Službeni glasnik BiH, broj 27/20
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 2371/18, rješavajući apelaciju
Ane Rostohar i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Ane Rostohar, Sarah Cooper i Sandre Rostohar-Karamuja podnesena protiv Rješenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine broj T110 KTA 0003101 18 3 od 12. marta 2018. godine, Obavijesti Federalnog tužilaštva broj T110 KTA 0003101 17 od 7. decembra 2017. godine, Obavijesti Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona broj T 04 0 KTP 0031243 17 od 5. decembra 2017. godine i Naredbe o neprovođenju istrage Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona broj T 04 0 KTP 0031243 17 od 31. augusta 2017. godine u odnosu na kršenje člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija
Ane Rostohar, Sarah Cooper i Sandre Rostohar-Karamuja podnesena protiv Rješenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine broj T110 KTA 0003101 18 3 od 12. marta 2018. godine, Obavijesti Federalnog tužilaštva broj T110 KTA 0003101 17 od 7. decembra 2017. godine, Obavijesti Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona broj T 04 0 KTP 0031243 17 od 5. decembra 2017. godine i Naredbe o neprovođenju istrage Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona broj T 04 0 KTP 0031243 17 od 31. augusta 2017. godine u odnosu na kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je
ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ana Rostohar, Sarah Cooper i Sandra Rostohar-Karamuja (u daljnjem tekstu: apelantice ili prvoapelantica, apelantica S. C. i apelantica S. R. K.) iz Republike Slovenije (u daljnjem tekstu: Slovenija) podnijele su 19. aprila 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) broj T110 KTA 0003101 18 3 od 12. marta 2018. godine, Obavijesti Federalnog tužilaštva broj T110 KTA 0003101 17 od 7. decembra 2017. godine, Obavijesti Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo u Zenici) broj T 04 0 KTP 0031243 17 od 5. decembra 2017. godine i Naredbe o neprovođenju istrage Kantonalnog tužilaštva u Zenici broj T 04 0 KTP 0031243 17 od 31. augusta 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog tužilaštva u Zenici i Federalnog tužilaštva zatraženo je 14. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju, koji su pozvani i dostavili.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Prvoapelantica je majka maloljetne L. K., rođene 1. juna 1976. godine (u daljnjem tekstu: maloljetna L. K. ili preminula L. K.), koja je 5. augusta 1983. godine preminula u Zenici. Apelantice S. C. i S. R. K. su sestre preminule L. K. H. K. je bivši suprug prvoapelantice, otac preminule L. K. i apelantica S. C. i S. R. K. te suprug M. K. V.
5. Ustavni sud konstatira da iz dokumentacije koju su apelantice dostavile proizlazi da je 6. augusta 1983. godine u prosekturi RMC Zenica izvršena obdukcija leša maloljetne L. K., o čemu je sačinjen zapisnik o obdukciji. Obdukciju je uradio "dr. A. Curkić". U zapisniku je, nakon opisa vanjskog i unutrašnjeg nalaza, naveden i zaključak: "I. Smrt je prirodna i nastupila je usled akutnog gnojavog zapaljenja pluća i sluzokože disajnih puteva. II. Na lešu nisu nađeni znaci nasilja."
Postupak pred Kantonalnim tužilaštvom u Zenici i Federalnim tužilaštvom
6. Apelantice su 22. juna 2017. godine Kantonalnom tužilaštvu u Zenici poslale krivičnu prijavu protiv osumnjičenih H. K. i M. V. K (supruge H. K.) "zbog krivičnog djela ubistva na okrutan ili podmukao način L. K., kćeri [H. K.], učinjenog 5. 8. 1983. godine u Zenici". U prijavi je navedeno da su apelantice S. C. i S. R. K., skupa sa sestrom maloljetnom L. K., za vrijeme ljetnog raspusta 1983. godine boravile kod oca u Zenici (budući da su njihovi roditelji bili razvedeni i da su one živjele s majkom – prvoapelanticom u Sloveniji), te da je tada njihova sestra L. K. preminula. Navedeno je da sve do "30. maja 2017. godine nijedna od njih nije nimalo sumnjala da smrt L. K. nije bila ništa drugo do tragičan rezultat bolesti". Dalje su navele da su apelantica S. C. i apelantica R. K. "povezivanjem uspomena", a naročito obavljenim sesijama "regresoterapije", zaključile da su njihovu sestru L. K. ubili otac H. K. i njegova supruga M. V. K. Prema navodima/pretpostavkama iz prijave, motiv H. K. za ubistvo L. K. je "osveta iz ljubomore", a motiv M. V. K. je "imovinska korist".
7. Odlučujući o podnesenoj prijavi, Kantonalno tužilaštvo u Zenici je 31. augusta 2017. godine donijelo Naredbu o neprovođenju istrage broj T 04 0 KTP 0031243 17.
8. U obrazloženju je navedeno da je nakon izvršenog uvida u krivičnu prijavu, priložene dokaze, sve podneske upućene Tužilaštvu, kao i kompletnu dokumentaciju u spisu predmeta, odlučeno da se istraga neće provoditi jer je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja u odnosu na osumnjičene. Istaknuto je da je krivična prijava podnesena 22. juna 2017. godine, a krivično djelo za koje se osumnjičeni terete, prema navodima iz prijave, dogodilo se 5. augusta 1983. godine, te da su se u tom vremenskom periodu na području Bosne i Hercegovine, kao i na području Federacije Bosne i Hercegovine primjenjivala tri krivična zakona, i to: Krivični zakon SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) iz 1976. godine zajedno s Krivičnim zakonom SRBiH koji je donesen 23. maja 1977. godine. Zatim je 1998. godine donesen Krivični zakon Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH iz 1998. godine) koji je objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 43/98 i važio je do 2003. godine kada je donesen novi Krivični zakon Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH iz 2003. godine), koji je stupio na snagu 1. marta 2003. godine. Navedeno je da svi ovi zakoni propisuju da se prema počiniocu krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela, a ukoliko se poslije počinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni primijenit će se zakon koji je blaži za počinioca. U KZSFRJ to je propisano članom 4. st. 1. i 2, u KZFBiH iz 1998. godine to je propisano također članom 4. st. 1. i 2, dok je u KZFBiH iz 2003. godine primjena blažeg zakona za počinioca propisana članom 5. st. 1. i 2. Nadalje, imajući u vidu činjenicu da se predmetnom krivičnom prijavom počiniocima stavlja na teret krivično djelo ubistva na svirep i podmukao način, koje se dogodilo 5. augusta 1983. godine u Zenici, Kantonalno tužilaštvo je uporedilo odredbe materijalnih zakona koji su navedeni kako bi u konkretnom slučaju primijenilo zakon koji je blaži za počinioce.
9. U tom smislu je navedeno da je članom 38. KZSFRJ propisano: "Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od petnaest godina", a u stavu drugom da za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od 20 godina. U članu 95. stav 1. tačka 1) koji se odnosi na primjenu instituta zastarjelosti tog zakona propisano je da se krivično gonjenje ne može preduzeti kada protekne 25 godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći smrtna kazna ili zatvor od 20 godina, a stav 2. istog člana propisuje da se krivično gonjenje ne može preduzeti kada protekne 15 godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko 10 godina. Nadalje, član 96. stav 6. istog zakona propisuje: "Zastarelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarelost krivičnog gonjenja" (apsolutna zastarjelost). Navedeno je da član 36. KZSRBiH iz 1977. godine određuje i definira krivično djelo ubistva, pa tako za kvalificirani oblik ubistva propisuje: "Ko drugog liši života na svirep i podmukao način kaznit će se zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom."
10. KZFBiH iz 1998. godine u članu 37. propisuje da zatvor ne može biti kraći od 15 dana niti duži od 15 godina, a član 38. istog zakona propisuje da se može izuzetno odrediti i dugotrajni zatvor. Što se tiče odredbi koje se odnose na zastarjelost krivičnog gonjenja ovaj zakon u članu 121. stav 1. tačka 1. propisuje da se krivično gonjenje ne može preduzeti kada protekne 35 godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna dugotrajnog zatvora, a tačka 2. istog člana i stava propisuje da se krivično gonjenje ne može preduzeti kada protekne 15 godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna preko 10 godina. Ovaj zakon u glavi koja se odnosi na krivična djela protiv života i tijela propisuje krivično djelo ubistva u članu 171, a u stavu drugom istog člana propisuje kvalificirani oblik istog djela, to jest "da će onaj ko drugog liši života na svirep ili podmukao način biti kažnjen zatvorom najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom".
