Službeni glasnik BiH, broj 10/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 3/15, rješavajući zahtjev Općinskog suda u Čapljini (sutkinje Općinskog suda u Čapljini Emilije Zrnić), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 19. stav (1) alineja a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. januara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se zahtjev Općinskog suda u Čapljini (sutkinje Općinskog suda u Čapljini Emilije Zrnić) za utvrđenje da nedonošenje provedbenih propisa od izvršne vlasti u odnosu na Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) i Zakon o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 15/96) predstavlja pravnu prazninu koja dovodi do kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i za nalaganje da se donesu provedbeni propisi za osiguranje prava vojnih osiguranika zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

1. Općinski sud u Čapljini (sutkinja Općinskog suda u Čapljini Emilija Zrnić) (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 26. maja 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za "utvrđenje da nedonošenje provedbenih propisa od izvršne vlasti predstavlja pravnu prazninu koja dovodi do kršenja prava zaštićenih Ustavom, te nalaganje da se donesu provedbeni propisi za osiguranje prava vojnih osiguranika".

a) Navodi iz zahtjeva

2. Podnosilac zahtjeva navodi da je odredbom člana 94. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94) propisano pravo vojnih osiguranika na beneficirani radni staž, i to 15 mjeseci za provedenih 12 mjeseci na dužnostima u trupi, pri čemu se dužnostima u trupi, na osnovu člana 2. tog zakona, smatraju dužnosti u vojnim jedinicama. Dalje, podnosilac zahtjeva navodi da se iz odredaba člana 50. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 4/09), kojima je dopunjen član 156. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, vidi da je taj zakon važio u spornom periodu od 1. januara 1996. do 1. januara 2006. godine.

3. Dalje, podnosilac zahtjeva je istakao da iz člana 4. Zakona o doprinosima FBiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01 i 01/02) proizlazi da je FBiH obveznik doprinosa, a da iz člana 11. istog zakona obračun i uplatu doprinosa vrši isplatitelj plaće, dakle, opet FBiH u konkretnom slučaju. Podnosilac zahtjeva, također, navodi da je pred Kantonalnim sudom u Mostaru doneseno više presuda protiv tužene Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) u predmetima sa istim činjeničnim i pravnim osnovom kao u predmetu koji je povod za podnošenje ovog zahtjeva, kojima je udovoljeno tužbenim zahtjevima. Također, navodi da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 841/11 odbacio apelacije tužene kao očigledno neosnovane, "a da je dosadašnja praksa u ovim predmetima bila pogrešna da bi Ustavni sud ukazao na to i zaštitio prava tuženika".

4. Podnosilac zahtjeva navodi da je staž osiguranja reguliran čl. 89-93. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12, u daljnjem tekstu: Zakon o PIOFBiH)) i članom 208. Zakona o odbrani Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 15/96, u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani). Te odredbe, kako dalje navodi, propisuju pravo na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, ali samo za radna mjesta za koja to utvrdi Vlada FBiH, pri čemu je u članu 91. Zakona o PIOFBiH zakonodavac posebno izdvojio vojne osiguranike i zaposlenike MUP-a, sudske policije i kazneno-popravnih ustanova. Dalje, navodi da je Vlada FBiH u izvršavanju ovih ovlasti donijela odluke o poslovima na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem i stepen uvećanja staža u odnosu na zaposlenike federalnih ustanova za izvršenje kazne zatvora, sudskoj policiji i Federalnom ministarstvu pravde i u odnosu na zaposlenike Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova. Međutim, kako navodi podnosilac zahtjeva, takvu odluku Vlada nije donijela u odnosu na vojne osiguranike. Time je, smatra podnosilac zahtjeva, "jednoj od tri kategorije zaposlenika onemogućeno da ostvare predmetno pravo".

