Službeni glasnik BiH, broj 47/22

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1312/22, rješavajući apelaciju Bojana Budiše, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPU STIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Bojana Budiše.

Utvrđuje se povreda prava iz člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 021157 22 Kž 4 od 22. marta 2002. godine.

U smislu člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ostavlja se na pravnoj snazi Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 021157 21 Kv od 16. novembra 2021. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Bojan Budiša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Marko Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 021157 22 Kž 4 od 22. marta 2022. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1312/22. Apelant je u navedenoj apelaciji tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se odgađa izvršenje kazne zatvora u trajanju od jedne godine.

2. Isti apelant, kojeg zastupa Milica Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv istog rješenja. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1369/22.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojevima AP 1312/22 i AP 1369/22 odnose na isto pitanje, te da je osporena ista presuda, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1312/22.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) u predmetu broj AP 1312/22 zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Tužilaštvo je dostavilo odgovor, koji je dostavljen apelantu (odnosno advokatima iz obje apelacije, jer se radi o istoj osporenoj odluci) 24. maja 2022. godine radi eventualnog izjašnjenja (nije bilo izjašnjenja). Vrhovni sud je dostavio odgovor, koji je dostavljen apelantu radi eventualnog izjašnjenja (31. maja 2022. godine, nije bilo izjašnjenja). Također, Ustavni sud je dostavio predmet i Okružnom sudu iako odluka Okružnog suda nije bila osporena (ali odgovor nije slao apelantu na izjašnjenje).

III. Činjenično stanje

Uvodne napomene

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 021157 18 K od 5. aprila 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 021157 19 Kž od 10. septembra 2020. godine, apelant je proglašen krivim što je u vremenu, u mjestu i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 208. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

6. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4177/21 od 23. februara 2022. godine kojom je, rješavajući o apelaciji istog apelanta, utvrdio povredu prava iz člana 7. Evropske konvencije i ukinuo rješenje Vrhovnog suda (naveden broj) kojim je odbijen apelantov zahtjev da mu se zatvorska kazna zamijeni novčanom kaznom. Ustavni sud je vratio predmet na ponovni postupak Vrhovnom sudu, koji je bio dužan da po hitnom postupku donese novu odluku poštujući prava iz člana 7. Evropske konvencije.

Osporene odluke

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih

Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 021157 22 Kž 4 od 22. marta 2022. godine kojim je, uvažavajući žalbu tužioca, preinačeno Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 021157 21 Kv od 16. novembra 2021. godine1 i odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine, izrečena pravosnažnom Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 021157 18 K od 5. aprila 2019. godine, zamijeni novčanom kaznom.

9. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 4177/21 ukinuto rješenje Vrhovnog suda (kojim je ukinuto rješenje Okružnog suda od 16. novembra 2021. godine), te da je u ponovnom postupku, shodno navedenoj odluci Ustavnog suda i u vezi sa žalbenim prigovorima, u smislu odredbe člana 320. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP), ispitao pobijano rješenje i odlučio kao u izreci za šta je dao sljedeće razloge:

10. Apelant je proglašen krivim Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 021157 18 K od 5. aprila 2019. godine zbog krivičnog djela iz člana 208. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZRS ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 64/17), koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 021157 19 Kž od 10. septembra 2020. godine, kada je postala pravosnažna. Zakon prema kojem je apelantu suđeno i prema kojem mu je izrečena pravosnažna presuda nije propisivao mogućnost da se zamijeni izrečena kazna zatvora koja ne prelazi jednu godinu novčanom kaznom. Ta mogućnost, kako je istakao Vrhovni sud, stvorena je tek 3. marta 2021. godine, kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama KZRS ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 15/21 od 23. februara 2021. godine), koji je odredbom člana 46a. stav (3) propisao da se izrečena kazna zatvora koja ne prelazi jednu godinu može zamijeniti novčanom kaznom na zahtjev osuđenog, shodno odredbi člana 50. st. (2) i (3) tog zakona.

