Službeni glasnik BiH, broj 49/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2551/18, rješavajući apelaciju Zvonimira Sušca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zvonimira Sušca.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na rješenjā Kantonalnog suda u Širokom Brijegu br. 08 0 K 003106 18 Kv od 18. aprila 2018. godine i 08 0 K 003106 18 Kps od 6. aprila 2018. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zvonimir Sušac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Igor Markotić, advokat iz Mostara, podnio je 30. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 08 0 K 003106 18 Kv od 18. aprila 2018. godine i 08 0 K 003106 18 Kps od 6. aprila 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 21. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 24. i 29. maja 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Optužnicom Tužilaštva broj T08 0 KT 0005634 17 od 29. marta 2018. godine apelant je optužen da je počinio krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju sa krivičnim djelom nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav l. u vezi sa članom 54. KZFBiH.

6. Sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda je Rješenjem broj 08 0 K 003106 18 Kps od 4. aprila 2018. godine potvrdio navedenu optužnicu.

7. Rješenjem sudije za prethodno saslušanje Kantonalnog suda broj 08 0 K 003106 18 Kps od 6. aprila 2018. godine apelantu, I.R. i T.Ć. produžena je mjera pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) koja može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine. Istovremeno je određeno da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, kao i da se apelantu uračunava u pritvor svako drugo lišavanje slobode i zadržavanje, i to od 26. septembra 2017. godine u 21.30 sati do 28. septembra 2017. godine u 20.25 sati, te od 10. oktobra 2017. godine od 9 sati pa dalje.

8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je prvenstveno naveo da su branioci svih optuženih istakli prigovor funkcionalne nadležnosti sudije za prethodno saslušanje za odlučivanje o prijedlogu za produženje pritvora. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je, ocjenjujući odredbu člana 151. ZKPFBiH, zaključio da je sudija za prethodno saslušanje, nakon potvrđivanja optužnice, nadležan kako za određivanje pritvora, ukoliko on nije prethodno određen, tako i za produženje pritvora s tim da kontrolu opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca vrši krivično vijeće suda zbog čega je, i pored istaknutih prigovora odbrane, postupao sudija za prethodni postupak. Također, pored prigovora branilaca optuženih (među kojima je i apelantov branilac) da je postupajući sudija za prethodno saslušanje kontaminiran dokazima, jer je u konkretnom predmetu odlučivao o prijedlogu za određivanje pritvora protiv optuženog, te da je, stoga, upitna objektivnost sudije, Kantonalni sud je zaključio da to nije razlog koji bi spriječio njegovo postupanje u ovom predmetu, posebno ocjenjujući ukupan broj sudija tog suda.

9. U vezi sa postojanjem razloga za produženje pritvora, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da postoji osnovana sumnja da su optuženi (među kojima je i apelant) počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, što proizlazi ne samo na osnovu dokaza koji su postojali u vrijeme kad je pritvor određen nego i onih dokaza koje je Tužilaštvo pribavilo do podnošenja optužnice. Kantonalni sud je, dalje, naveo da, kada je u pitanju postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. ZKPFBiH, ispunjen je objektivni uvjet da se radi o krivičnom djelu za koje je moguće izreći kaznu zatvora u trajanju od tri godine ili težu kaznu s obzirom na to da je za krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH propisana kazna zatvora od najmanje pet godina. U odnosu na postojanje naročitih okolnosti, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju riječ o krivičnom djelu koje je izvršeno u sapočiniteljstvu upotrebom oružja, i to automatske puške iz koje je i pucano, što je potvrđeno iskazima svjedoka M.H. i K.B., nalazom i mišljenjem vještaka, kao i pregledom videozapisa. Postojanje naročitih okolnosti da će optuženi (među kojima je i apelant) ponoviti krivično djelo utvrđeno je na osnovu činjenice da su apelant i optuženi I.R. dio otuđenog novca utrošili na kupovinu teške opojne droge kokain koju su odmah konzumirali više puta tokom kritične večeri, a dio su koristili za vraćanje dugova, što su i bili motivi za izvršenje predmetnog krivičnog djela. Opravdanu bojazan da bi optuženi boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo potvrđuje i činjenica da je I.R. završio na psihijatriji zbog psihičkih poteškoća u vidu intoksikacije više psihoaktivnih materija, a posebno činjenica da su, kako to navodi apelant, imali namjeru izvršiti razbojništvo nad J.P., te da su za to pripremili potkapu, rukavice i ostalo, a to nisu učinili samo zbog toga što se J.P. nije nalazio u kući, dakle, ne zbog toga što su odustali, već zbog objektivnih okolnosti. Navedeno potvrđuje da je riječ o licima koja su sklona uzimanju teških opojnih droga i koja su nezaposlena, osim T.Ć. koji je zaposlen. Pored navedenog, radi se o teškom i dobro isplaniranom krivičnom djelu, koje su počinila tri lica, uz upotrebu oružja, za koje se može izreći kazna od pet do 20 godina zatvora. Također, sud je prihvatio navode Tužilaštva da se radi o dobro isplaniranom djelu s obzirom na to da, dok su apelant i I.R. bili u Ljubuškom i vršili razbojništvo, optuženi T.Ć. je tražio alibi za sebe, a i za njih. Dalje, za vrijeme izvršenja razbojništva optuženi su došli vozilom "mercedes" bez registarskih oznaka i bez ratkapa, a s ciljem da prikriju vozilo koje su koristili, nakon izvršenja krivičnog djela na to vozilo su stavili pripadajuće registarske tablice i stare ratkape, što je vidljivo iz fotodokumentacije, nakon čega su to vozilo ostavili pred apelantovom kućom, a cijelu večer nakon toga su se vozali drugim apelantovim vozilom. Stoga, zbog prirode krivičnog djela i okolnosti pod kojima je počinjeno, uz upotrebu i pucanje iz vatrenog oružja u neposrednoj blizini svjedoka M.H., što govori da se radi o licima koja su očigledno spremna na sve da dođu do novca, a posebno kada se ima u vidu da se terete za počinjenje teškog krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora do 20 godina, Kantonalni sud je zaključio da se svrha zbog koje je pritvor produžen ne bi mogla ostvariti primjenom nekih blažih mjera, odnosno mjera zabrane.