11. KZFBiH iz 2003. godine koji je trenutno na pravnoj snazi vezano za pravni institut zastarjelosti u članu 15. stav 1. tačka a) propisuje da se krivično gonjenje ne može preduzeti kada od učinjenja krivičnog djela protekne 35 godina za krivično djelo s propisanom kaznom dugotrajnog zatvora, a tačka b) istog člana i stava propisuje da se krivično gonjenje ne može preduzeti kada od učinjenja krivičnog djela protekne 20 godina za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko 10 godina. U ovom zakonu je također propisano i definirano krivično djelo ubistva, i to članom 166. stav prvi koji propisuje osnovni oblik ovog krivičnog djela, dok stav drugi tačka a) člana 166. propisuje da će se kaznom zatvora najmanje 10 godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniti onaj ko drugog usmrti na okrutan ili podmukao način.
12. Budući da se u konkretnom slučaju osumnjičenim stavlja na teret počinjenje teškog krivičnog djela ubistva na svirep, odnosno okrutan ili podmukao način, Kantonalno tužilaštvo u Zenici je izvršilo analizu i tumačenje navedenih propisa radi utvrđenja da li je i ako jeste na osnovu kojeg propisa nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja u odnosu na osumnjičene, pri čemu je kao osnovne datume u donošenju odluke uzelo u obzir i označilo 5. august 1983. godine kao dan kada je, prema navodima iz prijave, počinjeno krivično djelo ubistva na svirep i podmukao način i 22. juni 2017. godine kada je podnesena krivična prijava. S ciljem zakonitog i pravilnog rješenja ovog predmeta napomenuto je i istaknuto da je smrtna kazna koja je bila predviđena i propisana u KZSFRJ ukinuta Ustavom iz 1995. godine jer Aneksi IV i VI Dejtonskog sporazuma utvrđuju da se svim licima moraju garantirati prava i slobode proklamirani Evropskom konvencijom i njenim protokolima, ali i drugim aktima o ljudskim pravima. Navedeno uključuje i Protokol broj 6 uz Evropsku konvenciju te Drugi fakultativni protokol uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima kojima se ukida smrtna kazna.
13. U konkretnom krivičnom predmetu za počinioce prijavljenog krivičnog djela najpovoljniji je KZSFRJ zbog toga što je očigledno da je zastarijevanje krivičnog gonjenja za prijavljene nastupilo još 5. augusta 1998. godine kada je proteklo 15 godina od 5. augusta 1983. godine kojeg dana je, prema navodima iz prijave, počinjeno krivično djelo koje se osumnjičenim stavlja na teret. Ovakav zaključak zasnovan je, prije svega, na činjenici da je prema Dejtonskom ustavu ukinuta smrtna kazna, a član 95. stav 2. KZSFRJ propisuje da se krivično gonjenje ne može preduzeti kada protekne 15 godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko 10 godina, koja kazna je propisana u članu 36. stav 2. KZSRBiH za krivično djelo ubistva na kvalificiran način koja glasi da će se zatvorom najmanje 10 godina ili smrtnom kaznom kazniti onaj ko drugog liši života na svirep ili podmukao način. To dalje znači da je u konkretnom slučaju nastupila ne samo relativna zastarjelost krivičnog gonjenja 5. augusta 1998. godine nego i apsolutna zastarjelost jer je od počinjenja krivičnog djela prema navodima iz prijave (5. august 1983. godine) do momenta podnošenja krivične prijave, to jest 22. juna 2017. godine, proteklo više od 30 godina. Tačnije i preciznije rečeno 30 godina je isteklo 5. augusta 2013. godine, pa je to dan kada je nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja u odnosu na osumnjičene. Slijedom toga, Kantonalno tužilaštvo u Zenici je, u skladu sa članom 231. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) donijelo naredbu da se neće provoditi istraga jer je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja koja podrazumijeva isključenje krivičnog gonjenja u odnosu na počinioce navedene u krivičnoj prijavi. U prilog donošenju ovakve odluke, kako je navedeno, jeste i činjenica da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu
Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine donio istovjetnu odluku, odnosno odluku da se kao blaži zakon primjenjuje KZSFRJ u odnosu na KZFBiH iz 2003. godine.
14. Protiv Naredbe o neprovođenju istrage apelantice su 11. septembra 2017. godine podnijele pritužbu Kancelariji glavnog tužioca Kantonalnog tužilaštva u Zenici. Glavni tužilac je 5. decembra 2017. godine, aktom broj T 04 0 KTP 0031243 17, obavijestio apelantice da je njihova pritužba odbijena. U obavijesti je navedeno da je Kancelarija tužioca 4. decembra 2017. godine održala sjednicu na kojoj je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja u predmetnom spisu, navoda iz pritužbe, te pisanog izvještaja postupajućeg tužioca utvrdila da postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje s obzirom na to da je nastupila relativna zastarjelost za krivično gonjenje, o čemu su apelantice obaviještene u obavijesti koja im je dostavljena. Napomenuto je da je tužilac prilikom donošenja naredbe o neprovođenju istrage i sačinjavanja obavijesti za oštećene pogrešno označio član krivičnog djela za koje se donosi naredba da se neće narediti provođenje istrage u smislu da je umjesto člana 36. stav 2. KZRBiH naveo član 166. stav 2. tačka a) KZBiH. Da se radi o pogrešnom navođenju člana i zakona za krivično djelo ubistva, navodno počinjenog 5. augusta 1983. godine, jasno proizlazi iz obrazloženja naredbe o neprovođenju istrage i sadržaja obavijesti oštećenim gdje tužilac pravilno obrazlaže razloge primjene člana 36. stav 2. KZRBiH za prijavljeno krivično djelo i rok zastarjelosti krivičnog gonjenja, uz previd da je rok za relativnu zastarjelost za krivično djelo iz člana 36. stav 2. KZRBiH, navodno počinjenog 5. augusta 1983. godine, nastupio 5. augusta 1998. godine umjesto 5. augusta 2008. godine. Ovo zato što je za krivično djelo iz člana 36. stav 2. KZRBiH bila propisana kazna zatvora od najmanje deset godina ili smrtna kazna kao maksimalna kazna za predmetno krivično djelo, a u situaciji kada više nije moguće izreći smrtnu kaznu, može se izreći kazna zatvora od 20 godina, što je predviđeno kao zamjena smrtnoj kazni članom 38. stav 2. KZSFRJ. Slijedom navedenog i primjenom člana 95. KZSFRJ, rok za relativnu zastarjelost krivičnog gonjenja je 25 godina od izvršenja krivičnog djela. Dakle, u konkretnom slučaju relativna zastarjelost krivičnog gonjenja nastupila je 5. augusta 2008. godine i krivično gonjenje nije moguće preduzeti.
15. Federalno tužilaštvo je Aktom broj T110 KTA 0003101 17 od 7. decembra 2017. godine, povodom zahtjeva apelantica od 13. novembra 2017. godine, razmatranjem podataka i dokumentacije Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), Kantonalnog tužilaštva u Zenici, Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo u Travniku), dostavljenih na dopise Tužilaštva broj T110 KTA 0003101 17 od 22. novembra 2017. godine, na osnovu odredbe člana 9. Zakona o Federalnom tužilaštvu FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o Federalnom tužilaštvu), apelantice obavijestilo da:
16. "Iz odgovora Tužilaštva BiH broj T20 0KTA 001444717 od 28. novembra 2017. godine slijedi da su svi zahtjevi apelantica, dostavljali tom tužilaštvu s priloženom dokumentacijom, 17. oktobra 2017. godine dostavljeni Kantonalnom tužilaštvu u Zenici jer je ocijenjeno da se odnose na njihove prijave podnesene tom tužilaštvu. U vezi s navodima kojima ukazuju na rad Kantonalnog tužilaštva u Zenici po prijavama podnesenim tom tužilaštvu, na osnovu dokumentacije Kantonalnog tužilaštva u Zenici dostavljene Federalnom tužilaštvu, uz odgovore broj A-VII-5507/ 17 od 27. novembra i 4. decembra 2017. godine, konstatirano je:
"1. U predmetu broj T04 0 KTP 0031243 17, po prijavi apelantica, dostavljenoj Kantonalnom tužilaštvu u Zenici 22. juna 2017. godine, protiv H. K. i M.V. K., prema navodima prijave, za radnje počinjene 5. augusta 1983. godine u Zenici, zbog krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav tačka a) KZFBiH maloljetne L. K. 31. augusta 2017. godine donijeta je naredba o neprovođenju istrage. Po prijemu obavijesti o donijetoj naredbi, 13. septembra 2017. godine podnijeli ste pritužbu Kancelariji tužiteljice Kantonalnog tužilaštva u Zenici i rješavanje pritužbe je u toku."
