Službeni glasnik BiH, broj 70/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 935/12, rješavajući apelaciju Dragice Ljubičić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Dragice Ljubičić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 009762 10 Rev od 20. decembra 2011. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Dragica Ljubičić iz Nove Topole (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 9. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 009762 10 Rev od 20. decembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 009762 09 Gž od 3. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 009762 07 P od 8. oktobra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te Dž. L. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 10. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 13. februara 2015. godine, Kantonalni sud 20. februara 2015. godine, a Općinski sud 23. februara 2015. godine. Tužilac, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 12. februara 2015. godine, u ostavljenom roku od osam dana, kao ni do trenutka donošenja ove odluke nije dostavio odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelantica i tužilac zaključili su 22. septembra 1995. godine ugovor o zamjeni pokretne i nepokretne imovine, i to apelantica svoje imovine u Turbetu, a tužilac svoje imovine u Dubici, Općina Gradiška.

6. Apelantica i njen suprug podnijeli su 3. jula 2002. godine Osnovnom sudu u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv tužioca radi raskida ugovora o zamjeni iz 1995. godine.

7. Osnovni sud je Presudom broj P-356/2002 od 5. januara 2004. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1361/04 od 28. novembra 2006. godine, tužbeni zahtjev uvažio i proglasio ništavim ugovor zaključen 1995. godine jer su apelantica i tužilac prividno (fiktivno) zamijenili označenu imovinu, te tužioca obavezao da u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude preda nekretnine u Turbetu koje su bile predmet zamjene.

8. Na osnovu ocjene provedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da je stvarna volja ugovornih strana bila zaključenje ugovora o čuvanju imovine. Iz obrazloženja presude proizlazi da su se stekli uvjeti iz člana 2. stav 3. i člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/98), te je ukazao na to da je sud posebno imao u vidu i Odluku CRPC-a od 2. maja 2000. godine. Osnovni sud je bez značaja za pravnu valjanost ugovora o zamjeni ocijenio tužiočevu tvrdnju da je u kuću u Turbetu uložio 50.000,00 KM i da je to razlog zbog čega su apelantica i njen suprug zatražili poništenje ugovora. U vezi s tim je ukazano na to da to nije predmet spora i da tužilac zaštitu svojih prava s tim u vezi može potražiti na zakonom propisani način.

9. Okružni sud je, potvrđujući prvostepenu presudu, istakao da je članom 66. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulirano da simulirani ugovor, što je slučaj u konkretnom predmetu, nema djelovanje među ugovornim stranama, te da je takav ugovor ništav jer ne postoji volja stranaka za zaključenje ugovora, odnosno izjavljena volja je neistinita. Dalje, ukazano je na to da je stavom 2. citiranog člana određeno da ako prividni ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi ugovor je pravno valjan ukoliko ispunjava uvjete za njegovu pravnu valjanost. Budući da predmet spora nije bilo i utvrđivanje pravne valjanosti disimuliranog ugovora, Okružni sud je zaključio da se prvostepeni sud s pravom time nije ni bavio. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da predmetni ugovor nema pravno djelovanje shodno članu 66. stav 1. ZOO-a, te da je obostrana međusobna restitucija uspostavljena time što su tužiocu predate u posjed njegove nekretnine u čiji posjed je, prema zapisniku nadležnog općinskog organa, ušao 13. decembra 2000. godine.

Činjenično stanje u predmetnoj apelaciji

10. Općinski sud je Presudom broj 51 0 P 009762 07 P od 8. oktobra 2010. godine usvojio tužiočev tužbeni zahtjev i obavezao apelanticu i njenog supruga da mu na ime naknade nužnih i korisnih troškova koje je imao "kao savjestan posjednik, a prije toga vlasnik" u kući u Turbetu nadoknade iznos od 45.416,90 KM sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđivanja, kao i da mu nadoknade troškove postupka.

11. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tužilac u preciziranom tužbenom zahtjevu tražio da se apelantica obaveže da mu na ime naknade nužnih i korisnih troškova koje je imao kao savjestan posjednik, a prije toga vlasnik u kući u Turbetu naknadi označeni novčani iznos. Dalje, iz obrazloženja proizlazi da je apelantica, između ostalog, tvrdila da je nakon dobijanja Odluke CRPC-a od tužioca tražila da jedni drugom vrate imovinu, što je on odbijao, kao i da je, nakon nekoliko bezuspješnih pozivanja tužioca da preuzme imovinu, imovinu predala nadležnom općinskom organu u ispravnom stanju. Iz obrazloženja presude slijedi da je među strankama bilo nesporno da su zaključili ugovor o zamjeni koji je proglašen ništavim presudom Osnovnog suda koja je postala pravosnažna označenog datuma, kao i da je tužiocu omogućeno vraćanje u posjed njegovih nekretnina u Gradišci. Također se navodi da je tužilac dokazao da je imao ulaganja na kući u Turbetu, u čiji je posjed ušao na osnovu ugovora koji je poništen, kao i da je kuća u Turbetu bila oštećena. S tim u vezi je ukazano na zapisnik Komisije za imovinskopravne poslove Općine Travnik od 16. januara 1996. godine, u kojem su navedena oštećenja na apelanticinoj kući. Također, ukazano je i na iskaze saslušanih svjedoka koji su potvrdili da su obavljali radove na navedenoj kući, i ti su iskazi prihvaćeni. Visinu ulaganja Općinski sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka A. M., koji je ocijenjen kao stručan i objektivan.

12. Općinski sud je neosnovanim ocijenio apelanticin prigovor zastare potraživanja. S tim u vezi je istaknuto da je tužilac tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 24. januara 2007. godine, a da je njegov zahtjev za naknadu potraživanja za izvršena ulaganja dospio čim je saznao za pokretanje tužbe za poništenje ugovora o zamjeni, odnosno najranije 2. jula 2002. godine, kao i da je u odgovoru na tužbu istakao da ugovor smatra valjanim, naročito zbog toga što je već imao ulaganja u navedenu kuću u iznosu od 50.000 KM, pa je zaključeno da nije protekao zastarni rok od pet godina shodno članu 371. ZOO-a.

13. Najzad, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelantica obavezana da tužiocu za izvršena ulaganja u njenu kuću, koja je bila predmet ugovora o zamjeni, nadoknadi označeni novčani iznos shodno čl. 210. i 215. ZOO-a.

14. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepena presuda zasnovana ne samo na nalazu i mišljenju vještaka već i na svim provedenim dokazima koji su razmatrani. Nalaz vještaka A. M. ocijenjen je kao objektivan i urađen u skladu s pravilima struke, te je ukazano na to da je za svoj nalaz i mišljenje vještak dao valjano obrazloženje na glavnoj raspravi. Bez značaja je ocijenjena apelanticina tvrdnja da je tužilac bio nesavjestan od trenutka zaključenja ugovora, odnosno da je to postao najkasnije od trenutka kada je primio tužbu, pa da mu zbog toga ne može pripadati pravo na naknadu ulaganja kao savjesnom posjedniku. S tim u vezi je ukazano na to da je na osnovu dokaza provedenih u postupku utvrđeno da je tužilac sva ulaganja, čiju naknadu je tražio, izvršio prije podnošenja tužbe za poništenje ugovora o zamjeni, tj. do trenutka do kada je bio savjestan posjednik apelanticine imovine.

15. Vrhovni sud je Presudom broj 51 0 P 009762 10 Rev od 20. decembra 2011. godine apelanticinu reviziju protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu.

16. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Vrhovni sud zaključio da se apelantica u reviziji nepotrebno poziva na ništavost ugovora jer je već ostvarila svoja prava iz člana 104. ZOO-a, s obzirom na to da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda tužilac obavezan da joj preda u posjed imovinu koju je primio po osnovu ništavog ugovora. Također, ukazano je na to da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tužilac bio savjestan posjednik zamijenjene kuće, te da u vrijeme zaključenja ugovora nije znao za apsolutnu ništavost ugovora. S obzirom na to da ništav ugovor stvara privid punovažnog i da postoji u pravnom prometu, podnošenjem tužbe za poništenje ugovora, tj. 3. jula 2002. godine, apelantica je iskazala svoj interes da se utvrdi ništavost ugovora, pa je tužilac, kako su pravilno zaključili nižestepeni sudovi, od tog momenta postao nesavjestan.

