Službeni glasnik BiH, broj 48/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2907/17, rješavajući apelaciju M.Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija M. Č.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 022162 17 Gž od 30. maja 2017. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od dva mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M.Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 022162 17 Gž od 30. maja 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), tužiteljice Vanjskotrgovinske komore Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 7. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju je dostavila tužiteljica po opunomoćenicima, advokatima Bekiru Gavrankapetanoviću i Damiru Koldži, 18. marta 2019. godine, a Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 6. marta 2019. godine.

III. Činjenično stanje

Uvodne napomene

4. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 012860 13 P od 7. maja 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Suda BiH broj S1 3 P 012860 14 Gž od 17. aprila 2015. godine, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, poništena je odluka o razrješenju apelanta sa pozicije direktora Sektora za finansije, računovodstvo i članarinu (u daljnjem tekstu: Sektor) tužene Vanjskotrgovinske komore (u daljnjem tekstu zavisno od faze postupka: tužena, dužnik ili tužiteljica) preciziranog broja od 20. februara 2012. godine, te je naloženo tuženoj da apelanta vrati na poziciju na koju je bio raspoređen po osnovu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. januara 2011. godine. Dalje je presudom naloženo tuženoj da apelantu na ime razlike plaće i pripadajuće naknade uz plaću za period od 20. februara 2012. godine do 22. jula 2013. godine isplati ukupno iznos od 13.987,57 KM, u taksativno navedenim iznosima i za periode kao u izreci presude, te da na apelantovo ime uplati doprinose nadležnom Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Fond PIO) na utvrđenu razliku plaće u iznosu od 4.562,60 KM. Tužena je, također, obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.406,63 KM.

Izvršni postupak - određivanje dodatnog roka i izricanja sudskih penala

5. Apelant je 24. aprila 2015. godine prvo zatražio da tužena dobrovoljno izvrši presudu od 7. maja 2014. godine, a zatim je prijedlogom od 4. maja 2015. godine pokrenuo izvršni postupak protiv tužene kao dužnika radi izvršenja nenovčanog potraživanja - povratka apelanta na rad.

6. Dalje je apelant kao povjerilac 26. maja 2015. godine Sudu BiH, postupajući u smislu člana 192. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZIP), podnio prijedlog za donošenje rješenja kojim bi se dužniku odredio naknadni primjereni rok od osam dana za ispunjenje nenovčane obaveze (povratka na posao) i istovremeno je predložio da Sud BiH, ukoliko dužnik u datom roku ne ispuni obavezu, rješenjem obaveže dužnika na isplatu sudskih penala u iznosu od 300,00 KM za svaki dan kašnjenja.

7. Odlučujući o podnesenom apelantovom prijedlogu Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 1 018901 15 I od 29. maja 2015. godine, koje je potvrđeno Rješenjem broj S1 3 I 018901 15 I od 3. novembra 2015. godine, odredio tuženoj naknadni rok od osam dana od dana prijema ovog rješenja radi ispunjenja nenovčane obaveze - povratka apelanta na poziciju na koju je bio raspoređen po osnovu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. januara 2011. godine (stav I izreke rješenja). Istim rješenjem utvrđeno je da, ako dužnik u ostavljenom roku ne postupi u skladu sa stavom I izreke rješenja, obavezan je da apelantu isplati iznos od 300,00 KM na ime sudskih penala za svaki dan zakašnjenja, počevši od isteka navedenog roka pa do apelantovog povratka na posao (stav II), kao i da mu naknadi troškove sastavljanja prijedloga za određivanje naknadno primjerenog roka u iznosu od 421,20 KM (stav III izreke). U obrazloženju rješenja je navedeno da je Sud BiH utvrdio da tužena nije izvršila svoju obavezu shodno presudi tog suda od 7. maja 2014. godine, potvrđenoj 17. aprila 2015. godine. Ukazano je da je rješenje utemeljeno na odredbi člana 192. ZIP-a, koja se u izvršnom postupku primjenjuje shodno članu 17. citiranog zakona, kojom je propisano da, kada dužnik ne izvrši u roku neku svoju nenovčanu obavezu utvrđenu pravosnažnom sudskom odlukom ili sudskim poravnanjem, sud će u izvršnom postupku, na prijedlog povjerioca, odrediti dužniku naknadni primjereni rok i upozoriti ga da će, ako svoju obavezu ne ispuni u tom roku, biti dužan isplatiti povjeriocu određeni iznos novca za svaki dan zakašnjenja (sudski penali) u smislu pravila o obligacionim odnosima.

