Službeni glasnik BiH, broj 46/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 386/15, rješavajući apelaciju Zorana Milinkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Milinkovića, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 V 017295 14 Gž od 13. novembra 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 V 017295 14 V od 14. oktobra 2014. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zoran Milinković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rotterdama - Holandija, s trenutnim boravištem u Barićima – Teslić, podnio je 26. januara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 V 017295 14 Gž od 13. novembra 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 V 017295 14 V od 14. oktobra 2014. godine. Istovremeno, apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će se naložiti da se "odmah mldb. dijete preda apelantu, radi odvođenja u Holandiju [ …]". Apelant je, 16. aprila 2015. godine, Ustavnom sudu dostavio podnesak - izjašnjenje na odgovor na apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda te Marije Milinković (u daljnjem tekstu: protivnica predlagača), kao druge strane u postupku, zatraženo je 13. februara 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju. Također, od JU Centar za socijalni rad Teslić (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) zatraženo je 3. marta 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju, te dodatne informacije u vezi sa sporom.

3. Osnovni sud, protivnica predlagača i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 23, 26. i 27. februara 2015. godine. Centar za socijalni rad je dostavio odgovor na apelaciju i tražene informacije 5, 6. i 12. marta 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, te dokumentacije koju je Ustavnom sudu dostavio Centar za socijalni rad, mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant (rođen u Doboju) i protivnica predlagača (rođena u Tesliću) su zaključili brak 11. novembra 2011. godine u Danskoj, nakon čega su se preselili u Njemačku, a od 2012. godine žive u Rotterdamu - Holandija. Tokom trajanja bračne zajednice, u Rotterdamu je 18. jula 2012. godine rođen njihov sin, mldb. M. M. (u daljnjem tekstu: mldb. dijete). Apelant posjeduje državljanstvo Njemačke, protivnica predlagača je državljanka Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH), a mldb. dijete posjeduje državljanstvo Njemačke i BiH.

6. Apelant i protivnica predlagača su, sa svojim mldb. djetetom, 25. juna 2014. godine doputovali u Teslić - BiH, na godišnji odmor. Nakon što su, 18. jula 2014. godine, proslavili rođendan mldb. djeteta, s familijom i prijateljima u BiH, protivnica predlagača je, zbog određenih razmirica s apelantom, 19. jula 2014. godine s mldb. djetetom otišla da živi kod svojih roditelja, u Tesliću. Prema apelantovim navodima, protivnica predlagača mu je poslala poruku da se ona i njihovo mldb. dijete neće vratiti u stan u BiH niti će ići s njim u Holandiju. Apelant je 20. jula 2014. godine otputovao u Holandiju, te je nadležnom organu u Holandiji prijavio otmicu mldb. djeteta i tražio da se postupi u skladu s Konvencijom o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece od 25. oktobra 1980. godine (u daljnjem tekstu: Konvencija), koji je 15. augusta zahtjev proslijedio Ministarstvu pravde BiH.

7. Ministarstvo pravde BiH je aktom broj 07-14-1-7567/14 od 15. augusta 2014. godine (koji je u Centru za socijalni rad zaprimljen 21. augusta 2014. godine) obavijestilo Centar za socijalni rad da se tom ministarstvu obratio savjetnik Središnjeg tijela Holandije za međunarodna pitanja djece, kao centralni izvršni organ Holandije za postupanje po Konvenciji, sa zahtjevom da se poduzmu potrebne mjere, kako bi se protivnica predlagača spriječila da otputuje van BiH i da nezakonito zadrži mldb. dijete u BiH. Također, u aktu je zatraženo da se poduzmu sve potrebne radnje iz nadležnosti Centra za socijalni rad, a po potrebi i uz asistenciju drugih organa, s ciljem da se riješi ovaj zahtjev.

8. Ministarstvo pravde BiH je, također, aktom broj 07-14-1-7567/14 od 15. augusta 2014. godine, obavijestilo i Osnovni sud da je apelant putem Ministarstva sigurnosti i pravde Holandije pokrenuo postupak vraćanja mldb. djeteta u Holandiju. Ujedno, Ministarstvo pravde BiH je zatražilo od Osnovnog suda da provede postupak u skladu s Konvencijom i utvrdi da li su ispunjene pretpostavke da se mldb. dijete vrati u Holandiju.

9. Apelant se, oko 15. augusta 2014. godine, vratio u BiH.

Postupak pred Centrom za socijalni rad povodom zahtjeva Ministarstva pravde BiH

10. Centar za socijalni rad je 22. augusta 2014. godine, Odlukom broj 01-12, na osnovu člana 13. stav 1. Porodičnog zakona, formirao stručni tim sa zadatkom da radi na rješavanju predmeta -zaštite mldb. djeteta. Tim se sastojao od tri diplomirana socijalna radnika, diplomiranog pravnika i diplomiranog psihologa. Stručni tim je odmah nakon toga poduzeo radnje iz svoje nadležnosti i posjetio protivnicu predlagača kako bi utvrdio činjenice bitne za ovaj postupak.

11. Neovisno do toga, Centar za socijalni rad se, i na traženje Osnovnog suda, uključio u rješavanje predmetne stvari, a sve s ciljem da se zaštite interesi mldb. djeteta, te je aktivno poduzimao radnje kako bi apelant viđao mldb. dijete te je sudjelovao i u sudskom postupku kojim se tražilo vraćanje mldb. djeteta u Holandiju. Također, Centar za socijalni rad je poduzimao potrebne radnje da bi apelantu omogućio viđanje mldb. djeteta.

