Službeni glasnik BiH, broj 83/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5007/16, rješavajući apelaciju "Agroexporta BS" d.o.o. Nova Topola - Gradiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija "Agroexporta BS" d.o.o. Nova Topola - Gradiška podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 018185 16 Uvp od 24. oktobra 2016. godine i S1 3 U 018185 15 U od 10. augusta 2016. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine broj 01/4-1-UP/II-1447/14 od 12. decembra 2014. godine i Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Regionalni centar Banja Luka broj 03/6-2/I-Up-901/14 od 7. oktobra 2014. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Agroexport BS" d.o.o. Nova Topola - Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 26. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 018185 16 Uvp od 24. oktobra 2016. godine i S1 3 U 018185 15 U od 10. augusta 2016. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine broj 01/4-1-UP/II-1447/14 od 12. decembra 2014. godine (u daljnjem tekstu: Uprava) i Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine - Regionalni centar Banja Luka (u daljnjem tekstu: Regionalni centar) broj 03/6-2/I-Up-901/14 od 7. oktobra 2014. godine. Apelant je 6. juna 2018. godine, na traženje Ustavnog suda, dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Uprave i Regionalnog centra zatraženo je 31. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH, Uprava i Regionalni centar su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 27. juna 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelant 26. jula 2001. godine podnio zahtjev za povrat posebne takse plaćene za robu uvezenu u 1998. i 1999. godini i za isplatu zatezne kamate. Odlučujući u ponovnom postupku, Regionalni centar je donio Rješenje broj 03/4-2/I-Up-325/11 od 5. jula 2011. godine (stav 1. izreke rješenja) kojim je odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat posebne takse u iznosu od 629.153,15 KM, plaćene na određene proizvode za robu uvozno ocarinjenu po 135 preciziranih deklaracija podnesenih u 1998. godini, a dio zahtjeva (stav 2. izreke rješenja) koji se odnosi na povrat plaćene posebne takse po preciziranim deklaracijama u iznosu od 401.293,00 KM usvojen je kao osnovan, a zahtjev za isplatu zatezne kamate (stav 3. izreke rješenja) u iznosu od 1.130.488,73 KM odbijen kao neosnovan, te je određeno da će se apelantu na ime uvoznih dažbina plaćenih za robu uvezenu po deklaracijama navedenim u stavu 2. izreke rješenja vratiti iznos od 401.293,00 KM na ime posebne takse koja se plaća na određene proizvode pri njihovom uvozu u 1999. godini. Rješenjem je određeno da će povrat navedenih sredstava izvršiti Ministarstvo finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) po konačnosti tog rješenja.

6. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelant podnio žalbu protiv navedenog rješenja Regionalnog centra, i to u dijelu u kojem je odbačen kao neblagovremen njegov zahtjev za povrat iznosa od 629.153,15 KM, kao i na odluku kojom je odbijen njegov zahtjev za isplatu zatezne kamate u iznosu od 1.130.488,73 KM. Odlučujući o žalbi, Uprava je donijela Rješenje broj 01/4-UP/II-1700/II od 9. februara 2012. godine kojim je žalbu odbila kao neosnovanu.

7. Apelant je podnio tužbu protiv navedenog rješenja Uprave, koju je Sud BiH odbacio Rješenjem broj S1 3 U 009307 12 U od 8. januara 2014. godine. Međutim, odlučujući o apelantovom zahtjevu za preispitivanje navedenog rješenja, Apelaciono vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 U 009307 14 Uvp od 15. aprila 2014. godine uvažilo zahtjev, ukinulo navedeno rješenje i predmet vratilo tom sudu na ponovno odlučivanje.

8. Sud BiH je u ponovnom postupku donio Presudu broj S1 3 U 009307 14 U 2 od 7. maja 2014. godine kojom je uvažio apelantovu tužbu, te poništio Rješenje Uprave broj 01/4-UP/II-1700/II od 9. februara 2012. godine i Rješenje Regionalnog centra broj 03/4-2/I-Up-325/11 od 5. jula 2011. godine i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom zahtjevu za povrat novčanih sredstava koja su od njega naplatili carinski organi prilikom uvoza robe na osnovu neustavne uredbe i da je o blagovremenosti tog zahtjeva trebalo odlučivati primjenom člana 203. Zakona o carinskoj politici ("Službeni glasnik BiH" br. 21/98 i 10/02, u daljnjem tekstu: raniji Zakon o carinskoj politici).

