Službeni glasnik BiH, broj 19/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4964/15, rješavajući apelaciju Đane Hadžiahmetović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU


O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Đana Hadžiahmetović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, koju zastupa Senad Bišćević, advokat iz Sanskog Mosta, podnijela je 9. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 010635 15 Rev od 4. septembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 010635 14 Gž 2 od 19. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 010635 12 P 2 od 16. juna 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: sedmotužena), Muhareme Kasumović (u daljnjem tekstu: prvotužena), Edine Džafić (u daljnjem tekstu: drugotužena), Adele Mešić (u daljnjem tekstu: trećetužena), Senke Štefan (u daljnjem tekstu: četvrtotužena), Senka Kasumovića (u daljnjem tekstu: petotuženi) i Jasmina Kasumovića (u daljnjem tekstu: šestotuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 17. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 23. januara 2018. godine, Kantonalni sud 25. januara 2018. godine i Općinski sud 26. januara 2018. godine. Tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da su predmetni parnični postupak pokrenule 22. juna 1990. godine Kana Kasumović (apelanticina majka) i njena sestra Senija Kasumović (apelanticina tetka) protiv prvotužene i petotuženog tražeći da se utvrdi da su na porodičnoj stambenoj kući (u daljnjem tekstu: sporna kuća) stekle pravo suvlasništva sa dijelom ½, te pravo korištenja na zemljištu ispod kuće, koje su se u tužbi pozvale na naslijeđe iza majke Adile, koja je umrla 1972. godine, te na činjenicu da su od prednika tuženih, odnosno njihovog brata Kadira (otac tuženih) kupile njegov dio na navedenim nekretninama.

6. Tokom postupka umrle su i apelanticina majka Kana i njena sestra Senija, te je apelantica podneskom od 20. oktobra 1997. godine zatražila da se nastavi postupak koji je u decembru 1992. godine prekinut. Apelantica je tužbeni zahtjev proširila na ostale tužene i Općinu Sanski Most pri čemu je tokom postupka više puta mijenjala tužbeni zahtjev, konačno ga opredijelivši u ponovnom postupku 26. februara 2014. godine tražeći, između ostalog, da se utvrdi da na nekretninama pod oznakom stambena zgrada I, površine 60 m2, i na zemljištu ispod nje postoji pravo apelanticinog suvlasništva sa dijelom ½, zatim, da se utvrdi postojanje suvlasništva sa dijelom ½ na preostalom dijelu sporne kuće i zemljišta ispod kuće u korist njene umrle tetke Senije sve do njene smrti, te da se utvrdi da je istinit i pravno valjan ugovor o doživotnom izdržavanju koji su apelantica i njena tetka Senija zaključile 16. marta 1992. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o izdržavanju), tražeći istovremeno i upis utvrđenog prava u javnim evidencijama.

7. Tuženi su tokom postupka istakli protivtužbeni zahtjev kojim su tražili da se utvrdi da je ništav sporni ugovor o izdržavanju, te da ne proizvodi pravno djejstvo.