12. Apelant je, u skladu sa sporazumom sačinjenim s protivnicom predlagača o viđanju djeteta, 27. oktobra 2014. godine uzeo mldb. dijete od protivnice predlagača, ali ga nakon toga nije vratio protivnici predlagača uz obrazloženje da je dijete bolesno i da se liječi.

13. Ustavni sud konstatuje da iz odgovora Centra za socijalni rad proizlazi "da je apelant skoro dva mjeseca zloupotrebljavao sporazum sačinjen s protivnicom predlagača o viđanju djeteta i svoje roditeljsko pravo i obavezu da protivnici predlagača omogući viđanje ili staranje o mldb. djetetu, čime vrši svojevrsno nasilje nad djetetom i majkom". Dalje, iz odgovora proizlazi da su socijalni radnici u tom periodu stalno posjećivali mldb. dijete radi provjere njegovog zdravstvenog i općeg stanja, te radi pokušaja da s apelantom dogovore vraćanje mldb. djeteta protivnici predlagača, u skladu sa sporazumom o viđanju djeteta.

Postupak za razvod braka u kojem je donesena privremena mjera obezbjeđenja

14. Protivnica predlagača je Osnovnom sudu 17. novembra 2014. godine protiv apelanta podnijela tužbu za razvod braka. Osnovni sud je u tom postupku, odlučujući o prijedlogu protivnice predlagača, 20. novembra 2014. godine donio Rješenje broj 87 P 017912 14 P kojim se određuje privremena mjera obezbjeđenja tako što se mldb. dijete parničnih stranaka povjerava na zaštitu, brigu i vaspitanje protivnici predlagača do okončanja sudskog postupka za razvod braka i konačne odluke o povjeravanju djeteta na brigu i čuvanje, kao i odluke o izdržavanju, dok je apelant obavezan da odmah preda dijete, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, i da mldb. dijete bude s protivnicom predlagača dok traje privremena mjera obezbjeđenja.

15. Budući da apelant nije predao mldb. dijete protivnici predlagača Osnovni sud je, po njenom prijedlogu, Rješenjem broj 87 0P 017912 14 I od 9. decembra 2014. godine odredio izvršenje te apelantu kao izvršeniku naredio da preda mldb. dijete na čuvanje i vaspitanje protivnici predlagača, kojoj je dijete povjereno na čuvanje i vaspitanje, te mu je ostavljen rok od tri dana nakon prijema rješenja da preda mldb. dijete protivnici predlagača. Apelant je potom, uz asistenciju Centra za socijalni rad, predao mldb. dijete protivnici predlagača.

16. Osnovni sud je nakon toga, 20. januara 2015. godine, donio Rješenje broj 87 P 017912 15 P 2 kojim se određuje sudska mjera obezbjeđenja tako što se mldb. dijete parničnih stranaka povjerava na zaštitu, brigu i vaspitanje protivnici predlagača do okončanja sudskog postupka za razvod braka i konačne odluke o povjeravanju djeteta na brigu i čuvanje, kao i odluke o izdržavanju, dok traje sudska mjera obezbjeđenja, odnosno dok sud tu mjeru ne ukine. Određeno je da će donesena mjera obezbjeđenja trajati do pravomoćnog okončanja parničnog postupka. Istodobno je Rješenje o privremenoj mjeri broj 87 P 017912 14 P od 20. novembra 2014. godine stavljeno van snage.

17. U međuvremenu je Centar za socijalni rad, odlučujući o apelantovom zahtjevu za viđanje mldb. djeteta od 26. decembra 2014. godine, donio Rješenje broj 08-544-2651/2014 od 5. januara 2015. godine, kojim se apelantu omogućava održavanje ličnih odnosa sa mldb. djetetom tako da ga preuzima od protivnice predlagača u petak u 12 sati a vrati u ponedjeljak u 12 sati. Riješeno je da će takvo održavanje ličnih odnosa trajati dok se ne promijene okolnosti ili donese sudska odluka o povjeravanju djeteta.

18. Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je, odlučujući o žalbi protivnice predlagača, Rješenjem broj 11/05-544-33/15 od 24. februara 2015. godine poništilo Rješenje Centra za socijalni rad od 5. januara 2015. godine i predmet vratilo Centru za socijalni rad na ponovni postupak. Istovremeno je riješeno da će se lični odnos mldb. djeteta s njegovim ocem održavati svakog petka u vremenu od 12 do 14 sati u prostorijama Centra za socijalni rad, u prisustvu radnika organa starateljstva. Centar za socijalni rad je 6. marta 2015. godine, povodom regulisanja da apelant viđa mldb. dijete, saslušao protivnicu predlagača, koja je tom prilikom izjavila da se ne protivi da apelant viđa svoje dijete u skladu s Rješenjem Ministarstva.

19. Ustavni sud konstatuje da se u dostavljenoj dokumentaciji nalazi i službena zabilješka u kojoj je navedeno "da su se apelant i protivnica predlagača s njihovim djetetom susreli i da je prema njihovim izjavama vrijeme koje su proveli skupa prošlo bez neslaganja i svađa te da je dogovoren novi sastanak za sedam dana a moguće i ranije".

Postupak pred redovnim sudovima povodom zahtjeva Ministarstva pravde BiH koji je okončan osporenim rješenjima

20. Osnovni sud je 14. oktobra 2014. godine donio Rješenje broj 87 0 V 017295 14 V kojim je odbio da naredi povratak mldb. djeteta, po zahtjevu njegovog oca - apelanta, s boravkom u Holandiji, od protivnice predlagača. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da se tom sudu putem Ministarstva pravde BiH broj 07-14-1-7567/14 od 15. augusta 2014. godine obratio apelant, otac mldb. djeteta, sa zahtjevom za povratak njegovog nezakonito zadržanog djeteta koje se nalazi kod protivnice predlagača u Tesliću.