5. Podnosilac zahtjeva smatra da je posljedica ovakvog postupanja povreda ustavnog prava na jednakost pred zakonom s obzirom na to da izostanak donošenja provedbenog propisa za cijelu kategoriju zaposlenika predstavlja različito postupanje u odnosu na druge zaposlenike gdje je ta obaveza izvršena. Također, podnosilac zahtjeva smatra da nedonošenje provedbenih propisa onemogućava "ostvarivanje prava propisanog zakonom i predstavlja pravnu prazninu koja izravno dovodi do povrede ustavnih prava" a posebno člana II/4, II/3.e) i II/3.k) Ustava BiH, člana II.A.2.(1) c) Ustava FBiH, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 6. Evropske konvencije. Podnosilac, također, ističe da "jedna cijela kategorija stanovništva-vojni osiguranici zbog nedonošenja provedbenog propisa nemaju mogućnost da ostvare pravo utvrđeno zakonom za razliku od drugih kategorija gdje je izvršna vlast ispunila ovu zakonsku obavezu". Stoga, kako smatra podnosilac zahtjeva, neophodno je "preduzeti mjere koje će rezultirati donošenjem provedbenih propisa i omogućiti realizaciju prava na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem vojnim osiguranicima, ili to omogućiti kroz provedbu ranijih propisa", naročito Zakona o PIO vojnih osiguranika ("Službeni list HRHB", broj 46/95) i Zakona o PIO vojnih osiguranika ("Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94).

b) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev

6. Podnosilac zahtjeva je naveo da se pred tim sudom vodi parnični postupak po tužbi Željka Krešića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv tužene u kojem tužitelj traži da sud obaveže tuženu da mu putem PIO uplati doprinose "za penzijsko osiguranje iz plaće i na plaću i poreza na plaću na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, i to 15 mjeseci za svakih 12 mjeseci provedenih u službi, počev od 1.1.1996. godine do 1.1.2006. godine, te uplati razlike uplaćenih i pripadajućih doprinosa za isti period". Podnosilac zahtjeva je, također, naveo da je tom sudu podneseno više tužbi o identičnoj pravnoj stvari.

Relevantni propisi

7. Zakon o odbrani FBiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 15/96) u relevantnom dijelu glasi:

Član 208.

Službenicima i djelatnicima Ministarstva odbrane koji obavljaju posebno teške i po zdravlje štetne poslove računa se mirovinski staž s uvećanim trajanjem od najviše 15 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci efektivno provedenih na takvim poslovima.

Pravo na staž iz stava 1. ovog člana ostvaruju službenici i djelatnici kojima se radna sposobnost, zbog posebnih uvjeta rada i prirode poslova koje obavljaju, bitno smanjuje.

Poslove i zadaće iz st. 1. i 2. ovog člana, visinu uvećanja staža osiguranja, način uplate doprinosa za taj staž određuje Vlada Federacije, na prijedlog ministra odbrane.

Član 220.

Vlada Federacije, Ministarstvo odbrane i druga tijela Federacije koji su ovim zakonom ovlašteni za donošenje propisa radi izvršenja ovog zakona, donijet će, odnosno uskladit će propise sa odredbama ovog zakona, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Kantoni i općine, poduzeća i druge pravne osobe uskladit će svoje akte sa odredbama ovog zakona najkasnije u roku od tri mjeseca od dana donošenja propisa iz stava 1. ovog člana.

8. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 89.

Osiguranicima koji rade na naročito teškim i za zdravlje štetnim radnim mjestima na kojima poslije navršenja određenih godina života ne mogu uspješno da obavljaju svoju profesionalnu djelatnost, staž osiguranja računa se sa uvećanim trajanjem. Stepen uvećanja staža osiguranja zavisi od težine i štetnosti rada, odnosno od prirode posla, a stepen uvećanja staža osiguranja može iznositi najviše 50%.

Član 90.

Kao radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, mogu se utvrditi radna mjesta na kojima se stiču sljedeći uvjeti: 1. da u vezi sa obavljanjem poslova na radnom mjestu postoje znatniji štetni utjecaji na zdravstveno stanje i radnu sposobnost radnika, i pored toga što su primijenjene sve opće i posebne mjere zaštite na radu, u skladu sa propisima o zaštiti na radu, kao i druge mjere koje mogu utjecati na otklanjanje i smanjivanje štetnih utjecaja; 2. da se poslovi na radnom mjestu pod teškim i za zdravlje štetnim uvjetima obavljaju neposredno pored izvora štetnih utjecaja neprekidno u toku procesa rada; 3. da poslove na radnom mjestu pod okolnostima iz tač. 1. i 2. ovog stava obavlja isti radnik u toku punog radnog vremena, uzimajući kao puno radno vrijeme i radno vrijeme kraće od 42 sata sedmično, određeno za pojedine poslove zbog posebnih uvjeta rada, u skladu sa propisima i općim aktom preduzeća i druge pravne osobe. Kao radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, zato što je vijek vršenja profesionalne djelatnosti ograničen navršenjem određenih godina života, mogu se utvrditi radna mjesta u onim zanimanjima u kojima zbog prirode i težine posla, fiziološke funkcije organizma opadaju u toj mjeri da radniku onemogućavaju dalje uspješno vršenje iste profesionalne djelatnosti.

