Službeni glasnik BiH, broj 94/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 18/18, rješavajući zahtjev Osnovnog suda u Derventi (sudija Alen Lukač), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) alineja b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 29. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU


O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odlučujući o zahtjevu Osnovnog suda u Derventi (sudija Alen Lukač) za ocjenu ustavnosti odredbe člana 329. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 53/12 i 97/17) i člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 66/18),

utvrđuje se da su član 329. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 53/12 i 97/17) i član 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 66/18) u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Osnovni sud u Derventi (sudija Alen Lukač; u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 16. augusta 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbe člana 329. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 53/12 i 97/17; u daljnjem tekstu: ZKPRS) i člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 66/18; u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama ZKPRS) u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Podnosilac zahtjeva je također tražio da Ustavni sud u slučaju da "nađe da nema mjesta generalnom proglašenju citiranih odredaba neustavnim" ispita "pitanje postojanja ili djelokruga/domašaja općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku ovog suda [...] odnosno djelokruga/domašaja prava optuženika na pravičnu raspravu (jednakost stranaka kao sastavnicu) te nezavisan i nepristrasan sud".

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: NSRS) zatraženo je 24. augusta 2018. godine da dostavi odgovor na zahtjev.

2. U ostavljenom roku za odgovor NSRS nije dostavio odgovor, a 13. septembra 2018. godine je obavijestio Ustavni sud da ne može provesti proceduru za pripremu odgovora i zatražio dodatno vrijeme za dostavljanje odgovora.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

4. Podnosilac zahtjeva je postavio dva zahtjeva: 1) zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbe člana stav 1. tačka b) ZKPRS i člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPRS u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine i Evropsku konvenciju; i 2) zahtjev za ocjenu postojanja ili djelokruga/domašaja općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda, odnosno domašaja prava optuženog na pravičnu raspravu, nezavisan i nepristrasan sud i suđenje u razumnom roku "definirano Ustavom i Evropskom konvencijom u odnosu na primjenu odredbe člana 329. stav 1. tačka b), člana 330. stav 3. i člana 331. stav 4. ZKPRS na konkretan slučaj".

5. U vrlo opširnom obrazloženju prvog zahtjeva podnosilac zahtjeva, između ostalog, navodi da "traži razrješenje pravnog učinka 'uputa činjeničnog karaktera' kod ukidnih odluka unutar žalbenog osnova pogrešno (ne i nepotpuno) utvrđenog činjeničnog stanja, prema pravu optuženika na nezavisan i nepristrasan sud, zatim pravo optuženika na jednakost oružja/stranaka u postupku", odnosno traži odgovor na pitanje "mogu li 'upute činjeničnog karaktera' kod ukidnih odluka derogirati ustavne odredbe o pravu optuženika na nezavisan i nepristrasan sud i načela jednakosti stranaka u postupku, odnosno mogu li takve upute poprimiti karakter obligatornosti za prvostepeni sud". Podnosilac zahtjeva navodi da ovakve upute "dovode u ozbiljnu sumnju" poštovanje navedenih prava optuženog, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku. Dalje, podnosilac zahtjeva ističe da se mora napraviti razlika između "pogrešno od nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja", budući da ukidanje prvostepene odluke zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja "ne može dovesti u pitanje pravo optuženika na nezavisan i nepristrasan sud". Podnosilac zahtjeva navodi da se na taj način nalaže prvostepenom sudu da ispravi grešku, "odnosno da utvrdi pravno relevantnu činjenicu koju je u prethodnom postupku propustio učiniti". Međutim, u odnosu na ukidanje prvostepene odluke zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, podnosilac zahtjeva smatra da taj žalbeni osnov "kao razlog za ukidanje prvostepenih presuda dovodi u pitanje" pravo optuženog na pravično suđenje, kako je to već navedeno.

