Službeni glasnik BiH, broj 17/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2338/15, rješavajući apelaciju N. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija N. S.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 I 018840 14 Rev od 29. januara 2015. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. N. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Faik Muhić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 I 018840 14 Rev od 29. januara 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te od Slave Ivankovića-Lijanovića, Jerke Ivankovića-Lijanovića i Joze Ivankovića-Lijanovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovorio 15. oktobra 2015. godine, dok su tuženi odgovorili na apelaciju 17. novembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 018840 12 P od 10. jula 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 I 018840 13 Gž od 17. oktobra 2013. godine naloženo je tuženim da apelantu kao tužiocu solidarno isplate potraživanje u iznosu od 4.838.400,00 KM zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos, počev od 10. marta 2011. godine pa do dana konačne isplate, te da mu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 23.244,36 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja te odluke.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 10. marta 2011. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave koji se zbog izjavljenog prigovora tuženih kao izvršenika u konkretnom postupku smatrao tužbom. Dalje je navedeno da je apelant u tužbi istakao da su tuženi, na osnovu mjenice s klauzulom "bez protesta" (preciziranih serijskih brojeva mjenice) dužni apelantu iznos od 4.838.400,00 KM. S obzirom da tuženi nisu ispunili svoju obavezu po predmetnoj mjenici apelant je predložio sudu da nakon provedenog postupka usvoji njegov tužbeni zahtjev u cijelosti i obaveže tužene na isplatu mjeničnog duga sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Općinski sud je također istakao da su tuženi u izjavljenom prigovoru protiv rješenja o izvršenju osporili osnov i visinu duga, navodeći da oni nisu dužnici već supsidijarni jamci, te su istakli prigovor zastare mjeničnog prava.

7. U dokaznom postupku Općinski sud je utvrdio da je 5. decembra 2008. godine zaključen ugovor o zajmu novca između apelanta kao zajmodavca i Mesne industrije,,Farmer" d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: privredno društvo) kao zajmoprimca na iznos od 3.000.000,00 USD s rokom vraćanja od 12 mjeseci od dana potpisivanja i ovjere ugovora kod notara. Dalje je utvrđeno da je na računu privrednog društva evidentiran prijenos iznosa od 4.604.700,00 KM, te da je članom 2. navedenog ugovora propisano da će zajam biti vraćen u konvertibilnim markama po srednjem kursu kursne liste banke na dan povratka duga. Kao garanciju povrata zajma, kako je dalje utvrđeno, tuženi su potpisali po pet bjanko vlastitih mjenica "bez protesta" uz sporazume i izjave o obavezi na osnovu mjenice i druge oblike garancije s pravom apelanta kao zajmodavca da ako zajmoprimac ne vrati zajam može naplatiti sve mjenice kao sredstvo osiguranja. Nadalje je utvrđeno da je apelant s privrednim društvom kao zajmoprimcem 6. decembra 2009. godine zaključio aneks ugovora o zajmu od 5. decembra 2008. godine kojim je produžen rok vraćanja zajma do 6. marta 2010. godine, dok su ostale odredbe ugovora ostale neizmijenjene. Nadalje je utvrđeno da su tuženi pojedinačno kao trasanti potpisali tri bjanko mjenice preciziranih serijskih brojeva s naznakom "bez protesta", koje su popunjene po apelantovoj naredbi, s rokom dospijeća 10. mart 2011. godine na iznos od 4.838.400,00 KM. Dalje je utvrđeno da su tuženi, svaki pojedinačno, dali mjenične izjave kojim se apelantu daje bezuvjetna saglasnost da može bjanko mjenice u svako doba ispuniti na iznos dospjelog, a neisplaćenog potraživanja i ostale troškove po ugovoru od 5. decembra 2008. godine, koje su ovjerene 5. decembra 2008. godine kod notara u Sarajevu. Također je utvrđeno da su privrednom društvu, rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje od 2. jula 2009. godine, blokirani računi zbog duga po osnovu plaćanja poreza.

8. Općinski sud se u obrazloženju presude pozvao na član 234. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojem je mjenica kao vrijednosni papir pismena isprava kojom se njezin izdavalac, u konkretnom slučaju tuženi, obavezuje ispuniti obavezu upisanu na toj ispravi njezinom zakonitom imaocu, u konkretnom slučaju apelantu. Dalje je istaknuto da se potpisom mjenice stvara samostalan mjenično-pravni odnos prema imaocu mjenice, te da je potraživanje iz vrijednosnog papira vezano za sam papir i pripada njegovom zakonitom imaocu shodno članu 239. stav 1. ZOO.

9. Općinski sud je dalje naveo da tuženi nisu ponudili niti jedan dokaz u vezi s istaknutim prigovorima osnova i visine mjeničnog duga, pa je sud navedene prigovore ocijenio kao paušalne i neosnovane. Nadalje je utvrdio da je neosnovan i prigovor tuženih da je mjenično pravo zastarjelo budući da je, kako je utvrdio Općinski sud, predmetno potraživanje dospjelo 10. marta 2011. godine, a prijedlog za izvršenje je podnesen istog dana, odnosno u roku od godinu dana od dospjelosti potraživanja shodno odredbama člana 80. Zakona o mjenici. Općinski sud je istakao da imalac mjenice ima pravo naplatiti mjenicu od glavnog dužnika u vrijeme njezine dospjelosti. Dalje je naveo da ako je nije uspio naplatiti iz bilo kojeg razloga, a preduzimao je radnje, što je vidljivo iz dopisa tuženim i opomenama pred tužbu, ima pravo naplatiti mjenicu od svih ostalih potpisnika mjenice. Navedeni postupak, kako je dalje istaknuto, označava se kao regresiranje mjenice, što znači da imalac mjenice vrši regres protiv indosanta, trasanta i ostalih obveznika, shodno odredbama čl. 42. i 44. Zakona o mjenici. U toku regresnog postupka, kako je dalje navedeno, imalac mjenice može tražiti naplatu mjenice od bilo kojeg potpisnika s obzirom da su svi potpisnici solidarno odgovorni za naplatu mjenice (član 48. stav 2. Zakona o mjenici). Imajući u vidu navedeno Općinski sud je zaključio da su neosnovani prigovori tuženih u pogledu odgovornosti jamaca za predmetni dug.

