Službeni glasnik BiH, broj 3/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4183/13, rješavajući apelaciju Svetozara Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Svetozara Jankovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 010679 13 Gž od 4. septembra 2013. godine i Presuda Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 010679 11 P od 19. februara 2013. godine.

Predmet se vraća Osnovnom sudu u Zvorniku koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Zvorniku da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Svetozar Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Predrag Đurić, advokat iz Loznice, podnio je 9. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 010679 13 Gž od 4. septembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 010679 11 P od 19. februara 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske - Centra javne bezbjednosti Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su 17. novembra 2015. godine, 9. decembra i 16. novembra 2015. godine dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

a) Činjenično stanje u vezi s krivičnim i ranijim parničnim postupkom

5. Potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta od 28. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: potvrda), na osnovu čl. 154. i 211. Zakona o krivičnom postupku, apelantu je oduzeto kombi vozilo (u daljnjem tekstu: sporno vozilo). Osnovno javno tužilaštvo u Zvorniku je 18. oktobra 2000. godine podiglo optužnicu protiv apelanta zbog krivičnog djela krađe. Presudom Osnovnog suda od 29. oktobra 2001. godine apelant je proglašen krivim i izrečena mu je uvjetna osuda (u navedenoj presudi preciziran je zakon, te trajanje i elementi izrečene uvjetne osude). U činjeničnom opisu krivičnog djela je navedeno da je apelant spornim vozilom prevozio druge okrivljene na mjesto izvršenja krivičnog djela. Odlučujući o apelantovoj žalbi, presudom od 21. maja 2003. godine Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio optužbu protiv apelanta za navedeno krivično djelo (nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja).

6. Nakon okončanja navedenog krivičnog postupka, nastavljen je parnični postupak koji je apelant 2. juna 1999. godine pokrenuo tužbom protiv tuženog, između ostalog, i radi predaje u posjed spornog vozila. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci od 1. novembra 2010. godine, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu tuženi na ime spornog vozila isplati novčani iznos, preciziran u navedenoj presudi. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tužbom od 2. juna 1999. godine tražio predaju u posjed spornog vozila, ali da je na pripremnom ročištu 28. aprila 2010. godine opredijelio zahtjev za isplatu vrijednosti spornog vozila. Sud je istakao da je predmet spora naknada štete zbog oduzimanja spornog vozila, a kako je šteta nastala 28. juna 1996. godine, to je u skladu sa članom 376. Zakona o obligacionim odnosima nastupila zastara potraživanja naknade štete.

7. Presudom Okružnog suda u Banjaluci od 28. februara 2011. godine potvrđena je prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa na ime spornog vozila. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je sud apelantu pokušao dostaviti presudu iz krivičnog predmeta na njegovu adresu, međutim dostavu nije bilo moguće izvršiti na taj način, te je ona izvršena isticanjem na oglasnu tablu suda 3. oktobra 2003. godine.

b) Činjenično stanje u vezi s predmetnim parničnim postupkom

8. Apelant je 28. aprila 2011. godine podnio tužbu protiv tuženog radi predaje u posjed spornog vozila i radi isplate protivvrijednosti spornog vozila (u presudi preciziran iznos).

9. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 010679 11 P od 19. februara 2013. godine odbijen je zahtjev za predaju spornog vozila u posjed, a odbačen zahtjev za isplatu protivvrijednosti spornog vozila. Iz obrazloženja presude slijedi da je tuženi u odgovoru na tužbu naveo da Okružni sud nije donio osuđujuću presudu zato što apelant nije kriv, nego zato što je nastupila zastara krivičnog gonjenja, da "predmetno vozilo nije u mogućnosti vratiti, jer je prodato na licitaciji 19.11.1997. godine za cijenu od 2.000 dinara", te da je tuženi istakao prigovor presuđene stvari. Osnovni sud je istakao da je tokom dokaznog postupka izvršio uvid u predmet i presudu iz krivičnog predmeta protiv apelanta, presude iz prethodnog parničnog postupka, nalaz i mišljenje vještaka, odluku općine, potvrdu, te da je saslušao apelanta.

10. Osnovni sud je dalje naveo da je odredbom člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o stvarnim pravima) propisano da vlasnik da bi ostvario pravo na vraćanje privremeno oduzete stvari mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u posjedu tuženog. Dakle, radi se o dva kumulativno postavljena uvjeta koja se moraju ispuniti da bi se udovoljilo tužbenom zahtjevu. Apelant je dokazao da je sporno vozilo njegovo vlasništvo koje mu je oduzeo tuženi. Osnovni sud je dalje naveo da budući da je sporno vozilo upotrijebljeno za izvršenje krivičnog djela, to je tuženi apelantu na zakonit način oduzeo sporno vozilo. Apelant u krivičnom postupku nije oslobođen optužbe da bi mogao tražiti povrat oduzetog spornog vozila jer je presudom Okružnog suda u Bijeljini optužba odbijena zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja. Zbog navedenog, apelant nije aktivno legitimiran tražiti povrat oduzete stvari.