Član 91.

Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stepen uvećanja staža osiguranja utvrđuje Vlada Federacije, na prijedlog: 1. Federalnog ministra odbrane za vojne osiguranike; 2. Federalnog ministra unutrašnjih poslova za zaposlene u Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova; 3. Federalnog ministra pravde za zaposlene u sudskoj policiji i kazneno-popravnim ustanovama. Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stepen uvećanja staža osiguranja za zaposlene u kantonalnom ministarstvu unutrašnjih poslova, utvrđuje vlada kantona na prijedlog kantonalnog ministra unutrašnjih poslova.

Član 92.

Radna mjesta iz člana 90. ovog zakona na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, postupak za njihovo utvrđivanje, stepen uvećanja staža osiguranja na tim radnim mjestima, kao i obim odgovarajućeg snižavanja starosne granice utvrđuje nositelj osiguranja. Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem utvrđuju se po prethodno pribavljenom mišljenju odgovarajućih stručnih i naučnih organizacija, i uz saglasnost Ministarstva. Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem podliježu reviziji, na način i po postupku po kojima se utvrđuju radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem. Revizija se obavlja najkasnije u roku od pet godina od dana utvrđivanja tih radnih mjesta. Bliži propis o utvrđivanju radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju donijet će nositelji osiguranja, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

9. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. tačka a) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

[…]

c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim ustavom, sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

Član 19. tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

Član 19.

Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

[…]

10. U vezi sa zahtjevom kako je postavljen u konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine eksplicitno navedeno da bilo koji sud u Bosni i Hercegovini može proslijediti Ustavnom sudu pitanje "da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim ustavom, sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine […]".

11. U konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva smatra da nedonošenje provedbenih propisa od izvršne vlasti predstavlja pravnu prazninu, a da to dovodi do kršenja prava garantiranih Ustavom. Zbog takve pravne praznine, kako podnosilac zahtjeva smatra, kategorija vojnih osiguranika ne može ostvariti pravo na beneficirani radni staž za period od 1. januara 1996. do 1. januara 2006. godine, kada je Zakon o odbrani prestao važiti. Stoga, podnosilac traži da Ustavni sud naloži izvršnoj vlasti da donese provedbene propise u odnosu na vojne osiguranike, ili da naloži primjenu ranije važećih zakona. S tim u vezi, Ustavnom sudu se, u prvom redu, postavlja pitanje nadležnosti za odlučivanje o ovako postavljenom zahtjevu.

12. Ustavni sud, najprije, ukazuje da je pitanje staža osiguranja sa uvećanim trajanjem vojnim osiguranicima razmatrao u nizu apelacija koje su pojedinci podnosili u odnosu na presude u kojima su sudovi odbijali tužbene zahtjeve u vezi sa beneficiranim stažom osiguranja za period od 1. januara 1996. do 1. januara 2006. godine. U vodećem predmetu povodom ovog pitanja broj AP 2701/14 od 14. maja 2015. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je ukazao da je apelantica 1. novembra 1995. godine zaključila ugovor sa Ministarstvom obrane HRHB kojim se ovo ministarstvo obavezalo da kao poslodavac jamči i osigurava beneficirani penzijski staž na način tačno utvrđen u tom ugovoru. Međutim, 22. augusta 1996. godine stupio je na snagu novi Zakon o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 15/96) kojim je izvršena integracija Vojske FBiH. Nakon spajanja HVO-a i Armije FBiH u Vojsku FBiH, apelantica je preuzeta u sastav Federalnog ministarstva odbrane. Istim zakonom su institucije i administrativni aranžmani u oblasti odbrane u područjima FBiH pod kontrolom HVO-a prešli na institucije FBiH. Ovim zakonom je na drugačiji način regulirano pitanje staža osiguranja sa uvećanim trajanjem nego što je to bilo regulirano ugovorom koji je apelantica sklopila prije stupanja na snagu novog zakona. Osim toga, odredbom člana 220. istog zakona propisana je obaveza za sva tijela Federacije, pa tako i za Ministarstvo odbrane, da usklade svoje propise sa odredbama ovog zakona najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