Postupak za naplatu sudskih penala

8. Na apelantov prijedlog od 13. novembra 2015. godine Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 I 018901 15 I od 7. decembra 2015. godine odredio izvršenje radi prinudne naplate sudskih penala na način opredijeljen u apelantovom prijedlogu, koje se ima provesti pljenidbom novčanih sredstava dužnika koja ima na preciziranom transakcijskom računu, te prenosom sredstava na apelantov račun. Istim rješenjem tuženoj kao dužniku je zabranjeno da vrši naplatu i na bilo koji način raspolaže zaplijenjenim novčanim sredstvima, a banci kod koje tužena ima transakcijski račun se zabranjuje da sa njenog računa isplaćuje bilo koji iznos istom i trećim licima po nalogu tužene, sve dok se apelantovo potraživanje u potpunosti ne namiri.

9. Tužena je protiv rješenja Suda BiH od 7. decembra 2015. godine izjavila prigovor zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, odnosno zbog proglašenja rješenja nedopuštenim. Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 I 0018901 16 Gž 3 od 23. maja 2016. godine izvršni postupak protiv tužene kao dužnika prekinuo i tuženu uputio da pokrene parnični postupak radi proglašenja rješenja nedopuštenim u roku od 15 dana. Također je naveo da, ukoliko tužena ne dostavi dokaz o pokrenutom parničnom postupku, žalbeni postupak će se nastaviti po službenoj dužnosti.

Osporene presude

10. Tužena je, shodno nalogu izvršnog suda, kao tužiteljica podnijela tužbu protiv apelanta radi utvrđivanja nedopuštenosti izvršenja.

11. Sud BiH je 2. marta 2017. godine donio Presudu broj S1 3 P 022162 16 P kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je rješenje od 29. maja 2015. godine o određivanju naknadnog roka od osam dana radi ispunjenja nenovčane obaveze – povratka apelanta kao tuženog na poziciju na koju je bio raspoređen po osnovu ugovora o radu, kao i rješenje od 7. decembra 2015. godine o prinudnoj naplati sudskih penala nedopušteno, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se postupak ispunjenja nenovčane obaveze - povratka na posao obustavi, te da se tužiteljici naknade troškovi postupka. Istom presudom tužiteljica je obavezana da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.474,20 KM.

12. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud, nakon ocjene izvedenih dokaza (bliže preciziranih na str. od 2. do 5), naveo da među parničnim strankama nije sporno da je Sud BiH u predmetu broj S1 3 P 012860 13 P od 7. maja 2014. godine donio presudu koja je potvrđena Presudom Apelacionog vijeća tog suda od 17. aprila 2015. godine, kojom se poništava odluka tužene o razrješenju apelanta sa pozicije direktora Sektora od 20. februara 2012. godine, te da je tuženoj naloženo da apelanta vrati na poziciju na koju je bio raspoređen na osnovu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. januara 2011. godine. Dalje je navedeno da je tužiteljica imala mogućnost da bez ikakvih posljedica izvrši spomenutu presudu, pa kako to nije učinila, apelant je 24. aprila 2015. godine tužiteljici (Vanjskotrgovinskoj komori) dostavio prijedlog za dobrovoljno izvršenje činidbe u paricionom roku od 15 dana, koji je istekao 9. maja 2015. godine. Sud BiH je, zatim, prezentirao tok postupka u vezi sa određivanjem dodatnog roka za izvršenje nenovčane obaveze i određivanjem sudskih penala, kao i tok postupka u vezi sa prinudnom naplatom sudskih penala na način kako je to prezentirano u prethodnim tačkama ove odluke. Radi rješavanja predmetnog spora, prema ocjeni Suda BiH, neophodno je, prije svega, ukazati na odredbu člana 193. stav 2. ZIP-a kojom je propisano da, ako dužnik u žalbi protiv rješenja o izvršenju istakne da je svoju obavezu ispunio, sud će njegovu žalbu prihvatiti u izvršnom postupku samo ako njegovu osnovanost dokaže javnom ispravom ili privatnom ispravom koja ima i značenje javne isprave, a u protivnom će dužnika uputiti na parnicu. Dalje, taj sud je ukazao da je odredbom člana 43. stav 1. ZIP-a propisano da će dužnik, ukoliko ne dokaže osnovanost razloga za žalbu javnom ovjerenom privatnom ili drugom ispravom koja ima značenje javne isprave, posebnim rješenjem Suda biti upućen na parnicu radi proglašenja izvršenja nedopuštenim, a članom 46. istog zakona propisano je da će dužnik biti upućen da pokrene parnicu ili drugi postupak radi proglašenja izvršenja nedopuštenim u roku od petnaest dana. Ocjenjujući provedene dokaze Sud BiH je ukazao da, pošto tužiteljica nije dokazala da je ispunila svoju obavezu prema apelantu, odnosno da postoji ijedan razlog zbog kojeg bi mogla tražiti utvrđenje nedopuštenosti sudskih rješenja koja su predmet ovog spora iz člana 43. stav 1. ZIP-a (u smislu njegovog vraćanja na posao - radno mjesto direktora Finansija), taj sud je, postupajući u smislu njegovog vraćanja na posao, postupajući prema odredbi iz člana 143. ZPP odlučio kao u izreci presude.