Osporene odluke

9. Odlučujući u ponovnom postupku (o dijelu zahtjeva koji se odnosi na povrat posebne takse po deklaracijama podnesenim u 1998. godini i za isplatu zatezne kamate), Regionalni centar je donio Rješenje broj 03/6-2/I-Up-901/14 od 7. oktobra 2014. godine kojim je (stav 1. izreke rješenja) usvojen kao osnovan apelantov zahtjev za povrat posebne takse u iznosu od 629.153,15 KM, plaćene na određene proizvode za robu uvozno ocarinjenu po preciziranih 135 deklaracija podnesenih u 1998. godini, a odbijen je kao neosnovan (stav 2. izreke rješenja) zahtjev za isplatu zatezne kamate u iznosu od 1.130.488,73 KM, te je određeno (stav 3. izreke rješenja) da se apelantu na ime uvoznih dažbina plaćenih za robu uvezenu po deklaracijama navedenim u stavu 1. izreke tog rješenja vraća iznos od 629.153,15 KM na ime posebne takse koja se plaća na određene proizvode pri njihovom uvozu u 1998. godini. Rješenjem je određeno (stav 4. izreke rješenja) da će povrat sredstava iz prethodnog stava izvršiti Ministarstvo finansija po konačnosti tog rješenja na apelantov žiroračun.

10. U obrazloženju rješenja je ukazano da je Rješenjem Regionalnog centra broj 03/4-2/I-Up-325/11 od 5. jula 2011. godine usvojen kao osnovan dio apelantovog zahtjeva za povrat posebne takse plaćene za robu uvezenu u 1999. godini u iznosu od 401.293,00 KM, koje je postalo konačno i izvršno 27. februara 2012. godine i kao takvo proslijeđeno na izvršenje Ministarstvu finansija. Shodno tome, Regionalni centar je zaključio da se u ovom dijelu poništenog rješenja radi o već riješenoj upravnoj stvari zbog kojeg razloga se o njemu nije moglo ponovno odlučivati. U odnosu na zahtjev za povrat posebne takse uplaćene po 135 deklaracija u 1998. godini, Regionalni centar je, postupajući po uputama Suda BiH iz ukidne presude od 7. maja 2014. godine, zaključio da je taj zahtjev blagovremen i osnovan u smislu odredbe člana 203. ranijeg Zakona o carinskoj politici, zbog čega je taj zahtjev usvojen.

11. Nasuprot tome, Regionalni centar je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev za "povrat" kamata za uvozne dažbine za 1998. i 1999. godinu, koji je apelant opredijelio na iznos od 1.130.488,73 KM. U vezi sa tim, istaknuto je da je odredbom člana 208. ranijeg Zakona o carinskoj politici propisano da nadoknada koju nadležni organi obavljaju u vezi sa iznosom uvoznih dažbina, redovnih kamatnih stopa ili zateznih kamata na dažbine ne podrazumijeva obavezu plaćanja kamate i da se kamata isplaćuje samo onda kada odluka za odobravanje zahtjeva za nadoknadu, odnosno povrat nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana donošenja te odluke, kada se iznos kamate obračunava, te u slučajevima kada je tako nešto predviđeno propisima. Konstatirajući da u konkretnom predmetu tako nešto nije slučaj, Regionalni centar je odbio zahtjev za isplatu zateznih kamata zbog neispunjenosti uvjeta iz člana 208. Zakona o carinskoj politici, ocijenivši da tom članu odgovara odredba člana 234. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 57/04, 51/06, 93/08, 54/10 i 76/11, u daljnjem tekstu: Zakon o carinskoj politici).

12. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Regionalnog centra, koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Uprave broj 01/4-1-UP/II-1447/14 od 12. decembra 2014. godine.