11. U vezi sa zahtjevom koji se odnosi na isplatu protivvrijednosti spornog vozila, Osnovni sud je istakao "što se tiče alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva" o tako postavljenom tužbenom zahtjevu već je jednom odlučivano, zbog čega je u skladu sa članom 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbacio apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu.

12. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 010679 13 Gž od 4. septembra 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba. Okružni sud je naveo da su tačni apelantovi žalbeni navodi da je povrijeđena odredba člana 4. ZPP jer je prvostepeni postupak vodila sutkinja Mileva Balotić, dok je prvostepenu presudu donio sudija Muhamed Halilović. Međutim, povreda ove odredbe ZPP nije bitno utjecala na pravilnost i zakonitost prvostepene presude jer je ona zasnovana na ocjeni posredno izvedenih - pismenih dokaza.

13. Okružni sud je dalje naveo da su tačni apelantovi žalbeni navodi da pravo na vraćanje stvari u smislu člana 126. stav 2. Zakona o stvarnim pravima ne zastarijeva, te da je apelant dokazao da je vlasnik spornog vozila. Međutim, apelant neosnovano tvrdi da je činjenicu da se sporno vozilo nalazi u posjedu tuženog dokazao potvrdom budući da je tuženi u odgovoru na tužbu istakao da se sporno vozilo ne nalazi u njegovom posjedu, a apelant je taj navod samo paušalno osporio.

14. U vezi sa žalbenim navodom da u predmetnom krivičnom postupku nije osuđen za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret jer je optužba protiv njega odbijena, tako da je "otpao" razlog za oduzimanje spornog vozila i da mu je ono moralo biti vraćeno, Okružni sud je istakao da to nije imalo odlučujući značaj jer apelant nije dokazao da je kumulativno ispunio uvjete iz člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima.

15. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbacio zahtjev koji se odnosi na isplatu protivvrijednosti spornog vozila budući da je taj dio tužbenog zahtjeva pravomoćno presuđen. Naime, radi se o identičnim strankama u predmetnom parničnom postupku, na osnovu identičnih činjenica kao i u postupku koji je vođen pred sudovima u Banjaluci.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Apelant ukazuje na povrede odredaba parničnog postupka jer je cijeli parnični postupak vodila sutkinja Mileva Balotić, a presudu je donio sudija Muhamed Halilović koji "nije sudjelovao u postupku, niti poznaje stranke, a niti ih je saslušao". Apelant navodi da je sud bio dužan ponovo otvoriti glavnu raspravu i ponovo izvesti predložene dokaze.

18. Apelant navodi da mu presuda o odbijanju optužbe nije nikada uručena, nego da je za tu presudu saznao tokom 2009. godine.

19. Apelant tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o reivindikacionoj tužbi, da pravo na povrat stvari nikad ne zastarijeva, da tužbeni zahtjev uvijek treba biti postavljen tako da se prvo traži povrat stvari, a zatim zahtjev za isplatu protivvrijednosti stvari ako tuženi više nije u mogućnosti da navedenu stvar vrati. Apelant navodi da je dokazao da je vlasnik spornog vozila koje mu je oduzeto, a tuženi nije pružio niti jedan dokaz da je sporno vozilo uništio, otuđio, izgubio, itd. Zbog nemogućnosti vraćanja spornog vozila tražio je da mu se isplati njegova protivvrijednost. Apelant navodi da su sudovi pogrešno zaključili da se radi o presuđenoj stvari, odnosno prvostepeni sud ne pravi razliku između naknade štete i reivindikacione tužbe koja se sastoji iz dva dijela, i to: zahtjeva za povrat stvari i zahtjeva za isplatu njezine protivvrijednosti.