13. Sud BiH je u vijeću sastavljenom od sudija Vesne Trifunović, Srete Crnjaka i Dinke Bešlagić- Čovrk Presudom broj S1 3 P 022162 17 Gž od 30. maja 2017. godine žalbu tužiteljice djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da je nedopušteno prinudno izvršenje radi naplate sudskih penala određeno Rješenjem Suda BiH broj S1 3 I 018901 15 I od 7. decembra 2015. godine. Navedenom presudom je, dalje, odbačen kao nedopušten tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nedopušteno Rješenje Suda BiH broj S1 3 I 018901 15 I od 29. maja 2015. godine o određivanju dužniku naknadnog roka od osam dana radi ispunjenja nenovčane obaveze pod prijetnjom obavezivanja na isplatu sudskih penala za svaki dan zakašnjenja. Također je utvrđeno da je apelant dužan tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,70 KM.

14. U obrazloženju presude žalbeno vijeće je, prvo, ukazalo da, u vezi sa dijelom kojim je odbačen kao nedopušten tužbeni zahtjev tužiteljice (za utvrđenje da je nedopušteno rješenje Suda BiH o određivanju naknadnog roka), sud u parničnom postupku ne može zahtijevati preispitivanje zakonitosti pravosnažnog rješenja donesenog u izvršnom postupku. S druge strane, u vezi sa uvažavanjem žalbe tužiteljice (u kontekstu naplate sudskih penala), Sud BiH je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, a suprotno shvatanju prvostepenog suda, zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđivanje da je nedopušteno prinudno izvršenje radi naplate sudskih penala određenih pravosnažnim rješenjem tog suda od 29. maja 2015. godine. Navedeno zbog toga što je naknadni rok od osam dana za dobrovoljno izvršenje po rješenju od 29. maja 2015. godine počeo teći od dana uručenja tužiteljici navedenog rješenja (uručeno 2. juna 2015. godine) koji je istekao 10. juna 2015. godine, dakle, istog dana do kojeg je apelant mogao podnijeti prijedlog sudu za dozvolu prinudnog izvršenja pravosnažne presude od 7. maja 2014. godine (pravosnažna 17. aprila 2015. godine, a strankama je uručena 24. aprila 2015. godine) kojom je naloženo vraćanje apelanta na rad. Rok od 15 dana za dobrovoljno izvršenje navedene presude je istekao 9. maja 2015. godine, računajući od dana uručenja navedene presude (24. aprila 2015. godine), kada je apelant stekao pravo da podnese prijedlog za prinudno izvršenje, što znači da je zakonski rok od 30 dana propisan odredbom člana 210. ZIP-a za podnošenje prijedloga za prinudno izvršenje presude kojom je naloženo vraćanje na rad istekao 8. juna 2015. godine, tj. dva dana prije nego što su prema rješenju od 29. maja 2015. godine trebali da počnu teći sudski penali. S tim u vezi, taj sud je ukazao da se plaćanje sudskih penala, u smislu odredbe člana 192. stav 4. ZIP-a, ne može tražiti sve dok se na osnovu izvršne isprave ne predloži izvršenje radi ostvarenja nenovčanog potraživanja, a pošto apelant takav prijedlog za dozvolu prinudnog izvršenja (vraćanja na rad) nije podnio sudu u zakonskom roku od 30 dana od dana kada je stekao pravo da taj prijedlog podnese, smatra da je osporeno rješenje o izvršenju radi naplate sudskih penala nakon isteka tog roka bez zakonskog osnova i da je ono nedopušteno. Zbog navedenog razloga, drugostepeno vijeće Suda BiH primjenom odredbe člana 196. tačka 4. ZPP odlučilo je kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U