Službeni glasnik BiH, broj 2/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1/18, rješavajući apelaciju S. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija S. Š.

Utvrđuje se povreda člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 162498 17 Kž 2 od 26. oktobra 2017. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da u odnosu na primjenu Krivičnog zakonika i izrečenu kaznu donese novu odluku u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija S. Š. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 162498 17 Kž 2 od 26. oktobra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 162498 17 K 2 od 3. oktobra 2017. godine u odnosu na član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 29. decembra 2017. godine (primljena u Ustavni sud 3. januara 2018. godine) apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 162498 17 Kž 2 od 26. oktobra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 162498 17 K 2 od 3. oktobra 2017. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio svaku daljnju radnju u pogledu upućivanja na izdržavanje kazne zatvora po osporenim presudama do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom broj AP 1/18 Ustavni sud je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 1/18 od 17. januara 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 23. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Učesnici u postupku su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 6. do 26. novembra 2019. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 162498 17 K 2 od 3. oktobra 2017. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme, mjestu i na način, pobliže opisan u izreci presude, počinio u stjecaju dva krivična djela zadovoljenja spolnih strasti pred djetetom iz člana 179. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), pa mu je, na osnovu istog zakonskog propisa i člana 56. stav 2. tačka 3. KZ-a, za krivično djelo iz člana 179. KZ-a počinjeno na štetu maloljetne B. K. utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i za isto krivično djelo počinjeno na štetu maloljetne S. M. kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca. Apelant je primjenom odredbi čl. 46. i 56. stav 2. tačka 3. KZ-a za izvršenje navedenog krivičnog djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. U preostalom dijelu apelant je oslobođen optužbe uslijed odustanka Tužilaštva u odnosu na J. K. i Lj. R.

7. U obrazloženju presude je prvenstveno navedeno da je Tužilaštvo optužnicom od 29. novembra 2012. godine optužilo apelanta zbog tri krivična djela "zadovoljenja spolnih strasti pred drugima iz člana 197. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS […]", te da je u toku postupka Tužilaštvo izmijenilo "činjenični i pravni opis optužnice tako da ona glasi kao u izreci ove presude". Nadalje je navedeno da je Osnovni sud, postupajući po optužnici Tužilaštva od 29. novembra 2012. godine, donio presudu 8. decembra 2014. godine, koja je ukinuta rješenjem Okružnog suda, te je u ponovnom postupku, uz saglasnost stranaka, na pretresu, sa kojeg je bila isključena javnost, proveden dokazni postupak, između ostalog, saslušanjem velikog broja svjedoka i uvidom u pismenu dokumentaciju u spisu. Sadržaj iskaza saslušanih svjedoka naveden je na str. od 5. do 18, među kojima je i apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka. Zatim je navedena nesporna činjenica da je apelant u inkriminiranom periodu bio zaposlen u školi na radnom mjestu profesora, da je u školskoj 2011/2012. godini predavao predmet razredu koji su pohađale oštećene B. K. i S. M. Kao sporno se postavilo pitanje da li je apelant na javnom mjestu počinio radnje opisane u optužnici na štetu B. K. i S. M., te je u tom pravcu Osnovni sud imao u vidu iskaze saslušanih svjedoka koji su bili saglasni u ocjeni da je apelantovo ponašanje bilo neprihvatljivo i neprikladno. U vezi s tim, Osnovni sud je cijenio činjenicu da su učenici apelantovo neprikladno i nedozvoljeno ponašanje prijavili rukovodstvu škole za događaje koji su se kontinuirano dešavali 2011. godine u periodu septembar–novembar, tražeći apelantovu suspenziju. Također je imao u vidu iskaze svjedoka, zaposlenika škole (razrednog starješine, direktora, psihologa, sekretara), na osnovu kojih je utvrđeno da je neosnovana teza apelantove odbrane koja polazi od toga da je na oštećene B. K. i S. M. utjecaj izvršilo bivše i sadašnje rukovodstvo škole s ciljem da diskreditiraju apelanta koji je, kako smatra, ukazivao na kriminal u školi i koji se zbog toga trebao eliminirati iz postojeće radne sredine. Također su na spornu okolnost koja se tiče izjave koju su potpisali učenici zbog neprimjerenog i nedozvoljenog apelantovog ponašanja saslušani svjedoci koji su saglasno potvrdili da su izjavu potpisali dobrovoljno i bez prisile, te su paušalnim ocijenjene tvrdnje apelantove odbrane da je prijava protiv apelanta podnesena pod pritiskom rukovodstva škole.

