Službeni glasnik BiH, broj 21/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5328/15, rješavajući apelaciju LJ.L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija LJ.L. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 102361 14 Gž od 2. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 102361 11 P od 20. februara 2014. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Lj.L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Anela Musa, advokat iz Mostara, podnijela je 30. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 102361 14 Gž od 2. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 102361 11 P od 20. februara 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Addiko Bank d.d. Sarajevo, kao pravnog sljednika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju u periodu od 3. do 30. januara 2018. godine.

3. Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 11. januara i 5. februara 2018. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 1012361 11 P od 20. februara 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, usvojen je dio apelanticinog tužbenog zahtjeva koji glasi: "Dužan je tuženi utvrditi da se u ugovoru o kreditu tužiteljice [apelantice] kreditna partija broj 1637266529, promjenjiva kamatna stopa sastoji od fiksne marže od 5,25% i 12-mjesečnog LIBOR-a za CHF utvrđenog na dan 31. decembar i zaokruženog na prvu veću četvrtinu, u roku od 30 dana. Dužan je tuženi tužiteljici [apelantici] nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 120,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 20. februara 2014. godine do isplate, sve u roku od 30 dana." U preostalom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen na način: "Odbija se tužiteljica [apelantica] sa zahtjevom da se tuženom naloži da njenu obavezu po kreditu, kreditna partija broj 1637266529, obračuna u KM po kursu CHF za KM na dan 17. oktobar 2006. godine i utvrdi da je glavni dug 149.651,41 KM sa rokom otplate 240 mjeseci, računajući od 1. januara 2007. do 1. decembra 2026. godine, da tu obavezu apelantica plati u preostalom roku otplate od 158 mjeseci računajući od 1. decembra 2013. godine do 1. decembra 2026. godine u KM prema kursu na dan sklapanja ugovora o kreditu, tako da je na ime glavnog duga preostali iznos 117.819,44 KM, čija otplata je uz redovnu promjenjivu kamatnu stopu od 5,75 % (u periodu od 1. februara 2013. godine do 1. februara 2014. godine), a koja je promjenjiva u zavisnosti od kretanja 12-mjesečnog LIBOR-a za CHF utvrđenog na dan 31. decembra i zaokruženog na prvu veću četvrtinu i uvećanu za fiksnu maržu od 5,25 %, isplati u mjesečnim anuitetima od po 1.055,98 KM (u periodu od 1. februara 2013. godine do 1. februara 2014. godine) i uz dospijeće mjesečnog anuiteta 1. dana u mjesecu za tekući mjesec."

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da su parnične stranke 17. oktobra 2006. godine zaključile ugovor o kreditu na iznos od 121.797,44 CHF uz valutnu klauzulu po srednjem kursu, što je na dan zaključenja ugovora iznosilo 149.651,42 KM uz redovnu godišnju kamatnu stopu od 6,75%. Ugovoreni rok otplate je bio 240 mjeseci počev od 1. januara 2007. godine. Kredit je, osim toga, bio osiguran hipotekom na osnovu sporazuma koji je zaključen 7. novembra 2006. godine, pa pošto je ugovor o kreditu, prema apelanticinim tvrdnjama, zaključen suprotno članu 56. Zakona o deviznom poslovanju FBiH, tužbenim zahtjevom je predloženo da se utvrdi njegova ništavost, odnosno da se glavni dug utvrdi u konvertibilnim markama prema kursu CHF na 17. oktobar 2006. godine i da tu obavezu apelantica plati u roku otplate od 158 mjeseci, počev od 1. decembra 2013. do 1. decembra 2026. godine.

7. Osporavajući osnov i visinu tužbenog zahtjeva, tužena je u odgovoru na tužbu istakla sljedeće: da je smisao primjene valutne klauzule zaštita banke od promjene vrijednosti novca u periodu od nastanka do dospijeća obaveze, da je dozvoljena na osnovu odredbe člana 395. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da su apelantica i tužena ugovor o kreditu zaključile saglasnošću volja i u odredbi člana 12. ugovora odredilе da će apelantica dospjele obaveze isplaćivati u KM prema srednjem kursu CHF na dan uplate, da je apelantica voljno prihvatila da novčana sredstva određena u CHF budu doznačena na njen račun u KM iako je imala mogućnost da odobrena devizna sredstva položi na devizni račun, iz čega proizlazi da je po njenom zahtjevu, primjenom valutne klauzule, izvršena konverzija u domaću valutu. Tužena je, osim toga, navela da je apelanticina obaveza određena, odnosno odrediva, jer bi, u suprotnom, to povuklo ništavost cijelog ugovora, pa bi sud morao cijeli ugovor proglasiti ništavim. Ugovor o kreditu je, prema mišljenju tužene, imao moguć, dopušten i određen, odnosno odrediv predmet.