13. U obrazloženju rješenja je navedeno da se odredbama člana 203. ranijeg Zakona o carinskoj politici, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju u skladu sa članom 64. Zakona o carinskoj politici, uvozne dažbine nadoknađuju, odnosno vraćaju čim se ustanovi da u momentu kada su plaćene iznos takvih dažbina nije zakonski potraživan, a povrat se vrši nakon podnošenja zahtjeva carinskog dužnika odgovarajućoj carinarnici u vremenskom roku od pet godina od dana kada je dužnik bio obaviješten o iznosu tih dažbina. Dalje, navedeno je da se, shodno stavu 2. istog člana, uvozne dažbine vraćaju i bez zahtjeva stranke u istom roku kada carinski organi sami otkriju da postoje razlozi za povrat i kada ocijene da su carinske dažbine naplaćene, a plaćeni iznos nije zakonom potraživan. Zatim, ukazano je da je odredbama člana 208. navedenog zakona propisano da nadoknada, odnosno vraćanje plaćenih dažbina koje nadležni organi obavljaju u vezi sa iznosom uvoznih dažbina, redovnih kamatnih stopa ili zateznih kamata na dažbine ne podrazumijeva obavezu plaćanja kamate s tim da se kamate plaćaju kada odluka za odobravanje zahtjeva za povrat nije primijenjena, odnosno izvršena u roku od tri mjeseca od dana usvajanja, odnosno donošenja te odluke. Konstatirano je da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da se pravo na isplatu zakonskih ili zateznih kamata stječe samo u slučaju kada odluka kojom je odobren povrat naplaćenih uvoznih ili izvoznih dažbina nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana usvajanja, odnosno donošenja te odluke, koja činjenica je odlučna i predstavlja uvjet za eventualno potraživanje kamate predviđen zakonom, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Također, ukazano je da je odredbama važećeg Zakona o carinskoj politici na jednak način regulirano pitanje nezakonito naplaćenih carinskih dažbina i isplate zateznih kamata u vezi sa uvozom određene robe. U vezi sa tim, navedeno je da je članom 234. stav 1. tog zakona propisano da povrat iznosa uvoznih ili izvoznih dažbina ili kamate ili zatezne kamate koja je naplaćena prilikom plaćanja takvih dažbina ne dovodi do isplaćivanja kamate od carinskih organa, ali da se kamata isplaćuje kada odluka za odobravanje zahtjeva za povrat nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana donošenja te odluke. Uprava je, zatim, prezentirala hronologiju predmetnog postupka, te je ukazala da je, ispitujući pravilnost pobijanog rješenja, ocijenila da je odluka prvostepenog organa u pogledu dijela zahtjeva koji se odnosi na isplatu zatezne kamate utemeljena na odredbi člana 208. ranijeg Zakona o carinskoj politici i da apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate nema uporište u pravilnoj primjeni navedene zakonske odredbe, niti odredbe člana 234. kasnijeg Zakona o carinskoj politici. Shodno tome, zaključeno je da su neosnovani žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni člana 208. ranijeg Zakona o carinskoj politici i navodi kojima se ukazuje na odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga, navedeno je da, prema stavovima Suda BiH (u preciziranim presudama), proizlazi da se Zakon o carinskoj politici, kao propis lex specialis za oblast carinskih dažbina, primjenjuje pri rješavanju zahtjeva za isplatu zateznih kamata u vezi sa povratom neosnovano plaćenih uvoznih dažbina.

14. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Uprave, koju je Sud BiH odbio Presudom broj S1 3 U 018185 15 U od 10. augusta 2016. godine.

