Službeni glasnik BiH, broj 4/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4141/16, rješavajući apelaciju Udruženja građana "Borba protiv korupcije - Bosna i Hercegovina" – Transparency International BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Udruženja građana "Borba protiv korupcije - Bosna i Hercegovina" - Transparency International BiH.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 025349 15 Gž 2 od 7. septembra 2015. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Udruženja građana "Borba protiv korupcije - Bosna i Hercegovina" - Transparency International BiH podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 025349 15 Gž 2 od 7. septembra 2015. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Udruženje građana "Borba protiv korupcije BiH" - Transparency International BiH (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Banjoj Luci, koje zastupa Biljana Radulović, advokat iz Banje Luke, podnijelo je 26. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 025349 15 Rev od 30. juna 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 025349 15 Gž 2 od 7. septembra 2015. godine. Apelant je podneskom od 19. novembra 2018. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlučujući o apelantovoj apelaciji broj AP 5301/15 podnesenoj protiv presude Okružnog suda, precizirane u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud je Odlukom broj AP 5142/15 od 12. januara 2016. godine odbacio, između ostalih, i navedenu apelantovu apelaciju kao preuranjenu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5142/15 od 12. januara 2016. godine, dostupna na web- stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i opunomoćenika tuženih NIGP DNN Banja Luka i Dragana Jernića, glavnog i odgovornog urednika DNN Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi, odnosno prvotuženi i drugotuženi) zatraženo je 25. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 18. juna 2018. godine. Osnovni sud je na traženje Ustavnog suda 19. novembra 2018. godine dostavio na uvid predmetni spis.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 25. septembra 2008. godine tužbom pokrenuo predmetni parnični postupak radi naknade štete zbog klevete.

7. Povodom tužbe Osnovni sud je 14. novembra 2011. godine održao pripremno ročište.

8. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 025349 08 P od 30. novembra 2011. godine određen je prekid postupka, te je određeno da će se on nastaviti kada se pravosnažno okonča krivični postupak u predmetu Tužilaštva BiH broj KT-306/08, ili kada taj sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak. Iz obrazloženja rješenja, između ostalog, proizlazi da je Osnovni sud zaključio da je preuranjeno da sud u parničnom postupku ispituje činjenice koje po svojoj prirodi predstavljaju elemente krivičnog djela i krivične odgovornosti, a koje su bitne za odluku u predmetnoj pravnoj stvari u situaciji kada je u toku krivični postupak povodom istih činjenica.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 025349 12 Gž od 7. septembra 2012. godine žalbu uvažio, osporeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Okružni sud je naveo da se postupak pred Tužilaštvom BiH vodi protiv lica koja nisu stranke u predmetnom postupku, te da taj postupak nije poseban postupak od kojeg bi zavisila odluka parničnog suda u pogledu naknade štete kakvu ima u vidu Zakon o zaštiti od klevete. Još je istaknuto da se u tekstovima koje je objavio prvotuženi (predloženi dokazi) spominju imena lica koja se dovode u vezu sa navedenim krivičnim predmetom, ali da ta okolnost ne sprečava parnični sud da utvrđuje da li su istinite ili ne informacije koje su tuženi iznosili i da li postoji njihova odgovornost iz člana 5. Zakona o zaštiti od klevete.

10. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je istražni postupak iz prethodne tačke ove odluke, koji je pokrenut 2. februara 2009. godine, okončan naredbom o obustavi istrage Tužilaštva BiH broj T130 KT 0004252 10 od 2. decembra 2013. godine.

11. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 025349 12 P 2 od 31. decembra 2014. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi solidarno naknade štetu nanesenu ugledu zbog iznošenja i prenošenja izražavanjem neistinitih informacija, objavljujući ih u više novinskih članaka u "Nezavisnim novinama" i to 1, 2, 3, 4, 5, 8, 9, 10, 12. i 19. jula 2008. godine uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

12. Dokazi koje je predložio apelant, koje je Osnovni sud proveo, pobrojani su na stranama 4. i 5. obrazloženja.

13. Tuženi su u dokaznom postupku predložili izvođenje dokaza i to: čitanjem zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu sastavljenog u drugom predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 026225 08 P od 13. decembra 2011. godine, saslušanjem svjedoka Vladimira Latinovića, te novinara "Glasa Srpske" Gorana Maunage i Dragana Risojevića na okolnosti "suštinske istinitosti spornog izražavanja".

14. Uvidom u dokaz koji je predložio apelant, članak koji je apelant objavio na svojoj web-stranici www.ti-bih.org pod nazivom "Štete od korupcije u privatizaciji tokom prošle godine preko pola milijarde KM", Osnovni sud je utvrdio da je apelant u saradnji sa Fondom "Otvoreno društvo BiH" nastavio monitoring privatizacije u BiH i da su na pres-konferenciji, koja je održana 22. maja 2008. godine u Banjoj Luci, prezentirani preliminarni nalazi u okviru prve faze monitoringa i da ti podaci upućuju na visok rizik od korupcije u okviru procesa privatizacije, prije svega zbog pomanjkanja transparentnosti u svim fazama ovih postupaka, te je naglašeno da će apelant sa ciljem jačanja integriteta u procesu privatizacije zatražiti od svih institucija da se pridržavaju standarda koji podrazumijeva "minimalni standard za javno ugovaranje Transparency International". Prema ocjeni Osnovnog suda, ovim dokazom apelant ničim ne dokazuje osnovanost tužbenog zahtjeva.

15. Uvidom u dokaze koje je predložio apelant, tj. čitanjem spornih novinskih članaka koje su objavili tuženi 1. jula 2008. godine na str. 2. i 3. pod nazivom "Radnici 'Transparency International' reketirali biznismene iz RS" i novinskog članka koji su objavili tuženi 2. jula 2008. godine na strani 3. pod nazivom "Dodik: Vlast RS će zaštititi žrtve reketa" i "Tražili 10.000 KM da ga skinu sa crne liste", Osnovni sud je utvrdio da u članku stoji da je Milorad Dodik, premijer RS, obećao da će zaštititi sve svjedoke u slučaju manipulacija sa "crnim listama" OHR-a i optužio Tužilaštvo BiH za selektivan i neobjektivan pristup, a da se apelant spominje samo u dijelu u kojem autor članka navodi da je Milorad Dodik pozvao Tužilaštvo BiH da "konačno" otvori postupak o ovom slučaju uz upozorenje da će otkazati saradnju s njima pošto su, prema njegovom mišljenju, "selektivni, neobjektivni i ne žele da procesuiraju pojedince iz Transparencyja".

