Službeni glasnik BiH, broj 99/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 16/14, rješavajući zahtjev Kantonalnog suda u Mostaru (sutkinja Kantonalnog suda u Mostaru Vesna Savić), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. alineja b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 61. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se zahtjev Kantonalnog suda u Mostaru (sutkinje Kantonalnog suda u Mostaru Vesne Savić).

Utvrđuje se da odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama s tarifom ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona" br. 4/09 i 2/13) nije u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Skupštini Hercegovačko-neretvanskog kantona, u skladu s članom 61. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da najkasnije u roku od šest mjeseci od objave ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" usaglasi odredbu člana 4. Zakona o sudskim taksama s tarifom ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona" br. 4/09 i 2/13) s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Skupštini Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu s članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Kantonalni sud u Mostaru (sutkinja Kantonalnog suda u Mostaru Vesna Savić, u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 15. juna 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti člana 4. stav 1. Zakona o sudskim taksama s tarifom ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona" br. 4/09 i 2/13, u daljnjem tekstu: Zakon o sudskim taksama s tarifom) s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Podnosilac zahtjeva je dostavio dopunu zahtjeva 22. jula 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od podnosioca zahtjeva je zatraženo 1. jula 2014. godine da dopuni zahtjev.

3. Podnosilac zahtjeva je 22. jula 2014. godine dostavio dopunu zahtjeva.

4. Na osnovu člana 23. stav 2. Pravila Ustavnog suda od Skupštine Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Skupština HNK) zatraženo je 4. augusta 2014. godine da dostave odgovor na zahtjev u roku od 30 dana.

5. Skupština HNK je odgovor na zahtjev dostavila 10. septembra 2014. godine.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

6. Podnosilac zahtjeva je naveo da je pred Kantonalnim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) Mile Doko (u daljnjem tekstu: tužitelj) pokrenuo upravni spor radi poništenja Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova HNK-Uprave policije broj 02-02-04-51-4/13 od 22. marta 2013. godine. Podnosilac zahtjeva je dalje istakao da je u skladu s odredbom člana 4. stav 1. Zakona o sudskim taksama s tarifom pozvao tužitelja da plati sudsku taksu (taksu na tužbu). Međutim tužitelj nije platio sudsku taksu nego se Kantonalnom sudu obratio podneskom u kojem navodi da je odredba člana 4. stav 1. navedenog zakona neustavna, a o čemu je Ustavni sud već donio odluku u predmetu U 8/12. Međutim, kako je dalje naveo podnosilac zahtjeva, navedena odluka Ustavnog suda se ne odnosi na Zakon o sudskim taksama s tarifom ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona" br. 4/09 i 2/13), već na Zakon o sudskim taksama Kantona Sarajevo. Podnosilac zahtjeva je ukazao da je članom 4. stav 1. Zakona o sudskim taksama s tarifom određeno da sud neće preduzimati nikakve radnje ako takseni obveznik nije platio taksu propisanu tim zakonom. Dalje, kako navodi podnosilac zahtjeva, istom odredbom je propisano da će sud, u slučaju podnošenja podneska bez dokaza o plaćenoj taksi, pozvati stranku odnosno njenog punomoćnika da taksu uplati u roku od osam dana, uz upozorenje da će podnesak biti vraćen, a ako stranka ne ispoštuje određeni rok, sud će podnesak vratiti uz obavještenje da je vraćen zbog neplaćanja sudske takse. Podnosilac zahtjeva predlaže Ustavnom sudu da, u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, donese konačno i obavezujuće mišljenje o tome da li je odredba člana 4. stav 1. Zakona o sudskim taksama s tarifom u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom da od "ocjene ustavnosti navedene odredbe zavisi dalje postupanje u predmetu Kantonalnog suda broj 07 0 U 008635 13 U".