8. Odlučujući u okviru apelanticinog postavljenog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je, prije svega, istakao da je među parničnim strankama sporno da li je predmetni ugovor o kreditu devizni ugovor ili ugovor sa valutnom klauzulom, da li je bilo zakonito ugovaranje u vezi sa švajcarskim frankom (u daljnjem tekstu: CHF), da li je kamatna stopa zakonito obračunavana i da li apelanticu ugovor obavezuje u svim odredbama budući da ga je zaključila slobodnom voljom, te da li je u okolnostima konkretnog slučaja protekao rok u kojem se apelantica mogla pozivati na razloge za relativnu ništavost ugovora, odnosno da li je potraživanje zastarjelo. U vezi sa navedenim, nakon ocjene i analize izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, i to u dijelu utvrđenja koje se tiče promjenjive kamatne stope na način da se ona sastoji od fiksne marže od 5,25% i dvanaestomjesečnog LIBOR-a za CHF utvrđenog na 31. decembar i zaokruženog na prvu veću četvrtinu. U tom smislu su ocijenjene odredbe ugovora i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Nedeljke Bilić, pa je, s tim u vezi, zaključeno da tužena nije imala pravo mijenjati kamatnu stopu na način kako je to učinjeno (u odnosu na visinu marže), niti je apelantici dostavljena odluka Kreditnog odbora na osnovu koje je mijenjana kamatna stopa, niti je to moglo biti učinjeno a da se ne obavijesti apelantica o navedenom. S tim u vezi su prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke kao osnov za djelomično usvajanje tužbenog zahtjeva, jer je u postupku utvrđeno da je dio ugovora o kreditu zahvaćen nedostatkom iz člana 105. stav 1. (djelomična ništavost) zbog čega je utvrđeno da se promjenjiva kamatna stopa sastoji od fiksne marže i dvanaestomjesečnog LIBOR-a za CHF utvrđenog na 31. decembar i zaokruženog na prvu veću četvrtinu. U tom smislu je uvidom u ugovor zaključen između parničnih stranaka utvrđeno da u ugovoru nije određeno za koju valutu je vezan obračun promjenjive kamatne stope i nije određena marža, a pošto je tužena tokom trajanja ugovora neosnovano mijenjala maržu i isticala da na to ima pravo, bilo je očekivano da će to raditi i ubuduće, pa je taj dio tužbenog zahtjeva usvojen.

9. U preostalom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se njena obaveza iz ugovora utvrdi u visini kako je već određena u članu 1. ugovora o kreditu, uz rok otplate kako je već određeno u članu 2.II i 2.III ugovora, pa je ocijenjeno da nema osnova da se to presudom nalaže tuženoj. Također je ocijenjeno da nema osnova ni da se izmijeni ugovorna odredba tako da se buduće apelanticine mjesečne obaveze vežu za kurs CHF na dan sklapanja ugovora, jer su parnične stranke saglasnošću volja odredile da se rata kredita otplaćuje prema kursu na dan uplate (član 2.II ugovora), a osim toga je ocijenjeno da nema osnova ni smisla utvrđivati visinu apelanticine mjesečne obaveze za period koji je već prošao (od 1. februara 2013. do 1. februara 2014. godine), jer je za taj period tuženi već izvršio obračun i sa apelanticinog tekućeg računa skinuo obračunati iznos.

10. S tim u vezi, Općinski sud je, prije svega, naveo sadržaj odredbe člana 18. ZOO prema kojoj su učesnici u obligacionopravnom odnosu dužni u izvršavanju svojih obaveza postupati s pažnjom dobrog privrednika a, zatim, sadržaj odredbe člana 47. ZOO kojom je propisano da je ugovor ništav u slučaju da je predmet obaveze neodređen ili neodrediv. Navedene zakonske odredbe su dovedene u kontekst izvedenih dokaza, prije svega sa sadržajem ugovora o kreditu čije je utvrđenje ništavosti apelantica zatražila, te je zaključeno da navedeni ugovor nije u suprotnosti sa odredbom člana 395. ZOO i članom 56. Zakona o deviznom poslovanju iz 1998. godine, jer iz ugovora jasno proizlazi da apelanticina obaveza nije određena isplatom u stranoj valuti, već u KM. Osim toga, uvjet za primjenu odredbe člana 395. ZOO je da je obaveza utvrđena protivno posebnom propisu (zakonu), a to je u relevantnom periodu bio Zakon o deviznom poslovanju u kojem ne postoji odredba koja bi zabranjivala ugovaranje obaveze u stranoj valuti. Odredba člana 56. Zakona o deviznom poslovanju na čijoj je primjeni apelantica tokom postupka insistirala odnosi se, kako je navedeno u obrazloženju, na kredite za pravna lica, a pošto je u okolnostima konkretnog slučaja nesporno kredit odobren fizičkom licu (apelantici), navedena zakonska odredba, prema ocjeni suda, nije mogla ni biti prekršena. Prema tome, kako je zaključio Općinski sud, predmetni ugovor nije suprotan zakonskim odredbama, niti je drugim propisima bilo isključeno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

11. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama parničnih stranaka, donio Presudu broj 58 0 P 102361 14 Gž od 2. septembra 2015. godine kojom su žalbe odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena. Nakon što je pobijanu presudu ispitao u smislu odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je neosnovanost žalbenih navoda, odnosno pravilnost i zakonitost prvostepene presude utemeljio na sljedećem: nasuprot apelanticinim žalbenim navodima kojima je suštinski ukazala na pogrešnu primjenu materijalnog prava zbog toga što ugovor o kreditu nije devizni ugovor, Kantonalni sud je naveo da je među strankama nesporno da su 17. oktobra 2006. godine zaključile Ugovor o kreditu kao namjenski stambeni kredit u iznosu od 121,797,44 CHF uz valutnu klauzulu prema srednjem tečaju, što je na dan zaključenja ugovora iznosilo 149.651,42 KM sa rokom otplate od 240 mjeseci i ratom u trenutku zaključenja Ugovora od 911,66 CHF, koja će se otplaćivati u KM prema srednjem tečaju CHF na dan uplate sa promjenjivom kamatnom stopom koja je u trenutku zaključenja Ugovora iznosila 6,75%, mjesečni obračun, 12- mjesečni LIBOR uvećan za maržu, LIBOR zaokružen na prvu veću četvrtinu i kamata u roku korištenja u visini redovne, a što proizlazi iz navedenog ugovora. S tim u vezi i u vezi sa apelanticinim žalbenim navodima je zaključeno da navedeni ugovor nije devizni, već ugovor s valutnom klauzulom, pa, stoga, nema mjesta za primjenu odredbe člana 56. Zakona o deviznom poslovanju iz 1998. godine, jer ne predstavlja kreditiranje u devizama koje je bilo dopušteno domaćem pravnom licu u stranoj, a ne u domaćoj valuti. Međutim, kako je dalje obrazloženo, valutna klauzula je izričito dozvoljena Zakonom o deviznom poslovanju iz 2010. godine kojim je u odredbi člana 5. propisano da je dozvoljeno ugovaranje u devizama u FBiH s tim što se plaćanje i naplaćivanje vrši u konvertibilnim markama. S tim u vezi, Kantonalni sud je pojasnio da Zakon o Centralnoj banci BiH i Zakon o bankama nisu zabranili ugovaranje valutne klauzule, već upravo suprotno, nakon donošenja Zakona o deviznom poslovanju iz 2010. godine navedeni zakoni se nisu mijenjali, što znači da nije bilo potrebe za eventualnim usaglašavanjem sa Zakonom o deviznom poslovanju budući da nisu bili u koliziji jedni s drugim. U tom smislu, dakle dopuštenosti zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom (plaćanje u domaćoj valuti prema vrijednosti određenog iznosa strane valute), jeste i stav sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, kao i odredaba ZOO kao lex generalis u konkretnom slučaju, koji ne zabranjuje ugovaranje valutne klauzule, oslanjajući se na druge propise koji se primjenjuju u FBiH. S tim u vezi je napomenuto da se odredba člana 395. ZOO primjenjuje samo i jedino pod uvjetom da je ugovaranje valutne klauzule zabranjeno nekim drugim zakonom, pa je, s tim u vezi, zaključeno da se navedena odredba u konkretnom slučaju ne može primijeniti, jer u vrijeme zaključenja ugovora valutna klauzula nije bila zabranjena nekim drugim posebnim zakonom.