16. Uvidom u dokaz koji je predložio apelant, novinski članak prvotuženog (bez navođenja datuma objave) na str. 2. i 3. pod nazivom "Leka i Mario tražili novac", Osnovni sud je utvrdio da je autor tog članka napisao da su Leka i Mario prvo tražili 5.000,00 eura i laptop, a kasnije, kada su vidjeli da Nedeljko Đekanović i Momčilo Komljenović ne pristaju, snizili su cijenu na 5.000,00 KM i laptop. U tom članku, kako je naveo Osnovni sud, apelant se spominje samo na početku članka gdje autor navodi: "Ljubinko Leković, zvani Leka, bivši radnik Transparency International, tražio novac kako bi bili skinuti sa crne liste…"

17. Uvidom u dokaz koji je predložio apelant, novinski članak koji je objavio prvotuženi 4. jula 2018. godine pod naslovom "Transparency me optužuje ukradenim dokumentima", Osnovni sud je utvrdio da je autor tog članka naveo da je profesor Muris Čičić, dekan Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, rekao "Nezavisnim": "'Transparency International' me na osnovu pokradenih dokumenata optužio da sam sebi dodjeljivao dodatne naknade na platu", a u nastavku teksta je navedeni profesor naveo da su problemi nastali kada su sa Ekonomskog fakulteta ukradeni dokumenti među kojima su dvije odluke, koje se tiču naknada za njegovu profesorsku plaću i naknade za objavljivanje "nastavke", što ukupno iznosi oko 2.000,00 KM, te odluka o formiranju kolegija dekana upravljačkog tijela fakulteta. Autor je u spornom tekstu naveo da su, prema tvrdnjama profesora Čičića, navedeni dokumenti poslužili "Transparencyju" da od ministra obrazovanja Safeta Keše zatraži da ispita navode da se on služi nezakonitostima. Dalje se u tekstu apelant spominje i u dijelu kada se navodi da je Čičić napisao pismo u kojem je predstavnike "Transparencyja" pozvao da dođu na fakultet, kako bi stekli uvid u pravilnike prema kojima su odluke o naknadama donesene.

18. Čitanjem dokaza koji je predložio apelant, novinskog članka koji je objavio prvotuženi 5. jula 2008. godine pod naslovom "Lekoviću sam dao 20.000 eura", Osnovni sud je utvrdio da je u tom novinskom članku u naslovu Vrljanović rekao da je Lekoviću dao 20.000 eura, a da se apelant u tom članku spominje samo kada se o Lekoviću govori kao apelantovom zaposleniku i da je Leković kod apelanta radio četiri godine.

19. Pročitan je dokaz koji je predložio apelant, novinski članak koji je prvotuženi objavio 8. jula 2008. godine pod naslovom "Boris Divjak znao za reketiranje" u kojem autor članka navodi da je Vladimir Latinović, "zaštićeni svjedok", u ekskluzivnoj ispovijesti o provjerama o "crnim listama" izjavio da je Boris Divjak znao za reketiranje i da pretpostavlja da bi imenovani mogao biti šef operacije, jer je, kako tvrdi, prisustvovao sastanku na kojem se otvoreno govorilo o reketiranju. U članku je navedeno da je Boris Divjak, predsjedavajući Odbora direktora apelanta, znao za reketiranje smijenjenih zvaničnika i biznismena iz RS, jer je prošle godine prisustvovao povjerljivom sastanku u Banjoj Luci na kojem se govorilo o tome. Prema ocjeni Osnovnog suda, u tom članku se apelant spominje samo kada se spominje Ljubinko Leković (bivši apelantov zaposlenik) izdvojivši kao ilustraciju dio teksta "Latinović tvrdi da je prevarantska shema trajala od 2004. godine, kada je počeo sarađivati sa Lekovićem koji je tada radio kao pravni savjetnik u 'Transparency'", te "on tvrdi da je Leković od prevare sebi obezbijedio visoki životni stil kakav ne bi mogla podnijeti njegova plata u 'Transparency'".

20. Čitanjem dokaza koji je predložio apelant, novinskog članka koji je objavio prvotuženi na strani 3. od 9. jula 2008. godine pod nazivom "Nudili mi pomoć da me skinu sa crne liste", Osnovni sud je utvrdio da je autor tog članka na naslovnici navedenog članka napisao da je Nemanja Vasić, bivši direktor Direkcije za puteve RS, potvrdio da je i on bio žrtva reketaša i da su mu nudili pomoć da se skine sa "crne liste", a da se apelant u tekstu spominje samo kada se govori o Ljubinku Lekoviću, koji je radio kod apelanta.

21. Čitanjem dokaza koji je predložio apelant, novinskog članka koji je prvotuženi objavio na strani 3. od 9. jula 2008. godine pod naslovom "TI najavio tužbu" i odgovor Kolegija prvotuženog apelantu pod naslovom "TI ne interesuje istina", Osnovni sud je utvrdio da se u članku navodi: "Vasić: Nudili mi da me skinu sa crne liste", te da se ponovo spominje zaštićeni svjedok koji je sad označen kao "pokajnik". Osnovni sud je objasnio da autor u tekstu navodi da je Srđan Blagovčanin izjavio da se na tendenciozan i zlonamjeran način dovodi u vezu TIBiH sa navodnom praksom reketiranja navodnih biznismena iz RS, kreirajući na takav način atmosferu javnog linča. Prema ocjeni Osnovnog suda, iz sadržaja novinskog članka ne može se utvrditi da je tuženi oklevetao apelanta osim što je u cijelosti prenio izjavu Srđana Blagovčanina.

22. Uvidom u dokaz koji je predložio apelant, novinski članak koji je objavio prvotuženi na strani 4. od 11. jula 2018. godine pod naslovom "Provjeravamo navode o iznudama", Osnovni sud je utvrdio da je u tom tekstu spomenut apelant u kontekstu kada autor članka iznosi izjavu Pene da je poslije medijskih svjedočenja više biznismena i smijenjenih zvaničnika koji tvrde da su bili na meti reketiranja pokrenuta provjera na terenu u vezi sa "slučajem 'Transparency'". Osnovni sud je zaključio "da se ni u ovom tekstu ne govori o apelantu, već se samo spominje u kontekstu navedenog".

23. Uvidom u dokaz koji je predložio apelant, novinski članak koji je objavio prvotuženi na strani 2. od 12. jula 2008. godine pod naslovom "Prijavljen i službenik 'Transparencyja'", Osnovni sud je utvrdio da se apelant spominje samo u naslovu kada se govori da je prijavljen službenik iz "Transparencyja" i dalje u tekstu se apelant spominje samo u tom kontekstu.

