Službeni glasnik BiH, broj 80/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1551/16, rješavajući apelaciju Amele Đerzić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Amele Đerzić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 0 K 024046 15 Kž od 5. februara 2016. godine u dijelu odluke kojim je oštećeni "Bosna-Sunce osiguranje" d.d. Sarajevo s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnični postupak i u dijelu o oduzimanju imovinske koristi od apelantice pribavljene krivičnom djelom.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Amele Đerzić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 0 K 024046 15 Kž od 5. februara 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 0 K 024046 14 od 17. juna 2015. godine u odnosu na ostale prigovore u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Amela Đerzić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nermina Pivić, advokat iz Zenice, podnijela je 4. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 0 K 024046 15 Kž od 5. februara 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 0 K 024046 14 od 17. juna 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. januara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. januara 2018. godine, Tužilaštvo 26. januara 2018. godine, a Općinski sud 31. januara 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 42 0 K 024046 14 K od 17. juna 2015. godine apelantica je proglašena krivom za krivično djelo pronevjera u službi iz člana 384. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Oštećeni "Bosna-Sunce osiguranje" d.d. Sarajevo je s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu. Od apelantice je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 23.032,51 KM. Apelantica je obavezana da na ime troškova postupka sudu plati ukupan iznos od 238,95 KM.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je zastupnik optužnice istakao: "(...) Bez obzira na izvršenje materijalne obaveze smatramo da postoji krivično djelo, jer ono nije uslovljeno izvršenjem ili neizvršenjem materijalne obaveze, jer je ovo krivično djelo počinjeno u vremenu i na način kako je to u optužnici navedeno, a kasnije je u parnici za nastalu štetu namirena Bosna Sunce osiguranje. Predložio je da sud optuženoj izrekne odgovarajuću kaznu i da ima u vidu da je ista namirila štetu oštećenoj Bosna Sunce osiguranje Sarajevo u cjelokupnom iznosu."

7. Na osnovu ocjene izvedenih dokaza, Općinski sud je našao nesumnjivo dokazanim da je apelantica radnjama opisanim u izreci presude počinila krivično djelo pronevjera u službi iz člana 384. stav 2. KZFBiH, tačnije da je u periodu od 4. januara 2005. godine do 28. decembra 2006. godine kao zaposlenica "Bosna-Sunce osiguranja" d.d. Sarajevo na poslovima prodaje osiguranja, s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, sukcesivno prisvajala novčane iznose koje je primala od ugovarača osiguranja, u ukupnom iznosu od 23.032,51 KM, za koji iznos je oštetila "Bosna-Sunce osiguranje" d.d. Sarajevo.

8. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da svojstvo počinioca krivičnog djela pronevjera u službi iz člana 384. KZFBiH čini ono lice koje s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist prisvoji novac, vrijednosne papire ili druge pokretnine koje su mu povjerene u službi ili uopće na radu u institucijama u Federaciji, te da je u konkretnom slučaju apelantici povjeren novac u službi. Prema mišljenju Općinskog suda, apelantica pogrešno tumači ovu zakonsku odredbu tvrdeći da "Bosna-Sunce osiguranje" nije institucija u Federaciji jer je privredno društvo sa 100% privatnim kapitalom u smislu KZFBiH, te da se u apelanticinim radnjama ne stječu elementi bilo kojeg krivičnog djela, a naročito krivičnog djela koje bi spadalo u krivična djela korupcije i krivična djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti. Prema mišljenju Općinskog suda, svojstvo počinioca krivičnog djela pronevjera u službi ima svako lice kojem su novac, vrijednosni papiri ili druge pokretnine povjereni u službi. Općinski sud je dalje naveo da to što je alternativno odredbom člana 384. KZFBiH određeno da se ovo krivično djelo može počiniti,,ili" uopće na radu u institucijama u Federaciji, to apelantici i nije stavljeno na teret. Apelantici je stavljeno na teret prisvajanje novca koji joj je povjeren u službi. Nadalje, Općinski sud je istakao da je tačno da "Bosna-Sunce osiguranje" nije institucija Federacije BiH, ali da se ovo djelo može počiniti u svakom pravnom licu u Federaciji BiH kada počinilac s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist prisvoji novac, vrijednosne papire ili druge pokretnine koje su mu povjerene u službi. U konkretnom slučaju, "Bosna-Sunce osiguranje" je pravno lice koje je osnovano kao dioničko društvo u skladu sa Zakonom o privrednim društvima u FBiH, što je sud utvrdio uvidom i čitanjem Statuta dioničkog društva za osiguranje Bosna Sarajevo od, kako je navedeno, "24. 02. 200. godine". Općinski sud je zaključio da je apelantica imala svojstvo počinioca citiranog krivičnog djela na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, zaključenog s "Bosna-Sunce osiguranjem" 1. aprila 2005. godine, iz kojeg je utvrdio da je apelantica obavljala poslove preuzimača rizika (član 2. ugovora), te Odluke o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u "Bosna-osiguranju" d.d. Sarajevo od 1. aprila 2005. godine. Dakle, kako je Općinski sud naveo, apelantici je u službi povjereno da prodaje police osiguranja u okviru obavljanja svoje službe u pravnom licu, te joj je u službi povjeren određen stepen samostalnosti u postupanju s novcem koji je dobijala od prodaje polica osiguranja.

