Službeni glasnik BiH, broj 71/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3073/12, rješavajući apelaciju B. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija B. M.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 028328 11 Rev od 7. juna 2012. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, B. M., u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati B. M. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija B. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 028328 11 Rev od 7. juna 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 028328 Gž od 21. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci 71 0 P 028328 05 od 1. oktobra 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi s pravom na pravično suđenje, zatim prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi s pravom na pravično suđenje, kao i prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. B. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 18. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 028328 11 Rev od 7. juna 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 028328 Gž od 21. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 028328 05 od 1. oktobra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, zakonskog zastupnika Republike Srpske, Narodne skupštine Republike Srpske, zatraženo je 16. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda zatraženo je 19. juna 2015. godine da dostavi sudski spis.

3. Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 20. marta, Okružni sud 22. aprila, a Osnovni sud 7. aprila 2015. godine. Pravobranilaštvo Republike Srpske dostavilo je odgovor 23. marta 2015. godine. Sudski spis dostavljen je Ustavnom sudu 30. juna 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Odlučujući o apelanticinoj tužbi radi zaštite prava iz radnog odnosa, Osnovni sud donio je Presudu broj 71 0 P 028328 05 od 1. oktobra 2010. godine kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu Republiku Srpsku – Narodnu skupštinu (u daljnjem tekstu: prvotužena), u dijelu u kojem je tražila da sud obaveže prvotuženu da joj isplati neisplaćene plaće za period od 1. januara 2005. godine do 25. aprila 2007. godine sa zakonskim kamatama preciziranim u presudi, zatim da na njeno ime uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 24. decembra 2004. godine do 24. aprila 2007. godine, da joj isplati neisplaćeni regres za 2005, 2006. i 2007. godinu sa preciziranim zateznim kamatama, te da joj isplati troškove smještaja u Banjoj Luci za period od 1. maja 2002. godine do 30. juna 2005. godine sa preciziranim zakonskim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. U odnosu na drugotuženog Ombudsmena Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotuženi) sud je utvrdio prekid postupka. Sud je obavezao apelanticu da prvotuženoj naknadi troškove postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantica prvobitno 6. septembra 2005. godine podnijela tužbu protiv drugotuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa, u kojoj je navela da je prvotužena 25. aprila 2002. godine donijela odluku o imenovanju ombudsmena Republike Srpske, te je apelantica izabrana na period od pet godina iz reda srpskog naroda, u skladu s članom 9. Zakona o ombudsmenu Republike Srpske. Apelantica ističe da je 29. oktobra 2004. godine objavljen konkurs za izbor i imenovanje ombudsmena i dva zamjenika, na koji se prijavila, ali nije ponovo izabrana, te da je Narodna skupština Republike Srpske 28. decembra 2004. godine donijela odluke o izboru ombudsmena i zamjenika, ali nije prethodno nju razriješila funkcije, te je ona izjavila prigovor na odluku o izboru na koji nije dobila odgovor. Novoizabrani ombudsmen iz reda srpskog naroda (N. G.) donio je odluku o nemogućnosti raspoređivanja apelantice na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima (14. marta 2005. godine). Drugotuženi je donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici od 29. juna 2005. godine, na koji je apelantica uložila prigovor koji je odbijen rješenjem drugotuženog od 22. augusta 2005. godine. Apelantica je u tužbi navela da nije postojao osnov za donošenje rješenja o prestanku njenog radnog odnosa jer prvotužena nije donijela rješenje o njenom razrješenju, pa ni drugotuženi nije bio ovlašten donijeti rješenje o prestanku funkcije ombudsmena, a kasnije i rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici. Stoga je apelantica, kako je navedeno u obrazloženju presude, prvobitno predložila da sud donese presudu kojom će poništiti u cijelosti Rješenje drugotuženog broj 2265/05 od 22. augusta 2005. godine. Osnovni sud je istakao da je apelantica podneskom od 25. juna 2008. godine, koji je predala na pripremnom ročištu, proširila tužbu na prvotuženu i preinačila tužbeni zahtjev tako što je obuhvatila i rješenja drugotuženog od 14. marta 2005. godine i 29. juna 2005. godine, te je tražila da sud obaveže tužene da joj naknade štetu na ime neisplaćenih plaća, regresa, toplog obroka i naknade na ime plaćanja smještaja. Apelantica je konačno precizirala tužbeni zahtjev 15. septembra 2010. godine.