20. Osim toga, apelant navodi da u krivičnom predmetu nije osuđen, zbog čega je "otpao" razlog za oduzimanje spornog vozila koje mu je moralo biti vraćeno.

b) Odgovor na apelaciju

21. Okružni sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

22. Osnovni sud je naveo da je nesporno da je prvostepeni postupak vodila sutkinja Mileva Balotić, te da je 30. augusta 2012. godine održana javna rasprava na kojoj su provedeni dokazi i javna rasprava zaključena uz konstataciju da će presuda biti donesena u zakonskom roku i dostavljena parničnim strankama. U međuvremenu se postupajuća sutkinja teško razboljela, zbog čega je predsjednik suda donio odluku da se svi predmeti u kojima je bila zadužena navedena sutkinja rasporede drugim sudijama. Predmeti gdje je glavna rasprava bila zaključena, a nije donesena odluka također su raspoređeni drugim sudijama, a konkretni predmet u kojem je glavna rasprava zaključena 30. augusta raspoređen je sudiji Muhamedu Haliloviću za izradu presude.

23. Osim toga, Osnovni sud je istakao da su tačni apelantovi navodi da zahtjev za povrat stvari ne zastarijeva, međutim ovaj tužbeni zahtjev nije odbijen zbog zastare nego zbog činjenice da apelant nema pravni osnov tražiti povrat spornog vozila jer mu je sporno vozilo oduzeto zbog osnovane sumnje da ga je apelant koristio za vršenje krivičnih djela, a optužba protiv apelanta je odbijena zbog zastare tako da ne postoji osnov za vraćanje spornog vozila.

24. Tuženi je naveo da apelant nije pružio dokaze u čemu se ogleda povreda navedenih prava. Apelant je kao tužilac bio obavezan dokazati da je sporno vozilo u posjedu tuženog, zbog čega se u predmetnom postupku tuženi nije pojavljivao, niti išta dokazivao.

V. Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, po pravilu, na osnovu usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja.

Član 67. stav 1. tačka 4.

Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

4) da je stvar pravosnažno presuđena;

26. Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90 i 38/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/93, 19/93, 26/93, 14/94 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi:

Član 69. stav 1.

(1) Predmeti koji su upotrebljeni ili su bili namenjeni za izvršenje krivičnog dela ili koji su nastali izvršenjem krivičnog dela mogu se oduzeti ako su svojina učinioca.

27. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik SFRJ" br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav 1.

Organi unutrašnjih poslova mogu i prije pokretanja istrage privremeno oduzeti predmete po odredbama člana 211. ovog zakona.

Član 211. stav 1.

(1) Predmeti koji se po krivičnom zakonu imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz o krivičnom postupku, privremeno će se oduzeti i predati na čuvanje sudu ili će se na drugi način obezbijediti njihovo čuvanje.

Član 215.

Predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratiće se vlasniku, odnosno držaocu ako postupak bude obustavljen, a ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje (član 500.).

Član 500.

Predmeti koji se po krivičnom zakonu moraju oduzeti oduzeće se i kad se krivični postupak ne završi presudom kojom se optuženi oglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti ili razlozi morala.

28. Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08, 3/09, 58/09 i 95/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 126.

(1) Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2) Pravo na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Član 127. stav 1.
Vlasnička tužba za vraćanje stvari

(1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

VI. Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. Ustavni sud primjećuje da je predmet osporavanja Presuda Okružnog suda broj 83 0 P 010679 13 Gž od 4. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dakle, presuda je donesena 4. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 9. oktobra 2013. godine, tako da proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelant tvrdi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u predmetnom parničnom postupku apelant tražio povrat spornog vozila i naknadu protivvrijednosti spornog vozila. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode tako da apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Povredu prava na pravično suđenje apelant, prije svega, nalazi u povredi pravila postupka. Apelant navodi da je parnični postupak vodila jedna sutkinja, a presudu je donio drugi sudija koji "nije sudjelovao u postupku, niti poznaje stranke, a niti ih je saslušao". Apelant smatra da je zbog toga sud bio dužan ponovo otvoriti glavnu raspravu i ponovo izvesti predložene dokaze. Dakle, apelantovi navodi ukazuju na povredu načela neposrednosti u postupku, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

38. Odlučujući o ovim apelantovim žalbenim navodima, Okružni sud je naveo da je tačno da je povrijeđena odredba člana 4. ZPP, međutim navedeno nije bitno utjecalo na pravilnost i zakonitost prvostepene presude jer je ona zasnovana na ocjeni posredno izvedenih - pismenih dokaza. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je održana javna rasprava na kojoj su provedeni dokazi i javna rasprava zaključena uz konstataciju da će presuda biti donesena u zakonskom roku i dostavljena parničnim strankama. U međuvremenu, postupajuća sutkinja se teško razboljela zbog čega je predmet raspoređen drugom sudiji radi izrade presude.