9. Dalje je navedeno da je apelantica, kako je sama istakla u svom iskazu, uzimala novac od prodatih polica koje su kompletno plaćene i uplaćivala ga na police koje nisu plaćene, za koje prilikom prodaje nije dobila ni marku, te je novcem od polica koje su plaćene kompletno zatvarala police starijeg datuma. Općinski sud je zaključio da je apelantica ovakvim odnosom prema novcu koji joj je povjeren u službi ispoljila volju da s njim raspolaže kao da je njeno vlasništvo, a sve s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi. Istaknuto je da je apelantica u svom iskazu sama navela kako je imala saznanja da je njeno postupanje protuzakonito, odnosno bilo joj je poznato da Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila ne dopušta izdavanje polica od automobilske odgovornosti na rate, a sve police koje je izdavala bile su baš police iz automobilske odgovornosti, pa je zaključeno da je apelantica djelo vršila s umišljajem koji je obuhvaćao svijest o prisvajanju novca od prodaje polica osiguranja, koji je apelantici povjeren u službi. Prema mišljenju Općinskog suda, za krivično djelo koje se apelantici stavlja na teret irelevantno je to što je cjelokupan menadžment ranijeg društva "Bosna-osiguranja" pogrešno poslovao, čime su stvoreni veliki gubici i zbog čega je ovo društvo prodato Agramu iz Republike Hrvatske i formirano "Bosna-Sunce osiguranje", kao i to što su i drugi zaposlenici ranijeg društva radili na isti način (npr. svjedokinja V. K.). To što su i drugi zaposlenici koji su radili na prodaji osiguranja zaključili sporazume s osiguranjem o izmirenju duga kao i apelantica, kao i to što su svi zaposlenici "preuzimači rizika", pa i apelantica, imali usmenu saglasnost od menadžmenta osiguranja da rade na način kako su radili (da daju police osiguranja na rate), ne oslobađa apelanticu od krivične odgovornosti. Ni to što je apelantica imala usmeni nalog direktora H. N. da vrši prodaju polica osiguranja od automobilske odgovornosti na rate, u situaciji kada je apelantica bila svjesna da je takvo činjenje protivno Zakonu o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila iz 2005. godine, ne oslobađa apelanticu krivične odgovornosti za djelo koje joj se optužnicom stavlja na teret jer je znala da je radnja koju čini protupravna. To što protiv drugih nije pokrenut krivični postupak, niti su izvedeni pred sud zbog činjenja istih ili sličnih radnji kao i apelantica, ne oslobađa apelanticu od krivične odgovornosti. Općinski sud je istakao da nije imao razloga da ne povjeruje svjedocima odbrane i samoj apelantici saslušanoj u svojstvu svjedoka, koji su saglasni u tvrdnji da je menadžment ranijeg društva poslovao na način kako su to apelantica i svjedoci odbrane pred sudom objasnili, što je potkrijepljeno i materijalnim dokazima provedenim u toku postupka. Također, svjedoci optužbe su potvrdili apelanticine navode da je police osiguranja za motorna vozila davala na rate, a da su neki od kupaca police plaćali odjednom. Visina iznosa novca za koji je Općinski sud utvrdio da je apelantica pronevjerila utvrđena je na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke, te je navedeno da je taj iznos duga naznačen i u članu 2. sporazuma o izmirenju međusobnih dugovanja zaključenog između "Bosna-Sunce osiguranja" i apelantice 15. aprila 2015. godine, kada je izvršen i preboj dugovanih iznosa, te je utvrđeno da "Bosna-Sunce osiguranje" isplati apelantici iznos od 18.231,19 KM, te je u skladu i s iskazom svjedoka E. Đ. u dijelu apelanticinog isplaćenog duga u iznosu od 1.750,00 KM i apelanticinim iskazom da je isplatila svojeručno iznos od 750,00 KM. Općinski sud je zaključio da je apelantica ovakvim protupravnim postupanjem s umišljajem pribavila sebi protupravnu imovinsku korist u iznosu od 23.065,81 KM, navodeći da je apelantica zaključivanjem sporazuma o izmirenju duga broj 02/08 od 5. februara 2008. godine, te sporazuma o izmirenju međusobnih dugovanja od 15. aprila 2015. godine priznala radnju izvršenja krivičnog djela pronevjera u službi, tj. umišljajno prisvajanje novca koje joj je povjereno u službi, kojom radnjom je sebi pribavila imovinsku korist koja prelazi iznos od 10.000,00 KM, čime su se stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela pronevjera u službi iz člana 384. stav 2. KZFBiH, u vrijeme i na način kako je to pobliže opisano u činjeničnom opisu optužnice.