11. Vrhovni sud je ukazao da je postupak zamjene kazne zatvora jedan od načina izvršenja kazne zatvora i da se na njega primjenjuju odredbe izvršnog krivičnog zakonodavstva. Vrhovni sud je ukazao da KZRS ne sadrži posebne opće odredbe o izvršenju krivičnih sankcija, kao što je to sadržavao raniji Krivični zakon Republike Srpske, već je to prepušteno izvršnom krivičnom zakonodavstvu. Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske ne uređuje materiju zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, već samo izvršenje kazne zatvora u obliku i na 1 Ustavni sud ukazuje da se radi o rješenju koje je prethodilo rješenju Vrhovnog suda, koje je ukinuto prema Odluci broj AP 4177/21.

način kako je to odlučeno u pravosnažnoj presudi. Osnov za izvršenje je pravosnažna presuda koju je donio sud i ona se u izvršenju krivičnih sankcija ne može revidirati.

12. Kad je riječ o primjeni blažeg zakonodavstva poslije pravosnažnosti presude, stav Vrhovnog suda je da nije moguće primijeniti blaži zakon osim ako je u postupku po nekom vanrednom pravnom lijeku došlo do glavnog pretresa, odnosno do ponovnog meritornog odlučenja (zahtjev za zaštitu zakonitosti ili zahtjev za ponavljanje postupka, što u konkretnom predmetu nije slučaj). Vrhovni sud je ukazao da, ukoliko bi se prihvatila teza da je primjena blažeg zakona obavezna poslije pravosnažnosti presude van navedenih situacija i tzv. akcesornim postupcima, to se ne bi moglo ograničiti samo na zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, već bi se moglo protegnuti na sve druge elemente kao što su postojanje krivičnog djela, oslobađanje od kazne, blaže kažnjavanje i visina zaprijećene kazne. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, to bi bilo potpuno suprotno intenciji zakonodavca o primjeni blažeg zakona propisanoj odredbama o vremenskom važenju krivičnog zakonodavstva u članu 9. KZRS.

13. Pošto je u konkretnom predmetu apelant pravosnažno osuđen prema zakonu koji nije propisivao mogućnost zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, Vrhovni sud je ocijenio da nije bilo osnova da se apelantov zahtjev usvoji i da se izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine zamijeni novčanom kaznom. Slijedeći to, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud u postupku donošenja pobijanog rješenja primijenio zakon koji se ne može primijeniti i da je time počinio povredu krivičnog zakona iz člana 312. tačka g) ZKP, te da je stoga uvažio žalbu tužilaštva i prvostepeno rješenje preinačio, u skladu sa članom 337. stav (3) ZKP.

IV. Apelacija

I. Navodi iz apelacije

14. Apelant je u apelaciji broj AP 1312/22 naveo da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 7. Evropske konvencije. Apelant je ukazao na tok postupka (ranije donesena rješenja), Odluku Ustavnog suda broj AP 4177/21, te da je, i pored jasnih uputa iz navedene odluke, Vrhovni sud opet donio rješenje kojim se odbija apelantov zahtjev. Apelant je, također, ukazao da su u osporenom rješenju dati identični razlozi kao u prethodnom rješenju Vrhovnog suda (koje je ukinuto odlukom Ustavnog suda), te da je ponovljen stav suprotan odluci Ustavnog suda - da se primjena blažeg zakona odnosi i na akcesorne postupke koji su integralni dio krivičnog postupka, budući da se radi o jedinstvenom postupku utvrđivanja krivične optužbe. Također, apelant ukazuje da je osporeno rješenje doneseno u neizmijenjenom vijeću, te da novu odluku treba donijeti u izmijenjenom sudskom vijeću. Zatim je apelant ukazao na razloge zbog kojih smatra da treba da mu se zamijeni kazna zatvora, te je predložio da se izrekne privremena mjera kojom se odgađa izvršenje kazne zatvora u trajanju od jedne godine.