6. Podnosilac zahtjeva dalje navodi da drugostepeni sud može prvostepenu presudu ukinuti i vratiti na ponovno suđenje, kao i da može, nakon pretresa, prvostepenu presudu preinačiti. Pri tome, kako dalje navodi, zakonodavac "ne propisuje jasno i precizno kada može uslijediti preinaka a kada ukidanje, niti propisuje kriterije za izbor ovih procesnih mogućnosti, a kako stvari sada stoje nakon osporenih izmjena iz člana 3. ZKPRS zakonodavac ne propisuje niti ograničava broj ukidnih odluka koje mogu uslijediti kao posljedica ovog izbora". Podnosilac zahtjeva smatra da se "može izvesti zaključak daje ovaj izbor između preinake [...] ili ukidanja zbog pogrešno (i nepotpuno) utvrđenog činjeničnog stanja prepušten neograničenoj, te zakonski apsolutno nesputanoj diskreciji žalbenog vijeća. " U vezi s tim navodi da "razlozi doktrinarne čistoće legislativnog uređenja žalbenog postupka zahtijevaju da zakonodavac jasno regulira i propiše doseg diskrecionih ovlasti postupanja povodom ovog žalbenog osnova." Dalje ističe da "diskrecija nadležnog tijela sama po sebi ne mora biti sporna [...] sve dok izbor između ova dva diskreciona izbora dovodi do povrede ustavnih prava".

7. Podnosilac zahtjeva konkretno navodi da kada prvostepeni sud, nakon prvostepenog postupka i ocjene dokaza, oslobodi optuženog zato što zaključi da nije dokazano da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a drugostepeni sud tu odluku ukine zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ",s jasnim 'uputama' koje njihovom aplikacijom mogu dovesti samo do osuđujućeg ishoda", onda je "opravdana bojazan optuženika" o nepristrasnosti i nezavisnosti suda koji mu treba ponovo suditi. Podnosilac zahtjeva dalje detaljno obrazlaže šta bi, prema njegovom mišljenju, značio zaključak jesu li upute koje da je drugostepeni sud obligatornog karaktera ili ne (opširnije na str. 6-7. zahtjeva). Također navodi da mu je poznat stav Ustavnog suda iz Odluke broj U 22/14, ali da smatra da se taj stav ne može primijeniti na konkretan slučaj zato što je u tom predmetu drugostepeni sud utvrdio da je činjenično stanje bilo nepotpuno utvrđeno, pa je naloženo izvođenje dodatnih dokaza, dok je u konkretnom slučaju sud zaključio da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Također, podnosilac zahtjeva navodi da se iz navedene odluke Ustavnog suda "daje naslutiti da unutar razmatranja prava optuženika na nezavisan i nepristrasan sud spadaju samo slučajevi 'vanjskog utjecaja', te da 'upute koje prizivni sud daje u skladu sa zakonom s ciljem otklanjanja pogrešaka koje uoči razmatrajući priziv' faktički i ne mogu ući u obim razmatranja ovog ustavnog prava." Podnosilac smatra da ni Evropski sud za ljudska prava ne isključuje mogućnost "da bi utjecaj unutar sudske vlasti mogao biti od značaja ako je 'neprimjeren'", te navodi da u predmetu Parlov-Tkalčić protiv Hrvatske "daje vrhunski razrađene standarde za ispitivanje ove 'neprimjerenosti' [...] od administrativnog značaja na postupajuće sudije; njihovo ocjenjivanje i napredovanje; mogućnost odupiranja istim utjecajima itd. ". Stoga smatra da se isti ti standardi moraju razmotriti i u ovom predmetu i "dovesti u vezu s diskrecionim ovlastima", ali ne ",u konkretnom slučaju s ovlastima predsjednika suda, nego s već opisanim popratnim pojavama koje sa sobom nosi dosljedno pridržavanje slobodnog sudijskog uvjerenja nakon ukidne odluke". Također, smatra da je bitan i "administrativni aspekt" zato što je u BiH "na snazi sistem u kojem se kvalitativni element rada sudija ne vrednuje po kvalitetu rada, poznavanju sudske prakse, stajališta viših instanci, nego jedino i isključivo po kriteriju omjera u broju ukinutih odluka". Podnosilac zahtjeva navodi da je razlika u odnosu na Odluku broj U 22/14 i to što je u situaciji koju je Ustavni sud razmatrao u tom predmetu prvostepena odluka mogla biti ukinuta samo jednom", dok je prema članu 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPRS sada moguće odluku ukidati bezbroj puta. To, prema njegovom mišljenju, može dovesti do kršenja prava optuženog na suđenje u razumnom roku (opširnije na str. 8-9. zahtjeva).