7. Prije svega, Osnovni sud je naveo da treba ispitati blagovremenost tužbe, u skladu sa Zakonom o radnim odnosima u državnim organima, član 37, te je utvrdio da je rješenje o prestanku radnog odnosa drugotuženi donio 29. juna 2005. godine, kao i da je odlučio o prigovoru 22. augusta 2005. godine. Sud je, pod pretpostavkom da je navedeno rješenje uručeno apelantici isti dan, utvrdio (s obzirom na to da je tužba podnijeta 6. septembra 2005. godine) da je tužba blagovremena. Dalje, sud je naveo da je drugotuženi formiran donošenjem Zakona o ombudsmenu Republike Srpske i on je imao svojstvo pravnog lica. U toku postupka na snagu je stupio Zakon o prestanku važenja Zakona o ombudsmenu Republike Srpske – zaštitniku ljudskih prava, kojim je utvrđen prestanak važenja Zakona o ombudsmenu Republike Srpske – zaštitniku ljudskih prava, prestanak funkcije ombudsmena i zamjenika, kao i druga pitanja vezana za prestanak rada Institucije ombudsmena Republike Srpske – zaštitnika ljudskih prava. Apelantica je, iako uredno obaviještena o donošenju spomenutog zakona, do kraja postupka ostala pri tužbi i tužbenom zahtjevu u odnosu na drugotuženog. Stoga je sud, u skladu s članom 378. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je propisano da će se postupak prekinuti kad stranka koja je pravno lice prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravosnažno odluči o zabrani rada, odlučio da se u odnosu na drugotuženog postupak prekida.

8. U odnosu na prvotuženu sud je utvrdio da ona nije pasivno legitimirana. Sud je to obrazložio činjenicom da je predmet spora utvrđivanje ništavosti rješenja drugotuženog, te slijedom toga i potraživanje isplate plaća i ostalih naknada iz radnog odnosa kod tuženih. Međutim, sud je utvrdio da se u ovom slučaju radi o građanskopravnom odnosu između apelantice i poslodavca. Pri nespornoj činjenici da je apelantica bila u radnom odnosu kod drugotuženog od imenovanja do prestanka radnog odnosa (29. juni 2005. godine), to je jasno da joj je drugotuženi bio poslodavac, a ne prvotužena. Sud se u vezi s tim zaključkom pozvao i na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radnim odnosima u državnim organima, kojim je u članu 1. propisano da se u članu 45. Zakona o radnim odnosima u državnim organima mijenja stav 4. tako da sada glasi: "Izabrano lice ostvaruje prava u stavu 1. i 2. ovog člana kod organa u kojem je po osnovu funkcije zasnovalo radni odnos". Sud je istakao da je nesporno da je apelantica nakon prestanka funkcije kod drugotuženog ostvarivala plaću od drugotuženog u trajanju od šest mjeseci, pa je u odnosu na prvotuženu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

9. Okružni sud donio je Presudu broj 71 0 P 028328 Gž od 21. marta 2011. godine kojom je apelanticinu žalbu djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu u st. 1. i 3. izreke preinačio i presudio na način da je utvrdio da je apelantici nezakonito prestao radni odnos na radnom mjestu ombudsmen Republike Srpske – zaštitnik ljudskih prava, te je kao nezakonita poništio precizirana rješenja drugotuženog od 14. marta 2005. godine, 29. juna 2005. godine i 22. augusta 2005. godine o prestanku radnog odnosa apelantici. Okružni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U preostalom dijelu (stav 1. izreke prvostepene presude u kojem je apelantici odbijen zahtjev za isplatu naknada) prvostepena presuda je potvrđena.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelanticina žalba osnovana. Naime, drugostepeni sud se pozvao na zaključak prvostepenog suda da je tužba blagovremena u dijelu u kojem je apelantica tražila da se utvrdi ništavost rješenja drugotuženog jer je tužba podnijeta 6. septembra 2005. godine, a odluku o prigovoru drugotuženi je donio 22. augusta 2005. godine. Okružni sud je naveo da je u odnosu na drugotuženog prvostepeni sud donio rješenje o prekidu postupka smatrajući da je on imao svojstvo pravnog lica jer je kao nezavisna institucija formiran donošenjem Zakona o ombudsmenu Republike Srpske. Kako je 8. januara 2010. godine stupio na snagu Zakon o prestanku važenja Zakona o ombudsmenu – zaštitniku ljudskih prava kojim je utvrđen prestanak funkcije ombudsmena i njegovih zamjenika i druga pitanja vezana za prestanak rada te institucije i kako u vrijeme presuđivanja drugotuženi nije postojao, prvostepeni sud je donio odluku o prekidu postupka. Međutim, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepena odluka nije pravilna.