8. Osnovni sud je, kako je dalje obrazloženo, cijeneći sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, na nesumnjiv način utvrdio da je apelant u stjecaju počinio dva krivična djela zadovoljenja spolnih strasti pred djetetom iz člana 179. KZ-a, pa ga je i proglasio krivim za predmetna krivična djela, te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Pri tome je apelant, kako je dalje obrazloženo, postupao s direktnim umišljajem jer je bio svjestan uzrasta oštećenih (maloljetna lica) i ponavljanjem svojih neprimjerenih radnji pokazao jasnu namjeru da hoće izvršenje djela za koje je u konačnici osuđen.

9. Okružni sud je Presudom broj 71 0 K 162498 17 Kž 2 od 26. oktobra 2017. godine odbio kao neosnovane žalbe apelantovih branilaca i potvrdio presudu Osnovnog suda. Žalbama je ukazano, kako je navedeno u obrazloženju, na bitne povrede odredbi krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, povrede krivičnog zakona i odluku o krivičnoj sankciji i troškovima postupka. Povodom žalbi je održana sjednica vijeća, nakon čega je prvostepena presuda ispitana u dijelu u kojem se pobija žalbama i po službenoj dužnosti.

10. Okružni sud je ocijenio da su prigovori u pogledu bitne povrede postupka neosnovani jer je prvostepeni sud, prije svega, imao u vidu uputu iz ranijeg rješenja Okružnog suda kojim je prethodna prvostepena presuda ukinuta, čime je u ponovnom postupku otklonio bitne povrede Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP) na koje mu je rješenjem ukazano. Na taj način je prvostepeni sud izreku presude učinio razumljivom, a otklonjene su povrede postupka koje su učinjene ranije, saslušani su svjedoci na čijem saslušanju je insistirala odbrana prilikom donošenja presude prvostepenog suda, koja je ukinuta rješenjem Okružnog suda. Na taj način je, kako je obrazloženo, otklonjena povreda odredbi člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS, pa su bez osnova tvrdnje žalbi apelantovih branilaca da je i u ponovljenom postupku počinjena ista povreda ZKPRS. Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovor u pogledu nerazumljivosti izreke presude zbog nedostatka dana i školskog časa na kojem je apelant preduzeo radnje za koje je proglašen krivim, navođenjem u izreci presude da je djelo u odnosu na oštećenu B. K. izvršeno u oktobru 2011. godine, a u odnosu na oštećenu S. M. u novembru 2011. godine. U tom pravcu je navedeno da je vrijeme izvršenja jedno od bitnih obilježja krivičnog djela i ključni element svake optužnice, a time i izreke presude, te da stoga navođenje preciznijeg vremena i mjesta izvršenja krivičnog djela i svih drugih obilježja nije neophodno. Izreka prvostepene presude, kako je obrazloženo, ne sadrži tačan dan i školski čas na kojem se inkriminirani događaj desio, ali u odnosu na obje oštećene sadrži podatke da je u odnosu na maloljetnu B. K. djelo izvršeno u oktobru 2011. godine, a u odnosu na maloljetnu S. M. u novembru 2011. godine, zbog čega je i ovaj prigovor ocijenjen kao neosnovan.

