 od 12. aprila 2002. godine utvrdio da predstavlja zajedničku imovinu apelantice i tuženog.

36. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.