15. U obrazloženju presude je konstatirano da je osporeno rješenje pravilno i zakonito. U vezi sa tim, Sud BiH se pozvao na odredbe člana 203. st. 1. i 2. i člana 208. ranijeg Zakona o carinskoj politici. Također, ukazao je na odredbe člana 1. st. 1. i 2. i člana 2. stav 1. Zakona o carinskoj politici. Pored toga, ukazao je da je odredbom člana 239. stav 1. Zakona o carinskoj politici propisano da je ovaj zakon, uključujući i njegov prilog, u potpunosti obavezujući i da se direktno primjenjuje na carinskom području BiH, a odredbom stava 2. istog člana propisano je da ovaj zakon ima jaču pravnu snagu u odnosu na sve druge bh. propise koji reguliraju oblast carinske politike. Sud BiH je zaključio da iz navedenih zakonskih odredaba nesumnjivo proizlazi da se radi o posebnom zakonu koji čini osnovu carinskih propisa koji se primjenjuju jedinstveno na carinskom području BiH i koji ima jaču pravnu snagu u odnosu na sve druge bh. propise koji reguliraju oblast carinske politike. Zbog tog razloga, prema stavu Suda BiH, pravilan je i na zakonu zasnovan zaključak organa Uprave da se u konkretnoj pravnoj stvari odlučivanja o apelantovom zahtjevu za isplatu zatezne kamate u vezi sa povratom neosnovano naplaćenih carinskih dažbina imaju primijeniti odredbe Zakona o carinskoj politici, a ne ZOO. Pri tome, konstatirajući da apelant ni u upravnom postupku, ni u žalbi protiv rješenja prvostepenog organa nije isticao da povrat sredstava nije izvršen, Sud BiH je istakao da takav prigovor ne može isticati u tužbi u upravnom sporu. Prema stavu Suda BiH, pravilan je zaključak Uprave da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je u konkretnom slučaju odluku o zahtjevu za isplatu kamata donio primjenom odredbe člana 208. ranijeg Zakona o carinskoj politici i odredbe člana 234. Zakona o carinskoj politici o čemu su u prvostepenom i osporenom rješenju, prema mišljenju Suda BiH, data valjana obrazloženja koja je prihvatio i taj sud.

16. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH, koji je Apelaciono vijeće Suda BiH odbilo Presudom broj S1 3 U 018185 16 Uvp od 24. oktobra 2016. godine.

17. U obrazloženju presude je zaključeno da je apelantov zahtjev neosnovan i da je u osporenoj presudi pravilno ocijenjeno da su osporena rješenja organa Uprave zasnovana na pravilnoj primjeni zakona i da je apelantov zahtjev za isplatu kamate neosnovan. Također, konstatirano je da iz odredaba člana 208. ranijeg Zakona o carinskoj politici i odredbe člana 234. stav 1. Zakona o carinskoj politici nesumnjivo proizlazi da se radi o lex specialis zakonu iz oblasti carinskih dažbina koji čini osnovu carinskih propisa koji se primjenjuju jedinstveno na carinskom području BiH i koji ima jaču pravnu snagu u odnosu na sve druge bh. propise koji reguliraju oblast carinske politike. Zbog tog razloga, prema stavu i Apelacionog vijeća Suda BiH, pravilan je i na zakonu zasnovan zaključak organa Uprave da se u konkretnoj pravnoj stvari odlučivanja o apelantovom zahtjevu za isplatu zatezne kamate u vezi sa povratom neosnovano naplaćenih carinskih dažbina imaju primijeniti odredbe Zakona o carinskoj politici i podzakonski akti u vezi sa tim zakonom, a ne odredbe ZOO koje se odnose na isplatu zatezne kamate. Dalje, navedeno je da se iz stanja spisa vidi da apelant ni u upravnom postupku, a ni u žalbi nije isticao činjenicu da tužena nije izvršila povrat sredstava, pa slijedom toga, takav prigovor ne može isticati ni u upravnom sporu. Prema shvatanju Apelacionog vijeća Suda BiH, pravilan je zaključak Suda BiH da pravo na zahtijevanje zakonskih ili zateznih kamata pripada samo u situaciji ako odluka kojom je odobren povrat neplaćenih uvoznih ili izvoznih dažbina nije izvršena u roku od tri mjeseca od donošenja odluke o povratu naplaćenih dažbina. Ocijenivši da se u predmetnom slučaju ne radi o takvoj pravnoj situaciji, Apelaciono vijeće je zaključilo da apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate nema uporišta u pravilnoj primjeni odredbe člana 208. ranijeg Zakona o carinskoj politici koji se primjenjivao u vrijeme nastanka carinske obaveze, a niti odredbe člana 234. Zakona o carinskoj politici. Pored toga, ukazano je da je takav stav već ranije izražen u preciziranim odlukama Apelacionog vijeća Suda BiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant navodi da je uz zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate priložio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke Ranka Matića, koji je obračunao kamatu na glavnicu za period od 26. jula 2001. godine do 19. maja 2006. godine u ukupnom iznosu od 1.130.488,73 KM, a koju obračunatu kamatu "tužena" nije osporila, iako je nalaz blagovremeno dostavljen. Ukazuje da je u konkretnom slučaju neosnovano, s pozivom na odredbe člana 208. ranijeg Zakona o carinskoj politici i člana 234. kasnijeg Zakona o carinskoj politici, zaključeno da je zahtjev za isplatu kamate neosnovan. Naime, apelant smatra da, ukoliko je osnovan zahtjev za povrat glavnog duga, da je osnovan i zahtjev za povrat zakonske zatezne kamate na glavni dug, što je u skladu sa odredbom člana 277. ZOO. Pored toga, apelant navodi da mu glavni dug u iznosu od 401.293,00 KM i 629.153,15 KM nije vraćen iako su rješenja o povratu posebne takse postala konačna, jer Ministarstvo finansija, koje je dužno da izvrši povrat navedenih sredstava, nije izvršilo povrat tih sredstava.