10. Općinski sud je naveo da je prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije koju će izreći optuženoj ocijenio sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja, shodno odredbi člana 49. KZFBiH, a naročito stepen krivice optužene, da je optužena djelo činila da bi postizala veće i bolje rezultate u poslovanju i donosila dobit pravnom licu u kojem je bila zaposlena, vrstu i visinu kazne propisane za predmetno krivično djelo, okolnosti pod kojim je krivično djelo počinjeno, vrstu i visinu štete nanesene oštećenom "Bosna-Sunce osiguranju", kao i činjenicu da je iznos štete namirila. Od olakšavajućih okolnosti kod apelantice Općinski sud je ocijenio da optužena do sada nije kažnjavana, da nakon počinjenja krivičnog djela (2005–2006. godine) nije činila krivična djela, da se korektno ponašala pred sudom, da je bila nezaposlena, sve dok dugotrajnim parničnim postupcima nije izdejstvovala povrat na posao kod oštećenog, a otežavajuće okolnosti nije našao. Sve navedene olakšavajuće okolnosti sud je ocijenio kao jednu osobito olakšavajuću okolnost, shodno odredbi člana 50. stav 1. tačka b) KZFBiH, zbog čega je u odnosu na apelanticu primijenio odredbe člana 51. KZFBiH o ublažavanju kazne, pa je apelantici odmjerio kaznu ispod zakonom propisane kazne za ovo krivično djelo.

11. Na osnovu odredbe člana 212. c) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), Općinski sud je oštećenog "Bosna-Sunce osiguranje" s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnični postupak.

12. Općinski sud je na osnovu odredbe čl. 114. KZFBiH i 384. stav 4. KZFBiH od apelantice oduzeo imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom u iznosu od 23.032,51 KM, obrazlažući da, iako je utvrdio da je apelantica sporazumom o izmirenju međusobnih dugovanja od 15. aprila 2015. godine izmirila štetu oštećenom, koju je pričinila krivičnim djelom, niko ne može zadržati imovinsku korist koju je pribavio krivičnim djelom.

