Službeni glasnik BiH, broj 32/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 452/17, rješavajući apelaciju J. G. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka (b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija J. G., M. G. i I. G.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 059157 14 Rev od 14. oktobra 2016. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem ovrhe ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. J. G., M. G. i I. G. (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelantica ili apelanti) iz Posušja, koje zastupa Jerko Gavran, advokat iz Posušja, podnijeli su 4. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 059157 14 Rev od 14. oktobra 2016. godine. Podneskom od 28. marta 2017. godine apelanti su dopunili apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužioca UniCredit banke d.d., pravnog sljednika Zagrebačke banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 7. decembra 2018. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 13. i 26. decembra 2018. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 059157 09 P od 18. februara 2013. godine apelanti su obavezani da tužiocu solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka detaljnije navedenim u izreci presude. Istom presudom odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja zateznih kamata u iznosu detaljnije navedenom u izreci presude.

6. Općinski sud je u obrazloženju istakao da je tužilac protiv apelanata podnio tužbu radi isplate duga po osnovu zaključenog ugovora o kreditu, a da su apelanti u odgovoru na tužbu osporili osnov tužbenog zahtjeva zbog istaknutog prigovora zastare potraživanja u skladu sa članom 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) navodeći da je posljednja uplata po kreditu izvršena 3. novembra 2004. godine, a da je tužba podnesena 28. decembra 2009. godine, pa je protekao opći zastarni rok od pet godina. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da nije sporno da je Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu od 5. februara 2002. godine (u daljnjem tekstu: ugovor) zaključen između tužiočevog prednika i prvoapelanta kao njegovog korisnika, a da su se drugoapelant i trećeapelantica na vraćanje iznosa kredita obavezali u svojstvu jamaca. Općinski sud je zatim naveo da se, u skladu sa čl. 2, 5. i 6. ugovora, prvoapelant obavezao vratiti ukupan iznos zaduženja iz člana 1. ugovora obročno u roku od pet godina (60 mjeseci), odnosno u određenim mjesečnim iznosima prema anuitetnom planu računajući od 1. marta 2002. godine, uz promjenjivu kamatnu stopu. Stranke su u članu 11. ugovora izričito ugovorile tužiočevo pravo na raskid ugovora i naplatu cjelokupnog duga s pripadajućom kamatom i troškovima ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, te da tužilac može otkazati cijeli kredit i učiniti ga dospjelim ako visina dospjelog a nenaplaćenog dugovanja iznosi dvije mjesečne rate.

7. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, Općinski sud je naveo da apelanti nisu isticali da su ispunili svoje obaveze prema ugovoru, već da je zadnja uplata po kreditu izvršena 3. novembra 2004. godine. Nesporno je da je prema izvodu iz tužiočeve poslovne evidencije njegova tražbina dospjela na naplatu 13. novembra 2009. godine, i to na ime glavnice, redovne kamate, zatezne kamate i troškova. Tužilac je otkaznim pismom od 26. augusta 2009. godine obavijestio apelante da je danom dostavljanja otkaza dospjela tražbina, te ih je pozvao da u roku 15 dana podmire dugovanje u cijelosti. Također, tužilac je u skladu sa članom 1067. ZOO-a mogao otkazati ugovor prije isteka ugovorenog roka zbog razloga predviđenih zakonom, pa, između ostalog, zbog neisplate dvije ugovorene rate uzastopno. Međutim, kod činjenice da je ugovor zaključen 5. februara 2002. godine na rok od 60 mjeseci, odnosno pet godina, da je prema članu 6. ugovora prva rata dospjela 1. marta 2002. godine i da je preostale rate prvoapelant bio dužan platiti svakog prvog u mjesecu, to je ugovoreni rok kredita istekao 1. marta 2007. godine, kada je i cijeli neisplaćeni dug dospio na naplatu. Istekom tog roka ugovor se smatra konzumiranim u cijelosti i prema članu 1067. ZOO-a nije bilo moguće otkazati ugovor. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz odredbe člana 371. ZOO-a proizlazi da obaveza prvoapelanta kao glavnog dužnika zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, te da u skladu sa odredbom člana 8. ugovora drugoapelant i trećeapelantica za dospjelu obavezu glavnog dužnika odgovaraju solidarno sa prvoapelantom, pa se u odnosu na njih kao solidarne jamce u smislu odredbe člana 371. ZOO-a u vezi sa članom 1019. stav 2. ZOO-a, također, primjenjuje opći zastarni rok. Prema tome, kako je cjelokupan dug dospio na naplatu 1. marta 2007. godine i da je tužba podnesena 28. decembra 2009. godine, dakle unutar općeg zastarnog roka od pet godina, Općinski sud je naveo da nije prihvatio kao osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, pa kod nesporne činjenice da apelanti nisu po osnovu ugovora isplatili utuženo dugovanje, obavezani su na plaćanje ukupnog preostalog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 059157 13 Gž od 10. decembra 2013. godine uvažena je žalba apelanata i prvostepena presuda preinačena na način da je tužiocu u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev.