15. U apelaciji broj AP 1369/22 apelant je ukazivao da je i poslije odluke Ustavnog suda Vrhovni sud donio identičnu odluku, čime je prekršio odredbu člana 72. Pravila Ustavnog suda, ali da nije ni donio novu odluku poštujući pravo iz člana 7. Evropske konvencije, čime je prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

II. Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana i da je Vrhovni sud pravilno postupio, te da se na zamjenu kazne primjenjuju odredbe izvršnog krivičnog zakonodavstva, kao i da KZRS ne sadrži posebne opće odredbe o izvršenju krivičnih sankcija, već da je to prepustio izvršnom krivičnom zakonodavstvu iz čega proistječe da se donesena pravosnažna presuda ne može revidirati.

17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđene odredbe koje apelant navodi i da se određeno izjasnio o žalbenim prigovorima koji se odnose na odlučne činjenice, primjenu odredaba krivičnog zakona i izvršnog krivičnog zakonodavstva, ocjenjujući ih putem izmjena zakona, i da je o tome dao jasan i određen stav.

18. Ustavni sud je, također, proslijedio predmet (i) Okružnom sudu iako odluka Okružnog suda nije osporena. Međutim, radi preciznog iznošenja navoda, Ustavni sud ukazuje da je u odgovoru Okružni sud naveo da je apelacija neosnovana i da ostaje pri izjašnjenju datom u predmetu broj AP 4177/21 u kojem je naveo "da Rješenjem tog suda broj 11 0 K 021157 21 Kv od 16. novembra

2021. godine, prema njegovoj ocjeni, nisu povrijeđena prava koja se navode u apelaciji i da ostaje pri datim obrazloženjima iz rješenja koje je donio" (vidi tačku 20. Odluke broj AP 4177/21).

V. Relevantni propisi

19. Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 64/17, 104/18 – OUSRS, 15/21 i 89/21) Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 64/17 i 104/18 – OUSRS) koji je važio u vrijeme donošenja pravosnažne Presude Okružnog suda broj 11 0K021157 18 K od 5. aprila 2019. godine u relevantnom dijelu glasi:

Vremensko važenje krivičnog zakonodavstva

Član 9.

(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ako je zakon izmijenjen za vrijeme izvršenja krivičnog djela, primijeniće se zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je djelo dovršeno.

(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.

(3) Na učinioca krivičnog djela koje je propisano zakonom sa određenim vremenskim trajanjem, primijeniće se taj zakon bez obzira na to kada mu se sudi, osim ako tim zakonom nije drugačije određeno.

(4) Pravila važenja ovog zakonika iz st. 1, 2. i 3. ovog člana važe i u odnosu na dejstvo pravnih posljedica osude.

Izvršenje novčane kazne

Član 50. st. (1), (2) i (3)

(1) U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne koji ne može biti kraći od petnaest dana, niti duži od tri mjeseca. U opravdanim slučajevima sud može dozvoliti da osuđeni novčanu kaznu plati u ratama, s tim da rok isplate ne može biti duži od jedne godine.

(2) Ako osuđeni ne plati novčanu kaznu u cijelosti ili djelimično u određenom roku, sud će narediti njeno prinudno izvršenje u postupku koji je propisan zakonom. Ako novčana kazna putem prinudnog izvršenja ne bude naplaćena u roku od jedne godine, sud će donijeti odluku o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora, na način da se 50 KM, odnosno svaki započeti dnevni iznos novčane kazne zamijeni jednim danom kazne zatvora, s tim da kazna zatvora u tom slučaju ne može biti duža od dvije godine.

(3) Ako osuđeni isplati samo dio novčane kazne, ostatak se srazmjerno pretvara u kaznu zatvora, a ako osuđeni isplati i ostatak novčane kazne, izvršenje kazne zatvora se obustavlja.

20. Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 15/21 od 23. februara 2021. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.
Poslije člana 46. dodaje se naziv člana i novi član 46a, koji glasi: "Izuzetnost kratkotrajne kazne zatvora

Član 46a.

(1) Kaznu zatvora do šest mjeseci sud može izreći samo ako posebne okolnosti djela i učinioca pokazuju da se novčanom kaznom ne može postići svrha kažnjavanja ili da se novčana kazna neće moći izvršiti.