13. Kantonalni sud je Presudom broj 42 0 0 K 024046 15 Kž od 5. februara 2016. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio Presudu Općinskog suda broj 42 0 0 K 024046 14 od 17. juna 2015. godine.

14. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine žalbene navode da je nastupila zastara krivičnog gonjenja. Istaknuto je da je za krivično djelo pronevjera u službi iz člana 384. stav 2. KZFBiH zaprijećena kazna zatvora od jedne do deset godina, a prema članu 15. stav 1. tačka c) KZFBiH relativna zastara je 15 godina za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko pet pa do deset godina, a apsolutna zastara prema članu 16. stav 6. KZFBiH nastupa tek kad protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastarjelost krivičnog gonjenja. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju apelantici stavljeno na teret da je krivično djelo počinila u periodu od 4. januara 2005. godine do 28. decembra 2006. godine, Kantonalni sud je zaključio da nije nastupila ni relativna ni apsolutna zastara krivičnog gonjenja.

15. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice na osnovu kojih je proizašao nesumnjiv zaključak da je apelantica počinila predmetno krivično djelo pronevjera u službi iz člana 384. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH na način i u vrijeme kako je to opisano u izreci prvostepene presude i da je za njega krivično odgovorna. Kantonalni sud je prihvatio stanovište Općinskog suda da svojstvo učinioca predmetnog krivičnog djela pronevjera u službi ima svako lice kojem su novac, vrijednosni papiri ili druge pokretnine povjereni u službi, te da se to što je alternativno ovom zakonskom odredbom određeno da se ovo krivično djelo može počiniti "ili uopće na radu u institucijama u Federaciji" apelantici ne stavlja na teret, već je apelantici stavljeno na teret prisvajanje novca koji joj je povjeren u službi. Osim toga, istaknuto je da je tačno da "Bosna-Sunce osiguranje" nije institucija Federacije, ali je Kantonalni sud našao, kao što je to utvrdio i Općinski sud, da se ovo djelo može počiniti u svakom pravnom licu u Federaciji BiH kada počinilac s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist prisvoji novac, vrijednosne papire ili druge pokretnine koje su mu povjerene u službi, a "Bosna-Sunce osiguranje" d.d. Sarajevo je pravno lice koje je osnovano kao dioničko društvo u skladu sa Zakonom o privrednim društvima u FBiH, te da tu nema ničega spornog. U pogledu apelanticinog žalbenog navoda da su i drugi službenici postupali na isti način, Kantonalni sud je istakao da oni nemaju krivičnopravni značaj za apelanticin predmet jer je to stvar organa gonjenja, a ne suda.

16. Također je ocijenjeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantica počinila predmetno krivično djelo za koje je proglašena krivom prvostepenom presudom upravo na način i u vrijeme kako je to i opisano u izreci prvostepene presude i da se u njezinim radnjama stječu sva zakonska obilježja predmetnog krivičnog djela, te da je za navedeno krivično djelo odgovorna. Sadržaj svih dokaza, prema ocjeni Kantonalnog suda, iscrpno je naveo prvostepeni sud u svojoj presudi, dao njihovu analizu i ocjenu i iz toga izveo ispravne zaključke, pa je tu ocjenu, analizu i zaključke u cijelosti prihvatio kao ispravne i zakonite i Kantonalni sud.

17. Ispitujući odluku o kazni, Kantonalni sud je ocijenio da su sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne pravilno vrednovane i u cijelosti opravdavaju krivičnopravnu sankciju koja je u konkretnom slučaju izrečena apelantici. Kantonalni sud je također ocijenio da su i druge odluke koje je prvostepeni sud donio u vezi s oduzimanjem imovinske koristi te troškovima postupka donesene na ispravan i zakonit način.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantica navodi da su joj povrijeđena prava iz člana II/3.d), e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5, 6, 7. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

19. Ističe da su sudovi proizvoljno protumačili da se radi o krivičnom djelu pronevjera u službi iz člana 384. stav 2. KZFBiH jer "Bosna-Sunce osiguranje" nije institucija u Federaciji, pa je proizvoljno tumačenje KZFBiH dovelo do kršenja apelanticinog prava na pravičan postupak. Naime, krivično djelo pronevjera u službi koje se stavlja apelantici na teret spada u glavu krivičnih djela podmićivanja i krivičnih djela protiv službene i druge odgovorne funkcije, pa na osnovu analize cijele glave krivičnih djela proizlazi da je zakonodavac jasno definirao službu ili uopće rad u institucijama u Federaciji.