11. Okružni sud je naveo da se radi o sporu iz radnog odnosa, te je pretpostavka sudske zaštite blagovremenost i dopuštenost predmetne tužbe, pa je pravilna primjena Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Okružni sud je naveo da u potpunosti prihvata razloge za blagovremenost tužbe koje je dao prvostepeni sud, u skladu s članom 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Dalje, polazeći od činjenice da je apelantica imenovana na funkciju ombudsmena odlukom prvotužene i da se radi o specifičnom odnosu, Okružni sud je naveo da se na apelanticu ima primijeniti Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Republike Srpske koji regulira otvoreni postupak izbora kojim se vrši konačno imenovanje i ponovno imenovanje na pozicije u reguliranim organima koji su definirani istim zakonom. Pri činjenici da je apelantica imala status imenovanog lica, a da prvotužena nije provela postupak njenog razrješenja, koji je propisan članom 14. istog zakona, nije bilo uvjeta da drugotuženi donese rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici. Uvjet da se te odluke donesu bilo je razrješenje apelantice sa funkcije na koju je imenovana, ili da se zakonom regulira prestanak funkcije ombudsmena. Okružni sud se pozvao na odredbe Zakona o ombudsmenu Republike Srpske kojim su definirani način izbora i razlozi zbog kojih može prestati dužnost. Okružni sud je zaključio da navedeni zakon nije regulirao prestanak mandata tadašnjim ombudsmenima, niti postoji odredba koja propisuje prestanak mandata po sili zakona. Okružni sud je zato zaključio da se žalbom osnovano ukazuje na to da je prvotužena nezakonito postupila kada je donijela odluke o izboru dva ombudsmena i dva pomoćnika, a nije prethodno riješila apelanticin radnopravni status.

12. Osim toga, Okružni sud nije prihvatio stav prvostepenog suda da prvotužena nije pasivno legitimirana. Okružni sud je obrazložio to činjenicom da je prvotužena donijela Zakon o ombudsmenu Republike Srpske – zaštitniku ljudskih prava, kao i da je imala određene obaveze i za vrijeme trajanja Institucije ombudsmena Republike Srpske, te da je članom 37. Zakona o ombudsmenu Republike Srpske propisano da će, na prijedlog ombudsmena, finansijska sredstva neophodna za funkcioniranje biti uključena u budžet Narodne skupštine Republike Srpske. Također, sud se pozvao na odredbe Zakona o prestanku važenja Zakona o ombudsmenu Republike Srpske – zaštitniku ljudskih prava kojim je regulirano da će se na zaposlene u Instituciji ombudsmena primjenjivati propisi kojima se uređuje radnopravni status zaposlenih u organima uprave Republike Srpske. Dakle, sud je zaključio da, kada se imaju u vidu navedene odredbe, za obaveze ombudsmena odgovorna je Republika Srpska.

13. S obzirom na to da je zaključio da su rješenja drugotuženog bila nezakonita, sud je zaključio da apelantici pripada pravo koje proizlazi iz prestanka radnog odnosa. Međutim, kako je apelantica prvi put zahtjev za isplatu plaća, regresa, troškova smještaja i uplatu doprinosa postavila u podnesku od 25. juna 2008. godine, proizlazi da je tužba u tom dijelu neblagovremena. Postavljanje tog zahtjeva ne može se smatrati preinačenjem tužbenog zahtjeva već se radi o novim zahtjevima koji su neblagovremeni, u skladu s članom 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Kako je apelantica i za povredu tih prava imala saznanje donošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa kod drugotuženog, Okružni sud je zaključio da je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti, s obzirom na to da na blagovremenost i dopuštenost sud pazi po službenoj dužnosti. Međutim, kako su pravne posljedice iste za apelanticu, to je potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem je taj tužbeni zahtjev odbijen. Okružni sud je istakao da, kada bi se primijenila i odredba člana 115. Zakona o radu, koja također regulira blagovremenost tužbe u radnom sporu, proizlazi da je prošao jednogodišnji rok za podnošenje tužbe od dana saznanja.

14. Odlučujući o reviziji koju je apelantica izjavila protiv drugostepene presude u dijelu kojim je odbijena njena žalba i potvrđena prvostepena presuda (o odbijanju apelanticinog zahtjeva da joj prvotužena isplati plaće, regres i troškove smještaja, te da joj uplati doprinose), Vrhovni sud donio je Presudu broj 71 0 P 028328 11 Rev od 7. juna 2012. godine kojom je reviziju odbio.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija nije osnovana. Vrhovni sud je istakao da je predmet spora apelanticin zahtjev da se ponište rješenja drugotuženog na osnovu kojih je apelantici prestao radni odnos kod drugotuženog, te da se tuženi obavežu da apelantici isplate plaće, regres i troškove smještaja, kao i da joj uplate doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje, sve sa zateznim zakonskim kamatama.