24. Uvidom u dokaz koji je predložio apelant, novinski članak koji je objavio prvotuženi na strani 3. od 19. jula 2008. godine pod naslovom "Crne liste u odjelu za organizirani kriminal", Osnovni sud je utvrdio da se apelant spominje u uvodnom dijelu članka, kada se govori da je policija RS prijavila tri lica, među njima i apelantovog bivšeg službenika, zbog sumnji da su umiješani u prevare i iznude.

25. Uvidom u dokaze koje je predložio apelant, pisanu korespondenciju apelanta i dekana Ekonomskog fakulteta u Sarajevu Murisa Čičića, Osnovni sud je utvrdio da se u korespondenciji ne spominje apelant i da ona nije javno objavljena trećim licima i da se takav dokaz ne može uzeti kao dokaz protiv tuženih.

26. Uvidom u dokaz koji je predložio apelant, čitanjem zahtjeva za dostavu dokaza apelantovog opunomoćenika upućenog tuženim sa 1. oktobrom 2008. godine sa dostavnicom, Osnovni sud je utvrdio da se apelantov opunomoćenik obratio tuženim za dostavljanje dokaza-iskaza zaštićenog svjedoka i ovaj dokaz ni u kom slučaju ne može biti dokaz koji je podoban za utvrđenje činjeničnih navoda iz tužbe vezanih za klevetu na koju se apelant poziva.

27. Uvidom u dokaz koji je predložio apelant, čitanjem odgovora Tužilaštva BiH broj KT-306/08 od 27. oktobra 2008. godine, utvrđeno je da je navedeno Tužilaštvo odgovorilo da se ne može dostaviti izjava zaštićenog svjedoka zbog toga što u toj fazi Vladimir Latinović nije bio svjedok, već osumnjičeno lice, pri čemu je Osnovni sud naglasio da se ni taj dokaz ne može dovesti u vezu sa apelantovim tužbenim zahtjevom.

28. Osnovni sud je ocijenio irelevantnim i druge dokaze koje je apelant predložio, i to apelantove zahtjeve upućene MUP-u RS radi dostavljanja iskaza zaštićenog svjedoka Vladimira Latinovića, zatim, uvid u novinski članak od 3. decembra 2008. godine u listu "Politika" o tome kako prepoznati dirigiranu kampanju, te dokaz čitanjem novinskog članka koji je objavio prvotuženi 5. decembra 2008. godine u kojem dekan Ekonomskog fakulteta optužuje apelanta da ga ucjenjuje, jer se u tekstu ne spominje apelant.

29. Potom se Osnovni sud, nakon pojedinačne ocjene izvedenih dokaza koje je predložio apelant (dokaz tuženih, zapisnik sa ročišta za glavnu raspravu Osnovnog suda broj 71 0 P 026225 08 od 13. decembra 2011. godine, saslušanjem svjedoka Vladimira Latinovića i novinara "Glasa Srpske", nije prezentiran prilikom pojedinačne ocjene dokaza), pozvao na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, i to čl. 1, 5, 8, 11. stav 1, i 13, zatim, Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to čl. 154. stav 1. i 200, kao i Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje je citirao.

30. Osnovni sud se, prije svega, osvrnuo na prigovor tuženih o nemogućnosti da se prouzrokuje nematerijalna šteta pravnom licu ocijenivši ga neutemeljenim pozivom na odredbu člana 5. Zakona o zaštiti od klevete. U vezi s tim je još pojašnjeno da nije sporno da je apelant pravno lice, ali shodno članu 5. Zakona o zaštiti od klevete, i pravno lice može imati povrijeđen ugled s tim da se ne radi o duševnim patnjama, ali se radi o naknadi štete zbog klevete koja se dosuđuje i fizičkim i pravnim licima.

31. Potom je Osnovni sud naveo da nije sporno da su tuženi u više članaka koji su objavljeni u periodu od 1. do 19. jula 2018. godine objavljivali tekstove različitog sadržaja, ali da se apelant u spornim tekstovima spominje tek u kontekstu Ljubinka Lekovića, tada apelantovog zaposlenika, koji se dovodi u vezu sa reketiranjem visokih dužnosnika RS. Osim toga, prema mišljenju Osnovnog suda, navodi iz spornih tekstova predstavljaju iznošenje i izražavanje mišljenja u vezi sa tadašnjim događajima. Potom je Osnovni sud naveo da su sporni članci pisani na osnovu izjava svjedoka Vladimira Latinovića, koji je u vrijeme objavljivanja spornih članaka imao više pres-konferencija na kojima je iznosio detalje u vezi sa spornom aferom, a imenovani je u svom iskazu potvrdio da sporni tekstovi u potpunosti odgovaraju njegovim iskazima. Iskazu ovog svjedoka sud je poklonio punu vjeru, jer je svjedok bio odlučan u svom kazivanju kako je afera počela i zašto, kao i da je o aferi sâm obavijestio policiju, dakle, bio je spreman i na sankciju samo da bi obznanio kako je bilo i šta je bilo. Osim toga, Osnovni sud je u cijelosti poklonio vjeru i iskazima svjedoka, novinara "Glasa Srpske" Dragana Risojevića i Gorana Maunage, koji su u iskazima bili uvjerljivi, navodeći da su bili dio tima, da su u svemu vjerno prenosili iskaze Vladimira Latinovića, kojeg su od početka zvali "zaštićeni svjedok", pri tome su naglasili da su iskaze Vladimira Latinovića provjeravali tako što su zvali ljude koje je navodio i da se u svim tekstovima apelant spominjao samo u kontekstu Ljubinka Lekovića, apelantovog zaposlenika. Još je navedeno da su tuženi pisali o javnom interesu i sa najboljim namjerama. Prema ocjeni Osnovnog suda, u spornim tekstovima tuženi nisu izrazili tvrdnju (kao činjenicu čija bi se istinitost ili neistinitost mogla dokazati), pa shodno tome, ponašanje ovih tuženih pri izražavanju navoda iz teksta nema karakter klevete kako je definira Zakon o zaštiti od klevete, koja bi prouzrokovala štetu apelantovom ugledu. Pri tome je naglašeno da se radi o iznošenju izjava Vladimira Lekovića i dr. koje su vjerno prenesene u tekstovima, a pravo na slobodno izražavanje štiti i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i Zakon o zaštiti od klevete.