8. Na osnovu izloženog, podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud proglasi neustavnim odredbe člana 329. stav 1. tačka b) ZKPRS i člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPRS u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije zato što "zakonodavac nejasnim reguliranjem instituta ukidanja prvostepenih presuda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije izvršio svoju dužnost ispunjenja zahtjeva preciznosti zakonske norme koje će dovoljno jasno odrediti obim diskrecije izbora dodijeljene nadležnim tijelima [...] koja treba biti opća, određena, jasna, postojana i jednaka prema svakome, te koja će otkloniti diskriminaciju, povredu prava optuženika na nezavisan i nepristrasan sud, te pravičnu raspravu i suđenje u razumnom roku."

9. Ukoliko Ustavni sud zauzme stav da je osporena odredba ustavna, onda podnosilac zahtjeva predlaže da sud ispita pitanje postojanja ili djelokruga/domašaja općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za ovu odluku, odnosno u konkretnom slučaju "djelokruga/domašaja prava optuženika na pravično suđenje" - jednakost u postupanju i pravo na nezavisan i nepristrasan sud iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Drugim riječima, kako je naveo, podnosilac traži "ocjenu primjenljivosti ustavnog i konvencijskog prava na konkretan slučaj te davanje ocjene imaju li činjenične 'upute' drugostepenog suda u okviru žalbenog osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja [...] karakter obligatornih uputa za prvostepeni sud, odnosno kakve su one pravnog učinka te bi li 'preuzimanje' istih uputa od ovog suda bilo u skladu s ustavnim pravima optuženika."

b) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev

10. Podnosilac zahtjeva je naveo da je pred tim sudom vođen krivični postupak protiv optuženog Miroslava Nenadića (u daljnjem tekstu: optuženi) zbog krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa st. l. i 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u kojem je jedno lice poginulo. Optuženom je bilo stavljeno na teret da je u kritično vrijeme (2006. godine), upravljajući svojim motornim vozilom, protivno pozitivnim propisima, sustigao i desnim prednjim dijelom vozila udario u zadnju stranu bicikla kojim je upravljao Nedeljko Trkulja (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji se kretao u istom pravcu kao i optuženi. Oštećeni je usljed ovog udara pretrpio teške ozljede i preminuo na licu mjesta. Prvostepenom presudom broj 84 K 051424 17 K od 8. marta 2018. godine optuženi je oslobođen krivnje. U obrazloženju prvostepene presude sud je detaljno iznio sadržaj provedenih dokaza, između ostalih i vještačenja koja su obavila dva vještaka saobraćajne struke na okolnost nastanka saobraćajne nezgode (od kojeg je jednog predložila odbrana), vještak medicinske struke, te vještak KTC - Jedinica za forenziku, saslušanje svjedoka, između ostalih Radmile Kuzmanović i Milana Kuzmanovića (u daljnjem tekstu: svjedoci R. K. i M. K.), te iskaza optuženog koji je dao u istrazi u prisustvu branioca, budući da optuženi tokom pretresa "nije davao odbranu".

