Službeni glasnik BiH, broj 37/22

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3206/20, rješavajući apelaciju D. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. M. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 034454 20 Kv 2 od 1. jula 2020. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. D. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Advokatsko društvo "Ademović, Nožica i partneri" d.o.o. iz Sarajeva, podnio je 28. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 034454 20 Kv 2 od 1. jula 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. februara 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 28. februara 2022. godine, a Sud BiH 2. marta 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 18. marta 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku.

5. Apelantov zastupnik je dostavio izjašnjenje 24. marta 2022. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 034454 20 K od 23. juna 2020. godine u krivičnom postupku koji se vodi protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) odbijen je kao neosnovan Prijedlog Tužilaštva broj T20 0 1 KTK 0017170 19 od 12. marta 2020. godine za određivanje mjera zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126.a stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) prema apelantu.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je pred Sudom BiH u toku krivični postupak protiv apelanta po optužnici Tužilaštva od 17. januara 2020. godine zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH. Nadalje, navedeno je da je Tužilaštvo 12. marta 2020. godine dostavilo Sudu BiH prijedlog za određivanje mjera zabrane iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH prema apelantu – sastajanja s određenim licima, na način da mu se zabrani kontaktiranje sa svim predstavnicima printanih i elektronskih medija o činjenicama koje se odnose na predmetni krivični postupak, kao i javna obraćanja u vezi s predmetnim krivičnim postupkom. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da iz prijedloga Tužilaštva od 12. marta 2020. godine za određivanje mjera zabrane apelantu postoji opravdana bojazan da bi apelant kao optuženi mogao vršiti utjecaj na svjedoke da promijene svoje iskaze date u istrazi, te da je Tužilaštvo ukazalo na apelantovu izjavu koju je dao 5. marta 2020. godine za informativnu emisiju "Dnevnik 2 – BHT1", a nakon ročišta održanog u Sudu BiH za izjašnjenje o krivici za počinjeno krivično djelo koje mu je predmetnom optužnicom stavljeno na teret. Naime, Sud BiH je ukazao da Tužilaštvo navodi da se apelant "5. marta 2020. godine obratio medijima, u kojem obraćanju je vrijeđao i na neprimjeren način komentirao ličnost postupajuće tužiteljice na predmetu, kao i glavne tužiteljice Tužilaštva, koristeći napad na njih kao sredstvo zastrašivanja svjedoka. Istupajući u sredstvima javnog informiranja, optuženi (apelant) šalje sliku svjedocima o svojoj moći, koju bi iskoristio na način da svjedoke zaplaši i da odustanu od svog svjedočenja". Tužilaštvo je u prilogu dostavilo i videozapis (CD) dnevnika emitiranog 5. marta 2020. godine na BHT1.

9. Sud BiH je dalje, ispitujući postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjera zabrane apelantu, obrazložio da je sudija za prethodno saslušanje ocijenio da u konkretnom slučaju postoji dovoljno dokaza za postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje mu se optužnicom stavljaju na teret. Sud BiH je naveo da taj zaključak proizlazi iz dokaza Tužilaštva, koji na pouzdan način daju osnov za zaključak da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret. Sud BiH je dalje ispitao postojanje razloga za izricanje mjera zabrane iz člana 126.a tačka c) ZKP-a. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je, uz saglasnost stranaka i branioca, koji su u posjedu navedenog snimka, izvršio uvid u njega, te utvrdio da u spornim izjavama ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na bojazan od ometanja predmetnog krivičnog postupka utjecajem na svjedoke. Naime, Sud BiH je zaključio da sporne izjave na videosnimku u trajanju od 55 sekundi ni u kojem slučaju ne ukazuju da su date u namjeri zastrašivanja svjedoka, već da je u pitanju generalno iskazan stav o krivičnom postupku, u pogledu osnovanosti optužbe, što se, prema mišljenju suda, može okarakterizirati kao svojevrsna apelantova reakcija s obzirom na činjenicu da je izjava data u specifičnom procesnom momentu, neposredno nakon održanog ročišta na kojem se apelant po prvi put javno i neposredno pred sudom izjasnio o optužbama i krivičnopravnim radnjama koje mu se stavljaju na teret. Sud BiH je ocijenio da navedene okolnosti ne mogu biti od odlučujućeg značaja pri ocjeni postojanja bojazni od utjecaja na svjedoke. Stoga je Sud BiH zaključio da obrazloženje prijedloga Tužilaštva i dokazi na kojima se on zasniva ne daju opravdane razloge na osnovu kojih bi se zasnovala opravdanost tražene mjere zabrane, niti te razloge nalazi Sud BiH, te je odbio da apelantu izrekne mjeru zabrane iz člana 126. stav 1. tačka c) ZKPBiH.