16. Polazeći od utvrđenih činjenica prvostepenog suda, kao i zaključaka nižestepenih sudova, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda ispravna. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 37. stav 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima koji se primjenjuje na konkretan slučaj, u skladu s odredbom člana 37. stav 1. Zakona o ombudsmenu Republike Srpske, a u skladu s kojim zaposleni u državnom organu, ukoliko je nezadovoljan odlukom funkcionera koji rukovodi organom, ima pravo u roku od 15 dana od dostavljanja odluke povodom podnijetog prigovora da podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava. Taj rok je prekluzivnog karaktera i djeluje u tom smislu da se njegovim istekom gasi pravo na tužbu, tj. zaposleni ne može ostvarivati sudsku zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa ukoliko je propustio rok za podnošenje tužbe. Vrhovni sud je naveo da se drugostepeni sud, kada je utvrdio da je tužba neblagovremena u dijelu koji se odnosi na apelanticino novčano potraživanje iz radnog odnosa, pozvao na odredbu "člana 105. Zakona o radu" (u presudi drugostepenog suda je navedeno "član 115."). S obzirom na to da je 25. juna 2008. godine tužba preinačena u odnosu na prvotuženu i da je tada apelantica prvi put postavila zahtjev za isplatu plaća, regresa i troškova smještaja, te uplate doprinosa, a ta prava su joj povrijeđena 2005. godine, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da je nastupila zakonska prekluzija zbog koje apelantica više ne može osnovano potraživati naknade na ime plaća, regresa i troškova smještaja, kao i zakonske doprinose. Vrhovni sud je istakao da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo na apelanticinu štetu kada su odbili u tom dijelu tužbeni zahtjev, te od utjecaja na zakonitost odluke nije činjenica da je tužbeni zahtjev odbijen, a tužba je trebala biti odbačena, jer su pravne posljedice u oba slučaja iste (gubi se pravo iz radnog odnosa). Vrhovni sud je istakao da apelantica neosnovano ukazuje na to da je sudu podnijela još jednu tužbu radi naknade štete. Prema stanju spisa, takva tužba nije predata sudu, a tek je uz apelanticin podnesak od 25. decembra 2007. godine priložen primjerak tužbe protiv drugotuženog u kojoj se traži samo isplata naknade štete za neisplaćene stanarine u iznosu od 24.000,00 KM. Međutim, o toj tužbi sudovi nisu raspravljali niti je ona zavedena u sudski protokol, već se raspravljalo samo o tužbi koja je predata sudu 6. septembra 2005. godine, a koja je naknadno u periodu od 2008. godine do 2010. godine u više navrata preinačena. Vrhovni sud je naveo da je pogrešan apelanticin stav da tužba za poništenje odluke o prestanku radnog odnosa u sebi sadrži i zahtjev za naknadu štete zbog izgubljenih primanja, jer, prema članu 2. stav 1. ZPP, sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Vrhovni sud se pozvao na princip dispozicije stranaka, te naveo da ne smije stranci pružiti više nego što je tražila u zahtjevu ili što nije tražila, jer bi u tom slučaju povrijedio odredbe postupka. Vrhovni sud je istakao da, kada je tužba neblagovremena, sudovi se ne upuštaju u meritum, ali treba naglasiti da je Narodna skupština Republike Srpske najviši zakonodavni organ vlasti čije su nadležnosti propisane u članu 70. Ustava Republike Srpske. Njene odluke ne mogu se osporavati u redovnim sudovima, odnosno ti sudovi nisu ovlašteni da ispituju zakonitost odluka koje donosi Narodna skupština Republike Srpske, pa se drugostepeni sud nije mogao upustiti u ocjenu pravilnosti i zakonitosti odluke Narodne skupštine od 28. decembra 2004. godine kojom je izvršen izbor novog ombudsmena. Nijednim zakonom, pa ni Zakonom o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima na koje se pozvao drugostepeni sud, nije predviđena mogućnost da redovni sudovi odlučuju o zakonitosti odluka koje donosi Narodna skupština Republike Srpske.