39. Ustavni sud ukazuje da je jedno od osnovnih načela parničnog postupka načelo neposrednosti koje je, između ostalog, propisano odredbom člana 4. ZPP. U pravilu, navedeno načelo upućuje da presuda mora biti zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnoj raspravi i da je presudu donio sudija koji je bio prisutan na ročištu, odnosno da sud koji će ocjenjivati dokaze treba biti isti sud koji ih je izvodio ročištu, tj. da sud sva saznanja na kojima zasniva svoju odluku stječe neposrednim zapažanjem.

40. Ustavni sud nalazi da iz zapisnika s ročišta slijedi da je postupak vodila sutkinja pojedinac koja nije donijela odluku, odnosno da je tužilac saslušan pred sutkinjom koja nije donijela odluku i da je punomoćnik tužioca izveo dokaze pred sutkinjom koja nije donijela odluku (uvid u predmet i presudu iz krivičnog predmeta protiv apelanta, presude iz prethodnog parničnog postupka, nalaz i mišljenje vještaka, odluku općine, te potvrdu). Dakle, presudu je donio sudija pred kojim nije izveden niti jedan dokaz. Ustavni sud nalazi da je do promjene sutkinje došlo zbog bolesti, tj. da nije bilo moguće njezino kontinuirano učestvovanje u predmetu. Međutim, iz onoga što je predočeno Ustavnom sudu nije vidljivo da su preduzimane mjere organiziranjem ponovnog saslušanja relevantnih argumenata kako bi sudija koji je donio odluku imao odgovarajuće shvaćanje dokaza i argumenata. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije ispoštovano načelo neposrednosti kao važne garancije pravičnosti postupka, odnosno da predmetni postupak u cjelini nije bio pravičan.

41. Stoga, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

42. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije slijedi da je apelant u ranijem postupku podnio vlasničku tužbu protiv istog tuženog (tokom 1999. godine) radi predaje u posjed spornog vozila budući da mu je tuženi bez pravnog osnova oduzeo sporno vozilo. Tokom 2010. godine apelant je opredijelio zahtjev za isplatu vrijednosti spornog vozila. Pravomoćnom presudom ovaj zahtjev je odbijen.

43. Apelant tvrdi da je u postupku neosnovano odbijen njegov zahtjev jer je dokazao da je vlasnik spornog vozila koje mu je oduzeto, a tuženi nije pružio niti jedan dokaz da je sporno vozilo uništio, otuđio, izgubio, itd. Osim toga, apelant ukazuje da su sudovi pogrešno zaključili da se radi o presuđenoj stvari. Apelant tvrdi da mu je zbog navedenog povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

44. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

45. Dakle, apelant je u predmetnom postupku tražio predaju u posjed spornog vozila i isplatu protivvrijednosti spornog vozila. Presudom Osnovnog suda koja je potvrđena presudom Okružnog suda odbijen je prvi dio apelantovog tužbenog zahtjeva, a drugi dio tužbenog zahtjeva je odbačen. U obrazloženju ovih presuda navedeno je da su tačni apelantovi navodi da pravo na vraćanje stvari ne zastarijeva i da je apelant dokazao da je vlasnik spornog vozila. Međutim, apelant neosnovano tvrdi da je činjenicu da se sporno vozilo nalazi u posjedu tuženog dokazao potvrdom budući da je tuženi u odgovoru na tužbu istakao da se sporno vozilo ne nalazi u njegovom posjedu, a apelant je taj navod samo paušalno osporio. Osim toga, apelant neosnovano prigovara da kako je optužba protiv njega odbijena to je "otpao" razlog za oduzimanje spornog vozila, te da mu je ono moralo biti vraćeno, jer to nije odlučujuće budući da apelant nije dokazao da je kumulativno ispunio uvjete iz člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Iz obrazloženja presuda redovnih sudova dalje slijedi da je drugi dio tužbenog zahtjeva odbačen jer je o tako postavljenom tužbenom zahtjevu već jednom odlučivano (član 67. stav 1. tačka 4. ZPP).

46. Ustavni sud ponavlja da se u konkretnom slučaju radi o građanskom sporu u kojem je apelant kao ovlaštenik stvarnog prava tražio sudsku zaštitu prava vlasništva. Ustavni sud, također, podsjeća da su stvarna prava apsolutna i djeluju prema svima, pa se i njihova zaštita ostvaruje prema svakome ko vrijeđa to pravo. Dakle, vlasnik ima subjektivno pravo na zaštitu, a pravni poredak daje vlasniku mogućnost štititi svoje pravo vlasništva pred nadležnom javnom vlašću. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da član 126. Zakona o stvarnim pravima propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od osobe u čijem se posjedu stvar nalazi, te da navedeno pravo ne zastarijeva.