10. Rješenjem vanraspravnog vijeća Kantonalnog suda broj 08 0 K 003106 18 Kv od 18. aprila 2018. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostepeno rješenje.

11. U obrazloženju rješenja, u pogledu apelantovih tvrdnji kojima je osporavao funkcionalnu nadležnost sudije za prethodno saslušanje za odlučivanje o produženju pritvora, drugostepeno vijeće je navelo da su neosnovani takvi žalbeni navodi s obzirom na to da je sudija za prethodno saslušanje nadležan za odlučivanje u krivičnom postupku, i to od dana prijema optužnice pa do dana predaje optužnice vijeću radi zakazivanja glavne rasprave. Pobijano rješenje je donio sudija za prethodno saslušanje nakon potvrđivanja optužnice, taj sudija je bio obavezan da odluči o prijedlogu za produženje pritvora, jer je potvrdio optužnicu i jer se predmet još nije nalazio u fazi otvaranja glavne rasprave, što znači da predmet nije izašao iz nadležnosti sudije za prethodno saslušanje, pa je, stoga, taj sudija, u skladu sa odredbom člana 151. ZKPFBiH, bio nadležan za odlučivanje o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice.

12. U vezi sa postojanjem posebnih pritvorskih razloga, drugostepeno vijeće je navelo da apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost zaključka sudije za prethodno saslušanje o postojanju naročitih okolnosti u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Naime, navedenom odredbom se ne zahtijeva ranija osuđivanost kao conditio sine qua non za produženje pritvora, na šta se žalbe optuženih neosnovano pozivaju, nego postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na iteracijsku opasnost. Imajući u vidu razloge koje je naveo prvostepeni sud, žalbama branilaca optuženih neosnovano se ukazuje da su u pobijanom rješenju izostali razlozi o odlučnim činjenicama na kojima je sudija utemeljio zaključak o postojanju te osnove za produženje pritvora i da je na taj način učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Također, vanraspravno vijeće je navelo da, iako u pobijanom rješenju nisu navedeni razlozi na osnovu kojih sudija zaključuje da će optuženi vršenjem krivičnih djela nabavljati novac za opojnu drogu, u obrazloženju su navedeni drugi konkretni razlozi koji ukazuju na postojanje iteracijske opasnosti u slučaju puštanja na slobodu. Najzad, drugostepeno vijeće je ukazalo da nisu osnovani ni žalbeni prigovori da je sudija za prethodno saslušanje propustio dati razloge o okolnostima koje su značajne za ocjenu suda da se mjera pritvora, kao najstrožija mjera, ne može zamijeniti mjerama zabrane i da je na taj način počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, a ovo stoga što iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da su navedeni konkretni razlozi zbog kojih je sud ustanovio da se svrha zbog koje je produžen pritvor optuženima ne bi mogla ostvariti blažim mjerama.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant prvenstveno tvrdi da, nakon potvrđivanja optužnice, sudija za prethodno saslušanje nije bio funkcionalno nadležan da odlučuje o prijedlogu za produženje pritvora, već je o tome prijedlogu moglo odlučivati samo vanraspravno vijeće iz člana 25. stav 6. ZKPFBiH. S tim u vezi, apelant tvrdi da Kantonalni sud neosnovano ukazuje na nedovoljan broj sudija s obzirom na to da apelantu ne mogu biti uskraćena zagarantirana prava na pravično suđenje zbog nedostatka ili nedovoljnog broja sudija. Dalje, apelant ukazuje da se sudija za prethodno saslušanje u konkretnom slučaju morao izuzeti s obzirom na to da je isti sudija postupao kao sudija za prethodni postupak tokom istrage i da je donio rješenje kojim se apelantu određuje mjera pritvora, a odredbom člana 39. stav 1. tačka d) ZKPFBiH propisano je da će se izuzeti sudija ako je u istom postupku postupao kao sudija za prethodni postupak ili sudija za prethodno saslušanje. Iako je navedena činjenica