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, prava iz člana 1. tačke 2. i 5. Sporazuma o ljudskim pravima, kao i prava iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima. Apelantica osporava tok postupka, te dužinu trajanja postupka, navodeći da su se na njenom predmetu mijenjale sudije, te da, i pored intervencija u predmetu koji je po svojoj prirodi hitan, predmet tri godine nije uzet u rad (od predaje tužbe). Osim toga, apelantica navodi da je preporučenom poštom poslala dvije tužbe Osnovnom sudu u Banjoj Luci, jednu radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, a drugu za naknadu štete iz radnog odnosa, što se vidi iz potvrde o slanju pošiljke i iz njene urgencije od 25. decembra 2007. godine. Apelantica je Ustavnom sudu dostavila tužbu na kojoj je datum 6. septembar 2005. godine protiv drugotuženog radi poništenja rješenja iz radnog odnosa, kao i tužbu s datumom 6. septembar 2005. godine protiv drugotuženog radi naknade štete za neisplaćene stanarine. Niti jedna tužba nema sudski prijemni pečat, a kao dokaz da ih je poslala apelantica je dostavila kopiju potvrde o prijemu pošiljke u kojoj je označen kao primalac Osnovni sud Banja Luka, Vladike Platon broj 2, dvije tužbe, a koji dopis je poštom poslat 6. septembra 2005. godine. Također, u prilog tvrdnji da se radi o dvije tužbe apelantica je Ustavnom sudu dostavila urgencije (sa jednim brojem predmeta RS: 551/05) u kojima urgira rješavanje povodom dvije tužbe od 6. septembra 2005. godine. Također, apelantica je Ustavnom sudu dostavila podnesak od 25. decembra 2007. godine, koji je poslala Osnovnom sudu na predmet broj P-551/05, u kojem navodi da je poslala dvije tužbe putem pošte, da je uvidom u pisarnici utvrdila da je samo jedna tužba protokolirana (radi poništenja rješenja), dok druge tužbe za naknadu štete nema, pa je ponovo dostavila dvije tužbe, te urgirala uzimanje predmeta u rad. Prema njenom mišljenju, sud je bio dužan obje tužbe protokolirati, bez obzira na to da li ih smatra zajedničkim zahtjevom (s obzirom na to da se radi o istom tužiocu, tuženom i predmetu spora). Također, njih je bilo potrebno prethodno ispitati, a to nikada nije učinjeno. Apelantica ističe da je precizirala tužbeni zahtjev 25. juna 2008. godine (Ustavni sud primjećuje da je preciziranom tužbom tada kao tuženi označena i Narodna skupština), te je tek treći sudija u tom predmetu pozvao apelanticu na uređenje tužbe, iz čega se moglo zaključiti da je prihvatio obje tužbe. Apelantica osporava zaključke sudova da se radi o proširenju tužbe i preinačenju tužbenog zahtjeva, čime se prema njoj čini diskriminacija u odnosu na pristup sudu, jer je podnijela tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa u zakonskom roku poštujući i prekluzivni rok, a kasnije disponirala svojim zahtjevima. U vezi s navedenim, apelantica osporava i zaključke Okružnog suda i Vrhovnog suda da je tužba u odnosu na isplatu plaća i drugih naknada podnijeta neblagovremeno. Apelantica je tražila naknadu štete zbog odugovlačenja postupka. Apelantica je istakla povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu, jer u Republici Srpskoj ne postoji djelotvoran pravni lijek kojim bi se zaustavila zloupotreba prava u okviru sudova Republike Srpske, pogrešna i nepravilna primjena zakona i da se ispravi nepravda koju ona trpi. Osim povreda prava na pravično suđenje u vezi s osporenim odlukama, apelantica ukazuje i na to da je diskriminirana kao ombudsmen u odnosu na radne kolege i povrijeđeno joj je pravo na rad zaštićeno odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju datom u presudi i da nije učinjena povreda prava koju apelantica navodi. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je bespredmetno apelanticino pozivanje na dvije tužbe, od kojih jedna navodno nije protokolirana, jer apelantica tom tužbom nije tražila isplatu plaća i regresa već samo naknadu štete po osnovu neplaćene stanarine. Osim toga, tom tužbom nije tužila Narodnu skupštinu već samo Ombudsmena Republike Srpske, a predmet odlučivanja o reviziji bila je odluka o tužbenom zahtjevu protiv Republike Srpske, Narodne skupštine Republike Srpske. Zahtjev za isplatu plaća prvi put podnijela je 25. juna 2008. godine. Dakle, zbog svog propusta, a ne propusta suda, apelantica nije uspjela u sporu. Vrhovni sud je naveo da Narodna skupština Republike Srpske nije ni bila apelanticin poslodavac, te da je u odnosu na poslodavca (Ombudsmen) postupak prekinut, pa će apelantica, ako zatraži nastavak postupka, imati mogućnost da zaštiti povrijeđena prava.

19. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana, te da ostaje pri razlozima datim u odluci, kao i da su neosnovani apelanticini navodi o povredi ljudskih prava.

20. Osnovni sud, odnosno sutkinja koja je dostavila odgovor na apelaciju istakla je da je postupak pravosnažno okončan i da u postupku nije učestvovala, zbog čega nije u mogućnosti da se izjasni na navode iz apelacije.

21. Pravobranilaštvo Republike Srpske, zastupnik prvotužene, istaklo je da su odluke pravilne i zakonite, da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, pogotovo u dijelu neblagovremenosti apelanticine tužbe za isplatu plaća i ostalog, kao i da nije povrijeđeno apelanticino pravo u toku postupka pred redovnim sudovima.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o radnim odnosima u državnim organima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 11/94, 6/97 i 96/03) u relevantnom dijelu glasi:

VIII – Ostvarivanje i zaštita prava zaposlenih i postavljenih lica

Član 37. stav 6.

Ako funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnetom prigovoru ili ako zaposleni, odnosno postavljeno lice nije zadovoljan odlukom funkcionera povodom podnetog prigovora, zaposleni odnosno postavljeno lice može se obratiti nadležnom sudu u roku od 15 dana.

23. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 41/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u toku postupka glasi:

Član 2. stav 1.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

24. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ombudsmenu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 49/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Iza člana 37. dodaje se novi član 37a. koji glasi:

Na radno-pravni status zaposlenih u Službi Ombudsmena (postavljanje i zapošljavanje, trajanje i uslovi rada, materijalnu i disciplinsku odgovornost, plate, prava i dužnosti i dr.) i na materijalno-finansijsko poslovanje institucije Ombudsmena, shodno se primjenjuju propisi koji važe za organe vlasti, odnosno organe državne uprave u Republici Srpskoj.

25. Zakon o radu Republike Srpske (u osnovnoj verziji objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 38/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 105.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povredio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podneti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, a najdalje u roku od tri godine od učinjene povrede.

Identična odredba nakon izmjena i dopuna Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 55/07 – Prečišćeni tekst) sadržana je sada u članu 118.

VI. Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 028328 11 Rev od 7. juna 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 18. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, 13. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

33. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak odnosi na naknadu materijalne i nematerijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga će Ustavni sud ispitati apelanticine navode o povredi tog prava.

U odnosu na osporene presude

34. Ustavni sud primjećuje da apelantica osporava odluke redovnih sudova ističući da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

35. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u jednom dijelu odbio apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu, dok je postupak protiv drugotuženog prekinuo. Okružni sud je utvrdio da takav stav nije ispravan, te je preinačio prvostepenu presudu utvrđujući da su osporena rješenja drugotuženog nezakonita, kao i da je prvotužena odgovorna za rad drugotuženog i da nema mjesta prekidu postupka u odnosu na drugotuženog, ali je zaključio da je tužba u dijelu u kojem je apelantica potraživala isplatu plaća i drugih naknada iz radnog odnosa neblagovremena. Rješavajući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je potvrdio stav drugostepenog suda u dijelu koji se odnosi na isplatu plaća i ostalih naknada. Pri tome Ustavni sud zapaža da su oba suda istakla da je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti, jer je prošao zakonom utvrđeni rok u kojem je apelantica mogla tražiti sudsku zaštitu (pozivajući se na Zakon o radu, kao i Zakon o radnim odnosima u državnim organima), ali imajući u vidu da su pravne posljedice za apelanticu iste, taj dio prvostepene presude je potvrđen (jer je prvostepeni sud u tom dijelu već odbio tužbeni zahtjev). Dalje, iz obrazloženja Vrhovnog suda jasno proizlazi da je apelantica prvi put postavila zahtjev protiv prvotužene podneskom od 25. juna 2008. godine, kada je tražila i isplatu plaća i ostalih naknada, a koja prava su joj povrijeđena 2005. godine.

37. Ustavni sud primjećuje da apelantica ne osporava primjenu zakona na konkretan slučaj u vezi sa zastarom, ili način na koji su sudovi računali rokove u smislu utvrđivanja zastare, već ističe da je zahtjev podnijela blagovremeno. U tom pravcu apelantica navodi da je podnijela dvije tužbe 6. septembra 2005. godine, da nije podnosila novi zahtjev već je zahtjevom slobodno disponirala, kao i da zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora podrazumijeva i zahtjev za naknadu štete, a što sve utječe na blagovremenost njenog tužbenog zahtjeva u pogledu plaća i drugih traženih naknada.

38. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelantica nesporno podnijela prvobitno tužbu samo protiv drugotuženog, a da je kasnije tužbom obuhvatila i prvotuženu. Također, Ustavni sud iz osporenih odluka, kao i iz dokumentacije koju je apelantica dostavila i spisa predmeta primjećuje da je apelantica tek podneskom od 25. juna 2008. godine prvi put postavila zahtjev za isplatu plaća, regresa i uplate doprinosa, te su sudovi utvrdili da se radi o prekluziji, odnosno da je protekao zakonom određeni rok u kojem je trebala ostvariti pravo na zaštitu tih prava, jer je za povredu saznala 2005. godine (kada joj je donijeto rješenje o prekidu radnog odnosa), a da je tek podneskom od 25. juna 2008. godine proširila tužbu na prvotuženu i preinačila tužbeni zahtjev (kada je zatražila da sud obaveže tužene da joj naknade štetu na ime neisplaćenih plaća, regresa, toplog obroka i naknade). Imajući u vidu navode koje ističe apelantica, pokušavajući da dokaže da je podnijela dvije tužbe, Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud referirao na te navode i naveo da je neosnovan apelanticin navod da je 6. septembra 2005. godine podnijela još jednu tužbu radi naknade za smještaj, jer, prema stanju spisa, takva tužba nije predata sudu i tek je podneskom od 25. decembra 2007. godine takav primjerak predat sudu (tužba protiv drugotuženog radi isplate naknade štete radi neisplaćene stanarine). Vrhovni sud je istakao da o toj tužbi sudovi nisu ni raspravljali, niti je ona zavedena u sudski protokol, već se raspravljalo samo o tužbi koja je predata 6. septembra 2005. godine, a koja je nekoliko puta mijenjana (tužba radi poništenja rješenja drugotuženog). Ustavni sud primjećuje da je apelantica uz apelaciju dostavila podnesak na koji se pozvao Vrhovni sud, u kojem je apelantica navela da je tužba radi poništenja rješenja protokolirana (tada pod brojem predmeta: RS-551/05), a sudu dostavlja i kopiju druge tužbu (navodno predate poštom 6. septembra 2005. godine). Dakle, navodi apelantice i Vrhovnog suda su potpuno identični, samo što je zaključak Vrhovnog suda takav da je apelantica tim zaključkom nezadovoljna, te "predavanje druge tužbe" na ranije zavedeni broj sudskog predmeta (a u kojem je bila samo tužba radi poništenja ugovora) tumači na način koji njoj ide u korist. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud jasno naveo da se radi o neprotokoliranoj tužbi radi isplate stanarine protiv drugotuženog, o kojoj sudovi nisu ni raspravljali. Uvidom u sudski spis, suprotno apelanticinim navodima, proizlazi isto kao i iz odgovora na tužbu drugotuženog (od 28. februara 2008. godine), koji je naveo da mu je uz tužbu broj RS-551/05 radi poništenja rješenja dostavljena još jedna tužba radi naknade štete po osnovu neisplaćenih stanarina, koja nije protokolirana te je vraćena sudu. Također, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi jasno naveli da postavljanje zahtjeva za isplatu plaća, regresa, doprinosa i troškova smještaja ne može se smatrati preinačenjem tužbenog zahtjeva, već se radi o novom tužbenom zahtjevu. Osim toga, Vrhovni sud se izjasnio na apelanticine revizione navode da tužba za poništenje podrazumijeva i zahtjev za naknadu štete – odbijajući ih kao neosnovane, jer sud sudi u okviru zahtjeva postavljenog u postupku u skladu s članom 2. stav 1. ZPP, te ne može stranci dosuditi nešto što nije tražila. Zbog navedenog sud je utvrdio neblagovremenost tužbe u tom dijelu radi isplate plaća i ostalih naknada iz rada, a iz razloga što je prvi put taj zahtjev istakla 26. juna 2008. godine, a povreda je nastala 2005. godine. S obzirom na to da je nesporno da je predmet revizionog postupka bila odluka kojom je odlučivano isključivo o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je odlučivano o obavezi tuženih da apelantici isplate navedene naknade i doprinose, a da je apelantica tek podneskom od 26. juna 2008. godine proširila tužbu na prvotuženu i preinačila tužbeni zahtjev, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne može da nađe ništa što bi ukazalo na to da je primjena materijalnog prava bila proizvoljna ili da su sudovi arbitrarno tumačili propise koje su primijenili. Dakle, obrazloženje osporenih odluka, kao i dokumentacija koju je apelantica lično dostavila uz apelaciju upućuju na sve navedeno iz osporenih presuda Okružnog suda i Vrhovnog suda, te jasno proizlazi da su sudovi dali argumentirana obrazloženja zašto su tužbu u tom dijelu smatrali neblagovremenom, a što apelantica nije mogla dovesti u pitanje ni u postupku pred redovnim sudovima, ni u postupku pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi u tom dijelu u cijelosti neosnovani.

Pravo na suđenje u razumnom roku

39. Apelantica ističe da je postupak trajao neopravdano dugo u postupku koji je po svojoj prirodi hitan jer se radi o radnom sporu.

a) Relevantni principi

40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća i na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je apelantica pokrenula postupak tužbom od 6. septembra 2005. godine, a da je konačna odluka Vrhovnog suda donijeta 7. juna 2012. godine. Dakle, postupak je trajao šest godina i devet mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je prvobitno predmet apelanticinog tužbenog zahtjeva bilo utvrđivanje ništavosti rješenja drugotuženog o prestanku radnog odnosa apelantici, te da je u toku postupka istakla novi zahtjev protiv prvotužene za naknadu plaća i ostalih naknada iz radnog odnosa. Međutim, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud ne smatra da se radi o naročito složenom sudskom postupku.