(2) Odredba stava 1. ovog člana ne odnosi se na kaznu zatvora kao zamjenu za neplaćenu novčanu kaznu (član 50. st. 2. i 3), opozvanu uvjetnu osudu (čl. 64, 65. i 66), neizvršeni rad u javnom interesu (član 70. stav 7) i kaznu oduzimanje vozačke dozvole (član 51. stav 5).

(3) Izrečena kazna zatvora koja ne prelazi jednu godinu dana, može se na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom kaznom, shodno odredbi člana 50. st. 2. i 3. ovog zakonika."

Član 66.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku Republike Srpske" [3. marta 2021. godine].

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 8. aprila 2022. godine, a apelacija je podnesena 14. i 19. aprila 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija navedeno rješenje tvrdeći da su mu tim rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 7. Evropske konvencije. Iako je naveo sva ova prava, suština navoda iz apelacije se odnosi na tvrdnju da Vrhovni sud nije donio rješenje poštujući pravo iz člana 7. Evropske konvencije u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj AP 4177/21.

26. Član 7. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći strožija kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.

27. Ustavni sud zapaža da je apelant pravosnažnom presudom proglašen krivim za krivično djelo omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 208. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZRS, koje je počinio 23. augusta 2017. godine, te da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.

28. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je apelant podnio apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda, jer je tim rješenjem ukinuto rješenje Okružnog suda (kojim je udovoljeno apelantovom zahtjevu za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom), i da je odbijen njegov zahtjev da mu se zamijeni kazna zatvora novčanom kaznom. U Odluci broj AP 4177/21, u kojoj je utvrdio povredu apelantovog prava iz člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud je ukazao na relevantne odredbe KZRS, te je kao sporno naveo pitanje koje odredbe KZRS je trebalo da primijeni redovni sud - odredbe koje su bile na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela i pravomoćnosti presude, ili odredbe koje su na snazi prije početka izdržavanja kazne zatvora.

29. S tim u vezi, Ustavni sud je podsjetio na svoj dosadašnji stav (vidi, između ostalog, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1498/18 od 23. aprila 2018. godine i AP 1118/18 od 19. februara 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) da se obaveza primjene blažeg zakona odnosi i na akcesorne postupke koji su integralni dio krivičnog postupka, budući da se radi o "jedinstvenom postupku utvrđivanja krivične optužbe".

30. Iz stavova iznesenih u ranijim odlukama (kod kojih se primjenjivao ranije važeći Krivični zakon, koji je propisivao mogućnost zamjene, u odnosu na KZRS do izmjena, dakle, kada nije bila propisana mogućnost zamjene) proizlazi da je Ustavni sud utvrdio da se ne može govoriti o izvršenju kazne zatvora u nekom navodno operativnom smislu, već da se radi o (pod okolnostima propisanim zakonom nakon odluke suda o zahtjevu osuđenog lica) novom drugačijem obliku "kazne", koja pogađa pravosnažno osuđeno lice. Radi se o "institutu zamjene kazne", koji je poznavao ranije važeći Krivični zakon, koji je licima koja su ispunjavala uvjet propisan zakonom davao mogućnost da traže drugačiju kaznu od izrečene kazne zatvora, koja je za njih blaža - novčanu kaznu. S obzirom na to da je KZRS (do izmjena 2021. godine) isključivao takvu mogućnost, Ustavni sud je zaključio da novi zakon (KZRS do izmjene) utječe na lica kojima je izrečena kazna zatvora koja ne prelazi period od šest mjeseci (u Republici Srpskoj u relevantno vrijeme), te da se ne radi o izvršenju kazne, već o mjeri koja utječe na samu "kaznu", odnosno nemogućnost apelanta da kaznu zatvora zamijeni blažom i po njega očito povoljnijom novčanom kaznom.