10. Cijeneći provedene dokaze u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, Općinski sud je zaključio da je apelant dokazao da ima potraživanje prema tuženim u utuženom iznosu koji je utvrđen prema kursnoj listi Centralne banke Bosne i Hercegovine, dakle nadležne finansijske organizacije, na dan isplate predmetnog zajma, a ne na dan dospijeća obaveze budući da je predmetna obaveza realizirana s danom zaključenja predmetnog ugovora, i to 5. decembra 2008. godine. Dalje je istaknuto da je predmetno potraživanje dospjelo na naplatu i da isto nije plaćeno zbog čega je sud, shodno odredbama člana 49. Zakona o mjenici, usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Općinski sud je odlučio o apelantovom zahtjevu za isplatu zakonskih zateznih kamata shodno članu 277. stav 1. ZOO.

11. Kantonalni sud je utvrdio da navodi žalbe tuženih ničim nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude zbog čega je taj sud žalbu kao neosnovanu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Utvrđeno je da je prvostepeni sud na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoju odluku dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i taj sud bez potrebe za njihovim ponavljanjem. Pri tome je, kako je dalje navedeno, prvostepeni sud provedene dokaze cijenio shodno odredbama člana 8. ZPP-a, a da pri tome nije počinio povrede postupka na koje žalba ukazuje, kao ni one na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti. Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je nespornim utvrđeno da su se tuženi mjeničnom izjavom od 5. decembra 2008. godine bezuvjetno obavezali da su saglasni da apelant može bjanko mjenice u svako doba ispuniti na iznos dospjelog, a neplaćenog potraživanja i ostale troškove po osnovu predmetnog ugovora, te da po svojoj volji može domicilirati, odnosno na osnovu mjenice pokrenuti sve druge pravne radnje radi naplate potraživanja. Također je istaknuto da je neosnovan prigovor tuženih da je mjenično pravo zastarjelo jer je, kako je utvrdio Kantonalni sud, predmetno potraživanje dospjelo 10. marta 2011. godine i apelant je istog dana podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave.

12. Tuženi su protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 64 0 I 018840 14 Rev od 29. januara 2015. godine reviziju uvažio, nižestepene presude preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu (mjeničnog) potraživanja od 4.838.400,00 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka u cijelosti odbio.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude istakao da tuženi revizijom pobijaju drugostepenu presudu iz razloga povreda postupka iz člana 209. i člana 8. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava iz člana 10, člana 395. i člana 1019. ZOO, kao i člana 80. Zakona o mjenici i člana 5. Zakona o deviznom poslovanju. Zatim da je, ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga iz revizije i po službenoj dužnosti u smislu člana 241. ZPP-a, odlučio da je revizija osnovana, te istakao da je predmet spora apelantov zahtjev za isplatu potraživanja u iznosu od 4.838,400,00 KM na osnovu mjeničnog jamstva od tuženih nakon što glavni dužnik - privredno društvo nije vratio dug po ugovoru o zajmu u iznosu od 3.000.000,00 USD ni u naknadnom roku iz aneksa ugovora o zajmu.

14. Dalje je istaknuto da su tuženi osporili potraživanje tužioca zbog zastare jer je protekao rok za vraćanje zajma od 12 mjeseci od dana potpisivanja i ovjere ugovora kod notara, a kako ni nakon godinu dana od tada nije zatražena isplata na osnovu mjenica, potraživanje je zastarjelo, na što ne utječe naknadno ugovoreni rok iz aneksa ugovora. Dalje je navedeno da su tuženi osporili i visinu zahtjeva jer je ugovorena isplata po kamatama u vrijeme povrata duga, a ne u vrijeme isplate zajma zbog čega je nastala razlika kursa USD u KM za iznos preko 3.894.000,00 KM do dosuđenog iznosa.

15. Odlučujući o prigovorima povrede postupka iz člana 209. ZPP-a, učinjenih pred drugostepenim sudom prilikom odlučivanja o žalbi tuženih, Vrhovni sud je ocijenio da su oni osnovani, ističući da drugostepeni sud nije odgovorio na žalbene prigovore koji se odnose na proizvoljnost upisane dospjelosti mjenične obaveze. U tom smislu, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je samo paušalno naveo da je mjenično jamstvo dospjelo 10. marta 2011. godine, kada je i podnesen prijedlog za izvršenje (kasnije tužba), te je odbio žalbene prigovore. Naime, kako je naveo Vrhovni sud, drugostepeni sud je prihvatio utvrđenje prvostepenog suda da je mjenično-pravna obaveza dospjela na dan dospijeća glavnog duga po aneksu ugovora, tj. 10. marta 2010. godine iako je aneksom ugovora ugovoren naknadni rok isplate do 6. marta 2010. godine, zatim je naveo da je jednogodišnji rok istekao 10. marta 2011. godine iako je u takvim okolnostima slučaja jednogodišnji rok trebao isteći 6. marta 2011. godine, te je prihvatio da je 10. marta 2011. godine podnesen prijedlog za izvršenje (nakon prigovora i tužba), iako je iz spisa vidljivo da je prijedlog podnijet 14. marta 2011. godine, što sve, po mišljenju Vrhovnog suda, ukazuje na proizvoljnost prilikom odlučivanja drugostepenog suda. Na sve navedeno tuženi su ukazali u žalbi, a drugostepeni sud ih, iako se radilo o navodima od odlučnog značaja, nije ocijenio što, kako je zaključio Vrhovni sud, predstavlja povredu postupka iz člana 231. u vezi s članom 209. ZPP-a. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da su osnovani i prigovori pogrešne primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o prigovoru zastare potraživanja.

16. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi u svojim odlukama utvrdili da imalac mjenice vrši regres protiv trasanta i to po principu solidarne odgovornosti u skladu s čl. 42. i 44. Zakona o mjenici. Također je istakao da su nižestepeni sudovi u postupku utvrdili da su glavnom dužniku - privrednom društvu blokirani računi po osnovu obaveza plaćanja poreza zbog čega nije ispunjena obaveza vraćanja zajma u ugovorenom roku ni nakon ugovaranja naknadnog roka. Vrhovni sud je naveo da je članom 1004. ZOO propisano pravo povjerioca da može tražiti ispunjenje obaveze od jamca tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jamstvo), ali ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njezino ispunjenje povjerilac može tražiti ispunjenje od jamca iako prije nije tražio ispunjenje od glavnog dužnika. Vrhovni sud je istakao da se u konkretnoj parnici radi o mjeničnom jamstvu u kojem apelant kao povjerilac iz osnovnog posla i imalac mjenice kao sredstva osiguranja ima položaj remitenta. Istaknuto je da je mjenice izdalo privredno društvo s položajem trasata, ali da ono nije stranka u postupku. Tuženi imaju položaj trasanta (onaj koji treba da plati za trasata). Pri tome je utvrđeno da su svi tuženi bili i vlasnici kapitala privrednog društva, a trećetuženi (Jozo Ivanković-Lijanović) je bio i direktor-zakonski zastupnik privrednog društva koji je u ime društva kao zakonski zastupnik potpisao ugovor o zajmu i aneks ugovora. Sporno pravno pitanje u konkretnom slučaju odnosi se na ocjenu da li je apelantov mjenično-pravni zahtjev kao remitenta zastario.

17. U odgovoru na to pitanje Vrhovni sud je istakao da kako se radi o vlastitim bjanko mjenicama koje nisu imale označen rok dospjelosti, po članu 107. stav 2. Zakona o mjenici te mjenice se imaju smatrati mjenicama po viđenju. Naime, bjanko mjenica izdata radi osiguranja zajma popunjava se u skladu s međusobnim sporazumom povjerioca i dužnika, a ako nema posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave, imalac mjenice je dužan popuniti je u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla. U mjeničnom pravu važi načelo savjesnosti i poštenja u ostvarivanju mjeničnih potraživanja, a prema tom načelu ugovorne strane dužne su se ponašati u skladu s obavezama koje čine bitan element ugovora, pa i u ostvarivanju potraživanja iz tog ugovora zbog osiguranja kada je bjanko mjenica izdata. S druge strane, odredba člana 80. stav 2. Zakona o mjenici, koju nižestepeni sudovi primjenjuju, propisuje da mjenično-pravni zahtjevi imaoca mjenice protiv indosanta i trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana blagovremeno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba "bez troškova" onda od dospjelosti. Kako se u predmetnom postupku radi o mjenicama "bez protesta", za odlučivanje o zastari potraživanja bilo je ključno pitanje kada su mjenice dospjele. Dospjelost mjenica po viđenju je propisana članom 35. Zakona o mjenici na sljedeći način: "Mjenica po viđenju plativa je čim se podnese. Ona se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. Trasant može ovaj rok skratiti ili odrediti duži (...)". Dakle, predmetne mjenice su se morale podnijeti na isplatu godinu dana od dana izdavanja što u konkretnom slučaju znači, budući da su predmetne mjenice izdate 5. decembra 2008. godine, da su do 5. decembra 2009. godine morale biti podnijete na isplatu. Pri tome je važno naglasiti utvrđenje da tuženi kao trasanti nisu odredili duži rok za isplatu iako je glavni dužnik-trasat s tužiocem-remitentom zaključio aneks ugovora kojim je produžen rok vraćanja zajma. Kako remitent mjenice po viđenju nije podnio na isplatu u roku od godinu dana od izdavanja, tj. do 5. decembra 2009. godine kada je dospjela obaveza, a trasanti nisu odredili drugi rok za isplatu, pogrešan je stav drugostepenog suda o dospjelosti mjenično-pravne obaveze s danom dospjelosti glavnog duga budući da isplata po sredstvu osiguranja-mjenici nije vezana za rok dospijeća glavnog duga kada je remitentu predata bjanko mjenica, već za rok izdavanja. Nakon dospijevanja mjenica remitent je mogao postaviti mjenično-pravni zahtjev prema trasantima u roku od još jedne godine (do 5. decembra 2010. godine) nakon kojeg roka je taj zahtjev, kako je propisano odredbom člana 80. stav 2. Zakona o mjenici, zastario. Dakle, osnovan je prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u stavu drugostepenog suda da je dospijeće mjenice nastalo danom isteka jednogodišnjeg roka nakon dospijeća glavnog duga iz aneksa ugovora jer je dospijeće mjenica nastalo istekom jednogodišnjeg roka od dana izdavanja mjenica budući da trasanti nisu odredili novi rok. U takvoj situaciji, kada je osnovan prigovor zastare potraživanja, nije potrebno posebno obrazlagati ostale navode revizije koji se odnose na pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na protivugovorno ispunjavanje mjenice po kursu USD na dan isplate zajma, zaključio je Vrhovni sud.

18. Iz navedenih razloga revizija tuženih je osnovana jer su ostvarene povrede postupka pred drugostepenim sudom na koje revident ukazuje, a budući da je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno odluka je donesena kao u izreci, primjenom člana 250. stav 1. ZPP-a, obrazložio je Vrhovni sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je Vrhovni sud osporenu odluku donio na bazi proizvoljne primjene prava, da je bio pristrasan, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak pred nezavisnim i nepristrasnim sudom. U odnosu na stav Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju radilo o vlastitim bjanko mjenicama koje nisu imale označen rok dospjelosti, te da se stoga smatraju mjenicama po viđenju shodno članu 107. stav 2. Zakona o mjenici, apelant je istakao da se radi o netačnom i proizvoljnom navodu suda i ključnom razlogu pogrešne odluke suda jer su predmetne mjenice imale rok dospijeća. Apelant je istakao da mjenica važi onako kako glasi, te da sud nije ovlašten utvrđivati drugačiji sadržaj od onog upisanog, zatim da bjanko mjenica postoji u slučaju kada izdavalac ne popuni sve bitne elemente u trenutku izdavanja mjenice, što je dozvoljeno i često se dešava u praksi. Također je naglašeno da Zakon o mjenici takvu mjenicu naziva nepotpunom (član 18. stav 2. Zakona o mjenici), te da je bjanko mjenicu ovlašten popuniti imalac mjenice u skladu s postignutim sporazumom s trasantom u vrijeme izdavanja mjenice.