Osporene presude

8. Odlučujući u ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj 22 0 P 010635 12 P 2 od 16. juna 2014. godine, stavom 1. izreke, utvrdio da na spornoj kući postoji pravo suvlasništva apelantice sa dijelom ¼, zatim je stavom 2. utvrđeno da je na spornoj kući sa dijelom ¼ postojalo pravo suvlasništva apelanticine tetke Senije sve do njene smrti, stavom 3. je utvrđeno da je sporni ugovor o izdržavanju istinit i pravno valjan, te je stavom 4. izreke apelantici dozvoljen upis utvrđenog prava u javnim evidencijama. Istom presudom, st. od 5. do 8, odbijeni su preostali apelanticini zahtjevi za dosuđenje preko dosuđenog, a stavom 9. izreke odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženih (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. Na osnovu velikog broja provedenih dokaza (str. 8. i 9, s tim da je odbijen apelanticin prijedlog za provođenje dokaza-čitanja zapisnika sa rasprava iz prethodnog postupka, jer se tuženi nisu sa tim saglasili), njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepeni sud je, između ostalog, utvrdio kako slijedi: da je sporna kuća pripadala djedu parničnih stranaka Rahmi Kasumoviću, koji je umro 1943. godine, da poslije njegove smrti ostavinski postupak nije proveden, da su iza umrlog Rahme ostali njegova supruga Adila, zv. Fadila, kćerke Kana i Senija (apelanticine majka i tetka) i sin Kadir (otac prvotužene do šestotuženog), da je sporna kuća 1948. godine u katastarskoj evidenciji upisana na Adilu, suprugu umrlog Rahme, da je takav upis ostao do 1954. godine, kada je prilikom snimanja grada sporna kuća upisana na Kadira (pravnog prednika tuženih), da su nasljednici iza umrlog Rahme u spornoj kući nastavili da žive, da je pravni prednik tuženih, njihov otac Kadir sa porodicom živio u prizemlju sporne kuće, da su ostali nasljednici umrlog Rahme, osim njegove treće kćerke Adevije, dakle Kana i Senija i njihova majka Adila, živjeli na spratu sporne kuće, da je Adila umrla 1972. godine iza koje nije proveden ostavinski postupak, da u prizemlju sporne kuće od 1997. godine do danas stanuje šestotuženi, da se parcela na kojoj se nalazi sporna kuća vodi kao pravo raspolaganja u korist sedmotužene sa dijelom 95/204 i trajno pravo korištenja zemljišta na navedenoj parceli sa dijelom 109/204 u korist pravnog prednika tuženih (Kadira) sa pravom vlasništva na objektima (sporna kuća i stambena zgrada II- odnosno kuća koju je izgradio šestotuženi pored sporne kuće) sa dijelom 1/1, da se stambena zgrada II koja je izgrađena na istoj parceli nalazi jednim dijelom na zemljištu na kojem sedmotužena ima pravo korištenja, da je prednik tuženih, prema podacima iz starog katastarskog operata, posjedovao samo 95 m2 zemljišta i da je to razlog zbog kojeg, prema podacima iz zemljišne knjige, sedmotužena ima pravo korištenja na zemljištu ispod zgrada sa dijelovima koji su navedeni.

10. Iz obrazloženja presude proizlazi da navedeno činjenično utvrđenje među parničnim strankama nije sporno, ali da je među strankama sporno to što apelantica smatra da joj po osnovu naslijeđa iza majke Kane pripada ½ na spornim nekretninama zbog toga što su nasljednici iza umrle Adile (kćerke Kana, Senija i brat Kadir-prednici parničnih stranaka) postigli sporazum o diobi naslijeđenih nekretnina, nakon kojeg su apelanticina majka Kana i tetka Senija bile suvlasnice sporne kuće sa dijelom ½, pa shodno tome apelantica smatra da joj, kao jedinoj nasljednici iza majke Kane, pripada njen dio od 1/2, što su prvotužena do šestotuženog dužni da trpe i dozvole da apelantica svoja prava na spornoj kući upiše u javnim evidencijama. S druge strane, tuženi apelantici osporavaju pravo vlasništva na spornoj kući, kao i njenoj majci Kani, ističući pri tome da je njihov prednik (Kadir) isključivi vlasnik sporne kuće i da je to svoje pravo upisao u javnim evidencijama.

11. U vezi sa spornim pitanjem, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 36. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), koji je važio u vrijeme smrti apelanticine majke, koja propisuje da se pravo vlasništva na stvari stječe nasljeđivanjem u trenutku otvaranja naslijeđa na imovini umrlog, ako zakonom nije drugačije određeno, pri čemu se pravo vlasništva na stvari izvodi iz prava ostavitelja kao dosadašnjeg titulara tog prava na stvari. Istaknuto je i da se pravni osnov pri zakonskom nasljeđivanju temelji na Zakonu o nasljeđivanju koji propisuje određene pravne činjenice a to su: smrt ostavitelja, doživljavanje trenutka ostaviteljeve smrti, postojanje imovine i dr., a što se tiče načina stjecanja prava vlasništva na stvari putem naslijeđa, u svakom slučaju otpada potreba upisa u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom zbog toga što, u smislu člana 73. ZOVPO, nasljednik postaje posjednik u trenutku smrti ostavitelja bez obzira na to kada je stekao faktičku vlast na stvari, usljed čega rješenje o nasljeđivanju ima samo deklaratorni karakter.