9. Odlučujući o navodima apelanata kojim su ukazivali na zastaru potraživanja, Kantonalni sud je naveo da prema odredbama člana 6. ugovora korisnik kredita otplaćuje kredit zajedno sa obračunatom kamatom u 60 jednakih mjesečnih anuiteta koji dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu počevši od 1. marta 2002. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz citirane odredbe ugovora o kreditu jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju prigovor zastare trebao raspraviti prema odredbama člana 372. stav 2. u vezi sa članom 373. stav 1. ZOO-a, a ne prema odredbama člana 371. ZOO-a kao prema općem zastarnom roku od pet godina od dospjelosti cjelokupnog duga na naplatu, odnosno od 1. marta 2007. godine, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud utvrđujući da tužiočevo cjelokupno utuženo potraživanje nije zastarjelo. Takav zaključak prvostepeni sud zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem pri ocjeni izvedenih dokaza koje je predložio tužilac, odnosno ugovora i neuzimanja u obzir priloženog materijalnog dokaza apelanata uz odgovor na tužbu, odnosno kopije, po njima, posljednje uplate anuiteta od 3. novembra 2004. godine, a na kome apelanti u bitnom i zasnivaju svoj istaknuti prigovor zastare.

10. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da Općinski sud uslijed nedolaska uredno obaviještenih apelanata kao tuženih na pripremno ročište nije odredio izvođenje dokaza uvidom u navedeni materijalni dokaz apelanata priložen uz odgovor na tužbu, pa taj dokaz nije ni cijenio. Međutim, Kantonalni sud je istakao da smatra da i u slučaju nedolaska tuženog na pripremno ročište odluku koji će dokazi biti izvedeni na glavnoj raspravi treba donijeti na osnovu dokaza koje je tužilac prezentirao na pripremnom ročištu i dokaza koje je tuženi dostavio uz odgovor na tužbu. Prema tome, prvostepeni sud je pogrešno postupio kada dokaz apelanata o zadnjoj uplati anuiteta predmetnog kredita nije uvrstio u dokaze za izvođenje na glavnoj raspravi. Kantonalni sud je dalje naveo da je taj dokaz kao materijalni dokaz sud i cijenio, a da je njegovom ocjenom nesumnjivo utvrđeno da je prvoapelant 3. novembra 2004. godine tužiocu uplatio ratu kredita. Prvoapelantova navedena uplata prihvaćena je kao zadnja uplata po kreditu poslije koje apelanti nisu vršili uplate tužiocu. Na osnovu tog dokaza kao relevantna je utvrđena činjenica da je najstarije neispunjeno potraživanje poslije kojeg apelanti nisu vršili davanja dospjelo na naplatu 1. decembra 2004. godine. Prema tome, imajući u vidu da je tužba podnesena 28. decembra 2009. godine, odnosno protekom roka od pet godina i 28 dana, Kantonalni sud je naveo da je u smislu odredbe člana 373. stav 1. ZOO-a zastarjelo samo pravo iz kojeg proistječu tužiočeva utužena potraživanja, a kada zastari pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo zahtijevati buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije zastarjelosti u skladu sa članom 373. stav 2. ZOO-a, zbog čega je tužiočev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan zbog zastare potraživanja.