iscrpnoj apelaciji apelant, između ostalog, hronološki opisuje postupke koje je vodio pred Sudom BiH, parnični i izvršni, kao i postupak koji je tužiteljica vodila protiv apelanta, također pred tim sudom (parnični). U vezi sa osporenom presudom Suda BiH, apelant ukazuje na propuste tog suda, prije svega u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Smatra da je začuđujuća pristrasnost Suda BiH prema već presuđenoj stvari. Također, izražava sumnju u nezavisnost i nepristrasnost suda, jer je, kako ističe, u momentu donošenja presude tog suda od 30. maja 2017. godine Edina Jahić, advokat u predmetu Faruka Jašarevića protiv Vanjskotrgovinske komore, 18. aprila 2017. godine podnijela krivičnu prijavu protiv sudija Suda BiH Vesne Trifunović, Srete Crnjaka i Dinke Bešlagić-Čovrk sa ciljem da pribavi korist Vanjskotrgovinskoj komori. Navedeno apelant dovodi u vezu sa predmetnim postupkom, jer su navedene sudije, također, odlučivale u postupku donošenja osporene presude od 30. maja 2017. godine. Također, smatra da je razlog za sumnju u nepristrasnost vijeća Suda BiH taj što se u momentu odlučivanja o njegovom predmetu odlučivalo o opravdanosti prijave Uredu disciplinskog tužitelja protiv članova vijeća tog suda koje je, kako navodi, bilo direktno zainteresirano da donese odluku na način kako ju je donijelo.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da apelantovu apelaciju smatra neosnovanom. U vezi s tim, ističe da u cijelosti ostaje pri navodima iz obrazloženja pobijane odluke.

17. U odgovoru na apelaciju tužiteljica Vanjskotrgovinska komora smatra da svi apelantovi navodi nemaju nikakve veze sa povredom apelantovih ustavnih prava. Naime, tvrdi da su apelantovi navodi pokušaj da se Ustavni sud pretvori u neki redovni sud, te koji apelantove navode pretvara u vanredni pravni lijek.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o izvršnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/03) u relevantnom dijelu glasi:

Pokretanje postupka

Član 3.

Izvršni postupak pokreće se prijedlogom povjerioca, a postupak obezbjeđenja prijedlogom predlagača obezbjeđenja.

Član 17.

U izvršnom postupku i postupku obezbjeđenja shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

Na materijalnopravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka i postupka obezbjeđenja na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi.

Član 34. stav 1. alineja 4.
U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna, odnosno vjerodostojna

isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, povjerilac i dužnik, potraživanje

koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja i drugi podaci potrebni za provođenje

izvršenja.

Rješenje, kojim se prijedlog za izvršenje potpuno ili djelimično odbacuje ili

odbija, mora biti obrazloženo.

Član 41. stav 2. tačka 9.

Dužnik može izjaviti žalbu naročito:

9. ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao uspješno istaknuti u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja.

Žalba nakon proteka roka

Član 44. stav 1.

Zbog razloga iz člana 41. stava 2. tač. 7. do 11. ovog zakona dužnik može sve do završetka izvršnog postupka podnijeti žalbu protiv rješenja o izvršenju i nakon njegove pravosnažnosti, uz uslov da taj razlog nije mogao iz opravdanih razloga istaknuti već u žalbi protiv tog rješenja.