20. U apelaciji se dalje navodi da je apelantici povrijeđeno pravo na imovinu. Naime, "Bosna-Sunce osiguranje" podnijelo je tužbu u parničnom postupku protiv apelantice radi naknade novčanog iznosa od 20.532, 51 KM, koji je okončan na način da je apelantica obavezana da poslodavcu "Bosna-Sunce osiguranje" po sporazumu o izmirenju duga kao obligacionom sporazumu isplati navedeni iznos. U međuvremenu je donesena pravosnažna presuda kojom je poništena odluka o otkazu ugovora o radu apelantici i naloženo poslodavcu ("Bosna-Sunce osiguranje") da isplati apelantici iznos od 32.624,32 KM, te je između apelantice i "Bosna-Sunce osiguranja" zaključen sporazum o izmirenju međusobnih dugovanja kojim su prebijena potraživanja iz pravosnažnih presuda, te je apelantici isplaćena razlika u iznosu od 18.231,196 KM, što predstavlja razliku između pravosnažnih presuda. Apelantica ističe da sudovi gube iz vida navedeni sporazum kojim su prebijena sva međusobna dugovanja između nje i "Bosna-Sunce osiguranja", pa obavezuju apelanticu na oduzimanje imovinske koristi u iznosu od 23.032,51 KM, koji je ona već prebila sa "Bosna-Sunce osiguranjem", te upućuju "Bosna-Sunce osiguranje" da svoj imovinskopravni zahtjev ostvari u parnici. Na taj način, zanemarujući da je apelantica izmirila u potpunosti svoja dugovanja prema "Bosna-Sunce osiguranju", sudovi su donijeli proizvoljnu odluku kojom su omogućili "Bosna-Sunce osiguranju" da se dvostruko namiri.

21. Nadalje, apelantica navodi da je diskriminirana u pogledu ostalih zaposlenika preuzimača rizika u "Bosna-Sunce osiguranju" jer je poslodavac samo protiv nje podnio krivičnu prijavu, ali ne i protiv ostalih 14 zaposlenika koji su radili na poslovima preuzimača rizika na isti način kao i ona. Navodi da razlog takvom postupanju poslodavca proizlazi iz činjenice da je apelantica nakon dobijenog otkaza podnijela tužbu za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu i naknadu plaće po kolektivnom ugovoru, nakon čega je od apelantice traženo da povuče tužbu, a u suprotnom joj je zaprijećeno da će protiv nje biti podnijeta krivična prijava.

22. Konačno, istaknuto je da su se Općinski, a potom i Kantonalni sud pogrešno pozvali na odredbu člana 384. stav 4. KZFBiH koja nije ni postojala u vrijeme izvršenja djela, s obzirom na to da je ovaj stav navedenog člana stupio na snagu tek 2010. godine, pa su povrijedili odredbe člana 5. stav 2. KZFBiH koje se odnose na vremensko važenje krivičnog zakona. Na taj način apelantici je povrijeđen član 7. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

23. Općinski i Kantonalni sud i Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju istakli su da su apelanticini navodi neosnovani pozivajući se na obrazloženja osporenih presuda, te su predložili da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. Općinski sud je dodatno naveo da je apelantica kaznu zatvora od tri mjeseca izdržala u kućnom zatvoru s elektronskim nadzorom i platila troškove krivičnog postupka, dok u spisu nema dokaza da je vratila imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

V. Relevantni propisi

24. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05), u tekstu koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, relevantne odredbe glase:

Član 2.
Značaj izraza u ovom zakonu

(3) Službena osoba je izabrani ili imenovani službenik ili druga službena osoba u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti i u drugim organima uprave i službama za upravu Federacije, kantona, gradova i općina koje obavljaju određene upravne, stručne i druge poslove u okviru prava i dužnosti vlasti koja ih je osnovala; osoba koja stalno ili povremeno vrši službenu dužnost u navedenim organima i tijelima; ovlašćena osoba u privrednom društvu ili u drugoj pravnoj osobi kojoj je zakonom ili drugim propisom donesenim na osnovu zakona povjereno obavljanje javnih ovlašćenja, a koja u okviru tih ovlasti obavlja određenu funkcija; te druga osoba koja obavlja određenu službenu funkcija na osnovu ovlašćenja iz zakona ili drugog propisa donesenog na osnovu zakona.

Član 384.
Pronevjera u službi

(1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist prisvoji novac, vrijednosne papire ili druge pokretnine koje su mu povjerene u službi ili uopće na radu u institucijama u Federaciji,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM,

učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM,

učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 114. st. 1. i 2.
Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene

krivičnim djelom

(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

(2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno pod uvjetima propisanima ovim zakonom.

25. U Zakonu o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine

("Službene novine FBiH" broj 42/10) relevantna odredba glasi:

Član 65.

U članu 384. iza stava (3) dodaje se novi stav (4), koji glasi:

(4) Novac, vrijednosni papiri ili druge pokretnine te pribavljena korist bit će oduzeti.

26. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 212. stav 3.
Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu

(3) U presudi kojom optuženog oglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parničnom postupku.

Član 413.
Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

(1) Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom utvrđuje se u krivičnom postupku po službenoj dužnosti.

(2) Tužitelj je u toku postupka dužan prikupljati dokaze i izviđati okolnosti koje su od važnosti za utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

(3) Ako je oštećeni podnio imovinskopravni zahtjev u pogledu povraćaja predmeta pribavljenih krivičnim djelom, odnosno u pogledu novčanog iznosa koji odgovara vrijednosti stvari, imovinska korist će se utvrđivati samo u onom dijelu koji nije obuhvaćen imovinskopravnim zahtjevom.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 42 0 0 K 024046 15 Kž od 5. februara 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 4. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelantica navodi da su joj povrijeđena prava iz člana II/3.d), e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5, 6, 7. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

34. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelantica proglašena krivom za krivično djelo propisano zakonom, te joj je izrečena kazna zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelantice, pa proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

35. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).

36. Ustavni sud zapaža da apelantica ističe povredu prava na pravičan postupak zbog pogrešno utvrđenog činjenično stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelantica ističe da kao zaposlenik "Bosna-Sunce osiguranja", koje je dioničarsko društvo u privatnom vlasništvu dioničara, nije mogla biti proglašena krivom i osuđena za krivično djelo pronevjera u službi, te da se nisu mogle donijeti odluke o oduzimanju imovinskopravne koristi od apelantice i upućivanju oštećenog "Bosna-Sunce osiguranje" da svoj imovinskopravni zahtjev ostvari u parnici, s obzirom na to da je apelantica oštećenom namirila štetu u cjelokupnom iznosu.

37. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa.

U odnosu na utvrđenje da je apelantica počinila predmetno krivično djelo

39. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred Općinskim sudom proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se detaljno izjasnio u obrazloženju presude, te je utvrdio nesumnjivo dokazanim da je apelantica počinila krivično djelo za koje ju je proglasio krivom, dajući za svoj stav jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Također, Kantonalni sud je dao jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim, zbog čega je potvrdio presudu Općinskog suda u dijelu u kojem je utvrdio nesumnjivo dokazanim da je apelantica počinila krivično djelo za koje je proglašena krivom.