32. Osnovni sud je potom zaključio da se u vrijeme podnošenja tužbe u medijima, pisanim i elektronskim, pisalo i govorilo o spornoj aferi, o "crnim listama" i kompletnoj situaciji o kojoj je informirana javnost u tom periodu, pa se stoga pisanje tuženih ne može smatrati klevetom, već upravo kao iznošenje njihovog mišljenja. Osim toga, ponuđenim dokazima apelant nije dokazao da je trpio štetu, ni u čemu se ta šteta ogleda, pozvavši se na odredbe čl. 7. i 123. ZPP, a teret dokazivanja u predmetnoj pravnoj stvari je bio na apelantu, koji sudu nije dostavio niti jedan dokaz na okolnosti visine tužbenog zahtjeva, niti je dokazao osnov tužbenog zahtjeva, te je zbog tog razloga i odlučeno kao u izreci presude.

33. Odlučujući o apelantovoj žalbi Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 025349 15 Gž 2 od 7. septembra 2015. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz odbijanje apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastavljanje žalbe. Apelant je u žalbi naveo da je tuženi u spornim tekstovima iznosio tvrdnje na apelantov račun da se bavi reketiranjem, da obrađuje i izvlači od pojedinaca 1.000,00 eura da bi ih skinuo sa "crne liste" OHR-a, da se u njegovim prostorijama falsificiraju ID kartice i lažna dokumentacija, da apelant ulazi u prostorije Porezne uprave i prepada direktore, a da je to, zapravo, iznošenje i prenošenje izražavanja neistinitih informacija i činjenica. U vezi sa takvim prigovorima, Okružni sud se pozvao na odredbe čl. 5. i 6. Zakona o zaštiti od klevete, te član 10. Evropske konvencije, a shodno sadržaju iskaza Vladimira Latinovića, proizlazi da je on obavještavao javnost i davao izjave novinarima putem konferencija za štampu o spornoj aferi i "crnim listama" a koje je dobivao od apelantovog zaposlenika Ljubinka Lekovića, koji je tvrdio da je apelant dobivao anonimne prijave za korupciju sa imenima uglednih ljudi, privrednika i ljudi iz politike koji su bili na položajima i da su ta lica bila žrtve ucjenjivanja kako bi se skinuli sa "crne liste".

34. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je analizom svakog spornog članka, ocjenjujući iskaze svjedoka koji su naveli da su prikupljali informacije o imenima ljudi koji su bili ucjenjivani, a te informacije su objavljivali u spornim člancima, pravilno zaključio da su tuženi sporne članke pisali u općem javnom interesu i sa najboljim namjerama, kako bi o aferama o "crnim listama" obavijestili javnost. Prema ocjeni Okružnog suda, prenošenje takvih informacija ne dovodi do odgovornosti tuženih, u smislu člana 5. Zakona o zaštiti od klevete. Osim toga, kako je istakao Okružni sud, prenošenje sadržaja izjava trećih lica koja su bila žrtve ucjenjivanja ne predstavljaju uvredu za apelanta, jer apelant tokom postupka nije dokazao da mu je spornim člancima nanesena šteta ugledu.

35. U vezi s apelantovim tvrdnjama da je štetu pretrpio na način da je u javnosti kritikovan i prikazan kao neprijatelj, strani plaćenik i reketaš, što je dovelo do zatvaranja kancelarije koja je radila u Banjoj Luci i da, stoga, i danas trpi nepovjerenje lokalnog stanovništva, jer je upravo svrha njegovog postojanja da pruža besplatnu pravnu pomoć građanima u borbi protiv korupcije, Okružni sud je naveo da sadržaj spornih novinskih članaka ne sadrži elemente klevete, jer se radi o iznošenju informacija koje su tuženi prikupili od lica koja su bila reketirana i prijavljena na "crnim listama", pa su tuženi samo prenosili informacije koje su sakupili od tih lica. Shodno tome, Okružni sud je naveo da kod apelanta nije došlo do povrede ugleda, jer oni nisu doveli do zabrane rada i prestanka aktivnosti apelanta. Budući da je odbijen zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete, odbijen je apelantov zahtjev da prvotuženi objavi izreku presude, jer su ti zahtjevi u međusobnoj vezi.

36. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 025349 15 Rev od 30. juna 2016. godine reviziju odbacio kao nedozvoljenu, jer nije ispunjen uvjet dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

37. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je tokom postupka uspio da dokaže da je krivični postupak na koji se tuženi u spornim člancima pozivao okončan obustavom postupka, te da krivični postupak nije bio ni pokrenut u vrijeme pisanja spornih članaka. Dalje, navodi da je pred sudovima RS zatražio zaštitu zbog neistinitog pisanja koje je dobilo oblik organizirane kampanje sa ciljem da se uništi apelantov ugled, obesmisli njegov rad i da se time primora da prestane da radi. Potom, apelant navodi da su tuženi u spornim tekstovima pisali o navodnim izjavama policiji RS, Tužilaštvu BiH, o pokretanju istrage, koristeći termine "zaštićeni svjedok" ili "svjedok pokajnik" svjesno i sa namjerom da se kod čitalaca stvori slika da je apelant, odnosno njegovi radnici reketaši, iznuđivači, da se ne bore protiv kriminala, nego da učestvuju u njemu, da apelant manipulira prijavama građana i sl. Apelant detaljno prezentira sporne tekstove i njihove naslove apostrofirajući dijelove kojima se apelant dovodi u vezu sa kriminalom i manipulacijama, napominjući da su svi sporni članci, izuzev dva, još uvijek dostupni na web-stranici tuženih. Pri tome apelant naglašava da osporene odluke ne sadrže činjenice iz kojih se može vidjeti na osnovu čega se izvodi zaključak da apelantov ugled nije povrijeđen, jer sudovi navode "pobrojani novinski članci" tako da radnja kao osnov za naknadu štete ostaje nepoznata, ali se, s druge strane, zdravo za gotovo prihvata postojanje "crnih listi", "afera" pri čemu se ne nude dokazi za istinitost takvih tvrdnji. Nedostatak iskrene namjere tuženog da postupa profesionalno i u dobroj namjeri nabolje ilustriraju članci koje je tuženi objavio 8. jula 2008. godine, i to apelantov članak pod nazivom "TI najavio tužbu" u kojem je tuženi iznio i svoje stavove u pogledu organiziranog pisanja, ali i tekst Uređivačkog kolegija prvotuženog pod naslovom "TI ne interesuje istina" u kojem, u istom broju, tuženi odmah iznose svoj stav pitajući se da li su "Nezavisne novine" krive što su objavili njihove ispovijesti. Apelant tvrdi da tuženi nisu postupali dobronamjerno, kako bi javnosti pružili tačne i pouzdane informacije, u skladu sa novinarskom etikom. Nemoguće je prihvatiti stav redovnih sudova da se, zapravo, radi o apelantovom radniku, a ne o apelantu u kontekstu obima štete, jer nije utvrđena i činjenica da je riječ o bivšem apelantovom radniku i da je apelant bio obuhvaćan naslovima i to ne samo u odnosu na zaposlenike nego i ličnim imenovanjem. Naziv apelanta je u tekstovima spomenut više puta od imena zaposlenika. Apelant tvrdi da mu je spornim novinskim člancima narušen ugled i da štetne posljedice i dalje trpi, jer se broj korisnika znatno smanjio. Apelant smatra da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu napravili pravičnu ravnotežu između slobode izražavanja i zaštite apelantovog ugleda pozvavši se na standarde Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Ako član 10. Evropske konvencije i Zakon o zaštiti od klevete uključuju novinarsku obavezu da se provjeri istinitost informacija, odnosno obavezu da se suzdrži od iznošenja ili prenošenja nečeg neistinitog što za drugog predstavlja uvredu, a od čega Okružni sud polazi u svojoj praksi (AP 1819/07, AP 1750/07 i dr.), nejasno je kako je taj sud takav standard izostavio u ovom slučaju. Predloženo je da se apelacija usvoji.