11. Također, Kantonalni sud je naveo da su osnovani navodi apelanata da je tužilac da bi dokazao visinu nezastarjelih potraživanja bio dužan provesti finansijsko vještačenje na okolnost utvrđenja zadnje uplate anuiteta kredita. Ovo zbog toga što su apelanti u pismenom odgovoru na tužbu istakli obrazloženi prigovor zastare predmetnih potraživanja, prilažući o tome kao dokaz kopiju posljednje uplate, da se tužilac u toku postupka uopće nije izjašnjavao na činjenične navode odgovora na tužbu apelanata i priloženi dokaz o zadnjoj uplati (pa se oni imaju smatrati spornim), te da se iz tužiočeve priložene dokumentacije (izvoda iz tužiočeve poslovne knjige od 13. novembra 2009. godine) ne može ustanoviti dospjelost svakog neplaćenog anuiteta, kao ni zadnja uplata anuiteta predmetnog kredita, to je teret dokaza o visini nezastarjelih potraživanja i prvoapelantove zadnje uplate anuiteta kredita bio na tužiocu. S obzirom na to da je te činjenice tužilac mogao dokazivati provođenjem finansijskog vještačenja, a on taj dokaz nije predložio, to je i prema odredbama člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) njegov tužbeni zahtjev trebao biti odbijen kao neosnovan.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 059157 14 Rev od 14. oktobra 2016. godine tužiočeva revizija je usvojena i drugostepena presuda preinačena na način da je žalba apelanata odbijena i potvrđena prvostepena presuda. Istom presudom apelanti su obavezani da tužiocu naknade troškove revizionog postupka.

13. Vrhovni sud je istakao da je osnovan prigovor revidenta da je drugostepeni sud učinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 229, člana 7. i člana 94. ZPP. Naime, Vrhovni sud je naveo da prema članu 229. stav 1. tačka 2. ZPP drugostepeni sud može preinačiti prvostepenu odluku samo ako je prvostepeni sud pogrešno ocijenio isprave ili posredno izvedene dokaze, a odluka prvostepenog suda bila je isključivo zasnovana na tim dokazima. Zaključak o zastarjelosti samog prava drugostepeni sud je zasnovao na sadržaju kopije naloga za uplatu od 3. novembra 2004. godine, koju su apelanti predložili kao dokaz u odgovoru na tužbu, ali koju prvostepeni sud u rješenju o održavanju ročištu za glavnu raspravu nije uvrstio u dokazni materijal za glavnu raspravu, s obzirom na to da apelanti nisu pristupili na pripremno ročište od 8. novembra 2012. godine. Vrhovni sud je dalje istakao da je drugostepeni sud takvo postupanje prvostepenog suda osnovano ocijenio suprotnim odredbama člana 84. u vezi sa članom 94. ZPP, budući da je sud dužan u dokazni materijal uvrstiti i dokazne prijedloge koje je tuženi naveo u odgovoru na tužbu, bez obzira na to što nije bio prisutan na pripremnom ročištu. Međutim, ta povreda odredaba parničnog postupka u okviru prvostepenog suda nije bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke budući da apelanti nisu pristupili ni na ročište za glavnu raspravu, tako da sporni dokaz svakako ne bi bio ni izveden jer bi u tom dijelu prvostepeni sud bio dužan opozvati svoje rješenje o dokazima apelanata koji će biti izvedeni na glavnoj raspravi. Ovo zbog toga što prema konceptu važećeg ZPP dokaze na glavnoj raspravi izvode stranke a ne sud (član 7. ZPP), pa ni drugostepeni sud nije mogao sporni dokaz uvrstiti u dokazni materijal i njegovom ocjenom utvrditi drugačije činjenično stanje na osnovu kojeg je preinačio prvostepenu presudu. Stoga, imajući u vidu da je drugostepeni sud na sjednici vijeća vršio ocjenu dokaza koji je izveden pred prvostepenim sudom, a zatim dao druge pravne razloge o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, to je ostvarena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP na koju tužilac u reviziji osnovano ukazuje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. U tom kontekstu apelanti tvrde da je postupanjem Vrhovnog suda došlo do proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava.