11. Prvostepeni sud je utvrdio da je optuženi kritičnog dana na nekoliko lokacija konzumirao alkohol, a posljednje mjesto je bio kafe-bar u kojem su radili svjedoci R. K. i M. K. Ovi svjedoci su svojim iskazima potvrdili da ih je optuženi nazvao nakon što je napustio kafe, da im je rekao "da je nešto udario na putu, da mu nije jasno šta", zamolio da to provjere, ali da svjedok M. K nije na lokaciji na koju ga je optuženi uputio pronašao nikakve tragove osim oštećenog plastičnog stubića, pa je to i rekao optuženom. Također, ovi svjedoci su saglasno izjavili da ih je apelant nazvao ujutro i saopštio im da je popravio vozilo, da je "čuo da je ubio čovjeka", ali da "ne može da vjeruje", te da je zamolio svjedokinju R. K. da "nikome ništa ne govori" u vezi s tim. Optuženi je u iskazu tokom istrage dao identičan iskaz navodeći, između ostalog, da je u kritično vrijeme "udario u nešto što se kretalo desnom ivicom kolovoza u pravcu Broda" i da se "radilo o nekoj većoj stvari, ali tada nije mogao da zaključi o čemu je riječ, da li je to bio čovjek ili neka vrsta divljači. " Također, optuženi je detaljno iznio svoj razgovor sa svjedocima R. K. i M. K. koji je u potpunosti bio identičan njihovim iskazima, te je detaljno opisao kako je popravio vozilo koje je bilo oštećeno s desne strane (str. 17-19. prvostepene presude).

12. Prvostepeni sud je obrazložio da iskaz optuženog pokazuje da "okolnost da optuženik uistinu udara u nešto, na dijelu puta koji je i prostorno i vremenski vrlo blizak mjestu i trenutku kada stradava [oštećeni]" predstavlja "snažan i moćan indicijski dokaz da je upravo optuženik svojim vozilom skrivio smrt oštećenika iz jednostavnog razloga što su šanse da je optuženik udario svojim vozilom u neku divljač te da je ustvari neko drugo vozilo u tom bliskom vremenu i prostoru udarilo oštećenika uistinu astronomski teško procjenjive". Međutim, kako je dalje zaključio prvostepeni sud, "ova mogućnost, koliko god bila udaljena i teško prihvatljiva uobičajenom ljudskom diskursu razmišljanja, ipak postoji i ona je realno moguća." Zbog toga je prvostepeni sud zaključio da "gore navedena činjenica ne može služiti kao isključivi i jedini dokaz protiv optuženika", iako je dalje konstatirao da je "zaista neodoljiv dojam da lica koja pobjegnu s mjesta saobraćajne nezgode, izvrše popravke na automobilu, pa čak i prefarbavanje automobila, uživaju određenu blagodat teškog i nesavladivog standarda dokazivosti njihove krivnje". Prvostepeni sud je nakon opširnog elaboriranja ovog svog zaključka (str. 21-24. prvostepene presude) utvrdio da u konkretnom slučaju "indicijalni dokazi ne čine čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak" da bi optuženi bio kriv.

13. Odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Rješenjem broj 85 K 051424 18 Kž od 24. maja 2018. godine uvažio je žalbu okružnog javnog tužioca, ukinuo presudu prvostepenog suda i predmet vratio na ponovno suđenje. Okružni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da su osnovani žalbeni navodi "da je pobijana presuda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju", odnosno da prvostepeni sud nije", s dovoljno kritičnosti analizirao i obrazložio provedene dokaze" (naročito nalaz i mišljenje vještaka KTC - Jedinica za forenziku i nalaz vještačenja boje - laka KTC Banja Luka, te iskaze svjedoka R. K, M. K. i samog optuženog), te da ih nije doveo u međusobnu vezu u pogledu vremena kada se dogodila saobraćajna nezgoda, vremena kada je optuženi telefonom pozvao navedene svjedoke i obavijestio ih da je "udario u nešto" pored puta u mjestu Bosanski Lužani. Također, drugostepeni sud je naveo da se iz prvostepene presude ne vidi da je sud cijenio u vezi s ostalim dokazima i činjenicu da se nezgoda dogodila u večernjim satima kritičnog dana, a da je optuženi sljedećeg jutra popravio vozilo, te da je u kritičnom vremenu jedino oštećeni stradao na toj dionici puta na kojoj je i sam optuženi priznao da je "u nešto udario". Osim toga, Okružni sud je naveo da u prvostepenoj presudi nije cijenjen ni analiziran nalaz vještaka medicinske struke u vezi s drugim dokazima, a da je taj vještak naveo da je "nesumnjivo, s obzirom na visinu povreda na oštećenom, da je on udaren vozilom". Stoga je Okružni sud zaključio da "kada se s više analize i kritičnosti analiziraju izjava optuženog data u istrazi, izjave saslušanih svjedoka, te izvedeni materijalni dokazi postoji takav neprekinut skup indicija kojim bi mogao da se ispuni standard dokazivanja putem indicija" (naglasak dodan). Stoga je Okružni sud naložio prvostepenom sudu da u ponovnom postupku otkloni navedene nedostatke na koje mu je ukazao i da o tome da razloge u obrazloženju presude koju donese.