12. U vezi sa žalbenim navodima kojima je ukazano na neopravdanost ugovaranja valutne klauzule u CHF, Kantonalni sud je, obrazlažući njihovu neosnovanost, naveo da je u vrijeme ugovaranja KM bila stabilna valuta, ali samo u odnosu na EUR, dok je u odnosu na sve druge valute bila nestabilna, da banke plasman kredita vrše iz svojih depozita, da je u vrijeme plasmana predmetnog kredita tužena imala depozit u valuti CHF i da je, stoga, kredit plasiran uz tu valutu i valutnu klauzulu, da se iz predmetnog ugovora vidi da je u pitanju stambeni kredit na iznos glavnice koji nije zanemariv i na period otplate od 20 godina, te da je, stoga, svakom punoljetnom i prosječno opreznom licu moglo biti jasno da će se tokom tako dugog perioda otplate prilike u društvu mijenjati, odnosno da ekonomske prilike neće ostati neizmijenjene. Pri sklapanju dugoročnog ugovora o kreditu potpuno je jasno, kako je dalje navedeno, da se sa elementom aleatornosti uvijek mora računati, da su odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za švajcarski franak u predmetnom ugovoru bile uočljive, jasne i razumljive i da je apelantici kao korisnici kredita bilo potpuno jasno da će se tokom trajanja otplate kredita iznos glavnice obračunavati primjenom švajcarskog franka u odnosu na konvertibilnu marku.

13. Apelanticin žalbeni navod da su predmetnim ugovorom prekršene odredbe člana 40. Zakona o bankama u vezi sa nelojalnom konkurencijom, prema ocjeni Kantonalnog suda, neprihvatljiv je pri činjenici da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora početna kamatna stopa, premda ugovorena kao promjenjiva, bila niža od one u ugovorima o kreditu sklopljenim u KM ili uz valutnu klauzulu uz primjenu EUR-a, što znači da takvi ugovori nisu predstavljali nelojalnu konkurenciju na finansijskom tržištu u smislu odredaba člana 40. Zakona o bankama prema kojem banka ne smije ulaziti u transakcije ili učestvovati u bilo kojim djelatnostima koje predstavljaju konkurenciju na finansijskom tržištu. Osim toga, apelanticina žalba neosnovano ukazuje na izigravanje načela monetarnog nominalizma izraženog u članu 394. ZOO koje podrazumijeva isplatu onog broja novčanih jedinica na koje obaveza glasi, pozivajući se pri tome na stav Vrhovnog suda FBiH usvojen u Presudi tog suda broj 070-0-Rev-08-001688 od 23. februara 2010. godine, jer se u konkretnom slučaju ne radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu. Na osnovu navedenog, prihvatajući u potpunosti razloge prvostepene presude, Kantonalni sud je apelanticinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio primjenom odredbe iz člana 226. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica ukazuje da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica suštinski obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava, ukazujući na odredbe čl. 26. i 47. ZOO iz kojih, prema njenom mišljenju, proizlazi da je ugovor o kreditu koji je zaključila s tuženom ništav zbog toga što je navedenim odredbama propisano da je ugovor zaključen onda kada su se stranke usaglasile o bitnim sastojcima ugovora, odnosno da je ništav jer predmetni ugovor prilikom zaključenja nije imao određene, niti odredive elemente. Smatra da je imala opravdan interes da tužbom traži utvrđenje stvarnog stanja glavnog duga, a stoga i utvrđenje svoje stvarne obaveze kao korisnika kredita, jer je predmet ugovora nakon zaključenja postao nemoguć i nedopušten. Smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja postupljeno suprotno odredbi člana 394. ZOO na način što je dopuštena valorizacija tražbine kredita u domaćoj valuti, odnosno što je dopušteno da se kredit dobiven u domaćoj valuti valorizira u stranoj, konkretno u CHF, iako iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da predmetni kredit nije bio devizni, pa je, stoga, isključena mogućnost ugovaranja valutne klauzule. Primijenjeno na konkretan slučaj, odredba člana 394. ZOO, prema apelanticinom mišljenju, mogla se tumačiti jedino na način da nije dopušteno valorizirati tražbinu kredita u domaćem novcu prema vrijednosti tečaja strane valute na dan plaćanja obaveze, jer je tužena u konkretnom slučaju, zbog povećanja tečaja CHF, povećala glavnicu, čime je postupila protivno navedenoj odredbi ZOO. Na taj način je tužena ostvarila povećanje vrijednosti strane valute koju u vrijeme zaključenja ugovora nije imala, čime je narušeno temeljno načelo ZOO o jednakim davanjima i ravnopravnosti stranaka. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana, da u postupku koji se vodio pred tim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja je apelacijom ukazala, jer je u postupku i prilikom donošenja presude u svemu postupljeno u skladu s relevantnim odredbama ZOO. Pri tome je ocijenjeno kao neosnovano nalagati tuženoj da izvrši preračun apelanticine obaveze po osnovu predmetnog ugovora o kreditu, jer je prvostepena presuda kojom je djelomično usvojen apelanticin zahtjev povodom vrste, visine i strukture kamatne stope, te načina utvrđenja njenog promjenjivog dijela bazirana na činjeničnom stanju utvrđenom u postupku uz zaključak da u okolnostima konkretnog slučaja nije u pitanju devizni kredit i da je obaveza, iako neodređena, ipak, odrediva. Predloženo je da se apelacija odbije.