31. Ovdje treba istaći da je Ustavni su u svoje ranije odluke inkorporirao stav Evropskog suda da se treba razlikovati "kazna" od mjera koje se odnose na "izvršenje" ili "provođenje" te kazne. Dalje je u svojoj praksi Evropski sud istakao da nije uvijek lako i jasno razdvojiti ova dva pojma. Također, Evropski sud je utvrdio da, kada se mjera odnosi na smanjenje kazne, ili promjenu režima prijevremenog puštanja na slobodu, tada to ne čini dio kazne. Ipak, Evropski sud je utvrdio da u praksi "razlika između toga ne može uvijek biti jasno povučena" (Hogben protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Međutim, u Odluci broj AP 1498/18 Ustavni sud je, pozivom na stavove iznesene u presudi Del Río Prada protiv Španije (aplikacija broj 42750/09 od 21. oktobra 2013. godine) i analizom domaćeg zakonodavstva, zaključio da se "isključenjem" primjene određene odredbe materijalnog prava (dakle, iz krivičnog zakona prema kojem je osuđen) u suštini utječe na samu kaznu.

32. Dalje, Ustavni sud je ukazao na stav Evropskog suda da se pojam "odrediti", koji se koristi u drugoj rečenici člana 7. stav 1, ne može tumačiti kao da iz područja primjene te odredbe isključuju sve mjere koje su uvedene nakon izricanja kazne (op. cit., Del Río Prada protiv Španije, stav 88). Slijedeći to, kada mjere koje preduzmu zakonodavna vlast, upravne vlasti ili sudovi nakon izricanja pravosnažne presude, ili tokom služenja kazne rezultiraju ponovnim određivanjem ili izmjenom opsega "kazne" koju je odredio raspravni sud, te mjere bi trebale spadati u opseg zabrane retroaktivne primjene kazne sadržane u članu 7. stav 1. Evropske konvencije (ibid., stav 89). Kako bi se utvrdilo da li se neka mjera preduzeta tokom izvršenja kazne odnosi samo na način izvršenja kazne ili, suprotno tome, također utječe na njezin opseg, Evropski sud mora u svakom predmetu ispitati šta je izrečena "kazna", zapravo, podrazumijevala prema domaćem pravu koje je na snazi u relevantno vrijeme, ili, drugim riječima, kakva je bila priroda kazne (ibid., stav 90).

33. Ustavni sud, s obzirom na pitanja koja otvara odredba kojom se dozvoljava zamjena kazne zatvora novčanom kaznom (u konkretnom predmetu trenutno važeća odredba člana 46a. stav 3. KZ), ukazuje da se radi o odredbi čija primjena može da otvori sporna pitanja za sud koji odlučuje (da li je dovoljno jasna, da li je obligatorna, u kojoj formi se odlučuje i dr.). Ipak, da prava zagarantirana Evropskom konvencijom ne bi ostala "samo slovo na papiru" i postala iluzorna umjesto djelotvorna, Ustavni sud smatra da u situaciji kao u konkretnom predmetu, kada je došlo do promjene zakona "nabolje za apelanta", odnosno kada se stvorila mogućnost da se na njegovo traženje, uslijed izmjena KZRS, kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom, treba primijeniti stav Evropskog suda prema kojem član 7. Evropske konvencije garantira ne samo princip neretroaktivnosti strožijih krivičnih zakona već i princip retroaktivnosti blažih krivičnih zakona. Drugim riječima, tamo gdje postoje razlike između krivičnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela i kasnijih krivičnih zakona donesenih prije donošenja pravosnažne presude, sudovi moraju primijeniti zakon čije su odredbe najpovoljnije za okrivljenog (vidi, Scoppola protiv Italije (br. 2), aplikacija 10249/03 od 17. septembra 2009. godine). U svojoj presudi u predmetu Gouarre Patte protiv Andore Evropski sud je proširio garancije člana 7. Evropske konvencije koje se odnose na retroaktivnost blažeg krivičnog zakona na mogućnost retroaktivne revizije konačne kazne ako domaći zakon predviđa takvu mogućnost (vidi, Gouarre Patte protiv Andore, broj 33427/10, st. od 33. do 36, 12. januar 2016. godine).