13. Ustavni sud je u ovom predmetu zaključio da nije prihvatljiv apelanticin stav "da propust javne vlasti da ispuni svoju pozitivnu obavezu i neko pravno pitanje uredi propisom, odnosno općim pravnim aktom, stavlja pretjeran teret na apelante i ne može voditi ka gubitku prava apelanata". Naime, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju "nije došlo do gubitka prava apelantice zbog pravne praznine i propusta javne vlasti da neko pitanje uredi općim pravnim aktom, nego je utvrđeno da apelantica nije ni stekla pravo na uvećan staž osiguranja po osnovu spornog ugovora zbog neusklađenosti predmetnog ugovora sa važećim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su u vrijeme potpisivanja ugovora postojali relevantni propisi koji su propisivali uvjete i postupke na osnovu kojih bi se moglo ostvariti pravo na uvećan staž osiguranja vojnih osiguranika, i to podnošenjem zahtjeva i donošenjem rješenja nadležne Službe, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Također, odredba člana 208. Zakona o odbrani, koji je stupio na snagu nakon zaključivanja spornog ugovora, regulira pitanje računanja staža sa uvećanim trajanjem na drugačiji način nego što je to pitanje regulirano spornim ugovorom. Zbog navedenog razloga je utvrđeno da ugovoreno pravo apelantice na uvećan staž osiguranja ne proizvodi pravno djejstvo, odnosno da je odgovarajuća odredba ugovora ništava, jer nije u skladu s važećim propisima. Stoga je zaključeno da u vrijeme preuzimanja u Vojsku FBiH apelantica nije imala 'stečeno pravo', jer ovo pravo apelantica nije prije preuzimanja ostvarila kao aktivno vojno lice na službi u оružanim snagama HRHB-HVO, pa, stoga, nije imala razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke Vojske FBiH njoj kao pripadnici hrvatske komponente (HVO) biti isplaćeni dodatni doprinosi" (ibid, tačka 31). Dakle, kao što se vidi, sudovi u ovakvim slučajevima primjenjuju postojeće propise i odbijaju tužbene zahtjeve onih vojnih osiguranika koji traže da im se beneficirani radni staž prizna za period od 1. januara 1996. do 1. januara 2006. godine na način koji je bio ugovoren ugovorima koji, prema usaglašenoj sudskoj praksi, ne proizvode pravno djejstvo.

14. Vraćajući se na konkretni zahtjev kako ga je podnosilac postavio, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi zaključio da, iako nema expressis verbis nadležnost za ispitivanje pravnih praznina, može ispitivati kvalitet zakona, jer su pravne situacije koje je Ustavni sud analizirao u svojim odlukama te vrste ukazivale na postojanje pravnih praznina koje su upućivale na ozbiljno kršenje ljudskih prava. Naprimjer, Ustavni sud je u predmetima iz svoje apstraktne nadležnosti, u kojima se susretao sa slučajevima koji bi se mogli podvesti pod legislativne propuste, obrazložio da su to "najčešće pitanja ocjene kompatibilnosti odredaba nekog zakona sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine kojima se štite ljudska prava i Evropskom konvencijom". Tako je u predmetu broj U 14/05, koji se odnosio na pitanje stare devizne štednje, Ustavni sud usvojio stav da je Bosna i Hercegovina načinila propust u odnosu na imovinska prava vlasnika stare devizne štednje, zato što nije stvorila "zakonodavni i institucionalni okvir za ujednačeno rješavanje tog problema na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine" (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 14/05 od 2. decembra 2005. godine, tačka 56). Osim toga, u predmetu broj U 6/12, u kojem je odlučivano o tome da li, zbog nedostatka relevantnih odredaba u Zakonu o parničnom postupku BiH o nužnoj delegaciji nadležnosti, postoji pravna praznina koja vodi kršenju ustavnog prava na pravično suđenje, Ustavni sud je zaključio "da je zakonodavac takav slučaj previdio (nije predvidio da će se pojaviti), ili ga je propustio (zaboravio) riješiti. Ovakva pravna praznina nužno vodi kršenju prava na pravično suđenje [...]" (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu i dopustivosti broj U 6/12 od 13. jula 2012. godine, tačka 31). Dakle, u svakom od navedenih slučajeva Ustavni sud je utvrdio da ima nadležnost da ocjenjuje eventualno postojanje pravnih praznina onda kada se tvrdi da takva praznina postoji u zakonu čiju ustavnost Ustavni sud ima nadležnost da ocjenjuje na način kako to propisuje Ustav Bosne i Hercegovine, ili u propustu nadležnog zakonodavca da propiše zakonodavni okvir za ostvarivanje nekog prava.