[...]
"Zahtjev za izmjenu nadležnosti zbog pristrasnosti koji ste dostavili Federalnom tužilaštvu 13. novembra 2017. godine, kako vam je to i ukazano u dopisu ovog tužilaštva od 22. novembra 2017. godine, vezano za propisano odredbom člana 35. stav 3. ZKPFBiH, razmatran je po osnovu člana 9. Zakona o Federalnom tužilaštvu. U vezi s tim i razmatranjem svih okolnosti koje slijede iz dokumentacije dostavljene Federalnom tužilaštvu zaključeno je da vaši navodi kojima dovodite u pitanje nepristrasno i nezavisno postupanje Kantonalnog tužilaštva u Zenici i Travniku ne mogu dovesti u pitanje zakonitost i efikasnost postupanja tih tužilaštava u navedenim predmetima."
17. Povodom pritužbi apelantica, podnesenih Federalnom tužilaštvu, 8. i 16. januara 2018. godine, apelantice su obaviještene da je glavni federalni tužilac donio Rješenje broj T110 KTA 0003101 18 3 od 12. marta 2018. godine na osnovu člana 20. stav 2. u vezi sa članom 9. stav 1. Zakona o Federalnom tužilaštvu u vezi sa članom 35. stav 3. ZKPFBiH. Tim rješenjem: "1. Odbacuje se kao nedopušten zahtjev za prenošenje mjesne nadležnosti [apelantica] u predmetima Kantonalnog tužilaštva u Travniku broj T06 0 KT 0021107 17 i Kantonalnog tužilaštva u Zenici broj T04 0 KT 0031243 17 na druga kantonalna tužilaštva jer apelantice, na osnovu člana 21. stav 1. tačka f) u vezi sa članom 35. stav 3. ZKPFBiH, nemaju svojstvo stranaka i 2. Odbijaju se kao neosnovane pritužbe podnositeljica [apelantica] izjavljene protiv [...] Naredbe o neprovođenju istrage broj T04 0 KT 0031243 17 od 31. augusta 2017. godine i Obavijesti Kancelarije tužiteljice Kantonalnog tužilaštva u Zenici broj T04 0 KTP 0031243 17 od 4. decembra 2017. godine."
18. U obrazloženju rješenja je navedeno da su 16. januara 2018. godine apelantice Federalnom tužilaštvu podnijele pritužbe na odluke Kantonalnog tužilaštva u Travniku, donesene u predmetu tog tužilaštva broj T06 0 KT 0021107 17, i Kantonalnog tužilaštva u Zenici, donesene u predmetu tog tužilaštva broj T04 0 KT 0031243 17. Predmetnom pritužbom, na osnovu člana 20. stav 1. Zakona o Federalnom tužilaštvu, traži se prenos nadležnosti u navedenim predmetima na druga kantonalna tužilaštva ili da se, ocjenom osnovane pritužbe, predmeti vrate tim tužilaštvima na ponovno odlučivanje. Povodom zahtjeva za prenos nadležnosti konstatira se da se radi o ponovljenim zahtjevima kao i u zahtjevu podnositeljica ovom tužilaštvu od 13. novembra 2017. godine, u vezi s kojim su uredno obaviještene 29. novembra 2017. godine, Dopisom broj TI 10 KTA 0003101 17 od 22. novembra 2017. godine. Stoga je, a kako je to apelanticama i ukazano tim dopisom, imajući u vidu da, prema odredbi člana 35. stav 3. ZKPFBiH, odluke o prenosu nadležnosti ovo tužilaštvo donosi na prijedlog jedne od stranaka, a to svojstvo, prema odredbi člana 21. stav 1. tačka f) tog zakona, podnosioci prijava nemaju, odlučeno kao u tački 1. izreke ovog rješenja.
19. Ujedno su ocijenjeni neosnovanim navodi apelantica vezani za osporavanje pravilnosti odluka Kantonalnog tužilaštvu u Zenici donesenih u predmetu broj T04 0 KT 0031243 17 da se neće provoditi istraga "zbog nastupanja zastarjelosti krivičnog gonjenja". Prema stavu Federalnog tužilaštva, zaključak odluka Kantonalnog tužilaštva u Zenici ocijenjen je pravilnim, na osnovu razloga izloženih u tim odlukama, dovedenih u vezu sa svim relevantnim odredbama konkretno navedenih KZ-a i njihovih izmjena, u odnosu na primjenjive posebne i opće odredbe s navodima prijave za prijavljeno krivično djelo, pozivanjem i na navedenu odluku Ustavnog suda. U vezi s navodima iz pritužbe kojima se osporava zaključak odluka Kantonalnog tužilaštva u Zenici, stavom da je u konkretnom slučaju za prijavljena lica "blaži KZFBiH 2003. od KZSFRJ 1976.", pozivanjem i na odluku Evropskog suda u predmetu
Ruban protiv Ukrajine od 12. juna 2016. godine, Federalno tužilaštvo je konstatiralo da se u toj odluci sud nije bavio pitanjem i mogućnošću "da za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i kaznu zatvora od dvadeset godina", kako je to propisano odredbama člana 38. stav 2. KZSFRJ, koje su u odlukama Kantonalnog tužilaštva u Zenici razmatrane u odnosu na kasnije relevantne navedene KZ-e koji za krivično djelo iz navoda prijave propisuju kaznu dugotrajnog zatvora. U odluci Evropskog suda, u dijelu 2. Procjena suda tačka 37, ukazuje se i na odluku tog suda u predmetu
Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, u kojoj je, u dijelu C. Meritum 2. Ocjena suda od tačke 65. sagledano i pitanje ublažavanja kazne i granice tog ublažavanja, na koje institute podnositeljice također ukazuju, ali je u tački 68. te odluke, suprotno navodima pritužbe apelantica, ocijenjeno da su i u slučaju primjene tih instituta relevantne navedene odredbe KZSFRJ. Iz navedenog slijedi da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen zakon koji je važio u vrijeme izvršenja djela, što ukazuje da su pritužbom osporene odluke pravilne i zakonite, zbog čega je odlučeno kao u tački 2. izreke ovog rješenja.
20. Ustavni sud konstatira da iz dokumentacije koju su apelantice dostavile proizlazi i:
- Da je JU Kantonalna bolnica Zenica 3. jula 2017. godine obavijestila apelanticu S. R. K., povodom traženja dostave potvrde o smrti za L. K. zbog upisa u Knjigu umrlih, da je "[...] nakon izvršene provjere u službenoj evidenciji Službe za patologiju JU Kantonalna bolnica Zenica utvrđeno da ne postoji podatak da je izdata potvrda o smrti za L. K., te da u službenim evidencijama Službe za patologiju JU Kantonalna bolnica Zenica nisu zavedeni ovi podaci i u Službi ne posjeduju nikakvu dokumentaciju vezano za istu. [...]". Istovremeno je ukazano da je u članu 64. Zakona o evidencijama u oblasti zdravstva ("Službene novine FBiH" broj 37/12) propisano da se medicinska dokumentacija čuva 10 godina od posljednjeg unosa podataka.
- Da je Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), aktom od 11. jula 2017. godine, obavijestio "Odvjetničku pisarnu Cooper" da je povodom zahtjeva od 10. jula 2017. godine za prepis krivično-istražnog spisa iz 1983. godine pod brojem Kri 155/83 izvršena detaljna pretraga, nakon čega je uvidom u upisnik Kri za 1983. godinu utvrđeno da se u predmetu pod brojem Kri-155/83 nalazi samo "zapisnik o obdukciji od 6. augusta 1983. godine povodom smrti maloljetne L. K.", čiju fotokopiju je apelantica proslijedila sudu na e-mail. Navedeno je da je provjera proširena i kroz upisnike i imenike "K" i" Ki", te je utvrđeno da protiv lica H. K. i M. V. K. nije vođen postupak pred tim sudom. Provjerom u Kantonalnom tužilaštvu u Zenici je utvrđeno da je pod njihovim brojem KTA-389/83 formiran predmet podnosioca M SUP Zenica (bez broja podnosioca) "Zadesna smrt L. K." i da je on arhiviran 1. 12. 1983. godine. Daljnje radnje nisu provođene.