isticana u žalbi, drugostepeno vijeće nije dalo odgovor na taj apelantov navod. U vezi sa navedenim, apelant smatra da je povrijeđeno načelo zakonitosti pritvora, jer krivični postupak mora biti proveden prema pravilima procesnog prava. U pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga, apelant navodi da je tokom postupka ukazivao da nije do sada osuđivan i da se protiv njega ne vodi bilo kakav krivični postupak. Također, apelant ističe da je obrazloženje o postojanju posebnih pritvorskih razloga u cijelosti paušalno i stereotipno, pri čemu se cijelo obrazloženje posebnog pritvorskog razloga svodi na prepisivanje prijedloga za produženje pritvora. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu prava na slobodu i sigurnost.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelacijski navodi da sudija za prethodno saslušanje nije bio nadležan da donese odluku o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice s obzirom na to da je taj sudija, na osnovu odredbe člana 151. ZKPFBiH, bio obavezan da odluči o navedenom prijedlogu, jer je potvrdio optužnicu, a predmet još nije bio u fazi otvaranja glavne rasprave, što znači da predmet nije izašao iz njegove nadležnosti. Također, Kantonalni sud ukazuje da su u obrazloženju osporenih rješenja navedeni valjani razlozi na kojima su redovni sudovi utemeljili zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga za produženje pritvora.

15. Tužilaštvo je istaklo da nisu tačni apelantovi navodi da rješenje o produženju pritvora nije mogao donijeti sudija za prethodno saslušanje koji se morao izuzeti s obzirom na to da su odredbom člana 21. ZKPFBiH jasno propisana ovlaštenja sudija u pojedinim fazama postupka. Također, apelantovi navodi da pobijanim rješenjima nije uzeta u obzir njegova ranija neosuđivanost su neosnovani, jer je u pogledu navedenog pritvorskog razloga Kantonalni sud dao valjano obrazloženje o produženju pritvora. Imajući u vidu navedeno, Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 21. tаč. d) i e)

Član 21.
Оsnovni pojmovi

Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovomu zakonu imaju sljedeće značenje:

d) "sudija za prethodni postupak" je sudija koji u toku istrage postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom,

e) "sudija za prethodno saslušanje" je sudija koji nakon podizanja optužnice postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom i koji ima ovlaštenja koja pripadaju sudiji za prethodni postupak,

Član 25. st. (5) i (6)
Sastav suda

(5) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, predsjednik suda i predsjednik vijeća, odlučuju u slučajevima predviđenim ovim zakonom.

(6) U vijeću sastavljenom od trojice sudija, sud odlučuje o žalbama protiv rješenja kada je to određeno ovim zakonom i donosi druge odluke izvan glavnog pretresa.

Član 39.
Razlozi za izuzeće

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je ispitan kao svjedok ili kao vještak,

Odjeljak 6. Pritvor

Član 145. stav (1)
Opće odredbe

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim ovim zakonom i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

Član 146. stav (1) tačka c)
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna,

Član 149. st. (1) i (2)
Trajanje pritvora u istrazi

(1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže jedan mjesec od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6.), na obrazloženi prijedlog tužitelja, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 151. st. (1), (2) tačka d), i (3).

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Nadzor opravdanosti pritvora obavlja se istekom svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjega rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovoga rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

d) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora.