16. Tužena je u iscrpnom odgovoru na apelaciju istakla sljedeće: da su se parnične stranke prilikom zaključenja ugovora o kreditu saglasile o bitnim elementima ugovora u smislu odredbe člana 1065. ZOO, da su odredbe o valutnoj klauzuli u ugovoru bile ne samo uočljive već i jasne i razumljive, da je pri zaključenju ugovora izjava volje učinjena slobodno, da je apelantica kao korisnik kredita imala mogućnost da zatraži od tužene pojašnjenje određenih pojmova ili odredaba ugovora, da je predmet obaveze iz ugovora određen i odrediv kako u pogledu glavne obaveze (iznosa kredita), tako i u pogledu sporednih davanja (iznosa kamata) o čemu su se parnične stranke prilikom zaključenja ugovora dogovorile. Osim toga, tužena je istakla relevantne zakonske odredbe iz kojih proizlazi da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bilo dozvoljeno ugovaranje valutne klauzule, da klauzula nije vezana isključivo za EUR, već u konkretnom slučaju za CHF, čiji tečaj oscilira, zavisno od stanja na finansijskom tržištu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

18. Zakon o deviznom poslovanju ("Službene novine FBiH" broj 35/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 56.

Banke mogu odobravati devizne kredite domaćim pravnim licima radi plaćanja u inostranstvu s tim da se na odobreni devizni kredit može plaćati kamata i u devizama.

Vlada, na prijedlog Ministarstva propisuje namjenu i uslove uz koje se mogu odobravati ovi krediti.

Ministarstvo može utvrditi način i rokove izvještavanja o odobrenim kreditima.

19. Zakon o deviznom poslovanju ("Službene novine FBiH" broj 47/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Dozvoljeno je ugovaranje u devizama u Federaciji s tim što se plaćanje i naplaćivanje vrši u konvertibilnim markama.

20. Zakon o bankama ("Službene novine FBiH" br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03, 28/03 i 66/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 40.

Banka ne smije ulaziti u transakcije ili učestvovati u bilo kojim djelatnostima koje predstavljaju nelojalnu konkurenciju na finansijskom tržištu.

Član 40.a

Agencija ima pravo regulirati naknade koje banke naplaćuju u slučajevima sporazuma banaka o fiksnim naknadama ili drugim nekorektnim poslovanjem suprotno propisima Agencije.

21. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 47.

Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

Član 49.

Predmet obaveze je nedopušten ako je protivan "Ustavu Republike Bosne i Hercegovine", prinudnim propisima te moralu društva.

Član 50.

(1) Predmet obaveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećem licu da ga odredi.

(2) Ako to treće lice neće ili ne može da odredi predmet obaveze, ugovor je ništav.

Član 103.

Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine i prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

[...]

Načelo monetarnog nominalizma

Član 394.

Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.

Valuta obaveze

Član 395.

Ako novčana obaveza protivno posebnom zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati samo u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze.

Član 1065.

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

Član 1066.

(1) Ugovor o kreditu mora biti sačinjen u pismenoj formi.

(2) Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos, kao i uslovi davanja, korišćenja i vraćanja kredita.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 102361 14 Gž od 2. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je posredstvom svog opunomoćenika primila 1. oktobra 2015. godine a apelacija je podnesena 30. novembra 2015. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelantica pobija presude redovnih sudova ukazujući da joj je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđenje ništavosti ugovora o kreditu iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa, stoga, apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