10. Odlučujući o žalbi Tužilaštva izjavljenoj protiv rješenja od 23. juna 2020. godine, vijeće Suda BiH je donijelo Rješenje broj S1 2 K 034454 20 Kv 2 od 1. jula 2020. godine kojim se navedeno rješenje od 23. juna 2020. godine preinačava, te je apelantu izrečena mjera zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH, na način da mu je zabranjeno kontaktiranje sa svim predstavnicima printanih i elektronskih medija o činjenicama koje se odnose na predmetni krivični postupak, kao i javna obraćanja u vezi s ovim postupkom. Određeno je da apelant može kontaktirati s medijima izuzev u odnosu na predmetni krivični postupak. Određeno je također da će izrečene mjere zabrane trajati dok za njima postoji potreba, kao i da će se opravdanost tih mjera kontrolirati svaka dva mjeseca.

11. Vijeće Suda BiH je analizom relevantnih činjenica iz spisa, te žalbenih navoda Tužilaštva, zaključilo da je pogrešan zaključak pobijanog rješenja da ne postoje posebni razlozi na strani apelanta koji bi opravdali određivanje predložene mjere zabrane, te da nisu ispunjeni ni uvjeti za izricanje predložene mjere zabrane. U vezi s tim, vijeće je ukazalo da okolnosti koje opravdavaju određivanje navedene mjere zabrane moraju biti u dovoljnoj mjeri očigledne i konkretne. Dakle, vijeće je ocijenilo da je potrebno da bojazan od utjecaja na svjedoke bude opravdana konkretnim i valjanim razlozima koji bi objektivno ukazivali na to da je apelant ranije pokušao ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke. Vijeće je analizom "snimka – videoisječka intervjua optuženih Dragana Mektića i Edina Garaplije, datog putem sredstava javnog informiranja – 'Dnevnik 2 – BHT1' od 5. 3. 2020. godine" zaključilo da je apelant iznio "niz neprimjerenih i uvredljivih konstatacija u odnosu na nosioce pravosudnih funkcija (postupajuća tužiteljica i glavna tužiteljica Tužilaštva BiH), kao i tvrdnje o navodnom postojanju mehanizama za zastrašivanje svjedoka i montiranje krivičnih procesa u BiH". Vijeće je navelo da je snimak cijenilo kao novu i konkretiziranu okolnost o utjecaju apelanta na svjedoke te je, dovodeći je u vezu s predmetnim postupkom, zaključilo "da bi upravo ovakvi i/ili slični apelantovi medijski istupi u budućnosti mogli kod svjedoka stvoriti visok nivo bojazni i straha, što bi za direktnu posljedicu dovelo do zastrašivanja istih, pa čak i njihov odustanak od svjedočenja". U vezi s tim, vijeće je zaključilo da upravo navedeno apelantovo ponašanje ukazuje na konkretne i valjane razloge koji opravdavaju donošenje odluke kao u izreci rješenja jer, prema mišljenju vijeća, apelant "nedvosmisleno šalje poruku svjedocima da bi u javnosti mogli biti izloženi pritisku kao i naprijed spomenuti nosioci pravosudnih funkcija u BiH".