b) Odgovor na zahtjev

7. U svom odgovoru na zahtjev Skupština HNK navodi da je Komisija za zakonodavna pitanja na sjednici održanoj 2. septembra 2014. godine razmatrala zahtjev, te da se o zahtjevu očitovalo i Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave aktom broj 05-02-08-420/14 od 28. augusta 2014. godine kao ministarstvo koje je izradilo osporeni zakon. Istaknuto je da se dosadašnja metoda naplate sudske takse pokazala neučinkovita, što je imalo za posljedicu ne samo negativan finansijski aspekt u korist budžeta nego je usporavalo rad sudova i stvaralo enorman broj nezavršenih predmeta, što je dovodilo u pitanje i zagarantovani princip prava na suđenje u razumnom roku. Naime, kako je dalje istaknuto u odgovoru na zahtjev, kada stranka podnese sudu zahtjev za pravni lijek stvorena je sudu obaveza da postupa, a stranci se definiše obaveza da plati takse, i ona u tom momentu postaje dužnik. Zbog neefikasne prinudne naplate nenaplaćenih sudskih taksi se stvorio veliki broj dužnika, što je stvorilo problem sudijama jer su dokazi o sudskim taksama sastavni dio predmeta i ako njih nema nemoguće je završiti i arhivirati predmete, što je dovodilo do nagomilavanja predmeta, a posljedica toga je povreda principa "prava na suđenje u razumnom roku". Po mišljenju Skupštine HNK predložena zakonska definicija nije imala za cilj samo efikasnu naplatu sudske takse u korist budžeta, a nije ni sprečavala pristup sudu, nego je išla u korist efikasnog sudovanja - suđenja u razumnom roku kao krajnjem cilju kojeg stranka očekuje od suda. Predlaže da se zahtjev odbije kao neosnovan.

IV. Relevantni propisi

8. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

Član II/2. Međunarodni standardi

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

Član II/3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]

Član II/6. Implementacija

Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.

9. U Zakonu o sudskim taksama s tarifom ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona" br. 4/09 i 2/13) relevantne odredbe glase:

Član 3.
(Obavezno dostavljanje dokaza o plaćenoj taksi)

(1) Uz podnesak (tužba, prijedlog, pravni lijek i dr.) obavezno se dostavlja dokaz o plaćenoj taksi. [...]

Član 4.
(Uzajamnost plaćanja takse i preduzimanja radnji u postupku)

(1) Sud neće preduzimati nikakve radnje ako takseni obveznik nije platio taksu propisanu ovim zakonom. U slučaju podnošenja podneska bez dokaza o plaćenoj taksi, sud će pozvati stranku, odnosno njenog punomoćnika, da se uplati taksu u roku od 8 dana, uz upozorenje da će joj podnesak biti vraćen. Ako stranka ne ispoštuje određeni rok, sud će podnesak vratiti uz obavijest da je vraćen zbog neplaćanja sudske takse.

(2) Rokovi po Zakonu o parničnom postupku ne počinju teći dok taksa nije plaćena ili dok sud nije riješio zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse.

(3) Izuzetno od stava (1) ovog člana, ukoliko takseni obveznik ne postupi po pozivu suda i u ostavljenom roku ne uplati taksu na uloženi redovni ili vanredni pravni lijek, podnesak neće biti vraćen, već će se nastaviti postupak po uloženom pravnom lijeku, a prinudnoj naplati sudske takse pristupit će se u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 6.
(Izuzetci od obaveze plaćanja takse)

(1) Izuzetno od obaveze iz člana 3. ovog zakona za podneske i odluke u upravnim sporovima u stvarima penzijskog, invalidskog i zdravstvenog osiguranja, dječjeg dodatka starateljstva i socijalne pomoći, taksa se plaća samo ako tužba bude odbijena ili odbačena.

(2) Taksena obaveza iz stava (1) ovog člana nastaje danom donošenja odluke.

Član 8.
(Rok zastare naplate takse)

Pravo na naplatu takse zastarijeva u roku od dvije (2) godina od dana nastanka taksene obaveze.

Član 11.
(Ko može biti oslobođen od obaveze plaćanja takse)

(1) Sud može osloboditi obveznika od plaćanja takse ako bi plaćanjem takse, imajući u vidu visinu sredstava iz kojih se obveznik i članovi njegovog domaćinstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi time bila ugrožena njihova egzistencija.