b) Odgovor na apelaciju

38. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je, između ostalog, naveo da članci koji su predmet zahtjeva u sebi ne sadrže klevetu i nanošenje povrede apelantovom ugledu, jer predstavljaju informacije koje su tuženi prikupili od lica koja su reketirana i prijavila treća lica, a događaji koji su pratili objavljivanje nisu doveli do zabrane rada apelanta.

39. Osnovni sud je naveo da je u postupku postupao u skladu sa zakonom i da je odluku obrazložio, te da i dalje ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude.

40. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neutemeljenim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. Tuženi su se u odgovoru iscrpno bavili naknadom štete koju apelant potražuje smatrajući da apelant kao pravno lice ima pravo samo na naknadu materijalne štete a takvu štetu tokom postupka nije dokazao. Osim toga, sudovi su pravilno odbili apelantov tužbeni zahtjev u vezi sa naknadom nematerijalne štete, jer apelant ni taj vid štete nije dokazao budući da se apelant tokom postupka ograničio samo na dokazivanje činjenice o navodno počinjenoj kleveti, a zanemario je da dokaže obim i vrstu štete.

V. Relevantni propisi

41. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen, i ne primjenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrijede, šokiraju ili uznemire;

v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdjevači javnosti informacijama.

Član 5. st. (1), (2) i (3)
Odgovornost za klevetu

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti

Član 6.

U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 11. stav (1)

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

VI. Dopustivost

a) Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja

42. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

43. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

44. Iz apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari imao procesnu poziciju tužitelja tražeći naknadu štete zbog klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Pošto član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 18), smatra da apelant u osporenom postupku nije bio "žrtva" kršenja člana 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju predmetni postupak se nije ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, pa se navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

45. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

46. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

47. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

48. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 025349 15 Rev od 30. juna 2016. godine koje je apelantov opunomoćenik primio 31. augusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 26. oktobra 2016. godine, dakle, blagovremeno, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Međutim, osporeno rješenje ne predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu budući da je revizija odbačena kao nedozvoljena iz čega slijedi da revizija nije bila djelotvoran pravni lijek. Shodno tome, Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 025349 15 Gž 2 od 7. septembra 2015. godine predstavlja konačnu odluku. Budući da je apelant protiv navedene odluke podnio apelaciju koja je odbačena kao preuranjena (vidi tačku 2. ove odluke) apelant je zadržao pravo da nakon procesne revizijske odluke podnese novu apelaciju, što je apelant i učinio. Stoga, apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

49. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

50. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda koja mu je, prema apelacionim tvrdnjama, prouzrokovana spornim izražavanjima tuženih. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu "prava na ugled", koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje apelantu tražene satisfakcije u vezi sa spornim izražavanjem tuženog (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba).

51. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

52. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

53. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant pravno lice, a da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije. Ustavni sud se, u vezi s tim, poziva na Odluku broj AP 768/16 u kojoj je detaljno razmotreno pitanje zaštite prava na ugled pravnog lica (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 768/16 od 6. juna 2018. godine, st. 31-34, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, slijedeći navedenu praksu, činjenicu da se apelant u apelaciji pozvao na zaštitu prava na ugled, te činjenicu da su redovni sudovi jasno ukazali da, shodno odredbi člana 5. Zakona o zaštiti od klevete, i pravnom licu može biti povrijeđen ugled s tim da se ne radi o duševnim patnjama, već o naknadi štete zbog klevete koja se dosuđuje fizičkim, ali i pravnim licima, jer je osnov za naknadu kleveta, Ustavni sud u takvim okolnostima ne uočava problem da apelacione prigovore sagleda u svjetlu zaštite "prava na ugled", što je, zapravo, i suština apelacionih prigovora.

54. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i prava apelanata na zaštitu njihovog ugleda. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012. godine). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Ustavni sud smatra da su navedeni kriteriji mutatis mutandis primjenjivi i u konkretnom slučaju.

55. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na brojne prigovore i propuste redovnih sudova, ocjenjujući da redovni sudovi tokom postupka nisu postigli pravičan balans između njegovog prava na ugled i nespornog prava tuženih na slobodu izražavanja. Apelant, između ostalog, tvrdi da sudovi nisu analizirali sporna izražavanja, da je radnja kao osnov za naknadu štete ostala nepoznata, da su spornim izražavanjima iznesene neistinite činjenice, da tuženi nisu postupali bona fide i sl. Sa druge strane, redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev smatrajući da je postojao javni interes da se javno obznani "afera reketiranja", da su tuženi postupali sa najboljim namjerama, da je spornim izražavanjem, zapravo, izneseno mišljenje u vezi sa tadašnjim događajima, a da su tuženi vjerno prenijeli izjave svjedoka Vladimira Latinovića, koji je u tom periodu imao više pres-konferencija na kojima je iznosio detalje u vezi sa spornom aferom, da su novinari "Glasa Srpske" tražili izjave "reketiranih" biznismena RS, da su tuženi sve vjerno prenijeli u spornim člancima, što su potvrdili i svjedoci, te da, stoga, ne postoji kleveta, a da apelant nije ni dokazao da mu je šteta pričinjena.

a) Doprinos raspravi od javnog interesa

56. Dovodeći kriterije iz tačke 54. ove odluke u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu da je u konkretnom slučaju postojao javni interes da se javnost obavijesti o korupciji, što podržava i Ustavni sud, jer je pitanje korupcije tema koja, bez ikakve sumnje, zaslužuje pažnju javnosti.

b) Koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ

57. Apelant je registriran kao udruženje čiji je cilj suzbijanje korupcije i koje predstavlja dio međunarodne mreže "Transparency International" sa sjedištem u Berlinu. Dakle, apelant ne predstavlja dio državnog aparata, niti je javno preduzeće, niti velika kompanija. Međutim, apelant je svojim djelovanjem upućen na javnost i kao takav djeluje i istupa javno, pa je, stoga, i prag njegove prihvatljive kritike veći.

c) Predmet izvještavanja

58. U vezi s predmetom izvještavanja, Ustavni sud zapaža da je tuženi u periodu od 1. do 19. jula 2008. godine objavio više novinskih članaka u kojima se apelant, odnosno njegovi radnici (ne samo Ljubinko Leković već i Boris Divjak, predsjedavajući Odbora direktora apelanta) dovode u vezu sa korupcijom, odnosno reketiranjem biznismena RS kako bi se skinuli sa "crne liste" OHR-a. Ono što je očigledno iz obrazloženja prvostepene presude jeste to da prvostepeni sud sporna izražavanja nije citirao, već je samo citirao naslove tekstova, a sporne dijelove tekstova je, uglavnom, prepričao, u smislu da se apelant u spornim člancima spominje samo kada se spominje njegov (bivši) zaposlenik Ljubinko Leković, pa bi ilustracije radi, u tom pravcu naveo tek dio teksta. Ustavni sud ukazuje samo na neke od naslova spornih tekstova: "Radnici 'Transparency International' raketirali biznismene iz RS", "'Transparency' me optužuje ukradenim dokumentima", "TI ne interesuje istina", "Tražili 10.000 KM da ga skinu sa crne liste", "Boris Divjak znao za reketiranje", "Prijavljen i službenik 'Transparencyja'" i sl. pod kojima su tuženi u periodu od 1. do 19. jula 2008. godine objavljivali tekstove spornog sadržaja.

59. S obzirom na brojna pitanja koja se apelacijom postavljaju, između ostalog, da je radnja kao osnov za naknadu štete ostala nepoznata, da su spornim izražavanjima iznesene neistinite činjenice, a ne mišljenje, kako to tvrde redovni sudovi, Ustavni sud je izvršio uvid u sporne tekstove.

60. Ustavni sud podsjeća da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata, dovodeći sporno izražavanje u kontekst svih relevantnih okolnosti tog slučaja. Ta obaveza proizlazi i iz odredbe člana 6. stav (2) Zakona o zaštiti od klevete koja propisuje "kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje općeprihvaćenih profesionalnih standarda od štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja".

61. Potom, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi, nakon analize spornog izražavanja, imali obavezu da naprave jasnu razliku između činjenica i mišljenja, jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjeničnu osnovu koja ga može potkrijepiti, jer, u suprotnom, može biti pretjerano (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

62. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se radilo o velikom broju tekstova koji su objavljivani na "udarnim" stranicama, da je u jednom broju objavljivano više tekstova i da su sporni tekstovi zahtijevali detaljnu analizu redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odbivši tužbeni zahtjev, smatrali da je dovoljno da su tuženi tokom postupka naveli da su vjerno prenijeli izražavanje Vladimira Latinovića, koji je svoje "iskaze" dao na pres-konferenciji za medije (Ustavni sud napominje da se ne radi o zapisnicima datim u istrazi pred nadležnim organima, kako je to navedeno u tekstu pod nazivom "Radnici 'Transparensi Internešnela' reketirali biznismene iz RS" od 1. jula 2018. godine) i da su novinari "Glasa Srpske" kontaktirali sa "reketiranim" biznismenima RS, te da se sporna izražavanja, zapravo, mogu podvesti pod mišljenje, jer u tekstovima nisu iznesene nikakve tvrdnje čija bi se istinitost morala dokazivati.

63. Suprotno takvom obrazloženju, Ustavni sud smatra da su u spornim tekstovima, uglavnom, prenesene činjenične tvrdnje, i to ozbiljne optužbe na račun apelantovih zaposlenika, te da je u vezi s tim i sâm apelant na više mjesta doveden u vezu sa spornim događajima. U vezi s tim, Ustavni sud, u smislu ilustracije, ukazuje na neke dijelove spornih tekstova. U tekstu koji je objavljen 1. jula 2008. godine, na stranama 2. i 3, pod naslovom "Dvojica radnika 'Transparensi Internešnela' i Bogdan Novaković, pomoćnik direktora Uprave za indirektno oporezivanje, učestvovali su u reketiranju smijenjenih zvaničnika i biznismena iz Republike Srpske, u opsežnoj mreži prevara vezanih za crne liste međunarodne zajednice", navedeno je: "Kako tvrdi ('zaštićeni svjedok') grupa je do podataka, između ostalog, dolazila preko prijava koje su zaprimane u 'Transparensiju', dok su informacije kasnije dopunjavali 'članovi grupe iz Uprave za indirektno oporezivanje' sa podacima vezanim za potencijalne žrtve i njihove poslovne aktivnosti. Za tako nešto bile su potrebne i ID kartice, legitimacije i još neka lažna dokumentacija koja se falsifikovala u prostorijama 'Transparensija' u Banjaluci", "Novaković je 'Transparensiju' davao podatke iz UIO na osnovu kojih su ucjenjivali ljude", "'Transparensi' je ušao i u Poresku upravu u vrijeme kada je Mišo Đurić bio direktor, a njegov zamjenik Ljubo Golijanin. Isprepadali su Golijanina kojeg sam ja vodio na razgovor u Zagreb." Iz teksta koji je objavljen pod naslovom "Miloš Lazović tvrdi da je bio žrtva reketaša iz 'Transparensi Internešnela' -Tražili 10.000 KM da ga skinu s crne liste", objavljenog 2. jula 2008. godine na strani 2, između ostalog, proizlazi: "Grupa ucjenjivača, među njima i Ljubinko Leković, radnik 'Transparensi Internešnela', tražili su 10.000 maraka kako bi me skinuli s crne liste međunarodne zajednice", tvrdi Miloš Lazović, bivši direktor "Telekoma Srpske" u Foči. Ustavni sud je naveo samo neke dijelove spornih tekstova (a ima ih veliki broj i u svakom tekstu se apelant spominje ili u naslovu ili u različitim kontekstima, a Ljubinko Leković u svakom tekstu kao tadašnji ili kao zaposlenik, odnosno bivši apelantov zaposlenik) iz kojih, zapravo, ne proizlazi da se radi tek o mišljenju "zaštićenog svjedoka" ili mišljenju žrtava reketiranja, koje u osnovi nema tvrdnje čija bi se istinitost morala dokazivati. Upravo činjenica da je povodom spornih tekstova pokrenuta krivična istraga pred nadležnim organima govori da se radilo o ozbiljnim optužbama.