12. U kontekstu navedenog zaključka vijeće je navelo da je imalo u vidu i izjašnjenje apelantovog branioca o prijedlogu Tužilaštva za određivanje mjera zaštite, dato na ročištu od 18. juna 2020. godine, kojom prilikom je izjavila "[…] ali se moj branjenik i ja ponašamo u skladu sa najboljim standardima vođenja sudskih postupaka i mi smo izjavu dali medijima, da mi nikakve izjave nećemo davati iz razloga što smatramo da se to može tumačiti kao uticaj na sud […]," iz čega, prema mišljenju vijeća, "jasno proizlazi da postoji činjenica svijesti kod odbrane o potencijalnim negativnim implikacijama koje takve i slične izjave optuženih u sredstvima javnog informiranja mogu imati na uspješno vođenje krivičnog postupka". Pored toga, vijeće je ukazalo da je glavni pretres u predmetnom krivičnom predmetu počeo 4. juna 2020. godine izvođenjem dokaza po prijedlogu Tužilaštva, tako da predloženi svjedoci tek treba da budu saslušani na glavnom pretresu, te da je obaveza suda da im omogući da svoje iskaze daju slobodno, bez utjecaja i pritisaka. Vijeće je također cijenilo prirodu i karakter radnji za koje se osnovano sumnja da ih je apelant preduzimao, što, prema mišljenju vijeća, opravdava bojazan da bi do takvog utjecaja bez primjene navedene mjere zabrane sastajanja moglo doći, a naročito imajući u vidu da je sadržaj iskaza svjedoka, koji svojim iskazima inkriminiraju apelanta kao optuženog, nakon potvrđivanja optužnice postao dostupan odbrani. U vezi s tim, vijeće je ocijenilo da postoji realna opasnost da javno i svako drugo obraćanje i komentiranje činjenica u vezi s predmetnim postupkom, odnosno komuniciranje s predstavnicima printanih i elektronskih medija o činjenicama koje se odnose na ovaj krivični postupak, kod lica koja se trebaju saslušati u ovom postupku može stvoriti konfuziju i poremetiti izvorni i vjerodostojni osjećaj istine o činjenicama o kojima trebaju svjedočiti na glavnom pretresu, čime bi se, prema mišljenju vijeća, u značajnoj mjeri ometao krivični postupak i ciljevi zadovoljenja pravde.

13. Na kraju, vijeće je u odnosu na žalbene navode apelantovog branioca istaklo da iako sloboda govora i izražavanja predstavlja jedno od osnovnih ljudskih prava, ono kao takvo ne predstavlja apsolutno pravo pojedinca ili grupe građana. Naime, vijeće je, pozivajući se na odredbe člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje je citiralo, ukazalo da navedeno pravo može biti ograničeno pod određenim okolnostima. U vezi s tim, vijeće je ukazalo: "Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprečavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudske vlasti." Vijeće je u konkretnom slučaju s jedne strane imalo u vidu slobodu govora i izražavanja apelanta, a s druge strane ciljeve uspješnog vođenja krivičnog postupka. U vezi s tim, vijeće je ukazalo da krivični postupak podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na one protiv kojih se vodi, međutim restrikcije u konkretnom krivičnom postupku, prema ocjeni vijeća, "ne prelaze stepen razumno neophodnog za uspješno vođenje postupka" s obzirom na to da se navedena mjera zabrane odnosi na zabranu komunikacije s printanim i elektronskim medijima o činjenicama koje se odnose na ovaj krivični postupak. Imajući u vidu navedene razloge, vijeće Suda BiH je zaključilo da su izrečene mjere zabrane adekvatne svrsi zbog koje su izrečene, te istovremeno razmjerne potrebi zaštite apelantovih prava i sloboda, kao i potrebi da se on ograniči u svojim pravima samo u onoj mjeri koliko je potrebno da se osigura neometano vođenje predmetnog krivičnog postupka. Vijeće je ukazalo da će se apelantu osigurati fer i nepristrasno suđenje u skladu s pozitivnim zakonodavstvom, Ustavom BiH i međunarodnim aktima i to njegovo pravo neće biti ograničeno niti uskraćeno zbog izrečene mjere zabrane jer sve eventualne primjedbe u pogledu postupka raspravit će se na glavnom pretresu koji je javan i na kojem slobodan pristup imaju i mediji. Slijedom navedenog, vijeće Suda BiH je u skladu s odredbom člana 321. st. 2. i 3. ZKPBiH donijelo odluku kao u izreci rješenja.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant je istakao da iz osporenog rješenja proizlazi da je vijeće pogrešno cijenilo spornu apelantovu izjavu od 5. marta 2020. godine, te da je na osnovu proizvoljnog zaključka odredilo mjeru zabrane kojom je ograničilo apelantovo pravo da u javnosti iznosi svoje mišljenje u pogledu činjenica koje se odnose na predmetni krivični postupak. U tom smislu, apelant ističe da je vijeće Suda BiH u konkretnom slučaju potpuno proizvoljno cijenilo relevantne činjenice, paušalno i zbirno navodeći apelantove konstatacije u medijskom prostoru, koje ne odgovaraju stvarnom stanju. U vezi s tim, apelant navodi da je spornu izjavu "[...] ono su sve gluposti i nebuloze koje je tužiteljica Mijovićka navela" dao 5. marta 2020. godine za javni servis, za emisiju "Dnevnik 2 – BHT1", a nakon ročišta za izjašnjenje o krivici, osvrćući se na optužnicu u pogledu koje se izjasnio da nije kriv. Apelant smatra da nije zloupotrijebio svoje pravo, iznoseći bilo kakve uvredljive ili neprimjerene konstatacije u pogledu nosilaca pravosudnih funkcija, kako se to navodi osporenim rješenjem, već je isključivo iznio vrijednosni sud o činjenicama koje su mu optužnicom stavljene na teret. U vezi s tim, apelant smatra da je osnovno pravo optuženog u krivičnom postupku, u pogledu činjenica iz optužnice, saopćavati ih široj javnosti, posebno u situaciji kada je šira javnost upoznata s činjenicama kao u konkretnom slučaju. Apelant smatra da je upravo iz razloga pojačanog javnog interesa za krivični postupak koji se vodi protiv njega kao javne ličnosti, dužnost suda bila da s pojačanom pažnjom razmotri sve okolnosti koje bi mogle dovesti do ograničenja apelantovog prava na slobodu izražavanja.