Upućivanje na parnicu ili drugi postupak povodom žalbe

Član 46. stav 1.

Ako rješenje o žalbi iz člana 44. stav 1. ovog zakona zavisi od utvrđivanja neke sporne činjenice, sudija pojedinac uputit će dužnika da u roku od petnaest dana pokrene parnicu ili drugi postupak radi proglašenja izvršenja nedopuštenim, osim ako dužnik opravdanost svoje žalbe ne dokaže javnom ovjerenom privatnom ili drugom ispravom, koja ima značenje javne isprave.

XVI - IZVRŠENJE RADI OSTVARENJA NENOVČANIH POTRAŽIVANJA

1) Sudski penali

Izricanje sudskih penala

Član 192.

Kad dužnik ne izvrši u roku neku svoju nenovčanu obavezu utvrđenu pravosnažnom sudskom odlukom ili sudskim poravnanjem, Sud će u izvršnom postupku, na prijedlog povjerioca, odrediti dužniku naknadni primjereni rok i upozoriti ga da će, ako svoju obavezu ne ispuni u tom roku, biti dužan isplatiti povjeriocu određeni iznos novca za svaki dan zakašnjenja (sudski penali) u smislu pravila o obligacionim odnosima, počev od isteka tog roka.

Naknadno određeni primjereni rok iz stava 1. ovog člana počinje teći od dostave dužniku rješenja, kojim je taj rok određen. Žalba ne utiče na tok toga roka.

Ako dužnik najkasnije u roku od petnaest dana nakon pravosnažnosti rješenja iz stava 1. ovog člana ispuni svoju obavezu, Sud može u istom izvršnom postupku, na njegov zahtjev, podnesen u roku od osam dana od ispunjenja obaveze, smanjiti iznos dosuđenih penala, vodeći računa o svrsi zbog koje je naredio njihovo plaćanje.

Plaćanje sudskih penala može se tražiti sve dok se, na osnovu izvršne isprave, ne predloži izvršenje radi ostvarenja nenovčanog potraživanja.

Pravo na sudske penale prestaje od dana podnošenja prijedloga za izvršenje iz stava 4. ovog člana.

Ako izvršenje iz stava 5. ovog člana bude obustavljeno, pravo povjerioca na sudske penale oživljava.

Član 193. stav 1.

Na osnovu pravosnažnog rješenja o plaćanju sudskih penala iz člana 192. ovog zakona, Sud će u istom izvršnom postupku u kome je donio to rješenje, na prijedlog povjerioca, donijeti rješenje o izvršenju, radi prinudne naplate dosuđenih penala.

Član 204. st. 1. i 2.

Ako radnju utvrđenu u izvršnoj ispravi može obaviti samo dužnik, Sud će rješenjem o izvršenju odrediti dužniku primjereni rok za ispunjenje obaveze.

Rješenjem o izvršenju Sud će istovremeno zaprijetiti dužniku, a i odgovornim licima u pravnom licu da će im izreći novčanu kaznu u određenom iznosu, ako u određenom roku ne ispune obavezu.

XX - IZVRŠENJE RADI VRAĆANJA ZAPOSLENIKA NA RAD, ODNOSNO U SLUŽBU

Način provođenja izvršenja

Član 209.

Izvršenje na osnovu izvršne isprave, kojom je dužniku naloženo da povjerioca vrati na rad, odnosno u službu, provodi se primjenom odgovarajućih odredbi ovog zakona.

Rok za podnošenje prijedloga za izvršenje

Član 210.