12. Imajući u vidu da je tokom postupka utvrđeno da je sporna kuća pripadala Rahmi Kasumoviću (djedu parničnih stranaka), koji je umro 1943. godine, da su iza njega ostali njegova supruga Adila i četvero djece, i to kćerke Kana, Sena, Adevija i sin Kadir kao nasljednici prvog nasljednog reda, da je majka Adila umrla 1972. godine, Općinski sud je utvrdio da su djeca umrlih Rahme i Adile kao njihovi nasljednici prvog nasljednog reda postali suvlasnici sporne kuće sa dijelom ¼. Shodno tome, utvrđeno je da je apelanticina majka, kao jedno od četvero djece, postala suvlasnik sporne kuće sa dijelom ¼ po osnovu naslijeđa i da joj je ta imovina pripadala u trenutku njene smrti. Dalje se Općinski sud u vezi s tim pozvao na odredbu člana 128. ZON-a koja propisuje da se smrću lica otvara njegovo nasljedstvo, a u smislu člana 135. istog zakona, ostavina umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u času njegove smrti, pa je, stoga, svaki nasljednik univerzalni sukcesor, odnosno sljednik ostavitelja u svim njegovim nasljednim pravima i imovini, a ako je više nasljednika, kao što je slučaj u konkretnom predmetu, oni svi zajedno, do diobe naslijeđa, preuzimaju imovinu kao cjelinu i svaki od nasljednika se smatra univerzalnim sukcesorom u pogledu svake stvari u razmjeri svog nasljednog dijela. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na upis prava vlasništva u javnim evidencijama, Općinski sud je ovaj dio tužbenog zahtjeva usvojio imajući u vidu da je tokom postupka utvrđeno da je apelantica po osnovu naslijeđa iza majke stekla suvlasništvo na spornoj kući u dijelu ¼, zatim zato što je utvrđeno da je apelanticina tetka Senija bila suvlasnica sporne kuće sa dijelom ¼ do svoje smrti, da je Senija svoj dio nakon smrti ostavila apelantici na osnovu spornog ugovora o izdržavanju za koji je tokom postupka utvrđeno da je istinit i pravno valjan, te da predstavlja valjan pravni osnov za uknjižbu prava u javnim evidencijama.

13. Dalje je obrazloženo da se apelantica poziva na činjenicu da je njena majka nasljednica iza nane Adile, koja je umrla 1972. godine i iza koje nije provedena ostavina, sa 1/3 dijela na spornoj kući, te da su njena majka, tetka Senija i daidža Kadir, kao nasljednici nane Adile, izvršili diobu naslijeđa, čime je njena majka postala vlasnica ½ sporne kuće, i da, stoga, apelantici pripada, također, pravo vlasništva na toj kući sa ½ dijela, a da se sa tom diobom saglasila i tetka Adevija, ali da ona nema pravo na naslijeđe, jer je njemačka državljanka. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da apelantica nije dokazala da njenoj tetki Adeviji nije pripadalo pravo naslijeđa, jer je strani državljanin, s obzirom na to da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je Adevija Kasumović otpuštena iz jugoslavenskog državljanstva 1975. godine, a da je u vrijeme smrti pravnog prednika prvotužene do šestotuženog 1943. godine bila jugoslavenska državljanka. Zbog navedenog, Općinski sud je zaključio da se na navedeno lice ne može odnositi odredba člana 5. ZON-a kojim je propisano da strani državljani u FNRJ imaju nasljedna prava kao domaći državljani samo pod uvjetom da se primijeni načelo reciprociteta iz čega, prema mišljenju tog suda, proizlazi da i navedeno lice ima pravo na naslijeđe, te je utvrdio da apelantici pripada pravo vlasništva sa dijelom ¼ sporne kuće (koji je naslijedila od majke), a odbio je dio zahtjeva da se utvrdi pravo vlasništva apelantice preko dosuđenog dijela od ¼.