21. Osnovni sud je istakao da je na osnovu provedenih dokaza, cijeneći ih u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je podneseni prijedlog neosnovan. Naime, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka saslušao apelanta i protivnicu predlagača, zatim da je izvršio uvid u dokumentaciju iz koje proizlazi da su apelant i protivnica predlagača u braku, te da su roditelji mldb. djeteta, koje je rođeno 18. jula 2012. godine u Rotterdamu. Osim toga, navedeno je da je sud uzeo u obzir i Zapisnik o saslušanju stranke koji je sačinjen u Centru za socijalni rad pod brojem 08-544-1686/2014 od 26. augusta 2014. godine iz kojeg proizlazi da je Centar za socijalni rad uzeo izjavu u vezi s otmicom mldb. djeteta od protivnice predlagača, koja je tom prilikom opisala okolnosti vezane za njihov dolazak u BiH i dešavanja vezana za njeno napuštanje apelanta. Navedeno je da je Centar za socijalni rad sačinio socio-anamnestičke podatke o porodici protivnice predlagača iz kojih proizlazi da su 25. augusta 2014. godine službena lica Centra za socijalni rad izašla na teren u porodično domaćinstvo protivnice predlagača i da je ona, nakon predočavanja razloga posjete, bila vidno zatečena i navela da nikakva namjera otmice niti odlazak u drugu državu s djetetom ne postoji. Istakla je da za vrijeme njenog boravka kod svojih roditelja apelant ni jednom nije ostvario kontakt s mldb. djetetom, a da je ona dva puta inicirala kontakt tako što mu je vodila mldb. dijete kući i da je prvi susret apelanta s djetetom trajao kratko, a drugi put je vodila dijete ali apelanta nije bilo kod kuće, a na telefon se nije javljao. Dalje je istakla da ona nije imala nikakvu namjeru otmice i osporavanja zakonskog staranja i viđanja djeteta, te da je ona za dalji nastavak bračne zajednice s apelantom i da mu ne osporava kontakt s djetetom. Zatim je u izvještaju navedeno da su službena lica Centra za socijalni rad obišla stambeni prostor u kojem protivnica predlagača s mldb. djetetom boravi, te da je utvrđeno da su uvjeti stanovanja potpuno zadovoljavajući i da je protivnica predlagača istakla da se mldb. dijete prilagodilo na novo okruženje, da je veselo, raspoloženo i mirnijeg sna nego inače, te da tokom boravka spontano komunicira s članovima domaćinstva. Dalje je navedeno da je u tom izvještaju istaknuto da su službenici Centra za socijalni rad telefonskim putem pozvali apelanta i protivnicu predlagača da dođu 26. augusta 2014. godine u Centar za socijalni rad, te da je navedenog dana pristupio apelant, koji je naveo da je mldb. dijete državljanin Njemačke kao i sam apelant i da će zaštitu prava na viđanje i starateljstvo nad mldb. djetetom potražiti u toj državi, a da nije ostvario kontakt s djetetom od 19. jula 2014. godine zbog toga što je nemoguće ostvariti kontakt s njegovom majkom bez vrijeđanja, prijetnji i stalnih provokacija njene porodice. U istom izvještaju se navodi da se 28. augusta 2014. godine apelant obratio Centru za socijalni rad da mu se omogući kontakt s djetetom i da je protivnicu predlagača pozvao službenik kada je dogovoreno da 29. augusta 2014. godine apelant dođe po mldb. dijete i provede s njim nasamo određeno vrijeme. Također, Osnovni sud je naveo da je Centar za socijalni rad, po nalogu suda, sačinio i dopunu Izvještaja broj 08-544-1955/2014 od 1. oktobra 2014. godine kojim je opisao porodičnu i socijalnu situaciju protivnice predlagača, a čiji je sadržaj sud detaljno interpretirao.

22. Zatim, Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelant rođen u Doboju, da je nastanjen u Barićima – Teslić, te da živi i radi u Holandiji od 2002. godine i da posjeduje državljanstvo Njemačke od 2000. godine. Dalje je nesporno da je protivnica predlagača rođena u Đuliću - Teslić, državljanka BiH, prijavljena od 1. oktobra 2012. godine na adresi u Wiesbadenu na kojoj adresi je prijavljen i apelant, kao i mldb. dijete, i da trenutno borave na adresi roditelja protivnice predlagača. Da je mldb. dijete rođeno 18. jula 2012. godine u Rotterdamu, Holandija, i da su kao roditelji upisani apelant i protivnica predlagača, te da je zaveden u MKR koja se vodi za matično područje Teslić pod rednim brojem 3 za godinu 2014. godinu. Zatim, da su apelant i protivnica predlagača živjeli u iznajmljenom stanu od 100 m² u Holandiji, u Rotterdamu, koji je apelant iznajmio tokom 2000. godine, skupa sa svojim bratom. Navedeno je da je taj stan, na dvije etaže, opremljen svim kućanskim uređajima u kojem su dnevni boravak, kupatilo i kuhinja zajednički, da je apelantov brat bolestan i da ima epilepsiju, te da pije i da je alkoholičar ali da ne pravi nikakve izgrede u stanu, da je razveden i ima troje djece, koja ne žive s njima.