- Da je Kantonalni sud aktom od 12. jula 2017. godine obavijestio "Odvjetničku pisarnu Cooper" da ne može postupiti po zahtjevu za dostavu prepisa kompletnog spisa broj Kri-155/83, da predmet broj Kri-155/83 nije pronađen te da je izdata naredba da se intenzivira potraga za predmetnim spisom. Ukoliko se spis u narednih dvadesetak dana ne pronađe u arhivi suda, predsjednica suda će odlučiti da li je potrebno da se predmetni spis obnovi ili ne.
- Da su 13. jula 2017. godine prvoapelantica i apelantica S. C. zatražile obnovu spisa predmeta broj Kri 155/1983 navodeći da su kao majka i sestra pokojne L. K. stranke s pravnim interesom ne samo zbog krivičnog nego i zbog građanskog postupka.
- Da je Uprava policije Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona 17. jula 2017. godine, povodom dopisa prvoapelantice kojim prijavljuje H. K. i M. V. K za počinjenje krivičnog djela ubistva L. K., nju obavijestila "da je tadašnji Centar javne bezbjednosti u Zenici, na osnovu provedene istrage, utvrdio da ne postoje elementi krivičnog djela". Također da u evidencijama tog ministarstva "nije evidentiran događaj ubistva L. K.".
- Da je JU "Dom zdravlja" Zenica 25. jula 2017. godine, povodom izjašnjenja Službe hitne medicinske pomoći, obavijestio apelanticu S. R. K. da se: "u periodu smrti L. K. primjenjivao Pravilnik o načinu utvrđivanja uzroka smrti ('Službeni list SRBiH' broj 1/82). [...] U periodu kada je umrla L. K. kao zdravstvena ustanova postojao je Regionalni medicinski centar Zenica. OOUR Dom zdravlja Zenica započeo je da radi 1. januara 1985. godine. JU 'Dom zdravlja' Zenica kao pravni sljednik OOUR-a Doma zdravlja Zenica nema na raspolaganju medicinsku dokumentaciju koja je pripadala Regionalnom medicinskom centru u Zenici". I u ovom aktu je ukazano da se medicinska dokumentacija po članu 64. Zakona o evidencijama u oblasti zdravstva čuva 10 godina od posljednjeg unosa podataka.
- Da je Kantonalni sud Naredbom broj 004-0-SuDp-17-000859 od 25. jula 2017. godine naredio da se izvrši obnavljanje krivično-istražnog spisa predmeta Okružnog suda u Zenici broj Kri 155/1983, da je određen sudija tog suda H. A. da izvrši obnavljanje spisa predmeta jer taj spis predmeta nije pronađen. Tom prilikom je utvrđeno da se u arhivi Kantonalnog suda ne nalazi niti jedan "Kri" spis predmeta iz 1982, 1983. i 1984. godine. U obrazloženju je navedeno da "sadržaj upisnika "Kri" za 1983. godinu ukazuje da je spis predmeta Kri 155/1983 zaveden 5. 9. 1983. godine, da u rubrikama naziva stoji: istražna radnja koju treba provesti (kratak sadržaj). Zahtjevu udovoljeno (datum). Podaci o pritvoru i ročište nema nikakvih upisa, da je u rubrici Ime i prezime okrivljenog upisano: obdukcioni zapisnik nad lešom L. K., te da u rubrici naziva Kretanje spisa i primjedbe stoji oznaka a/a. Sudija H. A. je izdao naredbu 14. septembra 2017. godine u predmetu Kri 155/83 kojom je naredio da je potrebno "prepise zapisnika o obdukciji ovjeriti pečatom suda te potom spis vratiti u arhivu". Apelantice su obaviještene o preduzetim radnjama, te im je dostavljena fotokopija cjelokupnog spisa uz jedan primjerak prepisa Zapisnika o obdukciji Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-SuDp-17-000859 od 9. augusta 2017. godine.
- Da je Federalno ministarstvo pravde FBiH 7. septembra 2017. godine obavijestilo "Odvjetničku pisarnu Cooper" "da se Ljubomir Curkić ne nalazi na Listi stalnih sudskih vještaka na području Federacije Bosne i Hercegovine iz oblasti medicine, podoblast patologija. Ovo ministarstvo nikada nije imenovalo navedenog za stalnog sudskog vještaka na području Federacije Bosne i Hercegovine".
21. Ustavni sud, također, konstatira da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da u Matičnom uredu Općine Zenica nije izvršen upis smrti maloljetne L. K. te da su njeni posmrtni ostaci odvezeni u Sloveniju gdje je sahranjena.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelantice u apelaciji ukazuju na povredu čl. II/1. i 2. i II/3.a) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navode da je L. K. "umrla iznenada preko noći u stanu svoga oca 5. 8. 1983. godine u Zenici za vrijeme posjete". Krivične istrage nije bilo. Na osnovu novih saznanja 2017. godine, apelantice su podnijele krivičnu prijavu za ubistvo na okrutan i podmukao način. Smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do pogrešne primjene prava u pogledu zastare krivičnog gonjenja do mjere da predstavlja kršenje ustavnih prava oštećenih i prava iz Evropske konvencije (čl. 2, 6. i 13) jer u posljednjoj odluci Federalnog tužilaštva broj T11 KTA 0003101 18 3 razlozi su toliko manjkavo navedeni da se ne mogu preispitati, a time su ispunjeni kriteriji da se takva odluka smatra arbitrarnom. Ističu da su u postupku tražile "prenos nadležnosti iz Zenice u Sarajevo jer objektivna nepristrasnost Kantonalnog tužilaštva u Zenici nije moguća s obzirom na činjenicu da je isti organ 1983. godine odlučio o predmetu na manjkavoj dokumentaciji (obnovljen sudski spis)". Pojašnjavaju da je u spisu tadašnje tužilaštvo imalo jedino zapisnik o obdukciji bez pečata ustanove, bez sudskog naloga, obdukciju je uradilo lice koje nije bilo sudski vještak, u zapisniku o obdukciji nije naveden datum, niti vrijeme smrti, bez ijednog drugog dokumenta o datumu smrti itd. Tadašnji nadležni organ, tj. policija, obavijestio je majku pokojne o smrti njenog djeteta tek dopisom od 17. juna 2017. godine kao odgovor na njen zahtjev za pristup informacijama, kojim dopisom je obaviještena da je 1983. godine bio vođen "postupak" u vezi sa smrću pokojne L. K. i da je tada utvrđeno da "nema elemenata krivičnog djela". Naglašavaju da se prvoapelantica oslonila na dobre odnose koje je imala s rođacima bivšeg muža – osumnjičenog za vrijeme braka, pa je vjerovala da su informacije koje je od njih dobila tačne i tada nije imala razloga da sumnja da su joj lagali ili je netačno informirali o svemu šta se tada, 1983. godine, dešavalo u Zenici. Prema tome, da Kantonalno tužilaštvo u Zenici nije odlučilo da je krivično gonjenje zastarjelo, trebalo bi otvoriti istragu, pokazale bi se protekle povrede osnovnih načela krivičnog postupka, kao i povrede odredbi člana 2. Evropske konvencije kojom je propisano da istraga mora da bude efikasna, nezavisna i brza, a istraga uvedena skoro 35 godina nakon događaja sigurno ne ispunjava navedene kriterije. Smatraju da i ako je za krivičnu istragu nastupila zastara kao zakonski primarno određena istraga u slučaju zadesne smrti, to apelantice imaju pravo na druge vrste istraga, npr. parlamentarne istrage, istrage komisije formirane za taj slučaj i slično. Apelantice ističu da je pitanje zastare bitno za odluku da li je krivični progon zastario. Navode da ni u jednoj od pobijanih odluka Tužilaštva nije razmatrano pitanje da li je kvalifikacija navodnog krivičnog djela u obliku kvalificiranog ubistva (na okrutan i podmukao način), kao što su oštećene navele u krivičnoj prijavi, pogrešna. Dakle, kao pravilno je prihvaćeno navođenje oštećenih u krivičnoj prijavi da bi osumnjičeni počinioci H. K. i M. V. K bili razmatrani kao počinioci kvalificiranog oblika ubistva ako bi krivični postupak dokazao istinitost navoda krivične prijave. To znači da u slučaju da za krivični progon nije nastupila zastara, istraga i optužba za krivično djelo bila bi zbog krivičnog djela kvalificiranog ubistva iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH, a isto krivično djelo kvalificiranog oblika ubistva nalazi se i u KZSRBiH u članu 36. stav 2. tačka 1. Obilježja krivičnog djela su ista u oba zakona, razlika je u roku zastare krivičnog progona, navode da je "stari zakon na snazi u vrijeme krivičnog djela KZSRBiH 1977. propisivao rok zastare od 25 godina, dok KZFBiH, 'koji se odnosi na naš slučaj', 35 godina". Osim toga, posebno naglašavaju da nijedna odluka tužilaštava nije u skladu s presudom u slučaju
Ruban protiv Ukrajine i da je "začuđujuće" pozivanje Federalnog tužilaštva na slučaj
Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine. Zaključak da je zastara počela da teče 5. augusta 1983. godine, a ne od posljednje procesne radnje 1. decembra 1983. godine, također upućuje na sumnju da glavni federalni tužilac spis nije pročitao te da je odluka glavnog federalnog tužioca arbitrarna. Apelantice dalje navode da su tražile "prenos nadležnosti iz Zenice u Sarajevo" već prije odluke KT Zenica od 31. augusta 2017. godine, ali da je njihov zahtjev odbačen jer je navedeno da "oštećene nemaju pravo tražiti izmjenu nadležnosti". Navode da je u "trenutno javno aktuelnom slučaju Dženan Memić, advokat oštećenih uspio pred Ustavnim sudom svojim zahtjevom o izuzeću tužioca". Ako oštećene u konkretnom slučaju nemaju prava tražiti izmjenu Tužilaštva, to je zadatak Federalnog tužilaštva da odredi izmjenu nadležnosti ako je upoznato s mogućnošću pristrasnosti. Apelantice dalje ukazuju i na "druge propuste koji su ostali nerazjašnjeni" i u tom kontekstu navode šta su nadležni organi trebali preduzeti u skladu s Pravilnikom o obaveznom pregledu umrlih i utvrđivanju uzroka smrti. Odlukom Kantonalnog tužilaštva u Zenici u naredbi o neprovođenju istrage oštećenim je učinjena teška psihička bol, utoliko više jer je riječ o događaju od prije 34 godine.