IV. Relevantni propisi

14. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

Član II/2. Međunarodni standardi

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

Član II/3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]

15. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 53/12, 91/17 i 66/18) relevantne odredbe glase:

Pravo na suđenje bez odgađanja

Član 13.

(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred neovisan i nepristrastan sud i da mu bude suđeno bez odgađanja.

(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku. [...]

Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

Član 313.

(1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kada je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.

[...]

Odluke drugostepenog suda po žalbi

Član 324.

(1) Drugostepeni sud može odbaciti žalbu kao nepravovremenu ili kao nedopuštenu ili odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu ili preinačiti prvostepenu presudu, ili ukinuti ovu presudu i uputiti predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili odrediti održavanje pretresa pred drugostepenim sudom.

[(2) Pretres pred drugostepenim sudom mora se održati ako je u istom krivičnom predmetu presuda već jednom bila ukinuta.]

(Ova odredba je izmijenjena osporenom odredbom članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPRS tako što je brisan stav 2 - vidjeti "Službeni glasnik RS", broj 66/18.)

Član 329.

(1) Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje ako utvrdi da:

[...]

b) je zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja potrebno odrediti novi glavni pretres. [...]

Obrazloženje odluke kojom se ukida prvostepena odluka

Član 330.

(1) U obrazloženju presude, odnosno rješenja kojim se ukida prvostepena presuda drugostepeni sud treba ocijeniti žalbene navode.

(2) Kada se prvostepena presuda ukida zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, u obrazloženju treba navesti koje su odredbe povrijeđene i u čemu se povrede sastoje u skladu sa članom 311. ovog zakona.

(3) Kada se prvostepena presuda ukida zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navešće se u čemu se sastoje nedostaci u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno zašto su novi dokazi i činjenice važni i od uticaja za donošenje pravilne odluke.

Dostavljanje drugostepene odluke i postupanje prvostepenog suda

Član 331.
[...]

(4) Prvostepeni sud je dužan da izvede sve procesne radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci. [...]

V. Dopustivost

16. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

17. Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

[...]

c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

18. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Osnovni sud u Derventi (sudija Alen Lukač), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud. Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tačke 7-14, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 37/11).

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je ovaj zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.

VI. Meritum

20. Podnosilac zahtjeva prvo traži da Ustavni sud odluči o kompatibilnosti člana 329. stav 1. tačka b) ZKPRS i člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPRS sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije koji, između ostalog, garantiraju pravo na nezavisan i nepristrasan sud kao neodvojiv dio prava na pravično suđenje.

21. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantna odredba glasi:

Član II/3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

23. Kako su Evropski i Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji konzistentno ukazivali, pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava, između ostalog, svakome pravo da o njegovim građanskim pravima i obavezama i o krivičnoj optužbi odluči nezavisan i nepristrasan "tribunal", odnosno sud. Podnosilac zahtjeva, kako je već rečeno, smatra da osporeni član ZKPRS i odredba člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPRS narušavaju princip nepristrasnosti i nezavisnosti zbog mogućnosti i ovlaštenja drugostepenog suda da ukine presudu u krivičnom postupku usljed pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da je vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, i to, prema osporenim odredbama, neograničen broj puta. Podnosilac zahtjeva, također, smatra da se zakonom mora utvrditi granica diskrecionih ovlasti suda da prvostepenu presudu ukine zbog pogrešno (ali ne i nepotpuno) utvrđenog činjeničnog stanja ili da je preinači nakon pretresa pred žalbenim vijećem. Također, postavlja i pitanje obaveznosti uputa prvostepenom sudu koje drugostepeni sud navede u svojoj odluci kada ukine presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