14. Osim toga, navedeno je da je apelantica tražila da se utvrdi da na zemljištu ispod stambene zgrade I postoji pravo suvlasništva apelantice sa dijelom ½ i da na dijelu parcele broj 43, tj. na zemljištu sa oznakom „dvorište“, površine 64 m2, postoji zajedničko pravo vlasništva apelantice sa tuženim. S tim u vezi je navedeno da je u postupku nesporno utvrđeno da su stambena zgrada II i sporna kuća svaka za sebe kao stambena cjelina, ali da su međusobno povezane s obzirom na to da se u oba objekta ulazi sa jednog stepeništa, zbog čega za potrebe oba objekta služi isto zemljište određene površine, koja ukupno ispod oba objekta iznosi 204 m2. Dalje je navedeno da je nalazom vještaka geodetske struke utvrđeno da je sporna kuća sagrađena jednim dijelom na zemljištu na kojem pravo raspolaganja ima sedmotužena sa dijelom 95/204, a da prvotužena do šestotuženog u svom posjedu drže 95 m2 koje su uzurpirali, jer je ono državno vlasništvo sedmotužene. S obzirom na navedeno, te pošto je utvrđeno i da stambena zgrada II nema građevinsku dozvolu, to se utvrđivanje zemljišta koje služi za redovnu upotrebu objekata može, kako je obrazloženo, izvršiti tek nakon dobijanja odobrenja za građenje i upotrebu stambene zgrade II, te da se i tada ne može tražiti utvrđivanje prava vlasništva, već samo korištenja, jer je veći dio zemljišta, kako je već rečeno, uzurpiran i u državnom vlasništvu.

15. Dalje, Općinski sud je naveo da je apelantica tražila i da sud obaveže šestotuženog da joj preda u posjed prizemlje sporne kuće oslobođeno od lica i stvari. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je, kako je već rečeno, u toku postupka utvrdio da je šestotuženi sin prednika prvotužene do šestotuženog, te da je, s tim u vezi, nasljednik navedenog lica i to prvog nasljednog reda, čime je postao i vlasnik određenog idealnog dijela sporne kuće, odnosno ¼. Kako je u postupku utvrđeno i da je šestotuženi od 1997. godine koristio prizemlje sporne kuće, te kako je apelantica vlasnica, odnosno njena suvlasnica, ali nije bila u posjedu prizemlja kuće, to je, prema zaključku tog suda, ovaj dio apelanticinog tužbenog zahtjeva neosnovan. Obrazloženo je da je neosnovano i apelanticino pozivanje na dosjelost u odnosu na spornu kuću shodno odredbama člana 32. ZOVPO, jer je, kako je već rečeno, utvrđeno da apelantica nikada nije bila u posjedu prizemlja sporne kuće, a niti njena prednica, za razliku od šestotuženog koji je u posjedu i čiji je pravni prednik (Kadir), također, bio u posjedu navedenog prizemlja. Također je navedeno da apelantica nije dokazala ni da je ikada izvršena dioba predmetne nekretnine i da joj je, prema toj diobi, pripalo pravo vlasništva na cijeloj spornoj kući, pa je i u ovom dijelu Općinski sud odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan. Navedeno je i da je neosnovano pozivanje prvotužene do šestotuženog na zastaru postavljanja nasljednopravnog zahtjeva apelantice shodno odredbama člana 142. Zakona o nasljeđivanju, jer se, kako je obrazložio taj sud, u konkretnom slučaju ne radi o nasljednopravnom zahtjevu, već o stvarnopravnom zahtjevu, zbog čega se ne može primijeniti član 142. Zakona o nasljeđivanju.

16. U vezi s protivtužbenim zahtjevom tuženih, Općinski sud je naveo da oni tokom postupka nisu dokazali da je primateljica izdržavanja Senija Kasumović pod djelovanjem prinude, prevare i sile poslije svoje smrti ostavila apelantici svoj dio na spornoj kući. Općinski sud je prilikom odlučenja uzeo u obzir činjenicu da je sporni ugovor o izdržavanju zaključen u periodu rata, ali da prvotužena do šestotuženog tokom postupka nisu dokazali da zaključenje spornog ugovora ne bi bila želja umrle Senije i u normalnim uvjetima i da nije bilo rata. Tokom postupka je utvrđeno da su apelantica i njena tetka Senija bile bliske, da je njihov odnos bio kao odnos majke i kćerke, da su živjele u jednom domaćinstvu od apelanticinog rođenja do rata, kao i činjenicu da umrla Senija nije imala svoju djecu, pa je na osnovu svega navedenog utvrđeno da je sporni ugovor o izdržavanju pravno valjan, ocijenivši sve prigovore prvotužene do šestotuženog neosnovanim (strana 20. obrazloženja presude).