20. Navodeći da su u konkretnom slučaju parnične stranke potpisale i kod notara u Sarajevu 5. decembra 2008. godine ovjerile mjeničnu izjavu u kojoj je doslovno navedeno da su tuženi (kao trasanti) saglasni da apelant kao imalac mjenice "može bjanko mjenice u svako doba ispuniti na iznos dospjelog a neisplaćenog potraživanja, po svojoj volji domicilirati …", apelant smatra da je on imao ovlaštenje da u svako doba popuni bjanko mjenicu sadržajem koji određuje Zakon o mjenici. Apelant je istakao da čak i da nema nikakvog sporazuma između stranaka o načinu popunjavanja bjanko mjenice prema "teoriji propuštanja", potpisom bjanko mjenice, njezin izdavalac je ovlastio svakog savjesnog i zakonitog imaoca da naknadno unese sve ostale bitne mjenične elemente. Bjanko mjenice u vrijeme izdavanja nemaju sve bitne sastojke mjenice, ali ne zbog trasantovog slučajnog propuštanja da unese neki od sastojaka, već zbog namjere da nedostajući sastojak naknadno unese remitent, što je slučaj u konkretnoj parnici. Apelant naglašava da u konkretnom slučaju on nije zlonamjerno ili s nepažnjom postupio, u kom slučaju bi tuženi imali osnov za takve prigovore, a oni to nisu ni isticali niti su u tom pravcu podnijeli tužbu niti bilo koji prigovor. S obzirom da kao mjenica vrijedi samo ona isprava koja u trenutku podnošenja na naplatu ima sve bitne sastojke, tako i bjanko mjenica vrijedi samo kada se u nju upišu svi nedostajući sadržaji. Izuzetak je kada nije popunjena rubrika za dospjelost, s tim da u tom slučaju mjenica ipak važi shodno članu 107. stav 2. Zakona o mjenici (vlastita mjenica u kojoj nije označena dospjelost smatra se kao mjenica po viđenju). Apelant dalje ističe da je član 106. Zakona o mjenici propisao šta mjenica treba da sadrži da bi bila ispravna te je, između ostalog, propisao da mjenica treba da sadrži i oznaku dospjelosti. Nadalje je navedeno da mjenice iz konkretnog slučaja sadrže oznaku dospjelosti, što Vrhovni sud ne uočava nego ih naziva mjenicama po viđenju. Apelant navodi da je iz dostavljenih kopija mjenica Ustavnom sudu uočljivo da je rubrika dospijeća mjenice popunjena s tačno određenim datumom, kao što predviđa Zakon o mjenici, zbog čega nije tačan navod da se radi o mjenici po viđenju. Apelant smatra da, kada se radi o mjenicama po viđenju, pravna praksa kao i zakon određuju da su to takve mjenice koje u prostoru predviđenom za upis dospjelosti imaju ili upisano da se radi o mjenici "po viđenju" ili nemaju upisano ništa, što nije slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Naprotiv, apelant je po ovlaštenju tuženih ispravno popunio mjenicu i u rubrici dospijeća naveo da predmetne mjenice dospijevaju na naplatu 10. marta 2011. godine. Dakle, po apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju se nikako ne može govoriti o mjenici na kojoj nije unesen datum dospijeća, odnosno da se radi o mjenici po viđenju, kako je pogrešno zaključio Vrhovni sud. U konkretnom slučaju dospjelost je označena tačno određenim danom na način da se upiše određeni datum i takva mjenica je u praksi česta i naziva se koledarska mjenica. Dalje je naglašeno da Zakon o mjenici u članu 34. određuje da se mjenica može izdati, pored ostalog, i na određeni dan. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno predmetne mjenice klasificirao kao mjenice po viđenju, te u skladu s tim i pozivanje Vrhovnog suda na član 35. Zakona o mjenici nije primjereno predmetnom slučaju. U konkretnom slučaju se, po apelantovom mišljenju, po pitanju zastare mjeničnog potraživanja ima isključivo primijeniti rok od tri godine predviđen članom 80. stav 1. Zakona o mjenici. Apelant smatra da je Vrhovni sud osporenom odlukom amnestirao tužene od obaveze da apelantu vrate potraživani iznos. U prilog svojim tvrdnjama, te radi potrebe osiguranja pravne sigurnosti apelant je dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 64 0 I 019406 14 Rev od 25. decembra 2014. godine u istovrsnom predmetu s istim strankama i s gotovo identičnim pravnim i činjeničnim osnovom u kojoj je Vrhovni sud zauzeo suprotan stav. Apelant je istakao da su, suprotno Vrhovnom sudu, nižestepeni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da apelantovim navodima nije dovedena u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim time i da nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.

22. Tuženi su u odgovoru istakli da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o mjenici ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/00 i 28/03) relevantne odredbe glase:

Član 18.

(1) Lica protiv kojih je stavljen zahtjev da ispune svoje obaveze iz mjenice ne mogu prema njenom imaocu isticati prigovore koji imaju osnov u njihovim ličnim odnosima sa trasantom ili s kojim prijašnjim imaocem mjenice, osim ako je sadašnji imalac mjenice prilikom njenog sticanja svjesno postupio na štetu dužnika.