(3) ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

Član 312. stav 1. tačka a)
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja,

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 08 0 K 003106 18 Kv od 18. aprila 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 18. aprila 2018. godine, a da je apelant podnio apelaciju 30. aprila 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

23. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:(…)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (…)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu sa odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

24. Apelant tvrdi da osporena rješenja nisu zakonita, jer sudija za prijašnje saslušanje nije bio nadležan da odlučuje o produženju pritvora i jer je postupajući sudija ranije postupao kao sudija za prethodni postupak. Također, apelant osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

25. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 1. Evropske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da lišavanje slobode mora biti "zakonito". Kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštivan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u biti, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, saglasnost sa domaćim pravom nije dovoljna, jer član 5. stav 1. dodatno zahtijeva i da svako lišavanje slobode treba biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. zaštitom pojedinca od arbitrarnosti. Ovdje nije u pitanju samo "pravo na slobodu" već i "pravo na sigurnost" (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Bozano protiv Francuske, 18. decembra 1986. godine, stav 54, Serija A, broj 111, Wassink protiv Holandije, 27. septembra 1990. godine, stav 24, Serija A, broj 185-A). Fundamentalno načelo je da lišavanje koje je arbitrarno ne može biti u skladu sa članom 5. stav 1. i da se pojam "arbitrarnosti" u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije proširuje i mimo nedostatka poštivanja nacionalnog prava tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti sa Evropskom konvencijom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG), broj 13229/03, stav 67, 29. januara 2008. godine).

26. Evropski sud je postavio načela mjerodavna za ispitivanje prigovora podnosilaca zahtjeva na osnovu člana 5. stav 1. Konvencije u presudi Mooren (vidi, Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke [GC], br. 11364/03, ECHR 2009, Haždi protiv Hrvatske, br. 42998/08, od 1. jula 2010. godine, stav 24). U vezi sa načelima koja se primjenjuju na ispitivanje poštivanja domaćeg prava, Evropski sud je istakao da iako je u prvom redu na domaćim vlastima, i to sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, nepoštivanje domaćeg prava povlači za sobom, na osnovu člana 5. stav 1, povredu Evropske konvencije i sud, stoga, može i treba preispitati da li je bilo poštivano to pravo (Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 10. juna 1996. godine, stav 41). Međutim, Evropski sud je pojasnio da, osobito u svojoj novijoj sudskoj praksi, svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini sâm taj pritvor kao takav nezakonitim u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Za ocjenu poštivanja člana 5. stav 1. Evropske konvencije treba učiniti osnovno razlikovanje između ex facie nevaljanih rješenja kojima se određuje pritvor – naprimjer onih koje je donio sud u prekoračenju svoje nadležnosti (vidi, Evropski sud, Marturana protiv Italije, broj 63154/00, od 4. marta 2008. godine, stav 78), ili onih u kojima zainteresirana stranka nije dobila propisnu obavijest o ročištu (…) – i rješenja o određivanju pritvora koja su prima facie valjana i izvršiva, osim i dok ih ne ukine viši sud. Rješenje o određivanju pritvora mora se smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja "veliku i očitu nepravilnost" u izuzetnom smislu naznačenom u sudskoj praksi suda (…). Stoga, osim ako predstavljaju veliku i očitu nepravilnost, nedostatke rješenja kojim je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U pogledu standarda koji se primjenjuju na pitanje arbitrarnosti pritvora, Evropski sud je ukazao da "…opće načelo uspostavljeno u sudskoj praksi je da će pritvor biti 'arbitraran' kada, uprkos tome što je u skladu sa formulacijom u domaćem pravu, postoji element mala fides na strani vlasti (uporedi predmete Bozano v. Francuska, 18. decembra 1986, stav 59, Serija A br. 111, i već citirani predmet Saadi, stav 69), ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise (vidi već citirani predmet Benham, stav 47). Dalje, u kontekstu podstava (c) člana 5, stava 1. obrazloženje odluke kojom je određen pritvor mjerodavan je činitelj pri utvrđivanju da li se mora pritvor nekog lica smatrati arbitrarnim…."

27. Slijedeći navedeno, prvo pitanje na koje je potrebno odgovoriti jeste da li je apelantovo lišavanje slobode bilo u skladu sa materijalnim i proceduralnim pravilima domaćeg zakona. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na prekoračenje nadležnosti sudije za prethodno saslušanje koji je donio rješenje o produženju pritvora, Ustavni sud zapaža da je apelant taj prigovor isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, pri čemu je postupajući sudija za prethodni postupak, a to je potvrđeno i drugostepenim rješenjem, ukazao da iz odredbe člana 151. ZKPFBiH proizlazi obaveza sudije za prethodno saslušanje da odlučuje o određivanju i produženju pritvora.

28. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 21. tačka e) ZKPFBiH propisano da je sudija za prethodno saslušanje "sudija koji nakon podizanja optužnice postupa u slučajevima kada je to propisano ovim Zakonom i koji ima ovlaštenja koja pripadaju sudiji za prijašnji postupak". Ustavni sud, dalje, zapaža da su odredbom člana 151. ZKPFBiH propisana pravila za određivanje pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Međutim, navedenim odredbama nije izričito propisana nadležnost sudije za prethodno saslušanje za donošenje odluka o produženju ili određivanju pritvora, pa se, stoga, odredbe o nadležnostima sudije za prethodno saslušanje za preduzimanje procesnih radnji izvode iz odredaba koje propisuju ovlaštenja sudije za prethodni postupak. U vezi sa ovlaštenjima sudije za prethodni postupak, Ustavni sud uočava da je odredbom člana 149. st. 1. i 2. ZKPFBiH propisano da sudija za prethodni postupak odlučuje o prijedlogu za određivanje pritvora, te da pritvor, po rješenju sudije za prethodni postupak, može trajati najduže jedan mjesec od dana oduzimanja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora o kojemu odlučuje vijeće iz člana 25. stav 6. ZKPFBiH na obrazloženi prijedlog tužioca. Iz navedenih odredaba proizlazi da sudija za prethodno saslušanje ima nadležnost da odlučuje o prijedlogu za određivanje pritvora, ali da nema nadležnost da odlučuje o prijedlogu za produženje pritvora, koji je već ranije određen. U vezi sa obrazloženjem redovnih sudova prema kojima je sudija za prethodno saslušanje nadležan za odlučivanje u krivičnom postupku, i to od dana prijema optužnice pa do dana predaje optužnice vijeću radi zakazivanja glavne rasprave, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 21. tačka e) ZKPFBiH propisano da taj sudija postupa samo u slučajevima kada je to propisano zakonom, dakle, ne u svim slučajevima nakon dostavljanja optužnice. Također, Ustavni sud uočava da se u tom pogledu više puta izjasnio i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, koji je zaključio: "Nakon potvrđivanja optužnice sudija za prethodno saslušanje nije funkcionalno nadležan da odlučuje o prijedlogu tužioca za produženje pritvora prema optuženiku, već o tom prijedlogu može odlučiti vanraspravno vijeće iz člana 25. stav 6. ZKPFBiH" (vidjeti Rješenje Vrhovnog suda FBiH broj Kv-6/04 od 9. marta 2004. godine, objavljeno u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda FBiH broj 1, januar-jun 2004, tačka 11, str. 11, te Rješenje Vrhovnog suda FBiH broj 07 0 K 003667 10 Kž od 19. februara 2010. godine, objavljeno u Biltenu sudske prakse broj 1, januar-jun 2010. godine, str. 13, tačka 10).

29. Prema tome, Ustavni sud smatra da je o prijedlogu za produženje pritvora odlučivao sudija za prethodno saslušanje, što predstavlja povredu navedenih procesnih odredaba o nadležnosti za odlučivanje o produženju pritvora, odnosno "veliku i očitu nepravilnost" u donošenju odluke, naročito zato što je povredu tih odredaba zakonodavac propisao kao bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Dalje, vijeće koje je odlučivalo u žalbenom postupku nije otklonilo veliku i očitu nepravilnost, odnosno nedostatke rješenja kojim je produžen pritvor apelantu. Dakle, Ustavni sud smatra da je postupanje redovnih sudova bilo "arbitrarno" s obzirom na to da su, uprkos jasnim formulacijama u domaćem pravu i uspostavljenoj sudskoj praksi kojom je usvojen jasan stav o nadležnosti za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, redovni sudovi zanemarili da pravilno primijene mjerodavne propise uprkos apelantovim tvrdnjama kojima je ukazivao na povrede navedenih odredaba.

30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud ne smatra da je potrebno ispitivati dalje apelantove navode kojima je ukazivao na kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

31. Najzad, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da je, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanata po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost lica, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu da je rješenjem od 6. aprila 2018. godine određeno da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, Ustavni sud u konkretnom slučaju samo deklaratorno utvrđuje povredu u odnosu na pobijana rješenja Kantonalnog suda br. 08 0 K 003106 18 Kv od 18. aprila 2018. godine i 08 0 K 003106 18 Kps od 6. aprila 2018. godine, naglašavajući da redovni sudovi, pri određivanju i produženju mjere pritvora, moraju osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije kada, u okolnostima konkretnog slučaja, lišavanje slobode nije "zakonito", jer nije preduzeto uz obavezu poštivanja proceduralnih pravila nacionalnog prava.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.