24. Ustavni sud najprije ističe da je ovakvo pitanje već razmatrao u Odluci broj U 22/14 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U12/14 od 4. decembra 2014. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/14). Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi podnosioca zahtjeva da stavovi iz ove odluke nisu primjenljivi i u konkretnom slučaju. Naime, navedena odluka je donesena u predmetu u kojem je također sudija prvostepenog suda osporio ustavnost odredbe Zakona o krivičnom postupku FBiH iz istog razloga - mogućnosti drugostepenog suda da ukine presudu u krivičnom postupku usljed pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da je vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje idem, tačka 20). Ustavni sud je u navedenoj odluci detaljno razmotrio standarde nepristrasnosti i nezavisnosti suda onako kako ih primjenjuje i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pa je zaključio da "cilj osporene odredbe jeste uklanjanje propusta pri utvrđivanju činjeničnog stanja koji budu uočeni u žalbenom postupku na jedan od načina propisanih zakonom". Stoga je ocijenjeno da "argumenti podnosioca zahtjeva o tome da se osporenom odredbom narušava princip nepristrasnosti ni na koji način ne pokreću pitanje 'nepristrasnog suda' u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije." Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da "ovakva odredba ne može ni na koji način dovesti u pitanje niti utisak o nepristrasnosti, već, naprotiv, učvršćuje povjerenje javnosti u to da će propusti koje eventualno počini prvostepeni sud moći biti ispravljeni korištenjem propisanog djelotvornog pravnog lijeka" (idem, tačke 21-23).

25. U odnosu na navodno kršenje principa nezavisnosti suda, Ustavni sud je u navedenoj odluci također ukazao na relevantne standarde koje primjenjuje Evropski sud, pa je zaključio da su i ti navodi neosnovani zato što je osporenom odredbom propisano postupanje drugostepenog suda u postupku po propisanom pravnom lijeku. Naime, Ustavni sud je naveo da "sud mora funkcionirati nezavisno od izvršne vlasti i svoje odluke mora zasnivati na svom slobodnom mišljenju, činjenicama i odgovarajućem pravnom osnovu", ta da se "u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom utjecaju na sud izvan sudske vlasti, već se radi o uputama koje žalbeni sud daje u skladu sa zakonom s ciljem otklanjanja pogrešaka koje uoči razmatrajući žalbu protiv prvostepene presude. To, svakako, nije suprotno principu nezavisnosti jer taj princip podrazumijeva da sudske odluke neće ocjenjivati ili mijenjati bilo ko izvan žalbenog postupka koji je propisan zakonom (vidi Preporuka Komiteta ministara Vijeća Evrope broj R(94)12 od 13. oktobra 1994. godine, princip 1/2.i)) " (ibid, tačka 25).

26. S obzirom na to da se u konkretnom predmetu u suštini radi o osporavanju istovjetne odredbe samo u zakonu Republike Srpske, Ustavni sud smatra da nema potrebe detaljnije obrazlagati ovo pitanje, već se poziva na cjelovito obrazloženje iz navedene odluke U 22/14.