11. Okružni sud je podsjetio da se u obrazloženju obje žalbe apelantove odbrane iznosi teza o "montiranom" postupku protiv apelanta zato što je kao dugogodišnji radnik u školi prednjačio u ukazivanju na nezakonitosti koje su se dešavale u toj školi. Suprotno takvoj tezi, Okružni sud je podsjetio da je prvostepeni sud proveo sve dokaze koje su predložile stranke, uključujući i dokaze koje su predložili apelantovi branioci, koji su po metodologiji koja propisuje izradu presude, prije svega, ocijenjeni pojedinačno, a zatim dovedeni u međusobnu vezu upravo na način kako je propisano odredbom člana 295. stav 2. ZKP-a, i na tom osnovu izvedeni zaključci o dokazanosti činjeničnih navoda iz optužnice i radnji izvršenja koje su apelantu stavljene na teret. U tom kontekstu Okružni sud je ukazao na relevantne dijelove prvostepene presude u kojima je naveden sadržaj iskaza oštećenih maloljetnih svjedokinja koji su analizirani od strane prvostepenog suda i dovedeni u međusobnu vezu s iskazima ostalih saslušanih svjedoka, te u konačnici prihvaćeni jer u potpunosti opisuju radnje koje je apelant preduzeo u oktobru i novembru 2011. godine. Osim toga, u prvostepenoj presudi je jasno obrazloženo zbog čega su prihvaćeni iskazi maloljetnih svjedokinja, te zbog čega prigovori apelantove odbrane o "montiranju postupka" nisu mogli biti prihvaćeni. Imajući u vidu da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno to je, prema ocjeni Okružnog suda, pravilno primijenjen KZ kada su apelantove radnje, bliže opisane u izreci osuđujućeg dijela presude, pravno ocijenjene kao dva krivična djela iz člana 179. KZ-a na štetu maloljetne B. K. i maloljetne S. M. Također su, prema mišljenju Okružnog suda, pravilno ocijenjene okolnosti pod kojima je apelant počinio krivično djelo zbog kojeg mu je, kako je zaključeno, pravilno izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci kojom će se u cijelosti ostvariti ciljevi kako specijalne tako i generalne prevencije.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Obrazlažući povrede navedenih prava apelant je ukazao na procesne nedostatke, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U tom pravcu, apelant je uglavnom ponovio navode istaknute u žalbi protiv prvostepene presude, te ukazao na sadržaj optužnice i izreku presude, napominjući da u optužnici, a samim tim i u izreci presude, nedostaje ključni element koji se tiče tačnog vremena (datuma i školskog časa) izvršenja inkriminiranih radnji koje su mu stavljene na teret i za koje je u konačnici osuđen. Osim toga, smatra da je prvostepeni sud arbitrarno ocijenio izvedene dokaze, prije svega iskaze maloljetnih oštećenih B. K. i S. M., te je u tom pravcu ukazao na vlastitu analizu njihovih iskaza smatrajući da su kontradiktorni, pa da stoga nisu mogli biti prihvaćeni kao osnov za osuđujuću presudu. Nadalje, apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo presumpcije nevinosti i in dubio pro reo jer su dokazi cijenjeni na njegovu štetu. U pogledu prava na imovinu, apelant je ukazao da je zbog pokretanja krivičnog postupka kod poslodavca prvo suspendiran, a po donošenju osuđujuće presude raskinut mu je radni odnos, zbog čega smatra da je nezakonito uskraćen za plaću, zdravstveno i penzijsko osiguranje.

14. Zabranu retroaktivne primjene zakona apelant obrazlaže okolnošću da je suđenje u konkretnom predmetu započelo 2012. godine potvrđivanjem optužnice (29. novembra 2012. godine) po KZ-u koji je bio na snazi. Navedeni zakon je prestao važiti donošenjem Krivičnog zakonika iz 2017. godine koji je primijenjen u konkretnom slučaju, a koji je, kako je dalje obrazloženo, ukinuo mogućnost zamjene kazne zatvora novčanom kaznom. Stoga, apelant smatra da je KZ primijenjen na njegovu štetu, odnosno da je primijenjen stroži umjesto blaži zakon.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je istakao da se navodi apelacije svode na apelantovo vlastito viđenje konkretne pravne stvari koje nema uporište u osporenoj presudi. Apelant, prema mišljenju Okružnog suda, iznosi neosnovane tvrdnje da je zbog ukazivanja na nepravilnosti u radu škole u kojoj je bio zaposlen stekao neprijatelje i da je zbog toga protiv njega vođen krivični postupak. U pogledu osporene presude, Okružni sud smatra da je ona pravilna i na zakonu zasnovana i da u krivičnom postupku, kao i konačnom osporenom presudom, nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao.