23. Također, Osnovni sud je opisao okolnosti koje su nesporne među strankama, a tiču se njihovog dolaska u BiH te okolnosti pod kojim je protivnica predlagača napustila apelanta s njihovim mldb. djetetom. Dalje, Osnovni sud je naveo da se apelant vratio u Holandiju 20. jula 2014. godine zbog posla i da se poslije sedam dana ponovo vratio u BiH, te da 39 dana nije vidio svoje dijete, a da, nakon podnošenja zahtjeva Centru za socijalni rad za omogućavanje kontakta s djetetom, viđa dijete i dolazi pred kuću porodice protivnice predlagača gdje preuzima mldb. dijete i odvodi ga svojoj kući ili negdje drugo, a poslije ga vrati protivnici predlagača. Također, Osnovni sud je naveo da apelant i protivnica predlagača nisu pokrenuli postupak za razvod braka. Osim toga, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su stambeni uvjeti u kojima trenutno žive protivnica predlagača i mldb. dijete potpuno zadovoljavajući, da su sve prostorije adekvatno opremljene i uredno održavane, da protivnica predlagača ima dobru socijalnu mrežu kao i da održava odnose i kontakte sa srodnicima; da među članovima njene porodice nema slučajeva psihijatrijskih oboljenja, suicida, bolesti zavisnosti, kriminalnog ponašanja i maloljetničke delikvencije. Navedeno je da je roditeljski odnos protivnice predlagača prema mldb. djetetu takav da ona na adekvatan način zadovoljava potrebe mldb. djeteta, da postoje jasna pravila i red u njegovom funkcionisanju, to jest: ustajanje, spavanje i ishrana u približno isto vrijeme, te da je protivnica predlagača istakla da se mldb. dijete normalno prilagodilo na novo okruženje, da je veselo, raspoloženo i da je tokom boravka uposlenika Centra za socijalni rad spontano komuniciralo s članovima domaćinstva. Također, Osnovi sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da protivnica predlagača u Holandiji nije bila zaposlena i da je sve vrijeme provodila s mldb. djetetom, te da joj je ovo prvi brak, a da je apelant prije ovog braka bio dva puta oženjen te da ima dvoje djece koja su punoljetna.

24. Osnovni sud je zaključio da iz svih provedenih dokaza nesporno proizlazi da su se stranke, sve do 19. jula 2014. godine, zajedno starale o mldb. djetetu, kada je protivnica predlagača s mldb. djetetom otišla u kuću svojih roditelja i putem SMS poruke obavijestila apelanta da se s djetetom neće vratiti u Holandiju. Osnovni sud je istakao da je članom 12. stav 1. Konvencije propisano da, ukoliko je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano, a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi je proteklo manje od jedne godine od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, dotični nadležni organ će narediti hitan povratak djeteta. Stavom 2. istog člana je propisano da će sudski ili upravni organ, čak i ako je pravni postupak pokrenut nakon proteka roka od jedne godine od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, također narediti povratak djeteta ako se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj okolini. Navedeno je da je članom 13. Konvencije propisano da sudski ili upravni organ nije dužan narediti povratak djeteta ako se dokaže, između ostalog, da se lice koje se brine o ličnosti djeteta složilo ili naknadno pristalo na odvođenje ili zadržavanje, da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili na drugi način dovelo dijete u nepovoljan položaj, ili ako se utvrdi da se dijete suprotstavlja povratku i da je napunilo one godine i steklo stepen zrelosti kada je potrebno uzeti u obzir njegovo mišljenje.

25. Osnovni sud je istakao da je prilikom donošenja odluke utvrđivao činjenice propisane odredbama člana 13. i člana 12. stav 1. Konvencije, te je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti da se mldb. dijete vrati u Holandiju. Naime, kako je Osnovni sud zaključio iz predočenih dokaza, proizlazi da se radi o djetetu koje je sve vrijeme, i to u Holandiji i u BiH, bilo s protivnicom predlagača, koja se brinula isključivo o djetetu, a da se apelant povremeno brinuo o mldb. djetetu jer je bio zaposlen u Holandiji, dok majka - protivnica predlagača nije bila zaposlena, što je nesporno među strankama. Dalje, Osnovni sud je zaključio da mldb. dijete u BiH, konkretno u Tesliću, u porodičnoj stambenoj zgradi koja je vlasništvo roditelja protivnice predlagača, ima dobre uvjete za razvoj i odrastanje i svu ljubav majke koja se o njemu adekvatno i kvalitetno brine, te da su djetetu obezbijeđeni dobri uvjeti u BiH, jer majka i dijete imaju adekvatan smještaj u porodičnoj kući roditelja, s obzirom da dijete živi s majkom, da se prilagodilo novoj sredini i da ostvaruje kontakt s porodicom protivnice predlagača, što sve upućuje na zaključak da dijete ima dobre uvjete za nesmetan život i razvoj u BiH.

26. Osim toga, Osnovni sud je naveo da iz izjava apelanta i protivnice predlagača proizlazi da su njihovi bračni odnosi narušeni, te da protivnica predlagača ne želi da se vrati u Holandiju u mjesto i stan u kojem je živjela s mldb. djetetom, apelantom kao suprugom i apelantovim bratom "koji je bolestan, ima epilepsiju i alkoholičar je, a što je sam apelant potvrdio u svom iskazu pred sudom". Sud je dalje utvrdio i da je protivnica predlagača prijavila apelanta nadležnim policijskim organima u Rotterdamu, Holandija, zbog nasilja, ali da po Obavještenju nadležnog Okružnog javnog tužioca nije vođen postupak protiv apelanta, što upućuje na utvrđenje suda da su odnosi stranaka narušeni. Pri tome je Osnovni sud istakao da je u konkretnom slučaju posebno važna činjenica to da se radi o djetetu uzrasta oko dvije godine koje je sve vrijeme bilo s majkom i nije se od nje odvajalo, a što opet nesumnjivo upućuje na činjenicu o biološkoj uvjetljenosti djeteta prema njoj i na zaključak da je u odrastanju oslonjeno na nju. Također, Osnovni sud je zaključio da bi odvajanje mldb. djeteta od protivnice predlagača u ovom trenutku imalo drastične posljedice na njegovo daljnje odrastanje i da bi negativno uticalo na njegov psihofizički razvoj, a posebno cijeneći da apelant nije sudu predočio dokaze ko bi u Holandiji brinuo o mldb. djetetu dok se on nalazi na poslu. Slijedom toga, Osnovni sud je zaključio, vodeći računa o zaštiti interesa mldb. djeteta, na šta ga obavezuju ne samo odredbe Porodičnog zakona već i odredbe Konvencije, da nisu ispunjeni uvjeti za usvajanje prijedloga da se naredi vraćanje mldb. djeteta u Holandiju.

27. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 87 0 V 017295 14 Gž od 13. novembra 2014. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te da je taj sud, rukovodeći se djetetovim interesima, primjenom odredaba čl. 12. i 13. Konvencije, donio pravilnu odluku. Naime, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 13. stav 1. tačka b) Konvencije propisano da sudski i upravni organ države kojoj se šalje zahtjev nije dužan narediti povratak djeteta ako lice, institucija ili drugi organ koji se suprotstavlja njegovom povratku dokaže da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi, ili na drugi način doveo dijete u nepovoljan položaj. Po ocjeni Okružnog suda, mldb. dijete bi upravo bilo dovedeno u nepovoljniji položaj ukoliko bi apelantov zahtjev za vraćanje djeteta bio usvojen, jer bi se takvim postupkom dijete odvojilo od majke na koju je upućeno od svog rođenja a, s druge strane, apelant nije obezbijedio potpunu brigu i njegu nad mldb. djetetom u slučaju njegovog vraćanja u Holandiju bez majke.

28. Zatim, Okružni sud je naveo da iz obrazloženja pobijanog rješenja jasno proizlazi da je prvostepeni sud cijenio sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi. Naime, i prema stavu Okružnog suda, kod činjenice da je protivnica predlagača bila nezaposlena sve vrijeme od rođenja mldb. djeteta, da se brinula o njemu i da se mldb. dijete prilagodilo novoj sredini i ima adekvatne uvjete za rast i razvoj u porodičnoj kući roditelja protivnice predlagača, a s druge strane da je apelant zaposlen, da prije faktičkog prekida bračne zajednice nije bio u mogućnosti konstantno boraviti s djetetom zbog obaveza na poslu niti je tokom prvostepenog postupka dokazao kako bi pružio adekvatnu brigu o malodobnom djetetu u slučaju njegovog vraćanja u Holandiju bez njegove majke, pravilan je zaključak Osnovnog suda da nisu ispunjene pretpostavke za vraćanje mldb. djeteta u Holandiju.

29. Osim toga, Okružni sud je istakao da je Centar za socijalni rad, centralni organ koji pruža socijalnu zaštitu na teritoriji općine Teslić, po zahtjevu prvostepenog suda izlaskom na lice mjesta u porodičnu kuću gdje trenutno boravi mldb. dijete, te nakon razgovora s apelantom i protivnicom predlagača, dao iscrpan izvještaj u pogledu hronologije događaja koji su prethodili zadržavanju mldb. djeteta, kao i događanjima nakon odlaska protivnice predlagača kod njenih roditelja zajedno s njihovim mldb. djetetom, te stoga, po ocjeni Okružnog suda, nije bilo nužno tražiti podatke o socijalnom porijeklu djeteta od nadležnog organa Holandije. S tim u vezi je navedeno da taj nadležni organ ni neće imati pristup mldb. djetetu imajući u vidu da se ono nalazi u BiH, već eventualno samo konstatovati kakvi su stambeni uvjeti života apelanta i protivnice predlagača bili prije dolaska u BiH, koja okolnost nije ni sporna među parničnim strankama, imajući u vidu da su oboje potvrdili da žive u zajedničkom domaćinstvu s apelantovim bratom koji ima zdravstvenih problema. Kod takvog stanja stvari, kako je naglasio Okružni sud, a budući da je Konvencijom propisano da u takvim postupcima treba postupati hitno, neosnovani su apelantovi žalbeni navodi da je postupku odbijanja zahtjeva za vraćanje mldb. djeteta moralo prethoditi dobijanje podataka o socijalnom stanju djeteta od nadležnog organa Holandije. Dalje je naglašeno da su sve navedene činjenice cijenjene u skladu s odredbama Konvencije, pri čemu se prvostepeni sud nije bavio razlozima za povjeravanje djeteta i da su apelantovi žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da su redovni sudovi arbitrarno primijenili materijalno pravo, a posebno odredbe člana 13. stav 1. tačka b) Konvencije. Ukazuje na odredbe člana 1. stav a), člana 3. te čl. 5. i 19. Konvencije. Opisuje istorijat postupka, te navodi da Centar za socijalni rad nije poduzeo ništa kako bi se protivnica predlagača spriječila da s mldb. djetetom otputuje van granica BiH i da ne bi sakrila svoje prebivalište do vraćanja djeteta, koje se i dalje nalazi kod nje s putnom ispravom Njemačke. Prigovara stavu Okružnog suda da u postupku nije bilo nužno pribavljati podatke o socijalnom porijeklu djeteta od nadležnog organa Holandije. Napominje da je protivnica predlagača, "nezakonitim radom" Matičnog ureda Opštine Teslić, mldb. dijete upisala u matičnu knjigu rođenih i za njega izdejstvovala državljanstvo BiH, što je u fazi poništavanja kod Ministarstva za lokalnu upravu RS-a, jer je nesporno da dijete ne može imati dvojno državljanstvo Njemačke i BiH. Shodno navedenom, apelant smatra da samim tim što je mldb. dijete rođeno u Holandiji, što mu je stalno prebivalište s roditeljima u Holandiji, što je u protekle dvije godine koliko je dijete staro stalno živjelo u Holandiji, jer prije toga nije živjelo niti bilo u BiH, da su redovni sudovi trebali osigurati da se dijete što hitnije vrati u Holandiju, jer je nezakonito zadržano u BiH. Smatra da se redovni sudovi nisu bavili Konvencijom nego odlukom o starateljstvu nad djetetom, što je suprotno članu 19. Konvencije, jer su stalno konstatovali da je u interesu za mldb. dijete da živi u Tesliću. Ističe da je neshvatljiv stav redovnih sudova da su za dijete "bolji uvjeti života u jednom selu kod Teslića nego u Rotterdamu u Holandiji", gdje dijete živi u stanu, otac mu je stalno zaposlen, dvije godine se druži s istom djecom, gdje je trebalo da ide u dječiji vrtić i da uči jezike. Prigovara utvrđenju sudova u pogledu adekvatnih uvjeta za život kod porodice protivnice predlagača, te navodi da je mldb. dijete zadržano u porodičnoj kući u kojoj živi deset članova porodice, koji se bave stočarstvom te u kojoj se, na osnovu podataka kojima raspolaže apelant, dvoje članova liječilo od tuberkuloze, a brat protivnika predlagača od psihičkih bolesti. Smatra da je stav redovnih sudova da je u interesu mldb. djeteta da živi s protivnicom predlagača jer je biološki vezano za nju u konkretnom slučaju irelevantan, jer se ne odlučuje o starateljstvu nad djetetom. Konvencijom se ne traži razdvajanje majke od djeteta, već samo vraćanje djeteta u Holandiju pod čim se podrazumijeva da se i majka vraća sa svojim djetetom. Također, predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti "odmah da se mldb. dijete preda apelantu, radi odvođenja u Holandiju u mjesto prebivališta mldb. djeteta, ili da se hitno donese odluka po ovoj apelaciju radi nalaganja sudovima da postupe po Konvenciji". Alternativno predlaže da mldb. dijete bude privremeno kod njega dok se ne riješi apelacija, jer je to u interesu djeteta. U obrazloženju zahtjeva za privremenu mjeru navodi da je mldb. dijete od septembra 2014 godine trebalo da ide u vrtić, da uči jezike, međutim ovako će izgubiti osjećaj i kontakt sa sredinom u kojoj je živjelo, što se kasnije ne može ispraviti. Apelant je u podnesku od 16. aprila 2015. godine detaljno obrazložio zašto smatra da navodi iz odgovora koji je Centar za socijalni rad dostavio Ustavnom sudu nisu tačni, te je istakao da službenici Centra za socijalni rad rade u korist protivnice predlagatelja a ne njega ili mldb. djeteta