b) Odgovori na apelaciju

19. Sud BiH navodi da u cijelosti ostaje pri obrazloženju osporene presude, te da su neosnovani apelantovi navodi o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je osporena presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

20. Uprava predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. U vezi sa tim, u suštini, ponavlja obrazloženje osporenih rješenja, naglašavajući da je pitanje isplate zateznih kamata u slučaju povrata uvoznih ili izvoznih dažbina regulirano Zakonom o carinskoj politici i da se navedeni zakon, kao lex specialis za oblast carinskih dažbina, primjenjuje pri rješavanju zahtjeva za isplatu zateznih kamata u vezi sa uvozom određene robe, te da je ovakav pravni stav zauzelo i Vijeće za upravne sporove Suda BiH u preciziranoj presudi. Isto tako, navodi da je imala u vidu i stav Suda BiH iznesen u preciziranoj presudi Apelacionog vijeća Suda BiH prema kojem se isplata zateznih kamata u slučaju kada je carinskom obvezniku odobren povrat uvoznih ili izvoznih dažbina, vrši samo u slučaju kada odluka kojom je odobren povrat naplaćenih uvoznih ili izvoznih dažbina nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana donošenja te odluke, a koje pravno shvatanje je potvrđeno i u drugim preciziranim presudama Suda BiH, odnosno Apelacionog vijeća Suda BiH. Shodno navedenom, Uprava je istakla da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe člana 277. ZOO u pogledu isplate zatezne kamate budući da se navedeni zakon ne može primijeniti pri rješavanju zahtjeva za isplatu zateznih kamata u vezi sa uvozom robe u carinsko područje BiH. U odnosu na apelantove navode da Ministarstvo finansija nije izvršilo povrat sredstava uplaćenih na ime posebne takse, Uprava ukazuje da apelant ove činjenice nije isticao u upravnom postupku, ni u žalbi izjavljenoj na rješenje prvostepenog organa, pa se navedeni prigovor nije mogao isticati u tužbi za upravni spor, kao ni u predmetnom apelacionom postupku. Osim toga, ukazala je da je Ministarstvo finansija, koje je određeno da izvrši povrat novčanih sredstava plaćenih po osnovu posebne takse, preduzelo određene radnje radi povrata sredstava.