(2) Odluku iz stava (1) ovog člana donosi sud na pismeni zahtjev taksenog obveznika. Prije donošenja odluke, sud će cijeniti sve okolnosti, a naročito će uzeti u obzir vrijednost mjerodavnu za naplatu takse, ukupan prihod i imovinu taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva, koje takseni obveznik izdržava. [...]

Član 12.
(Dokazi za oslobađanje od obaveze za plaćanje takse)

(1) Visina prihoda taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva, dokazuje se na osnovu uvjerenja nadležnog centra za socijalni rad, odnosno drugih pismenih dokaza koje je takseni obveznik dužan da podnese o svom imovnom stanju.

(2) Uvjerenje iz stava (1) ovog člana služi kao dokaz za oslobađanje od plaćanja takse samo ako od njegovog izdavanja do podnošenja zahtjeva za oslobađanje nije proteklo više od šest mjeseci.

(3) Kada je to potrebno, sud može, po službenoj dužnosti, pribaviti potrebne podatke i obavještenja o imovnom stanju taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva, a može o tome saslušati i protivnu stranku.

(4) Protiv odluke suda kojom je usvojen prijedlog za oslobađanje od plaćanja takse nije dozvoljena posebna žalba.

Član 28.
(Utvrđivanje vrijednosti predmeta spora u upravnim sporovima)

(1) U upravnim sporovima plaća se taksa prema vrijednosti predmeta spora ako je predmet spora procjenjiv.

(2) Vrijednost procjenjivog spora utvrđuje se shodno odredbama člana 20 do 26. ovog zakona.

(3) Ako predmet spora nije procjenjiv, plaća se taksa kao u tarifnom broju 23 Taksene tarife.

10. U Zakonu o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 18.

Upravni spor pokreće se tužbom.

[...]

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

11. Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 384.

Svaka stranka prethodno sama snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama.

V. Dopustivost

12. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

13. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Kantonalni sud u Mostaru (sutkinja Kantonalnog suda u Mostaru Vesna Savić), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7-14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te što ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.

VI. Meritum

14. Podnosilac zahtjeva traži da Ustavni sud odluči o kompatibilnosti člana 4. stav 1. Zakona o sudskim taksama s tarifom s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije koji garantuje pravo na pristup sudu kao neodvojiv dio prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da podnosilac zahtjeva traži ocjenu kompatibilnosti samo stava 1. člana 4. Zakona o sudskim taksama s tarifom, međutim s obzirom da su st. 2. i 3. navedenog člana usko povezani sa stavom 1, Ustavni sud smatra da je neophodno odlučiti o kompatibilnosti člana 4. Zakona o sudskim taksama s tarifom u cjelini, zatim s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) Relevantni principi u vezi s pravom na pristup sudu

15. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

16. Kako su Evropski i Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji konzistentno ukazivali, pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava, između ostalog, svakome pravo da svoj zahtjev u vezi s građanskim pravima i obavezama iznese pred sud ili "tribunal". Na ovaj način ova odredba sadrži "pravo na sud" iako ono nije eksplicitno navedeno u odredbi člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a "pravo na pristup sudu" samo je jedan element tog prava bez kojeg ne bi bilo moguće uživanje u drugim garancijama propisanim navedenom odredbom. Naime, principi pravičnosti, javnosti i ekspeditivnosti sudskog postupka ne bi imali nikakve vrijednosti ukoliko se sudski postupak ne bi mogao pokrenuti. Osim toga, teško bi bilo zamisliti vladavinu prava, kao temeljni princip prava na pravično suđenje, bez mogućnosti da se pokrene postupak pred sudom ili "tribunalom", pa se neće smatrati da je pravo na pristup sudu djelotvorno ako u nacionalnom pravu postoje procesne smetnje kojima se de facto licu onemogućava da podnese tužbu sudu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kreuz protiv Poljske, presuda od 19. juna 2001. godine, aplikacija broj 28249/95, tačka 52. s daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 6/12 od 13. jula 2012. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 75/12).