b) Odgovori na apelaciju

15. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da su u osporenom rješenju navedeni jasni, argumentirani i iscrpni razlozi kojim se sud rukovodio prilikom njegovog donošenja, te da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja je ukazao u apelaciji.

16. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da osporenom odlukom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva i smatra da su navodi izneseni u apelaciji neosnovani, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelant je naveo da ostaje pri svojim navodima iz predmetne apelacije.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 126.a stav (1) tačka c)
Ostale mjere zabrane

(1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

[...]

c) zabranu sastajanja s određenim osobama,

[...]

19. Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Zloupotreba položaja ili ovlaštenja

Član 220.
(1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračivši granice svog službenog ovlaštenja ili ne izvršivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, [...]

[...]

(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 50.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

[...]

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 034454 20 Kv 2 od 1. jula 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 28. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

h) Slobodu izražavanja.

26. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

27. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da se prvim stavom definira samo pravo, a drugim stavom definiraju se dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46. i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

28. Prilikom ispitivanja kršenja prava na slobodu izražavanja, Ustavni sud mora odgovoriti najprije na pitanje postoji li miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, pa ako postoji, je li to miješanje bilo opravdano, odnosno: a) je li bilo "propisano zakonom", b) je li imalo neki legitiman cilj i c) je li bilo "neophodno u demokratskom društvu".

29. U konkretnom slučaju apelantu je zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH izrečena mjera zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH. Prema osporenom rješenju, apelantu je zabranjeno kontaktiranje sa svim predstavnicima printanih i elektronskih medija o činjenicama koje se odnose na predmetni krivični postupak, kao i javno obraćanje u vezi s ovim postupkom. Iz navedenog slijedi nesporan zaključak da je izrečenom mjerom zabrane došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja.

a) Je li miješanje bilo "propisano zakonom"?