16. Osnovni sud smatra da je apelacija neosnovana jer su u postupku koji se protiv apelanta vodio primijenjeni važeći propisi. Smatra da u tom postupku nisu povrijeđena apelantova prava koja je u apelaciji istakao, te da je pravilnost prvostepene presude potvrdio Okružni sud.

17. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer je u postupku koji se protiv apelanta vodio potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i odlučne činjenice koje u konkretnom slučaju nisu bile u sumnji, pa je stoga i materijalno pravo pravilno primijenjeno. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

18. Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Vremensko važenje krivičnog zakona

Član 4.

(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela izmijenjen zakon, jednom ili više puta, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.

Izricanje kazne zatvora

Član 33.

(1) Kazna zatvora se izriče na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci na pune dane.

(2) Izrečena kazna zatvora koja ne prelazi šest mjeseci, može se na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom kaznom, shodno odredbi člana 36. st. 2. i 3. ovog zakona.

Zamjena novčane kazne

Član 36.
[...]

(2) Ako osuđeni ne plati novčanu kaznu u roku koji je utvrđen presudom, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora.

(3) Novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne, odnosno ako je novčana kazna bila izrečena u određenom iznosu, za svakih započetih 100 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora, ali zatvor u tom slučaju ne može biti duži od dvije godine.

(4) Ako osuđeni isplati samo dio novčane kazne, ostatak će se srazmjerno pretvoriti u zatvor, a ako osuđeni isplati ostatak novčane kazne - izvršenje zatvora će se obustaviti.

[...]

Zadovoljenje polnih strasti pred drugim

Član 197.

(1) Ko pred drugim na javnom mjestu vrši polne radnje,

kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

(2) Ko pred djetetom ili maloljetnim licem vrši radnje namijenjene zadovoljavanju vlastite ili tuđe polne strasti, ili ko navede dijete da pred njim ili drugim licem vrši takve radnje,

kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.

19. Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 64/17 i 104/18 – odluka US) u relevantnom dijelu glasi:

Sticaj krivičnih djela

Član 56.
[…]

(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po sljedećim pravilima:

[…]

3) ako je za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedinačno utvrđene kazne, ali ne smije dostići zbir utvrđenih kazni, niti preći dvadeset godina zatvora,

[…]

Zadovoljenje polnih strasti pred djetetom

Član 179.

Ko pred djetetom vrši radnje namijenjene zadovoljavanju vlastite ili tuđe polne strasti, ili ko navede dijete da pred njim ili pred drugim licem vrši takve radnje, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

Član 415.

Stupanjem na snagu ovog zakonika prestaje da važi Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13).

Član 416.

Ovaj zakonik stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske".

20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 53/12, 91/17 i 66/18).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 53/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Dokazi na kojima se zasniva presuda

Član 295. stav 2.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Odbijanje žalbe

Član 327.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kada utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 K 162498 17 Kž 2 od 26. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 3. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 29. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

[…]

28. Ustavni sud ukazuje da se konkretni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud zapaža da apelant, prije svega, osporava dokaze koji su provedeni u toku postupka, naročito iskaze maloljetnih svjedokinja i ostalih saslušanih svjedoka, način na koji ih je sud prihvatio i ocijenio, te zaključke koje je u vezi s tim izveo i shodno tome utvrdio činjenično stanje,zbog čega su, kako tvrdi, povrijeđena načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.

30. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

31. Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi usvojio stav da "slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje" u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je također naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu ocjene dokaza, već je ona ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude "opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice" kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog elementa prava na pravično suđenje (vidi AP 661/04, op. cit., tačka 30).