17. Međutim, pravo na sud nije apsolutno. Ono može biti podvrgnuto određenim ograničenjima, budući da ovo pravo, po svojoj prirodi, zahtijeva da bude uređeno na odgovarajući način. Garantiranjem pojedincima prava na djelotvoran pristup sudu radi odlučenja o njihovim građanskim pravima i obavezama član 6. stav 1. Evropske konvencije ostavlja državama slobodan izbor sredstava koje će koristiti u tom pravcu, pa države članice imaju određen stepen diskrecione ocjene u tom pogledu. Ipak, odluka o tome ne može biti na štetu prava garantiranih Evropskom konvencijom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kreuz protiv Poljske, presuda od 19. juna 2001. godine, aplikacija broj 28249/95, tač. 52-53. s daljnjim referencama).

18. Ustavni sud ukazuje da Evropski sud u svojoj praksi nikada nije isključio mogućnost da interesi pravičnog postupka mogu opravdati nametanje finansijskih ograničenja prava na pristup sudu. U vezi s tim, Evropski sud je zaključio da obaveza garantiranja djelotvornog prava na pristup sudu ne znači samo odsustvo miješanja već može zahtijevati od države preduzimanje različitih oblika pozitivne akcije, ali da se iz toga ne može zaključiti da se svakome mora osigurati pravo na besplatan postupak pred sudom ili pravo na besplatnu pravnu pomoć. Imajući to u vidu, Evropski sud je zaključio da se zahtjev za plaćanje sudske takse, kada se od suda traži da odluči o nekom građanskom pravu, ne može per se smatrati inkompatibilnim s članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, visina te takse, uključujući i mogućnost stranke u postupku da tu taksu plati, te faza postupka u kojoj se takvo ograničenje pristupa sudu nameće, faktori su koji se moraju uzeti u obzir kada se odlučuje o tome da li je lice imalo pravo na pristup sudu ili ne (ibid., Kreuz protiv Poljske, tač. 59-60).

19. Dalje, pri ocjenjivanju da li je prekršeno pravo na pristup sudu Evropski sud procjenjuje da li su nametnuta ograničenja takva da se njima umanjuje sama suština prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Evropski sud naročito ističe da ograničenja prava na pristup sudu ili tribunalu neće biti u skladu s članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako nemaju legitiman cilj i ako ne postoji proporcionalnost između sredstava ograničavanja tog prava i cilja koji se želi postići (ibid., Kreuz protiv Poljske, tačka 55). Cilj ovakve analize je zasnovan na principu da Evropska konvencija garantira prava koja su praktična i djelotvorna, a ne teoretska i iluzorna, koji ima naročit značaj za pravo na pristup sudu s obzirom na prominentno mjesto koje pravo na pravično suđenje ima u demokratskom društvu (idem., Kreuz protiv Poljske, tačka 57. sa daljnjim referencama).

b) Primjena relevantnih principa i pitanje ustavnosti člana 4. spornog zakona

20. Ustavni sud podsjeća kako je razmatrao zahtjev Općinskog suda u Sarajevu (sutkinje Općinskog suda u Sarajevu Silvane Brković Mujagić) za ocjenu kompatibilnosti člana 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo u Odluci broj U 8/12 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 8/12, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/13). U citiranoj odluci Ustavni sud je utvrdio da je odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo suprotna pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Odredbom člana 4. navedenog zakona propisano je: (stav 1) Sud neće preduzimati nikakve radnje ako takseni obveznik nije platio taksu propisanu ovim zakonom. U slučaju podnošenja podneska bez dokaza o plaćenoj taksi, sud će pozvati stranku, odnosno njenog punomoćnika, da uplati taksu u roku od 8 dana, uz upozorenje da će joj podnesak biti vraćen. Ako stranka ne ispoštuje određeni rok, sud će podnesak vratiti uz obavijest da je vraćen zbog neplaćanja sudske takse i smatrat će se kao da nije bio podnesen. Stav (2) Sud će postupati na način utvrđen u stavu 1. ovog člana i u slučaju kada odbije zahtjev za oslobađanje plaćanja takse. (Stav 3) Rokovi po Zakonu o parničnom postupku ne počinju teći dok taksa nije plaćena ili dok sud nije riješio zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse. Stav (4) Izuzetno od stava (1) ovog člana, ukoliko takseni obveznik ne postupi po pozivu suda i u ostavljenom roku ne uplati taksu na uloženi redovni ili vanredni pravni lijek, podnesak neće biti vraćen, već će se nastaviti postupak po uloženom pravnom lijeku, a prinudnoj naplati sudske takse pristupiće se u skladu sa odredbama ovog zakona. Ustavni sud zapaža da je odredba član 4. st. 1, 3. i 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo, a za koju je Ustavni sud zaključio da je suprotna pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, sadržajno gotovo identična s odredbom člana 4. Zakona o sudskim taksama s tarifom koja je predmet ocjene konkretnog zahtjeva.