17. Protiv navedene presude stranke u postupku su podnijele žalbe Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 22 0 P 010635 14 GŽ 2 od 19. decembra 2014. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu odbijajući pri tome zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve relevantne činjenice za usvajajući dio tužbenog zahtjeva i odbijajući dio u odnosu na protivtužbeni zahtjev na koje je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je sve izvedene dokaze, kao i sve prigovore koje su u toku postupka isticali apelanti, a koje u žalbi ponavljaju, ocijenio u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) o čemu je dao opširne i valjane razloge koje je prihvatio i taj sud, a pobijana odluka je sačinjena u skladu sa članom 191. stav 4. ZPP, pa suprotno žalbenim prigovorima, osporena presuda nije nejasna, niti kontradiktorna. Prema ocjeni Kantonalnog suda, svi predloženi dokazi su izvedeni u skladu sa odredbama ZPP, tako da su prigovori istaknuti u tom dijelu neutemeljeni. Kantonalni sud je navode da je prvostepeni sud za svoju odluku kako o usvajanju, tako i odbijanju tužbenog zahtjeva u navedenim dijelovima dao valjane i prihvatljive razloge, ocijenivši neutemeljenim prigovore tuženih istaknute u tom pravcu. Kako je obrazloženo, ostali žalbeni prigovori koje je taj sud ocijenio nisu mogli utjecati na zakonitost pobijane odluke. Kantonalni sud je ispitao i odluku o troškovima postupka utvrdivši da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 386. stav 2. ZPP kada je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

18. Protiv navedene presude parnične stranke su izjavile revizije Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 22 0 P 010635 15 Rev od 4. septembra 2015. godine apelanticinu reviziju odbio kao i reviziju tuženih, dok je u odnosu na protivtužbeni zahtjev reviziju odbacio uz istovremeno odbijanje zahtjeva parničnih stranaka za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je, u odnosu na dosuđujući dio tužbenog zahtjeva, drugostepeni sud, pravilno primjenjujući odredbe člana 231. ZPP, u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene navode parničnih stranaka koji su od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora, pa je neprihvatljiv prigovor da je drugostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi s članom 231. ZPP. Vrhovni sud je istakao da slobodnoj ocjeni dokaza koju je izveo sud stranka ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza tim više što ta ocjena u konkretnom slučaju uključuje prigovore činjenične prirode koji u revizijskom postupku nisu relevantni (član 240. stav 2. ZPP). Dalje je Vrhovni sud ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, naglasivši da su na utvrđeno činjenično stanje za koje je taj sud vezan shodno odredbi člana 240. stav 2. ZPP nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, jer su za zaključke o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva dali pravilne i potpune razloge koje je u svemu prihvatio i taj sud bez potrebe da ih ponavlja. Pri tome je, kako je naglasio Vrhovni sud, prvostepeni sud naveo konkretne materijalnopravne odredbe koje je pravilno primijenio, a što je drugostepeni sud osnovano prihvatio.

19. Navedeno je i da je neprihvatljiv revizijski prigovor da je drugostepeni sud propustio da sankcionira pogrešnu primjenu člana 8. ZPP prvostepenog suda, jer je prvostepeni sud, prema mišljenju Vrhovnog suda, sve provedene dokaze ocijenio u skladu sa članom 8. ZPP i na osnovu slobodne ocjene provedenih dokaza utvrdio odlučujuće činjenice za konkretan slučaj. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude pravilno i iscrpno izložio proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključaka o postojanju, odnosno nepostojanju pravnorelevantnih činjenica za donošenje odluke u ovom sporu, kako je pravilno, prema mišljenju Vrhovnog suda, učinio i drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke. Navedeno je da se ne mogu prihvatiti kao osnovani apelanticini prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva apelantice, jer, kako je obrazloženo, suprotno apelanticinom pravnom rezoniranju, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da ona nije dokazala da naslijeđe na Adeviju nije prešlo u momentu kada je ona bila jugoslavenska državljanka, pa stoga nije dokazala ni da je njena pravna prednica spornu imovinu naslijedila sa 1/3 dijela, niti da je izvršena dioba predmetnih nekretnina.