15. Također, pitanje ocjene legislativnih propusta bilo je i predmet ispitivanja Ustavnog suda u okviru njegove apelacione nadležnosti, pa je Ustavni sud usvojio stav "da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije (konkretna nadležnost Ustavnog suda) izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine ako je to potrebno" (vidi, Odluka Ustavnog suda broj U 106/03 od 26. oktobra 2004. godine, tačka 34). U suštini, najčešće se radi o situacijama u kojima su odluke sudova bile zakonite, ali protivustavne, jer zakoni na osnovu kojih su one donesene nisu u saglasnosti sa Ustavom. Ustavni sud je osnov za ovakvu vrstu nadležnosti pronašao, prije svega, u svom zadatku da zaštiti ljudska prava zagarantirana Ustavom. U tim odlukama, pored navoda o povredama ljudskih prava, Ustavni sud je razmatrao i kvalitet zakona, jer je upravo nedorečenost, nepreciznost zakona dovela do povrede ljudskih prava. U određenom broju predmeta nedostatak određenog kvaliteta zakona ogledao se upravo u tome što se spornim zakonom propustio da regulira određeni pravni odnos. Tako je u predmetu broj AP 2271/05 Ustavni sud zaključio da njegov zadatak nije da odredi da li će nadležni zakonodavac pristupiti izmjenama postojećih ili donošenju novih propisa kojima bi se osiguralo poštivanje prava apelanata i drugih lica koja krivično djelo učine u stanju neuračunljivosti, već da je to isključivo zadatak nadležnog zakonodavca i odgovarajućih organa izvršne vlasti. Međutim, Ustavni sud je ukazao na to da su nadležne vlasti dužne da hitno preduzmu odgovarajuće legislativne i druge mjere kojima će osigurati da lišavanje slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti bude "zakonito", kako to zahtijeva član 5. stav 1.e) Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dospustivosti i meritumu broj AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine, tačka 81). Osim toga, u predmetu broj AP 2587/05 Ustavni sud je utvrdio da pravna praznina postoji i u slučaju kada Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH nije bio propisan način utvrđivanja naknade na ime regresa za godišnji odmor koja je kao apelantovo pravo propisana tim zakonom, ali su nadležne vlasti propustile da svoje propise kojima su uređena, između ostalog, i pitanja regresa za godišnji odmor za sudije kantonalnih i općinskih sudova usklade sa odredbama ovog zakona (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 23. maja 2007. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Zbog tog propusta, sudovi su odbijali tužbene zahtjeve za naknadu regresa, što je Ustavni sud ocijenio pretjeranim teretom za apelanta koji je na taj način izgubio pravo garantirano zakonom.

16. U konkretnom slučaju podnosilac se ne žali na nedostatak zakonodavnog okvira, niti na to da Zakon o PIOFBiH ili Zakon o odbrani nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Naprotiv, podnosilac zahtjeva tvrdi da nadležna izvršna vlast nije donijela provedbeni propis u odnosu na zakone čiju ustavnost (zakona) podnosilac zahtjeva ne dovodi u pitanje. Podnosilac zahtjeva eksplicitno traži da Ustavni sud naloži nadležnoj izvršnoj vlasti da donese provedbeni propis, ili da "realizaciju prava na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem vojnim osiguranicima.....omogući kroz provedbu ranijih propisa".