Prijedlog za izvršenje iz člana 209. ovog zakona može se podnijeti u roku od trideset dana od dana kada je povjerilac stekao pravo da taj prijedlog podnese.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 022162 17 Gž od 30. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. juna 2017. godine a apelacija je podnesena 11. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[…]

26. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Suda BiH donesenom u okviru parničnog postupka radi utvrđivanja nedopuštenosti rješenja o izvršenju, u konačnici, utvrđeno da je nedopušteno prinudno izvršenje radi naplate sudskih penala određeno rješenjem Suda BiH od 7. decembra 2015. godine, pa proizlazi da su se u predmetnom postupku utvrđivala apelantova građanska prava i obaveze, te je, shodno tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

27. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Suda BiH donesenu u parničnom postupku od 30. maja 2017. godine, tvrdeći da se temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

29. Ustavni sud zapaža da je apelant 26. maja 2015. godine na temelju pravosnažne i izvršne presude Suda BiH od 7. maja 2014. godine, potvrđene presudom tog suda od 17. aprila 2015. godine, podnio prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju navedene presude. Dalje zapaža da je taj sud rješenjem od 29. maja 2015. godine, koje je potvrđeno rješenjem od 3. novembra 2015. godine, odredio tuženoj naknadni rok od osam dana od dana prijema ovog rješenja radi ispunjenja nenovčane obaveze - povratka apelanta na poziciju na koju je bio raspoređen po osnovu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. januara 2011. godine, te da je odredio da, ako dužnik u ostavljenom roku ne postupi u skladu sa stavom I izreke rješenja, obavezan je da isplati apelantu iznos od 300,00 KM na ime sudskih penala za svaki dan zakašnjenja, počev od isteka navedenog roka pa do povratka apelanta na posao.

30. Ustavni sud, također, zapaža da je u postupku po tužbenom zahtjevu Vanjskotrgovinske komore kao tužiteljice, podnesenom protiv apelanta radi utvrđivanja nedopuštenosti izvršenja, Sud BiH 2. marta 2017. godine tužbeni zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan sa obrazloženjem da tužiteljica nije dokazala da je ispunila obavezu prema apelantu, tj. da ne postoji niti jedan razlog kojim bi mogla tražiti nedopuštenost rješenja o izvršenju koja su predmet ovog spora iz člana 43. stav 1. ZIP-a. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, za razliku od prvostepenog suda, Sud BiH drugostepenom presudom od 30. maja 2017. godine kao konačnom odlukom u predmetnom postupku žalbu tužiteljice djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da je nedopušteno prinudno izvršenje radi naplate sudskih penala određeno rješenjem Suda BiH od 7. decembra 2015. godine, a odbacio je kao nedopušten tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je nedopušteno rješenje Suda BiH od 29. maja 2015. godine o određivanju dužniku naknadnog roka od osam dana radi ispunjenja nenovčane obaveze pod prijetnjom obavezivanja na isplatu sudskih penala za svaki dan zakašnjenja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući u žalbenom postupku, obrazložio da je žalba tužiteljice (Vanjskotrgovinske komore) osnovana u tom dijelu, te da je izvršenje radi naplate sudskih penala nedozvoljeno budući da apelant prijedlog za dozvolu prinudnog izvršenja (vraćanja na rad) nije podnio sudu u zakonskom roku od 30 dana (član 210. ZIP-a i član 194. stav 4. ZIP-a), koji je propisan navedenom odredbom citiranog zakona, od dana kada je, kako je naveo, "stekao pravo da taj prijedlog podnese, te da smatra da je osporeno rješenje o izvršenju radi naplate sudskih penala nakon isteka tog roka bez zakonskog osnova i da je ono nedopušteno".

31. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u drugostepenom postupku zaključio da je nedozvoljeno izvršenje rješenja o izvršenju radi naplate sudskih penala, jer apelant prijedlog za dozvolu prinudnog izvršenja - radi vraćanja na rad nije podnio u roku propisanom odredbom člana 210. ZIP-a, pa je, prema ocjeni tog suda, izvršenje rješenja radi naplate sudskih penala nakon isteka tog roka nedopušteno. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je Rješenjem broj S1 3 1 018901 15 I od 29. maja 2015. godine tuženoj, odnosno dužniku, ostavljen naknadni rok od osam dana radi ispunjenja nenovčane obaveze - povratka apelanta na posao (stav I izreke rješenja), te da je utvrđeno da, ako dužnik u ostavljenom roku ne postupi u skladu sa stavom I izreke rješenja, obavezan je da apelantu isplati iznos od 300,00 KM na ime sudskih penala za svaki dan zakašnjenja, počev od isteka navedenog roka pa do povratka apelanta na posao. Ustavni sud, u vezi s tim, ukazuje da je navedeno rješenje potvrđeno Rješenjem broj S1 3 I 018901 15 I od 3. novembra 2015. godine, te da je, dakle, postalo pravosnažno. Stoga, u predmetnom parničnom postupku u vezi sa utvrđivanjem nedopuštenosti izvršenja Sud BiH nije mogao razmatrati prigovore kojim se, zapravo, osporava valjanost tog pravomoćnog rješenja, a koje je dužnik iz predmetnog izvršnog postupka (tj. tužiteljica iz predmetnog parničnog postupka) mogao isticati samo u izvršnom postupku u kojem su donesena navedena rješenja. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća na općepoznat stav Evropskog suda da jedan od osnovnih aspekata vladavine prava predstavlja načelo pravne izvjesnosti, koje traži, između ostalog, da se, kada sud nešto konačno utvrdi, njegova odluka ne dovodi u pitanje. Stoga bi u okolnostima konkretnog slučaja ponovno preispitivanje valjanosti odluke o određivanju naplate sudskih penala, koja je postala pravomoćna i koja, zapravo, predstavlja izvršnu ispravu, predstavljalo direktno postupanje protivno navedenom standardu.

32. Pri tome Ustavni sud ukazuje da sam Sud BiH u osporenoj presudi dolazi u kontradiktornost. Naime, upravo je taj sud, odlučujući o žalbi tužiteljice, osporenom presudom odbacio kao nedopušten tužbeni zahtjev tužiteljice (dužnika) za utvrđenje da je nedopušteno rješenje Suda BiH od 29. maja 2015. godine o određivanju dužniku naknadnog roka od osam dana radi ispunjenja nenovčane obaveze sa obrazloženjem da sud u parničnom postupku ne može vršiti preispitivanje zakonitosti pravosnažnog rješenja donesenog u izvršnom postupku. Zato, ostaje krajnje nejasno koji su to razlozi opredijelili taj sud da zaključi da je osnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je traženo utvrđenje da je nedopušteno prinudno izvršenje radi naplate sudskih penala određeno rješenjem od 7. decembra 2015. godine, koje je upravo utemeljeno na predmetnom rješenju od 29. maja 2015. godine (koje, dakle, predstavlja izvršnu ispravu u postupku prinudne naplate penala), a kojim je odlučeno o oba zahtjeva (i ostavljanju naknadnog roka i naplati sudskih penala, st. I i II tog rješenja). Stoga, Ustavni sud smatra da se osporena presuda zasniva na arbitrarnoj primjeni materijalnog prava, odnosno primjeni odredbe člana 192. stav 4. ZIP-a u vezi sa odredbom člana 193. stav 1. i člana 210. ZIP-a, pa nalazi da je osporenim odlukama, zbog arbitrarne primjene materijalnog prava, prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

33. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Suda BiH od 30. maja 2017. godine, kao konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, i predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak u kojem će taj sud donijeti novu odluku, vodeći računa o stavu Ustavnog suda iskazanom u ovoj odluci.

34. Konačno, Ustavni sud smatra da, s obzirom na utvrđenu povredu apelantovih ustavnih prava u navedenom segmentu, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o nepristrasnosti vijeća Suda BiH, budući da apelant tvrdnje o pristrasnosti suda veže za druge postupke koji se, također, odnose na tužiteljicu (odnosno dužnika), ali koji nisu predmet osporene presude, pa Ustavni sud u nedostatku drugih podataka u ovom pogledu nije u mogućnosti da adekvatno ispita ove navode. Međutim, budući da iz apelantovih navoda proizlazi da se i ti drugi postupci, također, vode pred istim sudom, ta okolnost obavezuje Sud BiH da prilikom donošenja nove odluke razmotri i apelantove navode u vezi sa pristrasnošću suda.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog arbitrarne primjene materijalnog prava (odredaba ZIP-a) budući da u predmetnom parničnom postupku u vezi sa utvrđivanjem nedopuštenosti izvršenja u pogledu prinudne naplate sudskih penala Sud BiH nije mogao da razmatra prigovore kojim se, zapravo, osporava valjanost izvršnog naslova, tj. pravomoćnog rješenja kojim je utvrđena obaveza uplate penala.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.