15. U vezi s primjenom procesnog prava, apelanti smatraju da Vrhovni sud nije pravilno protumačio odredbe čl. 7, 81. stav 1. i člana 94. stav 1. tačka 3. ZPP, prema kojima je jedino sud ovlašten izvoditi dokaze koje su stranke predložile najkasnije na pripremnom ročištu i koji su rješenjem na pripremnom ročištu usvojeni a koji će se izvesti na glavnoj raspravi. Apelanti smatraju da je sud dužan svaki dokaz predložen od bilo koje stranke koji je usvojen na pripremnom ročištu izvesti na glavnoj raspravi jer je zakonski termin "izvode se dokazi", a sama činjenica da je stranka predložila dokaze najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta dovoljna je da sud takve dokaze prihvati i da će se oni izvesti na glavnoj raspravi. Također, apelanti smatraju da i u slučaju da su pravilni navodi Vrhovnog suda, prvostepeni sud je u tom slučaju bio dužan u pozivu za glavnu raspravu upozoriti apelante na posljedice koje bi mogle nastupiti u slučaju da ne dođu na glavnu raspravu, tj. da će se svi dokazi koje su tuženi predložili na pripremnom ročištu opozvati i da neće biti izvedeni u sudu ukoliko se ne pojave na glavnoj raspravi, što nije učinjeno. U tom pogledu apelanti su ukazali da u toku trajanja prvostepenog postupka nisu imali punomoćnika i da nisu mogli niti morali znati za štetne posljedice ako ne pristupe na ročište za glavnu raspravu.

16. U vezi s primjenom materijalnog prava, apelanti tvrde da je odluka drugostepenog suda u potpunosti zakonita jer su apelanti u odgovoru na tužbu činjenično i pravno obrazložili prigovor zastare potraživanja, na što se tužilac u toku postupka nije ni osvrnuo, niti je proveo finansijsko vještačenje kako bi osporio tu činjenicu, a to je morao učiniti s obzirom na teret dokazivanja u smislu člana 7. ZPP. Apelanti ističu da je nedopustivo da tužilac dokazuje visinu kredita samo ugovorom o kreditu i izvodom iz poslovnih knjiga od 13. novembra 2009. godine, a da postoji čitav niz finansijskih dokumenata kojim se dokazuje visina, odnosno svaka anuitetna uplata. U vezi s tim, smatraju da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 249. stav 1. ZPP jer je samo usvojio reviziju zbog neizvođenja dokaza na glavnoj raspravi, a drugi razlog zbog kojeg je žalba tuženih usvojena i prvostepena presuda preinačena (neprovođenje vještačenja u skladu sa teretom dokazivanja) nije spomenuo, a u najmanju ruku je morao vratiti predmet na ponovno postupanje jer je prigovor zastare materijalnopravni prigovor koji spada u domen primjene materijalnog prava, na što sud pazi po službenoj dužnosti. Također, apelanti ističu da je Vrhovni sud u Presudi broj Pž-173/00 od 4. augusta 2000. godine (Bilten Vrhovnog suda broj 2/00-36) već zauzeo stav oko računanja zastare anuitetnog plaćanja prema čl. 372. i 373. ZOO-a, a ni tužilac nije sporio da se radilo o anuitetnom plaćanju. Naposljetku, apelanti tvrde da tužilac u toku postupka ničim nije dokazao da su drugoapelant i trećeapelantica potpisali izjave o jamstvu, pa smatraju da je ugovor u odnosu na jamce ništav pravni posao.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Općinski sud je istakao da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja ukazuju u apelaciji, te smatra da je Vrhovni sud potvrđujući prvostepenu presudu dao jasno obrazloženje i da je pravilno primijenio materijalno pravo.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11).

Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljivan u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Opšte pravilo

Član 360.

(1) Zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac morao zahtevati ispunjenje obaveze.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Opšti rok zastarelosti

Član 371.

Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.

Povremena potraživanja

Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.

(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unapred određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga delimična ispunjenja.

Zastarelost samog prava

Član 373.

(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastareva za pet godina, računajući od dospelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja posle koga dužnik nije vršio davanja.

(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, poverilac gubi pravo ne samo da zahteva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospela pre ove zastarelosti.

(3) Ne može zastariti pravo na izdržavanje određeno zakonom.

20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 71.

(2) Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržavati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 84.