64. Dakle, prema ocjeni Ustavnog suda, suprotno obrazloženju redovnih sudova, u spornim tekstovima su u bitnom prenesene činjenične tvrdnje koje su bile predmet istražnog krivičnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda iznesen u predmetu Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 25333/06, presuda od 22. oktobra 2009. godine) da je dužnost medija da valjano provjere podatke koje će objaviti. Uloga novinara jeste da obavijeste i upozore javnost o društvenim pojavama čim dobiju odgovarajuće podatke. Vijesti su "prolazna roba", te odgađanje da se one objave, čak i za kratko razdoblje, može ih lako lišiti njihove vrijednosti i zanimljivosti. Uprkos tome, zahtijeva se oprezan pristup. Mediji imaju obavezu da svoja istraživanja provode u dobroj vjeri, a prije objavljivanja postoji uobičajena novinarska obaveza da se provjere činjenični navodi. Što je navod ozbiljniji, to činjenična osnova treba biti čvršća.

65. Shodno navedenom, budući da se radilo o pitanju od javnog interesa i da su optužbe koje su iznesene u spornim tekstovima bile takve da ih tuženi prije objavljivanja objektivno nisu ni mogli provjeriti, osim u krivičnom postupku, Ustavni sud će u nastavku ispitati da li su tuženi prilikom objavljivanja spornih tekstova postupali u skladu sa profesionalnim standardima, odnosno da li su bili dobronamjerni.

66. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud podsjeća da ne postoje prepreke da mediji prenose izjave svjedoka date u postupku pred nadležnim organima. Ustavni sud, također, podsjeća da mediji prilikom objavljivanja, odnosno prenošenja tvrdnji, kao u konkretnom slučaju, kada je u pitanju tema od javnog značaja i interesa, objektivno ne mogu pružiti relevantne dokaze kojima bi te tvrdnje potkrijepili. Evropski sud je, čak i kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi, Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65). Međutim, isto tako, Ustavni sud podsjeća da mediji ne mogu biti sredstva putem kojih će se nekritički prenositi izražavanja kojima će se treća lica diskreditirati. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je, nakon što je apelant objavio izvještaj o Vladi RS, koji je bio negativan, uslijedila prava bujica iskaza svjedoka, "zaštićenih svjedoka", "svjedoka pokajnika" i žrtava reketiranja u kojima su se apelant i njegovi zaposlenici doveli u vezu sa ozbiljnim optužbama. Također, Ustavni sud zapaža da je medijska kampanja protiv apelanta prestala kada je apelant promijenio sjedište. Ustavni sud, dalje, zapaža da je sporno izražavanje podstaklo nadležne organe da ispitaju njihovu osnovanost. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je istražni postupak pred Tužilaštvom BiH obustavljen. Stoga, u takvim okolnostima Ustavni sud bi trebalo da ispita dobronamjernost tuženih prilikom prenošenja spornog izražavanja, odnosno da li je sporno izražavanje imalo svrhu da se oklevetaju i diskreditiraju apelant i njegovi zaposlenici, ili je svrha izražavanja bio član 10. Evropske konvencije. Dakle, čak i kad su u pitanju neistinite informacije, odbrana medija je moguća ako su postupali razumno, u skladu sa profesionalnim standardima, dakle bona fide.

67. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su tuženi na okolnosti "suštinske istinitosti" navoda iz spornih tekstova kao dokaz predložili da se saslušaju svjedoci, i to novinari "Glasa Srpske" i Vladimir Latinović, kojem je sud poklonio punu vjeru i koji je potvrdio da su sporni tekstovi vjerno prenijeli navode Vladimira Latinovića koje je on dao na pres-konferencijama. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz teksta koji je objavljen 1. jula 2008. godine proizlazi da se radi o svjedočenju "zaštićenog svjedoka" datom u Tužilaštvu BiH iako su tuženi morali znati da se u tom trenutku nije vodila nikakva zvanična istraga pred navedenim Tužilaštvom. Ustavni sud, također, zapaža da se tuženi u tom tekstu, osim što su prenijeli "mišljenje zaštićenog svjedoka" o tome kako su, između ostalih, dvojica radnika "Transparencyja" reketirala biznismene RS i da se u prostorijama "Transparencyja" falsificiraju dokumenti, niti jednom riječju nisu ogradili od iznesenog "mišljenja", niti su u tom tekstu pokušali da kontaktiraju sa apelantom kako bi se iznio stav druge strane. Ustavni sud, također, zapaža da su, nakon teksta koji je obavljen 2. jula 2008. godine (na strani 3. pod naslovom "Dodik: Vlast RS će zaštititi žrtve reketa" u kojem imenovani političar upozorava nadležne iz Tužilaštva BiH da su selektivni i neobjektivni, jer ne žele da procesuiraju pojedince iz "Transparencyja", kao i stav imenovanog da mu je poznato da zaposleni u "Transparencyju" reketiraju biznismene), tuženi objavili više tekstova u kojima su prenijeli izjave navodnih žrtava reketiranja u kojima se iznose detalji u vezi sa ucjenama i imenuju lica koja su ih reketirala (radi se o grupi ljudi u kojoj je, između ostalih, bio uključen i zaposlenik Uprave za indirektno oporezivanje), i to pod naslovima "Miloš Lazović tvrdi da je bio žrtva reketaša iz 'Transparensi Internešnela'", "Sve više svjedoka tvrdi da su bili žrtve reketiranja radnika 'Transparensi Internešnela'", "Milovan Vrljanović tvrdi da je bio žrtva reketa radnika 'Transparensi internešnela'" i sl. Ustavni sud, također, uočava da su tuženi 9. jula 2008. godine objavili apelantov tekst pod naslovom "TI najavio tužbu" u kojem je, između ostalog, navedeno da će se navodi koji se odnose na umiješanost TIBiH u praksu navodnog reketiranja morati dokazati pred sudom i u skladu sa zakonom. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Uređivački kolegij tuženih na istoj stranici istog dana objavio tekst pod naslovom "TI ne interesuje istina", što se ne čini da je u skladu sa novinarskom etikom da se u istom broju objavi i stav uređivačkog kolegija.