20. Prema obrazloženju tog suda, bez osnova su prigovori apelanticine revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava putem navoda o narušenom načelu jedinstvenosti nekretnine s pozivom na odredbu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu. Odredbom člana 39. tog zakona propisano je (stav l) da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu tog zakona stječe pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta za koje je prostornim (regulacionim) planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. od 87. do 92. prelaznih odredaba ovog zakona, (stav 2) da općinski organ uprave za imovinskopravne poslove, uz pribavljeno mišljenje organa uprave nadležnog za poslove urbanizma, utvrđuje svojim rješenjem površinu zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu objekta, ako ta površina nije utvrđena prostornim planom ili planom parcelacije. Iz sadržaja navedene odredbe, prema mišljenju Vrhovnog suda, jasno proizlazi da do stupanja na pravnu snagu Zakona o građevinskom zemljištu svaki vlasnik zgrade izgrađene na gradskom građevinskom zemljištu, po sili zakona, stječe pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i površini zemljišta koje služi za redovnu upotrebu objekta prema prostornom planu, izuzev slučajeva koji su predmet revizije sa stanovišta čl. 87-92. tog zakona, što nije situacija u ovoj parnici. Dakle, sa stanovišta materijalnopravne odredbe člana 39. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu zakonodavac je vlasniku zgrade izgrađene na građevinskom zemljištu čije je pravo vlasništva već upisano u zemljišnim knjigama odredio da uspostavu privatnog vlasništva na tom zemljištu u korist vlasnika zgrade provodi zemljišnoknjižni ured nadležnog suda, pa apelanticini navodi da je sporna kuća već uknjižena u zemljišnu knjigu, iako tačna (na objektima izgrađenim na k.č. broj 43 upisano pravo vlasništva 1/1 u korist Kadira), prema mišljenju tog suda, sama po sebi ne dovodi do drugačije odluke u ovom parničnom sporu, imajući u vidu da je sporno zemljište k.č. broj 43 upisano 109/204 dijela kao trajno pravo korištenja zemljišta u korist prednika tuženih, a 95/204 dijela kao pravo raspolaganja u korist sedmotužene.

21. Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da se ne mogu prihvatiti ni apelanticini navodi da je Planom rušenja (proveden kao dokaz) apelantica dokazala površinu zemljišta potrebnog za redovnu upotrebu sporne kuće prema prostornom planu. Prema mišljenju tog suda, radi se o činjenicama za koje je potrebno stručno znanje, a geodetskim vještačenjem te činjenice apelantica nije dokazala, pa je drugostepeni sud osnovano prihvatio kao pravilan pravni stav prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za deklaratornu presudu - utvrđenje da na zemljištu, parcele k.č. broj 43, ispod sporne kuće postoji pravo suvlasništva apelantice, za utvrđenje da na dijelu te parcele na zemljištu pod oznakom „dvorište“, površine 64 m2, postoji zajedničko pravo vlasništva apelantice sa tuženim zbog razloga već iznesenih u nižestepenim presudama. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, ostali apelanticini revizijski navodi i navodi prvotužene do šestotuženog nisu od odlučnog značenja sa aspekta predmeta spora (član 231. u vezi sa članom 253. ZPP). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da sudovi nisu dali argumentirana obrazloženja za svoja odlučenja, te da je prvostepeni sud bez ikakvog zakonskog uporišta odbio da provede dokaze koje je apelantica predložila-čitanje zapisnika iz prethodnog postupka u kojima je vidljivo da su svi tuženi, osim šestotuženog, priznali apelanticine, odnosno tužbene zahtjeve prednica apelantice, navodeći da to odbija, jer se stranke nisu saglasile s tim. Također, smatra da je nesporno dokazala da je između poimenično navedenih prednika apelantice i tuženih zaključen usmeni ugovor o podjeli spornih nekretnina, što redovni sudovi nisu uzeli u obzir, te da sudovi nisu vodili računa da je odredbama Zakona o nekretninama propisano da su punovažni i usmeni ugovori koji su zaključeni do stupanja na snagu tog zakona, kao što je i ovdje slučaj. Navodi i da redovni sudovi nisu ocijenili sve provedene dokaze, niti su iz njih izveli pravilno činjenično stanje, te da je nesporno da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama. Smatra i da nema nikakvog zakonskog uporišta da se 72 godine nakon smrti pravnog prednika apelantice i tuženih i više od 20 godina od smrti njegove supruge po proteku svih zastarnih rokova u kojim se može zahtijevati naslijeđe može smatrati da se njegova supruga prihvatila naslijeđa iza pravnog prednika apelantice i tuženih, jer ostavinski postupak nije ni proveden. Apelantica, također, navodi da se ni drugostepeni, ni revizijski sud nisu u svojim presudama izjasnili o njenim preciziranim navodima o kršenju odredaba ZPP povodom provođenja dokaza.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

24. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i obrazloženjima datim u presudi tog suda, te da apelaciju treba odbiti.

25. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

26. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 101.

Postupak na glavnoj raspravi odvija se usmeno, a dokazi se izvode neposredno pred sudom, ukoliko nije drugačije predviđeno ovim zakonom.

Član 164. stav 3.

(3) Ako u toku postupka stranka umre ili ponovno saslušanje stranke nije moguće ili je otežano iz drugih razloga, sud će pročitati zapisnik sa iskazom te stranke.

27. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 25/03) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovoga zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prijelaznih odredaba ovoga zakona.

Ako prostornim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.

28. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:

Član 126. stav 1.

(koji odgovara članu 128. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. godine) Smrću lica otvara se njegovo nasljeđe.

Član 133.

Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.

29. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, i "Službene novine RBiH" br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94, 33/94) relevantne odredbe glase:

Član 9.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.(....).

Izuzetno, od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koja su se potpisala na ugovoru.

Član 46. stav 1.

Ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ovog zakona, iako nisu zaključeni u pismenoj formi punovažni su ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ovog zakona izvršile u cjelini ili pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju.

VI. Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 22 0 P 010635 15 Rev od 4. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. septembra 2015. godine a apelacija je podnesena 9. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]

37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelanticinog prava suvlasništva, odnosno vlasništva na predmetnim nekretninama, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje od redovnih sudova u dijelu osporenih presuda koje se odnose na odbijanje njenih tužbenih zahtjeva preciziranih u prethodnim tačkama ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog ili procesnog prava, te pogrešno utvrđenim činjenicama.

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da apelantica ničim nije dokazala da su njene prednice sa prednikom tuženih zaključile usmeni (ili bilo kakav drugi ugovor) o diobi predmetnih nekretnina. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbama čl. 7. i 8. ZPP propisano da su stranke dužne da dokažu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, da su dužne u tom pravcu da provode dokaze, a da sud po osnovu slobodne sudijske ocjene dokaza donosi odluku o tome koje se činjenice smatraju dokazanim. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju, suprotno apelanticinim navodima, utvrđeno da apelantica ničim nije dokazala postojanje ugovora o diobi spornih nekretnina između njenih i prednika tuženih, te da iz osporenih presuda Kantonalnog suda i Vrhovnog suda (koje su interpretirane u prethodnim tačkama ove odluke) proizlazi da su ti sudovi dali obrazloženja u vezi sa apelanticinim navodima da nisu ocijenjeni svi dokazi u postupku, niti su dovedeni u međusobnu vezu, čime je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, Ustavni sud smatra da su ovi apelanticini navodi neosnovani. Pri tome Ustavni sud ukazuje da su neosnovani i apelanticini navodi da je prvostepeni sud mimo bilo kakve zakonske odredbe odbio njen prijedlog da provede dokaz - čitanje zapisnika sa rasprave održane prije prekida predmetnog postupka, prema kojem su, kako apelantica tvrdi, svi tuženi, osim šestotuženog, priznali njen tužbeni zahtjev, jer se tuženi nisu sa tim saglasili. Ovo zbog toga što je odredbama čl. 101. i 164. stav 3. ZPP propisano da se postupak na glavnoj raspravi odvija usmeno, a dokazi se izvode neposredno pred sudom, ukoliko nije drugačije predviđeno ovim zakonom, te da, ako u toku postupka stranka umre, ili ponovno saslušanje stranke nije moguće, ili je otežano zbog drugih razloga, sud će pročitati zapisnik sa iskazom te stranke. Iako se redovni sudovi nisu eksplicitno pozvali na navedene odredbe ZPP, iz stanja spisa je vidljivo da je u konkretnom slučaju bilo moguće ponovno saslušati tužene i pošto su se oni usprotivili čitanju zapisnika sa ročišta održanog ranije, Ustavni sud smatra da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.

41. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 39. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisano pod kojim uvjetima se stječe pravo vlasništva na zemljištu ispod zgrada i za redovnu upotrebu nekretnine. Pošto iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da stambena zgrada II nema građevinsku dozvolu, da nije utvrđena površina zemljišta potrebna za redovnu upotrebu tih nekretnina, a nesporno je da su prednici apelantice i tuženih uzurpirali i dio državnog zemljišta, Ustavni sud smatra i ove apelanticine navode neosnovanim. Također, s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je šestotuženi u posjedu prizemlja sporne kuće od 1997. godine (što je do tada bio njegov pravni prednik), da je šestotuženi njegov nasljednik i da mu pripada pravo suvlasništva na ¼ sporne kuće, te da ni apelantica, niti njene pravne prednice nikada nisu bile u posjedu tog prizemlja, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelanticini navodi da su redovni sudovi bili obavezni da utvrde da joj pripada pravo vlasništva na tom prizemlju i da obavežu šestotuženog da joj ga preda u posjed.

42. Konačno, Ustavni sud upućuje i na odredbe čl. 126. stav 1, 133. i 135. Zakona o nasljeđivanju citirane u prethodnim tačkama ove odluke kojim je propisano da se smrću ostavioca otvara njegovo naslijeđe koje na nasljednike prelazi u trenutku njegove smrti. Pošto je u konkretnom slučaju nesporno da je pravnog prednika apelantice i tuženih, shodno navedenim odredbama Zakona o nasljeđivanju, naslijedila njegova supruga i djeca (pravni prednici parničnih stranaka) a nakon njene smrti nju su naslijedile pravne prednice apelantice (majka i tetka) i pravni prednik tuženih (Kadir), onda nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno postupili kada su zaključili da je sporno naslijeđe prešlo na nasljednike u trenutku smrti ostavioca bez obzira na to što ostavinski postupak nije proveden.

43. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, niti da je apelantica svojim argumentima i navodima dovela u pitanje zaključke redovnih sudova sadržane u obrazloženjima osporenih presuda.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

45. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelantica smatra da joj je pravo na imovinu prekršeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, odnosno zbog kršenja prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

46. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo odbijajući dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da je zaključen usmeni ugovor o diobi nekretnina između pravnih prednica apelantice i pravnog prednika tuženih, jer apelantica ničim nije to dokazala, pri čemu su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja o provedenim dokazima, kada su odbili da se provede dokaz čitanja zapisnika iz prethodnog postupka, jer se tuženi nisu sa tim saglasili, kada su odbili apelanticin zahtjev da se utvrdi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na prizemlju sporne kuće, jer je utvrđeno da ona nikad nije bila u posjedu tog prizemlja, već šestotuženi koji je, ujedno, i suvlasnik sporne kuće i kada je utvrđeno da je nesporno da su prednici apelantice i tuženih uzurpirali i dio državnog zemljišta na kojem se nalazi i dio sporne kuće i stambenog objekta II koji nema građevinsku dozvolu, zbog čega se ne može utvrditi apelanticino pravo vlasništva na zemljištu ispod objekata neophodnom za njihovu redovnu upotrebu.

47. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 kada apelantica kršenje tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.