27. Ovakav stav Ustavnog suda ne mogu promijeniti ni navodi podnosioca zahtjeva da se ovdje radi o neprimjerenom utjecaju unutar sudske vlasti, u vezi s čim se pozvao na predmet Parlov-Tkalčić protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, presuda Parlov-Tkalčić protiv Hrvatske od 22. decembra 2009. godine, aplikacija broj 24810/06). Naime, u navedenom predmetu Evropski sud je razmatrao pitanje postojanja zaštite od neprimjerenog utjecaja predsjednika žalbenog suda na članove vijeća tog suda i to s aspekta zaštite sudija od neprimjerenog utjecaja i pritisaka "drugih sudija ili lica koja imaju upravne odgovornosti na sudu, poput predsjednika suda ili predsjednika sudskog odjela". U vezi s tim, Evropski sud je naveo: "Ako nema dostatne zaštite koja osigurava nezavisnost sudija unutar pravosudnoga sistema, a osobito u odnosu na njihove nadređene u pravosudnim tijelima, Sud bi to moglo navesti na zaključak da su sumnje podnosioca zahtjeva u pogledu (nezavisnosti i) nepristrasnosti suda možda bile objektivno opravdane [...]". Stoga je Evropski sud dalje ispitivao jesu li članovi žalbenog vijeća bili dovoljno nezavisni u odnosu na predsjednika žalbenog suda kao njihovog nadređenog. Dakle, u navedenom predmetu se nije razmatralo pitanje koje podnosilac zahtjeva postavlja u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud neće ulaziti u pitanje je li drugostepeni sud trebao odlučiti da provede pretres pred tim sudom umjesto da predmet vrati na ponovno odlučivanje jer to nije ustavno pitanje, već pitanje primjene procesnog zakona. Naime, Ustavni sud je i ranije u svojoj praksi naglasio da tumačenje i primjena sporne odredbe u praksi nije zadatak Ustavnog suda, već je to zadatak redovnih sudova. Naime, u smislu člana VI/3.c), Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje da li je sporna odredba suprotna nekom ustavnom pravu, u konkretnom slučaju pravu na pravično suđenje, a ne da tumači spornu odredbu na način kako bi se ona trebala primjenjivati u praksi ili u konkretnom slučaju, niti da riješi sporno pravno pitanje koje se nalazi na rješavanju pred redovnim sudom (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U5/13 od 5. jula 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 30).

28. Dalje, pitanje "obligatornosti uputa" drugostepenog suda također je jasno riješeno u ZKPRS. Naime, prema odredbi člana 330. stav 3. ZKPRS, kada ukine presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja drugostepeni sud je obavezan navesti u čemu se sastoje nedostaci u utvrđivanju činjeničnog stanja. Iz toga logično proizlazi i obaveza prvostepenog suda da te nedostatke otkloni, kako je to propisano članom 331. stav 4. ZKPRS. U konkretnom slučaju, drugostepeni sud je ukinuo prvostepenu presudu zato što je zaključio da prvostepeni sud nije s dovoljno kritičnosti analizirao sve provedene dokaze u međusobnoj vezi i o tome dao zadovoljavajuće obrazloženje, pa je predmet vratio da se ti nedostaci otklone. Pri tome, drugostepeni sud nije dao uputu da se donese drugačija presuda, kako to podnosilac zahtjeva zaključuje, već je samo ukazao na to koje dokaze prvostepeni sud nije ocijenio u vezi s drugim provedenim dokazima, zato što to nije obrazložio, pa je naložio da to uradi, kako je to propisano u članu 330. stav 4. ZKPRS. Ovakve upute nikako ne mogu pokrenuti pitanje nezavisnosti i nepristrasnosti suda u smislu člana 6. Evropske konvencije, niti na bilo koji način uskraćuju optuženom procesne garancije iz tog člana, naročito zato što je i pravo na obrazloženu odluku također dio prava na pravično suđenje. Upute drugostepenog suda upravo ukazuju na racionalnost višestepenog sistema odlučivanja, u kojem drugostepeni sud ukazuje na nedostatke prvostepene ukinute odluke.

29. Dalje, na drugačije odlučenje ne mogu utjecati ni navodi podnosioca zahtjeva da osporena odredba člana 329. stav 1. tačka b) ZKP "nije jasna i precizna" jer, kako navodi, ostavlja takav diskrecioni prostor žalbenom sudu koji može dovesti u pitanje pravo na pravično suđenje u pogledu ravnopravnosti strana u postupku i suđenja u razumnom roku. Najprije, Ustavni sud smatra da je osporena odredba dovoljno jasna i precizna kada propisuje mogućnost suda da ukine prvostepenu presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, nije zadatak Ustavnog suda da zauzima stav o tome šta je to pogrešno, a šta nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. To je pitanje elaborirano u pravnoj teoriji i u praksi sudova, a navodi podnosioca zahtjeva u vezi s tim ni na koji način ne utječu na procesne garancije koje optuženom pruža član 6. Evropske konvencije.