34. Dalje, Ustavni sud je ukazao da je i u Odluci broj AP 1118/18, rješavajući apelaciju u navedenom predmetu, utvrdio da postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te je u tački 32. naveo: "Dakle, redovni sudovi tvrde da je institut zamjene kazne zatvora novčanom kaznom jedan od načina izvršenja kazne zatvora koji se vezuje za vrijeme kada je osuđeno lice podnijelo zahtjev za zamjenu kazne, a ne za vrijeme kada je presuda donesena, odnosno da se blaži zakon, prema pravilu, obavezno primjenjuje do pravosnažnosti presude, a poslije toga samo ako povodom vanrednih pravnih sredstava dođe do ponovnog suđenja, tako da se član 5. KZFBiH ne može primijeniti na institut zamjene kazne zatvora novčanom kaznom (član 43a. KZFBiH). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka (već citirane odluke br. AP 2809/12 i AP 2402/08, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1498/18 od 23. aprila 2018. godine) usvojio stav da se obaveza primjene blažeg zakona odnosi i na akcesorne postupke koji su integralni dio krivičnog postupka, budući da se radi o jedinstvenom postupku 'utvrđivanja krivične optužbe'. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud smatra da je arbitraran stav redovnih sudova da, prema članu 5. KZFBiH, blaži zakon može biti primijenjen samo do donošenja pravosnažne presude, a poslije toga samo ako povodom vanrednih pravnih sredstava dođe do ponovnog suđenja.[...]"

35. Ustavni sud primjećuje da je i stav Vrhovnog suda u konkretnom predmetu isti, uz navođenje odredbe člana 9. stav 2. KZRS, koja glasi: "Ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijenit će se zakon koji je najblaži za učinioca" i uz upućivanje na "intenciju zakonodavca". Ipak, Ustavni sud nalazi da, bez obzira na to kako će redovni sud tretirati zahtjev osuđenog lica za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom (u svjetlu određenih dilema koje se javljaju u praksi u primjeni – kao novu odluku ili kao preinačenje ili obavezu da postupi po zahtjevu "automatski"), nesporno je da se radi o zahtjevu predviđenom u KZRS kojim se kazna mijenja, modificira. Također je nesporno da je i zakonodavac očito imao svoje razloge da opet unese u zakon ovakav vid zamjene, a što se često veže za javni interes. Stoga, Ustavni sud smatra da nema razloga da u konkretnom predmetu postupi drugačije od ranije uspostavljene prakse, odnosno da promijeni svoj stav u odnosu na ranije donesenu Odluku broj AP 4177/21.

36. Imajući u vidu navedenu praksu, koja je već ranije istaknuta povodom apelantove apelacije u gotovo identičnom rješenju Vrhovnog suda (koje je ukinuto Odlukom broj AP 4177/21), koja se ima primijeniti i u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je arbitraran stav Vrhovnog suda da, prema članu 9. KZRS, blaži zakon može biti primijenjen samo do donošenja pravosnažne presude, te da u konkretnom slučaju nije bilo osnova da se primijeni član 46a. stav (3) KZRS. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud odbijanjem apelantovog zahtjeva za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom povrijedio apelantovo pravo iz člana 7. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud u svojoj praksi, kada utvrdi povredu, radi zaštite apelantovog prava najčešće ukine rješenje koje je tu povredu prouzrokovalo. Međutim, imajući u vidu činjenicu da je već jednom, a zbog gotovo identičnih stavova Vrhovnog suda, ukinuto rješenje i predmet vraćen Vrhovnom sudu da donese novu odluku (poštujući član 7. Evropske konvencije), a što očigledno nije urađeno, već su ponovljeni gotovo identični stavovi kao u ranijem (ukinutom) rješenju, Ustavni sud smatra da treba ukinuti rješenje Vrhovnog suda i ostaviti na snazi Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 021157 21 Kv od 16. novembra 2021. godine. Dakle, Ustavni sud smatra da su se u okolnostima konkretnog slučaja stekli uvjeti za primjenu člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda koji omogućava da se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 021157 21 Kv od 16. novembra 2021. godine, koje ne krši apelantova prava, ostavi na pravnoj snazi.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, jer je u konkretnom slučaju primjena KZRS kojim je odbijen apelantov zahtjev da se zamijeni kazna zatvora novčanom kaznom bila na apelantovu štetu, te da je utjecala na samu "kaznu", a ne na njeno izvršenje.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.