32. Apelant smatra da je presuda zasnovana na iskazima svjedokinja – maloljetnih oštećenih, koji su kontradiktorni i koji stoga nisu mogli biti podoban osnov za osuđujuću presudu, te na iskazima ostalih svjedoka koji su cijenjeni pogrešno jer su dovedeni u vezu s prethodnim kontradiktornim iskazima maloljetnih oštećenih. U vezi s ovim dijelom apelacionih navoda, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u postupku saslušan veliki broj svjedoka optužbe i odbrane (više od 20 svjedoka), pročitan veći broj izjava svjedoka koje su uzete na zapisnik pred CJB Banja Luka, te su na prijedlog apelantove odbrane saslušani svjedoci na čijem je saslušanju odbrana insistirala (zbog čega je prethodna prvostepena presuda bila ukinuta rješenjem Okružnog suda) i koje je Osnovni sud u ponovnom postupku imao u vidu jer su se odnosili na pravo na odbranu i fer suđenje. Osim toga, Ustavni sud uočava da su u obrazloženju osporene prvostepene presude, koju je potvrdio Okružni sud, detaljno interpretirani iskazi svih saslušanih svjedoka, između ostalih i iskazi maloljetnih oštećenih i apelantov iskaz, te je nakon pojedinačne analize i ocjene svih izvedenih dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu, izveden zaključak u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti. Osnovni sud je u tom pravcu naveo jasne razloge koji se tiču podudarnosti iskaza svjedoka u pogledu odlučnih činjenica koje se odnose na bitne elemente bića krivičnog djela za koje je apelant osuđen. Ustavni sud, osim toga, zapaža da je vijeće Okružnog suda u okviru žalbenih navoda kojim je ukazano na bitne povrede postupka ispitalo prigovor identiteta optužnice i izreke presude, te u tom smislu zaključilo da je prigovor neosnovan jer je u izreci jasno navedeno u kom periodu su se desile inkriminirane radnje, pa nedostatak u pogledu nenavođenja tačnog datuma i školskog časa izreku presude ne čini nerazumljivom, niti protivrječnom razlozima presude. Slijedom navedenog, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih izvedenih dokaza na osnovu kojih su utvrđene odlučne činjenice u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti.

33. U pogledu apelantovog prigovora da mu je zbog načina ocjene dokaza povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće vrlo pažljivo i detaljno ispitalo sve žalbene razloge kako u okviru primjene procesnog tako i materijalnog zakona, te zaključilo da je apelantova krivičnopravna odgovornost uslijedila kao rezultat utvrđenog činjeničnog stanja do kojeg je prvostepeni sud došao nakon savjesne i brižljive ocjene svih dokaza izvedenih u postupku. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nisu dovedena u pitanje načela zagarantirana članom 6. stav 2. Evropske konvencije budući da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je dokazana nevinost optuženog već i onda kada nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo u stjecaju, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, pa Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

34. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na osnovu kojih su utvrđene odlučne činjenice, te stoga zaključuje da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije neosnovane.

Pravo na imovinu

35. U pogledu navoda apelacije kojima je ukazano na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da je apelant ovo pravo doveo u vezu s pravima koja je ostvarivao kao zaposlenik kod poslodavca (pravom na plaću, zdravstveno i penzijsko osiguranje). Međutim, predmet ocjene i odlučivanja konkretnog krivičnog postupka koji se vodio protiv apelanta i rezultirao osuđujućom presudom bila je osnovanost krivične optužbe protiv njega, a ne apelantova imovinska prava, koja je, kako tvrdi, ostvarivao kod poslodavca. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su ovi apelacioni navodi neosnovani.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

36. Apelant u ovom dijelu apelacionih navoda ukazuje da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7. Evropske konvencije jer je u ranijem KZ-u, koji je važio u vrijeme potvrđivanja optužnice 2012. godine i izvršenja djela, bilo moguće da se izrečena kazna zatvora do šest mjeseci zamijeni novčanom kaznom.

37. Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

38. Član 7. Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.

[…]

39. U suštini, apelantovi navodi u ovom dijelu se svode na tvrdnju da je trebalo primijeniti KZRS koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela jer je za njega povoljniji i blaži s obzirom na mogućnost da se kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci zamijeni novčanom kaznom, što prema Krivičnom zakoniku iz 2017. godine, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, nije moguće.

40. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Scoppola protiv Italije (vidi Evropski sud, Scoppola protiv Italije broj 10249/03 od 17. septembra 2009. godine) zauzeo stav da je neophodno napustiti praksu koju je ustanovila Komisija u predmetu X protiv Njemačke i utvrdio da član 7. stav 1. Evropske konvencije ne garantira samo načelo zabrane retroaktivne primjene strožeg krivičnog zakona, već također, implicitno, garantira načelo retroaktivne primjene blažeg krivičnog zakona. To načelo je sadržano u pravilu da kada postoji razlika između krivičnog zakona koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i krivičnih zakona koji su doneseni i stupili na snagu nakon toga, a prije donošenja pravomoćne presude, sudovi moraju primijeniti zakon čije su odredbe najpovoljnije za optuženog.

41. Ustavni sud također podsjeća da je pitanje primjene blažeg zakona, u kontekstu odluke Evropskog suda u predmetu Abduladhima Maktoufa i Gorana Damjanovića (vidi Evropski sud, Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 2312/08 i 34179/08, presuda od 18. jula 2013. godine), razmatrao u čitavom nizu svojih odluka koje je donio nakon navedene odluke Evropskog suda (vidi, npr. odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 325/08 od 27. septembra 2013. godine, tač. 35–45. i AP 556/12 od 4. jula 2014. godine, tač. 44–50, dostupne na www.ustavnisud.ba).

42. Rukovodeći se načelom ustanovljenim u brojnim odlukama Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojem nije zadatak razmotriti in abstracto da li je retroaktivna primjena Krivičnog zakonika sama po sebi inkompatibilna sa članom 7. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da odgovor na ovo pitanje zavisi od okolnosti svakog pojedinačnog predmeta. Te okolnosti, između ostalog, zavise od visine izrečene i zaprijećene kazne, odnosno zavise od raspona propisanih kazni prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela i zakonu na osnovu kojeg je izrečena kazna (u konkretnom slučaju KZ ili Krivični zakonik).

43. Imajući u vidu konkretne okolnosti, Ustavni sud konstatira da je krivično djelo zadovoljenja spolnih strasti pred drugim/djetetom bilo definirano u oba krivična zakona, ranijim koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela u odredbi člana 197. stav 2. KZ-a i kasnijim (stupio na snagu 2017. godine) u odredbi člana 197. Krivičnog zakonika. Pored toga, članom 4. Krivičnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela propisano je stavom (1) da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te stavom (2) ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijenit će se zakon koji je najblaži za učinioca. Suštinski, a i doslovno, iste odredbe sadržane su u članu 9. Krivičnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme presuđenja i koji su redovni sudovi primijenili. Ustavni sud stoga podsjeća da je čak i domaćim krivičnim zakonodavstvom propisana obaveza redovnih sudova da na učinioca krivičnog djela primijene zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a kasnije usvojeni zakon može biti primijenjen samo ukoliko redovni sudovi procijene da je on najblaži za učinioca.