68. Pored toga, ono što je, također, uočljivo iz teksta tuženih jeste njihov jasan stav da je sve što je izneseno u prethodnom periodu o umiješanosti apelantovih zaposlenika u praksu reketiranja, zapravo, navodna istina bez poštivanja instituta presumpcije nevinosti. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da je u tekstu Uređivačkog kolegija tuženih, između ostalog, navedeno: "Umjesto potrage za kriminalcima u vlastitim redovima, vi optužujete medije koji su se drznuli da istražuju nekoga od vas. Vaše pismo, stoga, doživljavamo kao pritisak na rad medija, te strahujemo za bezbjednost naših novinara, s obzirom na to što se jedan dio vašeg osoblja dovodi u vezu s ozbiljnim kriminalnim aktivnostima." Imajući u vidu takvo izražavanje Uređivačkog kolegija, te veliki broj tekstova koji su objavljeni u periodu od 1. do 20. jula 2008. godine u kojima su iznesene ozbiljne optužbe na račun apelantovih zaposlenika, ali i samog apelanta, koji je stavljen u kontekst događaja o kojima je pisano, između ostalog, da se u apelantovim prostorijama falsificiraju dokumenti ili "slučaj Transparency", bez ikakvih ograda tuženih, bez poštivanja instituta presumpcije nevinosti, kao i naslove i podnaslove spornih tekstova, te namjeru tuženih da sporne tekstove predstave kao "svjedočenja zaštićenih svjedoka i svjedoka pokajnika" pred nadležnim organima RS i BiH, iako u tom trenutku zvanična istraga još nije bila počela, zapravo, govori da tuženi prilikom izvještavanja nisu postupali bona fide.

69. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je istraga pred policijskim organima RS počela nakon medijskih svjedočenja više biznismena i smijenjenih zvaničnika, a što proizlazi iz teksta koji su tuženi objavili 11. jula 2008. godine na strani 4. pod naslovom "Provjeravamo navode o iznudama" u kojem direktor policije RS obavještava javnost da je policija RS pokrenula provjere na terenu u vezi sa "slučajem 'Transparensi'". Istraga pred Tužilaštvom BiH je uslijedila poslije.

70. Ustavni sud naglašava da nema nikakve sumnje da je postojao javni interes da se javno iznesu informacije u vezi sa navodnom "aferom reketiranja", što je, zapravo, i rezultiralo istražnim postupkom pred nadležnim organima BiH, koji je okončan obustavom istrage, ali, isto tako, sloboda izražavanja novinara, u smislu člana 10. Evropske konvencije, kada je riječ o izvještavanju o pitanjima od općeg interesa, podliježe uvjetu prema kojem novinari djeluju u dobroj vjeri i s ciljem da osiguraju pouzdanu informaciju u skladu sa etikom novinarstva. U okolnostima konkretnog slučaja, prema ocjeni Ustavnog suda, prenošenje spornog izražavanja je imalo svrhu da okleveta i diskreditira apelanta i njegove zaposlenike, a ne svrhu člana 10. Evropske konvencije, odnosno tuženi su u okolnostima konkretnog slučaja u bitnom zanemarili etiku novinarstva i postupanje u dobroj vjeri.

d) Ponašanje lica o kojem je riječ

71. U vezi sa apelantovim ponašanjem prije objavljivanja spornih tekstova, Ustavni sud zapaža da su sporni tekstovi uslijedili nakon što je apelant na svojoj web-stranici objavio tekst pod naslovom "Štete od korupcije u privatizaciji tokom prošle godine preko pola milijarde KM" (vidjeti tačku 14. ove odluke), što je apelant prezentirao sudu kao jedan od mogućih razloga za sporna izražavanja kojima se apelant i njegovi radnici dovode u vezu sa korupcijom. Ustavni sud smatra da je navedeno, također, bitan segment kojem redovni sudovi nisu poklonili nikakvu pažnju iako je apelant na to ukazao. Dakle, prije objavljivanja navedenog izvještaja tuženi nije pisao o tome da apelantovi zaposlenici bilo koga reketiraju, niti je dovodio u vezu apelanta sa reketiranjem. Tek nakon izvještaja, iz koga se može zaključiti da nadležna javna vlast nije bila u stanju da spriječi korupciju u privatizaciji, te da je zbog toga nastala velika šteta, tuženi kreće sa serijom tekstova u kojima apelanta dovodi u vezu sa reketiranjem uglednih biznismena u Republici Srpskoj.

72. Konačno, u vezi sa posljedicama spornog izražavanja, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka isticao da je pretrpio značajne štetne posljedice nakon spornog izražavanja (da je kancelarija u Banjoj Luci zatvorena i sl.), a o čemu su i tuženi izvijestili javnost u tekstu objavljenom 12. jula 2008. godine pod naslovom "'Transparensi Internešnel' zatvorio kancelariju i obustavio operacije u BiH" i naslovom "Dodik: Propagandni trik da skrenu pažnju sa afere" u kojem je prenesen stav premijera RS da je odluka "Transparencyja" propagandni trik kako bi se skrenula pažnja sa afere "crne liste", a u istom tekstu su autori posebno izdvojili i boldirali rečenicu da je centrala "Transparensija" saopćila da su "duboko zabrinuti" za sigurnost osoblja. Navedeni tekst, osim što ukazuje da je apelant pretrpio i da trpi štetne posljedice uslijed objavljivanja spornih tekstova, govori ponešto i o tuženom koji stavljanjem navodnika na sintagmu duboko zabrinuti, zapravo, dodatno potvrđuje prethodno izneseni stav Ustavnog suda da tuženi u okolnostima konkretnog slučaja nisu postupali bona fide.

73. Imajući u vidu sve navedeno i razmotrivši apelacione prigovore u svjetlu kriterija iznesenih u tački 54. ove odluke, posebno imajući u vidu naslove i sadržaj spornih tekstova, njihov broj, kao i ponašanje tuženih prilikom prenošenja spornog izražavanja za koje se ne bi moglo reći da je imalo svrhu člana 10. Evropske konvencije, već da je imalo svrhu da okleveta i diskreditira apelanta, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja nisu uspjeli izbalansirati apelantovo pravo na zaštitu njegovog ugleda, u smislu člana 8. Evropske konvencije u kontekstu prava tuženog na slobodu izražavanja, u smislu člana 10. Evropske konvencije.

74. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

75. U odnosu na prigovor u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud, s obzirom na zaključak iznesen u prethodnoj tački ove odluke, smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i ovaj prigovor.

VIII. Zaključak

76. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi propustili da izražavanja tuženog razmotre u svjetlu kriterija koje je bilo neophodno razmotriti radi postizanja balansa između zaštite prava na ugled, odnosno apelantov reputacijski ugled.

77. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

78. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.