(2) Ako je mjenica, koja je u vrijeme izdanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imaocu mjenice, osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri sticanju mjenice postupio s velikom nepažnjom.

Član 34.

(1) Mjenica se može izdati:

- po viđenju,

- na određeno vrijeme po viđenju,

- na određeno vrijeme od dana izdavanja,

- na određeni dan.

(2) Ništave su mjenice u kojima je dospjelost drukčije naznačena, kao i mjenice sa više dospjelosti.

Član 35.

(1) Mjenica po viđenju plativa je čim se podnese. Ona se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. Trasant može ovaj rok skratiti ili odrediti duži. Ove rokove indosanti mogu skratiti.

(2) Trasant može odrediti da mjenica plativa po viđenju ne smije biti podnesena na isplatu prije naznačenog vremena. U takvom slučaju rok za podnošenje počinje teći od tog vremena.

Član 39.

(1) Mjenica plativa na određeni dan ili na određeno vrijeme, nakon dana izdavanja ili viđenja, mora se podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim.

Član 43.

Ako se mjenica ne podnese na isplatu u roku koji je označen u članu 39. ovog zakona, svaki dužnik je ovlašten da mjeničnu svotu položi u mjestu plaćanja kod prvostepenog redovnog suda, na trošak, opasnost i štetu imaoca mjenice.

Član 44.

Imalac mjenice može ostvariti regres protiv indosanta, trasanta i ostalih obveznika:

- po dospjelosti:

ako mjenica nije plaćena u cijelosti ili djelimično;

(...)

Član 47.

(1) Trasant, indosant ili avalista može odredbom "bez troškova", "bez protesta" ili ma kakvom drugom odgovarajućom odredbom, napisanom i potpisanom na mjenici, osloboditi njenog imaoca obaveze da radi ostvarenja regresa podiže protest zbog neakceptiranja ili neisplate.

(2) Ova odredba ne oslobađa imaoca mjenice ni od podnošenja mjenice u propisanim rokovima ni od pravodobnog davanja obavijesti. Prekoračenje rokova dokazuje onaj koji to ističe protiv imaoca mjenice.

Član 80.

(1) Svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti.

(2) Mjeničnopravni zahtjevi imaoca mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba "bez troškova", onda od dospjelosti.

Član 106.

Vlastita mjenica sadrži:

1) oznaku da je mjenica unesena u sam slog isprave na jeziku na kome je ona sastavljena,

2) bezuvjetno obećanje da će se određena svota novca platiti,

3) oznaku dospjelosti,

4) mjesto gdje se plaćanje treba obaviti,

5) ime onog kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti,

6) oznaku dana i mjesta gdje je vlastita mjenica izdata,

7) potpis onoga koji mjenicu izdaje (izdavalac).

Član 107.

(1) Isprava u kojoj ne bi bilo ma kojeg od sastojaka nabrojenih u članu 106. ovog zakona ne vrijedi kao vlastita mjenica, osim u slučajevima koji su određeni u sljedećim stavovima.

(2) Vlastita mjenica u kojoj nije označena dospjelost smatra se kao mjenica po viđenju.

24. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 12.
Načelo savesnosti i poštenja

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Član 234.

Hartija od vrednosti je pismena isprava kojom se njen izdavalac obavezuje da ispuni obavezu upisanu na toj ispravi njenom zakonitom imaocu.

Član 239.

(1) Potraživanje iz hartije od vrednosti vezano je za samu hartiju i pripada njenom zakonitom imaocu.

Član 997.

Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema poveriocu da će ispuniti punovažnu i dospelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.

Član 998.

Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno.

Član 1019.

(1) Zastarelošću obaveze glavnog dužnika zastareva i obaveza jemca.

VI. Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 I 018840 14 Rev od 29. januara 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 11. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant pobija osporenu presudu, tvrdeći da su mu tom presudom zbog proizvoljne primjene materijalnog prava povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a u okviru prava na pravično suđenje da mu je povrijeđeno i ustavno pravo na pravnu sigurnost jer je Vrhovni sud, ne slijedeći sudsku praksu tog suda, osporenom presudom odbio apelantov tužbeni zahtjev dok je u istovrsnom predmetu s istim strankama i s gotovo identičnim pravnim i činjeničnim osnovom zauzeo suprotan stav prema kojem je u konačnici usvojen apelantov tužbeni zahtjev. U prilog ovoj tvrdnji apelant je priložio Presudu Vrhovnog suda broj 64 0 I 019406 14 Rev od 25. decembra 2014. godine.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ona nije sporna jer su se u predmetnom postupku nesporno utvrđivala apelantova građanska prava i obaveze shodno relevantnim odredbama ZOO i Zakona o mjenici.

33. Ustavni sud iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova zapaža da je apelant zaključio ugovor o zajmu novca s privrednim društvom kao zajmoprimcem, a da su tuženi kao garanciju povrata zajma izdali i potpisali u svojstvu trasanata pet bjanko vlastitih mjenica "bez protesta". Dalje, iz činjeničnog utvrđenja se može nesumnjivo zaključiti da privredno društvo nije vratilo predmetni dug ni u naknadnom roku iz aneksa ugovora o zajmu, te da je apelant 10. marta 2011. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave. Navedeni prijedlog se, nakon prigovora tuženih protiv rješenja o izvršenju, među kojima je istaknut i prigovor zastare apelantovog mjeničnog prava, smatrao tužbom kojom je pokrenut predmetni parnični postupak.

34. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud zapaža da je sporno pitanje koje se postavilo pred redovnim sudovima, prije svega, da li je apelantovo mjenično pravo u konkretnom slučaju zastarjelo. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi o spornom pitanju nisu imali jedinstven stav. Naime, Ustavni sud primjećuje da su prvostepeni i drugostepeni sud utvrdili da je apelantovo potraživanje dospjelo 10. marta 2011. godine i da je apelant istog dana sudu podnio prijedlog za dozvolu izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave, dakle u roku iz člana 80. Zakona o mjenici, tj. u roku od godinu dana od dospjelosti potraživanja, pa su usvojili apelantov tužbeni zahtjev i naložili tuženima da apelantu solidarno isplate potraživani iznos. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud kao revizioni sud uvažio reviziju tuženih i nižestepene presude preinačio tako što je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu mjeničnog potraživanja. Pri tome je Vrhovni sud zauzeo stav da je mjenično-pravni zahtjev apelanta kao remitenta zastario, smatrajući da se u konkretnom slučaju radilo o vlastitim bjanko mjenicama koje nisu imale označen rok dospjelosti, te je primijenio odredbu člana 107. stav 2, prema kojem se mjenica u kojoj nije označena dospjelost smatra kao mjenica po viđenju, pa slijedom takvog stava primijenio i član 35. Zakona o mjenici, prema kojem mjenica po viđenju zastarijeva za godinu dana od njezinog izdavanja, smatrajući da trasanti nisu, u smislu istog člana, produžili rok iz tog člana. U tom kontekstu, apelant osporava stav Vrhovnog suda, smatrajući da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno pravo budući da se u konkretnom slučaju radilo o mjenicama koje su imale označen rok dospjelosti i da se nisu mogle smatrati mjenicama po viđenju, pa da su ispravni stavovi nižestepenih sudova prema kojima nije nastupila zastara apelantovog mjeničnog prava budući da je u konkretnom slučaju riječ o mjenicama kod kojih se rok zastare računa od dana dospjelosti, a ne od dana izdavanja.

35. Imajući u vidu navode apelacije Ustavni sud će najprije ispitati apelantove navode o nedosljednosti sudske prakse Vrhovnog suda, odnosno pravnoj nesigurnosti koju je, po apelantovom mišljenju, izazvala osporena odluka Vrhovnog suda.

36. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prema stavu Evropskog suda jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava načelo pravne sigurnosti, koje se pretpostavlja u Konvenciji (vidi Beian protiv Rumunije (br. 1), aplikacija broj 30658/05, stav 39, ECHR 2007-XIII (izvodi)). Načelo pravne sigurnosti garantira, inter alia, određenu stabilnost u pravnom poretku i doprinosi povjerenju javnosti u pravosuđe. Evropski sud je stava da iako se mogu prihvatiti određena odstupanja u tumačenju kao prirodno svojstvena svakom pravosudnom sistemu koji je zasnovan na mreži prvostepenih i drugostepenih sudova koji imaju nadležnost na određenoj teritoriji, u slučajevima koje je razmatrao u kojima protivrječna tumačenja proističu iz iste sudske nadležnosti, tj. sudske prakse istog suda koji je sud posljednje instance u predmetnom pitanju (vidi, mutatis mutandis, Tudor Tudor protiv Rumunije, broj 21911/03, stav 29. od 24. marta 2009. godine) i uključuje nedosljedno presuđivanje o zahtjevima mnogih osoba u identičnim situacijama, Evropski sud je takva tumačenja smatrao neprihvatljivim. Pri tome je obrazlagao da takve protivrječnosti stvaraju stanje stalne nesigurnosti što, zauzvrat, mora smanjiti povjerenje javnosti u pravosuđe, pri čemu je to povjerenje, jasno, jedno od osnovnih komponenti države zasnovane na vladavini prava, pa je u takvim slučajevima utvrđivao povredu prava na pravično suđenje.

37. Ustavni sud naglašava i stav Evropskog suda koji uporno ponavlja da pravo na pošteno suđenje mora biti tumačeno u svjetlu preambule Konvencije koja vladavinu prava proglašava zajedničkom baštinom država ugovornica (vidi presudu u predmetu Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske [VV] broj 13279/05, stav 57. od 20. oktobra 2011. godine). Jedan od osnovnih vidova vladavine prava je načelo pravne sigurnosti (vidi presudu u predmetu Brumărescu protiv Rumunije [VV] broj 28342/95, stav 61, ECHR 1999-VII) koje, između ostalog, jamči dosljednost pri odlučivanju o pravnim zahtjevima i pridonosi povjerenju javnosti u sudove (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Ştefănică i drugi protiv Rumunije broj 38155/02, stav 38. od 2. novembra 2010. godine). S druge strane, postojanje protivrječnih sudskih odluka može stvoriti stanje pravne nesigurnosti koje će vrlo vjerovatno smanjiti povjerenje javnosti u sudski sistem s obzirom da je takvo povjerenje očito jedno od osnovnih komponenti države koja se zasniva na vladavini prava (vidi presudu u predmetu Paduraru protiv Rumunije broj 63252/00, stav 98, ECHR 2005-XII (izvaci) i presudu Vinčić i drugi protiv Srbije broj 44698/06 i drugi, stav 56. od 1. decembra 2009. godine). Međutim, Evropski sud je istakao da zahtjevi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog očekivanja javnosti ne daju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (vidi presudu u predmetu Unédic protiv Francuske broj 20153/04, stav 74. od 18. decembra 2008. godine). Razvoj sudske prakse nije sam po sebi suprotan pravilnom provođenju pravde budući da bi propust u održavanju dinamičnog i evolutivnog pristupa riskirao kočenje reforme ili poboljšanja (vidi presudu u predmetu Atanasovski protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije broj 36815/03, stav 38. od 14. januara 2010. godine).

38. Međutim, ako odstupanje od dosljednosti sudske prakse "nema objektivno i razumno opravdanje", tj. ako ne slijedi legitiman cilj ili ako ne postoji "razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojem se teži" (vidi presudu Marckx protiv Belgije od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, strana 16, stav 33) ono može uzrokovati različito postupanje u pogledu uživanja prava koja su garantirana i tako dovesti i do povrede člana 14. Evropske konvencije (vidi već navedenu Beian, st. od 59. do 64).

39. Ustavni sud podsjeća da je i sam, slijedeći praksu Evropskog suda, u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio stav da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Naime, u navedenoj odluci je zaključeno da je ovo načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37).