30. Apelantica suštinski ukazuje da joj je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, apelantica istrajava na tvrdnji da je predmetni ugovor ništav, jer se pri njegovom zaključenju sa tuženom nije usaglasila o bitnim sastojcima ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, zbog čega smatra da predmetni ugovor pri zaključenju nije imao određene, niti odredive elemente. Smatra da je imala opravdan interes da tužbom traži utvrđenje stvarnog stanja glavnog duga i utvrđenje svoje stvarne obaveze kao korisnika kredita, jer je predmet ugovora, nakon zaključenja, postao nemoguć i nedopušten, da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi postupili suprotno odredbi člana 394. ZOO na način da je dopuštena valorizacija tražbine kredita u domaćoj valuti, odnosno da je dopušteno da se kredit dobiven u domaćoj valuti valorizira u stranoj, konkretno u CHF, iako iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da predmetni kredit nije bio devizni, pa je stoga isključena mogućnost ugovaranja valutne klauzule. Smatra da nije dopušteno valorizirati tražbinu kredita u domaćem novcu prema vrijednosti tečaja strane valute na dan plaćanja obaveze, jer je tužena u konkretnom slučaju, zbog povećanja tečaja CHF, povećala glavnicu, čime je postupila protivno navedenoj odredbi ZOO. Na taj način je tužena ostvarila povećanje vrijednosti strane valute koju u vrijeme zaključenja ugovora nije imala, čime je narušeno temeljno načelo ZOO o jednakim davanjima i ravnopravnosti stranaka.

31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda Kantonalnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

33. Dovodeći navedena stajališta u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su sudovi koji su donijeli osporene odluke na dva nivoa, povodom apelanticine tužbe i žalbe, bili saglasni da u okolnostima konkretnog slučaja nema osnova za utvrđenje ništavosti ugovora o kreditu, budući da je apelantica sa tuženom zaključila namjenski stambeni kredit čija je novčana vrijednost izražena u CHF uz valutnu klauzulu koja, u suštini, znači da se mjesečne rate otplaćuju u KM prema srednjem tečaju CHF na dan uplate, da je u vrijeme ugovaranja KM bila stabilna valuta, ali samo u odnosu na EUR, dok je u odnosu na sve druge valute bila nestabilna, da je u vrijeme plasmana predmetnog kredita tužena imala depozit u valuti CHF i da je, stoga, kredit plasiran uz tu valutu i valutnu klauzulu, da je iz predmetnog ugovora vidljivo da je u pitanju stambeni kredit na iznos glavnice koji nije zanemariv i period otplate od 20 godina, te da je apelantici, kao i svakom prosječno opreznom licu, moglo biti jasno da će se tokom tako dugog perioda otplate prilike u društvu mijenjati, odnosno da ekonomske prilike neće ostati neizmijenjene. U pogledu neprimjenjivosti odredaba ZOO na koje je apelantica ukazala tokom postupka i povodom žalbe, redovni sudovi su u obrazloženju odluka naveli da ni Zakon o Centralnoj banci BiH, niti Zakon o bankama nisu zabranili ugovaranje valutne klauzule. U vezi s nemogućnošću primjene odredbe člana 395. ZOO kojom je propisano da, "ako novčana obaveza protivno posebnom zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati samo u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze", Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da se navedena odredba može primijeniti samo i jedino pod uvjetom da je ugovaranje valutne klauzule zabranjeno nekim drugim zakonom, što u konkretnim okolnostima nije slučaj, jer u vrijeme zaključenja ugovora valutna klauzula nije bila zabranjena nekim drugim posebnim zakonom.

34. Imajući u vidu apelacione navode kojima je, između ostalog, ukazano na nedostatak bitnih elemenata ugovora u vrijeme njegovog zaključenja i stav iz osporene presude iz kog proizlazi da je apelantica na jasan i potpuno razumljiv način (u pisanoj formi) bila obaviještena o bitnim elementima ugovora, Ustavni sud napominje da je pri razmatranju okolnosti konkretnog slučaja imao u vidu Direktivu Vijeća Evropske zajednice broj 93/13/EEZ od 5. aprila 1993. godine ("Službeni list Evropskih zajednica" broj 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva) na temelju koje je Evropski sud pravde (u daljnjem tekstu: CJEU) donio presudu u predmetu broj C-186/16 od 20. septembra 2017. godine povodom zahtjeva za prethodnu odluku koju je uputio Žalbeni sud u Oradei - Rumunija, u okviru spora između Ruxandre Paule Adriciuc i 68 drugih lica, s jedne strane, i Banca Romaneasca SA (u daljnjem tekstu: Banka) u vezi s nepoštenim odredbama iz ugovora o kreditu prema kojima su korisnici kredita bili dužni vraćati mjesečne rate kredita u švajcarskim francima (CHF). Posljedica toga je bila da su tečajni rizik koji podrazumijeva da se rata povećava u slučaju pada tečaja rumunskog leja u odnosu na CHF u potpunosti snosili oni.