b) Odgovor na apelaciju

31. Osnovni sud je naveo da je u ovom predmetu postupao hitno i poduzimao sve radnje u skladu sa ZPP-om, a pri donošenju odluke je ispoštovao odredbe Konvencije kao i odredbe Porodičnog zakona. Istakao je da je, nakon provedenog postupka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne norme materijalnog prava, te da u toku postupka nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava.

32. Okružni sud je naveo da apelant ponavlja navode koje je već isticao u postupku pred prvostepenim sudom, te u svojoj žalbi na prvostepeno rješenje, uključujući i osporavanje stava suda u vezi s izostankom mišljenja odgovarajuće socijalne ustanove iz Holandije, o kojima je sud dao svoj stav, te zašto svi istaknuti navodi nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost donesenog rješenja.

33. Punomoćnik protivnice predlagača je istakao da navodi iz apelacije "ne da nisu tačni već su jako uvredljivi". Napominje da porodica protivnice predlagača u Tesliću posjeduje novu kuću na tri sprata, s najmodernijim namještajem, ugrađenim centralnim grijanjem i s više kupatila, te da ima izuzetno dobra primanja. Ta porodica je jako složna i pruža joj svaku vrstu pomoći. S druge strane ističe da je apelant od nje stariji 20 godina, prije nje je imao dva braka i u svakom braku po jedno dijete, koji su sada punoljetni. Navedeno je da je protivnica predlagača apelanta prijavila državnim organima i Interpolu, da je bila izložena fizičkim napadima i prijetnjama dok su živjeli u Holandiji, kao i da je navodno preduzeće koje apelant posjeduje fikcija. Navodi i da nisu tačne apelantove tvrdnje da je on strani državljanin i da nema mjesto prebivališta ili boravišta u Tesliću, jer su oni, dok je brak trajao, stekli porodičnu kuću u Tesliću, naselje Barić. Naročito je naglasila da je zbog uzrasta mldb. djeteta, kao i činjenice da je mldb. dijete do skoro dojilo, logično da ono bude uz nju.