17. Međutim, Ustavni sud zapaža da je neposredan povod zahtjevu u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev koji je istovjetan onima koje su sudovi odbijali, a o kojim presudama je Ustavni sud odlučivao u okviru svoje apelacione nadležnosti. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da pozivanje podnosioca zahtjeva na odluku u predmetu broj AP 841/11 nije relevantno. Naime, i to pitanje je Ustavni sud već riješio u već spomenutoj Odluci broj AP 2701/14, zaključivši sljedeće: "U odnosu na apelacijske navode koji se tiču povrede načela pravne sigurnosti zbog različite prakse sudova u istim činjeničnim i pravnim pitanjima, Ustavni sud ukazuje da je upravo zadatak redovnih sudova da tumače i primjenjuju odredbe relevantnih propisa, te da, suprotno apelanticinim navodima, promjena prakse Kantonalnog suda nije proizvoljna, nego je rezultirala nastojanjem tog suda da se o istom pravnom pitanju usaglasi praksa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, zbog čega je, kao nižestepeni sud, usvojio praksu i pravna stajališta Vrhovnog suda, a sve radi poštivanja načela pravne sigurnosti." Osim toga, Ustavni sud je, također, ukazao da u tom slučaju "nije došlo do gubitka apelanticinog prava zbog pravne praznine i propusta javne vlasti da neko pitanje uredi općim pravnim aktom, nego je utvrđeno da apelantica nije ni stekla pravo na uvećan staž osiguranja po osnovi spornog ugovora zbog neusklađenosti predmetnog ugovora sa važećim propisima" (vidi, AP 2701/14, loc.cit., tačka 31).

18. U konkretnom slučaju tužbeni zahtjev o kojem mora odlučiti podnosilac zahtjeva i u odnosu na koji i podnosi zahtjev prema članu VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi se na isto pravno pitanje: Da li se beneficirani staž osiguranja za vojne osiguranike za period od 1. januara 1996. do 1. januara 2006. godine može računati u skladu sa ugovorom koji su oni zaključili sa Ministarstvom HRHB prije stupanja na snagu Zakona o odbrani? Tu odredbu ugovora sudovi, kako je već pokazano, prema utvrđenoj sudskoj praksi koju je prihvatio i Ustavni sud, smatraju ništavom i zbog toga odbijaju takve tužbene zahtjeve. Bez obzira na to što podnosilac zahtjeva pravnom prazninom smatra navodne propuste izvršne vlasti da donese odgovarajuće provedbene propise u odnosu na vojne osiguranike, Ustavni sud zapaža da se u takvoj situaciji ne može razmatrati pitanje postojanja pravne praznine na način kako to podnosilac zahtjeva traži. Naime, u konkretnom slučaju zakonom je regulirano pitanje beneficiranog radnog staža za vojne osiguranike, a propisana je i eksplicitna obaveza izvršne vlasti da svoje propise uskladi sa zakonom u propisanom roku. To što su odredbu ugovora koji su tužitelji sklopili prije stupanja na snagu Zakona o odbrani iz 1996. godine sudovi proglasili ništavom, ne znači da je došlo do pravne praznine.

19. U takvoj situaciji Ustavni sud smatra da zahtjev koji je postavljen tako da Ustavni sud naloži izvršnoj vlasti ono što je već zakonom propisano kao njena obaveza, ili, kako to, također, traži podnosilac - da naloži primjenu zakona koji su prestali važiti donošenjem Zakona o odbrani iz 1996. godine, nije moguće razmatrati u okviru njegove nadležnosti iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine. Pri tome Ustavni sud ponovo naglašava da sudovi o istim pravnim pitanjima odbijaju tužbene zahtjeve primjenom relevantnog zakonodavnog okvira ne zbog nepostojanja provedbenih propisa, već zbog ništavosti odredbe ugovora na koji se tužitelji u takvim predmetima pozivaju o čemu, kako je već rečeno, postoji dobro usaglašena sudska praksa, koju je prihvatio i Ustavni sud. Budući da podnosilac zahtjeva traži da Ustavni sud donese nalog izvršnoj vlasti da postupi po zakonima koje podnosilac i ne osporava i koji već propisuju obavezu izvršne vlasti da uskladi svoje akte sa zakonom, odnosno da naloži primjenu zakona koji više nisu na pravnoj snazi, a imajući u vidu suštinu podnesenog zahtjeva, Ustavni sud smatra da nije nadležan za odlučivanje.

20. Imajući u vidu odredbu člana 19. stav (1) alineja a) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.