35. U tom smislu Ustavni sud podsjeća da je nadležnost CJEU originalna a to znači da se pred tim sudom rješavaju predmeti koji za stranku još nisu izgubljeni pred nacionalnim sudovima, te, s tim u vezi, podsjeća na obavezu država članica Evropske unije da poštuju i provode odluke CJEU. U tom kontekstu, imajući u vidu da je vladavina prava osnovni princip na čijem ostvarenju rade svi nacionalni sudovi, pa tako i pravosuđe u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud podsjeća da, iako Bosna i Hercegovina nije članica Evropske unije i nema direktnu obavezu da provodi odluke CJEU kao što imaju države članice, ona može tumačiti domaće zakonodavstvo u duhu pravnog koncepta kakav podržava Evropska unija, tim prije što Ustav Bosne i Hercegovine u članu II/1. propisuje najviše standarde zaštite ljudskih prava u poređenju sa minimalnim standardima koje nameće Evropska konvencija.

36. U navedenoj Odluci broj C-186/16 CJEU je, između ostalog, analizirajući nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, neravnotežu u pravima i obavezama stranaka proizašlim iz ugovora, kao i obim (granicu, okvir) pojma odredaba ugovora koje su "jasno i razumljivo sastavljene" (što na neki način predstavlja sličnost s apelanticinim predmetom), prije svega napomenuo da je svrha spomenute Direktive broj 93/13, između ostalog, i usklađivanje zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između davaoca usluge i potrošača i koje su odraz nepostupanja u dobroj vjeri koje može uzrokovati znatniju neravnotežu u pravima i obavezama stranaka. S tim u vezi je naveden sadržaj člana 4. navedene direktive u kojem je navedeno: "Ne dovodeći u pitanje član 7. nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi. Procjena o tome da li su neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora, ni na primjerenost cijene i naknade, na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene." Član 5. iste direktive glasi (određuje): "U slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo […]."

37. Razmatrajući konkretne okolnosti u predmetu broj C-186/16, CJEU je afirmirao stav izražen u ranijoj odluci u predmetu broj C-26/13 (odluka Kasler) prema kome je obaveza redovnog suda da ocijeni, s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora o zajmu (kreditu), kao i pravne i činjenične okolnosti tih ugovora, da li su odredbe ugovora o kreditu odraz zakonskih odredaba nacionalnog prava u smislu člana 1. stav 2. Direktive broj 93/13 i da li su u svakom pojedinačnom slučaju odredbe ugovora sačinjene jasno i razumljivo, što podrazumijeva obavezu nacionalnog suda da provjeri okolnosti sklapanja ugovora, odnosno da li su u predmetnom slučaju korisniku kredita bili saopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obaveze, na osnovu kojih on može ocijeniti naročito ukupnu cijenu svog zajma. Odlučujuću ulogu u toj ocjeni, kako je zaključeno, ima, s jedne strane, pitanje da li su odredbe sastavljene jasno i razumljivo tako da prosječnom potrošaču, odnosno uobičajeno obaviještenom korisniku kredita koji postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, omoguće da procijeni tu cijenu i, s druge strane, okolnost povezana s nenavođenjem u ugovoru o kreditu informacija koje se smatraju bitnim s obzirom na prirodu robe ili usluga koje su predmet tog ugovora. Zajmoprimac, kako je dalje obrazloženo, mora biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o zajmu u stranoj valuti, izlaže određenom tečajnom riziku koji će ekonomski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane, kreditna institucija (banka) mora izložiti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, naročito ako potrošač koji je zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti. Slijedeći navedeno, kako je zaključio CJEU u spomenutoj presudi, nacionalni sud mora provjeriti da li je davalac usluga potrošačima na jasan način saopćio sve relevantne informacije koje im omogućavaju da ocijene ekonomske posljedice ugovorne odredbe po njihove finansijske obaveze, i to "u vrijeme sklapanja ugovora", uzimajući u obzir da ugovorna odredba može unositi neravnotežu između stranaka koja se očituje tek tokom izvršenja ugovora.