30. Ustavni sud zapaža da je mjera zabrane sastajanja s određenim licima, koja je izrečena apelantu, na način opisan u izreci osporenog rješenja, propisana članom 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH. Dakle, miješanje u konkretnom slučaju je bilo u skladu sa ZKPBiH, koji je javno objavljen u "Službenom glasniku BiH", a tekst zakona je jasan, pristupačan i predvidiv.

b) Postojanje legitimnog cilja

31. Što se tiče pitanja da li je to miješanje u pravo iz člana 10. Evropske konvencije bilo "neophodno u demokratskom društvu", Ustavni sud zapaža da je miješanje nepobitno bilo s ciljem propisanim stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, "sprečavanje nereda ili kriminala" u smislu te odredbe, dakle, da je postojao legitiman cilj za miješanje u apelantovo pravo.

c) Je li miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu"?

32. Osnovna načela koja se tiču pitanja je li miješanje u slobodu izražavanja "nužno u demokratskom društvu" čvrsto su utvrđena u sudskoj praksi Evropskog suda i mogu se sumirati na sljedeći način (vidi, između ostalih, Hertel protiv Švicarske, 25. august 1998, § 46, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VI; Steel i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 68416/01, § 87, ECHR 2005-II; Mouvement raëlien suisse protiv Švicarske [GC] broj 16354/06, § 48, ECHR 2012 (izvodi)) i Animal Defenders International protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC] broj 48876/08, § 100, 22. april 2013): "(i) Sloboda izražavanja jedan je od suštinskih osnova demokratskog društva i preduvjet za njegov napredak, kao i za samoispunjenje svakog pojedinca. Na osnovu člana 10. stava 2. primjenjuje se ne samo na ‘informacije’ ili ‘ideje’ na koje se gleda blagonaklono ili koje se smatraju neuvredljivim ili neinteresantnim već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema ‘demokratskog društva’. Kao što je istaknuto u članu 10, ova sloboda podliježe izuzecima, koji se [...] moraju, međutim, strogo tumačiti, dok potreba za bilo kakvim ograničavanjem mora biti uvjerljivo utvrđena [...]; (ii) Pridjev ‘nužna’, u smislu člana 10. stava 2. podrazumijeva postojanje ‘hitne društvene potrebe’. Strane ugovornice imaju određeno polje slobodne procjene kod utvrđivanja postojanja takve potrebe, koje, međutim, ide ruku pod ruku s evropskim nadzorom, obuhvaćajući ne samo zakon već i odluke kojima se taj zakon primjenjuje, pa čak i one koje donese nezavisni sud. Sud je, dakle, nadležan da donese konačnu odluku o tome je li neko ‘ograničenje’ pomirljivo sa slobodom izražavanja koje se štiti članom 10; (iii) Zadaća suda, u izvršavanju njegove nadzorne uloge, nije da zamijeni domaće nadležne organe već da preispita, u odnosu na član 10, odluke koje su ti organi donijeli u skladu s diskrecionim ovlaštenjem koje uživaju. To ne znači da se kroz ovaj nadzor isključivo utvrđuje je li tužena država svoje diskreciono pravo koristila razumno, pažljivo i u dobroj vjeri. Sud, također, mora ispitati miješanje na koje se podnosilac predstavke žalio u svjetlu predmeta u cjelini i utvrditi je li to miješanje bilo 'razmjerno legitimnom cilju koji se time nastojao postići' i jesu li razlozi koje su domaće vlasti navele kao opravdanje za to miješanje bili 'relevantni i dovoljni' [...] U tom smislu, sud se mora uvjeriti da su domaći organi vlasti primijenili standarde koji su bili u skladu s načelima sadržanim u članu 10. i, osim toga, da su se oslanjali na prihvatljivu ocjenu relevantnih činjenica [...]."

33. Ustavni sud podsjeća da je članom 10. stav (2) Evropske konvencije predviđeno da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja bude "neophodno u demokratskom društvu" radi zaštite određenih interesa. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti ugleda i autoriteta sudske vlasti.

34. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ograničenje apelantove slobode izražavanja u konkretnom slučaju na način na koji je to učinjeno u osporenoj odluci (zabranom kontaktiranja apelanta s predstavnicima medija o činjenicama koje se odnose na predmetni krivični postupak i zabranom javnih obraćanja u vezi s ovim postupkom) opravdao postojanjem bojazni od utjecaja na svjedoke u konkretnom predmetu, kontaktiranjem. Pri tome je Sud BiH obrazložio da zaključak o postojanju ove bojazni potkrepljuje analiza snimka – "videoisječak intervjua optuženih Dragana Mektića i Edina Garaplije, datog putem sredstava javnog informiranja – 'Dnevnik 2 – BHT1' ", zaključivši "da bi upravo ovakvi i/ili slični apelantovi medijski istupi u budućnosti mogli kod svjedoka stvoriti visok nivo bojazni i straha, što bi kao direktnu posljedicu dovelo do zastrašivanja istih, pa čak i njihov odustanak od svjedočenja", cijeneći pritom činjenicu da predloženi svjedoci tek treba da budu saslušani na glavnom pretresu, te da je obaveza suda da im omogući da svoje iskaze daju slobodno, bez utjecaja i pritisaka. Nadalje, obrazložio je da ovaj zaključak proizlazi iz izjašnjenja apelantovog branioca o prijedlogu Tužilaštva za određivanje mjera zaštite, datog na ročištu od 18. juna 2020. godine, iz kojeg, prema mišljenju vijeća Suda BiH, jasno proizlazi da "postoji činjenica svijesti kod odbrane o potencijalnim negativnim implikacijama koje takve i slične izjave optuženih u sredstvima javnog informiranja mogu imati na uspješno vođenje krivičnog postupka". Pri tome je vijeće cijenilo prirodu i karakter radnji za koje se osnovano sumnja da ih je apelant preduzimao, što, prema mišljenju vijeća, opravdava bojazan da bi do takvog utjecaja bez primjene navedene mjere zabrane sastajanja moglo doći, a naročito imajući u vidu da je sadržaj iskaza svjedoka, koji svojim iskazima inkriminiraju optužene, nakon potvrđivanja optužnice postao dostupan odbrani. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelant javna ličnost – u vrijeme donošenja osporene odluke bio je ministar sigurnosti BiH – i da se već ranije obraćao medijima u kontekstu predmetnog krivičnog postupka, da je osporena odluka donesena u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo u vršenju svoje službene dužnosti i da je taj postupak u vrijeme donošenja osporene odluke bio u početnoj fazi, odnosno da svjedoci još nisu bili saslušani.

35. Vijeće je u konkretnom slučaju s jedne strane imalo u vidu slobodu govora i izražavanja apelanta, a s druge strane ciljeve uspješnog vođenja krivičnog postupka, jasno ukazujući da krivični postupak podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na one protiv kojih se vodi, te da restrikcije u konkretnom krivičnom postupku, prema ocjeni vijeća, "ne prelaze stepen razumno neophodnog za uspješno vođenje postupka". Ustavni sud zapaža da je sve te okolnosti vijeće Suda BiH uzelo u obzir prilikom donošenja osporene odluke u konkretnom slučaju i da je dalo dovoljno jasne i argumentirane razloge zašto su te okolnosti odlučujuće za donošenje osporene odluke u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se navedene mjere zabrane odnose na zabranu apelantu da komunicira s predstavnicima printanih i elektronskih medija samo i isključivo o činjenicama koje se odnose na predmetni krivični postupak, kao i da se javno obraća u vezi s ovim postupkom, dok u svim ostalim situacijama apelantovo pravo na slobodu izražavanja ostaje potpuno i zagarantirano i on može slobodno komunicirati s medijima. Također, kontrola opravdanosti navedenih mjera zabrane će se vršiti svaka dva mjeseca. Stoga, Ustavni sud smatra da je izrečena mjera zabrane bila razmjerna opravdanom cilju kojem se težilo, tj. "sprečavanju nereda ili kriminala", te se može reći da je bila neophodna u demokratskom društvu kakvom BiH teži.

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali navodi

37. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant nije explicite naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali Ustavni sud zapaža da je apelant argumentaciju o kršenju ovog prava zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je izrečena mjera zabrane bila razmjerna opravdanom cilju kojem se težilo, tj. "sprečavanju nereda ili kriminala", a taj razlog je neophodna mjera u demokratskom društvu kakvom BiH teži.

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelant kršenje navedenog prava vezuje za kršenje prava na slobodu izražavanja, a Ustavni sud je utvrdio da navedeno pravo nije prekršeno.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustanovnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.