b) Odgovor na apelaciju
23. U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo u Zenici je navelo da je osporeno rješenje Federalnog tužilaštva pravilno i zakonito i u njemu je detaljno obrazložen stav tog tužilaštva, kao i Kantonalnog tužilaštva u Zenici. Stoga, osporenim odlukama nisu povrijeđena prava apelantica koja ističu u svojoj apelaciji, kao ni ostala prava zajamčena Evropskom konvencijom i prava propisana Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. Federalno tužilaštvo je navelo da su apelantice obaviještene o svim preduzetim radnjama, te da su u osporenim odlukama dati potpuni razlozi i doneseni pravilni zaključci, pri čemu nisu povrijeđena prava apelantica, niti je došlo do povreda na koje se ukazuje apelacijom.
V. Relevantni propisi
25.
Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 5.
Vremensko važenje Krivičnog zakona
(1) Prema učinitelju krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.
ZASTARJELOST
Član 15. stav (1) tačka a) i stav (2)
Zastarjelost krivičnog gonjenja
(1) Ako u ovom zakonu nije drukčije propisano, krivično se gonjenje ne može poduzeti kad od učinjenja krivičnog djela protekne:
a) trideset pet godina za krivično djelo s propisanom kaznom dugotrajnog zatvora;
[...]
(2) Ako je za krivično djelo propisano više kazni, rok zastarjelosti određuje se po najtežoj propisanoj kazni.
Član 16. st. (1) i (6)
Tok i prekid zastarjelosti krivičnog gonjenja
(1) Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kad je krivično djelo učinjeno. Zastarijevanje krivičnog gonjenja za krivična djela trajnog karaktera počinje teći u trenutku prestanka protivpravnog stanja.
[...]
(6) Zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastarjelost krivičnog gonjenja.
Član 20.
Nezastarivost krivičnog gonjenja i izvršenja kazne
Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela za koja po međunarodnom pravu zastarjelost ne može nastupiti.
KRIVIČNA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA
Član 166. stav (1) i stav (2) tačka a)
Ubistvo
(1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(2) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:
a) ko drugog usmrti na okrutan ili podmukao način;
[...]
26.
Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99 – ispravka, 15/99 – ispravka, 29/00, 59/02 i 19/03) u relevantnom dijelu glasi:
Obavezna primjena blažeg zakona
Član 4.
(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije izvršenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.
ZASTARJELOST
Zastarjelost krivičnog gonjenja
Član 121. stav (1) tačka 1 i stav (2)
(1) Ako u ovom zakonu nije drukčije određeno, krivično gonjenje ne može se poduzeti kad protekne:
1) trideset pet godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna dugotrajnog zatvora;
[...]
(2) Ako je za krivično djelo propisano više kazni, rok zastarjelosti određuje se po najtežoj propisanoj kazni.
Tok i prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja
Član 122.
(1) Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kad je krivično djelo učinjeno.
[...]
(3) Zastarijevanje se prekida svakom procesnom radnjom koja se preduzima radi gonjenja učinitelja zbog učinjenog krivičnog djela.
[...]
(5) Sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći.
(6) Zastarjelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja.
KRIVIČNA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA
Ubojstvo
Član 171. stav (1) i stav (2) točka 1)
(1) Ko drugog liši života, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.
(2) Zatvorom najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom kaznit će se:
1) ko drugog liši života na svirep ili podmukao način,
[...]
27.
Krivični zakon SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90 – ispravka; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
Zatvor
Član 38. st. (1), (2) i (3)
(1) Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od petnaest godina.
(2) Za krivična dela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina.
(3) Ako je za krivično delo učinjeno sa umišljajem propisan zatvor u trajanju do petnaest godina, može se za teške oblike tog dela propisati i zatvor od dvadeset godina.
ZASTARELOST
Zastarelost krivičnog gonjenja
Član 95. stav (1) t. 1) i 2)
(1) Ako u ovom zakonu nije drukčije određeno, krivično gonjenje ne može se preduzeti kad protekne :
1) dvadeset pet godina od izvršenja krivičnog dela za koje se po zakonu može izreći smrtna kazna ili zatvor od 20 godina;
2) petnaest godina od izvršenja krivičnog dela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko deset godina;
[…]
Tok i prekid zastarevanja krivičnog gonjenja
Član 96. st. (1) i (6)
(1) Zastarevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kad je krivično delo učinjeno.
[...]
(6) Zastarelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarelost krivičnog gonjenja.
28.
Krivični zakon Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list SRBiH" broj 16/77, 19/77 – ispravka, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87 – ispravka, 33/89, 2/90 i 24/91; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
KRIVIČNA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA
Ubistvo
Član 36. stav (1) i stav (2) tačka 1)
(1) Ko drugog liši života, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.
(2) Zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom kazniće se:
1) Ko drugog liši života na svirep ili podmukao način;
29.
Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine "Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 1.
Primjena pravila krivičnog postupka
Ovim zakonom utvrđuju se pravila krivičnog postupka po kojima su dužni postupati općinski sudovi, kantonalni sudovi i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud Federacije ), tužitelj i drugi učesnici u krivičnom postupku predviđeni ovim zakonom, kada postupaju u krivičnim stvarima.
Član 18.
Princip legaliteta krivičnog gonjenja
Tužilac je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako zakonom nije drugačije propisano.
Glava VI - TUŽITELJ
Član 45. stav (1) i stav (2) tač. a) i b)
Prava i dužnosti
(1) Osnovno pravo i osnovna dužnost tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnosti suda.
(2) Tužitelj ima pravo i dužan je da:
a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanih za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza,
b) provede istragu u skladu s ovim zakonom,
[...]
Član 231. st. (1), (3) i (4)
Naredba o provođenju istrage
(1) Tužitelj naređuje provođenje istrage ako postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo.
[...]
(3) Tužitelj donosi naredbu da se istraga neće provoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljena osoba učinila krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.
(4) O neprovođenju istrage, kao i o razlozima za to tužitelj će obavijestiti oštećenog i podnositelja prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnositelj prijave imaju pravo podnijeti pritužbu u roku od osam dana uredu tužitelja.
VI. Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
a) U odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
31. U vezi s pozivanjem apelantica na kršenje prava na pravično suđenje u kontekstu nedjelotvornosti istrage nadležnih organa na otkrivanju odgovornih lica za smrt maloljetne L. K., opravdano se postavlja pitanje da li pravo pojedinca da traži provođenje istrage protiv trećih lica spada u djelokrug člana 6. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". U vezi s predmetnom apelacijom, ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definirani,
inter alia, članom 6. Evropske konvencije.