40. U okolnostima konkretnog slučaja, koji je predmet ove odluke, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda kao suda posljednje instance, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant navedenu presudu osporava tvrdeći da je taj sud u sporu proisteklom između istih parničnih stranaka (apelanta i tuženih Slave Ivankovića-Lijanovića i Jerke Ivankovića-Lijanovića) i iz gotovo identičnog činjeničnog i pravnog pitanja donio potpuno drugačiju odluku, koju je uz apelaciju i priložio. Stoga, Ustavni sud u svjetlu pobrojanih načela mora ispitati da li je došlo do povrede apelantovog prava na pravnu sigurnost kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Polazeći od ustaljene prakse Evropskog i Ustavnog suda da zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), te podržavajući navedene stavove Evropskog suda o ulozi višeg suda u sistemu redovnih sudova, Ustavni sud smatra da nije njegov zadatak rješavati sukob sudske prakse, izbjeći razilaženje i osigurati jednoobraznu primjenu prava od strane redovnih sudova. Međutim, zadatak Ustavnog suda u okviru apelacione nadležnosti je preispitati može li takva situacija imati za posljedicu povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije (vidi, pored ostalih, citirane Beina protiv Rumunije, st. 40. i 64, Vusić protiv Hrvatske, stav 45, Vinčić i drugi protiv Srbije, stav 56).

42. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u Presudi na koju se apelant poziva (broj 64 0 I 0 19406 14 Rev od 25. decembra 2014. godine) u postupku u kojem je apelant također bio tužilac, pri čemu su i tuženi u suštini bile iste osobe, reviziju tuženih odbio izuzev u dijelu o zateznoj zakonskoj kamati. Obrazlažući takvu odluku, Vrhovni sud je podsjetio da je prvostepenom presudom naloženo tuženim da tužiocu solidarno isplate iznos od 1.134.000,00 KM zajedno sa zateznom zakonskom kamatom na taj iznos i obavezom naknade troškova postupka. Zatim, da je drugostepeni sud žalbu tuženih odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Nadalje, da su tuženi u zajedničkoj reviziji osporili drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

43. U odnosu na karakter izdatih mjenica (što je, po mišljenju Ustavnog suda, ključno pitanje i u konkretnoj apelaciji i od kojeg zavisi početak toka zastare, odnosno osnovanost prigovora zastare koji su tuženi istakli) Vrhovni sud je u presudi na koju se apelant poziva istakao da je bjanko mjenica predata povjeriocu s ovlaštenjem da je on popuni, pa da predstavlja mjenicu koja u trenutku naplate ima sve bitne sastojke, da tuženi nisu ponudili nijedan dokaz u vezi s prigovorima neosnovanosti i visine mjeničnog duga i da je potraživanje tužioca dospjelo na naplatu, pa kako nije plaćeno, prvostepeni sud je usvojio zahtjev tužioca u cijelosti zasnovavši svoju odluku na odredbama čl. 234, 239. i 277. ZOO u vezi s članom 80. Zakona o mjenici. Zatim, da je drugostepeni sud prihvatio činjenični i pravni stav prvostepenog suda s tim što je u obrazloženju svoje odluke dodao "da je predmetno potraživanje dospjelo na dan 11. aprila 2011. godine, da je prijedlog za izvršenje podnesen 15. aprila 2011. godine, kao i da imalac mjenice ima pravo naplatiti mjenicu od glavnog dužnika u vrijeme njene dospjelosti, imalac mjenice vrši regres protiv indosanta, trasanta i ostalih obveznika, kako je propisano odredbama člana 44. i 42. Zakona o mjenici, te da je iz tih razloga drugostepeni sud odbio žalbu tuženih i potvrdio prvostepenu presudu". Zatim je Vrhovni sud zauzeo stav da je odluka drugostepenog suda koja se odnosi na glavni zahtjev, nasuprot neosnovanim prigovorima revizije, zasnovana na zakonu. Naime, mjenica je samostalan, apstraktan, strogo formalan i zaseban pravni posao, što bi u konkretnom slučaju značilo da mjenična obaveza, koja je predmet ovog spora, proizlazi iz izdatih mjenica, a ne iz ugovora o zajmu. Zbog takve prirode mjenične obaveze, pri čemu, imajući u vidu da su tuženi sporne bjanko vlastite mjenice predali povjeriocu s ovlaštenjem da ih on popuni, pa kako je tužilac (remitent) ispunjavanjem preostalog, zakonom predviđenog sadržaja mjenica, ove ispunio na tačno određeni iznos novca u visini od 1.304.100,00 KM, isticanje prigovora valutne klauzule kao i drugih prigovora iz osnovnog posla - ugovora o zajmu nema utjecaja na izvršenje mjenične obaveze.