(2) Ako na pripremno ročište ne dođe uredno obaviješten tuženi, ročište će se održati bez njegovog prisustva.

Član 94.

(1) Na pripremnom ročištu sud će rješenjem odrediti:

3) dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi;

Član 96.

(1) Sud će na ročište za glavnu raspravu pozvati stranke koje nisu bile prisutne na pripremnom ročištu, kao i svjedoke i vještake koje je na pripremnom ročištu odlučio pozvati.

(2) U pozivu za glavnu raspravu, sud će obavijestiti pozvane o posljedicama izostanka sa ročišta.

(3) Stranci koja nije bila prisutna na pripremnom ročištu uz poziv za glavnu raspravu dostavlja se ovjeren prepis rješenja iz stava 1. člana 94. ovog zakona.

Član 97.

(4) Ako na ročište za glavnu raspravu bez opravdanog razloga ne dođe tuženi, a bio je uredno pozvan, rasprava će se održati bez njegovog prisustva.

Član 101.

Postupak na glavnoj raspravi odvija se usmeno, a dokazi se izvode neposredno pred sudom, ukoliko nije drugačije predviđeno ovim zakonom.

Član 102.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 209.

(1) Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 229.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:

2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

3) ako je nakon održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

Član 241.

(1) Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

(2) U povodu revizije iz člana 237. stav 3. ovog zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Član 249.

(1) Ako utvrdi da postoji povreda odredaba parničnog postupka zbog koje se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, revizijski sud će, s obzirom na prirodu povrede, presudom preinačiti presudu drugostepenog suda ili rješenjem ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog i prvostepenog suda ili samo presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom sudiji prvostepenog suda, odnosno istom ili drugom vijeću drugostepenog suda, odnosno drugom nadležnom sudu.

Član 250.

(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

(2) Ako revizijski sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju apelanti apelacijom osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj 58 0 P 059157 14 Rev od 14. oktobra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda apelantima dostavljena 28. decembra 2016. godine, a da je apelacija podnesena 4. februara 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi isplate duga, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno i materijalno pravo.

30. Razmatrajući navode apelanata o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio procesno pravo jer je na sjednici vijeća vršio ocjenu dokaza (naloga za uplatu od 3. novembra 2004. godine) koji nije ni izveden pred prvostepenim sudom, a zatim dao druge pravne razloge o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, čime je učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP. Dovodeći u vezu razloge koje je Vrhovni sud dao u tom pogledu (kako je prikazano u tački 13. ove odluke) sa sadržajem odredbi člana 209. u vezi sa članom 229. tačke 2) i 3) ZPP, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu nemogućnosti zasnivanja drugostepene presude kojom se preinačava prvostepena presuda na dokazu koji nije izveden u toku glavne rasprave pred prvostepenim sudom, a u tom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da u skladu sa članom 229. tačke 2) i 3) ZPP drugostepeni sud na sjednici vijeća nije ovlašten preinačiti prvostepenu presudu ako je na osnovu dokaza koji nisu provedeni pred prvostepenim sudom ustanovio drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno u prvostepenoj presudi, već to može učiniti samo na osnovu održane rasprave, koja u konkretnom slučaju nije održana. Također, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda koji je utvrdio da povreda odredaba parničnog postupka od prvostepenog suda koji je propustio u dokazni materijal uvrstiti i dokazne prijedloge koje su apelanti dostavili u odgovoru na tužbu nije bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, budući da apelanti nisu pristupili ni na ročište za glavnu raspravu, tako da sporni dokaz svakako ne bi bio ni izveden jer bi u tom dijelu prvostepeni sud bio dužan opozvati svoje rješenje o dokazima apelanata koji će biti izvedeni na glavnoj raspravi. U vezi s tim, Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelanata, zapaža da iz odredaba ZPP ne proizlazi da sud samostalno izvodi dokaze koje su parnične stranke predložile u tužbi i odgovoru na tužbu, odnosno da je sud u pozivu na ročište za glavnu raspravu bio dužan upozoriti stranku o posljedicama nedolaska u pogledu provođenja dokaza, zbog čega nema ničega što govori u prilog osnovanosti takvih navoda, odnosno proizvoljnosti u zaključku Vrhovnog suda u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata da im je zbog proizvoljnosti u primjeni procesnog prava u osporenoj odluci povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