33. Prema jezičkom značenju, član 6. Evropske konvencije na koji se apelantice pozivaju u krivičnim postupcima garantira pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se "utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe". Naime, samo takvo lice može se smatrati "žrtvom" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantiralo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda broj
AP 19/02 od 17. marta 2004. godine i broj
AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).
34. Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvaća pravo na pokretanje istrage i krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije slijedi da su navodi apelacije u vezi s povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni
ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
35. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na kršenje ostalih prava na koja su se apelantice pozvale
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelantice problematiziraju neprovođenje istrage povodom smrti njihove kćerke/sestre. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da prvo pitanje koje Ustavni sud treba riješiti u konkretnom slučaju je pitanje nadležnosti budući da iz citiranih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Pravila Ustavnog suda proizlazi da Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u BiH.
38. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da odredbama ZKPFBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, nije predviđena mogućnost da, u slučaju kada tužilaštvo donese odluku o neprovođenju istrage, stranke koje su nezadovoljne takvom odlukom mogu izdejstvovati meritornu odluku – presudu bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini koja bi, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mogla biti predmet osporavanja pred Ustavnim sudom. Dalje, imajući u vidu relevantne odredbe ZKPFBiH, proizlazi da je u takvim slučajevima jedini pravni lijek koji stranke mogu koristiti prigovor (pritužba) protiv odluke o neprovođenju istrage. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se ovakva zakonska regulativa, odnosno nemogućnost da apelanti u skladu s važećim zakonodavstvom dođu do meritorne odluke koja bi mogla biti predmet ocjene Ustavnog suda ne može staviti na teret apelantima. Ovo naročito u situaciji kada apelacija podnesena Ustavnom sudu pokreće pitanja kršenja prava na život u vezi s događajima povodom kojih apelantice nisu imale zakonsku mogućnost za vođenje bilo kakvog postupka. Pritom, Ustavni sud podsjeća da je članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine postavljena obaveza državi BiH i entitetima da osiguraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i da je članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda propisana mogućnost postupanja Ustavnog suda i u slučaju kada nema presude nekog od sudova u BiH.
39. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji njegova nadležnost. U prilog navedenom ide i činjenica da je Ustavni sud u svojoj praksi već rješavao apelacije podnesene zbog kršenja prava na život i na zabranu mučenja, uslijed nerazjašnjenih okolnosti pod kojima je nastupila smrt bliskih lica, te donosio odluke prema kojima je nepokretanje istrage dovelo do kršenja ovog prava (vidi odluke Ustavnog suda br.
AP 129/04 od 27. maja 2005. godine,
AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine i
AP 3783/09 od 20. decembra 2012. godine, objavljene na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
40. Međutim, to ne znači da apelanti prilikom podnošenja apelacije u ovakvim slučajevima ne treba da ispunjavaju i ostale uvjete iz člana 18. Pravila Ustavnog suda, već, naprotiv, i svi ostali uvjeti dopustivosti moraju biti ispunjeni kako bi se otvorila mogućnost da Ustavni sud postupa. S obzirom na to da je i u konkretnom slučaju predmet apelacije nepokretanje krivične istrage povodom smrti L. M. koja je kći prvoapelantice i sestra apelantica S. C. i S. R. K., kojom su pokrenuta pitanja kršenja prava iz člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud, podržavajući navedenu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, smatra da je u takvim okolnostima apelacija dopustiva iako je osporena odluka zapravo naredba Tužilaštva o nepokretanju krivične istrage.
41. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelantice obaviještene o odluci glavnog federalnog tužioca kojim je odbijena njihova pritužba na odluku da se ne provodi istraga, te da je navedena odluka datirana 12. marta 2018. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnijeta 19. aprila 2018. godine. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda jer je u smislu navedene odredbe podnesena u roku od 60 dana. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno
(prima facie) neosnovana.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
43. Apelantice navode povrede člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije te člana 13. Evropske konvencije, najprije zbog propusta Kantonalnog tužilaštva, odnosno "nadležnih organa javne vlasti" 1983. godine da provedu efikasnu istragu kojom bi se istražile okolnosti koje su dovele do smrti L. K., a zatim zbog odluke da se istraga, nakon podnošenja krivične istrage, ne može provesti jer je nastupila zastara krivičnog gonjenja.
Pravo na život
44. Član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
a) Pravo na život.
45. Član 2. stav 1. Evropske konvencije glasi:
1. Pravo na život svake osobe zaštićeno je zakonom. Niko ne smije biti namjerno lišen života, osim prilikom izvršenja presude suda kojom je osuđen za krivično djelo za koje je zakonom predviđena ova kazna.
46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantice smatraju da im je povrijeđeno pravo iz člana 2. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, i to proceduralni aspekt tog člana, te prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud podsjeća na mjerodavna načela koja je Evropski sud naveo u predmetu
Jelić protiv Hrvatske u presudi od 12. juna 2014. godine u kojoj je navedeno sljedeće (za potrebe ove odluke prevod je preuzet sa stranice https://uredzastupnika.gov.hr):
"52. U pogledu postupovne obveze iz članka 2. Konvencije, u svojoj presudi u predmetu
Šilih (predmet
Šilih protiv Slovenije [VV], br. 71463/01, § 140., 9. travnja 2009.). Sud je pojasnio da postupovna obveza provedbe učinkovite istrage temeljem članka 2. predstavlja zasebnu i samostalnu obvezu ugovornih strana. Stoga je smatrao da je temeljem članka 2. Konvencije nastala neovisna obveza, koja može obvezivati državu čak i kada je do smrti došlo prije ključnog datuma (vidi, između ostalih, predmet
Šilih, naprijed citirano, § 159.; predmet
Varnava i ostali protiv Turske (VV), br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90, § 147, ESLJP 2009; i predmet
Velcea i Mazăre protiv Rumunjske, br. 64301/01, § 81, 1. prosinca 2009.). Kao što je Sud primijetio, postupovna obveza iz članka 2. obvezuje državu kroz cijelo vremensko razdoblje tijekom kojeg se od tijela vlasti razumno može očekivati da poduzmu mjere u cilju rasvjetljavanja okolnosti u kojima je došlo do smrti i utvrđivanja odgovornosti za tu smrt (vidi predmet
Šilih, naprijed citirano, § 157.). U tom kontekstu potrebno je primijetiti da nema puno osnova za pretjerano propisivanje vezano uz obvezu da se istraže nezakonita ubojstva mnogo godina nakon što su se ona dogodila, budući da je javni interes da se provede kazneni progon i osude počinitelji čvrsto prihvaćen, osobito u kontekstu ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (vidi predmet
Brecknell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 32457/04, § 69., 27. studenoga 2007.).
53. Sljedeći su kriteriji utvrđeni u predmetu
Šilih:
"162. Prvo, jasno je da kad se smrt dogodi prije ključnog datuma, samo postupovna činjenja i/ili propusti nastali nakon tog datuma mogu biti u vremenskoj nadležnosti Suda.
163. Drugo, mora postojati bliska povezanost između smrti i stupanja na snagu Konvencije u odnosu na tuženu državu kako bi postupovne obveze iz članka 2. imale učinak. Stoga, značajan dio postupovnih mjera koje ova odredba traži - što uključuje ne samo djelotvornu istragu o smrti dotične osobe nego i pokretanje odgovarajućeg postupka u svrhu utvrđenja uzroka smrti i pozivanja na odgovornost odgovornih osoba - mora biti poduzet ili je trebao biti poduzet nakon ključnog datuma. Međutim, Sud neće isključiti da se ta veza u određenim okolnostima može temeljiti na potrebi da se na stvaran i djelotvoran način osigura zaštita jamstava i vrijednosti koje su podloga Konvenciji."
54. Ovi kriteriji, koji su bili utvrđeni u predmetu
Šilih, kasnije su razrađeni u predmetu
Janowiec (vidi predmet
Janowiec i ostali protiv Rusije [VV], br. 55508/07 i 29520/09, 21. listopada 2013., st. 142 -151).