17. Dalje, ukazano je na to da tužiocu kao savjesnoj ugovornoj strani koji je zbog zaključenja ništavog ugovora i povrata u prijašnje stanje obavezan da vrati apelantici njenu imovinu pripada pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana i u skladu s članom 44. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Prema ocjeni Vrhovnog suda, uložena sredstva u imovinu koju je tužilac do utvrđivanja ništavosti ugovora smatrao svojom, odnosno vraćanje objekta apelantici u većoj vrijednosti za taj iznos predstavlja neosnovano obogaćenje za apelanticu u smislu člana 210. ZOO-a.

18. Najzad, ukazano je na to da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 371. ZOO-a kada su zaključili da nije nastupio zastarni rok od pet godina. S tim u vezi, istaknuto je da je u konkretnom slučaju zastara počela teći u trenutku kada je tužilac, koji je ulagao sredstva, od apelantice kao obogaćene strane stekao pravo zahtijevati naknadu za ulaganja. Stoga, ako se početak zastare računa i od podnošenja tužbe u sporu radi utvrđivanja ništavosti ugovora o zamjeni, tj. 3. jula 2002. godine, pa do podnošenja tužbe u predmetnom sporu, tj. 24. januara 2007. godine, kako su učinili i nižestepeni sudovi, nije protekao rok od pet godina iz citirane odredbe ZOO-a.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

19. Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k), te čl. II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

20. Apelantica je u opširnim navodima navela da je od 2000. godine pokušavala ostvariti povrat svoje imovine koja je bila predmet razmjene s tužiocem, da je dobila odluku CRPC-a, ali da povodom njenog zahtjeva za izvršenje odluke od 11. januara 2001. godine nadležni općinski organ nikad nije postupio, već ju je uputio na pokretanje parnice za raskid ugovora o zamjeni, iako je to, kako navodi, shodno relevantnim odredbama Zakona o izvršenju CRPC odluka, bila obaveza za tužioca, kao i da je nadležni općinski organ, nakon što je pravosnažnom presudom raskinut ugovor o zamjeni, odbio da nastavi postupak izvršenja CRPC odluka. Najzad, apelantica je istakla da je nakon brojnih opstrukcija ušla u posjed svoje imovine 2009. godine, na osnovu izvršenja pravosnažne presude kojom je raskinut ugovor o zamjeni nekretnina.

21. Iz apelanticinih navoda u suštini proizlazi da ona smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, kao i da su propustili ocijeniti, odnosno da su pogrešno ocijenili provedene dokaze.

22. U prilog svojim navodima apelantica je najprije istakla da iz obrazloženja osporenih presuda nije moguće zaključiti na osnovu čega su redovni sudovi zaključili da je tužilac bio savjestan posjednik i vlasnik njene imovine. U vezi s tim je istakla da je pravosnažnom presudom ugovor o zamjeni iz 1995. godine proglašen ništavim jer je volja ugovarača bila čuvanje imovine, a ne njena zamjena. Shodno navedenom, apelantica smatra da je tužilac od dana potpisivanja ugovora bio nesavjestan jer je znao da je ugovor zaključen radi čuvanja, a ne zamjene imovine. Osim toga, apelantica je istakla i da je ugovor zaključen u ratnim okolnostima, zbog čega je i po sili zakona bio ništav. U prilog tvrdnji da je tužilac bio nesavjestan apelantica je istakla i da mu je njegova imovina vraćena 13. decembra 2000. godine, tj. prije podnošenja tužbe za poništenje ugovora o zamjeni (3. jula 2002. godine), te je ukazala na Odluku CRPC-a (2. maj 2000. godine), ali da se povodom njenog zahtjeva za izvršenje (11. januara 2001. godine) nikad nije postupilo. Najzad, istakla je i da ugovor o zamjeni nikad nije proveden kroz javne registre jer to nije bilo moguće u odnosu na taj ugovor, pa da tužilac nikad nije postao i vlasnik imovine, a zbog čega iz obrazloženja osporenih presuda nije moguće zaključiti na osnovu čega je tužilac označen i kao raniji vlasnik njenih nekretnina. Prema njenom mišljenju, stav redovnih sudova da je tužilac, koji je podnio tužbu radi naknade, kako navodi, navodnih ulaganja, 24. januara 2007. godine bio savjestan ukazuje na to da su potpuno zanemarili i da uopće nisu ocijenili pravosnažne presude kojim je ugovor o zamjeni proglašen ništavim iako su navedene presude kao dokaz provedene u postupku.