31. U pogledu navoda apelanata kojima ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li je u toku parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

33. Ustavni sud prvenstveno zapaža da o zastarjelosti potraživanja redovni sudovi ne paze po službenoj dužnosti, ali kada je prigovor zastarjelosti istaknut u toku postupka takav prigovor po svojoj prirodi predstavlja prigovor materijalnopravne prirode. Također, sudovi u parničnom postupku po službenoj dužnosti paze na pravilnu primjenu materijalnog prava. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da zastara određenog potraživanja počinje teći prvog dana nakon što je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, pri čemu nastupanjem zastare prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Prema tome, redovni sudovi se jasno moraju odrediti na osnovu kojih odredbi se računa zastarjelost, te u skladu s tim odredbama utvrditi dan kada počinje zastara i posljednji dan kada se zastara završava.

34. U konkretnom slučaju, apelanti su u odgovoru na apelaciju osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva istakli prigovor zastarjelosti potraživanja pozivajući se na odredbe člana 372. ZOO-a jasno navodeći kada su izvršili posljednju uplatu rate kredita. Tužilac tu činjenicu nije osporavao niti je provodio dokaze kojima bi dokazivao suprotno. U vezi s tim prigovorom, Općinski sud je zaključio da je cijeli neisplaćeni dug dospio nakon proteka ugovorenog roka kredita, odnosno 1. marta 2007. godine, pa je primjenjujući odredbu člana 371. ZOO-a kojom je propisan opći zastarni rok od pet godina zaključio da podnošenjem tužbe 28. decembra 2009. godine nije protekao rok zastare potraživanja. S druge strane, Kantonalni sud je polazeći od odredbe člana 6. ugovora naveo da iz te odredbe jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju prigovor zastare trebao raspraviti prema odredbama člana 372. stav 2. u vezi sa članom 373. stav 1. ZOO-a, a ne prema odredbama člana 371. ZOO-a, pa je imajući u vidu da je prvoapelantova uplata od 3. novembra 2004. godine prihvaćena kao zadnja uplata po kreditu, a da je tužba podnesena 28. decembra 2009. godine, utvrdio da je osnovan prigovor zastare potraživanja. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da je tužilac da bi dokazao visinu nezastarjelih potraživanja bio dužan kao dokaz provesti finansijsko vještačenje na okolnost utvrđenja zadnje uplate anuiteta kredita od apelanata pa nije dokazao visinu nezastarjelih. Međutim, iako se nije posebno bavio pitanjem zastarjelosti i osnovanosti tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je potvrđujući prvostepenu presudu prihvatio obrazloženje prvostepenog suda u tom pogledu.

35. Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 372. ZOO-a proizlazi da potraživanja anuiteta kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a da u skladu sa članom 373. stav 1. ZOO-a samo pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja. Članom 371. ZOO-a propisan je opći rok zastarjelosti potraživanja, prema kojem potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

36. Također, kada je u pitanju zastarjelost potraživanja iz ugovora o kreditu, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 1037/16 od 20. aprila 2016. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1037/16 od 20. aprila 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena kao očigledno (prima facie) neosnovana apelacija (korisnika kredita) protiv presude Vrhovnog suda u kojoj je navedeno da se, kada su u pitanju ugovori o kreditu, zastarijevanje potraživanja anuiteta računa prema odredbama člana 372. stav 2. ZOO-a, a da samo pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja zastarijeva prema članu 373. stav 1. ZOO-a. Također, Odlukom Ustavnog suda broj AP 597/17 od 15. juna 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 597/17 od 15. juna 2017. godine, tačka 8, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao očigledno neosnovana apelacija (davaoca kredita – banke) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu kojom je utvrđeno da je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare potraživanja prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 371. ZOO-a umjesto odredbe člana 372. stav 2. ZOO-a jer banka nije jednostranom izjavom volje raskinula ugovor o kreditu, što je imala mogućnost, niti je ugovoreno da neplaćanjem dva anuiteta uzastopno dolazi do raskida ugovora da bi cijeli dug u tom trenutku dospio na naplatu. Naposljetku, Ustavni sud zapaža i da iz sadržaja sažetka Odluke Vrhovnog suda broj Pž-173/00 od 4. augusta 2000. godine (Bilten Vrhovnog suda broj 2/00-36), na koju su se apelanti pozvali u apelaciji, proizlazi da se na zastarjelost anuiteta kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate primjenjuju odredbe člana 372. ZOO-a, a da se na zastaru samog prava primjenjuje odredba člana 373. ZOO-a.

37. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud ponavlja da je Vrhovni sud potvrđujući prvostepenu presudu potvrdio i zaključak prvostepenog suda da se na zastarjelost potraživanja u konkretnom slučaju treba primijeniti opći zastarni rok iz odredbe člana 371. ZOO-a koji se računa od isteka ugovorenog roka kredita u skladu sa članom 371. ZOO-a, s obzirom na to da je tada dospjelo na naplatu cjelokupno potraživanje. Međutim, iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da su anuiteti čija se isplata traži prema odredbi člana 6. ugovora dospijevali mjesečno, te da je u članu 11. ugovora bilo predviđeno da tužilac ima pravo na raskid ugovora i naplatu cjelokupnog duga sa pripadajućom kamatom i troškovima ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, te da tužilac može otkazati cijeli kredit i učiniti ga dospjelim ako visina dospjelog a nenaplaćenog dugovanja iznosi dvije mjesečne rate. Međutim, takve mogućnosti tužilac očigledno nije koristio sve do 26. augusta 2009. godine kada je otkazao ugovor. Pored toga, polazeći od odredbe člana 360. ZOO-a, kojom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze, Ustavni sud zapaža da je odluka o prigovoru zastarjelosti u konkretnom slučaju usko vezana za osnovanost tužbenog zahtjeva apelanata. Stoga, u slučaju kada su apelanti u odgovoru na tužbu istakli prigovor zastarjelosti koji su jasno obrazložili pozivanjem na odredbu člana 372. ZOO-a, prema ocjeni Ustavnog suda, donošenje odluke o takvom prigovoru u konkretnom slučaju, s obzirom na način na koji je bila regulirana dospjelost anuiteta u ugovoru, nije moglo zavisiti od primjene odredaba procesnog prava kojima se propisuje izvođenje dokaza jer na primjenu materijalnog prava sudovi paze po službenoj dužnosti. Prema tome, kod činjenice da iz stanja u spisu, odnosno iz dokaza koje je izveo tužilac proizlazi da su anuiteti čija se isplata traži prema odredbi člana 6. ugovora dospijevali mjesečno, da ugovor nije bio raskinut, a da je otkazan tek 26. augusta 2009. godine, Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj odredaba čl. 372. i 373. ZOO-a, čija primjena proizlazi i iz stava sudske praske, smatra da je Vrhovni sud, potvrđujući prvostepenu presudu kojom je utvrđeno da je u okolnostima konkretnog slučaja potraživanje dospjelo na naplatu istekom ugovorenog roka kredita od kojeg u skladu sa članom 371. ZOO-a treba računati zastarjelost, proizvoljno primijenio materijalno pravo, na čiju je pravilnu primjenu bio dužan paziti po službenoj dužnosti u skladu sa članom 241. ZPP.

38. U skladu s navedenim, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti presudu Vrhovnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

39. S obzirom na navedeni zaključak, Ustavni sud se neće upuštati u razmatranje ostalih navoda apelanata kojima su ukazivali na povredu prava na pravično suđenje.

Pravo na imovinu

40. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom presudom povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana zloupotrebe prava

41. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: "Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom." Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne osniva posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da ti navodi apelanata ne mogu biti razmatrani u vezi s osporenom odlukom.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je uprkos činjenici da su anuiteti čija se isplata traži prema odredbama ugovora dospijevali mjesečno, a da ugovor nije bio raskinut, te da je otkazan tek 26. augusta 2009. godine, Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo potvrđujući prvostepenu presudu kojom je utvrđeno da je u okolnostima konkretnog slučaja potraživanje dospjelo na naplatu istekom ugovorenog roka kredita od kojeg u skladu sa članom 371. ZOO-a treba računati zastarjelost.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.