44. Vrhovni sud je u navedenoj presudi istakao da Zakon o mjenici ne daje definiciju vlastite mjenice, ali se iz odredbe člana 106. tog zakona može zaključiti da vlastita mjenica predstavlja poseban oblik hartije od vrijednosti kojom se njezin izdavalac obavezao isplatiti mjeničnu obavezu o roku dospjelosti. Ova se mjenica od trasirane mjenice razlikuje samo po tome što obavezu po njoj ima da plati njezin izdavalac, a po trasiranoj mjenici mjeničnu obavezu ima da isplati trasat. Pod pojmom "dospjelošću mjenice" podrazumijeva se dan kada mjenicu treba isplatiti, a dospjelost može, saglasno odredbi člana 34. Zakona o mjenici, glasiti i na određeni dan. U konkretnom slučaju tužilac je na mjenici kao dan dospjelosti naznačio 11. april 2011. godine, a pošto je na mjenicama stavljena klauzula "bez protesta" ona je oslobodila imaoca mjenice od podnošenja protesta zbog neisplate mjenice, pa je tužilac i bez podizanja protesta mogao ostvariti svoje mjenično pravo. S tim u vezi valja reći i to da se, prema odredbi člana 39. Zakona o mjenici, mjenica koja je plativa na određeni dan, kao što je slučaj u konkretnom predmetu, nakon dana izdavanja mora podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koja dolaze odmah za njim. Vrhovni sud je istakao da iz podataka spisa proizlazi da je tužilac podnio prijedlog za izvršenje na sam dan dospjelosti mjenice, 11. aprila 2011. godine (ne 15. aprila 2011. godine kako pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi), pa kako je tužba podnesena u roku iz člana 80. stav 2. Zakona o mjenici bez osnova je i ponovljeni prigovor revidenata o zastari mjeničnopravnog zahtjeva tužioca i s tim u vezi njegovo pozivanje na odredbe člana 80. Zakona o mjenici u vezi s članom 1019. ZOO. Tuženi su izdali dvije mjenice kojima su osigurali jednu te istu obavezu (vraćanje pozajmljenog iznosa), potpisali su se ispod mjeničnog teksta, pa su samostalni mjenični dužnici na ukupan iznos mjenične obaveze u visini od 1.304.100,00 KM. Sve rečeno, međutim, nije predstavljalo smetnju zahtjevu tužioca da u odnosu na oba tužena zahtijeva solidarnu isplatu dugovanog iznosa, naznačenog u spornim mjenicama. Kako su predmetne mjenice u svemu sastavljene u skladu s odredbom člana 107. Zakona o mjenici, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su svoje odluke o osnovanosti zahtjeva zasnovali na relevantnim odredbama ZOO i Zakona o mjenici, zaključio je Vrhovni sud u presudi na koju se apelant poziva kao primjer dotadašnje prakse Vrhovnog suda, suprotno onoj koju je Vrhovni sud zauzeo nakon mjesec dana u presudi osporenoj apelacijom, koja je povod za donošenje ove odluke Ustavnog suda.

45. Iz navedenog Ustavni sud zapaža da je u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kada je riječ o faktičkoj suštini mjenica koje su bile predmet spora (izdate kao vlastite bjanko mjenice, a u trenutku podnošenja na naplatu popunjene svim elementima od strane remitenta prema sporazumu iz mjeničnih izjava), a slijedom toga i nastupanju zastare mjeničnog prava, te u situaciji kada su odluke nižestepenih sudove i revizioni navodi tuženih bili identični u oba postupka pred Vrhovnim sudom, za razliku od stava o prihvaćanju prigovora zastare koji su tuženi istakli u konkretnom slučaju, o kojem je detaljno govoreno u činjeničnom dijelu ove odluke i koji se svodi na to da je Vrhovni sud zauzeo stav da se u konkretnom slučaju radi o vlastitim bjanko mjenicama koje nisu imale označen rok dospjelosti pa da se one, primjenom člana 107. stav 2. Zakona o mjenici, imaju smatrati mjenicama po viđenju koje, prema članu 35. Zakona o mjenici, dospijevaju čim se podnesu i moraju se podnijeti na naplatu u roku od godinu dana od dana izdavanja, u Presudi Vrhovnog suda broj 64 0 I 019406 14 Rev od 25. decembra 2014. godine (na koju se apelant poziva) odbijena je kao neosnovana revizija tuženih protiv presude Kantonalnog suda, uz obrazloženje da je riječ o mjenicama koje dospijevaju na određeni dan i koje su u trenutku podnošenja na naplatu imale sve zakonom propisane elemente, pa se nisu mogle smatrati mjenicama po viđenju.

46. Nadalje, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelant u obje parnice preduzimao iste pravne radnje, te da su nižestepeni sudovi u obje parnice utvrdili slično činjenično stanje i gotovo identična pravna pitanja. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja od strane nižestepenih sudova Vrhovni sud je u predmetu broj 64 0 I 019406 14 Rev 25. decembra 2014. godine donio presudu kojom je, primjenjujući kao relevantne odredbe čl. 34, 39. stav 1. i 80. stav 2. Zakona o mjenici, odbio reviziju tuženih i potvrdio nižestepene presude u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu mjeničnog duga. Suprotno tome, 29. januara 2015. godine, dakle nakon mjesec dana Vrhovni sud je u drugom predmetu apelanta, koji je i predmet ove odluke, protiv istih tuženih i koji u odnosu na kvalifikaciju mjenice i prigovor zastare pokreće identična pravna pitanja donio osporenu presudu kojom je usvojio reviziju tuženih, preinačio nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu mjeničnog potraživanja.

47. Imajući u vidu sve navedeno kao i stavove Evropskog suda, među kojima i stav da je uloga višeg suda u državi članici upravo da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava (vidi Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, aplikacija broj 48101/07, presuda od 1. oktobra 2010. godine, stav 45; Zielinski i Pradal i Gonzales i ostali protiv Francuske [GZ], br. 24846/94 i 34165/96 do 34173/96, stav 59, ECHR 1999-VII) Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud kao sud posljednje instance za odlučivanje u apelantovom slučaju, protiv čijih odluka nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, zauzimajući drugačiji stav u osporenoj presudi u slučaju koji je činjenično sličan i pravno gotovo identičan kao i prethodni predmet apelanta pred tim sudom, u periodu od samo 34 dana (odluka na koju se apelant poziva donesena je 25. decembra 2014. godine, a osporena odluka u ovom predmetu 29. januara 2015. godine), a da nije dao obrazloženje zašto odstupa od dotadašnje prakse rješavanja istih ili sličnih predmeta pred tim sudom, povrijedio načelo pravne sigurnosti kao jedno od osnovnih vidova vladavine prava, koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. S obzirom na utvrđenu povredu načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra neophodnim razmatrati da li je osporenom odlukom Vrhovnog suda došlo i do kršenja prava na pravično suđenje proizvoljnom primjenom materijalnog prava.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tom i sud posljednje instance za odlučivanje o određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze protivrječne odluke u periodu od samo 34 dana, s tim da su u kasnijoj, osporenoj odluci izostali razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je Vrhovni sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.