Službeni glasnik BiH, broj 3/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2845/11, rješavajući apelaciju Ivice Mačinkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ivice Mačinkovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 005764 11 Gž od 18. aprila 2011. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ivica Mačinković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 12. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 005764 11 Gž od 18. aprila 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 005764 P od 3. decembra 2010. godine. Apelant je 29. jula 2014. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog JP "Putevi Republike Srpske" Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi), kao druge strane u postupku, zatraženo je 16. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud i tuženi su 24. juna 2014. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Okružni sud 1. jula 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 005764 P od 3. decembra 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu za oduzeto zemljište, označeno kao k.č. broj 1400/4, površine 711 m², upisano u p.l. broj 231 k.o. Drenova, isplati naknadu u iznosu od 2.489,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio da mu tuženi kao investitor izgradnje regionalnog puta R-476 Prnjavor – Čelinac isplati na ime štete za oduzeto zemljište iznos od 2.489,00 KM, budući da uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće jer je tuženi dovršio izgradnju regionalnog puta. Osnovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra proizlazi da površina sporne apelantove parcele koja se nalazi u putnom pojasu iznosi 711 m², te da tržišna vrijednost zauzetog zemljišta iznosi 3,5 KM po m² (što iznosi 2.489,00 KM). Osnovni sud je ukazao da među parničnim strankama nije sporno da zemljište nije eksproprirano, da je na dijelu tog zemljišta izgrađen put, te da apelantu nije isplaćena nikakva naknada za to zemljište. Međutim, Osnovni sud je ukazao da je sporno da li je tuženi pasivno legitimiran u ovom postupku, odnosno da li je odgovoran da apelantu naknadi štetu za dio njegovog zemljišta koje se nalazi pod putnim pojasom. Po ocjeni Osnovnog suda, za naknadu štete apelantu je odgovorna Republika Srpska jer nije provela postupak eksproprijacije, a ne tuženi. Pri tome, Osnovni sud je naveo da bi samo u slučaju da apelant potražuje naknadu štete pričinjene radnjom tuženog na zemljištu, tako da ne može koristiti nekretnine onako kako je to ranije činio, te pod uvjetom da je utvrđena odgovornost Republike Srpske, postojala odgovornost tuženog kao investitora da naknadi štetu, ali da u konkretnom slučaju apelant potražuje naknadu štete za oduzeto zemljište po tržišnoj vrijednosti.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 78 0 P 005764 11 Gž od 18. aprila 2011. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 3. stav 1. Zakona o javnim putevima propisano da su javni putevi dobra u općoj upotrebi i u svojini Republike Srpske. Okružni sud je naveo da kod činjenice da je apelantovo zemljište površine 711 m² u sastavu izgrađenog regionalnog puta, da nije proveden postupak eksproprijacije i da apelantu nije isplaćena naknada za to zemljište, slijedi da je predmetno zemljište bez pravnog osnova u sastavu regionalnog puta R-476 Prnjavor – Čelinac, čiji je vlasnik Republika Srpska. Okružni sud je ukazao da stvarna legitimacija u parnici predstavlja materijalno-pravni odnos stranaka prema predmetu spora, odnosno pravu za čiju je zaštitu parnica pokrenuta, te da su u toj parnici stvarno legitimirani učesnici – subjekti materijalno-pravnog odnosa iz kojeg je parnica nastala. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je tuženi u toku postupka isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tuženi nije u materijalno-pravnom odnosu s apelantom u vezi sa štetom koja je prouzrokovana na apelantovom zemljištu koje je u sastavu regionalnog puta Prnjavor – Čelinac čiji je vlasnik Republika Srpska, te da stoga ne postoji obaveza tuženog da naknadi štetu apelantu, već da je to obaveza Republike Srpske.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je tuženi bez ikakve dokumentacije i bez ikakvog postupka rješavanja imovinskopravnih odnosa izgradio regionalni put preko njegovog zemljišta, a da su redovni sudovi ipak zaključili da tuženi nije pasivno legitimiran u tom postupku. Pri tome, apelant navodi da su redovni sudovi (kako Okružni sud, tako i Vrhovni sud Republike Srpske) u drugim predmetima povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja donosili drugačije odluke, odnosno prihvatali da je tuženi pasivno legitimiran.

b) Odgovor na apelaciju

8. Okružni sud je naveo kako ostaje kod pravnog stava iznesenog u osporenoj presudi tog suda, te smatra da u postupku pred tim sudom nisu prekršena apelantova prava na koja u apelaciji ukazuje.