44. Ustavni sud primjećuje da je dužini trajanja postupka u najvećem dijelu doprinio Osnovni sud jer je postupak pred tim sudom trajao pet godina i mjesec dana od dana podnošenja tužbe, za koje vrijeme je sud zakazao i održao tri ročišta, a tri su odgođena. Nakon toga, Okružni sud i Vrhovni sud donijeli su relativno brzo odluke o žalbi odnosno reviziji. Međutim, činjenica da su kasnije sudovi bili ažurni ne opravdava činjenicu da je Osnovnom sudu trebalo pet godina da donese prvostepenu presudu. Pri tome, Osnovni sud nije dao nikakvo obrazloženje za trajanje postupka, koji je po svojoj prirodi hitan. Ustavni sud smatra da su sudovi, konkretno Osnovni sud, svojim postupanjem doprinijeli dužini postupka koja se ne može smatrati opravdanom, čime je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

46. Apelantica je tražila naknadu štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te da se ona, u smislu stava (2) navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

47. Imajući u vidu činjenicu da je Osnovnom sudu trebalo pet godina da odluči o apelanticinoj tužbi, te da je cjelokupni postupak na tri instance trajao šest godina i devet mjeseci, Ustavni sud nalazi da je potrebno apelantici dosuditi naknadu, pogotovo imajući u vidu njen tužbeni zahtjev, odnosno da je tražila poništenje rješenja kojim joj je prestao radni odnos, imajući u vidu posljedice koje je to rješenje proizvelo apelantici. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u takvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48˗51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, odnosno 300,00 KM imajući u vidu da se radi o postupku koji je po svojoj prirodi hitan. S obzirom na činjenicu da je postupak povodom apelanticinog zahtjeva trajao šest godina i skoro devet mjeseci, apelantici se utvrđuje naknada u ukupnom iznosu od 1.800,00 KM. Taj iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

48. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje (u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da su i navodi iz apelacije u vezi s kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

49. Apelantica je istakla povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje (pristup sudu), jer, kako navodi, u Republici Srpskoj ne postoji djelotvoran pravni lijek kojim bi se zaustavila zloupotreba prava u sudovima Republike Srpske, pogrešna i nepravilna primjena zakona i da se ispravi nepravda koju apelantica trpi. Ustavni sud primjećuje da je apelantica imala pravo na sudsku zaštitu, koju je koristila, te da je djelimično u postupku uspjela sa svojim zahtjevom. Međutim, činjenica da je u jednom dijelu odbijen njen zahtjev, a što su sudovi obrazložili neblagovremenim podnošenjem tužbe, ne može da ukaže na to da pravni lijek koji je apelantica koristila (kao i kompletan sudski postupak) nije bio efikasan. Stoga su ti navodi neosnovani.

50. Apelantica je istakla povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, povredu prava iz člana 14. Evropske konvencije, kao i povredu prava iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U odnosu na apelanticine navode o povredi prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud ukazuje na to da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Tim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje tog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – Nediskriminacija.

51. Apelantica ističe da je diskriminirana kao ombudsmen u odnosu na svoje radne kolege, kao i da joj je povrijeđeno pravo na rad jer je tužena donošenjem nezakonitih akata spriječila apelanticu da radi, a sve navedeno dovodi u vezu sa sudskim postupkom, odnosno osporenim presudama. Ustavni sud primjećuje da ti navodi nisu konkretizirani i potkrijepljeni dokazima, te da su paušalni, ali iz apelacije proizlazi da apelantica navode o povredi prava na diskriminaciju i rad dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud mora da konstatira da je kroz postupak koji je apelantica vodila utvrđeno da su rješenja drugotuženog nezakonita, te su poništena. Dakle, učinjena povreda i nezakonitost u postupku donošenja rješenja kojim je u konačnici apelantici prestao radni odnos utvrđena je u toku sudskog postupka. Stoga su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije i prava na rad iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pitanjima u vezi s pravom na pravično suđenje.

52. Ustavni sud napominje da je navode o povredi prava iz člana 1. tačka 5. Sporazuma o ljudskim pravima ispitao kroz navode o kršenju prava na pravično suđenje, kao i da ničim nisu potkrijepljeni, niti to proizlazi iz osporenih odluka, navoda o kršenju člana 1. tačka 2. Sporazuma o ljudskim pravima, odnosno povreda prava na zabranu mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kazne.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak u predmetu koji je po svojoj naravi hitan trajao šest godina i deset mjeseci, od čega je sudu trebalo tri godine i tri mjeseca da preduzme prvu radnju, odnosno pozove apelanticu da uredi tužbu.

54. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su sudovi argumentirano obrazložili svoje odluke kojim su odbili apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu plaća i ostalih naknada, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

55. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

56. Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana 13. u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantica imala efikasan pravni lijek, koristila ga i djelimično uspjela u postupku, pri čemu su redovni sudovi razmotrili njene navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

57. Ustavni sud zaključuje da su navodi o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i navodi o povredi prava na rad iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u vezi s pravom na pravičan postupak paušalni i nepotkrijepljeni konkretnim dokazima, a osim toga i neosnovani imajući u vidu da je redovni sud utvrdio nezakonitost u postupku kojim je apelantici prestao radni odnos.

58. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.