40. Naime, apelantica je proglašena krivom za krivično djelo pronevjera u službi iz člana 384. stav 2. KZFBiH. Općinski i Kantonalni sud su smatrali da svojstvo učinioca predmetnog krivičnog djela pronevjera u službi ima svako lice kojem su novac, vrijednosni papiri ili druge pokretnine povjereni u službi, te da se ovo djelo može počiniti u svakom pravnom licu u Federaciji BiH kada počinilac s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist prisvoji novac, vrijednosne papire ili druge pokretnine koje su mu povjerene u službi, a "Bosna-Sunce osiguranje" d.d. Sarajevo je pravno lice koje je osnovano kao dioničko društvo i apelantici je u službi povjereno da prodaje police osiguranja u okviru obavljanja svoje službe u pravnom licu, te joj je u službi povjeren određen stepen samostalnosti u postupanju s novcem koji je dobijala od prodaje polica osiguranja. Ovakva obrazloženja Općinskog i Kantonalnog suda koji su smatrali da svojstvo učinioca predmetnog krivičnog djela pronevjera u službi ima svako lice kojem su novac, vrijednosni papiri ili druge pokretnine povjereni u službi, odnosno da se ovo djelo može počiniti u svakom pravnom licu u Federaciji, pa su apelanticu proglasili krivom i osudili za krivično djelo pronevjera u službi iz člana 384. stav 2. KZFBiH, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se u svojoj praksi već susretao sa sličnim odnosno identičnim apelacionim navodom, te je u Odluci broj AP 1284/10 zaključio da identična obrazloženja redovnog suda u pogledu obilježja krivičnog djela pronevjera u službi iz člana 384. stav 2. KZFBiH nisu proizvoljna i apelaciju odbacio kao prima facie neosnovanu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1284/10 od 9. aprila 2010. godine).

41. Također, ne može se zaključiti da je Općinski sud prekoračio načelo slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu u smislu prava na pravičan postupak, kao ni načelo "jednakosti oružja" koje je važan element pravičnog suđenja i koje podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda Dombo B. V. protiv Holandije od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da procjena dokaza koju je uradio Općinski sud u pogledu odlučivanja o apelanticinoj krivičnoj odgovornosti za krivično djelo pronevjera u službi za koje je proglašena krivom, koju je potvrdio i Kantonalni sud, nije bila proizvoljna.

42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi da joj je osporenim presudama u dijelu u kojem je utvrđeno da je počinila krivično djelo za koje je proglašena krivom i osuđena na kaznu zatvora povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

U odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi i upućivanju oštećenog s imovinskopravnim zahtjevom na parnicu

43. Iz navoda apelacije dalje proizlazi da apelantica smatra kako su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe KZFBiH kada su je obavezali da na ime stečene imovinske koristi uplati navedeni iznos, a oštećeni "Bosna-Sunce osiguranje" je istovremeno s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu, iako je, kako apelantica navodi, ona u potpunosti izmirila svoja dugovanja prema "Bosna-Sunce osiguranju".

44. Ustavni sud primjećuje da je odluka o oduzimanju imovine pribavljene krivičnim djelom donesena s pozivom na odredbe čl. 114. KZFBiH i 384. stav 4. KZFBiH (u obrazloženju presude Općinskog suda je napisano "člana 384. stav 4. ZKPFBiH", međutim, odredbe člana 384. ZKPFBiH odnose se na zakazivanje ročišta i glavnog pretresa u postupku prema maloljetnicima, pa je očigledno da se radi o odredbi KZFBiH, a ne ZKPFBiH). Član 114. stav 1. KZFBiH propisuje da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, a stav 2. istog člana propisuje da će se korist pribavljena krivičnim djelom oduzeti sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno pod uvjetima propisanima KZFBiH. Oduzimanje imovinske koristi je posebna krivičnopravna mjera kojom se ostvaruje načelo da niko ne može zadržati imovinsku korist stečenu krivičnim djelom, pa se bez oduzimanja imovinske koristi ne može ostvariti učinkovita represija i prevencija. Budući da počinjenjem krivičnog djela može biti ostvarena imovinska korist koja istovremeno predstavlja i štetu oštećenom, ovu mjeru treba posmatrati zajedno s imovinskopravnim zahtjevom koji oštećeni može postaviti tokom krivičnog postupka, a konačna odluka suda o toj šteti odnosno koristi nužno zavisi i od postavljanja imovinskopravnog zahtjeva, te odluci suda o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu. Dakle, zavisno od vrste krivičnog djela, te okolnosti svakog pojedinog slučaja, predmet imovinskopravnog zahtjeva se potpuno ili djelimično preklapa s onim što predstavlja imovinsku korist ostvarenu tim krivičnim djelom, što pogotovo dolazi do izražaja kod krivičnih djela protiv imovine, kao i svih onih krivičnih djela kojima je obilježje djela stjecanje protupravne imovinske koristi, a takva korist je stečena.

45. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama apelanticinog slučaja, Ustavni sud zapaža da je presudom Općinskog suda, koju je potvrdio i Kantonalni sud, Općinski sud uputio oštećenog da postavljeni imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parničnom postupku, a istovremeno je od apelantice oduzeo imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom u iznosu od 23.032,51 KM, navodeći da niko ne može zadržati imovinsku korist koju je pribavio krivičnim djelom, iako je utvrdio da je apelantica sporazumom o izmirenju međusobnih dugovanja od 15. aprila 2015. godine izmirila štetu oštećenom, koju je pričinila krivičnim djelom. Dakle, redovni sudovi prilikom donošenja odluke o oduzimanju imovine od apelantice nisu smatrali relevantnom utvrđenu činjenicu da je apelantica izmirila iznos utvrđene imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

46. Prema mišljenju Ustavnog suda, nesporno je da se odredbama člana 114. KZFBiH ostvaruje načelo da niko ne može zadržati imovinsku korist stečenu krivičnim djelom, te da se bez oduzimanja imovinske koristi ne može ostvariti učinkovita represija i prevencija. S druge strane, iz obrazloženja osporenih presuda nespornim proizlazi da je apelantica izmirila štetu oštećenom u cjelokupnom iznosu, odnosno da je imovinsku korist stečenu krivičnim djelom vratila oštećenom. Stoga se čini da su redovni sudovi u potpunosti zanemarili relevantne odredbe zakona, konkretno člana 413. ZKP, kojima je stipulirano oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, pri čemu je u stavu (1) propisano da se imovinska korist pribavljena krivičnim djelom utvrđuje u krivičnom postupku po službenoj dužnosti, a u stavu (3) istog člana izričito je propisano da ako je oštećeni podnio imovinskopravni zahtjev u pogledu povrata predmeta pribavljenih krivičnim djelom, odnosno u pogledu novčanog iznosa koji odgovara vrijednosti stvari, imovinska korist će se utvrđivati samo u onom dijelu koji nije obuhvaćen imovinskopravnim zahtjevom. U konkretnom slučaju redovni sudovi su nesporno utvrdili iznos imovinske koristi koji je identičan imovinskopravnom zahtjevu koji je oštećeni postavio u krivičnom postupku, za koji su redovni sudovi utvrdili da ga je apelantica u cijelosti isplatila oštećenom. Stoga, proizlazi da je u konkretnom slučaju oduzimanje imovinske koristi učinjeno na arbitraran način, suprotno članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije. U svjetlu navedenog, treba posmatrati i odluku redovnih sudova o upućivanju oštećenog da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.

47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o oduzimanju imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela od apelantice i upućivanja oštećenog s imovinskopravnim zahtjevom na parnicu proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa prekršili apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. Stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelanticinih ustavnih prava, ukinuti osporenu odluku u dijelu odluke kojim je oštećeni s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnični postupak i u dijelu o oduzimanju imovinske koristi od apelantice pribavljene krivičnim djelom, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

49. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana 7. stav 1. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu osporene odluke kojim je oštećeni s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnični postupak i u dijelu o oduzimanju imovinske koristi od apelantice pribavljene krivičnim djelom jer su redovni sudovi ove odluke donijeli proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa.

51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada osporene presude, u dijelu u kojem je utvrđena apelanticina krivičnopravna odgovornost za krivično djelo za koje je proglašena krivom i osuđena na kaznu zatvora, nisu donesene proizvoljnom ocjenom dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da je apelantica počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret.

52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.