47. Ustavni sud podsjeća i da, s obzirom na načelo pravne sigurnosti, vremenska nadležnost suda u odnosu na poštovanje procesnih obaveza vezanih za događaje koji se dogode prije kritičnog datuma nije vremenski neograničena. Kao što je sud objasnio u naprijed citiranom predmetu
Šilih (st. od 161. do 163), kad se smrt dogodila prije kritičnog datuma, tada u vremensku nadležnost suda spadaju samo čini ili propusti koji su se dogodili nakon tog datuma. Nadalje, da bi stupile na snagu procesne obaveze koje nameće član 2, mora postojati istinska veza između smrti i stupanja na snagu Evropske konvencije u odnosu na tuženu državu. To u praksi znači da je značajan udio procesnih koraka koje traži ova odredba obavljen ili da je trebao biti obavljen nakon kritičnog datuma. Međutim, sud ne isključuje mogućnost da se u izvjesnim okolnostima veza može osnivati i na potrebi da se na stvaran i djelotvoran način zaštite jamstva i vrijednosti koji su u podlozi Konvencije (vidi također
Agache i drugi protiv Rumunije broj 2712/02, stav 69, 20. oktobar 2009. i naprijed citirani predmet
Velcea i Mazăre, st. 83–85;
Tuna protiv Turske broj 22339/03, st. 58–60, 19. januar 2010).
48. Ustavni sud, također, podsjeća da je u nizu predmeta vezanih uz dugotrajne istrage o smrti rođaka podnosioca zahtjeva Evropski sud razmatrao u kojem trenutku podnosilac može ili treba početi sumnjati u djelotvornost pravnog sredstva (vidi predmet
Şükran Aydın i drugi protiv Turske (odl.) broj 46231/99, 26. maj 2005;
Elsanova protiv Rusije (odl.) broj 57952/00, 15. novembar 2005;
Frandeş protiv Rumunije (odl.) broj 35802/05, 17. maj 2011;
Finozhenok protiv Rusije (odl.) broj 3025/06, 31. maj 2011;
Attalah protiv Francuske (odl.) broj 51987/07, 30. august 2011;
Deari i drugi protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije (odl.) broj 54415/09, 6. mart 2012;
Gusar protiv Moldavije i Rumunije (odl.) broj 37204/02, 30. april 2013;
Bogdanović protiv Hrvatske (odl.) broj 722541/11, 18. mart 2014;
Orić protiv Hrvatske broj 50203/12, 13. maj 2014;
Gojević-Zrnić i Mančić protiv Hrvatske (odl.) broj 5676/13, 17. mart 2015;
Radičanin i drugi protiv Hrvatske (odl.) broj 75504/12 i
Grubić protiv Hrvatske (odl.) broj 56094/12, 9. juni 2015). U tim predmetima je istaknuto da se "u slučaju smrti očekuje da srodnici oštećenog preduzmu korake kako bi pratili napredak istrage ili nedostatak napretka, te da svoje zahtjeve podnesu uz dužnu hitnost, nakon što su postali ili trebali postati svjesni nepostojanja bilo kakve djelotvorne istrage (vidi predmet
Varnava i drugi protiv Turske [VV] br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90, odlomak 158, 18. septembar 2009).
49. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantice suštinski problematiziraju kako postupanje organa javnih vlasti nakon nastupanja smrti maloljetne L. K. 1983. godine tako i nesveobuhvatnost (površnost) Kantonalnog tužilaštva u Zenici i Federalnog tužilaštva, koji su, u konačnici, rezultirali donošenjem naredbe o neprovođenju istrage smrti L. K., što je, prema njihovom mišljenju, nedopustivo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je L. K., prema navodima iz apelacije, preminula 5. augusta 1983. godine, te da u to vrijeme apelantice nisu smatrale da je smrt L. K. bila prouzrokovana počinjenjem krivičnog djela. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da su apelantice bliske srodnice preminule L. K. (majka i sestre) i da sve do 22. juna 2017. godine nisu preduzele bilo kakve radnje kojima bi, za to nadležnim organima javne vlasti (tužilaštvo), ukazale da postoji bilo kakva sumnja da smrt maloljetne L. K. nije prirodna i da su tu smrt prouzrokovali H. K. (otac preminule L. K. i apelantica S. C. i S. R. K.) i njegova tada nevjenčana supruga M. V. K.
50. Ustavni sud dalje primjećuje da je 6. augusta 1983. godine, dakle neposredno nakon nastupanja smrti maloljetne L. K., u prosekturi RMC Zenica izvršena obdukcija leša maloljetne L. K. i da je obducent sačinio zapisnik o obdukciji u kojem je konstatirano da je smrt prirodna i da je nastupila zbog akutnog gnojavog zapaljenja pluća i sluzokože disajnih puteva, kao i da na lešu preminule L. K. nisu nađeni znaci nasilja. Ustavni sud, također, zapaža da iz dokumentacije navedene u dijelu ove odluke pod nazivom "III. Činjenično stanje" proizlazi da povodom nastupanja smrti maloljetne L. K. nije vođena krivična istraga. Naime, Uprava policije Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona je aktom od 17. jula 2017. godine prvoapelanticu obavijestila "da je tadašnji Centar javne bezbjednosti u Zenici na osnovu provedene istrage utvrdio da ne postoje elementi krivičnog djela. Također [...] da u evidencijama tog ministarstva nije evidentiran događaj ubistva L. K.".
51. Budući da apelantice problematiziraju (ne)postupanja organa javnih vlasti u 1983. godini, Ustavni sud konstatira da prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavnog akta kojim se zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini potpisan je 14. decembra 1995. godine pa, prema tome, proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istog dana. Slijedom navedenog, Ustavni sud će, dovodeći konkretni predmet u vezu s navedenim kriterijima iz prakse Evropskog suda, ispitati da li je došlo do povrede proceduralnog aspekta člana 2. Evropske konvencije. U pogledu prvog kriterija, to jest "procesnih činjenja i propusta u periodu nakon stupanja na snagu" Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da od 14. decembra 1995. godine do donošenja osporene naredbe o neprovođenju istrage nisu preduzete nikakve radnje u okviru krivičnog, građanskog, upravnog ili disciplinskog postupka koje bi dovele do eventualnog utvrđivanja i kažnjavanja odgovornih lica ili određivanja naknade oštećenoj strani. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju okidač, odnosno "novi materijal" koji se pojavio nakon 14. decembra 1995. godine, za postupanje Tužilaštva te donošenje naredbe o neprovođenju istrage, prema mišljenju apelantica, bila njihova krivična prijava od 22. juna 2017. godine. Dakle, materijal koji je "pronađen" nakon 14. decembra 1995. godine. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalno tužilaštvo u Zenici, odlučujući o podnesenoj krivičnoj prijavi apelantica, donijelo Naredbu o neprovođenju istrage broj T 04 0 KTP 0031243 17 od 31. augusta 2017. godine budući da je utvrdilo da je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja i taj stav je potvrdio i glavni tužilac Kantonalnog tužilaštva u Zenici te glavni federalni tužilac.
52. Međutim, nova obaveza provođenja istrage može se uspostaviti samo ako je prošao provjeru "bliske povezanosti" ili provjeru "konvencijskih vrijednosti".
53. U pogledu provjere postojanja "bliske povezanosti" između događaja koji predstavlja okidač i stupanja na snagu Konvencije u odnosu na tuženu državu kao uvjet
sine qua non kako bi procesna obaveza iz člana 2. proizvodila efekat, Ustavni sud primjećuje da se kritični događaj, prema navodima apelantica, desio 5. augusta 1983. godine, a da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu 14. decembra 1995. godine. Budući da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je 1. decembra 1983. godine spis predmeta arhiviran, proizlazi da je od posljednje radnje u spisu predmeta do stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine proteklo 12 godina. Dakle, ni navedeni kriterij za aktiviranje procesne obaveze iz člana 2. Evropske konvencije nije ispunjen (vidi, analogno, predmet
Varnava i ostali, naprijed citirano, stav 166. i predmet
Er i ostali protiv Turske broj 23016/04, §§ 59–60, ESLJP 2012 (izvaci)). Dakle, Ustavni sud nalazi da za potrebe utvrđivanja "bliske povezanosti" nije zadovoljen nijedan kriterij budući da vremenski period između smrti kao događaja koji predstavlja okidač i stupanja na snagu Evropske konvencije nije razumno kratak, niti je veći dio istrage proveden ili je trebao biti proveden nakon stupanja na snagu Evropske konvencije.
54. Dakle, period do 14. decembra 1995. godine kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu (
mutatis mutandis,
Evropski sud, M. i drugi protiv Hrvatske, presuda od 2. maja 2017. godine, stav 56)
ratione temporis ne ulazi u nadležnost Ustavnog suda, pa stoga Ustavni sud ne može ispitati navode apelantica o nepostupanju organa javne vlasti u skladu s tada važećim propisima nakon smrti L. K., dakle 1983. godine.