21. Regionalni centar navodi da je nesporno da je odredbama ranijeg člana 208. Zakona o carinskoj politici propisano da nadoknada, odnosno vraćanje plaćenih dažbina koje nadležni organi obavljaju u vezi sa iznosom uvoznih dažbina, redovnih kamatnih stopa ili zateznih kamata na dažbine ne podrazumijeva da treba da plaćaju kamate s tim da se kamate plaćaju kada odluka za odobravanje zahtjeva za povrat nije primijenjena, odnosno izvršena u roku od tri mjeseca od donošenja te odluke, te da su te odredbe identične odredbama člana 234. Zakona o carinskoj politici. Također, navodi da je nesporno da je pitanje isplate zateznih kamata u slučaju povrata uvoznih ili izvoznih dažbina regulirano Zakonom o carinskoj politici i da se navedeni zakon, kao lex specialis za oblast carinskih dažbina, primjenjuje pri rješavanju zahtjeva za isplatu zateznih kamata u vezi sa uvozom određene robe, te da se odredba člana 277. ZOO u pogledu isplate zatezne kamate ne može primijeniti pri rješavanju zahtjeva za isplatu zateznih kamata u vezi sa uvozom robe u carinsko područje BiH. Shodno iznesenom, Regionalni centar smatra da je apelacija u pogledu zahtjeva za isplatu zatezne kamate u potpunosti neutemeljena na zakonu. Također, napominje da Uprava nije ni bila obavezna za isplatu iznosa glavnog duga. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 57/04, 51/06, 93/08, 54/10 i 76/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

1. Carinski propisi sastoje se od ovog zakona o carinskoj politici BiH (u daljem tekstu: Zakon) i propisa usvojenih od strane Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Vijećа ministara Bosne i Hercegovine i/ili Upravnog odbora za njihovo provođenje u skladu s propisima Evropske unije.

2. Zakon regulira osnovne elemente sistema za carinsku zaštitu privrede Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: BiH), prava i obaveze svih subjekata u carinskim postupcima, regulira carinsko područje, carinsku liniju, carinski granični pojas, carinski nadzor, postupak carinjenja robe i drugih instituta koji reguliraju sistem carinske zaštite.

Član 2.

1. Carinski propisi primjenjuju se jedinstveno na carinskom području BiH.

[…]

Član 234.

1. Povrat iznosa uvoznih ili izvoznih dažbina ili kamate ili zatezne kamate koja je naplaćena prilikom plaćanja takvih dažbina ne dovodi do isplaćivanja kamate od strane carinskih organa. Međutim, kamata se isplaćuje kada odluka za odobravanje zahtjeva za povrat nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana donošenja te odluke.

2. Iznos kamate iz stava 1. ovog člana obračunava se tako da bude jednak iznosu koji bi se zaračunao u tu svrhu na berzi ili finansijskom tržištu BiH.

Član 239.

1. Ovaj zakon, uključujući i njegov prilog, u potpunosti je obavezujući i direktno se primjenjuje na carinskom području BiH.

2. Ovaj zakon ima jaču pravnu snagu u odnosu na druge BiH propise, koji reguliraju oblast carinske politike.

[…]

23. Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 21/98 i 10/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 203.

(1) Uvozne dažbine se nadoknađuju čim se ustanovi da, u momentu kada su plaćene, iznos takvih dažbina nije zakonski potraživan ili da je iznos zaveden u evidenciju suprotno odredbama člana 193., stav 2. ovoga zakona.

Odustajanje od naplate uvoznih dažbina realizira se čim se utvrdi da, u momentu kada je zaveden u evidenciju, iznos takvih dažbina nije zakonski potraživan ili da je taj iznos zaveden u evidenciju suprotno odredbama člana 193., stav 2. ovoga zakona.

Nikakva nadoknada ili odustajanje od naplate uvoznih dažbina se ne odobrava kada su činjenice koje su dovele do plaćanja ili zavođenja u evidenciju iznosa koji nije zakonski potraživan rezultat namjernog postupka predmetnog lica.

2. Uvozne dažbine se nadoknađuju, odnosno od njihove naplate se odustaje nakon podnošenja zahtjeva odgovarajućoj carinarnici u vremenskom roku od tri godine od dana kada je dužnik bio obaviješten o iznosu ovih dažbina.

Ovaj vremenski rok se produžava ukoliko predmetno lice pruži dokaze da je bilo spriječeno da podnese zahtjev u navedenom vremenskom roku zbog nepredviđenih okolnosti ili više sile.

U slučajevima kada tokom ovoga vremenskog roka Entiteti sami otkriju da postoji jedna ili više situacija opisanih u prvoj i drugoj tački stava 1. ovoga člana, oni na svoju inicijativu vrše nadoknadu i odustaju od naplate carine.

Član 208.