9. Osnovni sud je naveo da je uvažio prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi i odbio apelantov tužbeni zahtjev, te da je za takvo odlučenje dao činjenične i pravne razloge u obrazloženju osporene odluke.

10. Tuženi je naveo da je odredbama člana 3. Zakona o putevima propisano da su javni putevi dobra u općoj upotrebi i da su u svojini Republike Srpske. S obzirom na to, te imajući u vidu da prema Zakonu o eksproprijaciji korisnik eksproprijacije može biti Republika Srpska ili općina, tuženi je naveo da je logično što su sudovi izveli zaključak da je u ovom postupku pasivno legitimirana Republika Srpska kao nosilac prava svojine na putu, a ne tuženi koji vrši upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu regionalnih i magistralnih puteva u skladu sa Zakonom o javnim putevima. Tuženi je naveo kako čak i da se radi o tzv. faktičkoj eksproprijaciji, uzimajući u obzir da je tužbeni zahtjev bio usmjeren na isplatu radi naknade za oduzete nekretnine, ni u tom slučaju tuženi kao investitor ne može biti odgovoran s obzirom da nastala šteta nije rezultat gradnje već nerješavanja imovinskopravnih odnosa

V. Relevantni propisi

11. U Zakonu o javnim putevima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 3/04, 51/04 i 73/08) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1.

Javni putevi su dobra u općoj upotrebi i u svojini Republike Srpske.

12. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) […]

VI. Dopustivost

13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 78 0 P 005764 11 Gž od 18. aprila 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 12. jula 2011. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

20. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno zaključili da tuženi nije pasivno legitimiran u ovom postupku, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

21. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je identično pravno pitanje, tj. pitanje pasivne legitimacije tuženog u postupcima u kojima su vlasnici zemljišta (na kojem je izgrađen magistralni put Ustiprača - Srbinje) tražili da im tuženi isplati naknadu za oduzeto zemljište na kojem je izgrađen magistralni put, raspravljao u odlukama br. AP 4051/09 i AP 2061/10 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4051/09 od 13. juna 2012. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 2061/10 od 12. juna 2013. godine; dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je u navedenim predmetima ispitivao apelacije tuženog (tj. JP "Putevi Republike Srpske" Banjaluka) podnesene protiv odluka redovnih sudova kojima je obavezan tuženi da vlasnicima zemljišta na kojem je izgrađen magistralni put isplati naknadu za oduzeto zemljište. Ustavni sud ukazuje da je tim odlukama redovnih sudova, između ostalog, odbijen prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, uz obrazloženje da je tuženi prema članu 11. Zakona o javnim putevima odgovoran za upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu mreže magistralnih i regionalnih puteva, te da je tuženi kao investitor i naručilac radova započeo radove na izgradnji magistralnog puta preko tuđeg zemljišta i na taj način prouzrokovao štetu vlasnicima zemljišta, dok je irelevantna činjenica da su javni putevi u svojini Republike Srpske, budući da za štetu odgovara onaj ko je prouzrokuje u smislu odredaba člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u tački 16. Odluke broj AP 4051/09 i tački 11. Odluke broj AP 2061/10) naveo da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te da takva obrazloženja ne smatra proizvoljnim. Slijedom toga, Ustavni sud je odbacio kao nedopuštene apelacije tuženog (tj. JP "Putevi Republike Srpske" Banjaluka) podnesene protiv odluka redovnih sudova, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, uvažavajući prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati novčanu naknadu za oduzeto zemljište (na kojem je izgrađen regionalni put). Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je regionalni put R-476 Prnjavor – Čelinac, koji je izgrađen preko apelantovog zemljišta, u svojini Republike Srpske (član 3. stav 1. Zakona o javnim putevima), te slijedom toga zaključili da ne postoji obaveza tuženog da apelantu naknadi štetu, već da je to obaveza Republike Srpske. Imajući u vidu da apelacija pokreće identično pravno pitanje koje je već bilo raspravljano u citiranim odlukama Ustavni sud, podržavajući svoju praksu povodom istog pitanja, smatra da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama, kojima je uvažen prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, te slijedom toga odbijen apelantov tužbeni zahtjev, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, s ciljem da se zaštite apelantova ustavna prava, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Okružnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

23. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

24. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka kojima su uvažili prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog, te slijedom toga odbili apelantov tužbeni zahtjev, proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu pitanje odgovornosti za pričinjenu štetu.

25. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.