38. Vraćajući se na konkretni predmet koji se razmatra u ovoj odluci i suštinu apelacionih navoda kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava zbog manjkavosti koje se tiču bitnih elemenata ugovora, Ustavni sud, dovodeći te okolnosti u vezu sa okolnostima iz predmeta koje je razmatrao CJEU, ukazuje da je osnovni zadatak redovnih sudova kako sa aspekta primjene procesnog i materijalnog prava, tako i sa aspekta zaključaka iz citiranog predmeta broj C-186/16 bio da provjeri da li je tužena kao davalac usluge apelantici kao primaocu usluge saopćila sve relevantne informacije u pogledu njenih finansijskih obaveza i to u vrijeme zaključenja ugovora. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, zapaža da, iako je apelantica tužbu podnijela radi utvrđenja ništavosti ugovora, svoj tužbeni zahtjev je opredijelila na način da je zahtijevala izmjenu ugovornih odredaba iz ugovora koji je zaključila s tuženom 17. oktobra 2006. godine, jer su, kako je smatrala, od tog perioda nastale okolnosti zbog kojih je predmet ugovora postao nemoguć i nedopušten, zahtijevajući da joj se obaveza po kreditu obračuna u KM, i to prema kursu u CHF koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora. U postupku koji je proveden i iz kog su proizašle osporene presude nesumnjivo je utvrđeno da je apelantica sa tuženom saglasnošću volja zaključila stambeni kredit, da je u odredbi člana 12. ugovoreno da će apelantica dospjele obaveze isplaćivati u KM prema srednjem kursu CHF na dan uplate, da je apelantica voljno prihvatila da novčana sredstva određena u CHF budu doznačena na njen račun u KM iako je imala mogućnost da odobrena devizna sredstva položi na devizni račun, da je u vrijeme ugovaranja konvertibilna marka u odnosu na sve druge valute, uključujući i CHF, bila nestabilna (stabilna samo u odnosu na EUR), da je u vrijeme plasmana kredita tužena imala depozit u CHF valuti i da je, stoga, kredit plasiran uz tu valutu i valutnu klauzulu, da je apelantica prilikom zaključenja ugovora u pisanoj formi bila obaviještena o svim relevantnim informacijama u vezi sa svojom finansijskom obavezom u periodu izvršenja ugovora i periodu otplate od 20 godina, odnosno da joj je, kao i svakom prosječno opreznom licu, moglo biti jasno da ekonomske prilike neće ostati neizmijenjene, te da nijednom relevantnom odredbom materijalnog prava nije zabranjeno ugovaranje valutne klauzule. Također, sudovi su zaključili da u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjiva odredba člana 395. ZOO na kojoj je apelantica insistirala, jer se ona može primijeniti samo i jedino pod uvjetom da je ugovaranje valutne klauzule zabranjeno nekim drugim zakonom, što u konkretnim okolnostima, kako je navedeno, nije slučaj. Pri tome Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je prekršeno načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. ZOO budući da apelantica nesporno vraća dug u KM u kojima je i primila predmetni kredit s tim što je kao korisnik kredita (u smislu člana 1065. ZOO) obavezna "da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom".

39. Ustavni sud smatra da navedeni razlozi i zaključak redovnih sudova u vezi s postojanjem bitnih elemenata ugovora u vrijeme njegovog zaključenja koji su apelantici predočeni na jasan i razumljiv način, u pisanoj formi, predstavljaju osnovnu razliku u odnosu na predmet koji je razmatrao i analizirao CJPU u vezi sa sličnim okolnostima, te da su stavovi i zaključci redovnih sudova u pogledu postojanja bitnih elemenata ugovora, kao i određenosti (odredivosti) predmeta ugovora potpuno jasni i razumljivi. Stoga, kako smatra Ustavni sud, nema proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava odbijanjem apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je, u suštini, zahtijevala izmjenu ugovornih odredaba, koje su u vrijeme zaključenja bile jasne i razumljive, zbog toga što su se nakon zaključenja ugovora, odnosno u vrijeme njegovog izvršenja promijenile okolnosti zbog kojih apelantica smatra da je predmet izvršenja od početka bio nedopušten. Ovo tim prije što je apelantica, iako je navela da tužbu podnosi radi utvrđenja ništavosti, zapravo, tužbenim zahtjevom tražila da sud obaveže tuženu da izmijeni ugovor, što je u koliziji s obzirom na posljedice ništavosti na način kako su one regulirane odredbama ZOO (čl. 104. i 105). Imajući u vidu navedeno, kao i to da se konkretni predmet u ključnim aspektima (jasnoće, razumljivosti, bitnih elemenata u vrijeme zaključenja spornog ugovora) u bitnome razlikuje od predmeta koji je razmatrao CJPU, te da su upravo u vezi s tim ključnim aspektima u obrazloženjima presuda navedeni jasni i argumentirani razlozi, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. Apelacionim navodima je pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, dovedeno u kontekst primjene materijalnog prava koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su zbog istih razloga neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen uz jasne i argumentirane razloge iz kojih suštinski proizlazi da je apelantica u vrijeme zaključenja ugovora bila na jasan i razumljiv način obaviještena o svim bitnim elementima ugovora, dakle i o valutnoj klauzuli, te da je ugovor sa tuženom zaključen obostranom saglasnošću volja ugovornih strana.

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje je u konkretnim okolnostima dovedeno u vezu sa pogrešnom primjenom materijalnog prava zbog istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.