21. S tim u vezi Ustavni sud napominje da je u citiranoj Odluci U 8/12 ukazao da je osporenim članom 4. Zakona o sudskim taksama propisana "uzajamnost plaćanja sudske takse i preduzimanja radnji u postupku", i to tako što se u stavu 1. navedenog člana eksplicitno propisuje da "sud neće preduzimati bilo kakve radnje ako takseni obveznik nije platio taksu propisanu ovim zakonom". Dalje, ovom odredbom se propisuje i da će sud pozvati stranku da uplati taksu u roku od osam dana uz upozorenje da će joj podnesak biti vraćen, a ako stranka ne ispoštuje određeni rok, sud će podnesak vratiti uz obavijest da je vraćen zbog toga što nije plaćena sudska taksa i smatrat će se kao da nije bio podnesen. Iz ovakve odredbe, kako je zaključio Ustavni sud u citiranoj odluci, proizlazi da Zakon o sudskim taksama eksplicitno onemogućava postupanje suda po podnescima, uključujući i tužbe, ukoliko uz njih nije dostavljen dokaz o unaprijed plaćenoj taksi, a stranka nije oslobođena plaćanja troškova postupka.

22. Pri analizi pitanja da li je ovakva odredba u skladu s pravom na pristup sudu, Ustavni sud je u citiranoj odluci zapazio da sudske takse koje su propisane Zakonom o sudskim taksama predstavljaju javne prihode koji se plaćaju u korist budžeta Kantona Sarajevo, a plaća ih lice po čijem zahtjevu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje u postupku. Iz Zakona o sudskim taksama proizlazi da je zakonodavac uzeo u obzir različite situacije u vezi s taksenim obveznikom (imovinsko i socijalno stanje i sl.), te da je u skladu s tim predvidio, pod određenim uvjetima, i mogućnost oslobađanja od plaćanja sudske takse. Također, Zakon o sudskim taksama je predvidio, u određenim slučajevima propisanim članom 4. stav 4, i mogućnost da se sudske takse naplate prinudnim putem, što predstavlja određenu vrstu sankcije za neizvršenje ove obaveze. Međutim, kako je dalje istakao Ustavni sud, osporenom odredbom člana 4. Zakona o sudskim taksama zakonodavac je propisao "uzajamnost plaćanja sudske takse i preduzimanja radnji u postupku", tako što je vođenje sudskog postupka nakon podnošenja tužbe uvjetovao plaćanjem sudske takse, što, također, predstavlja vrstu sankcije zbog neplaćanja propisane sudske takse. U vezi s tim, Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao da je ubiranje javnih prihoda u korist budžeta, u konkretnom slučaju sudskih taksi, te poštivanje propisa u vezi s tim, svakako legitiman cilj koji zakonodavac slijedi. Međutim, postavlja se pitanje da li je propisivanjem ograničenja prava na pristup sudu, tako da se stranci onemogući vođenje sudskog postupka zbog neplaćanja sudske takse u vrijeme dostavljanja podneska, odnosno tužbe sudu, uspostavljena proporcionalnost između legitimnog cilja koji se želi postići i prava pojedinca na pristup sudu.