47. Ustavni sud primjećuje da je tuženi apelantu oduzeo sporno vozilo budući da se apelant teretio da je spornim vozilom prevozio druge okrivljene na mjesto izvršenja krivičnog djela. Nesporno je i da je preduzeta radnja tuženog bila propisana odredbama krivičnog zakonodavstva koje je važilo u to vrijeme (član 69. KZ-a). Također je nesporno da je odredbama krivičnog zakonodavstva bilo propisano čuvanje privremeno oduzetih predmeta, odnosno vraćanje oduzetih predmeta ako krivični postupak bude obustavljen, s tim da je moguće zadržavanje oduzetih predmeta i ako se postupak ne završi presudom kojom se optuženi proglašava krivim, pod uvjetom da to zahtijevaju interesi opće sigurnosti ili razlozi morala (čl. 211, 215, 500. ZKP-a). Optužba protiv apelanta je odbijena, ali apelantu sporno vozilo nije vraćeno, a ne proizlazi da su postojale bilo kakve okolnosti koje bi ukazivale da su ispunjeni uvjeti za zadržavanje spornog vozila. Međutim, tuženi je raspolagalo oduzetim spornim vozilom (prodao ga je na licitaciji 19. novembra 1997. godine).

48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su sudovi u predmetnom slučaju arbitrarno postupali. Naime, sudovi nisu cijenili kao relevantnu činjenicu da je tuženi trajno oduzeo apelantovu imovinu odnosno sporno vozilo, odnosno raspolagao predmetnom imovinom bez sudske odluke (optužba protiv apelanta je odbijena, a nisu postojale bilo kakve okolnosti koje bi ukazivale da su ispunjeni uvjeti za zadržavanje spornog vozila). Apelant je na navedeno ukazivao, međutim redovni sudovi su ocijenili da to nije odlučujuće budući da apelant nije dokazao da je kumulativno ispunio uvjete iz Zakona o stvarnim pravima. Redovni sudovi su na apelanta proizvoljno stavili teret dokazivanja da je oduzeto sporno vozilo u posjedu tuženog, dok je nesporno da je sporno vozilo oduzeto, da je tuženi u smislu naprijed navedenog zakonodavstva imao obavezu čuvati ga, te da je tuženi nezakonito raspolagao spornim vozilom (vozilo prodao na licitaciji). Također, redovni sudovi su drugi dio tužbenog zahtjeva (isplata protivvrijednosti vozila) odbacili ocjenjujući da je o tako postavljenom tužbenom zahtjevu već jednom odlučivano. Ustavni sud uočava da su redovni sudovi proizvoljno primijenili ZPP, razdvajajući apelantov zahtjev na dva dijela: zahtjev za povrat imovine i zahtjev za naknadu protivvrijednosti spornog vozila.

49. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

50. Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi u sličnim situacijama, ako utvrdi povredu pravila postupka, za prigovore koji su se odnosili na ostale aspekte prava na pravično suđenje, te povredu nekih drugih prava konstatirao da budući da se postupak mora ponoviti nije prihvatljivo da Ustavni sud te prigovore razmatra prije redovnog suda. Međutim, imajući u vidu sve naprijed navedene posebne okolnosti u konkretnom slučaju, posebno činjenicu da apelantu neće biti primjerena satisfakcija utvrđivanje povrede načela neposrednosti kao važne garancije pravičnosti postupka, Ustavni sud nalazi da je potrebno ukinuti presude redovnih sudova, te predmet vratiti Osnovnom sudu na postupanje u kojem se postupak treba provesti uz poštovanje odredaba Zakona o stvarnim pravima i odredaba ZPP.

51. U vezi s povredom prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije Ustavni sud konstatira da predmetni postupak ne pokreće pitanje poštovanja ovog apelantovog prava.

VIII. Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što je presudu donio sudija pred kojim nije izveden niti jedan dokaz, a nije vidljivo da su preduzimane mjere organiziranjem ponovnog saslušanja relevantnih argumenata kako bi sudija koji je donio odluku imao odgovarajuće shvaćanje dokaza i argumenata, odnosno zato što nije ispoštovano načelo neposrednosti kao važne garancije pravičnosti postupka. Također, postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer sudovi nisu cijenili kao relevantnu činjenicu da je tuženi trajno oduzeo apelantovu imovinu odnosno sporno vozilo, odnosno raspolagao spornim vozilom bez sudske odluke (optužba protiv apelanta je odbijena, a nisu postojale bilo kakve okolnosti koje bi ukazivale da su ispunjeni uvjeti za zadržavanje spornog vozila).

53. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (2) i 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.