34. Centar za socijalni rad je naveo da je nakon prijema akta Ministarstva pravde BiH od 21. augusta 2014. godine odmah obavljena posjeta porodici gdje se mldb. dijete trenutno nalazilo s protivnicom predlagača, kojom prilikom su uzeti socio-anamnestički podaci uz savjetodavni razgovor u vezi s porodičnim i pravnim aspektima dešavanja. Navedeno je da apelant na području općine Teslić ima vlastitu kuću u kojoj boravi za vrijeme godišnjih odmora i praznika. Istaknuto je da su članovi stručnog tima uzeli pismene izjave od apelanta i protivnice predlagača, i da su im ponudili pomoć u rješavanju njihovih porodičnih prilika i odnosa, isticanjem da roditeljsko pravo roditelji vrše sporazumno i da su ravnopravni u vršenju roditeljskog prava i dužnosti. Naveli su da su apelanta i protivnicu predlagača obavijestili pismeno, u skladu s uputstvima Ministarstva pravde BiH o primjeni Konvencije, te da ukoliko ne postignu sporazum, odluku o vraćanju ili viđanju djeteta donosi stvarno i mjesno nadležni sud države u kojoj se dijete nalazi, odnosno Osnovni sud, s tim da će organ starateljstva u okviru svojih nadležnosti i mogućnosti i dalje pružati oboma potrebnu pomoć i podršku, a sve radi zaštite ličnosti, imovinskih i drugih prava i interesa mldb. djeteta. Naveli su da su aktivno učestvovali i u predmetnom sudskom postupku. Naveli su da su i apelant i protivnica predlagača podnijeli zahtjev za dodjelom starateljstva. Istakli su da je evidentno da je apelant već doveo novu ženu, koja je razvedena i s malim djetetom, koja je brinula i o mldb. djetetu. Smatraju da je apsurdno da dijete provodi veliki dio vremena s nepoznatom ženom, a sprečava se viđanje sa protivnicom predlagača. Naveli su da je, nakon što je protivnica predlagača pokrenula postupak za razvod braka, apelant odbio poziv za pokušaj mirenja i da je dokumentovao da je i on pokrenuo razvod braka u Holandiji. Napomenuto je da skoro osam mjeseci sve aktivnosti vezane za ovaj slučaj sprovode timski, objektivno, uz izradu inicijalnih i individualnih planova rada i zaštite djeteta, primjenjujući metode upravnog, socijalnog i psihološkog stručnog rada, postupajući u skladu s Konvencijom, Porodičnim zakonom, Zakonom o socijalnoj zaštiti, Zakonom o upravnom postupku, Zakonom o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja kao i Kodeksom etičkih načela stručnih radnika u socijalnim djelatnostima, a sve u najboljem interesu mldb. djeteta. Naglasili su da nikada nisu konstatovali niti su mogli upoređivati uvjete života u Rotterdamu, jer su im nepoznati, i svakako su protivnici predlagača napominjali da bi tamo imalo veće mogućnosti i zaštitu. Naglasili su da stručni tim i dalje zaključuje da je mldb. djetetu zbog njegovog uzrasta, za adekvatan psiho-fizički razvoj, potrebnija briga i staranje majke.

V. Relevantni propisi

35. Konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece - Hag, 25. oktobar 1980. godine ("Službeni list SFRJ" - Međunarodni ugovori broj 7/91), koja je u Bosni i Hercegovini preuzeta notifikacijom o sukcesiji međunarodnih ugovora SFRJ, u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ciljevi ove Konvencije su:

a) da osigura što hitniji povratak djece nezakonito odvedene ili zadržane u nekoj državi ugovornici;

b) da osigura da se prava na staranje i viđenje sa djetetom po zakonu jedne od država ugovornica stvarno poštuju u drugoj državi ugovornici.

Član 3.

Odvođenje ili zadržavanje djeteta će se smatrati nezakonitim:

a) ako predstavlja povredu prava na staranje koje je dobilo lice, institucija ili bilo koji drugi organ, kolektivno ili pojedinačno, po zakonu države u kojoj je dijete bilo stalno nastanjeno prije odvođenja ili zadržavanja;

b) ako su se u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ta prava ostvarivala kolektivno ili pojedinačno, ili bi se bila ostvarivala da nije došlo do odvođenja ili zadržavanja;

[...]

Član 6.

Država ugovornica će odrediti centralni izvršni organ koji će izvršavati obaveze koje Konvencija predviđa za takav organ.

[...]

Član 12.

1) Ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano u smislu člana 3, a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od godinu dana od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, odnosni nadležni organ će naložiti hitan povratak djeteta.

2) Sudski ili upravni organ, čak i ako je pravni postupak pokrenut nakon isteka roka od godinu dana spomenutog u prethodnom stavu, također će naložiti povratak djeteta ako se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj sredini.

[...]

Član 13.

1) Bez obzira na odredbe prethodnog člana, sudski ili upravni organ države kojoj se upućuje zahtjev nije dužan da naloži povratak djeteta ako lice, institucija ili drugi organ koji se suprotstavlja njegovom povratku dokaže:

a) da lice, institucija ili drugi organ koji se stara o ličnosti djeteta nije stvarno ostvarivao pravo na staranje u vrijeme odvođenja ili zadržavanja, ili da se bio saglasio ili naknadno pristao na odvođenje ili zadržavanje;

b) da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili ga na drugi način doveo u nepovoljan položaj.

[...]

3) Prilikom razmatranja okolnosti spomenutih u ovom članu, sudski i upravni organ će uzeti u obzir podatke koji se odnose na socijalno porijeklo djeteta dobijene od centralnog izvršnog organa ili nekog drugog nadležnog organa države u kojoj se nalazi mjesto djetetovog stalnog boravka.

Član 19.

Odluka na osnovu ove Konvencije u vezi sa povratkom djeteta neće se smatrati meritornom odlukom u bilo kojem pitanju u vezi sa pravom na staranje.

36. U Porodičnom zakonu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 54/02, 41/08 i 63/14) relevantne odredbe glase:

Član 13. stav 1.

Poslove zaštite i pružanja pravne pomoći porodici i njenim članovima na način i po postupku određenim zakonom obavlja opštinski organ uprave nadležan za poslove socijalne zaštite, ukoliko odlukom nadležnog organa lokalne samouprave vršenje ovih poslova nije povjereno nekom drugom organu ili organizaciji (u daljem tekstu: organ starateljstva).

Član 85.

(1) Roditeljsko pravo vrše roditelji sporazumno.

(2) U slučaju neslaganja roditelja o vršenju roditeljskog prava odlučuje organ starateljstva.

37. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03,

74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

38. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

40. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 87 0 V 017295 14 Gž od 13. novembra 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 26. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

42. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima Osnovnog i Okružnog suda prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

45. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant tražio povratak svog mldb. djeteta od majke djeteta te smatra, podržavajući vlastitu praksu u sličnim predmetima (mutatis mutandis AP 2866/09 od 11. novembra 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), da se u ovom postupku okončanom osporenim rješenjima odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama. S obzirom na navedeno nesporno je da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. Ustavni sud zapaža da apelant u osporenim rješenjima vidi povredu prava na pravično suđenje u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

47. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/05, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

48. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza, među kojima su izjave apelanta i protivnice predlagača, zatim zapisnika o saslušanju stranke sačinjenog u Centru za socijalni rad pod brojem 08-544-1686/2014 od 26. augusta 2014. godine, Izvještaja Centra za socijalni rad te dopune tog izvještaja sačinjenog po nalogu suda, zaključio da nisu ispunjeni uvjeti da se naredi povratak mldb. djeteta u Holandiju. Naime, Ustavni sud primjećuje da se pri tome Osnovni sud pozvao na član 13. Konvencije kojim je propisano da sudski ili upravni organ nije dužan narediti povratak djeteta ako se dokaže, između ostalog, da se lice koje se brine o ličnosti djeteta složilo ili naknadno pristalo na odvođenje ili zadržavanje, da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi, ili na drugi način dovelo dijete u nepovoljan položaj. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud obrazložio da iz provedenih dokaza proizlazi da se radi o djetetu koje je sve vrijeme, i to u Holandiji i u BiH, bilo s majkom, koja se brinula isključivo o mldb. djetetu a da se apelant, zbog zaposlenja povremeno brinuo o djetetu. Zatim, Osnovni sud je zaključio da mldb. dijete u BiH, konkretno u Tesliću, u porodičnoj stambenoj zgradi koja je vlasništvo roditelja protivnice predlagača, majke mldb. djeteta, ima dobre uvjete za razvoj i odrastanje i svu ljubav majke koja se o njemu adekvatno i kvalitetno brine, te da su mldb. djetetu obezbijeđeni dobri uvjeti u BiH, da se prilagodilo novoj sredini i da ostvaruje kontakt s porodicom protivnice predlagača, što sve upućuje na zaključak da dijete ima dobre uvjete za nesmetan život i razvoj u BiH. Dakle Osnovni sud je za utvrđenje da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak u Holandiju mldb. djeteta to dijete izložilo psihičkoj traumi i na drugi način dovelo dijete u nepovoljan položaj, dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

49. Zatim, Ustavni sud zapaža da je ovakve zaključke Osnovnog suda u cijelosti potvrdio i Okružni sud, ocijenivši da je u prvostepenom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoju odluku. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da apelantov prigovor da je sud prije donošenja odluke trebao tražiti podatke o socijalnom porijeklu djeteta od nadležnog organa Holandije, nisu mogli biti od uticaja na zakonitost i pravilnost donesene odluke. Naime, Ustavni sud zapaža da je u vezi s tim Okružni sud naglasio da nadležni organ iz Holandije neće imati pristup mldb. djetetu imajući u vidu da se ono nalazi u BiH, već eventualno samo konstatovati kakvi su stambeni uvjeti života apelanta i protivnice predlagača bili prije dolaska u BiH, koja okolnost nije ni sporna među parničnim strankama, s obzirom na njihove izjave u pogledu uvjeta života u Holandiji, u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu detaljne i jasne razloge Osnovnog suda, koje je kao pravilne prihvatio i Okružni sud, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljno postupanje tih sudova pri donošenju odluke o odbijanju apelantovog zahtjeva za izdavanje naredbe za povratak mldb. djeteta u Holandiju.

50. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja redovnih sudova jasno proizlazi da su pri donošenju odluke o odbijanju apelantovog zahtjeva za vraćanje mldb. djeteta vodili računa o najboljim interesima mldb. djeteta, i u smislu relevantnih odredbi Konvencije te Porodičnog zakona, dajući detaljno i jasno obrazloženje u tom smislu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da iz osporenih rješenja nesumnjivo proizlazi da su sudovi prilikom odlučivanja uzeli u obzir niz činjenica i faktora, a Ustavni sud zapaža da je djetetov uzrast bio naročito cijenjen kao jedan od razloga za ovakvu odluku.

51. Stoga, uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, te da primjena relevantnih odredaba Konvencije ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant ravnopravno učestvovao u postupku pred sudovima kao i pred Centrom za socijalni rad i da je imao mogućnost da predlaže dokaze, te osporava dokaze suprotne strane, a činjenica da donesene odluke nisu rezultirale povoljnim ishodom za apelanta ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove navedene u prethodnim tačkama ove odluke, odnosno da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15, objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani.

52. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

53. Neovisno od svega, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije koju je dostavio Centar za socijalni rad proizlazi da apelant redovno ostvaruje kontakte s mldb. djetetom, te da je u toku postupak razvoda braka između apelanta i protivnice predlagača u kojem je sud obavezan, po službenoj dužnosti, da odluči o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničkog mldb. djeteta. Naročito, Ustavni sud naglašava da u osporenim odlukama nema ničega što ukazuje na to da će apelant biti spriječen na odgovarajući način njegovati mldb. dijete i s njim ostvarivati kontakte.

54. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 3. stav 1. Konvencije o pravima djeteta propisano da "u svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja". Dovodeći u kontekst citirane odredbe s ovim slučajem, Ustavni sud smatra da iz osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju ispoštovali i standarde propisane Konvencijom o pravima djeteta.

VIII. Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Konvencije, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.