23. Apelantica je u opširnim navodima osporila i zaključak redovnih sudova u pogledu prigovora zastarjelosti potraživanja koji je istakla u postupku, osporila je i postojanje samih ulaganja, te način na koji je utvrđena njihova visina, ukazujući na to da se nalaz i mišljenje vještaka zasniva na falsificiranom zapisniku Službe za imovinskopravne poslove iz 1996. godine u kojem je navedeno da je imovina devastirana. U vezi s tim je navela i da je u postupku, osim tog, proveden kao dokaz i zapisnik Porezne uprave od 21. novembra 2000. godine u kojem je također navedeno da je imovina devastirana. S obzirom na to da su sudovi utvrdili, a što su potvrdili i sam tužilac i njegovi svjedoci, da su ulaganja bila u toku 1997. i 1998. godine, prema njenom mišljenju, postavlja se logično pitanje kako je moguće da je i 2000. godine imovina i dalje bila devastirana.

b) Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na obrazloženje svoje presude, te ukazao na to da njome nisu povrijeđena prava na koja se ukazuje u apelaciji.

25. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz svoje odluke.

26. U odgovoru na navode iz apelacije Općinski sud je istakao da je u postupku pred tim sudom činjenično stanje pravilno utvrđeno i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Također, ukazano je i na to da tužiocu pripada pravo na nužne i korisne troškove i u skladu s članom 129. stav 3. Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik FBiH" br. 66/13 i 100/13).

V. Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 208.

(1) Presuda se može pobijati:

(…)

2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;

3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

(...)

Član 210.

(1) Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kad je nije utvrdio.

(...)

Član 211.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 240.

Revizija se može izjaviti:

(...)

(2) Zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

(...)

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

28. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 66. $$$Identična odredba sadržana je i u Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/0

(1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.

(2) Ali, ako prividan ugovor pokriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.

(…)

Član 104.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište, ili boravište.

(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i moralnim shvatanjima.

Član 210.

Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi.

Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Član 215.

Sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavjestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti u trenutku vraćanja.

(...)

29. Zakon o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 38.

Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.

(…)

Član 44.

Osoba čiji je posjed savjestan u smislu člana 77. stav 2. ovog zakona (savjestan posjednik), dužna je vratiti stvar vlasniku sa plodovima koji nisu obrani.

(…)

Savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.

Savjestan posjednik ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšanja stvari samo ukoliko je time njena vrijednost povećana. Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšanja stvari može od nje odvojiti bez njenog oštećenja, savjestan posjednik ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.

(…)

Član 46.

Savjestan posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan posjednik postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe.

Član 77.

(…)

Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

VI. Dopustivost

30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 P 009762 10 Rev od 20. decembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 9. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) i čl. II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

37. Apelantica u suštini smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, te su propustili ocijeniti odnosno pogrešno su ocijenili provedene dokaze.

38. U vezi s tim dijelom navoda, Ustavni sud najprije podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da su redovni sudovi u određenom postupku proizvoljno postupali kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

40. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je tužilac u preciziranom tužbenom zahtjevu tražio da se apelantica obaveže da mu na ime naknade nužnih i korisnih troškova koje je imao kao savjestan posjednik, a prije toga vlasnik u kući u Turbetu naknadi označeni novčani iznos. Redovni sudovi su istakli da je tužilac bio savjestan posjednik apelanticine imovine koju je dobio na osnovu ugovora o zamjeni sve do podnošenja tužbe za proglašavanje ništavim tog ugovora, pa su tužbenom zahtjevu udovoljili shodno čl. 210. i 215. ZOO-a.

41. Apelantica tvrdi da su redovni sudovi pri ocjeni tužiočeve savjesnosti potpuno zanemarili i da uopće nisu razmatrali razloge zbog kojih je pravosnažnim presudama utvrđena ništavost ugovora o zamjeni. Prema njenom mišljenju, tužilac je zbog toga bio nesavjestan od samog početka ugovornog odnosa jer je znao da je stvarna volja pri zaključenju ugovora bila čuvanje, a ne zamjena imovine. Također, apelantica tvrdi i da iz obrazloženja osporenih odluka nije moguće zaključiti na osnovu čega su redovni sudovi tužiocu pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova priznali i kao ranijem vlasniku njene imovine. U vezi s tim je istakla da ugovor o zamjeni nikad nije proveden kroz zemljišne knjige jer to u skladu sa samim ugovorom nije bilo moguće, odnosno da se tužilac nikad nije upisao kao vlasnik. Kako apelantica ističe, zbog tog propusta redovni sudovi su proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tužiocu pripada pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova.

42. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je među strankama bila nesporna činjenica da je ugovor o zamjeni pravosnažnim presudama koje su provedene i kao dokaz u postupku i koje su priložene i uz apelaciju proglašen ništavim. Iz obrazloženja pravosnažnih presuda proizlazi da je ugovor o zamjeni proglašen ništavim shodno članu 66. stav 1. ZOO-a, kojim je određeno da prividan ugovor ne proizvodi pravno djelovanje između ugovornih strana. U konkretnom slučaju utvrđeno je da u trenutku zaključenja ugovora stvarna volja ugovornih strana nije bila zaključenje ugovora o zamjeni već ugovora o čuvanju imovine.

43. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je tužiočeva savjesnost ocijenjena u smislu člana 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kojim je propisano da je posjednik savjestan do dostavljanja tužbe, ali da vlasnik može dokazivati da je postao nesavjestan i prije toga. Na takav zaključak upućuje i stav Vrhovnog suda prema kojem tužiocu pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova pripada i na osnovu člana 44. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kojim su regulirana prava za savjesnog posjednika.

44. Ustavni sud podsjeća na to da je članom 77. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima regulirano da je posjednik savjestan ako ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su zaključili da je tužilac apelanticinu imovinu dobio u posjed na osnovu ugovora o zamjeni. Taj ugovor, kao fiktivan, proglašen je ništavim jer mu je u trenutku zaključenja nedostajao bitan element, tj. nije odražavao stvarnu volju ugovornih strana koja se, prema utvrđenju iz pravosnažnih presuda, ogledala u čuvanju, a ne u zamjeni imovine. S obzirom na to da se posljedice proglašavanja ugovora ništavim protežu na njegov početak, jer mu u trenutku zaključenja nedostaje bitan element, to i presuda kojom se utvrđuje ništavost ugovora zbog takvog nedostatka ima retroaktivno djelovanje, tj. od samog nastanka ugovora. Slijedom navedenog, a u smislu člana 77. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, proizlazi da su u konkretnom slučaju obje strane već u trenutku zaključenja ugovora znale i mogle znati da imovina koju dobijaju u posjed na osnovu ugovora koji su zaključile nije njihova.

45. Međutim, iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da su pri ocjeni tužiočeve savjesnosti ocijenjeni i razlozi zbog kojih je ugovor o zamjeni proglašen ništavim pravosnažnim sudskim odlukama, niti se može zaključiti zbog čega ti razlozi, utvrđeni pravosnažnim odlukama, nisu imali značaj za utvrđenje odlučne činjenice – tužiočeve savjesnosti. Naime, ništavost ugovora ima retroaktivno djelovanje, tj. proteže se na sam početak ugovornog odnosa, zbog čega isto djelovanje ima i presuda kojom se utvrđuje ništavost, a zaključak o tužiočevoj savjesnosti je, kako je već ukazano u ovoj odluci, zasnovan na članu 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kojim je određeno da vlasnik može dokazivati da je posjednik postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe.

46. Shodno navedenom, proizlazi da su redovni sudovi propustom da ocijene i razloge zbog kojih je ugovor proglašen ništavim proizvoljno utvrdili odlučnu činjenicu, tj. tužiočevu savjesnost, a od čijeg je pravilnog utvrđenja zavisilo i da li tužiocu, shodno članu 215. ZOO-a, na osnovu kojeg je udovoljeno tužbenom zahtjevu, pripada pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova. Naime, navedenom odredbom regulirano je da sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavjestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti u trenutku vraćanja.

47. Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

48. S obzirom na zaključke o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje identične navode i u vezi s pravima iz člana II/3.k) i f), te iz čl. II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja pri utvrđivanju odlučne činjenice od koje je zavisila i primjena relevantnog prava potpuno zanemarili i nisu ocijenili dokaze koje su proveli u postupku, odnosno nisu u obrazloženjima osporenih presuda ponudili niti jedan razlog ili obrazloženje zbog čega provedeni dokaz nije bio od značaja za pravilno utvrđenje odlučne činjenice na kojoj su zasnivali primjenu materijalnog prava.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.