55. Od tog vremena, Kantonalno tužilaštvo je tek počev od 22. juna 2017. godine počelo postupati u predmetu budući da su apelantice zatražile provođenje istrage protiv prijavljenih lica za ubistvo L. K. Međutim, Kantonalno tužilaštvo je na osnovu člana 231. stav 3. ZKPFBiH donijelo naredbu da se istraga neće provoditi jer je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja. To podrazumijeva isključenje krivičnog gonjenja u odnosu na počinioce navedene u krivičnoj prijavi, a to su H. K. i M. V. K. Ustavni sud podsjeća da je zastarjelost krivičnog gonjenja institut koji podrazumijeva prestanak ovlaštenja državnih organa za preduzimanje krivičnog gonjenja uslijed proteka određenog vremena. Također podsjeća da taj institut (zastarjelost u krivičnom postupku), za razliku od civilnog postupka, nije na dispoziciji stranaka, tj. nastupa bez obzira na volju učinioca i niko se ne može odreći zastare. Rokovi zastarjelosti zavise od težine krivičnog djela i propisane kazne za svako od krivičnih djela. Dakle, zastarjelost krivičnog gonjenja se može definirati kao zakonsko pravo počinioca krivičnog djela da ne bude krivično gonjen ili kažnjen nakon proteka određenog vremena od počinjenja krivičnog djela. Rokovi zastarjelosti, koji su uobičajena karakteristika domaćih pravnih sistema država članica Evropske konvencije, služe različitim ciljevima koji uključuju pravnu sigurnost i konačnost i sprečavaju kršenje prava počinioca krivičnog djela (vidi Evropski sud,
Coëme i drugi protiv Belgije, presuda od 22. juna 2000. godine, st. 145. i 146). Zastarjelost krivičnog gonjenja podrazumijeva da se krivični postupak protekom zakonom određenih rokova ne može više pokrenuti (relativna zastarjelost), odnosno da se ne može nastaviti već započeti postupak (apsolutna zastarjelost). Rok zastarjelosti teče od dana izvršenja krivičnog djela i zakon predviđa različite rokove zastarjelosti u zavisnosti od propisane kazne za krivično djelo, pri čemu se u obzir uzima najteža propisana kazna za to djelo. Do prekida roka zastarjelosti dolazi preduzimanjem radnji nadležnih organa s ciljem vođenja krivičnog postupka. U slučaju prekida zastarjelosti, vrijeme koje je do tada proteklo se ne računa u rok zastarjelosti, on počinje teći iznova svakom preduzetom radnjom. Do prekida roka zastarjelosti dolazi i kad okrivljeni u okviru tog roka izvrši novo krivično djelo za koje je propisana ista ili teža krivična sankcija (bilo po vrsti bilo po visini zaprijećene kazne). Ovaj uvjet se može uzeti kao ispunjen tek kada postoji pravomoćna osuda za to novo krivično djelo, nije dovoljno da je samo pokrenut još jedan krivični postupak, a svakako ne da je podnijeta krivična prijava. Prema tome, potrebno je da pravomoćna presuda za ovo novo krivično djelo bude donijeta u roku zastarjelosti kako bi zastarjelost bila prekinuta.
56. Kako se svakom obustavom rok zastarjelosti produžava, odnosno svakim prekidom teče ponovo, praktično do zastarjelosti nikada ne bi ni došlo da ne postoji i institut apsolutne zastarjelosti. Do apsolutne zastarjelosti u svakom slučaju dolazi protekom dvostrukog roka relativne zastarjelosti. Protekom tog roka, postupak se više ne može pokrenuti, odnosno nastaviti i na ovaj rok prekidi i obustave nemaju dejstvo. Dakle, relativna zastara krivičnog gonjenja nastupa kada od momenta izvršenja krivičnog djela i posljednje preduzete radnje protekne vrijeme koje je propisano zakonom, a nije preduzeta nijedna radnja s ciljem gonjenja počinioca. Apsolutna zastara nastupa kad protekne dva puta više od onog vremena koji je propisan za relativnu zastaru i nastupa bez obzira na broj preduzetih radnji tužioca.
57. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalno tužilaštvo uporedilo krivične zakone koji su bili u primjeni u vrijeme kada je, prema navodima prijave, bilo počinjeno prijavljeno krivično djelo i krivične zakone koji su zatim bili na snazi i da je provjerom utvrdilo da je za osumnjičene najpovoljniji zakon KZSFRJ kao opći zakon koji se 1983. godine primjenjivao skupa s KZRBiH iz 1977. godine kao posebnim zakonom kojim je bilo propisano krivično djelo koje su apelantice navele u krivičnoj prijavi. U tom smislu je navedeno da je članom 38. KZSFRJ propisano: "Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od petnaest godina", a u stavu drugom da za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od 20 godina. U članu 95. stav 1. tačka 1) koji se odnosi na primjenu instituta zastarjelosti tog zakona propisano je da se krivično gonjenje ne može preduzeti kada protekne 25 godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći smrtna kazna ili zatvor od 20 godina. Nadalje, ukazano je da član 96. stav 6. istog zakona propisuje: "Zastarelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarelost krivičnog gonjenja" (apsolutna zastarjelost). Navedeno je da član 36. KZSRBiH iz 1977. godine određuje i definira krivično djelo ubistva, pa tako za kvalificirani oblik ubistva propisuje: "Ko drugog liši života na svirep i podmukao način kaznit će se zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom." Dakle, u konkretnom slučaju je ocijenjeno da je nastupila relativna zastarjelost krivičnog gonjenja, te da nakon 5. augusta 2008. godine krivično gonjenje nije moguće preduzeti budući da je prošlo 25 godina od, kako su apelantice u prijavi navele, izvršenja krivičnog djela ubistva L. K. Štaviše, Ustavni sud zapaža da su i apelantice u apelaciji navele da je "stari zakon na snazi u vrijeme krivičnog djela KZSRBiH 1977. propisivao rok zastare od 25 godina, dok KZFBiH, 'koji se odnosi na naš slučaj' 35 godina".
58. Konačno, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da član 2. Evropske konvencije ne nalaže obavezu da lica nadležna za istragu moraju zadovoljiti svaki zahtjev rodbine žrtve za određene postupke tokom istrage. U ovom slučaju, činjenica je da je Federalno tužilaštvo ispitalo zakonitost rada Kantonalnog tužilaštva u Zenici i utvrdilo da je ono postupalo u skladu s odredbama ZKPFBiH. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti u kojima procesne obaveze koje nastaju iz člana 2. Evropske konvencije mogu, u nekoj mjeri, ponovno oživjeti. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da u predmetnom slučaju nije prekršeno pravo apelantica iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.
59. Ustavni sud napominje da je prilikom donošenja odluke ispitao i ostale navode apelantica, ali ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati jer nalazi da su Kantonalno tužilaštvo u Zenici i Federalno tužilaštvo dali logične i zadovoljavajuće odgovore na ostale prigovore apelantica, kao i da njihovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje prava na život.
Djelotvoran pravni lijek
60. U vezi s navodima apelantica o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da su apelantice eksplicitno navele da kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije dovode u vezu s pravom na život. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelantice imale i koristile mogućnost korištenja zakonom propisanog pravnog lijeka u predmetnom postupku. Činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao uspjehom u konkretnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na život neosnovani.
VIII. Zaključak
61. Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije jer u radnjama Tužilaštva nije našao propust prilikom donošenja naredbe o neprovođenju istrage budući da je utvrđeno da je za krivično gonjenje prijavljenih lica nastupila relativna zastarjelost krivičnog gonjenja koja podrazumijeva isključenje krivičnog gonjenja u odnosu na počinioce navedene u krivičnoj prijavi, te da nije postojala obaveza ponovnog aktiviranja proceduralnog aspekta tog člana budući da je analizom spisa predmeta utvrđeno da vremenski period između smrti kao događaja koji predstavlja okidač i stupanja na snagu Evropske konvencije nije bio razumno kratak, niti je veći dio istrage proveden ili je trebao biti proveden nakon stupanja na snagu Evropske konvencije 14. decembra 1995. godine.
62. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelantice kršenje tog prava vezuju za pravo na život, te kada su apelantice imale mogućnost da koriste i kada su koristile zakonom propisane pravne lijekove.
63. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