Nadoknada koju nadležni organi obavljaju vezano za iznos uvoznih dažbina, redovnih kamatnih stopa ili zateznih kamata na dažbine, ne podrazumijeva da trebaju plaćati kamate. Međutim, kamate se plaćaju:

- u slučajevima kada odluka za odobravanje zahtjeva za nadoknadu nije primijenjena u roku od tri mjeseca od dana usvajanja te odluke,

- u slučajevima kada je tako nešto predviđeno propisima.

Iznos takve kamate obračunava se tako da bude podjednak iznosu koji bi se zaračunao u ovu svrhu na berzi BiH ili finansijskom tržištu.

24. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

[…]

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. Ustavni sud, prije svega, napominje da apelant osporava odluke Suda BiH i organa Uprave kojima je usvojen kao osnovan njegov zahtjev za povrat posebne takse za uvezenu robu, jer je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o blagovremenom zahtjevu za povrat novčanih sredstava koja su carinski organi naplatili od apelanta prilikom uvoza robe na osnovu neustavne uredbe, a odbijen je kao neosnovan u smislu odredaba Zakona o carinskoj politici apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate (na glavni dug, odnosno posebnu taksu). U kontekstu apelacionih navoda o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, treba odgovoriti na pitanje da li se postupak koji je okončan osporenim odukama odnosio na utvrđivanje apelantovih "građanskih prava".

28. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da je u dosadašnjoj praksi, u pravilu, u predmetima koji su se ticali određivanja poreznih i carinskih obaveza, odbacivao apelacije u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kao ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U tim predmetima Ustavni sud je slijedio ustaljenu praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam "građanska prava i obaveze" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 304, te Plazonić protiv Hrvatske, presuda od 6. marta 2008. godine, tač. 65. i 66). Ustavni sud u svojoj praksi izraženoj u više odluka (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke br. AP 516/13 od 15. septembra 2016. godine, AP 283/14 od 3. marta 2016. godine, AP 4029/11 od 18. decembra 2014. godine, AP 1645/11 od 8. maja 2014. godine, AP 2368/08 od 21. jula 2011. godine, AP 382/04 od 23. marta 2005. godine) zaključio je da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog, carinskog i javnog zakonodavstva, odnosno obaveze plaćanja carinskih i drugih dažbina na uvezenu robu, kako je to predviđeno relevantnim zakonom, pa konstatirao da, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati porez, carinske i druge uvozne dažbine, odnosno postupak u kojem je odbijen apelantov zahtjev za povrat uplaćenog poreza ili povrat uplaćene carine ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je konkretni predmet u bitnom različit od navedenih predmeta. Naime, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom predmetu, za razliku od već navedenih predmeta, osporenim odlukama apelantu nije određena nikakva obaveza iz poreznog, odnosno carinskog zakonodavstva, niti je odbijen njegov zahtjev za povrat uplaćene obaveze iz poreznog, odnosno carinskog zakonodavstva. Naprotiv, u konkretnom predmetu je usvojen apelantov zahtjev za povrat posebne takse za uvezenu robu, a odbijen je apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate (na glavni dug). U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu National and Provincial Building Society protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 27. septembra 1997. godine) u kojem je Evropski sud, u situaciji kad su podnosioci predstavke tražili restituciju novca koji je plaćen na osnovu nevažećih poreznih propisa, ustanovio da se član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na konkretan slučaj, zaključivši da postupak povrata novca koji je plaćen na ime poreza predstavlja radnju koja je odlučujuća za privatna prava podnosilaca predstavke i da je postupak zaštite zakonitosti bio usko povezan sa ovim privatnim pravima. Dovodeći u vezu praksu iz navedenog predmeta Evropskog suda sa konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, naglašava da iz osporenih odluka proizlazi da je u konkretnom postupku nesporno utvrđeno da se radi o osnovanom i blagovremenom apelantovom zahtjevu za povrat novčanih sredstava koja su na osnovu neustavnog propisa carinski organi naplatili od apelanta na ime posebne takse za uvezenu robu prilikom uvoza robe i određeno je da se ta sredstva u određenom iznosu vrate. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je apelant, pored zahtjeva za povrat određenog novčanog iznosa na ime uplaćene posebne takse za uvezenu robu, a za koju je, kako je već navedeno, utvrđeno da je naplaćena na osnovu neustavnog propisa, podnio i zahtjev za isplatu zatezne kamate na glavni dug, odnosno na iznos naplaćene posebne takse, a koji je odbijen kao neosnovan, Ustavni sud smatra da je u okolnostima apelantovog slučaja, u smislu navedenog stava Evropskog suda, konkretan postupak bio odlučujući za njegova privatna prava. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se u okolnostima specifičnog predmeta na konkretan slučaj, ipak, primjenjuju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 018185 16 Uvp od 24. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 26. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da mu je osporenim odukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stana i proizvoljne primjene materijalnog prava prilikom utvrđivanja neosnovanosti njegovog zahtjeva za isplatu zateznih kamata.

35. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da su organi Uprave i Sud BiH dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoju odluku kojom su odbili kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate. Naime, Ustavni sud zapaža da su organi Uprave i Sud BiH dovoljno jasno obrazložili da iz odredbe člana 208. ranijeg Zakona o carinskoj politici, kojoj odgovara odredba člana 234. Zakona o carinskoj politici, proizlazi da se pravo na isplatu zakonskih ili zateznih kamata stječe samo u slučaju kada odluka kojom je odobren povrat naplaćenih uvoznih ili izvoznih dažbina nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana usvajanja, odnosno donošenja te odluke, koja je činjenica odlučna i predstavlja uvjet predviđen zakonom za eventualno potraživanje kamate, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odgovarajući na navode, kakve slične apelant ponavlja u apelaciji, da mu povrat uplaćenih sredstava nije izvršen, jasno obrazložio da apelant ni u upravnom postupku, ni u žalbi protiv rješenja prvostepenog organa nije isticao da povrat sredstava nije izvršen, pa takav prigovor ne može isticati u tužbi u upravnom sporu. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda ne proizlazi da apelant smatra da je ovo obrazloženje Suda BiH proizvoljno, odnosno da tvrdi da je takav prigovor zaista iznosio u postupku pred organima Uprave, kako bi se oni o njemu mogli posebno očitovati.

37. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odgovarajući na apelantove navode, koje apelant ponavlja i u apelaciji, da je njegov zahtjev za isplatu zateznih kamata osnovan primjenom odredaba člana 277. ZOO, jasno obrazložio da je Zakon o carinskoj politici lex specialis iz oblasti carinskih dažbina koji čini osnovu carinskih propisa koji se primjenjuju jedinstveno na carinskom području BiH i koji ima jaču pravnu snagu u odnosu na sve druge bh. propise koji reguliraju oblast carinske politike, pa se u konkretnoj pravnoj stvari odlučivanja o apelantovom zahtjevu za isplatu zatezne kamate u vezi sa povratom carinskih dažbina naplaćenih neosnovano imaju primijeniti odredbe Zakona o carinskoj politici i podzakonski akti u vezi sa tim zakonom, a ne odredbe ZOO koje se odnose na isplatu zatezne kamate. Dovodeći u vezu obrazloženje osporenih odluka sa sadržajem odredaba ranijeg Zakona o carinskoj politici i Zakona o carinskoj politici na koje su se organi Uprave i Sud BiH pozvali u osporenim odlukama i sadržajem odredaba člana 277. ZOO na koje se poziva apelant, Ustavni sud u osporenim odlukama, nasuprot apelantovom mišljenju, ne nalazi elemente proizvoljnosti koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Suda BiH.

38. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant nije posebno obrazložio u čemu se, prema njegovom mišljenju, sastoji kršenje tog prava, odnosno da su navodi o kršenju tog prava, u suštini, isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u postupku u kojem je usvojen kao osnovan apelantov zahtjev za povrat naplaćene posebne takse za uvezenu robu i određeno da mu se isplati određeni novčani iznos po tom osnovu osporenim odlukama odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnog duga (odnosno na iznos naplaćene posebne takse), te kada ništa ne ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, pri čemu su organi Uprave i redovni sudovi u obrazloženju odluka za svoje stavove dali dovoljno jasne i logične razloge.

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.