30. Dalje, tačno je da nakon izmjena ZKPRS iz 2018. godine žalbeni sud u krivičnom postupku više nije obavezan da, nakon što je prvostepena odluka već bila jednom ukinuta, provede pretres pred žalbenim vijećem, već može ponovo ukinuti prvostepenu presudu. Ustavni sud smatra da ovakva odredba ni na koji način ne dovodi u pitanje ravnopravnost strana u postupku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava optuženog na odbranu zato što ni na koji način ne zadire u ta prava, niti ih na bilo koji način ograničava. Naime, pravo na ravnopravnost strana i pravo na odbranu znači, između ostalog, da svakoj strani mora biti omogućeno da pod jednakim uvjetima s drugom stranom iznese svoju odbranu, predloži i provede svoje dokaze i ospori dokaze suprotne strane, a to se podnesenim zahtjevom ni ne dovodi u pitanje. Što se tiče mogućnosti kršenja prava na suđenje u razumnom roku zbog mogućeg višestrukog ukidanja i vraćanja na prvostepeno suđenje, ni to se pitanje ovdje ne pokreće jer se ne može pretpostavljati da će se to desiti. Ustavni sud naglašava da je sud u svakom slučaju obavezan voditi računa da postupak provede bez odugovlačenja, kako to propisuje član 13. ZKPRS i kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, brisanje dijela odredbe po kojoj se prvostepena presuda mogla samo jednom ukinuti ne postavlja per se pitanje kompatibilnosti takvog zakonodavnog rješenja sa članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije jer se pitanje dužine postupka može ocjenjivati u svakom pojedinačnom slučaju.

31. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi podnosioca zahtjeva da je osporenom odredbom žalbenom sudu ostavljena "preširoka diskreciona ocjena" pri izboru hoće li ukinuti ili preinačiti prvostepenu presudu kada utvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Naime, suština diskrecione ocjene i jeste u njenoj širini, ali ona ne smije biti proizvoljna. Sve dok žalbeni sud na odgovarajući način ne obrazloži nepravilnosti zbog kojih je zaključio daje činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno ne može se govoriti o proizvoljnosti, a naročito se ne može govoriti o neustavnosti osporene odredbe zbog toga što je sudu ostavljena diskreciona ocjena da presudu ukine ili preinači, zato što se time ni na koji način ne dovode u pitanje procesne garancije koje optuženi ima prema članu 6. Evropske konvencije i pred prvostepenim i pred drugostepenim sudom.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su odredbe člana 329. stav 1. tačka b) ZKPRS i člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPRS u skladu s odredbom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Što se tiče posebnog zahtjeva da Ustavni sud "ispita pitanje postojanja ili djelokruga/domašaja općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku ovog suda [...] odnosno djelokruga/domašaja prava optuženika na pravičnu raspravu (jednakost stranaka kao sastavnicu) te nezavisan i nepristrasan sud", Ustavni sud smatra da se taj zahtjev u suštini svodi na ista pitanja na koja je već odgovoreno u ovoj odluci.

VII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da su odredbe člana 329. stav 1. tačka b) ZKPRS i člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPRS u skladu s odredbom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što propisivanje ovlaštenja žalbenom sudu da u postupku po propisanom pravnom lijeku, nakon ukidanja prvostepene odluke zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predmet vrati prvostepenom sudu uz upute kako da se otklone uočeni propusti ne predstavlja kršenje principa nepristrasnosti i nezavisnosti suda, ravnopravnosti strana u postupku, niti prava na suđenje u razumnom roku, odnosno prava na pravično suđenje općenito.

35. Na osnovu člana 19. tačka a) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.