44. Dalje, u svrhu ispitivanja navoda o povredi člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je predmetno krivično djelo u smislu prve rečenice člana 7. stav 1. Evropske konvencije "predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja". Međutim, razlika između jedne i druge zakonske odredbe tiče se propisane sankcije, pa se u okolnostima konkretnog slučaja postavlja pitanje eventualnog kršenja te odredbe (člana 7. stav 1. Evropske konvencije – druga rečenica) u dijelu u kojem je propisano: "Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno." U odgovoru na to pitanje Ustavni sud prvenstveno zapaža da je odredbom ranije važećeg KZ-a za navedeno krivično djelo (koje je tada bilo pozicionirano u odredbi člana 197. stav 2. KZ-a kojim je regulirano krivično djelo zadovoljenja spolnih strasti pred drugim) bila propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine, dok je odredbom važećeg KZ-a za navedeno krivično djelo (koje je propisano u odredbi člana 179. KZ-a kao samostalno krivično djelo zadovoljenja spolnih strasti pred djetetom) propisana kazna zatvora do tri godine, dakle ne postoji mogućnost izricanja novčane kazne kao prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Osim toga, KZ koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela je osuđenom licu u smislu člana 33. stav 2. pružao mogućnost da zahtijeva da kazna zatvora do šest mjeseci bude zamijenjena novčanom kaznom. Krivični zakonik koji je primijenjen u konkretnom slučaju ovu mogućnost ne propisuje. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da je u okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu visinu izrečene kazne zatvora apelantu, od posebnog značaja bilo ustanoviti koji je zakon "blaži" za apelanta, dakle onaj koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela i podizanja optužnice prema kojem je postojala mogućnost da se apelant kazni "novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine" ili onaj koji je bio na snazi u vrijeme izricanja presude prema kojem se za predmetno krivično djelo on može kazniti "kaznom zatvora do tri godine". Međutim, Ustavni sud u osporenim presudama nije pronašao odgovor na ovo suštinsko pitanje iako je općepoznata činjenica da je tokom trajanja postupka koji se vodio protiv apelanta (od 2012. do 2017. godine) prestao važiti KZ prema kojem je postupak započeo, pa je stoga trebalo ispitati koji je od ta dva zakona "blaži". Štaviše, primijenjen je Krivični zakon koji je stupio na snagu nakon počinjenja krivičnog djela, a ne Krivični zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela, što bi mogao biti slučaj samo u situaciji da su redovni sudovi serioznom analizom došli do zaključka da je primijenjeni zakon najblaži za učinioca. Međutim, čini se da se redovni sudovi uopće nisu bavili ovim pitanjem iako su ih na to obavezivale i odredbe člana 9. Krivičnog zakona koji je primijenjen i odredbe člana 4. Krivičnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela, već su naprosto primijenili zakon koji je bio na snazi u vrijeme presuđenja. U protivnom, ovakav postupak redovnih sudova bi trebao značiti da je primijenjeni zakon najblaži za učinioca, što bi dopustilo odstupanje od obaveze primjene zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela, ali Ustavni sud ne nalazi argumentaciju redovnih sudova u osporenim presudama iz koje bi proisteklo da su redovni sudovi došli do zaključka da je primijenjeni zakon najblaži za učinioca, tj. apelanta, pa da su zbog toga odstupili od osnovnog pravila primjene Krivičnog zakona.

45. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti da se bavi pitanjem kakvu bi sankciju izrekao redovni sud da je odlučivao po KZ-u koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i prema čijim odredbama je započeo postupak protiv apelanta (optužnica potvrđena 29. novembra 2012. godine). Ono što je, prema mišljenju Ustavnog suda, ključno u konkretnom predmetu jeste okolnost što je ranije važeći KZ apelantu propisivao mogućnost da za predmetno krivično djelo bude izrečena novčana kazna ili kazna zatvora, te što je raniji zakon također davao mogućnost da se izrečena kazna, koja ne prelazi šest mjeseci, zamijeni novčanom kaznom i da je apelant, prema odredbama člana 33. ranije važećeg KZ-a, ispunjavao zakonom propisane uvjete za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom. U vrijeme kada je predmetno krivično djelo počinjeno pa sve do stupanja na snagu Krivičnog zakonika apelant je, kao i svako drugo lice koje je osuđeno na kaznu zatvora do šest mjeseci, mogao tražiti zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom. Iz navedenog proizlazi da je član 33. stav 2. ranije važećeg KZ-a, za razliku od Krivičnog zakonika koji je primijenjen u konkretnom slučaju, pored mogućnosti da se za djelo koje je apelantu stavljeno na teret pored alternativne mogućnosti izricanja novčane kazne ili kazne zatvora, propisivao i poseban institut zamjene kazne zatvora novčanom kaznom.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je primjenom odredbi Krivičnog zakonika povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo ustavno pravo iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7. stav 1. Evropske konvencije jer je u konkretnom slučaju primjena Krivičnog zakonika bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja sankcije s obzirom na to da je ranije važeći KZ propisivao mogućnost da za predmetno krivično djelo bude izrečena novčana kazna ili kazna zatvora, te što je sadržavao odredbe prema kojim se pravomoćno izrečena kazna zatvora u trajanju do šest mjeseci može zamijeniti novčanom kaznom.

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na osnovu kojih su utvrđene odlučne činjenice u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti.

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je u krivičnom postupku, koji je rezultirao osuđujućom presudom, predmet odlučivanja bila osnovanost krivične optužbe, a ne apelantova imovinska prava.

50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.