23. Dalje je Ustavni sud u citiranoj odluci naglasio da reguliranje plaćanja sudskih taksi kao javnih prihoda mora biti u skladu s ustavnim principima zaštite ljudskih prava i sloboda, što znači, između ostalog, da se propisivanjem načina izvršenja obaveze građana na plaćanje sudske takse ne smije derogirati sudska zaštita ustavnih prava i sloboda te ukazao da se, prema članu 53. ZPP-a, parnični postupak pokreće tužbom, što za stranku u tom postupku proizvodi određene procesno- pravne i materijalno-pravne posljedice: prekidaju se prekluzivni zakonski rokovi za podnošenje tužbe, prekidaju se rokovi zastarjelosti potraživanja i dospijeća obaveza, pravo izbora alternativne obaveze koja pripada tužiocu iscrpljuje se podnošenjem tužbe, nadležnost suda se određuje prema činjenicama koje su postojale u vrijeme podnošenja tužbe, itd. U takvim slučajevima vraćanje tužbe stranci i smatranje da ta tužba nije ni bila podnesena, kako to propisuje odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama, može dovesti do gubljenja prava koja su propisana drugim zakonima, što bi za stranku u postupku nesumnjivo proizvelo neotklonjive štetne posljedice i onemogućilo joj sudsku zaštitu priznatih prava. Na taj način se, prema mišljenju Ustavnog suda, dovodi u pitanje sama suština prava na pristup sudu, odnosno prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovakav zaključak ne mijenja ni to što je stavom 3. člana 4. Zakona o sudskim taksama propisano da rokovi po Zakonu o parničnom postupku ne počinju teći dok taksa nije plaćena ili dok sud nije riješio zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse, budući da se ova odredba ne odnosi na spomenute prekluzivne rokove ili rokove zastare potraživanja koji nisu propisani ZPP-om, već drugim odgovarajućim zakonima.

24. Dalje, kako je Ustavni sud istakao u Odluci U 8/12, stavom 4. člana 4. Zakona o sudskim taksama propisano je da podnesak neće biti vraćen ako nije plaćena taksa, ali samo u odnosu "na uloženi redovni ili vanredni pravni lijek" u kojem slučaju će se postupak nastaviti, a taksa naplatiti prinudnim putem u skladu s odredbama Zakona o sudskim taksama. Ustavni sud je zapazio da nije jasno zbog čega je zakonodavac odlučio da se samo takse na izjavljene pravne lijekove mogu naplatiti prinudnim putem, te zašto takav mehanizam nije propisao i kao sredstvo za postizanje legitimnog cilja u slučaju neplaćanja takse na podneske, odnosno podnesenu tužbu, umjesto što je u tim slučajevima onemogućio vođenje postupka. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da se ograničavanje prava na pristup sudu za koji se zakonodavac opredijelio radi redovne i uredne naplate sudskih taksi kao javnih prihoda – onemogućavanje vođenja postupka po podnesenoj tužbi zbog neplaćanja sudske takse unaprijed, ne može smatrati sredstvom koje je proporcionalno ostvarenju legitimnog cilja te da se ovakvim normiranjem narušava sama suština prava na pristup sudu kao neodvojivog dijela prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. S obzirom da se i u konkretnom slučaju zahtjev odnosi na ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 4. Zakona o sudskim taksama s tarifom s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao što je to bio slučaj u predmetu broj U 8/12, te s obzirom da je osporeni član zakona sadržajno identičan s odredbom člana 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo koji je bio predmet ocjene u citiranom predmetu, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj U 8/12, budući da se ti razlozi mogu u cijelosti primijeniti i na ovu odluku.

26. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da je odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama s tarifom suprotna pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama s tarifom suprotna pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog toga što onemogućavanje vođenja postupka ako na podnesak, uključujući i tužbu, nije unaprijed plaćena sudska taksa, ne predstavlja sredstvo koje je razumno proporcionalno ostvarenju legitimnog cilja. Naime, na taj se način potpuno ograničava pravo na pristup sudu, odnosno mogućnost vođenja sudskog postupka, čime za stranku u postupku mogu nastati neotklonjive štetne posljedice, što je suprotno samoj suštini prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Na osnovu člana 61. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Tudor Pantiru je dao izjavu o neslaganju s odlukom većine s pozivom na svoje izdvojeno mišljenje suprotno Odluci broj U 8/12 od 23. novembra 2012. godine.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.